Promocija knjige : “TIŠINA“, roman
Autorica: Munira Kovač-Devlić
..........
Odlomci iz romana:
****
**
(odlomak 1)
„Brzo su mi prolazili ti prekratki vikendi, čini mi se da ne bih ni trepnula, a već sam bila na putu za Mostar. Voljela sam ja i taj svoj "mostarski život", još kako, voljela sam mostarske sokake, Fejićevu uvijek punu i niko ne žuri, kao da se svi žele tu zadržati što duže, ispijajući kafice i razgovarajući o svakodnevnici, mostarskoj raji i tom čudesnom Mostaru, velikom Veležu. Nigdje nema takve miline. Tu je počinjao i završavao život jednog Mostarca. Razumjela sam ih. Mi koji smo proveli tek kratko vrijeme u njemu, koji smo se barem jedno ljeto pržili na mostarskom suncu, u januaru osjetili buru koja probija kosti, zavoljeli smo to parče zemlje. Taj luk koji se nadvijao nad Neretvom bio je nešto veličanstveno. Noge su mi zapinjale za kamene ploče iz kojih prži sunce, a Neretva svojim hukom kao da se smije i priziva kupače. Stasiti mladići kao strijela poletješe ka njenim dubinama. Divila sam se njihovoj hrabrosti. Izranjali bi kao neka uzvišena bića, na licu im se ocrtavalo nešto veće i jače, iskrenije i uzvišenije i od same sreće. Posmatram luk, uzjahao Neretvu i uzdigao se poput nekog konjanika. I kad je bio srušen, živio je u srcima. I dalje su ljudi govorili "tamo pored Starog mosta". Nikad nisam čula da je neko rekao "tamo gdje je bio". U njima je živio toliko koliko su i oni bili živi. Kad bi pogledali na one dvije kule, a između praznina, trzaj lica bolno je spuštao pogled niže, ka Neretvi. Ona je bila ista, smaragdima odzvanjala i pričala legende. I vratio se Stari, uzvišeniji i moćniji. Te noći sanjala sam kako stojim na najvećoj kuli, noge mi podrhtavaju. Pogledam u Neretvu, a ona kao da me doziva. Šumi mi u ušima. Pogled na drugu stranu. Nema nikoga. Sama sam na mostu. Zatvorih oči, sad jasno čujem dozivanje. Neretva isparava, a iz nje se, poput oblaka, izvi djevojka i povuče me dolje. Osjetih kako me voda povuče u dubinu. Pokušavam isplivati, ali ne uspijevam. Osjećam strah, vrištim, ali glas ne izlazi. "Ovdje je tvoj dom" – čujem onu djevojku koja me povukla. Borim se, hladno mi je, uzalud. Smijeh odjekuje negdje u daljini. Trgnuh se, oblivena znojem. Tog dana previše sam slušala legende – nasmijah se i sretna se vratih ispod pokrivača. Ali te noći nisam zaspala. "Ovdje je tvoj dom" – odzvanja u mojim mislima. Znam da nikad više s drugarima nisam prekoračila ogradu mosta. Nisam im pričala o svom snu. Smijali bi se. Nikad nisam priznavala strah, hrabrila sam ih koliko god mi je srce u grlu stajalo.“
****
(odlomak 2)
„Bila je to ona ljubav koja se desi, koju zovu neostvarenom, a stvarnija je od svih ljubavi ovog svijeta. Sprži vas, sagori. Bila je to ljubav poslije koje dolazi nešto što može samo prijati, tješiti vas. I kad se tješite da je sve zaboravljeno, u onim najvažnijim trenucima u životu pojavi se ona suza koju krijete, okrećete glavu, a duša se stegne. Svi snovi vežu se za nju, sva nadanja i želje. I svako u svom dijelu svijeta, ušuškan pored nekog drugog, sanja. Ali nema hrabrosti reći. Voli, a nema hrabrosti izgovoriti. A onda, jednog dana, kako to samo Tvorac može osmisliti, na nekom trećem dijelu planete sretnete se. Isti pogled, ista iskra. Gledate u onog dječaka pored njega, sjetite se kad ste istom takvom dječaku prije mnogo godina dušu predali, a onda se sakrili. Nije bilo hrabrosti da se ostvari. A nije se moglo ugasiti. Nema riječi, nisu potrebne. Ljubav se tišinom govori. Stiskom ruke prijateljstvo lažete, a jauk iz utrobe kao uragan: "Zašto?" Ideš dalje. U očima ostala ista iskra, žeravica koja vas sagori, svaka sijeda na čelu, svaka bora urezala se i one rupice na obrazu. Duše su se srele. Prepoznale. Zadrhtale.“
