Ibrahim Osmanbašić
ZAŠTO NEĆU REĆI NEKE ČINJENICE?
Naslov: Zašto neću reći neke činjenice?
Autor: Ibrahim Osmanbašić
Urednik: Maja Ivković
Izdavač: Udruženje za kulturu-Nova svjetlost
Prijelom: Danijel Miljković
Lektura: KNS
Naslovnica: Edber Vuranovski
Tiraž: 100
Godina izdanja: 2021.
Štampa: Pentagram d.o.o. Sarajevo
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
821.163.4(497.6)-1
OSMANBAŠIĆ, Ibrahim
Zašto neću reći neke činjenice? / Ibrahim Osmanbašić. - Sarajevo : Udruženje za kulturu Nova svjetlost, 2021. - 119 str. ; 21 cm
ISBN 978-9958-856-65-5
COBISS.BH-ID 43998726
................
Ibrahim Osmanbašić
ZAŠTO NEĆU REĆI NEKE ČINJENICE?
Sarajevo, 2021.
..............
ZAŠTO NEĆU REĆI NEKE ČINJENICE?
Šutim – jer mislim da je tako bolje
a ne mora značiti da sam u pravu
i, eto, prihvatam krivicu –
priznajem, ispod Sunca i Mjeseca – kriv sam,
sudite mi – javno i tajno,
a neću, ipak, reći neke stvari – činjenice!
I neću krunu od lovorika – stihova odati!
Gdje?!
Pogledi upitno sijeku
a ja šutim –
glupo ili mudro –
to nije bitno u noći i danu
u subotu ili utorak
na ulici ili u trolejbusu ili čekaonici.
Ne, ja vam neću reći – šta vam ne govorim,
ni zašto šutim
ta, možda time nešto mutim ali…
Nije to kriminalna radnja –
jer to je sfera osjećaja, a ne pameti.
To je nešto kao nijemi zavjet ćutanja:
SJENA PJESME!
Šuma sjenki – refleksije događaja – Rijeka sjećanja,
sudite mi, osudite me – jer to tako ide,
a imajte u vidu da priznajem krivicu –
i da se ne kajem.
Kriv sam.
RIJEČ PADE NA ČOVJEKA
Velika riječ pade
na čovjeka malog
i on se uveliča,
a riječ
niti šta dobi
niti šta izgubi
od svog
veličanstvenog sjaja
u vječnosti.
VATRE DUŠE
Kritična tačka poduhvata u lišću skrivena šuti
malo sa strane,
izmaknuta od ustaljenog manira poimanja stvari
sa tonom terete na lancu nepredvidivog.
Odbljesci ljepljivog magnetizma unutrašnje vatre
mekane ljudske duše
lagano plešu u zjenicama,
pričajući koloritne priče jezikom koji nema ime
a kome su plamenovi riječi
- što u ritmu srca se povijaju
lijevo – desno, gore – dolje
budeći čežljive uzdahe.
Pojavila si se gušeći žar u sebi
koji te baca na obale udaljenih horizonata
dok te pjesma valova uljuljkuje budeći osmijeh
što teške brave otključava od nebeskih kapija.
Tragovi tvojih koraka blijede u bjelilu mećave
Strme ulice,
dok vijuganjem prkose stoljećima.
Odavde sa brda vide se krovovi grada
u čijem kovitlacu nestaješ
dok se na povjetarcu njiše nit nade
da ćemo se uskoro sresti
i reći ono što se nije reklo
a rečeno je jezikom što nema ime.
NEMAM PRAVO DA ZABORAVIM NA RIJEČ
I dok se izazovi lome
od vrleti svijesti,
cvjetovi čežnje, uz prizvuk tuge
tiho pjevuše u sjenkama prkosa.
I dok se valovi života
uz zbuk vječnosti mrve
pjenušanje vri u podnožju magličastog horizonta.
Ja nemam pravo da zaboravim na riječi!
Ja nemam pravo na kredit promašaja!
Ja ne smijem činiti što je uobičajeno za druge!
Jer mene vide – i ako me ne gledaju
i nisu presudni oni što su tu.
Vakum duha u burnoj svakodnevnici vlaži zjene
a suze očaja su presušile, odavno.
Zlo na prijestolju lakrdijaši
crnom kosom pakosti maltretirajući svjetlost,
znak je na čelu
bol u grudima
a munje prkosa u zjenicama.
I onaj kome je data ta spoznaja –
nema pravo da zaboravi na riječi
nema pravo na kredit promašaja
ne smije činiti što uobičajeno čine drugi
jer njega vide – i kada nije tu
a provjera odlučnosti ne prestaje.
TAMO IZA
Kuda te vode ove staze snene?
Gdje si krenuo sa stećkom naivnosti?
Dok koračaš tebe prate sjene
što šute bez sjaja ali pamte vrijeme,
ugašene nose zavežljaje tuge
riječi uklesane munjama
strpljivo čekaju na ritam i zvuke.
Kuda si krenuo – motriš li na ljude?
Ne spavaju zvijeri kada gase svjetlo
već u mraku plivaju kroz snove
te, linije stroge nagrizaju, gaze.
Sadržaje kroz forme pretaču smjerno
Formule moći traže grčevito.
Da li tebe vide na zenitu slave
kao voće koje zrači srećom
ili priviđenje pod kapuljačom strave?
Odgovori i pitanja mreže pletu brojne
zapleteni vape za užetom spasa
materija pjeva u nemoći od bola
a za njom kaska antimaterija bez glasa:
Funkcija i upotreba
Odgovor je pitanje a pitanje je odgovor
tamo iza
gdje je sve – a ničega nema!
TAJ JEDAN
Putevi zemaljski, pokriveni lišćem
sjećanja,
još odavno nosim duboke razloge za eksploziju.
Nisam znao za temeljne postavke suštine stvari
te dugo, ispred zida očaja, puštah krik nadanja.
A vrijeme teče, teče – kao voda, koju mislimo da
znamo
nešto činih, a nešto ne – i razmišljam, tako…
O onome što je bilo i onome što nije bilo
i o onome što ne znam – zašto se nije desilo
a ono što jeste – pokušavam da objasnim.
I gubim se u lavirintu magnovenja
između sna i jave – ne razlikujući ih potpuno.
Igram se upaljačem racionalizma – hladnog
osmijeha,
dok oči, pune slika vatrenih, mačevima zveckaju
braneći behare tanane duše – u polusnu
u polujavi – bez polovine moga bića.
Priznanje ljubavnog uragana – čežnje srca
vodi klizavim stazama klisura strmih.
Čuđenje promatrača budi besmislenost izazova
gdje objašnjenje svako suvišno je
i samo pojačava led i sante čini jačim.
Taj jedan pokret – koji nedostaje
ta jedna riječ – koja nije izgovorena
taj jedan pogled – koji nije izronio
taj jedan osmijeh – koji je zatajio
taj jedan dodir – koji nije zaživio
taj jedan krug bi se zatvorio.
Sada ne bih kvario stihovima ovim
I plesao na rubu agonije izčeznuća.
NAŠI DANI POEZIJE
Ima puno toga da se kaže
za dane ove koje živimo
i godine – što beščujno klize,
a šutimo – misleći da govorimo.
(A šta je s poezijom?)
Vjerujemo da je izlišno balzamovanje
ovog ovdje što nas muklo steže,
a stvari se kotrljaju kroz vrijeme
i poprimaju neko novo određenje.
(A šta je s poezijom?)
Stećci događaja urezuju
dubok trag u dušama
i kao da su riječi suvišne
nakon uzdaha.
(A šta je s poezijom?)
Ima puno toga da se napiše
o ovim danima kroz koje tumaramo,
a napisano neće biti uvjerljivo
i kao da će najbitnije iscuriti
kroz ambise međuredova i napore između riječi,
te, izbrušen smisao više će zbunjivati
nego što će objašnjavati –
i kako će poruke biti shvaćene?
(Poetika – da li sa nama blijedi?!)
