Godina izdanja: 2021.

Huso 2 w

"ŽALIT ĆEŠ, SINE" - roman
Autor:  Huso Avdić
Urednik: Amela Delić
Recenzenti: Osman Halilovoć, Diplomirani profesor bosanskog jezika i književnosti.
                      Fahrudin Delić, Diplomirani profesor bosanskog jezika i književnosti.
Izdavač: JU BKC "Alija Izetbegović" Kalesija
Godina izdanja: 2021.
Obim: 341 str.
Uvez: tvrdi
Cijena: 15 KM + poštarina
Narudžba: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

   *  *  *  *  * 

 

Roman "Žalit ćeš, sine" / Odlomak iz poglavlja - Proročanstvo đede Smaje.

Mirso i Elka su na Filipovom mostu, naslonjeni na metalnu konstrukciju dok gledaju u bistrinu Drine i nadlijetanje ptica nad njenom vodom. U sebi su osjećali nešto kao neku radosnu zebnju koju je lijepo vrijeme proljeća nosilo sa sobom. Približavanje rastanka kroz vene im je provlačilo loš osjećaj i žal za mladošću i ljepotom na koje podsjeća ovo doba godine. Sve se budi, a oni se uskoro rastaju. Često su oni svraćali na most ili po povratku s one strane, zastajali i preko njegove čelične konstrukcije u Drinu bacali svoje želje. Ni ona njima nije ostajala dužna već im je žuborom svojih valova uzvraćala i pojačavala inspiraciju za većim i maštovitijim željama. Prepušten jednoj takvoj inspiraciji koju je osjećao u sebi, javi mu se ideja koju je odmah ispričao Elki. Saslušala ga je i prihvatila. Prošetat će do čaršije, kupiti katanac i zaključati na ogradu mosta, a ključ će baciti u vodu. Tako će zaključati i zaštititi svoju ljubav. Vidio je to Mirso gore po zaštitnoj ogradi Petrovaradinskog mosta na Dunavu kod Novog Sada. Zaključani katanci po ogradama mostova simboli su mladih i zaljubljenih kao njihove vječite odanosti i povjerenja. Dogovorili su se da to učine iduće sedmice.
- Elka! - okrećući se prema njoj progovori Mirso. - Ovu želju neću da bacim dolje u vodu, niti ću da je zaključam pod katanac, već ću je tebi reći.
- Da čujem, kakva je? Nemoj samo da je bezobrazna inače ćeš plivati Drinom – pošali se ona.
- Nije bezobrazna, ali je poželjna, a želja i… po-željna - pokušao se malo poigrati slogovima.
- Čini mi se da se tebi pliva hladnom vodom – smiješeći se reče ona i dodade: - Reci, šta hoćeš?
- Hoćemo li malo gore do tvrđave? Ovo lijepo vrijeme, čisto, prozirno nebo i pogled odozgo pružit će nam pravi užitak posmatranja panorame Drinske kotline sve od Diviča do Karakaja. To bi nas malo oslobodilo ove stege koju osjećamo ovdje u gradu – predloži Mirso. Stajala je zamišljena sa napola zatvorenim očima. Jedan trenutak je ćutala pa onda progovori:
- Može, al' imamo problem.
- Koji? - Kako proći pored Hide? Šta ako nas ona vidi, moramo pored nje.
- Ništa, nadam se da neće biti problem da svratimo kod nje i da joj kažemo da hoćemo gore kod Suade. Siguran sam da će nam povjerovati. Znaš Suadu, ona uvijek kaže Hidi da smo kod nje, znala ili ne znala gdje smo. Poželjeli su oboje da se izmaknu iz gradske buke i odu od dosadnih prolaznika, da negdje na mirnom mjestu sami u tišini počnu da boluju bol rastanka. Oboje su znali da je to jedan od posljednjih susreta pred njegov odlazak. Datum polaska se bližio. Misli, obećanja i snovi počeli su da se sliježu i traže mjesta za svoj smiraj u njihovim srcima. Šuteći su krenuli prema tvrđavi. Iza njih osta Drina sa svojim mostom da mu žubori dok joj on baca neke tuđe želje, a čaršija se sve više skrivala iza jakih krivina i kuća koje su stiskale Februarsku ulicu po kojoj su se kretali Mirso i Elka. Nekoliko prolaznika koji su im dolazili u susret su uljudno otpozdravljali. Izlazeći iza posljednje krivine na pravac što vodi pored njene kuće, primijetiše da im odozgo niz mahalu u susret dolazi i da ih gleda starac koga svi u mahali zovu đedo Smajo.
- Merhaba đedo Smajo… – obrati mu se ona kad su mu prišli blizu.
- Merhaba i vama šćeri.
- Mehraba đedo - reče i Mirsad.
- A čija 'no bona ti bi? – upita djed.
- Đedo bolan, pa ja sam Elka, Hidina.
- Aahhha. Jesi… jesi sad se sjeti, a čiji je ovo momak?
- Moj… – pošali se ona s njim.
- Dobro tvoj… a ko mu je babo? – upita vragolasti djed. Tada se Mirso nasmijao više da bi spriječio Elku u odgovoru nego što mu je bilo smiješno. Svaka dolina ili riječna kotlina odgaja ljude na sebi svojstven način po kojem se oni prepoznaju. Djed Smajo, podrinjac koga je Drina kupala, vjetar sa Hridi lice sušio, a godine dušu iskustvom nalijevale, u sebi je nosio dubinu pogleda kojem je i drinska voda zavidjela. Na glavi mu beretka, a na okruglom poboranom licu uredna kratka prosijeda brada. Na prvi pogled djeluje kao vrlo razuman i učen starac. Nosio je štap u ruci, a služio mu je samo za poštapanje kad se vraća umoran iz čaršije kući. Odjeća, opet prava podrinjska – opanci na nogama i štofane crne pantalone s nogavicama gurnutim u debele vunene čarape. Elka je shvatila njegovu pošalicu i Mirsinu reakciju pa je ponovila pitanje djeda Smaje. - Misliš ko su mu roditelji – dodade ona.
- Ma jest bona, čiji je?
- Ahmeta Mustafića iz Kalesije. Ne poznaješ ti njih, nisu oni odavde. - Kako bona ne poznajem? – odgovori starac pa pogled uperi prema Mirsadu i poče brojati: - Znam đeco hadžiju Ibru Poljaka, znam Fazliju Ćivu, znam hadžiju Adema Jusića, a znam i tvog tetka Rašida. Kad je starac spomenuo Rašida, Mirso se ubaci u razgovor.
- Ja sam unuk Rašidovog brata. - Haa… ti si Sulejmenov unuk? – upita djed. - Ne, ja sam Ahmin unuk, Sulejmenovog i Rašidovog brata unuk.
- Ehh… toga ne znam – reče starac - ne sjećam se njega. Dobri su to ljudi. Znamo se, dolazili su oni ovdje na pijacu – i stari htjede krenuti niz Bajr. Taman dok su se mimoilazili, on zastade, pogleda ih i reče:
- Đeco… da vam Bog bude na hairli putu, al' se bojim dal' će tako i biti. - Bit će đedo, biti – dobaci Mirso.
- Ehh đeco… da Bog da… gledam vas, idete odozdo i šutite što nije dobro. Svi koji šute, oni se mlogo vole jer šutnja osjećajima priča, a kod takvih ljubav završi tamo gdje šutnju stvarnost ušuti. Postiđeni ovim komentarom pogledaše se, rekoše djedu
- Allahimanet, pa krenuše uz put. I djed Smajo je otišao prema čaršiji. Stigli su na tvrđavu poremećeni i postiđeni komentarima. Prošli su Hidu i Suadu ne javivši se ni jednoj ni drugoj. Da im se jave spriječila ih je diskusija koju su vodili oko onog pitanja đede Smaje.

   *  *  *  *  * 

Huso Avdic 101


Huso Avdić rođen je 1960. godine u selu Šahbazi, opština Kalesija. Osnovno obrazovanje završio je u OŠ „Drugi sprečanski bataljon“ u Memićima a zanat izučio u Elektrotehničkoj školi u Tuzli. Od 1989. godine sa porodicom živi i radi u Švicarskoj. Pisanjem se počeo baviti u zrelim godinama. Uz roman ''Žalit ćeš, sine'' do sada je objavio i jednu zbirku pjesama pod nazivom ''Još uvijek ti pjesme pišem'' Hobi mu je slikarstvo i biciklizam.

Kontakt:
BiH / +387 61 458 173 
CH / +41 79 2345 973

 

KNSINFO/ 26-2-2021-g.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Terezija bb, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica