XXIII Međunarodni sajam knjiga i učila, Sarajevo / 2011.

 Sjene izgubljenog vremena

NA RUBU AMBISA


Vjetar je puhao snažno, dižući bačene papire starih novina sa gradskih ulica. Na trenutke potpuno bi utihnuo, pa bi ponovo nervozno tresao grane na stablima i okretao limene pjetliće na krovovima kuća.

Ljudi su se odavno sklonili u domove, a Adem K. je s gorčinom u grlu koračao trošnim trotoarom jedne sporedne ulice. U glavi mu se vrzmalo mnoštvo misli i nije mogao shvatiti -zašto je baš on, zajedno s još nekoliko nesretnika, dobio otkaz na poslu? Bio je zaposlen u novinskoj kući i nije vjerovao u direktorovo obrazloženje da je firma prinuđena smanjiti broj zaposlenih zbog finansijskih poteškoća, jer znao je da nikada nije bilo bolje.

“Šta sad da radim?”, pitao se očajnički. “Kako ću izdržavati porodicu?”

Adem nikada nije bio bez posla. Zadnjih dvadeset godina bio je zaposlen u Glasniku, imao je samo tri dana odsustva (od toga dva dana teške gripe 5. aprila 979., na isti dan kada je snažan zemljotres pogodio crnogorsku obalu, i jedan dan kada mu se rodilo prvo dijete). Sve te godine primao je zasluženo zarađenu platu i izdržavao mnogobrojnu porodicu.

Bosanska zima je dolazila, teška vremena će postati još teža, a Adem K. je ostao bez posla. Šta će reći porodica, prijatelji, susjedi? A tek svi oni zlobnici kojih je bila puna mahala. Čak i da ga nije interesovalo njihovo mišljenje, osjećao je veliki teret na grudima, jer nije znao šta će okrutna budućnost donijeti njemu i njegovoj porodici. Strah ga je polagano hvatao za vrat i davio, a Adem K. je jedva hodao ulicom.

Izgubljen u rodnom gradu, osjetio je po prvi put u životu da ne zna gdje se nalazi, ni šta radi. Želio je osjetiti toplinu doma, ali, zapravo, udaljavao se od njega. Nije mogao u tom trenutku smoći snage, suočiti se s okrutnom stvarnošću i pojaviti se na kućnom pragu. Sama pomisao
da mora pogledati svojoj djeci i ženi u oči čerečila ga je takvom silom da je čak u jednom trenutku bezumlja razmišljao da skoči sa savskog mosta, pa nek’ rijeka odluči hoće li ga prigrliti sebi ili poslati u bijeli svijet preko slavonske obale.

Na kraju ulice skrenuo je ulijevo i nastavio koračati sporim, neodlučnim korakom. Podigao je ruku pokušavajući da zaštiti oči od sunčevih zraka, što su u jesenje doba bile izrazito oštre. Niz lice su mu se slijevale kapljice znoja, a tijelo se grozničavo treslo. Prolazio je pored manjeg parka, pa je odlučio doteturati se do najbliže klupe i razabrati ispreturane misli. Skupio se poput smrznutog miša, bezuspješno pokušavajući da uvuče znojavi vrat pod kragnu od mantila. Nagnuo se i grozničavim rukama sakrio umorno lice.

“Kako da se pojavim na kućnom pragu, kako pogledati djeci u oči, kako opet biti dobar suprug i valjan otac?”, pitao se očajnički, tragajući za odgovorom koji nije nalazio.
Najradije bi propao u hladnu zemlju gdje ga niko neće pronaći.

Dugo se nalazio u tom očajnom položaju, kad odjednom osjeti oštar i probojan miris, pa se trgnu kao da ga nešto ubode u leđa. Podigao je glavu i poput gladnog vuka onjušio odakle vjetar donosi taj neobični miris.

“Žao mi je, gospodine!”, začu se prodoran ženski glas iza njegovih leđa.

Iznenađen, okrenu se i ugleda staricu, Romkinju, koja je sjedila na maloj drvenoj skemliji. Ispred sebe je imala tamnu platnenu torbu iz koje je s vremena na vrijeme vadila sitne predmete neodređenog oblika i uporno ih čistila zamrljanom tkaninom. Na glavi je imala šarenu maramu
na kojoj su se međusobno ukrštavale plave, crvene i zelene boje i stvarale neobične kolorite. Ispod marame uspjelo se provući par crnih uvojaka sa nekoliko sjedih dlaka i pojaviti
na njenom izboranom čelu. Zaključio je da je vrijeme ostavilo dubokog traga na ženinom licu, čije su bore govorile o jednom životu punom gorke borbe i neimaštine. Ipak, vidio je da je žena vedrog lica, nasmijana. U njenom glasu osjetio je buktinju radosti i nade.

“Vidim da očajavate pa mi je žao, znate. Ne volim kada vidim tužnog čovjeka, nikako ne volim, gospodine.”