****
**
(odlomak 3)
„Sretna sam. I meni je život poslao najljepše darove. A onaj najljepši poklonila mi je majka. Naučila me da je moja sreća tu, u meni, da se ne traži nigdje, ni u čemu. Sreća je kad prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo, da budemo samokritični, a ne sujetni, da hrabro gledamo u svoje mahane i svakog dana preispitujemo sebe, a ne druge. Naučila me da nesreću preživljavam, padam i ustajem jača i da nikad – ali nikad – ne pravdam svoje postupke postupcima drugih. Sjećam se kad sam kao djevojčica na uvredu odgovorila istom. Dok sam prepričavala majci, gledala me s takvom tugom u očima, koja me pratila cijeli život. Sjećam se i njenih riječi: "Zlo se ne opravdava zlom. Nauči se praštati jer samo tako nećeš dozvoliti drugima da uguše tvoju sreću. Mojoj curici mora biti važnije šta misli sama o sebi i nikad ne smije živjeti za aplauz. Ako se budeš vodila takvom životnom filozofijom, aplauzi te neće zaobići." Sad znam na kakve je aplauze mislila.“
.................
Recenzija na rukopis „Tišina“, autorice Munire Kovač.
ŠIRENJE KREATIVNOG HORIZONTA
Roman „Tišina“ je autorski prvjenac spisateljice Munire Kovač, na čije se objavljivanje autorica odlučila nakon niza uspješnih predstavljanja na domaćim i međunarodnim književnim manifestacijama. Usljed narativnih afiniteta, njeno djelo je neuobičajeno obimno za debitantski istup ka široj čitalačkoj publici, a što jasno ukazuje na osobni autorski profil u sferi literarnog kreativnog izražaja. Šira i potpunija slika karakterizacije proznog izražaja Munire Kovač proizilazi iz uvida u kompleksni književno-umjetnički postupak koji je proveden tokom pisanja romana „Tišina“. Da bi se došlo do osvjetljavanja suštine autorske kreacije, a čime bi se omogućila komparacija sa univerzalnim književnim i umjetničkim vrijednostima, neophodno je da se ukaže na temeljna svojstva kreativnog postupka, kao i vladanje zanatskim književnim vještinama, kao instrumentom oblikovanja književnog djela.
U općem smislu, sam koncept romana je izvjestan iskorak ka istraživačkom diskursu, gdje se odstupanjem od hronološkog izlaganja toka radnje zašlo u sferu nužnog intuitivnog orijentisanja, a čime se otrglo od stereotipa i zakoračilo u izazov oblikovanja forme koja će biti adekvatna za projiciran sadržaj djela. Kroz roman „Tišina“ radnja se paralelno vodi na dva nivoa: u sadašnjosti - gdje Alma, kao heroina romana, radi u uspješnoj firmi kao lektorica (1), i u bližoj prošlosti, unazad desetak godine – gdje se opisuju događaji tokom studija književnosti glavnog lika. Preplitanjem poglavlja i prožimanjem sudbina kroz dramatične događaje likova romana izlaže se kompleksna priča o mladim ljudima koji prolaze kroz iskustvo bliskog prijateljstva i odlaze individualnim stazama samostalnog životnog puta. Interakcija različitih karaktera odvija se na neizbježnoj skali krajnosti – u spektru od sumornog i tužnog do čežnjivog i radosnog, a gdje dolazi do ispoljavanja najintimnijih ljudskih osjećanja i poimanja – iskazanih kroz afektne gestove, širokogrudu suosjećajnost, očaravajuće talente i nesvakidašnje sposobnosti – čineći da se na stranama romana u nenaslutivom ritmu razlijeva gorki okus i čežnjivo treperenje.
