Književni profil: Šahdo Bošnjak


Šahdo Bošnjak rođen je 6. maja 1955. godine, u Kaloševiću, u koji će smještati radnje mnogih svojih priča i romana, jer je u tim pitoresknim predjelima i sam odrastao, i dobro je poznavao svaku stopu ne samo rodnog sela već i šireg zavičaja. U njegovom zavičaju je i jedna raspričana starica, koja od iskona kazuje svoje nikad sasvim dovršene priče. Ta starica se zove Usora, a pored te lijepe, pitome rječice pisac je provodio, kako sam kaže, najljepše dane svog života, svoje siromašno, “bosonogo i golotrbo”, djetinjstvo. Tu je čuvao stoku, igrao se s ostalom dječurlijom raznih igara, koje su tada bile uobičajene, slušao razne priče od mudrih staraca, s kojima je napasao stoku, i naročito mnogo čitao, i to sve što bi mu dolazilo do ruku, jer i nije bio u prilici da bira; čitao je knjige iz skromne školske biblioteke, posuđene knjige od rođaka i prijatelja, kao i listove istrgnute iz novina i časopisa koje bi ljudi ostavljali uz poljske živice. Selo Kalošević nalazi se u općini Tešanj, koja je dobila ime po starom, lijepom gradu Tešnju, koji krasi drevna tvrđava, ponos grada, kao i uske, stare uličice, stare građevine iz bosanske muslimanske arhitekture, a poznat je i po mnogo čemu drugom.


Šahdo je rođen u siromašnoj porodici. Roditelji su ga školovali do završetka četverogodišnje osnovne škole. Dalje nisu mogli, a nisu ni htjeli. Krijući od oca, završio je u Jelahu za dvije godine još četiri razreda večernje osnovne škole, i tako sa školom dostigao svoje vršnjake. No, kada se upisao u Mašinsku tehničku školu u Doboju, otac ga natjerao da se ispiše. Sačekao je narednu godinu pa se krišom od oca upisao u Gimnaziju u Tesliću. A kad je otac za to saznao, opet ga je natjerao da se ispiše. Sa sedamnaest godina, bukvalno je pobjegao od oca, zaposlivši se u “Željezničko građevinsko preduzeće” iz Sarajeva na gradnji magistralnog puta Jajce - Bihać, s gradilištem u Mrkonjić Gradu. Tu je mogao samo da položi “B” kategoriju, a ubrzo u Banovićima i ispit za kv vozača motornih vozila. Zatim je pozvan u JNA, u Kraljevo, gdje je vojni rok odslužio kao vozač instruktor. Poslije vojne obaveze upisuje se u Zagrebu u Saobraćajnu tehničku školu, koju završava u redovnom četvorogodišnjem roku. Dok je vanredno pohađao srednju školu, radio je: kao fizički radnik, čistač radioničkog kruga, ložač peći za parno grijanje, noćni čuvar skladišta, pomoćnik u kuhinji, armirač, vozač cestovnih vozila, rukovalac građevinskih mašina...
Pošto je završio srednju školu u Zagrebu, i nigdje, gdje bi upitao, nije mogao dobiti posao saobraćajnog tehničara, a nije imao dovoljno novčanih sredstava da se upiše na četverogodišnji studij, ali je nešto novca uštedio radeći, te dobivši studentski kredit, upisuje se na dvogodišnji redovan studij na Pedagoškoj akademiji u Tuzli, odsjek: Srpsko-hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Studij je završio u redovnom roku, kao odličan student, jedini iz svoje generacije, i dobitnik je Zlatne značke Univerziteta u Tuzli. Djetinjstvo u Poljima pored Usore i studij u Tuzli smatra najljepšim periodima u svom životu.
Kako iz materijalnih razloga nije mogao da nastavi studij, zaposlio se kao nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i književnosti u OŠ “Huso Hodžić” u Tešnju. Odatle je otišao u Osnovnu školu u Planjama, a iz Planja prešao u rodni Kalošević u OŠ “Abdulvehab Ilhamija”, gdje je radio do 1. 9. 2017. godine, kada odlazi u zasluženu penziju.
Cijeli ratni period proveo je, naizmjenično, kao borac u rovu i kao nastavnik bosanskog jezika u dvije škole, za dvije nastavničke norme časova. I, kako kaže, to mu je bio najteži, najmučniji period u životu.
Dosad je objavio: zbirku poezije za djecu: Cvrčanka (Književni klub „Studenac“, Tešanj, Bobare, 1989); roman za djecu i omladinu: Sin Polja (Dom štampe, Zenica, 2000); ratni roman: Snovi šehida Ibrahima (KK Planjax, Bobare, Tešanj, 2015); zbirku poezije za djecu: Kad bi djeca imala planetu ( IK Planjax, Bobare, Tešanj, 2018): roman za odrasle: Mokropoljske magle (Argus Books & Magazines doo, Beograd, 2018) i naučnofantastični roman za odrasle: Noćni Leptir u Državi Zemlji (Argus Books & Magazines, doo, Beograd, 2018). Spremno mu je za objavljivanje: roman za odrasle: Beg i kmetica; roman za odrasle: San Noćnog Leptira; roman za odrasle: Svatovski kanjon; roman za odrasle: Domobran; zbirka pripovijedaka za odrasle: Čovjek sa dva srca; zbirka kratkih šaljivih priča: Tešanjske koke i druge priče; zbirka pjesama za odrasle: Život je knjiga; i još ponešto.