A ko još ima volje za shvatanja?
Šta ko više – traži i želi da razumije?
Preliveno je nerazumijevanje.
Previše je svega – pa i tog samog – previše!
Gdje su mjere? (Odumire li u nama poetika?)
Gdje su orijentiri?
(Lutamo li mi ili poezija,
ili ona s nama ili mi u njoj?)
Da li vraćanjem treba ići naprijed?
Kuda vodi to naprijed
kad se vraća u budućnost?
(Gdje se budi
nadahnuće pjesme?!)
Ima puno toga oko nas – sad i ovdje,
a možda i previše – da bi ga sami odmotali,
pa, čak, i u ime poezije.
RIJEČI U VREMENU
Nad praznim papirom bdim u noći tihoj.
Iza mene putevi su, brodolomi i bitke.
Ratnici svjetlosti prkose buktinjom logorskih vatri.
Išao sam da bih došao na mjesto polaska.
Nemiri u duši ne daju spokoja putnicima
kroz vrijeme, prostor i događaj.
Oni su sudionici povijesnog
I hladni svjedoci nemilog.
Kroz svjedočanstvo nijemo – ne ispovjedaju se,
već šutnjom govore o bitnom,
a pričaju o sitnim dogodovštinama,
koje su same po sebi jezivo dramatične,
a smisao im neuhvatljivo seže kroz aktivne kratere
što se puše,
do usijane lave – do koje se ne može,
a u kojoj je sve rastopljeno
i nema praktičnu svrhu,
spremno za ponovno rađanje
za neki novi život
za neki novi svijet.
Ponovo noćas bdim nad praznim papirom
stražareći nad neispisanim riječima u vremenu
što teže univerzalnom smislu vječnosti
koji se ne da zaobručati u iskazu,
potpuno predan besmislenom poduhvatu
u izlišnom poslu građenja svijeta
na krhkim temeljima maglovitih vizija,
koje dolaze niotkud I nizbogčega,
a, ipak, mada se ne da shvatiti – tu su zbog nečega
i dolaze od nekud – utopljene u jednu stvarnost
koju čovjek uslijed slabosti dijeli.
Nešto kao zaborav budi stihove meke
vraćajući mirisna sjećanja
na nešto
što ne znamo – a znamo
prepoznajemo prvi put viđeno
i kao da je ovaj život kratka sjenka
vječnog bivstvovanja,
koja izmiče svijesti jer se tope niti logike,
pa čovjek ostaje nedorečen
i kao da nešto ima čega se ne može sjetiti
a to što vidi ne može objasniti
te, luta kao sjenka prolazna kroz predjele vječnosti.
Opet bdiću nad praznim papirom
gdje odavno sve je rečeno,
praznim riječima – u okeanu vremena,
a nešto od toga je –
da kraj je početak.
SJETI SE
Sjeti se ljubavi
noći kad umiru pjesnici
dok grad šumi u zagrljaju tame
što svjetluca iskrama života.
I zaboravi teške zavjete srca
što ih je dalo u plamenu mladosti
jer tu je snaga stubova
što svemir drže na putu vječnosti
dok se zaljubljeni kupaju u vodama snova –
slatkoj iluziji vrijedne bola,
i trajne patnje ljudske duše
što je razapeta između
onoga što je bilo, što jeste
i što ne dolazi prizvano.
Sjeti se!
Sjeti se, i probudi vjetrove zaborava
što lutaju pustinjama paralelnih svijetova.
Kanule su suze zamotane u samoću
a tu je smisao nade i bivstvovanja.
Probudi sjećanjem ptice čile u praskozorju sjete
I iskleši glijetom srca iznevjerenog
lapidarne stihove u stijenama trajanja.
Udarcima čekića iscrpljene volje
obasjaj nove puteve snoviđenja koloritnih
i kroz riječi nek’ se razliju boje magnetne
što privlače čežnju duše za nasladom slobode,
duha i tijela,
pokreta smjelog van granice pojmljivog
između vremena i prostora
iza svijesti o onom što je bilo
što jeste i što ne dolazi prizvano.
Sjeti se, sjeti se ljubavi moja da voljena si
i voljena bila,
i ne potoni u ponore ambisa beznađa
u noći kada rađaju se pjesnici
i marširaju linijom horizontal grada
linijom snoviđenja što bukti u plamenu života
linijom – koju sam želio tebi dati na dar
u vremenu ekstaznih tumaranja
ulicama pustim
pustim – a punih svjetlosti koja prži ustreptalo srce.
Sjeti se ljubavi, ljubavi moja, sjeti se
i ostani tu
negdje u vidokrugu
blizu
do kraja
i budi moja sjenka – pratilja vjerna,
živjeći u stvarnosti kroz sjećanja.
IDEJA BEZ STALNOG MJESTA BORAVKA
U vrijeme nemirnog podstanarstva
kod izvjesnog lokalnog dripca
spoznah da pompa i problemi naviru
iz mojih oštrih crta lica.
U jednom momentu zatraži eure
neće da više prima marke
i ne slutih da otvoriše se vrata
iz kojih vrebale su zamke.
Zašto baš ja? Čemu sve to vodi?
Nisam imao svijest o svome značaju,
tek kasnije spoznah pri slučajnoj zgodi
- svjetlost sam novom naraštaju!
Zbog neznanja trpim objest
gladnih vukova i zlih lešinara,
ne zanima njih suština stvari
već im svirep ćar pamet formira.
Da, ja sam ideja – fiktivna činjenica!
Bivstvujem u svijetu mašte,
ali moja supstanca duh golica
revitalizirajući pusto zgarište.
Feniks iz pepela kada se vine
u visine čarolije plaveti
krilima se oslanja u letu
na iskre čestaca svjetlosti.
Priroda moja je kao kisik
što održava žar vatre,
sam za sebe – ne može da gori
već sagorijeva u kosmičkom plamenu.
Dosta! Odlijepite se pijavice!
Nećete krv više piti mi u transu
a da moja bit ne izlazi na sunce!
Zar čari moje ne zaslužuju šansu?
Zbogom lešinari! Sebičnjaci kleti!
Ne trebam odsjaj lažne iluzije,
pustite u miru da pijem mjesečinu
na bacajte zalud mreže konfuzije.
Odlazim sa jutrom okeanu snova:
sretna vam i Stara i Godina Nova!
U zgrčenoj ruci zadržite kovanice:
suština vam je broj – zlatne kartice!
Ne mogu se služiti dva gospodara
nit’ se može u nedogled izigravat’ raja
vama vaši snovi – meni snovi moji:
“Doviđenja u plaveti – gdje drugačije se broji.”
Odluke su pale u sjenkama noći
popucaše okovi oko vrelog srca
tek za jednu riječ - vezane su moći
skrivene od pogleda neodlučnih.
Ideja sam bez stalnog mjesta boravka
dušu mi hrani zavjet slobode
puteve izazova dok gazim u noći
zvjezdani treptaji ka jutru me vode.
(2010.)
PJESNICI BOSNE
Kišobran bola
sile mraka
digle nad Bosnom
da pomrače sunce,
da obore ČOVJEKA
u očaj bezdana,
da samelju ponos
i okovanu nadu
bace u oluju
beznađa.
Slovo na slovo
riječ na riječ
pjesma na pjesmu
na krila misli
za duha svijet.
Kroz pero pjesnika
ognjeni zmaj
spali laž
obori nepravdu
za nauk
za ČOVJEKA.
Stopa u stopu
stih u stih
galaksije pamte
betoniran stid,
zvijezde dok šalju
sjaj duž Kosmosa
nevidljivom niti
vezuju vrijeme
opominjući treptajima
prošlost i sadašnjost
budućnost i vječnost.
Pjesnici Bosne
iskrom rime pale baklje razuma
na postelji stihova
odmaraju dušu snenu:
srce na čelik
smijeh na plamen
znamen na kamen
emocije na zid
spoznaja na pročelje
bezumlje u dim
vizija u prvi plan
- pjesma nadahnuća
kuća slobode
dom pjesnika:
Bosna od pamtivijeka.