Mjesto radnje je Mostar, čime se neminovno uranja u duboku simboličnost koja kroz bogatu i turbulentnu historiju nosi nadahnjujući grad na Neretvi, čije obale spaja čaroban luk Starog mosta. Drevni grad svjetlosti je i grad raspjevanih bulbula, po kom su šetali i o kom su pisali najslavniji pjesnici ovog podneblja, tako da je poetsko nadahnuće prirodni ambijent koji lebdi iznad smaragdne Neretve i spontano ulazi u duše njenih stanovnike. Stoga, za priču o književnosti i poeziji Mostar je idealno mjesto, a što se uveliko odražava na ukupan dojam romana „Tišina“.
Stil pisanja Munire Kovač je narativnog svojstva gdje je tačno definisan tok radnje, a izražaj je u funkciji dočaravanja događaja, karaktera likova i ambijenta u kojem se radnja nenaslutivo odvija. U sigestivnom opisivanju stanja kroz koje brojni likovi romana prolaze, a koje život iznenada dovodi u situacije kada moraju ispoljiti sadržaj svoga duha i karaktera, kristalizira utisak da su u djelo ugrađeni mnogi autobiografski elementi – što je najpouzdaniji manir za postizanje pripovjedačke uvjerljivosti – iz čega proizilazi čitalačka naklonost.
Istančani senzibilitet za dramaturgiju jedan je od dominantnih svojstava ukupnog kreativnog izražaja Munire Kovač jer su opisane životne putanje poput mističnih arabeski za čije odgonetanje treba dodatne volje, snage i umjeća jer su sudbine likova u romanu ispunjene dramatičnim obrtima sa dubokosežnim posljedicama. Isto tako, kroz opise dinamičnih emotivnih stanja autorica na sugestivan način u fokus stavlja detalje koji dobivaju metafizičku supstancu i figurativno značenje, čime se tvori osebujna interna simbolika koja ostavlja čežnjive odjeke u duboko proživljenom rukopisu.
Pored dojmljivih psiholoških elemenata koji variraju u rasponu od letargičnih stanja, preko opoja melanholije, pa do lepršavih zanosa radosti, u pojedinim sekvencama romana dominiraju filozofski izražaji bazirani na individualnoj i kolektivnoj empiriji, a što spada u najreprezentativnije strane romana. Moglo bi se, čak, konstatovati da adekvatno iskazivanje nagomilanog iskustva – kako u personalnom tako i u generacijskom kontekstu – predstavlja svojevrsno iznenađenje, jer obično mudrost i jasna percepcija ljudi i događaja dolazi naknadno, sa nekim potonjim djelima a rijetko u autorskom prvjencu. Obzirom na specifičnost formulisanih dubokih spoznaja od općeg značaja za kolektiv – a posebno generaciju koja je u fokusu knjige – jasno se ukazuju perspektivni literarni putevi za autoricu romana „Tišina“, što traga za korijenima i duhovnim vrijednostima bosanskog identiteta. Afirmativan odnos prema tradicionalnim moralnim vijednostima i kreativnom naslijeđu „duha Bosne“ Muniru Kovač, spisateljicu nove bosanskohercegovačke generacije, svrstava u poseban krug autora koji imaju potencijala da oblikuju reprezentativna djela ovdašnjeg podneblja – koje još uvijek nije dovoljno istraženo i specifična je misterija u globalnom civilizacijskom kontekstu.
Moralni izazovi su jedan od najprisutnijih motiva u cjelokupnom djelu i čini fundament u karakteru glavne heroine romana. U trenucima Alminih moralnih dilema i meditativnih suočavanja same sa sobom, kada životne okolnosti eksplicitno nalažu donošenje teških odluka, roman zalazi u aktuelne društvene nedoumice, u njemu odjekuje svečani bat duha vremena, osvjetljava se raskrsnica gdje vrebaju kolektivni izazovi i odakle vode staze autentične tradicije – na čemu je sazdano hiljadugodišnje bosansko biće, njegov ponos i smisao.
Poseban kuriozitet romana je što je napisan pod snažnim dojmom poezije, koja osim asocijacija na eminentne mostarske pjesnike i njihova znamenita djela, ukonponovani su i autoričini stihovi, prezentirajući je kao talentovanu pjesnikinju već profilisanog poetskog izražaja. Poetika provejava i kroz proznu naraciju, tako da misaoni sklopovi poprimaju dublje simbolično značenje, kao u slučaju doticanja sa temeljnim motivom romana: „Ljubav se tišinom govori.“, a gdje su se sretno sjedinili kreativni potencijali spisateljice Munire Kovač.