Na trenutak se začudio, jer žena mu se otvoreno obratila, kao da se poznaju odavnina. Osmjehnuo se i okrenuo se prema njoj.

“Svi mi očajavamo, gospođo!”, odgovorio je tražeći najugodniji položaj na klupi.
“U pravu ste, ali osjećam da ste vi jako zabrinuti”, reče starica neobičnim akcentom.

Adem K. je pogledao ženu duboko u garave oči, kao da je u njima tražio tračak povjerenja. Nije navikao da se ikome povjerava, a pogotovo ne nekoj strankinji na ulici. Sve do sada smatrao je da svako treba da rješava svoje probleme, jer samo suočavanje sa problemom može u potpunosti
isti iskorijeniti. Međutim, starica je primjetila njegove suzne oči i sumorno lice.

“Svi mi, gospodine, nosimo na leđima vreće pune teškog tereta, ali samo rijetki znaju kada ga se treba riješiti. Drugi ljudi cijeli život vuku svoj kamen koji im je dragi Bog namijenio, polako postaju dio njega i ne znajući da je moguće otarasiti ga se. Evo, otkako znam za sebe, hodam
ulicama i prodajem ove figurice koje mi pomažu da preživim. I ne samo to, znam da one donose drugima sreću i radost u životu, na jedan ili drugi način. Sretna sam zbog tog osjećaja, pa se s radošću budim i započinjem novi dan

-jer šta bih drugo da nemam toga? A neću da prosim, znate, ima i previše Roma na ovom svijetu za tu vrstu posla. Neću, pa makar me grom ovog časa u glavu udario! Ništa
drugo nemam osim tog osjećaja i dovoljan mi je. Znate, svako treba tražiti i pronaći svoju sreću u onome što ima
ili što mu je na dohvat ruke. Meni su pri ruci moje figure, one su mi dovoljne. Ne valja biti nezahvalan i uvijek tražiti više, grehota je to. Ko vječno grabi, on otkida po komadić
sebe. Tako barem ja mislim, ali šta ja znam, ovako stara i neuka?”, reče i skromno se nasmiješi.

Adem K. je bio radostan što je neko s takvim optimizmom posmatrao na život, ali istovremeno osjećao se bjedno, jer ova starica nije imala ništa osim figura, pa je opet
zračila vedrinom, dok je on, čovjek u punoj snazi i u najboljim godinama, pokleknuo pred prvim izazovom života, bez ikakve nade i borbenog duha. Izraz njegovog lica je
odavao osjećaj srama koji je nosio u sebi. “Moja porodica je moje blago i oni trebaju da mi budu podstrijek, životna snaga”, pomisli i hitro se ispravi, priđe starici i nježno je
uze za ruku.

“Hvala vam! Mnogo vam hvala, gospođo! Niste ni svjesni koliko ste mi samo pomogli. Ne znam kako da vam se odužim.”

Starica ga iznenađeno pogleda i samo klimnu glavom, kao da govori: “U redu je, gospodine, nema na čemu”.

“Nemam šta da vam dam”, sjetno reče Adem.

“Meni ne treba ništa, gospodine. Samo da je živa glava”, osmjehnu se starica i izvuče iz platnene torbe bijelu porcelansku figuru u obliku labuda.

“Evo, uzmite! Dajte je onome koga želite najviše obradovati! I nasmiješite se, gospodine! Vidjećete da je svijet obojen i drugim bojama osim crne i bijele! Već sutra će ovaj vjetar prestati, grane će se smiriti, a sunce ponovo zasijati. Pa ja!”

Staricine tople i ohrabrujuće riječi duboko su dirnule Ademovo srce da je od radosti pustio gorku suzu. Samo je klimnuo glavom u znak zahvalnosti, ni jednu riječ nije mogao izgovoriti. Pažljivo je stavio figuru u džep mantila i odlučnim koracima krenuo kući, uzdignutog čela.

Osjetio je neodoljivu želju da vidi svoje najmilije i da ih nikada ne ispusti iz zagrljaja. Okrenuo se i još jednom pogledao staricu dobrog srca koja je neumorno milovala svoje porcelanske figurice. Uputi joj topli osmijeh u nadi da će je ogrijati na ovom hladnom vremenu i ubrza korak u pravcu svog doma. Adem K. se radovao trenutku kada će ugledati lice svoje kćerkice i u mekanu ručicu staviti porcelansku figuricu bijelog labuda.

A starica kao starica, nije puno marila za hladnim vjetrom. Nasmiješila se kao da je griju svi topli vjetrovi ovog svijeta, brižljivo je pokupila svoje figurice i otišla u suprotnom pravcu.