 

* * * * * 

POGLAVLJE IZ NEOBJAVLJENOG ROMANA „DOMOBRAN“ 

3.POGLAVLJE

         Tek što sam se probudio, a bio sam nervozan i napet kao da sam cijele prethodne noći sanjao košmarne snove. U glavi mi je snažna slutnja da bi se danas moglo dogoditi nešto teško, nešto neprijatno po mene. Sjetio sam se da moram na crnčenje na imanje Kadri-begovo, koje ja zamišljam kao gnijezdo demonovo. Kad sam sam, katkad sebi u glavi postavljam, možda i nesuvisla, pa i grješna, pitanja, kao sad, naprimjer. Zašto li Bog daje bogatstvo, i vlast, i moć oholim ljudima? Zašto ne dadne skromnim, skrušenim, bogobojaznim? Ili se ohol postaje upravo zbog bogatstva, vlasti i moći? Da li bi i siromasi postali oholice ako bi se dokopali bogatstva i moći? Hm, kakav li bih ja bio da sam, kojim slučajem, na Kadri-begovom mjestu? U hipu vidim sebe kao bogatog zemljoposjednika. Zapošljavam masovno sirotinju na svojim imanjima. Dijelim im hranu, stoku, novac, zlato... i šakom i kapom. Onda brzo siromašim, gubim moć i siromasi navale na moja imanja, raznose sve do čega dođu. Na kraju raja iz osvete i iz obijesti, ili iz bezumlja, pali moj čardak i sve na šta naiđe na mojim imanjima, a mene vežu u konopce, tuku čim stignu i tako tjeraju kroz Kalešić. Kad me se dovoljno nadegeneče, kad me ispljuje, izvrijeđa i unizi i zadnja fukara, onda, bezbeli, omaste sa mnom kakav stari konopac na obližnjem stablu. Zatim se potuku između se – ko će ugrabiti više plijena i ko će biti novi beg, aga, bogati i moćni zemljoposjednik. Bio bi to onaj najsposobniji, najbeskrupulozniji i najbrutalniji. Tad bi upotrijebio svu moć i bogatstvo i vlast kako bi ovladao onima drugima, i ponovo učinio od njih robove, ili kmetove, svejedno, raju, rajetinu, balije. Opet bi sve bilo isto. Možda i gore. Vrzino ili šejtansko kolo. Začarani krug. Sjaši Kurta, da uzjaše Murta. A šta onda činiti da ljudi masovno postanu bolji, da svijetom zavlada pravda? Razmišljao sam koji minut, ali se tome nisam dosjetio. Ili jesam. Uvjet za pravdu na Zemlji bio bi da na našoj planeti postoje moćna a pravedna bića, kao kakva božanstva, pa da se prema ljudima odnose kao prema djeci – zle da kažnjavaju, a dobre da nagrađuju. Ali to je najbesmislenija iluzija. Nešto kao fatamorgana. Onda sam se sjetio još jedne mogućnosti. Recimo, da svijetom zavladaju pravedni i pošteni vladari i da sva materijalna dobra pretvore u zajedničko vlasništvo. Zatim da natjeraju sve ljude da rade i doprinose društvu prema svojim mogućnostima, a da od društva uzimaju prema svojim realnim potrebama. A zar nisam čuo od starijih, pametnih ljudi, a možda sam negdje i pročitao, da je tako bilo na početku, kad je Bog tek stvorio svijet i ljude. Ali, i to je iluzija, možda i veća nego ona prethodna. Zato što bi se uvijek našao kakav gramzivi bolesnik, koji bi okružio što veći komad zemlje i urliknuo da ga svi čuju: Odbijte, ovo je samo moje! 'Proklet bio!' – pomislim. Dakle, kako god okreneš, smutnja, nered, nepravda i zlo na Zemlji – ljudski su usud. Tako će biti do Sudnjeg dana – i od toga nam nema spasa. Premotavajući po glavi sve tako nekakve neostvarive i zato, rekao bih, luckaste ideje, ono: Babi se snilo šta joj je milo!, naglo iskočim na sokak i umalo se ne sudarim sa svojim vršnjakom, rođakom Ismetom. I on pošao argatovati kod Kadri-bega te se tako udružimo do begovog čardaka.

          Moj otac, brižan da ne zakasni, gotovo uvijek ode prije mene. Tako vam je sa starijom generacijom. Brižniji i odgovorniji, prema poslu, prema životu, ma prema svemu. A mi, mlađarija, nama još uvijek puše kroz glavu. Noću dugo sijelimo, ašikujemo, popijemo gdjekad koju brlju pa i zapjevamo bećarca. Ne kaže se zadžaba: mladost – ludost! A ujutro ne možemo lahko ustati. Glava, štono kažu: kao Cocin bubanj! Drnjali bismo do podneva, kad ne bi bilo starijih da nas probude i stave do znanja da nas očekuju uobičajeni naporni poslovi i svakodnevna grčevita borba za nasušnu koru kruha. Ispred sebe, na stotinjak metara, ugledam dvije djevojke, jedna je Amina, a druga Sajda, njena amidžična. Svako jutro zajedno odlaze na službu u begovu kuhinju. I, po pravilu, zajedno se vraćaju. Vidim ruse djevojačke kose kako se vihore ispod marama. Ali, začudo, ne okreću se. Nijednom. A dosad su to činile, s vremena na vrijeme. Naročito Amina. I mahnula bi, krišom, da ko ne opazi. A Ismet, priča li priča... Čujem dijelove iz njegovog monologa. I pitanje:

         – Jesi l' ti čuo za Hitlera?

         – Čuj, za Hitlera? Ko ti je pa sad taj? – pitam začuđen.

         – Nisam ni ja do preksinoć. Odnekud na posijelo kod nas navratio materin poznanik i naš nekakav dalji rođak. Učitelj, srednjih godina, za koga se priča da je tajni član one nekakve komunističke partije. Ta partija je zabranjena i kad bi se saznalo da je on njen član, pravo bi nagrabusio. I tako, priča on mome ocu kako je u „Švabiji“ na vlast došao taj Hitler. I kako se on sad priprema za rat, kobajagi, protiv cijelog svijeta.

          – Baš...  protiv cijelog svijeta?! – začudim se ja i bude mi čak smiješno.