(2010.)
SUZE SUNCA
Suze Sunca padaju na Zamlju
zlateći nebeski svod.
Kuda su krenuli ovo jutro
u misli zaronjeni ljudi?
Spuštene su nevidljive mreže
koje love šetače i tragače
filozofe i apotekare
glumce i lutalice.
Bljesak sunčane suze
kao utjeha
za izgubljene godine
kao izvjesno otijelovljenje čežnje
koja drži kormilo uma.
Zaboravljen je napad u zoru
i vrijeme kada je vod mladića
ostao odsječen na isturenoj koti.
Nakon deceniju i nešto
gradska kafa budi uspomene
miris baruta
oštrinu brisanog prostora
stamenitu odluku o očima – u stroju.
Neki su mrtvi
neki su živi
neki su mrtvi i živi
više od preživjelih.
Suze Sunca koračaju Zemljom
zlateći nebeski svod.
Kuda idu ovo jutro
u misli zaronjeni ljudi?
Tišina noći prekriva ulice
grad tone u smiraj.
Neki dugovi nisu plaćeni
zarezani u dubinu pogleda.
Pločnici grada pamte oluje
stavljeni pečati blijede
pucaju karike obruča lokalizma
nestaju glumci – padaju zavjese.
Predstava traje – gotov je samo čin.
Prosijede glave učile su pjesnike
specifičnoj težini riječi
nakon učinjenog djela.
Mucavi tumači stvarnosti
zaglibljeni u živom blatu iluzija
ušivaju svoje istine
tkajući poluistine u filmu Bezdana
- bar pogledom da okrznu
zlaćani sjaj suza Sunca
u jutarnjoj svježini stvarnosti.
Istovjetna kategorizacija
ljudskih duša je
iluzije ambis neupućenih
- tamo gdje razum prestaje
umjetnost se nastavlja.
Opasna je igra pjesničkom slobodom
naročito kad se igraju prosti.
Giljotiranje duha je zločin
za koji je nebeska kazna.
Ne mršti se bez razloga, ptico
pjesma što ti se ogleda
u suzi Sunca,
čiji sjaj obasjava nebo!
Osmijeh za osmijeh
je mjera nadanja
u sjenkama otjelovljenog sna.
A oni što imaju šta reći
vrijeme je da kažu
jer sramnoj šutnji
nije daleko kapija Bezdana.
Mladići su stali na kotama
koje je rovilo vatreno gvožđe
linije slobode nisu probile zvijeri,
te je moguće čitati i pisati knjige,
a i sve ostalo činiti šta ide
uz život što se kruni.
U potrazi za izgubljenim snom
što se javi – s vremena na vrijeme
u zlaćanoj iskri čežnje
suza Sunca
što lutaju Zemljom
obasjavajući nebeski svod.
(2008.)
LET U SUPROTNOM PRAVCU
Okrećeš se u suprotnom pravcu
od zemaljske ose
i stihovima strijemiš ka zenitu Svemira
vođen bakljom nadahnuća
u srcu što ti bukti.
Stranac si u svome gradu
i samo te ulice primaju u naručje
dok toneš bezdanima nerazumijevanja
udarajući od oštre hride pohlepe
- što prijeti da zatre ljudski rod.
Razloge vulkanskog bunta
ne znaš da objasniš drugačije
do pjesmom plamtećih stihova
što se međusobno bore ognjenim mačevima
za smisao koji se stapa i razlaže
u jeku bitke do posljednjeg daha.
Fasadama klize sjenke sumnje
ples misli omamljuje te žarom
vizije se tope, obmana se smije
- u velikim igrama žrtvuju se mali:
uzdahe naivnih vezuju u snop
i bacaju u peć povijesnog zaborava.
Hodaš u suprotnom pravcu od krda
što u stampedu zatire progres:
srljaju u ambis bezumlja
opijeni himnom mračnjačkog hira,
rizikujući da te satru kopite
pomamljenih zvijeri
što pobjesne kada čuju pjesmu
koja nadahnjuje vitezove svjetlosti.
Dok letiš pjevaš
kružeći orbitom u suprotnom pravcu
od zemaljske ose što strijemi u ponor,
a stihovi se rađaju u zamasima krila
prkoseći mreži niskih poriva,
i u letu rasplamsava se aura
slobode i neuzaludnosti.
(2011.)
TRAGOM ZASTRTOG VREMENA
Kocke vremena
kotrljaju se niz stepenice događaja.
Trag jasan na istetoviranom sjećanju
ostaje da ukaže na Put
koji vodi ka smislu
što se ne nalazi – u potpunosti
već za kojim se traga,
iz razloga prirodnog sazdanja
ljudskog sadržaja htijenja
i u djelovima stiče
kroz poimanje:
Mudrost govori kroz iskustvo
Doživljenog, proživljenog i prihvaćenog.
Lopte vremena
kotrljaju se kroz prostor volje.
Neki bi nad-jezikom
objašnjavali ono što im smeta.
Sa dragim srcu neuviđajnost se plaća.
Da, ne mogu se mijenjati događaji
ali se mogu pamtiti
da se ne bi nemilo ponavljalo.
Grad ima dušu – ali i dušmane
i teško je plesti mrežu
od kanapa plemenitosti
- mračnjaci se prepoznaju u mraku
krijući se od svjetlosti.
Tragom izgubljenih stoljeća
zapitane tumaraju kolone:
Odgovori tu su – nedostaju pitanja,
uklesani simboli govore
zaboravljenim jezikom
koji nanovo valja učiti.
Kocke sustižu lopte
sudaraju se akumulirane energije.
Pokreću se uspavani instikti:
Borbe tek predstoje – za bit!
Opomene su izrečene
još se očekuje ishod prakse
koja treba da sintetizuje
bolna iskustva
u kolektivnu mudrost
što držat će kurs
kroz oluje što čekaju –
predstojeći izazovi
koji se ne mogu mimoići
već se valja suočiti
- oči u oči –
sa svim onim što je bilo,
jeste i slijedi,
a zastave alternativa
imaju smisao u vremenu
prije početka bitke
jer tada – kad vatra otpora plane
svaka ponuda je siktava izdaja.
Kocke i lopte
zapečaćenog vremena
kotrljaju se kroz prostor života
ostavljajući neizbrisiv trag
u genetskom sjećanju.
Riječ obuhvata čovjeka
a čovjek
ne poima
svu dubinu riječi
što treperi u plamenu tajne.
(2008.)
MOLITVA ZA PALOG PJESNIKA
Pitali su me oni što su prodali svoj san –
Šta je to vrijedno vječnog puta?
A ja ih gledam bez pijeteta
jer znam da su odoru bacili u blato
i živi ih pijesak kajanja jede
jer su poluljudi u polusnu
i da žive poluživot
na rubu plača i nemoći
jer ne znaju šta im fali –
a to je peta dimenzija.
Na svoj su prijesto stavili novac
a ja im kažem – spoznaja! –
da ona je plata dostojna čovjeka
a oni me gledaju i ne shvataju,
- brdo sa brdom nijemo priča, -
dok bajramska kiša rominja
i budim se na mezarju pjesnika
koji je sam sahranio sebe
jer ovo je noć kad duhovi pjevaju
i samo odabrani im poj čuju.
Noćašnji san u kamen klešam
stihovima, što kroz svemir jure
drugom kosmičkom brzinom – van orbite,
i u mojoj sobi se roje.
Ove su slike trebale, kao i mnoge,
da se rastope k’o pahulje martovske
al’ eto mene nad mezarom stojim
probuđenog pjesnika, u posebnoj noći,
koja nije obilježena na kalendaru
što mi na stolu leži.
Išao sam ulicom mirisa breskve
ponoćni smiraj hrani srce
neka djevojka, poznanica, strankinja
sa istoka ili sjevera,
u zjene me nježno uzimala.
Neko je negdje putovao i ja ga pratim
a ona će kasnije doći
samo da ne zaključam vrata
toliko se sjećam njenog lika
i neka sila me odlijepila iz njenog zagrljaja
i otišao sam niz tu ulicu voća
a na mostu su bile životinje pitome
koje su me trebale rastrgati – ali nisu.
Jednom starom prijatelju sam otkrio
da sam napisao mjuzikl
i oko sna se skupio buket ljudi
to je trajalo u bljesku munje
jer sam žurio niz ulicu – kao, kući
a u društvu sam nekoga
koga se ne sjećam.
Ezan na Grbavici!
- na kojoj sam bio manji od psa avlijanera.
Šta da im kažem – zašto ne odustajem?
Zašto ne kažem njima svoju cijenu
jer oni su svoju rekli
i drugi je znaju?
Godinu i nešto sam plesao Zapadom
i stekao dužno poštovanje klošara iz metroa
kroz trepavice ljepljive šmekao Holanđanke
a one se čude – što se ne predam?
I u snu sam ušao u kafe,
sa šankom od ogledala,
u društvu nepoznatog prijatelja
i rekao sam mu da je konobar
lično (Džim Morison) zvijezda vječna rocken rolla
- jer je pjevao
a samo sam ga vidio u refleksiji
i imao je lik Meksikanca
a unutra je još neko ljepljivo spadalo
koje se non-stop metilja dosadno
i gostima nagriza mir.
Konobar je pjevao a ja sam prepoznao sjaj legendarni
u boji glasa,
čovjek je sa likom Inka
ali ja sam morao stići kući do ponoći
jer će bez kucanja ući strankinja
sa srebrenom baklom na usnama,
opet sam na toj ulici oaze
po praznim ljetnim baštama pričaju statisti
i na pločniku srećem ono spadalo iz kafea
ali bez maske.
Da, on je neki opasan glumac
jer u njemu je duh od sante morske
nešto smo dugo pričali usput
znam da žurim
on mi nešto bitno objašnjava
ona me čeka…
Budim se
Spoznajući da je ovo noć palih pjesnika.
(2001.)
ODJEK PJESME
Riječi tvoje – bistre i britke
rime tvoje – s bojom i mirisom
strofe tvoje – s muzikom i osudom
pjesme tvoje – s porukom i odjekom
natapaju Bosnu valovitu
i kruže kroz Hercegovinu kamenitu.
Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!
Ko još bdi nad tvojim knjigama?
Davno si nam poslao blještave poruke
dok u sjenci Starog mosta
žeđ zjenica gasio si Neretvom
dopuštajući da te zeleni valovi
na kratko odnesu u plavetnilo beskrajno
što se ogleda u vodi koja plovi
a zauvijek ostaje u Mostaru
gdje ljepota izvire, otiče
i opet mu se vraća
u kićenim pjesmama
romantičnih sanjara.
Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!
Generacije si zadužio iskrenim pokajanjem
otvorivši čudesnu kapiju ljepote
tajnovitim stihovima čežnje
čiji odjek ne jenjava
dok se Bosnom kotrljaju stoljeća
i blista bijeli luk novog – Starog mosta
na istom mjestu – na kojem si pratio oblake
na istom kamenom – u koji si utisnuo nevidljive
stope
ali što se čuje dok odjekuju kroz vrijeme
i sanjarskim zanosom boje vječnost.
Ti – živi duh si Bosne!
Ti – okamenjena si čar Hercegovine!
Ti – riječ si tvrda domovine:
od safirne Neretve – do duboke Save
od brze Drine – do kristalne Une.
Hej – Musa! Avaj – Ćazime! Aman – Ćatiću!
Tvoji su stihovi zaustavili kazaljke
i vrijeme u pjesmama stoji.
Tvoja se poezija propela do zenita
I pokoljenja bdiju nad tvojim pjesmama
zalijevajući divote – riječima srca
koje kuca u ritmu ljubavi
koju je tvoje iskreno pokajanje
raspršilo po Bosni i Hercegovini:
na istok i na zapad
na sjever i na jug
od Goražda, preko Sarajeva – do Bihaća
od Počitelja, preko Mostara – pa do Odžaka,
da blista kroz vječnost
dok god čovjek pjeva
i vjeruje
da nakrivljeni svijet može popraviti pjesmom.
(2015.)
JIN I JANG
Pola je bijelo
Pola je crno.
Crno u bijelom
Bijelo u crnom.
Da nije bijelog
ne bi bilo crnog.
Bijelo se dokazuje crnim
Crno je uslovljeno bijelim.
Bijelo nije veće od crnog
niti je crno značajnije od bijelog.
Bijelo ne opstaje bez crnog
crno nestaje bez bijelog.
U krugu
univerzalno i relativno
jedno
simbol Univerzuma.
ZVONEĆA SVJETLOST
Kroz listove breza probija se Sunce
vjetar šarene grane povija blago.
Djeca asfaltom vrište u trku
automobili prolaze polako.
Prozorska stakla moja se tresu
bojim se da mi ne eksplodira soba
čim san na ruke me uzme počinjem se ljuljati
oči mi otvara kreveta škripa.
Sjećam se kad budilo me je nešto
kao šum
kao neka zvoneća svjetlost,
u snu sam hodao
a bio sam budan
u glavi mi je bitka buktjela.
Ne znam ko je revoluciju vodio,
ne znam ko je u nadmoći bio
kad rekoh sebi,
dok nove zvijezde sam otkrivao na nebu:
“Ako treba da pobijedim
neka bude sad!”
Napisah pjesmu zavjeta.
Jutro se ušunjalo u sobu.
Ugasih svijetlo.
Prozor otvorih.
Ptice su se nadvikivale svježinom.
Nešto je ulazilo u mene iz daljina kosmičkih
kao razdragan val, kao…
Osta samo sjećanje na zvoneću svjetlost.
RIMA ISKRU BACA DUŠI
“Koliko pjesma ima smisla?”
pitam se tu u vatri.
I dok oštrim krila meka
odgovor taj želim znati.
Ključa oko mene život.
Više je pjesnika od čitača!
Rima iskru baca duši
dok pospana želi leći.
Ali opet nema sna,
prošao je mojom ulicom odavno.
Sjedim tu na početku priče
gdje zastadoh na tren samo.
A tren taj vječnost traje
razliva se pločnicima
kuda moje staju stope
iskra jedna ritam daje.
Neki polet, uzmah teče
još sam ptica koja pjeva
dani moji nanizani
jedrima vjetar love.
Tako plovim vječnim morem
jer obale tražit neću
odavno su vali meni
predočili život, sreću.
Mnogo trke, borbe nosim
na plećima svojim krhkim,
kad me stisnu još oluje
dušu jedva stihom krpim.
Kadkad me misli jedu
što kormilo držah jako,
zašto nisam k’o i drugi
na hride se nasukao?
Kada plovim ja tad letim!
Nebo se sa vodom stapa
rima iskru baca duši
kao sidro što dno hvata.
Pjesma vjetra, ritam zvijezda
ja sam mornar koji leti,
koji zna još nešto bitno
al’ ne može da se sjeti.
PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA
Od blokova vizije most je izvjestan
kuda stvarnost prelazi u sjećanje,
zbijene su slike u arhiv iskustva
pogled tragača dopire do naslova knjiga.
Presovani su događaji u kukaste znakove
snaga uobrazilje nadograđuje zbilju
ozbiljnost kleše dlijetlom istine
pravi putevi vode u okomit ambis.
Pad nije kraj već proces.
Nakon kraja je novi početak starog
udes što premošćava
postojanje materije i odnosa
stvari i pojava
što se reflektuju u stvarnosti
kroz prizmu svijesti – znanja i poimanja
iskustva i predrasuda
volje i želje:
PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA
objašnjava zbunjujućim faktorima
gdje se organski sjedinjuju proturiječnosti
u cjelinu nedefinisanu – čvrste forme
nenaslutive primjene
u fiktivnim realitetima
duhovnih sinteza
pretpostavljenog i izvjesnog
u samjerljivim gabaritima.
GRAVITACIJA POEZIJE
Ako se ja odreknem poezije
- da li će se poezija odreći mene?
Ako se vizija zaledi u meni
- da li ću se ja zalediti u viziji?
Ako ponor u vremenu
nema dna
- koliko će trajati let
kroz izmaglicu čežnje?
Dovoljno velik’
dovoljno mal’ –
da u strukturi molekula
oživi svijet –
STIH
plamti
u oluji nadahnuća
na rubu uzavrelih svjetova,
čekajući
na likove i događaje
na fabule i kriktaje
i splet okolnosti
da kroz slučaj,
nošen krilima gravitacije poezije,
nastavi let
- kojem je svako ime suvišno
jer riječi su samo cjepanice
što bivaju dimenzije značenja
goreći u vatri metafore –
što obasjava
nukleus vizije,
sazdane od niti poetike
- što mrežu plete
razapetu:
između jave i sna
između života i smrti
između mrtvila i pjesme
između poraza i pobjede,
čineći jasnu razliku
između leta i pada
- krila i bezdana.
Vraćajući se kroz minulo vrijeme
prostor obasjava svjetlo sjećanja
dok boje plešu mameći pjesmu
privučene nebeskom snagom
poetske gravitacije –
topeći granice znanog i neznanog
premošćavajući epohe
snažnim zamislima krila nadahnuća
čineći jedinstvo
nespojivih kontradiktornosti
magnetizmom spoznaja
otvarajući nove procijepe
duž prostranstva vremena
odakle izviru dragulji čuđenja svijetu
- čemu se ne može sagledati
spektar dobrobitnih interakcija.
Gravitacija poezije
regeneriše ljudsku kreaciju vizija
čarolijom nebeskog rađanja
uzavrelog stiha spoznaje.
GOSPODINE PROFESORE
Gospodine profesore,
došli ste da otvorite poetsko veče,
obrve vam se smiješe
trljate pod stolom dlanove
petom parket silujete.
Gospodine profesore, samo što ne krene
a Vi ste tako nervozni
i nije vam do eksponiranja umijeća.
Zašto?
Čemu unutrašnja panika?
U publici su desetine vaših studenata
kojima ste duboko u mozak uklesali dopuštene
slobode.
Oni će se na vaše dosjetke prvi nasmijati
a i ostali će prihvatiti
da ne ispadnu budale.
Gospodine profesore – Vi ste stub grada!
Vi ste srce poezije!
Jedan se u drugom redu meškolji
i dovikuje:
“Za katedrom predavanja!
Poezija! Poezija!”
Ne obraćajte pažnju gospodine profesore.
Idiot!
Idiot savršeni!
Osudit će ga vaši studenti
a i ostali će, da ne ispadnu budale.
Samo vi nastavite sa seciranjem.
“Arabeske su vam parabole,
gospodine profesore!”
Kliče masa nijemo.
Ali jednog dana će zabrujati kontinentom
planetom
možda već sutra!
Zato ovog na stolu protresi dobro
da one ne bi šta čeprkao
i vaše dugogodišnje pripreme pobrkao.
Pincete drhte u sudnom času
kada istini treba otvoriti vrata
ali ta istina vašu igru kvari!
Sijeci!
Sijeci, bezdušni profo!
Ekstravagant onaj mahnito se rita
kao da njemu vrše akupunkturu srca.
Sijeci, sijeci bezočni proof,
jer kao i tokom čitavog staža
iz prostorije ljudi otići će ćutke
a pred kabinetom vašim mračnim
noću će se udvostručiti straža.
KONJ JE KONJ
Konj ima dva oka i četiri noge,
na svakoj nozi po jedno kopito.
Konj rže drugačije na zob
i kobilu sa trakom iznad obrva.
Konj je konj
i nikada neće postati pijetao!
Pisanje je niža faza poetičnosti
kad odobriš riječ kao dovoljnom za sveobuhvatnost
i pisanje pojmiš kao uzaludno veranje
ako ne razumiješ,
i suvišnim – ako si budan
uskačeš u višu fazu poetičnosti.
Koračaš parkovima više faze poetičnosti
gledaš konje više faze poetičnosti.
Neodoljivo te podsjećaju
na one reponje iz niže faze.
Već počinješ da se kvasiš sumnjom
mokre su ti noge
podlaktice
mali mozak
a i dosadno ti je gore
u višoj fazi poetičnosti.
Strčiš dole uzimajući papir i olovku
da konačno staviš sve na svoje mjesto:
Konj ima dva oka i četiri noge
Na svkoj nozi po jedno kopiro.
Konj…
PLAMTEĆE APSTRAKCIJE
Nema frke,
izgradio sam čvrste temelje!
Gradio sam ih mukotrpno
u vodi do usana usijanih
i biće buke
kad se konture hrama
nasmiju u stvarnosti.
Biće svega tad,
ali ja se ne palim
na takve stvari
potpuno sam imun
na ledene ljudske aktivne neposredno.
To je već duhovnost
izložba refleksija
mediji
preživanje sjena prošlosti.
To su sredstva ljudskog eksponiranja
i to su vene duhovne,
pogodne za komuniciranje sa masama
vidnim
materijalnim
dok je na bljesak
entelehije
bivan smožden
u trenu
i topi se
ponorom
što ustvari je
trun Svemira!
I tu nema procesa:
želja
patnja
razočaranje.
To bude i prođe
i ne ponavlja se,
a utisak ostaje da titra
kanjonima uzdaha
kistom suhim slikajući
milion slika,
bez kamere snimajući
milion filmova
nijemih
zvučnih
kako ti je tigru milo,
onom tigru što ne spava
niti sanja milion pjesama
lakiranih noktiju
a taj bizarni izvor nadahnuća
čovječijoj nozi nedostupan je
već znaci dolaze s vana
što pokazuje put ka sendviču boja
posteljini od rose do usana
koje dozivaju
i primjetit ćeš sve to
ako si ontološka otvorio vrata
i tad upijaš inicijal kosmički,
fluid lave života plamteće apstrakcije:
Bez molitve nijeme
teško je nabasati
na sunčane stepenice poprskane
safirima
brilijantima
sedefima
smaragdima što se jedu i piju
i bez njih smijeh vene,
plamteća apstrakcija
šapat svjetlosti iz ponora bića
iz kratera Svemira:
Kosmičkim prognanicima
samo date su rukavice
nevidljive okom
lopte usijane
iz srca vulkana da vade bez opekotina.
POETSKO VRIJEME
U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ…
Uhvaćeni smo u carstvu imaginacije
živjeći u paralelnoj stvarnosti
leteći na krilima plavetnog nadahnuća.
Naš let je pjesma ispunjena zvučnom slikom
stihovi su zamasi krila inspiracije
što nas nose kroz prošlost i budućnost,
tvoreći lebdeću stvarnost
između ambisa mašte i iskustva
potičući nepresušnom čežnjom susret sa ljepotom.
Na Baščaršiji voda inspiracije ne jenjava
let golubova nagovještava dženetski smiraj.
Pjesma se prirodno stapa u sebiljsku riječ
od davnina što brani tajne zaljubljenih.
Uz zvuk tramvaja i odjek ezana
uz eho crkvenih zvona i gugut golubova,
uz klokot Miljacke i šum vjetrova
obznanjuje se pjesma srca i sjaj duše
u dimenziji što izmiče brojevima,
u smislu što izmiče slovima.
Dođi tu – u srce grada ljubavi
u gutljaju studene vode spoznaj istinu
zašto je Sarajevo dom pjesme
u kojem kola poetsko vrijeme
čineći od epoha – trenutke
od osmijeha – stihove
od uzdaha – nezaboravne refrene
što nas prate u stopu
na svim meridijanima i paralelama
dotičući sanjiv zenit i usnuli nadir.
U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ…
Dođi – čeka te novi početak
o kojem ne znaš ništa
trebaš tek da ga otkriješ,
dok stihovi odbrojavaju beskonačno vrijeme
u zamamnoj mašti
koja neobjašnjivim putevima
postaje stvarnost
tu – na Baščaršiji – kod Sebilja
gdje su pohranjene tajne zaljubljenih
još od davnina
da svjedoče o letu ustreptale duše
na krilima poezije.
Sarajevo, 09.04.2020.
VALJA NOVE MOSTOVE GRADITI NA BALKANU
Valja nove mostove graditi na Balkanu
uprkos olujnom košmaru što nas vitla
i drži u haosu misli i osjećanja
ne dajući nam ni trena mira.
Bahati likovi nazadnih ideja
uveli su nas u pomraćenje uma
budeći arhaične strasti prošlosti
opijajući mase slatkim lažima
nudeći budućnost bez perspektive.
Čovjek je poražen.
Civilizacija je poklekla.
Nakaradna politika je postala sama sebi cilj.
Pamet je zanijemila pred grotlom pakla
bal aveti prizvao je jahače apokalipse
i sa demagozima došla je glad i bolest
pa su ratna razaranja donijela smrt,
jer su puštene divlje zvijeri
srušile kulturne tekovine.
Valja nove mostove graditi na Balkanu
na dobro poljuljanom povjerenju
od nekada napredne regije svijeta
načinjena je tamnica naroda.
Kreirati valja nove ideje
što sjedinjuju ljude u dobru
jer ko ne nauči lekcije prošlosti
historija mu se ponavlja.
Još uvijek su glasniji destruktivci
što demokratiju koriste kao pendrek
ne libeći se da udare na svoj narod
zarad fotelja i privilegija.
Pa stoga smo na začelju Evrope
jer se valjamo po blatu
svojih gluposti.
Valja nove mostove graditi na Balkanu
kroz odlučnu demokratsku bitku
požrtvovani i istrajni – uvidjet će puteve
što na odvažne čekaju na horizontu.
Samo se istinom i pravdom osvaja sloboda
kao dar časnom duhu
koji pokleknuti neće pred zlotvorom
što prijeti vatrom pakla.
Zaista je ljudskost na iskušenju
u ovom našem zanosnom Balkanu.
SEBILJSKI GOLUBOVI
Tuga teška vezala mi krila
lancima moje drage pjesme,
snebivam se okolo Sebilja
bez snage da sletim do česme.
Žeđ duši vodom da ugasim
dok izazovi dolaze sa zorom,
od lanaca se ne mogu da spasim
ljepota se pomiješala sa morom.
Jato leti, lepet krila zove
tuga gnijezdo u srcu je svila,
nedostižne zovu me visine
a teret mi orobio krila.
Sebiljski sam golub koji šuti
čekam da se meni vrati snaga,
pjesmu moju ponovo će čuti
kad tegoba odleti bez traga.
Pjevale su prije mene ptice
pjesme čežnje koje bude snove.
Ne pamti se ni perje, nit’ lice
samo želja za letove nove.
Baci pogled na sebiljsku raju
na čaršiji snovi ne prestaju.
(2017.)
MEKE STAZE SVJETLOSTI
Kraj taj mekosvjež je, k’o obala vode.
Drumovi mutno tonu u gustu plavet
puni sjenki ljubavi.
Visoka stabla, pa je nebo malo.
Vrhovi plešu na grudima plavim.
Dolazim ovamo da prošetam tugu
među prijatelje i sporo po suncu
vučem se kraj cvijeća i postajem blaži,
brižni su zbog bola što u srcu nosim
a ja baš i ne znam šta ću da im kažem.
Možda kad umrem - stidljivo se dijete,
sa živom vatrom u stomaku, sjeti
kako vidje u oluji mladića pod slamnatim šeširom
sa lulom u ruci na vratima jutra.
Stazom koračam dok boje trepere
nijanse se prelivaju u rosi,
dvorac sa brda na suncu se smije
ključeve zlatne u pehare nosim
gdje čekaju priliku za provod,
k’o i jad, golem kao šuma,
krila pjesme zvjezdanoga traga.
Niti nema ruke što mi veže
puštam prste da pronađu sklad
u ritmu što me obuzima tiho
i slapovama čarobnim nosi.
Mostovi u kanjon se ruše
zato suze mi ne teku,
ne žalim za ustima bijelim, rujnim
a sladak bol se rasplamsava u meni.
Ne znam zašto kada patim
kao da su tužna i stabla
kao i ja što sam?
Da li će zauvijek otploviti sa mnom
te ponosne krošnje, nasmijano nebo,
djevojka sa svjetionika
i tuga moja
raspjevana?
UMESTO NOMINACIJE
(U zahvalnost Rodžeru Votersu)
Bitka za Bosnu i Hercegovinu
još traje.
U Sarajevu se brani suština civilizacije.
Dođi, Rodžeru Votersu
i otpjevaj “Jednu ciglu u zidu”
jer nigdje u Evropi ta himna slobode
nema jači i iskreniji eho!
Dođi, Rodžeru,
jer Sarajevo te treba!
Slobodarska misija gubi smisao
bez herojskog Sarajeva,
tvom muzičkom studiju
mjesto je kod “Vječne vatre”
spomeniku antifašizma.
Nedostaje rodžersovskog plama bunta
protiv nepravde i Tirana
da bi se rasplamsala vatra prkosa
mračnjačkoj najezdi jahača apokalipse,
koji prijete da ljudska osjećanja
prikuju na stub srama
a od divljaštva načine krunu svijeta:
samo usijane note sanjivog basa
uz ritmičnu pratnju vjernog doboša
i zanosni ples dubokih timpana
te prasak zveckavih činela,
imaju moć da unesu svjetlo
u evrospki turoban dan
kome ponestaju sunčevi zraci,
dok stari kontinent tone
u dugu polarnu noć.
Dođi, Rodžeru Votersu
u slobodarsko Sarajevo,
da ti dodjelimo povelju – glasa savjesti
jer ti si rekao jasno i glasno
ono što je epoha šutila
a mnogima klizila između prstiju
između nota, između riječi
između stihova
između slika, pokreta i krikova
i neartikulisano ostala da jezdi
iznad glava zbunjenih ljudi
ne znajući šta se dešava:
da li im se stvarnost pričinjava
ili je zaista istina
to što vide, čuju i osjećaju?
Gase nam muziku u gradu
zatiru nam muzičku scenu
rastjeruju nam po svijetu zaljubljenike u ritam i melodije,
melju nam duh beživotnom drobilicom
i od nas hoće da načine bezosjećajne strojeve:
koji će gasiti svjetlo i širiti mrak
koji će od pjesme načiniti oluju
koji će od ljubavi tvoriti mržnju
koji će gaziti život a slaviti smrt.
Možda ti nisu rekli
ali ’92 godine – kada su psi rata
sijali smrt po evropskom Jerusalemu,
tvoja kreacija je bila duhovni zid
na prvoj liniji odbrane grada
gdje su se branile civilizacijske vrijednosti
od najezde avetinjskog varvarizma.
Mi, koji smo budni u vještačkom paklenom grotlu
gdje nam svakodnevno razvlače pamet
i uče nas pravilima koja se nigdje ne koriste,
shvatamo da je besmisleno u takvom okruženju
predlagati Rodžera Votersa
svjetlonošca Pink Flojda
za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva,
pa mu neovisno od oficijelne volje
dodjeljujemo priznanje
- DUHOVNOG VITEZA –
u vidu stihova sarajevske poezije,
da bi se namirio dug iz prošlog milenijuma
da bi se oplemenila sarajevska “Vječna vatra”
zlaćanim plamenom vječne misterije
što potiče čovjeka
da zakorači u san.
Sarajevo, 15.02.2019.
KAKO SRUŠITI ZIDOVE MEĐU LJUDIMA
Kako srušiti zidove među ljudima?