Objavljivanjem romana „Tišina“ književnost Bosne i Hercegovine obogaćuje se djelom koje ulazi u krug prepoznatljive bosanskohercegovačke proze koja u sebi sadrži autentičan sezibilitet i širok izražajan spektar, a obzirom da se radi o autorskom prvjencu, znakovito se nagovještava konceptualno i izražajno produbljivanje inovativnih postupaka koji šire domaće književno-umjetničke kreativne horizonte.
Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo, 23.8.2019. godine.
.............
BIOGRAFIJA
Munira Kovač-Devlić rođena je 12.11.1981. u mjestu Sovići, općina Jablanica. Osnovnu školu i Opću gimnaziju završila je u Jablanici. Fakultet humanističkih nauka, odsjek za Bosanski jezik i književnost , završila je u Mostaru 2005.godine i stekla zvanje Profesor bosanskog jezika i književnosti. 2017. godine upisuje postdiplomski studij Komunikologije i stiče zvanje Magistar komunikologije. Trinaest godina radi kao prosvjetni radnik –profesorica bosanskog jezika i književnosti. Objavljivala je poetske, prozne i dramske tekstove. 2013.godine prvi put svoj rad predstavila je široj publici monodramom „Naša priča“ na Sajmu inkluzije u Sarajevu. Objavljeni radovi iz oblasti poezije:
Pjesma „Otac“- objavljena je u augustu 2015. na 7.KNS Međunarodni književni susreti u zbirci poezije „Mostovi svjetlosti“; zbirka poezije „Garavi sokak“, književni klub „Miroslav Mika Antić“
Pjesma „Usamljenost“ 2016- objavljena u zborniku radova Književnog kluba „Miroslav Mika Antić“
Pjesma „O pjesniku, pjesmom govorim“ 2017. - objavljena je u Zborniku radova za Književnu nagradu „Musa Ćazim Ćatić“
„Izgubljene duše“ 2017.- 8.KNS Međunarodni književni susreti
Značajan uspjeh ostvarila je i u proznom stvaralaštvu:
Pripovijetka „Šapat lišća“- 3. nagrada na "ANEA-MG konkursu za najbolju kratku priču 2016.
Priča „Vižle“ objavljena je u zbirci Bajramske priče, Udruženje „Musa Ćazim Ćatić“ 2017.
Pripovijetka „Šampionka“ osvojila je treću nagradu Udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ za 2019.
Scenarij za film „ To earn, not to get“ napisala je 2019.
Dobitnica priznanja "KNS PERO" za najbolju priču na "9.KNS MEĐUNARODNIM KNJIŽEVNIM SUSRETIMA - 2020.".
.............
NARUDŽBA:
Naslov: “TIŠINA“, roman
Autorica: Munira Kovač-Devlić
Izdavač: Udruženje za kulturu – Nova svjetlost
Urednik i recenzent: Ibrahim Osmanbašić
Godina izdanja: 2019. / Sarajevo, BiH
Naslovna stranica: Asim Ake Latifi
Obim: 218 strana ; Format: A5 ; Uvez: tvrdi
Cijena: 30 KM + poštarina
BiH: 35 KM (30 + 5)
Inostranstvo: 30 EURA (15+15)
Uplata iz BiH:
Uplatiti izvršiti na transakcijski račun udruženja:
T/R: 1610000077510092 (Raiffeisen bank dd BiH Sarajevo)
UDRUŽENJE ZA KULTURU - NOVO SVJETLOST
Terezija bb, 71000 Sarajevo
Svrha uplate: „Donacija“
Uplata iz inostranstva:
1.POŠTA: Međunarodni prijenos novca (Internacional money order)
PRIMALAC: Ibrahim Osmanbašić, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
2.PayPal: ibrahim
https://www.paypal.com/paypalme/ibrahimkns?locale.x=en_US&fbclid=IwAR0VhwPHL8lsHhToMN4d-FKmpV50ip7zUzoAD1sAFhH0SeSZsq7rPo2m5oU
Napomena: Nakon uplate skenirati uplatnicu i poslati na e-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. sa adresom na koju treba knjigu dostaviti. Isporuka poštom slijedi u roku od 48 sati.
KNSINFO/13.9.2020.godine