          – Jah, protiv butumile dunjaluka... Tako barem kaže taj učitelj. I meni bude čudno. Jedan čovjek, ili jedna zemlja, a protiv čitavog dunjaluka.  Vjeruješ li ti u to?

          – Ne, ne vjerujem da je takvo što moguće.

          – A je l' se ti bojiš rata? – iznenadi me rođak pitanjem.

           'I evo smo već kod begovog čardaka, a Amina nije nijednom mahnula. Štaviše, niti se okrenula. Čudno, zbilja čudno. Nešto se tu dešava. Sigurno je nešto krupno u pitanju' – razmišljam i istovremeno nastojim da odgovorim rođaku:

           – A ko se to normalan ne plaši rata? Nadajmo se da ga, ipak, neće biti.

           Danas ćemo nastaviti jučer započeti posao: razvaljivanje starih, dobrano natruhlih koševa. Na njihovom mjestu gradit će se novi, masivniji, duplo veći. Tu su majstori, a tu je i Kadri-beg. Majstori su uglavnom nadgledali i zapovijedali, a mi smo rintali tamo gdje je trebalo podvući kičmu i zapeti iz sve snage. Beg se od nas nije udaljavao nijednog trenutka. Galamom je naređivao da se radi brže jer želi da se novi koševi naprave što prije, da budu posve spremni kad uskoro kukuruzi budu dospjeli za branje. Jučer smo demontirali krovove, a danas do ručka poskidali i složili ukraj avlije i ostalo. Nakon tankog a posnog ručka gospodar je naredio da odmah nastavimo posao, bez imalo podnevnog odmora. Sunce je žarilo s neba kao da bi željelo da nam mozgovi proključaju. Trebalo je robusne hrastove klade pajserima poskidati s nalozanih u kamen zabetoniranih klinova. Odvrnuli smo šarafe, ali kad je trebalo sići i skidati nosive klade, neko je povikao:

          – Ljudi, pazite se! Odnekud se pojavile zmije!... Čitava klupka zmija!

          Pogledali smo dolje, u kamenito tlo. I ono što smo vidjeli, užasnulo nas je. Tu se nalazilo mnogo zmija šarki, otrovnica. Neko se obratio begu:

          – Gospodaru, šta da radimo? Dolje je puno zmija?!

          – Nema tu šta da se pita. Silazite dolje, razgonite ih pajserima i nastavite raditi! – naredi oštro beg. – Salih, ti si najstariji, pokaži im primjerom i idi prvi – okrenu se Kadri-beg mome ocu.

          – Ali, gospodaru, kako ću od tolikih zmija?! A i noge su mi gotovo bose, u poderanim opancima?! – zavapi moj otac.

          – Kako ćeš, kako ćeš!... – zagalami gospodar. – Ako li nećeš, pravac kuća... iz ovih stopa... i ne dolazi mi više pred oči!

          Otac je kratko dvojio. Ali šta će? Mora! Uze pajser i skoči u rupu. Oko njega su vrvjele zmije. Više zmijskih gnijezda. Gmizale su na sve strane i palacale otrovnim jezicima. A on u sasvim plitkim i skoro poderanim opancima, putravcima, stao ih je razgoniti i ubijati pajserom. I taman kad je pajser podbacio pod kladu, kako bi je odigao s klina, jedna mu se zmija omota oko gležnja i munjevito brzo ugrize ga za potkoljenicu desne noge. On jauknu, dohvati zmiju golom rukom pa je omlati o kamen. Mi ga izvukosmo iz jame, a on stade jaukati. Onda jedan od majstora obrati se mladom begu:

          – Gospodaru, da rasiječemo ranu, a u tebe su zdravi svi zubi pa da isisaš otrov iz rane?!

          – Ti si lud! To bi ti htio da se otrujem, je li?! Ako je u pitanju on ili ja, onda bolje on. Ionako, jedan balija na ovom svijetu više-manje, nikakva šteta – reče podrugljivo i odlučno se zaputi prema čardaku. 

           Ja sam bio zatečen čitavim slučajem, koji se odigrao tako brzo, tu pred mojim očima. Doživio sam snažan šok. Čim sam se pribrao, zatražio sam od jednog majstora nož, založio vatricu, nož dezinficirao u vatri i ocu, koji je ležao i ječao pored vatre, povezao komadom svoje košulje nogu poviše rane, a zatim rasjekao nogu tačno po rani. I kad sam htio da isisam otrov iz rane, zaustavi me nečija ruka. Bio je to naš seljanin Sulejman. On reče:

           – Zini, dijete. Pokaži mi zube.

           Vidjevši dva kvarna zuba, ponovo progovori:

           – Zubi su ti kvarni, a moji su svi zdravi. Pustider mene. Ja ću isisati otrov.

           Pošto je to obavio, poslao je u selo nečije dijete po najbolju travarku u selu. Zvali smo je teta Zlata. Čim je došla, isprala je ranu nekakvim čajem, a zatim ju je premazala nekakvim mehlemom i previla čistim krpama. Rekla je da smo dobro uradili što smo isisali otrov iz rane i da vjeruje kako će sad, nakon ukazane pravovremene pomoći, ipak sve biti uredu. Odvezli smo oca kući begovom volovskom zapregom. Za tu uslugu morao sam mu odšljakati jednu nadnicu. Otac je kod kuće preležao čitavu sedmicu. Teta Zlata svakodnevno ga obilazila, pregledala i previjala mu ranu. Čim sam se vratio na posao, glavni majstor Meho procijedi kroz stisnute zube:

          – Ču ste li šta Kadri-beg reče? Jedan balija na ovom svijetu više-manje! E, proklet bio!