Zauvijek.
Na godinu.
Na jedan dan.
Na trenutak samo.
Imaginarne granice dijele prostor
dijeleći ljudske duše
um i emocije.
Čovjek je zarobljen granicama koje ne vidimo
pokorava se glasu koji ne čujemo
strahuje od moći koju ne osjeća
bježi od sile koju umišlja.
Pasivnošću pristaje na podjele
poslušnošću prihvata podvale
bezboljnošću ovjerava falsifikate
sljepilom omogućava manipulacije
šutnjom legalizira bezakonje
bezosjećajnošću odobrava zvjerstva
glupošću pothranjuje mržnju
umišljenošću zatire prijateljstvo
ohološću se zatvara u sebe
i na svijetu ostaje usamljen.
Koliko samo mudrosti treba razigranom srcu
da se njegova ljubav ne okrene protiv njega samog
u vidu pomanih konjanika apokalipse?
Koliko je samo zatrtih civilizacija
koje su ponosno blještale na suncu
i dočekale sumrak svoga uništenja?
Zašto?
Čemu svi ti usponi i padovi?
Čemu hramovi napušteni?
Čemu prazne piramide?
Čemu avetinjski gradovi?
Ako umišljenost uništava prijateljstvo
šta onda gradi mostove među ljudima?
Koliko još treba da se obrne civilizacijskih krugova
da bi se urazumilo čovječanstvo?
Zamišljen čovjek stoji naspram svemira
obuzet tajnom
početka i kraja,
koju ne može pojmiti
pitajući se po ko zna koji put:
“Kako srušiti zidove među ljudima?
Zauvijek.
Na godinu.
Na jedan dan.
Na trenutak samo.”
Sarajevo, 2018.
POSLJEDNJA EMOCIJA
Prije vremena izolacije
gradskim ulicama kuljala je inercija
iskovana u vatri epohalnog izvora.
Vrelo je presušilo
energija je ugašena
povodi i razlozi su prestali da postoje,
riječi i djela su presahli
odjeknula je posljednja emocija.
Vijugavi eho progutala je gluha tišina
nenajavljeno stvarnost je zamrznuta
ljudima su propisane zaštitne maske
primjerena socijalna distanca
kućna samoizolacija.
Prije karantinskih šatora
svijetom je kružila lepršava pjesma.
Ljudi su mogli da šetaju
i u tome nisu prepoznali blagodat;
ljudi su mogli da sjede u baštama kafića
na zamamnom proljetnom suncu
na prometnim trgovima
skrivenim pod strehama
i u tome nisu prepoznali blagodat;
ljudi su mogli da odu u šoping centre
da obilaze ekskluzivne butike i prodavnice
isprobavaju modernu odjeću i obuću
da se raspituju, dive i kritikuju
zamjenjuju kupljene artikle jedne za druge
i u tome nisu prepoznali blagodat;
odlomila se posljednja emocija
otkotrljala se niz pločnik
zauvijek nestajući u tišini:
“Sjećanje je doziva
mami iz tame zaborava
okovi izolacije je plaše.
Suviše je nježna da bi blistala u pomračenju
suviše je slobodna da bi pjevala u kavezu
suviše je dražesna da bi je obmanule medijske senzacije
suviše je jednostavna za fabrikovane manipulacije
suviše je prirodna za restriktivne mjere izolacije
suviše sija da bi je ugasila tama
suviše je lijepa da bi je prekrila tehnologija
suviše je obična da bi bila zaboravljena.”
Posljednja emocija blista
na rubu ambisa kolektivne izolacije,
lebdi nad provalijom bez dna
gdje čovjeku se magli stvarnost
postajući rob sna.
Sarajevo, 27.04.2020.
PISMO BRATU U TUĐINI
(Posvećeno pjesniku Ibri Suhopoljcu)
Neviđeni brate, na drugoj polulopti svijeta
Ti vrijedan si poeme, drame i romana
a ja evo pjesmom dozivam te noćas
dok kod vas je dan u punom jeku.
Borba nam je suđena, brate
za ljudsko dostojanstvo da se lomimo
i kada uspostavimo linije odbrane
perfidni moćnici mijenjaju pravila
da bi suzbili, presovali duh naš iskonski
ali uzalud – koliko god nam sužavaju prostor
ta, samo silu nevidljivu, moćnu kompresuju
pa umjesto prakse – razliježe se grmljavina!
Zastave naše vijore se visoko u plavetnilu
slogani naši zasijecaju nebo epohe
stihovi naši zakrivljuju prostor
oblikujući važne događaje:
To razumiju samo ptice
Kojima je pjesma sudbina.
NEMIR DUHA VREMENA
Pučina blago se talasa
tek pokoji val dopuzi do obale,
um pokoljenja lebdi horizontom
na plažu silaze kolone
obasjane plamenom baklji,
karneval se priprema ljetni
a nedostaju epohalna pitanja.
Pod vodom su odgovori
budi se nemir
bruje kapije svijesti.
Izazov pleše nad bezdanom,
glas kolosalnih duhova zamire u buci
bubnjari drže opojni ritam
osmijeh boji pokrete meke
slobodu što slave u noći,
ruke se prepliću, noge klize
karnevalski požar širi se kroz duše
djevojke, mladići, djeca i starci
padaju u trans što zaborav nosi
ne znajući da nedostaju epohalna pitanja
čiji odgovori zjape pod vodom
- narasta nemir
ljuljaju se stubovi svijesti.
Čemu zebnja što rasjeca srce?
Čemu mećava slutnje što ledi krv?
Zar samo u meni divlja nemir
jer predosjećam nevrijeme u daljini
koje juri ka horizontu?
Zar samo oči moje vide
u mirnom moru razjapljene ralje?
Zar samo moje uši čuju
urlik tornada što zatire gradove
i iza sebe ostavlja stazu pustoši
na zemlji i ljudskoj duši?
Zašto me trese groznica nemira
baš noćas dok plamte baklje
i na nebu se treperave zvijezde roje
dok muzika i ples zovu
zaboravu da um se preda?
Ne, nije to šapat trenutka
već prigušeni urlik epohe.
UNUTRA
Unutra biti
zbog principa,
stati u stroj
protestni,
iskoračiti ispred
ljudi i vremena
ostati dosljedan.
Drugačije ne znaš
ne želiš da razmatraš
opcije profitabilnosti
nakon što se pogne glava
i – na cestu položi ponos
ljudskost i čast
riječ i glas
i krik
i otkucaj srca.
Unutra biti
znači preuzeti odgovornost
za ono što je bilo
za ono što se događa
i za ono što slijedi
ma šta se valjalo iza brda.
Spolja gledno
unutrašnjost izgled raznoliko
mišljenje se razlikuje
stavovi su oprečni
neko je nužno u krivu.
Ishitrenost, površnost, neodlučnost
prečice su za kolaps.
Mudrost dolazi s godinama.
Ne može se prevariti vrijeme.
Zapanjujuća je tvrdoglavost
zalutalih u lavirintu poimanja.
Niti se sve prodaje
niti se sve kupuje.
Uvijek postoji otvorena mogućnost
da odeš pod led.
Unutra biti
znači ne biti vani.
Znakovit protest
protiv svega što donosi mrak
očima – dok prate
duši – dok pjeva
srcu – dok se moli.
Probuđeni – žive sami.
POEZIJA DANAS
Koliko smisla ima čitati poeziju danas
u ovom gradu dubokih sjenki,
u daljini dok prolamaju se metalik krici
puste ulice dok obilaze samo psi lutalice
iako je policijski sat ukinut odavno već?
Mnogi se ne sjećaju vremena tog avetinjskog
ponovo pustinjski duh liže gradske pločnike
presujući urbane snove u vakumirane kese
pakujući ih za zamrzivač prostrani
što bit će gurnut niz slapove Miljacke
pred svitanje,
žureći prema morskim dubinama
dok još drijemaju golubovi pod strehama
vrapci po krošnjama
svrake po razgranatim kestenima.
Koliko smisla ima pisati poeziju danas
zagledan u sarajevsko zvjezdano nebo
dok odjekuje svemirska simfonija postojanja
gdje note su bljesci odavno nestalih zvijezda
gdje brojevi gube zapreminu a sati dužinu
gdje riječi postaju zvuci, a zvuci slike
gdje smisao malog topi se i slijeva u veliko, nepregledno
dok gradska huka slabi uz sjaj Mjeseca iznad Trebevića
dok nazdravljači umišljaju da su bitni pripovjedači
dok neuki postaju neprikosnoveni autoriteti
dok se od naučnika zahtijeva menadžment
dok se od umjetnika traži da osvaja nivoe vlasti
dok se od književnika traži da je komercijalista?
Koliko smisla ima živjeti poeziju danas
u gradu koji ima više pisaca nego publike,
gdje se večeri poezije gledaju kroz parametre spektakla
gdje na uzice šetaju klimoglava pera
što za tintu i papir trče uz stepenice
strmih kvartova,
gdje mozgove vezuje kruta nit strave
na čijem početku i kraju je katanac,
ključevi su zabetonirani u nove stubove vijećnice
gdje se gumica što briše godine
kotrlja niz gradske ulice
dugo rotirajuću kružnim tokom
gdje stoji okrugli znak crvene boje:
“Zabranjeno trčanje preko mosta!”
dok mostova fali u donjem toku Miljacke?
Koliko smisla ima žrtvovati se za poeziju danas
u gradu u kojem se ne čuje bat kolone pjesnika?
Koliko smisla ima tražiti od poezije danas
da izađe sama iz sebe,
prođe kontra đir gradom
snese poeme na čaršiju
još vrelu od kosmičkog žara?
Vjerovatno da smisla ima
samo ga treba pronaći u polutami
gdje je teško razlikovati sumrak i svitanje
i nazrijeti upozorenje:
“Nikada ne trči preko mostova!”
gdje treba tražiti uporno
dublji kontekst današnje poetike.
(2020.)
KONCERT SLOBODE
Tipka sam bijela klavira Sarajeva
Koncert javni počinje od mene
Sve crne tipke biće odstranjene
Bjelašnica, Treskavica i Trebević pjeva.
Dosta je bilo tutorstva i šuplje
Napolje aveti i protuve crne!
Otvorite vrata da nam uđu srne
Dozivam sanjare da izađu iz duplje.
Bičeve masne na lomaču brzo,
Teftere crne i priznanja lažna!
Simfonija istine nek' zabruji znažna
Ordenje za glas na buđ što se diz’o.
Ideje caruju iz željenog doba
Oslušnite malo smije se Evropa
Polufabrikanti naši njihova su klopa
Zbog sužene svijesti presije nas globa.
Otvorite prozore žigosanih duša
Poslušajte sklad kosmičkih žica,
Pustite iz kaveza da vine se ptica
Zrna s dlana istine slobodno da kljuca.
JEDNOM U GODINI
Osjećam da bura ova u meni što bjesni
nikako ne može zgurati u pjesmu,
da to je nešto što vide samo oni što to žele.
Možda je to krdo divljih konja u trku
Na ljetnoj kiši
Koja je topla samo onima koji to žele.
Bacio bih mozak u prvu kantu za smeće,
rado bih poletio u beskraj
sa namjerom da sam lišen namjere.
Jutro polaska dočekaš budan
jednom u godini
i tad se osjećaš nekako…
možda nikako.
Slušaš muziku i znaš da nekud odlaziš
možda i ne znaš gdje
ali si siguran da je to
samo jednom u godini.
SARAJEVSKI GOLUB
Sarajevski sam golub što leti,
sviram gitaru u vulkanskom ždrijelu
pjesme pišem na vjetru
letim često kontinentom sam,
imam viziju
imam san.
Volim noćne letove duge
volim svjetla
kišu
duge.
Ne dam da me stave u kavez
ne dam da mi krila režu
ne dam da mi dušu uzmu
mojom pjesmom da me vežu,
sarajevski sam golub što pjeva!
Nemoj golubice da sa mnom se zezaš
nemoj krila da mi žariš
pogledom vlažnim da dugo me mamiš,
za tebe ja sam van kontrole
a opet mi želiš ući u trag
pazi dobro na pokrete, riječi
mene ubija srca mrak.
PLES LEPTIRA
Iz daljine došla si bus-om
donijela osmijehe,
stvarnost je suštinski drugačija
kada si tu kraj mene.
Noć je tiha, ima malo ljudi
ulice već su puste sve,
koračamo prema našem gnijezdu
- to je volja sudbine.
Toliko se toga desilo
za pjesmu se nebo otvorilo.
Samo ti i ja
u divljem, ludom svijetu
leptira dva
plešemo u dugom letu
- ljubav naša nema, nema granica.
Vjetar je tu
da nas nosi brže, više
kad zatreba
tragove da nam briše
- ljubav naša nema, nema granica.
Okupana svjetlom govoriš mi meko
otvaraju se horiznta kapije,
u polutami zagrljene sjenke
- snovi su oživjeli.
Nedostižna mudrost obasjava smijer
naše stope ostavljaju tragove,
na čaršiji teče voda studena
čuva tajnu ljubavi.
-------------------------------------------------------------------------------------------
SADRŽAJ
RIJEČ UREDNICE ..............................................................5
1. ZAŠTO NEĆU REĆI NEKE ČINJENICE?………………………..7
2. RIJEČ PADE NA ČOVJEKA………………………………....………..9
3. VATRE DUŠE………………………………………………….......……….10
4. NEMAM PRAVO DA ZABORAVIM NA RIJEČ…….….….12
5. TAMO IZA………………………………………………………......……….14
6. TAJ JEDAN………………………………………………….....……………16
7. NAŠI DANI POEZIJE………………………………....……………….18
8. RIJEČI U VREMENU……………………………….....……………….21
9.DIJALOG…………………………………………………......……………….24
10. SJETI SE………………………………………………....…………………26
11. IDEJA BEZ STALNOG MJESTA BORAVKA…...………29
12. PJESNICI BOSNE…………………………………………..…..…….33
13. SUZE SUNCA………………………………………………...…………36
14. LET U SUPROTNOM PRAVCU…………………..……………41
15. TRAGOM ZASTRTOG VRIJEMENA……………………….44
16. MOLITVA ZA PALOG PJESNIKA……………………………48
17. ODJEK PJESME…………………………………………...…………54
18. JIN I JANG………………………………..………………....…………57
19. ZVONEĆA SVJETLOST……………….………….………………58
20. RIMA ISKRU BACA DUŠI…………………………..……………60
21. PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA…………….…………..63
22. GRAVITACIJA POEZIJE…………………………………………65
23. GOSPODINE PROFESORE……………………….……………68
24. KONJ JE KONJ……………………………………….……………..72
25. PLAMTEĆE APSTRAKCIJE………………………………….74
26. POETSKO VRIJEME………………………………….…………..76
27. VALJA NOVE MOSTOVE GRADITI NA BALKANU……81
28. SEBILJSKI GOLUBOVI……………………….………………….84
29. MEKE STAZE SVJETLOSTI………………………………….86
30. UMJESTO NOMINACIJE………………………………………89
31. KAKO SRUŠITI ZIDOVE MEĐU LJUDIMA………….94
32. POSLJEDNJA EMOCIJA……………………………………..97
33. PISMO BRATU U TUĐINI………………………………….100
34. NEMIR DUHA VRIJEMENA………………………………102
35. UNUTRA……………………………………………………..……..105
36. POEZIJA DANAS……………………………………………..108
37. KONCERT SLOBODE……………………………………….112
38. JEDNOM U GODINI……………………………….………..114
39. SARAJEVSKI GOLUB………………………….….……….115
40. PLES LEPTIRA…………………………...……………………117
.............
KNSINFO/13.8.2021.