(Izbor iz knjige "Tragovi izgubljenog vremena")
________________________________________


O AUTORU


Fahrudin Dino Avdibegović (Bosanski Šamac, 1976.) je objavio zbirku pjesama Pathétique na bosanskom i danskom jeziku. Sudjelovao, zajedno sa drugim bh. piscima iz inozemstva, u antologijskoj zbirci Priče ( 0 0.). Objavljivao radove u “BH Novinama”, kao i u danskim literarnim časopisima.
Osnivač online magazina za literaturu i kulturu “Lacuna Mag”.

Više informacija o autoru:
avdibeg.dk


________________________________________


Recenzija na zbirku kratkih priča „Tragovi izgubljenog vremena“, autora Fahrudina Avdibegovića-Dine.

AMBASADOR PISANE RIJEČI

Samim izborom kratke priče kao izražajne forme autor, Fahrudin Avdibegović-Dino, upustio se u visoko zahtjevan književno-umjetnički angažman što iziskuje spisateljske zanatske vještine i zrelost - što u konačnom djelu treba ostaviti originalni autorski pečat. Postavljajući ispred sebe najstrožije književno-stvaralačke zahtjeve, kompresujući u jasne stukture i pitke fabule bogate sadržaje umjetničkog doživljaja – prozaista Avdibegović se svrstava u odabranu grupu odgovornih bosanskohercegovačkih autora mlađe generacije, od kojih se mogu očekivati značajna književna djela na putu kristalizacije stvaralačkih potencijala.

Pisac uspjeva da izađe iz okvira uobičajenih-bh-dijasporskih-tema i odvažno zakorači u prostor univerzalne-književne-umjetnosti – što je veoma značajan pomak koji vodi odgovornom-pristupu-pisanoj riječi-od-strane-bosanskohercegovačke-književne-dijaspore, koja nerijetko sa izborom patriotskih tema želi se amnestirati od univerzalnih, općeprihvaćenih, književnih normi.

Značaj književnog djela pisca Fahrudina Avdibegovića ogleda se i u dimenziji duhovne interakcije skanandinavkog i balkanskog mentaliteta, što kao sjenka prati cjelokupano djelo, gdje se artikulacija dva dijametralno suprotna temperamenta – sjevernjačkog i južnjačkog – dramatično sintetizuje narušavajući monotoniju svakodnevnice. Stoga, uslijed težnji autora da se izrazi univerzalnim književno-umjetničkim postupkom, njegovo stvaralaštvo ima podjednaku važnost kako za balkansko, tako i za skandinavsko podneblje, tj. prevazilaženjem lokalnih okvira, ili klišea, nužno se zalazi u univerzalnu, kozmopolitsku sferu.

Sigurno da za takav pristup umjetnosti – gdje se inspirativne vibracije registruju na turbolentnom raskršću sudara civilizacije i prožimanja svjetova – primarno podrazumijeva respektabilni autorski intelektualni kapacitet, a što se inspirativno odražava kroz strukturu priča iz bosanskohercegovačke prošlosti ispričane kroz doživljaj jednog Danca, dakle, kroz lik Torbena Schwartza u priči „Hladno ljeto“. Bez sumnje da ovom pričom, a i drugim sličnim radovima, Avdibegović gradi multikulturalne mostove ispisujući nove stranice civilizacijskog kreativnog dijaloga, povezujući ljudske subdine danaca i bosanaca na globalnoj povjesnoj sceni Svijeta.

Ljubav je dominantna inspirativna komponenta cjelokupnog djela „Tragom izgubljenog vremana“, što se u pojedinim pričama stavlja u dramatične kontekste u širokom povijesnom obuhvatu – od daleke prošlosti do današnjice, a likovi iz priča nose sudbonosan pečat istkan od emotivnih sadržaja. Kroz ljubav između muškarca i žene, kao i ljubav prema umjetnosti, dočarava se i ljubav prema domovini i čovjeku uopće, tako da Avdibegović suptilnim perom plete univerzalnu mrežu kozmopolitske ljubavi – oslikavajući duh plemenitog čovjeka suprostavljenog surovim izazovima života.

Njegovanjem maternjeg jezika Avdibegović čuva svoj iskonski duhovni identitet, promovišući ga u najboljem svjetlu kroz interakciju sa novom životnom sredinom, koja ga prihvata i prepoznaje u njemu zainteresovanog i interesantnog sagovornika u povjesnom dijalogu različitih civilizacija. Uspjevajući da kroz kreativnu umjetničku sintetizuje spoji bosanski mentalitet i danski senzibilitet, zbirka priča „Tragom izgubljenog vremana“ se nužno svrstava u jednistveno internacionalno književno obzorje, gdje se pojedninačne specifičnosti nadopunjuju u globalnoj kulturološkoj harmoniji – čime je BiH obogaćena za još jednog dostojnog ambasadora kreativne pisane riječi.


Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo: februar, 2011. god.


KNS/13.04.2011.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
kns_sarajevo@yahoo.com

Facebook stranica