          Ostali radnici i majstori pokunjiše glave zemlji i prihvatiše se posla – pretvarajući se da ništa nisu čuli. Neke zmije su radnici već bili pobili, a neke rastjerali što pajserima što zapaljenim krpama na nosivim kladama, te smo ostatak dana radili bez straha od zmija. A moj otac je od tog dana stao da pobolijeva, da bi nakon dvije godine preselio na onaj, iako se nikom na njega plaho ne žuri, kažu bolji, svijet. Ja sam posve siguran da je glavni uzrok ujed zmije, od koga se nikad nije sasvim oporavio.                 

 

 * * * * *

 

P   O   S   T

 (Posvećujem majci Rukiji)

   

          Nijedan pisac neće priznati da priča koju vam kazuje nije istinita. Taman posla. Zamislite da pisci redovno počinju svoja djela riječima: ispričat ću vam priču koju sam u cijelosti izmislio! Jasno, draž čitanja takve priče bio bi drastično umanjen, makar nam je svima jasno kako je velika većina priča zapravo plod piščeve mašte. Ali, ima pisaca koji osjećaju potrebu da istaknu kako su neku priču kazivali na temelju istinitih događaja, što upravo i ja sada činim. Sadržaj ove priče u potpunosti je stvaran, kao što je istinito i ime glavne junakinje, pa i imena ostalih likova. Moram još napomenuti da glavna ličnost ove priče nije voljela pozornost i publicitet – jer je bila izuzetno skromna, te mi nije dozvolila da o njoj napravim auditivni ili vizuelni zapis, mada sam to žarko želio. Ipak se ona neće naljutiti zbog priče koju ću o njoj ispričati, neće – jer je odnedavno preselila na ahiret. A događaje, koji slijede, čuo sam od nje više puta, i u raznim prilikama, pa sam ih detaljno upamtio.        

          Tog jutra dobro je uranila. Prije zore. Klanjala je rani sabah baš kad se istočno nebo na obzorju stalo karminiti najprije blijedorumenom pa krvavonarandžastom bojom, navješćujući tako još jedan od onih džehenemski užarenih a kao vječnost dugih julskih dana. Rukaja se smjerno uspravi na uskoj a olinjaloj postekiji pa se preko ramena i zemljane furune neodlučno osvrnu na mali kukuruzni kruh i neveliku ćasu sirutke, što su se nalazili na grubo sklepanoj       stalažici od pocrnjele, crvotočne hrastovine. Mala stalaža jedva se primjećivala u nerazdanjenom polumraku skučene i, nekako naročito, tjeskobne prostorije, koja je služila istovremeno kao kuhinja, dnevna soba, kupatilo, ostava za kuhinjske namirnice i hranu, ali, prema potrebi, i za još ponešto. Ne samo stalažica već i pokornost i predanost svome Gospodaru u Rukajinim živim ali ispijenim očima kao i velika zabrinutost na njenom izrazito mršavom licu nisu se naročito jasno vidjeli u toj sparušenoj, pomalo vonjaloj, mrtvačkoj tami. Tužno je razmišljala kako ni triput veća količina hrane ne bi bila dovoljna da zasiti četvera usta: muževljeva i troje djece. Sebe je, pritom, bila zaboravila. I, osvrćući se izgubljeno uokolo, dva-triput uzdahnu pa uhvati za kvaku na sobnim vratima, s namjerom da probudi muža i sina kako bi ustali i zapostili. Tad joj sinu munjevita misao: da nije baš lijepo zapostiti bez jela, i da je Bogu milije ako postač, prije negoli zanijeti, makar što protisne kroz grlo. Još jednom upilji pogled u kruščić, misleći kako on treba da bude hrana o kojoj će postiti muž i jedanaestogodišnji sin, te cjelodnevni obrok za dvoje nepostača – sedmogodišnju kćerkicu i petogodišnjeg sinčića. Još se kratko kolebala, premišljala da bi najzad od kruščića odlomila komadić prepečene kore, ne veći od kakvog metalnog novčića, sa strahopoštovanjem ga položila na vrh jezika, zalila s dvije kašike sirutke, prožvakala i s mukom protisnula kroz neposlušno ždrijelo. S okusom prepečenog kruha i sirutke, u grlu je osjećala i okus krivnje – kao da je taj zalogaj ukrala – ili otela – od svoje djece. Željela je da što prije spere taj nepodnošljivo ružan osjećaj. Pored stalažice nalazio se susak pun vode. Posegla je brže-bolje rukom za njim i u njenom grlu, slično malom vodopadu, dugo je klokotala voda. Sad je mogla zanijetiti za post i probuditi druga dva postača.                                                                    

           Muž Ibran i sin Džemil sjeli su za staru, veoma staru, siniju, čije su pukotine između dasaka, nekad davno, bile ulijepljene pšeničnim tijestom, pa i ono se osušilo, ispucalo i gdjegdje poispadalo, prouzročeći iznova manje ili veće rupe i pukotine. Rukaja je pažljivo odlomila male komade kukuruznog kruha, odlila u drugu ćasu sirutke i poslužila muža i sina. A oni su počeli da jedu, polahko, više preživajući nego žvaćući – jer im se činilo da je tako hrane više, a i uživanje u njenom okusu duže traje. Ali kao da im ni to nije bilo dovoljno već su sve češće i sve duže prikivali poglede za ostatak hrane na crvotočnoj stalažici. Rukaja to primijeti pa stojeći između sinije i furune i kršeći prste obiju ruku upita:

           – Mogu li sada ići, kako me druge žene ne bi čekale?

           – Mogla si, vala, i sofru pospremiti, ne bi te Bog ubio... pa onda ići! – kao nožem odsječe Ibran, između dva beskrajno duga zalogaja.

           – Ja ću, majko, samo ti idi, i ništa ne brini – poslušno će  Džemil.

           – E, pa kad je tako, onda moreš ić’. Hajde, sikter! – veli Ibran, tek da se zna ko je gazda, no ovaj put nešto pomirljivije.

           Rukaja uđe u spavaću sobu, pomilova sina i kćerku, posmatrajući ih željno koji trenutak, i ne ljubeći ih jer dok posti, postaču to nije dozvoljeno. 

           Prolazeći kroz kuhinju, ču Ibranove riječi:

           – Ne zaboravi ponijeti žaku za mlivo, što si ga zaradila prošle hefte. Znaš da ne bi’ imali sutra šta skuhat’!

           – Neću zaboraviti. Već sam je pripremila.

           I Rukaja se sagnu, dohvati vreću što se nalazila pokraj stalaže, šutke izađe u mlado, ne baš naročito svježe, jutro te se žurno zaputi niz sokak; dok je koračala, lelujala se kao list na povjetarcu; bila je jako oslabjela: mršava, ublijedjela, izmoždena. Činilo joj se da bi je i malo jači vjetar lahko oduhao. Usput je razmišljala: “Kako ću, i da li ću moći, izdržati današnji dan? A noćas je 27. noć ramazana! Izdržat ću. Moram izdržati. Ako ne radi sebe a ono radi djece. Allahu dragi, Ti se smiluj na njih i daj mi snage da izdržim. Amin, ja-Rabbi!...”                           

           Nisva i Hidaja već su čekale na kapijama svojih avlija, bile su najbolje Rukajine prijateljice. Sve tri su u rukama imale vreću, a na ramenima srp jer su išle na nadnicu kod begova Dželatovića. Usputno su uglavnom šutjele, idući svaka za svojim mislima; nijedna nije bila osobito raspoložena za razgovor, kao da su štedjele snagu za ono što ih tek očekuje – za đavolski naporan dan.                       

           Približivši se kućama Dželatovića, oćutjele su graju, živost; avlije su bile pune svijeta i stoke; već je bilo pristiglo dvadesetak nadničarki. Trebalo je žeti pšenicu, zasijanu na oko 80 duluma njive. Radni dan je počinjao ujutro u 6, a završavao uvečer u 8 sahata. Za ramazana begovi se smilovali i odlučili da nadnica traje kraće, za jedan sahat. Nadničar bi dnevno zaradio čanak kukuruznog brašna, dovoljno da prehrani porodicu od 4-5 članova. Zarada je dijeljena heftično; dijelile su je sluge u prisustvu begova, koje su zvanično oslovljavali s: begefendija, a obično su im se obraćali kraće: ‘fendija, također njihovim hanumama: gospoja ili: ‘fendinica. Uvečer bi imali zajedničku večeru, što se, obično, sastojala od korijenja nekih biljaka, od koprive, mladih tikvica, izrezane bundeve, kukuruzne kaše ili pure – ni pomašćene ni pokajmačene. Hrana je prije naličila pomijama za životinje – za koju bi nadničari u šali govorili kako je ni pas s maslom ne bi pojeo, vodeći strogo računa kako ih ne bi čuli begovi.

           Begovi Dželatovići su u Drugom svjetskom ratu bili simpatizeri i jataci partizana pa im je i pored raznih agrarnih reformi, nacionalizacija i sličnih otimačina ipak ostalo na stotine duluma zemlje. A da je i tad bilo korupcije i nepotizma, potvrđuje činjenica da su i s otkupima hrane relativno dobro prolazili. U organima vlasti imali su čvrste veze, koje bi im dojavljivale kad da sklone hranu na sigurno ispred komisija za otkupe. A to su godine neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad je kukuruzno brašno bilo vrednije od zlata, zapravo, značilo je isto što i život. Zato je sam Mehmed-beg određivao uvjete pod kojima će nadničari raditi. Naravno da nikome nije ni naumpadalo da se žali na begove uvjete, da šta zakera ili, ne dao Bog, da se za šta buni. Naprotiv – bili su sretni što su imali gdje zaraditi čanak brašna i tako preživjeti još jedan neizvjestan dan. Što je većina stanovnika Kalašturića, a i mnogi iz susjednih sela, preživjela u to teško vrijeme imaju zahvaliti isključivo kukuruzi begova Dželatovića.

           Veći dio Begovače, tako se njiva zvala, nalazio se u ravnici, a nešto manji u strani što je završavala prostranom zaravni na kojoj su se razbaškarile kuće Dželatovića, Mehmed-begova i Sulejman-begova, u kojima su odvojeno stanovale njihove brojne porodice, ali su još uvijek živjele i djelovale kao jedna velika i složna porodična zadruga. Tobože su u svemu begovi bili ravnopravni premda je svakome bilo jasno da glavnu i posljednju riječ uvijek ima stariji, Mehmed-beg.

           Begovača je od ranog jutra sličila na ogromnu košnicu. Sve je u njoj ključalo od buke i glasova žena, ljudi, djece i životinja. Dok su žene žele, muškarci su vezali pšenicu u snopove i volovskim ili konjskim zapregama odvozili do velikih gumana na kojima su je konji vršajili svjim kopitima. A djeca, šta su tu radila djeca? Hm, ona su uglavnom donosila nadničarima vodu za piće, kad ne traje post, i za rashlađivanje u vrijeme posta, zatim bi raznosila užad za vezanje pšenice u snopove, a pomagala bi, ustreba li, i šta drugo.

            Žetelice su zauzele startne pozicije i moba je otpočela. Nije bilo startnih brojeva kao kod atletičarki, već je svako mogao stati gdje je htio; tako se Rukaja našla između Nisve i Hidaje. Žene još nisu bile premorene, sunce se tek razgaralo te je prijepodne promicalo bez vidnih problema, da se i pjesma čula, sporadična i u manjim grupama. Kad se ne posti, ženski bećarac se obično pjeva predvečer, dok malo zahladni, ili po obavljenom poslu. A u ramazanu to nije moguće zato što nadničarke poslijepodne budu iscrpljene i zanemogle, te im ne bude do pjesme. One to znaju pa neke koriste prijepodnevnu snagu i svježinu kako bi pjesmom i podvriskivanjem unijele koliko-toliko živosti, radosti i optimizma u inače veoma turobnu svakidašnjicu. Rukaja niti je pjevala niti podvriskivala. Činile su to, uglavnom, djevojke i mlade snaše, dok njoj nije bilo do takvih besposlica – jer je već od samog jutra predosjećala da će za nju ovo biti težak, pretežak dan. Vjerovatno jedan od najgorih ovog ljeta. Ni njenim drugaricama nije bilo lahko te su štedjele snagu i razmjenjivale jedva pokoju riječ. A tek kad je prošlo podne, svi su imali osjećaj da se užarena kugla spustila pravo s neba i sjela im na uzavreli potiljak. Usto ih je sustizala glad, žeđ, umor i iscrpljenost. Voda za osvježenje, što su je djeca donosila, brzo se zagrijavala i bivala od male koristi.

             Rukaja je počela osjećati nepodnošljivu žeđ i glad pa zanemoćalost u cijelom tijelu da bi joj se odjednom sasvim smračilo pred očima kao da je pomračenje sunca; na trenutak je izgubila kontrolu nad sobom, zateturala se i, da je nije na vrijeme prihvatila Nisva, zacijelo bi se stropoštala na kao kamen tvrdo, spečeno, tlo, prekriveno bodljikavom strni. Drugarice su joj svesrdno pomagale: umivale je vodom, kvasile joj vrat i brisale je njenom maramom. Ona se od toga osjetila bolje, povratila joj se snaga i ubrzo je nastavila rad, kao da se ništa ozbiljno i nije desilo. Nije se to događalo samo njoj. Dan je bio uistinu paklen da su i neke druge žene osjećale slične patnje, nakratko gubile svijest, a zatim nastojale da se što prije povrate, oporave i ponovo prionu na rad. Znale su da su begovi Dželatovići uvijek tu negdje, i ako bi vidjeli da je neka žena zanemoćala, odmah bi je, bez dvoumljenja, slali kući – što bi za nadničarke bila najgora moguća kazna. 

             Rukaja je u sebi neprestano molila Boga da joj se samo to ne desi. “Pa već koliko sutra ne bih imala šta skuhati za cijelu porodicu!”, mislila je, a od tih grozomornih misli sva bi pretrnula. No, nedugo zatim ponovo je osjetila sve one malopređašnje tegobe, samo ovaj put znatno izraženije. Mrak pred očima sad je kudikamo gušći. I dok je njoj bliža, Hidaja, mogla bilo šta poduzeti, ona se, sva ugruhana, već nalazila na zemlji, u nekakvom polusvjesnom stanju. Obazirući se na sve strane, da vidi  nije li ublizu koji od ‘fendija, pa pošto ne opazi nijednog, Hidaja poče brižljivo i požrtvovano da pomaže drugarici. Rukaja ne bi znala reći koliko dugo je tako ležala, a onda shvati u jednom trenu kako su čarobne ruke njene drugarice rastjerale mrak s njenih očiju. Po drugi put joj se snaga vraćala, jedino je u stomaku osjećala nepodnošljivu mučninu, što ju je tjerala na povraćanje. A baš se toga plašila, zato što povratiti punim ustima znači – omrsiti se. Od same pomisli na to u tijelu osjeti strepnju, a u srcu golemu tugu. Baš kad je htjela da upita za Nisvu, nad njeno lice nadniješe se dvije ruke, držale su pregršt, kao dukat, žutih krušaka. Tri stabla žetvenjača, s ogromnim krošnjama, šepurila su se na kraju njive, uza živicu, jedva pedesetak metara udaljena od njih. Ispod krošanja, žute kao dukati, bezbrižno su leškarile kruške u velikim količinama i izgledale tako primamljivo da je bilo teško odoljeti njihovom iskušenju. U njivi su se nalazile i dvije, također dozrele, žutice, ali daleko od žetelica, na drugom kraju Begovače.        

            – Uzmi, okrijepi se... Donijela sam za tebe – reče brižno drugarica.   

            Rukaja odlučno zanijeka glavom.    

            – Ne budi luda, prijateljice... Moraš se omrsiti, jer tako nećeš izdržati zadugo. Begovi su sveprisutni, kao duhovi, i ako te opaze takvu, odmah će te poslati kući! Na, jedi...            

            – Neću – prošapta Rukaja. – Nastaviš li me nagovarati, naljutit ću se na te!...

            Pa, na veliko Nisvino zaprepaštenje, pomažući se rukama i uz Hidajinu pomoć polahko se pridiže, uze srp i, nesigurna koraka, poče da žanje. Možda je ona, jednostavno, precijenila granicu izdržljivosti koju može podnositi njen od gladi, žeđi i izmorenosti iscrpljeni organizam, pritisnut takvom vrelinom iz neba i iz zemlje – nezapamćenom vrelinom, kao da hodaš po samoj užarenoj lavi i udišeš njenu suhu usijanu jaru. Ili kao da hodaš po samom dnu Pakla. Mučnina u stomaku stala se povećavati da se Rukaja morala odupirati svim silama kako ne bi povratila. U isto vrijeme ju je zaboljela glava, prvo ispotiha, podmuklo, pa sve silovitije – kada je bol počela otkucavati u sljepoočnici kao nevidljivi sahat, ili kao da sa svakim otkucajem neko željeznim čekićem zabija dlijeto ravno u njen mozak. Tijelo joj je zastrepjelo, a noge i ruke su zadrhtale da je jasno opažala kako joj se srp u ruci trese i kako postoji stvarna opasnost da se njime posiječe. “Da bar izdržim ovo do kraja njive”, u mislima je bodrila samu sebe. “Eto, sasvim je blizu. Tu je hladovina ispod krušaka, tu ćemo se malo odmoriti i rashladiti vodom. Tad bi mi, možda, bilo bolje... Allahu milostivi, smiluj mi se, i daj mi snage da ustrajem!...

             I gotovo da je izdržala. Do kraja ju je dijelila razdaljina od svega dva-tri metra. Već su bile ušle u sjenoviti prostor ispod krušaka, i tada... tada je nešto puklo, da, baš tako, osjetila je kako je nešto puklo u desnoj sljepoočnici, kako ju je tu pogodio nevidljivi malj, od čega je osjetila munjevitu, užasnu bol. Od tog časa ništa više nije čula ni vidjela; u ušima zaglušujuće zujanje; pred očima samo gust mrak i rojevi svjetlaca, a noge zanemoćale da je nose, ipak nisu izdržale: tijelo je otkazalo poslušnost, klonulo i svom silinom stropoštalo se leđima na tlo!

            Drugarice su je časkom prenijele na travu, namjestile udobnije pa raskopčale odjeću i stale da je rashlađuju vodom, masirajući joj pojedine dijelove tijela. Uprkos njihovom tolikom nastojanju, njoj se činilo da ne osjeća nijedan djelić svog tijela. Pokušala je da mrdne makar kojim udom, a oni su otkazali poslušnost, bili oduzeti, svaki mišić čak... I, gle čuda! Iako je tijelo bilo klonulo, svijest je bila prisutna te je i mrak s očiju nestajao dok je zujanje u ušima postajalo podnošljivije. Opet je mogla da vidi i da čuje.

             Dok je Hidaja pomagala Rukaji da se oporavi, Nisva je dopožela pšenicu, što je bilo preostalo do kraja njive, nabrala krušaka, što su se zlatile svuda oko njih, stala tako da ju je Rukaja mogla jasno vidjeti i grubo rekla, bolje reći – zapovjedila: 

            – Sad, sestro, stvarno, više nema: hoćeš-nećeš! Ne pojedeš li koju krušku i ne napiješ li se vode, s tobom je gotovo... Dalje nećeš moći... ni koraka! 

            – I ja tako mislim, drugarice; predlažemo ti to za tvoje dobro – složi se Hidaja, koja se o tom prijedlogu dotad nije izjasnila. 

            – Ne, ne, i ne!... – vrisnu muklim, jedva čujnim, glasom bolesnica.  

            – E, sad ćeš beli morati. Evo, k nama se uputio ‘fendija!... Ne oporaviš li se brzo, otjerat će te kući! – uspaničeno priprijeti Nisva. 

            Rukaja shvati da je konačno kucnuo trenutak koji se ne može ni zehru odgađati, sudbonosni trenutak – kad će se morati omrsiti, baš kao što kucne čas smrti, pa zaplaka, zajeca. 

            Suosjećajući s drugaricom, Hidaja upita:  

            – Rukaja, jesu li te spopale tolike tegobe, pa tako plačeš?! 

            – Ne, već od pregoleme žalosti što ću morati da prekinem post. A noćas je 27. noć ramazana!... – odgovori Rukaja, i ispruži ruku kako bi prihvatila ponuđene žetvenjače. Začudo, ruka je poslušala, ali svijest nije. Dvije kruške kliznuše s rastvorenog dlana – jer bolesnica utonu u dubok san.

            San je bio kratak, košmaran. Iz njega ju je probudila, ili joj se samo u prvi mah činilo, galama, nešto kao svađa, preklinjanje... 

            – ... Ali, nije joj ništa, begefendija, zbilja joj nije ništa. Samo se mnogo umorila i malo je boli glava. Brzo će to nju proći!... Hoće, hoće, begefendija!     

            – Ma, slušajte vi, ja neću više da ponavljam. Niste došle na izlet. Čim se probudi, odmah: sikter, kući!  Ne trebaju meni ovdje džabatori i lezihljebovići, već radnici!

            Od tih riječi Rukaja se uplaši, pretrnu. Iznenada, obuze je plima nevjerovatne snage, preplavi joj tijelo, napuni i pokrenu svaki mišić i ona đipi na noge nalik kakvoj nestašnoj djevojčici.        

            – Oprostite, ‘fendija, malo me zaboljela glava – reče, dohvati srp i prva poče žeti pšenicu, takvom svježinom i snagom kao da je upravo došla od kuće.  

            – Eto, nismo li mi, begefendija, govorile da joj nije ništa! – začuđeno ali radosno klicala je Nisva, a za njom potvrđivala Hidaja. 

            – Ah, ah! – čudio se Mehmed-beg. – Ali nemojte da se to više kojoj dogodi, jer... – i krenu ka drugoj skupini žetelica.      

            Sunce se dobrano nakrenulo prema zapadu da je njegova ubitačna žestina stala jenjavati. Pritom se bolesnici povratila takva snaga te je čak prednjačila u poslu. Njene drugarice su se zgledale, čudile, dok Hidaja upita:                                                  

            – Ma šta to tebi odjednom bi, jaranice, od čega tako ozdravi?!             

            – Zaista – nadoveza se Nisva – pomože l’ ti to odmor, hladovina, rashlađenje vodom, strah od ‘fendija il’ šta drugo?     

            Rukaja ne odgovori već samo sleže ramenima i bolje prionu na posao, dok je u sebi mislila: “Allah, moj Gospodar, to mi je On ulio novu snagu, nagrađujući tako moj sabur...” Za to vrijeme ćutjela je ustreptalo srce u vrelim grudima, kako igra od neizrecive radosti. Ta, nije šala: zaradila je nadnicu i nije se omrsila! A noćas je 27. noć ramazana. Između toliko noći odabrana. Mubarek-noć!  

           Dok su nadničari večerali, varene zelene bundeve pomiješane sa zelenim tikvicama (jelo u narodu poznato kao kabak), sluge su donijele nekoliko sepeta napunjenih žetvenjačama, koje su nakon večere razdijelile radnicima. Svakome su dopale po četiri, i većina je svoje pojela odmah. Rukaja je svoje stavila u njedra i s napunjenom vrećom kukuruznog brašna ponijela kući. Idući je razmišljala: “Četiri kruške, hm, baš ko da su brojali; svakom dijetu po jedna i jedna mužu Ibranu. Eh, a meni? Kamo meni?! Baš, vala. Eto sam lijepo večerala, pa šta bi mi još i kruška? Važno je da nečim obradujem djecu i muža!...”  

            Veću i ljepšu nagradu od širokog dječijeg osmijeha Rukaja uistinu nije mogla poželjeti a ni dobiti. I dok dječijem veselju ne bijaše kraja, Ibran, koji bi, s vremena na vrijeme, znao biti samoživ, bezosjećajan, pa i surov, jedući dobijenu krušku i sumnjičavo vrteći glavom, upita:     

            – A, je li, Rukaja, kamo, bogati, tebi kruška?!    

            – Ja sam svoju pojela još kod ‘fendinih, poslije večere – slaga ona, kako ne bi rastužila djecu i ničim okrnjila njihovu radost. 

            – E, baš si prokletinja, pa nisi mogla pričekati da skupa pojedemo. I ko zna koliko si ih ti samo požderala, dok si nama jedva kidisala donijeti po jednu! – optužuje jednako Ibran, koliko prijekorno toliko i pakosno. 

            A ona, Rukaja, slegnu ramenima, proguta pljuvačku i obori pogled – baš kao da je krivac. Potom se okrenu i poče krpom brisati lončiće zemljane furune – kako djeca ne bi vidjela suzu: što je kao najblistaviji dragulj zablistala u njenom oku.  

&     &     &

          Mnogo godina poslije, na samrti, Rukaja je okupila svoju djecu. I dok su sva stajala oko njene postelje, zapovjedila je Džemilu da otvori njenu seharu, iz nje izvadi nekakav zamotuljak, stavi na stolić i razveže. Zamotuljak je bila zapravo njena marama u kojoj su, na veliko zaprepaštenje njene djece, zablistali zlatnici, poznati cekini, madžarije.  

          – Čuvala sam ih za “zlu ne trebalo”, za crne dane – kazala je, zagledana nekud u daljinu, u davne dane protrčalog života. – Crnih dana u životu bilo je mnogo. A cekini su ostali netaknuti samo zahvaljujući mom uvjerenju: da i od najcrnjeg dana može doći još crnji. U marami je sedamnaest madžarija; sestri odmah daj sedam, a tebi i bratu pripada po pet.

          Niko nije znao objasniti otkuda joj zlatnici. Njena djeca su o tome uglavnom imala dvije pretpostavke. Ili joj je tajno ostavio otac – čija je bila mezimica i koju je volio mimo sve djece, ili je u životu štedjela, a ušteđevinu pretvarala u zlatnike, kupujući ih od putujućih trgovaca zlatom. U svakom slučaju, tajnu je ponijela sa sobom...  

          Neka je rahmet njenoj napaćenoj duši! Ona to, uistinu, zaslužuje.

 * * * * *

 

IZ DOVRŠENE, A NEOBJAVLJENE , ZBIRKE KRATKIH ŠALJIVIH PRIČA “TEŠANJSKE KOKE I DRUGE PRIČE”

ANEGDOTA  17.

                                

Odmah joj primakne bolju hranu, stane je odmarati, timariti i čistiti i čim je bio zadovoljan njenim izgledom, povede je na stočnu pijacu u Tesliću. Kobila je zaista dobro izgledala te joj se nađe veliki broj mušterija, a najuporniji je bio neki grmalj iz obližnjeg sela. On je stane dobro zagledati sa svih strana i vući za uši; a kad je potegnu za rep, naš ga komšija odgurnu od kobile pa se dobro zaskoči i odvali mu šamarčinu iz sve snage. 

– Što me ba ošamari na pravdi Boga?! – začudi se dobroćudni gorostas.  

– Kako na pravdi Boga?! – ljutito će naš komšija. – Čuo sam ja od ljudi da si ti toliko snažan – da bi mogo i kobili rep iščupati. A ko će da kupi Alatušu bez repa?!   

Oko Alatuše nasta takva furtutma: guranje, galama i svađa da se mušterije razbježaše glavom bez obzira, dok Ahmetu ne preosta ništa drugo već da kobilu povede kući. Usput je dugo razmišljao šta mu je činiti i zaključio kako bi bilo najbolje da kupi kakvog konjčića, upari s Alatušom i tako zarađuje, obavljajući s njima razne poslove. Kako nije imao dovoljno novca da kupi solidnog konja, on odluči da kupi od Cigana nekakvo mršavo konjče, pravu ragu.  

Nakon toga, gorio je od želje da što prije isproba konjče, hoće li vući terete, te ti ga upregnu s Alatušom, natovari kola kamenom i potjera uz nekakvo brdo. Alatuša zapela iz sve snage, prekide se, ama raga ni repom da mrdne. Komšiji nešto naumpade; i dok kola stoje u mjestu, on dograbi kandžiju pa njome kobilu udri, udri!... Kad ni to ne pomože, on iščupa kolac iz ograde pa njime Alatušu opleti, opleti!... Pošto kobila izvrnu sve četiri, ljudi se sjatiše i u čudu ga pitaju: 

– Što, bolan, Ahmete, ubi ‘nak’u kobilu?!

On se tad na njih izdrelji: 

– Šta vi znate! Ja sam čuo od pametnih ljudi: ”Udri konja koji vuče!”  Samo sam to i činio.

Tako se naš komšija Ahmet kurtalisa Alatuše, ali, bogami, i Alatuša njega. 

U  Kaloševiću 23. 2. 1998. 

 

KNS/31.3.2020.g.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica