OBRAZ

           - Šuti sinko, ne huli! Sve je bolje od bezvlašća kad svaštočini zagospodare. Daleko bilo! - govorio je stari  Etem, podsjećajući na vrijeme poslijeratne smutnje u pograničnim zabitima.

           Učestalo graktanje vrana nad plavsko-gusinjskom kotlinom bijaše siguran znak nadolazeće kiše. Munje bacahu ubojita koplja probadajući Nailu pravo u srce. Svaka bačena strijela ju je sve više udaljavala od rodnog sela i toplog majčinog zagrljaja. Nebo se zatvori i sa zemljom sastavi. Nad selom se nadviše crni oblaci, ispuštajući krupne kapi kiše, koje nemilosrdno probijahu staru šindru, slivajući  se pravo na njihovu bračnu slamaricu. Udar groma u orah u  dvorištu, trgnu je iz polusna. Ona skoči, i prvo što ugleda je vir u leđenu, koji se širio od  kapi kišnice. Dohvativši ga, preskoči preko čeljadi koja su spavala jedno do drugoga, na dušeku koji je donijela u spremu iz roda. Prosipajući kišnicu sa balkona, uz bljesak munje ukazaše joj se šćućurene, mokre vrane, koje su gmižući, pravile dugi, crni đerdan niz puteljak. Osjetivši tup bol u grudima od  pomisli da su one predskazanje nesreće, vrati se u sobu i ponovo postavi leđen da se puni. Oprezna poput zeca, nije se vratila u haljine gdje je njen Avdo, umoran od posla, hrkao, već se zgučila u budžaku kao klupko, koje se nepovratno može skotrljati niz brdo.

       - Prestaće, ako Bog da, do sutra. Samo da me moj Avdaš pusti. - šaputala je sama sa sobom, nadajući se izunu da posjeti majku. Danima je za to molila svog čoeka.

       Njeni laki koraci u neka doba, ipak probudiše Avda. Znala je da je voli i poštuje, zbog odanosti kojom mu pazi kuću, djecu i sve što čini, ali je osjećala da gori na dvije vatre: između majke koju poštuje i žene koju voli.

     - Spavaš lji?

     - Ne, valahi - progovori žena. 

    - Evo, vidiš, ni ova kišurina ti nije od raziluka za put. Dovotke do sadek nijesu išlje same u rod. A znaš kak'a je hićaja kod nas. Đeca su još mala, krava na teljenje...- sporo, isprekidanim glasom je govorio - Majka ne može sama činjet' svemu čare', stara je i umorna.

       Pripodiže se, uze kožnu duhan-kesu, u kojoj se rumenio skadarski duhan, poče da savija cigaru i nastavi:

     - Čim stane ova slota, tri dana, s putom te pušćam. I da hoj više, ne mogu te puštit'. Nu, de, śedni tu pored mene.

         Obrušen jedan ćošnik od kuće, koji mu se pojavio u snu, uvrtio mu je sumnju da će se nešto loše desiti. Zapalivši cigaru, zagleda se u ženu. Sa toliko ljubavi u očima, odavno nije imao vremena da je posmatra. Nemajući običaj da je gleda pravo u oči, učini mu se ljepša no ikada. Ona spusti glavu, kao da se postidje nježnosti svoga muža, koji je pomilova istom onom tolinom kao onog dana, dok je bila za Bajram u posjeti tetki, i kada ga je prvi put srela ispod trešnje, pune behara. Puštajući opojne mirise, trešnja je mamila i momke i djevojke da naprave hopaljku za Đurđevdan, na kojoj bi momci do ponoći hopali djevojke, razmjenjujući krišom čedne poglede i uzdahe, šaljući im išarete od kojih se rasplamsa rumenilo na  djevojačkim obrazima. Ne znajući do tada za tako snažna osjećanja, obli je hladan znoj dok joj se Avdo približavao, strijeljajući je zelenim očima, pokušavajući da je dodirne za ruku...

        - Znam, Avdo. No, puno je vakta prošlo, a ja moje ne vido'. Majka nije dobro. Ako umre, poslen nemam rašta is' tamo. Ova' put ne znam da l' će zimu dočekat'. A i zaželjela sam se svega...

        Avdo je pogleda i ništa ne reče, samo ispusti sivi dim iz usta, pokušavajući da spoji kolutove, ali ne uspje. Oblačić dima se razvuče po sobi.

         - Oni katilji su babu dalji besu, da niket niko naš nejće više stradat' prolazući preko Bolovače. Ti znaš, mi drugoga puta nemamo ki gradu, no putom kroz njihno imanje. Alj', ko ji može vjerovat, nikak'a miljet su!

       Avdo uzdahnu duboko, jer mu kroz glavu prođoše slike iz djetinjstva o zulumu koji su njegovi trpjeli od tih pogani.

        Dugo godina njegova majka Abida i otac Ibro nijesu imali djece. Priče su počele da kruže po selu da je Ibrovica jaloveša, da će kuća ostati bez nasljednika."Blago Kambovoj đeci, ona će nasljediti imanje i svoga adža."- govorkalo se po selu. Ibro je važio za uglednog domaćina, a u njegovoj kući mogao si med sa poda lizat', tako je kuća bila uredna. Kao dugogodišnji kmet sela, samo je mogao da pomogne seljanima, nikako da odmogne. Tješeći ženu da će i njih  Milostivi pogledati, Allaha je molio da mu napuni krilo, jer je znao da nije zaslužio da mu se loza ugasi.

          Ibrovo najljepše parče zemlje, Gubośema, iza šume i Gluhog potoka, međilo se sa Bolovačom Haljkovića. Netrpeljivost između ovih porodica nastala je onog trenutka kada je halobitnost Cana Haljkovića toliko porasla, da je i put preorao. Nije Ibro mario što su mu svake godine, pomjerajući među, otimali po brazdu zemlje, ali put, kojim se prolazilo i prije turskog vakta, nije mogao da oprosti. Upregao je volove i sa bukovim vlakama prešao preko tvrdog busenja od puta da ga ponovo obilježi. Istrčali su Haljkovići i u krvničkoj borbi Ibro je teško ranio Canovog brata Zaka. U zamjenu za prosutu krv, mirovnjaci su presjekli da Ibrova njiva Guboćema pripadne Haljkovićima. Znajući da od „međe nema jeđe“, stari Ibran je pristao, uz datu besu, da njegovi potomci i drugi namjernici mogu  prolaziti putem preko ovih imanja za vazda. Tako i bi.

                                                                        ***

        Srećna, što će napokon, poslije dugo vremena, osjeti miris rodnog kraja, rano je ustala. Pomuzla je i namirila stoku, procijedila vareniku, ispekla pogaču, oprala portik i stube, posula iz ibrika čeljadima da se umiju, nahranila maksume i sa nekim čudnim osjećajem u stomaku, krenula na put do glavne džade. Tuda prolaze Dimići što kamionim prevoze narod do susjednog grada, a odande će časkom, pješke do bihorskih selišta.

         Muž uvede nejač u sobu, kako ne bi plakala za majkom. Dok je stavljala na rame zamotuljak u kojem je grčila gurabije i šamiju za majku, čula je kako njena svekrva kroz zube cikelja, uvijajući tankim usnama:

        - Koljko odovut stopa, toljko otut godinaaa!!!

       Sa svekrvinom kletvom u ušima, ona spusti glavu i pohita kuda je naumila, da se Avdo ne  predomisli.

       Jesenju kišu smjenjivale su prve pahulljice, slijećući sa već bijelih vrhova planina. Nadovezujući se jedna na drugu, počeše prekrivati stazu kojom je hodila. Trag koji su ostavljali njeni opanci na krivudavom puteljku, polako su se počeli gubiti u bjelini, zatirući i posljednje korake koje je pružala ka rodu.

      - Valahi, bojim se da će me ova' snijeg i lapavica omesti da stignem do Ivangrada - strijepila je. U tom razmišljanju, prošla je kroz šumu i preko Gluhog potoka, ubrzavajući korak da što prije prođe i preko Bolovače, kad ispred sebe ugleda neznanca umotanog u kožuh i sa čalmom obmotanom oko čela.

        Ne čekajući, priđe joj bliže, pogledavši je, grubo je uhvati za ruku, i poče režati:

       - Mmm... kud lji si to krenula po ovakom kijametu?  Aaa...?! -prosikta. Raskrilio se đovdurinom, kao da je međed ispred nje. Oči su mu bile krvave kao u gladne zvijeri, a lice grubo i crveno kao hrastova kora. Da je mogao, istog trena bi je zgnječio. Naili se odsjekoše  noge i kao ukopana ostade na mjestu gdje je zaustavljena, ne pomakavši se. A i da je htjela, nije imala kud. Ni lijevo ni desno, nigdje nikoga. Htjede da vrisne, no, glasa nije bilo. Kroz glavu joj prođe misao: Kuku njoj, ovo su ti Haljkovići. Opet je pokušala da vrisne, ali joj lice prekri ogroma šaka.

         - Iiiiś... Kako te pušti samu, jezak mu bilo?!

           Procijedivši te riječi kroz zube, grubo joj skide atku s glave. Njena ljepota ga ošinu kao munja i pomjeri unazad za korak, jer do tada nikada iz blizine nije vidio tako lijepo, žensko lice.

            - Ti si ta Avdovica, je lj' de? - mumlao je, kriveći ispucale usne. Okrenuše se brda oko Naile i ona se zatetura, a ovaj je skopa oko pasa i prebaci preko ramena, kao vreću šužbine.

          Osvijestila se u mraku neke hizbe ili trapa, nazirući tanku zraku svjetlosti kroz pukotine drvenih vrata. Cvilila je i vrištala dugo, dok u neka doba ugleda dvije siluete ogromnih glava. Otimala se kao mačka u džaku, ali je grube ruke iščupaše i odniješe u malu prostoriju i spustše na prostirku, nalik dušeku.

       - Ti ćeš prvi. Ti si ju doveo ovamo. Posljen tebe Ahmo, pa Juka. Po noj vi je dosta, i puštite rospijetinu, neka ide! - čula je zarobljenica, neki starački glas.

        Čula je nesrećnica za mnoga zla koja su ovi nesoji činili. Znala je da su i Cano i njegova tri sina čuveni po zlu. Svojim poganlucima su zatvorili vrata na sve strane, te ih narod izbjegava kao gubavce. Nema kome zijan nijesu napravili u obližnim selima. Žive sa starim liscem, ocem, koji je od njih napravio siledžije, i sa majkom, koju je njihovo nasilničko ponašanje učinilo surom od insana. Nijesu se ženili, a preklasali već odavano. Djevojke ih se plaše i bježe od njih, čim im čuju glas.

         Krenu da ustane sa krpare na kojoj je ležala, kad neko drmnu vrata i kao mećava ih otvori. Ona se trgnu, zguči i skobrlja do slamarice, tražeći spas u majušnoj mazgali da prepozna zračak svjetlosti i vazduha. Kroz magloviti odsjaj svetiljke fitiljače, primijetila je siluete muškaraca u sobi iz koje se povremeno čuo razgovor starca sa sinovima o bolesnoj namjeri.

        Gruba ruka je uhvati za vrat i privuče obijesno k sebi. Ona vrisnu koliko je mogla, što izazva u silniku veći nagon i želju da je ima. Njeni uzaludni vapaji nijesu mogli spriječiti životinjski nagon, koji se krio u njegovoj prirodi. U mraku se mogla čuti grčevita borba za spas obraza i preklinjanje nesrećne žene.

        - Imana ti...nemo'. Avdo će ti dati još zemlje... Sve će ti dati, samo mi obraz ne dira'... Imam decu...

         Ne obazirući se na njene riječi, halapljivo je gnječio njeno krhko tijelo, sisajući iz njega sokove, kao iz zrele kruške, izbacujući u zanosu pljuvačku iz otvorenih usta iz kojih je izlazio jak zadah od koga se svakog trena mogla onesvijestiti. Njegovi nokti na njenim jedrim butinama su se zarivali kao kandže, ostavljajući za sobom duboke brazde.

          - Moja si...! Mojaaaa...!Iiiiiih! - bile su zadnje riječi koje je čula.

          Zgnječio ju je kao truhlu višnju. U zli vakat probudi je pljusak vode po obeščašćenom licu. Iznad glave ugleda muškarca srednjih godina sa zaraslom bradom, dugih brkova, ispod kojih  se jedva nazirao po koji, klimav i od duhana požutjeli zub.

          - De, uzmi! Moraš da iješ! Snaga na usta ulazi!

          Ponudi joj sahan podropca i sjede pored nje. Smrvljena, jedva pruži ruku i gurnu sahan, pogledavši u vrata iza kojih je kao ispod zemlje dopirao bolešljiv ženski glas:

        - Puštite ju! E, kami mene. Bojite lj' se Boga?

         Pogled joj prekide duboko disanje neznanca. Gnjevan zbog odbijanja hrane, spopade je kao da želi da iz njenog izmrvljenog tijela istisne i ono malo života, što je ostalo poslije njegovog brata. Grube, od balvana otupjele ruke, nije ni pokušavala da skine sa sebe. Tresla se u groznici od pomisli da je njen, a i obraz njenog Avda, okaljan za tisi vijek, te joj nije bilo važno hoće li se još neko sladiti njenim tijelom.

         Pred zoru se izvukla ispod omlitavljenog muškog tijela, koje je bazdilo na jak vonj ljudskog znoja i ovčijeg runa. Njegova brada, natopljena masnoćom i pljuvačkom, koju je ispuštao hrčući otvorenih usta, izazvale su gađenje od kojeg je izbacila i ono malo tečnosti iz utrobe.

          Ogrnu se vunenim prslukom i, misleći da neznanac spava, u bunilu promrmlja:

         - Kud ovak'a... ka tebe... majko? A ni ka deci...

        - Iiih! Tu je i Ago... I on hoće... A tebe ima, božara, dosta! - čkiljio je na jedno oko i blentavim smiješkom pokazivao zadovoljstvo.

         Treće noći se nesrećna žena i ne sjeća. Bol koji je doživjela je bio prejak za jedno krhko biće, kakva je bila ona. Sumanutu i razvaljenu od mahnitog pira, iznijeli su je blizu džade u toku noći i ostavili da smrzne...

                                                            ***

         Dok je Avdo ispred hizbe cjepkao ljuščice za podlaganje šporeta, teturajući po utabanoj stazi, raščupana, izgrebanog lica, noseći zamotuljak koji je namijetila majci, stvori se niotkuda. Nikada nikome neće biti jasno kako je uspjela da dođe do svoje kuće. Prestravljen, Avdo baci kosijer iz ruku i povika:

       - Besaaaa, besaaaaa!!!

        Danima je nesrećna žena ležala na postelji, buncajući i skačući iz kreveta, često izgovarajući nerazgovjetne riječi, histerično se braneći kao da hoće iz kože da se izvuče: "Maj... maj... ko!"

        Počeše šaputanja da se Avdovica na smrt razboljela, da joj je neko mađije poturio. Cijelu zimu Avdo je to osluškivao i ćutao. U neprospavanim noćima samo je smišljao kako da se osveti. Išao je u drva, orao njive da lakše preturi dan i tako mu minu proljeće i komad ljeta. Čekao je pravi trenutak. Oprezno je uhodio kretanje nepomenikovića, čineći se kao da na njih nema nikakvu sumnju. Dva ljetnja dana gledao je kroz Ramkov ratni trofej - švapski durbin - kako se Haljkovići razmeću kosama po livadi. Najstariji brat u ulozi kosobaše. Ostali za njim. Učinilo mu se da osjeća i znoj sa njihovih lica što je padao na tek pokošenu travu. Opojni miris majčine dušice zagolica mu nerve nježnošću i on samom sebi prošaputa: "Mogu li ja to? Moram!" Strese se i hitrim koracima kroz šumu stiže iznad livade na kojoj su poganci kosili. Zaneseni fijukanjem oštrih kosa, ni primijetili nijesu kad im se približio i nazvao: "Kolajđene, kosači". Čuli su samo: "Možda vam je dosta!"

            Od kovitlaca ženinih buncanja i zapomaganja, koje je slušao noćima, znao je ko je zgazio obraz njegove žene i porodice, pa mu se učini kao da se nebo naroguši, nastade tama, a kiša kao iz kabla poče padati.

        - Vidiš lji, pseto pogano! Lako ti je udrit' na ženu! Udri na čeka!

         Juljo, sav mokar, nije uspio ni da progovori ni jednu riječ, samo je zinuo i krenuo kosom da zamahne, ali ga presječe vrelina posred grudi.

       - Seljami ve Naila! Pi, hrđe ljucke! - vrisnu kao poklič, i pucnjima zaustavi  razgoropađene nemani.

         Posljednji jauci i smrtni ropac ustrijeljenih zvjeri, sretoše se sa lelekom starca koji je hitao da vidi šta to bi na njegovoj livadi. Pomiješa se vrela krv sa mirisom trave i žedne zemlje. Krupne, kišne kapi nijesu mogle da zacijele njihove rane, niti da speru muku i bruku koju su nanijeli Avdovoj kući.

          Nepomičan, Avdo je stajao gledajući čas u starca koji se približavao, čas u nepomična tijela. Krv ga je zakovala za zemlju, a šejtan mu se razigrao u duši i tijelu, likujući što je tek sad, osvetom uništio svoj dom.

         Olakšanje je trajalo koliko kamen padne i skotrlja se niz brdo, a onada su krenuli glasovi: "Ti si katilj, ti si gori od njih!" Zabode cijev puške u zemlju i krenu svome vatanu stazom, koju mu obasjaše sunčevi zraci.

          Odzvanjalo mu je u ušima naricanje starca, oca ubijenih, o njegovim „junacima“ i praznoj kući bez iđe ikoga:

            - Zar je ovo pravda za pogaženu besu!? Je lji vredniji obraz od moja tri sina, koje sam pogrešno učio, kukala mi majka i ovoga i onoga svijeta? - ređao je starac.

            Kao da je shvatio da je počinjeni zločin njegovih sinova neoprostiv. Jer se u ovim krajevima odvajkada živi za obraz.

 

 *Priča je ušla u „Antologiju književnica Crne Gore“, kao i priča „Ajšino čevre.“

 

*     *      *     *   

KISMET

U priču ti ostalo - narodna izreka.

        Odavno silnijih svatova u plavski kraj iz Bihora ne dođe. Zadovoljstvo da od čuvena roda nevjestu uzimahu, pokazivahu na konjima, pod kojima se zemlja tresla. Ispaljeni kuršumi, pjesma i igra, ukazivahu na radost.

Nikakvo bešare nije upućivalo da će omesti Sulja da, danas, po meraku, uda svoju stariju ćerku. Danima su starije hanume učile, njegovu Umihanu, da svadbeni cvijet na desnu stranu kači oženjenim muškarcima i udatim ženama, a na lijevu stranu momcima i djevojkama, u čemu će joj pomagati sestra od daja, dodajući joj cvjetove sa bakarne tablje. Tako i bi.

      Po završetku kićenja svatova, prikupljeni novac podijeli sa sestrom. Svoj dio umota u svilenu mahramu i ostavi u mazgali. Sva usplahirena, istrča iz kužine da se pozdravi sa sestrom u oboru, koju braća već bijahu izvela i predala đeverima. Ispaljivanjem kuršuma iz ljevora, stari svat dade do znanja svima da je Šefka, od danas, zanavijek njihovo čeljade.

           Umihanu zli usud ne mimoiđe. Zalutalo zrno sudbine pogodi djevojčicu pravo u tjeme glave. Rumena krv šiknu, na tek, pronikli božur i selim. Djevojčica pade kao pokošena, držeći u ruci svadbeni cvijet, koji je htjela da sačuva kao uspomenu na sestrinu udaju.

       -Majko, Umihana…đe je, Umi… Pucnji prekidoše Šefku, usred riječi.

      Suljovica osjeti strašan bol u grudima, zatetura se, i jedva uspje da se pridrži za iskrivljene proške u oboru.

     -Na hær i na dobro. Oljedi’ se. Samo da se s lakotom ovo dænas završi - pomisli, ne tragajući Šefkine riječi.

       Ne okrenuvši glavu na dozivanje rodbine, ljuta na mlađu sestru, Šefka se pope na konja,  suznih očiju i zebnjom u srcu, krenu sa svatovima ka Bihoru.

**

          Sefte što ispratiše svatove, Suljovica se obrati musafirima, sretiocima, dok ručahu, za sofrom:

          -Fala vi svijema, sreću imalji, što dođoste da ni uveljičate vesejlje. Nikæt zla nemalji. Prinoseći tepsiju sa hačajlijom, obrisa suze i nastavi:

            -Moja Šefka, nafaku i seljamet imala, akobogda. Nikæt mi riječ nije povrnula.

          -De, uzmi, zalagaj ljeba.  De!!! Zamrije. Evo neki dæn ništa nijesi turila u usta –ponudiše i nju da ruča sa njima.

         -Samo vi jeđite. Loj vi se obreo, dabogda. Srce mi je puno kæd ju s meljajćadima  ispratismo. Halaljite, odo’ da napojim stoku na močilo. Væs dæn, nemade ko da ji pušti. I hajvan ima dušu -namještajući šamiju na glavi, izađe iz sobe zatvarajući vrata za sobom. Nemir koji osjećaše u duši, ne dade joj mira. Rikanje žedne stoke još veću zebnju stvori u njoj. Podižući pantolače da ih ne okalja u baruštini ispred hizbe, primijeti crvenilo, pomiješano sa džifom od gnoja, koje se slivaše na ćošku od hizbe. Izbezumljena, pohita, tragom krvi.

         -Umi…, Umihana… - dozivajući je, noge joj se odsjekoše u koljenima. Zadihana, ispred kužine, ugleda tijelo djevojčice, koja, širom otvorenih očiju i osmijehom na licu, ležaše u lokvi krvi.

        -Sineee…sine mooooj – ostajući bez glasa u grlu, nesrećna žena sa glave zbaci rešmljenu šamiju, i snažno poče da čupa kosu. Gušeći se u bolu, okrenu se da vidi ima li koga u blizini, i ne čekajući, odnese tijelo u hizbu. Položi ga u jasla, i pokri setrom, milujući, još uvijek, tople ručice, iz kojih se naziraše bijeli cvijet. Mada je znala da suza ne smije kanuti na mejt, ne pitajući je, slivale su se niz majčino lice, i kapale, duž čitavog Umihaninog tijela, sjedinjujući se sa vrelom krvlju. Iako smrtna, njen fis joj ne dozvoli, da zli kismet, prekine započeto veselje, taze prijateljima. Pomisli, pustiće da joj šćer predvori sjutra, pa će šturni haber i breme koje će nositi dva dana rastelaliti čeljadima.

**

          Čekajući ženu da mu opere noge, Suljo se zahvaljivaše Allahu, što Šefku razilakom dadoše, te što svi, bez ikakve hilje, dođoše da je isprate i ispoštuju domaćina, kakav je Suljo bio. Pogurena, sa ljeđenom i brzinom punim vode u rukama, Suljovica uđe. Nikakvim šaretom ne dade do znanja starješini kuće, kakav crni haber krije u grudima. Dok mu je izuvala vunene čarape, Suljo je priupita:

        -Ženo, đe je Umihana? Dva dæna ju ne vi…?                                                                     

       -Ljegla je da spava. Maksum je to. Umorila se – prekide ga i nastavi da mu pere noge.

        Suljo klimnu glavom, i ode da se opruži na šiljte, pored tegara. Što od umora, što od vrućine, ubrzo zahrka, jer danima nije spavao, pripremajući svadbu. Znajući  da će to biti posljednji san, koji će odspavati punog srca, žena ga pokri, i ostavi ga tu da spava do zore.

Što zbog umora, što zbog gužve, niko ne primijeti da Umihane nema u kući.

Druge noći dok su čeljad spavala, poslije ponoći, Suljovica poče da priprema drugu šćer.

         -Neka ji, neka spavaju. Umorni su, ljelje mene… Stariju šćer ispratismo. Kako basta našoj kući, i mlađu će majka, śutra ispratit. Prostrijeću, najljepče što imam. Ovo joj je i prosidba… i kæna, i… udaja, i koljijevka đeci…Sve… će joj majka odjednom...Vilo… -redila je Suljovica, tihim glasom, dok je okretala šiljte ka kibli. Iz sloga izvuče tkano janje, koje prebaci preko šiljteta i prekri rakamljenim čaršafom od kamrika, pripremljeno za Umihaninu  udaju. Pred zoru, otključa ključanicu na vratima i uputi se ka hizbi. Već pri samom pragu osjeti težak vonj ustajale krvi. Uzevši u naručje svoje dijete, privi ga uz grudi, i unese u kuću. Pri tom joj padoše na um posljednje ćerkine riječi, prije kićenja svatova, koje je još više razdrobiše:

        -Majko, hoće lj’ se pominjat, ovæ dæn, i hoće lj’ u priču ostati?

        Prije no što položi tijelo nasred haljina, očešlja joj dugu kosu, natopljenu krvlju, i obuče haljinicu od cica, koju joj je ručno sašila za Šefkine prvičare. Preko stomaka joj položi makaze, kako joj se, po adetu, ne bi naduo stomak. Jorganom, koji joj je vezla rahmetli majka za spremu, pokri mejta, preko kojeg stavi tespih. Vadeći portik iz sehare kojim planiraše da prekrije Umihanino lice, čekala je prve jutarnje zrake da ga posljednji put pomiluju.

**

         Šefkino dvorenje, je predstavljalo završetak svadbe u Ademovih. Uzdišući, sjede više Umihanine glave, i poče da redi:

        - Sineeee, kako te pogodi proljećna strijela!? Majkooo!!!

       -Ko će ti previti rane, smænjiti bolove…,pokriti kæd bidneš spavala?

       -Rano ti je u crnu zemlju! Kako ukahnu majku?!

       -Tamo je ljedno, sineeee!!!

        -Aaaa, pukla maaaajko, što dođe za Umihanu!

        -S drugaricama ti je mjesto, u cvijeće!

        -Majka te spremala za udaju, ne za crnu zemlju…Sine!!!

        -Srce me boljiiii, šćeri moja!

       -Puknuće ti otæc kæd čune, sine miljiiiii!

      -Kako me ne naljuti, da te mænje žaljim, rano  moja?!

**

         Nikada do tog jutra, Suljo nije prespavao sabah. Tiho ženino naricanje, ga probudi. Bacivši sa sebe jorgan, skoči sa pustaćije. Izbezumljen, gurnu vrata od sobe i imade šta da vidi. Na sred sobe mejt, više glave, Suljovica tuži. Misleći da je vesvesa, trljajući oči, pade pokoljenke, podiže šamiju, i razgoropađenih očiju ugleda blijedo lice, na kojem je nevini osmijeh njegove miljenice, još uvijek pokazivao znake sreće. Tražeći očima odgovor od žene, nesvjesno, poče da uči El-Fatihu.

     Crni haber se brzo ču. Rodbina i prijatelji se ponovo okupiše na Suljovo ognjište, kako bi ispratili, još jednu, Suljovu šćer. Sehireći se, gologlave žene usput stavljahu šamiju na glavu, i zdraveći Suljovici glavu, počeše da sijedaju oko mejta. Pocrnjela u licu, što od nespavanja, što od ugase kakva ih je snašla, majka joj cijelo vrijeme milovaše hladno lice, pokušavajući da ga ugrije svojim rukama.

      -Otužite mi juuuuu! Ne mogu više, ljelje meneee! Ovo joj je zædnje! ljiše mi ostatka i tice u goru, dænæs mi se kuća ugasila!!!

       Jedna za drugom, tužilice su se ređale da otuže maksuma, dajući prednost hadžijinicinim dovama, koje će joj olakšati put ka ahiretu.

**

       Spuštajući mejta  sa tabuta na tahte, iz groba se pojavi nur, koji obasjava ozareno majčino lice, noseći Umihaninu priču, koju, i poslije toliko godina, valjaju talasi  Plavskog jezera.

 

 

*     *      *     *   

AJŠINO ČEVRE

 

„Nije kome je rečeno, no kome je suđeno“

(narodna izreka)

          Iznad plavske kotline snijeg bijaše prekrio put ka kući Kadra Kupovog. Tog četvrka, rogati zraci sunca su pokušavali da istope lednice, koje su visile sa šindre nad  strehom, iznad ulaznih vrata, presijavajući se u bezbroj boja.

         Ne mogavši da spava, Kadro ustade u cik zore. Izvadi stari sahat iz džepa i uz plamičak upaljača pogleda na kazaljke. Skoro je bilo vrijeme sabaha. Dok se pripremao da uzme abdest, ču kako njegova žena Hura, sa bokalom u ruci teškim koracima, dođe do hajata da mu doda vodu i ručenik.

         -I ova zima prođe, Emin se ne skrasi, a taljiki mal.- prošapta zabrinuti otac. Uzimajući  ručenik zadrža dah, kao da je htio da mu to bude posljednji, moleći dragog Allaha da mu  uzme i ovo malo napaćene duše što mu je ostalo.

***

          Poslije nekoliko mjeseci neizlaženja iz kuće, nakon doručka, nađe se sa prijeteljem u Gradskoj kafani. Ispijajući zadnji gutljaj kahve, zagolica ga razgovor i rukovanje grupe ljudi preko puta astala za kojim je sjedio. Agan davaše najstariju šćer Mejru.

       -Neka je s hajrom i igbalom!

      -Fala vi prijatelji. Od nji' selo da se učini, jaræbi!

        Od tih riječi Kadru poče da se muti u glavi. Ništa više nije ni čuo ni vidio. Izađe iz kafane ne plativši kahve, iako je on zvao Redža da popiju prvu na sabah. Potišten, zaobiđe dućan na ćošku džade u kojem je trebalo da uzme zejtina da žena ispeče hačajliju za Bajram. Teškim koracima jedva stiže do kuće, sa čijeg krova se kovitlao sivi dim. Na pragu ga dočeka majka, podbuhla od sušice. Kadro ne selami majku, provuče se pored nje, i začas se nađe na pustećiji ispred tegara. Mašama prohrška žar praveći nepravilne oblike od pepela. Od toga dana je slabo sa ljudima divanio. Samo je slušao i gutao svoju muku i zebnju ispuštajući krik, od kojeg su se čeljad često plašila.

           Iste noći usni san koji ga probudi u gluho doba. Mutni potok koji je prolazio spram njegove strehe, otrgnu jabuku koja je ispustila prve pupoljke. Valjajući stablo, Emin izroni iz vode, lomeći jednu granu sa koje su behari širili miris. San niko nije znao da mu protumači, a on mu bijaše sevep za ženidbu njehovog sina.

         ***

         Ujutro, za sofrom, dok su čeljad jela kološtranik, Kadro poče:

       -Evo, ide proljeće, evljad mi osta neoženjen. Ne pitajte... Jedinæc je. Ostajući bez nasljednika utuljiće mi se loza... Ostaću bez nasljednika! Ne mogu ljubit tuđa unučad višeeee! Hoću mojaaaa da mi se rađu! U moju kuću! Tuuuu! Na mooooj prag! Ne tamo u Hasovićæ, Ramgankovićæ...Napadi zaduhe, počeše da mu kidaju glas u grlu. Kadro spusti glavu i kao da se zasrami riječi koje izgovori. Ona su njegova krv. Njegove šćeri su ih rodile, njih sedam, koje je na vrijeme udomio. Emin, njegova svitka, srce u sred srca, njegov očnji vid, se polako gasio.

           -Đe goj sæm išta pokušao da mu nađem, ne bi suđeno. Išteti se priljika, ka da je pæśijom čorbom posut. Sramḗćī je, te mu moram pomoj da nađe ženu. Još ovæ' put ću viđet šta mogu učinjet za njega. Ako bidne, bidne, ako ne..., kako Bog hoće. Prelomio sæm. Hoću da ištem Demovu šćer. Koljko helj' śutra ću mu poručit da se nađem š' njim u čaršiju, na pazarni dæn, da promuhabetimo.

       -Nu, ženo! Donesi nešto da zaslačimo. Kadrovica  pohita da posluži ukućane brdajlijom. Prinoseći sahan osjećao se miris oraha, koje nije žalila da turi u mijanje.

***

         U susjednom selu, pod cicom, Ajša, Mejrina sestra, je završavala zadnju granu za tentena od kamrika, razmišljajući o pogledu, koji njeno mlado srce zarobi Muhamed, prije nekoliko mjeseci na sokaku, koji tih dana tražaše argate za prašu kolomboća. Pri trećem susretu dade mu bilježe za koje nije niko znao, osim njih dvoje. Vezući, milovaše granu na čaršafu, zamišljajući njegove snažne ruke, koje mrseći njenu gustu kosu, obećavahu sreću.

***

           Kadru ugovoriše susret sa Demom u kafani u petak. Demo ga bujrumisa siktile, jer je znao da će mu šćer udajom biti rahat kod Emina. U ponedjeljak veče, na konjima, prosci uočiše Demovoj kući.

      -Seljam aljejkum, prijætelji!!!

      -Aljejkumu seljam!

           Nakon što im prihvatiše konje, uvedoše ih u sobu koju je zagrijavala stara, tek nabronzana foruna, kojoj svjetlost pružaše svijetlo zeleni fenjer. U vrh sobe sjedoše Kadra, a onda redom po godinama, kako to adet nalaže. Nudeći ih savijenim cigarama od kotrobana, budući prijatelji počeše neobavezan razgovor međusobno, da bi u neko vrijeme Kadro osjetio pravi trenutak da  započne razgovor zbog kojeg su došli.

        -Ljuđi, fala vi što ne primiste noćæs u vašu čestitu kuću i što ne poitibariste. Imam sedæm šćerkæ i sina jedinca. Ne što je moj, no ga nema ravna u carev grad! Priljikæ je imao dosta. No mu izgljeda, nije bilo suđeno do sæd!  Čulji smo da vi imate đevojku na glas. Za kuću i prijætelje, nemam šta grdno rej, samo riječi fele. Kabuljilji smo noćæs kod vas, ako ste razi, da ni date đevojku. Boža vi vjera, kunem vi se dinom i imamom, da ju nećemo ukæhnuti, koljko svoje šćeri! Misljim da bi bilo ljijepo i za vas i za nas da se ræzilækom raziđemo. Ja tæljiko! A vi...

         -Čulji smo za vašeg momka i vašu kuću.-poče Demo. Znamo da je to poštena i ugljedna familjija. Ne znam momka, alj', ne može bit loš od ovakoga oca? Moja Čeba je porasla među četiri brata. Do sæd ne slušala, od sæd, viđećemo. Ne bi trebalo da bidne gora, može samo bit bolja! No, da ne dužimo:

       -Nek vi je srećna, ljuđi!!!-ustade i čestita prvo Kadru, pa ostalima.

       -Duha da ji se poljubi!-nastaviše ostali...

       -Kosti da joj ostanu tamo!-rukujući se, čestitaše prijatelji jedni drugima.

      -Donesite sokove i turite kahvu!-povika Demo ženama da posluže musafire.

         Nakon date riječi i posluženja, svekar ostavi na riječ sto hiljada dinara, Čebinoj majci pedeset, bijačama po dvadeset, halama po deset hiljada dinara. Svaki prosac na kahvu ostavi po pet. Za to vrijeme Čebina majka nasloži pripremljene darove. Svekru košulju i peškir, svekrvi dimije i šamiju, zetu boščalak, zaovama po bluzu, proscima po košulju. Nakon darivanja prosci ostaviše po deset hiljada dinara.

        -Prijætelju Demo, uved'te prošenicu da ju vidimo!-zadovoljno će Kadro. Pripremljenu tablju sa sokovima metnuše joj u ruke. U haljini od diolena, Čeba poče da služi počevši od budućeg svekra, pa redom.

 Zadovoljni svatovi se kasno vrnuše kući.

***

           Od četvrtka, u Kadrovoj kući se igra i pjeva. Kadru je to prvo, pravo veselje. Udaje šćeri nije ni računao. Hako svira na tamburi u primaćoj sobi, Redžo u musafirskoj na harmonici, grupa žena u kuhinji pjeva pjesmu na dugi glas –Đevojka je goluba njivila. Đevojke se čas uhvate u kolo, čas pomažu starijim kuvaricama u priremanju hrane za svadbu, okrećući se da vide begeniše li ih ko. Dževa naslaže baklavu, a Eminova majka priprema đerdek, u kojem će mladenci provesti prvu bračnu noć.

          U subotu ujutro oko osam sati, kænedžije u dva kofera odniješe mladi ruho, zlato i valnu haljinu. Sat vremena se zadržaše, a na odlasku Demovica ubaci dvije košulje i dva peškira u kofer. Oko Čebe se okupiše djevojke, jedva čekajući da vide šta joj je domovina poslala. Srce im bijaše kao u mladih srna, zamišljajući da će i one jednoga dana biti na njenom mjestu. Smišljajući, kako za Salka da pobjegne, sa kojim se viđaše tri mjeseca, i ne osvrnu se na darove, osim na valnu haljinu u kojoj je planirala da pobjegne. Iste noći, poruči mu da dođe po nju.

***

           Noć uoči Eminove ženidbe, razmišljajući o svojoj ljubavi koju je njegovala od prošle godine, Ajša se pripremala da legne. Pri pomisli na dragog srce bi joj zadrhtalo i pokušalo da izađe iz grudi od uzbuđenja. Drago joj je bilo da postoji neko poput Muhameda u njenom životu. Znala je da mora da se bori za tu ljubav svakim danom, jer njegova ljepota tjeraše mnoge djevojke na uzdahe. Zamišljala je, da će je došavši u njegov dom, učiniti najvoljenijim stvorenjem. Htjela ga je samo za sebe na javi, a ne u snovima. Svoje želje je svake noći poklanjala njemu i samo njemu, stežući jastuk i milujući svoje grudi mirisom njegovih ruku. Zamišljala je da bude zvijezda i da ga posmatra dok spava, čuvajući njihovu ljubav od šejtana. Njegovi slučajni dodiri bili su njena hrana koji su je liječili u samoći, a on njen život. Sanjala je da postane njegova suza u očima, koja će dok bude klizila milovati njegovo lice, zaustavljajući se na njegove usne, gaseći joj žeđ.

             U nedjelju, prije ezana, u Kadrovoj kući svi bijahu na nogama. Nakon doručka zatutnješe dinamiti, poletješe meci iz pušaka i pištolja i svatovi krenuše na hairli put. Za njima ostade voda iz ibrika, koju  Kadrovica za njima prosu. Domaćina bolest i zima spriječiše da ode u svatove i dovede sinu jedincu roba, ali ga ne omete da učestvuje u pripremama oko svadbe.

           Preko Vučijeg dola, te kraćim putem preko  Konjskog obora, za dva sata bili su ispred Demove avlije. Raspjevane ih na kapiji  dočeka bližnji Demov rođak. Uzevši barjaktaru barjak, umjesto da ga ostavi ispred kuće, savi ga i unese u kuću. Uvodeći ih, niko ni jednu riječ ne ispusti. Smjestiše ih gdje je kome mjesto. Domaćinu zemlja ušla u oči, stričevi pognuli glave, ostala rodbina se uzvrpoljila, te ne znade da dočeka svatove ka halek. Nakon što ih poslužiše sokom i kahvom, teškim, promuklim glasom, svatovima se obrati Uka, dajo Čebin:

      -Mogoste lj' prijætelji?-nastavi isprekidanim glasom...Na zlo ste ove neđelje krenulji na put! Nemam vi šta rej. Pred sabah, u valnu haljinu koju vi donijeste, Čeba je odlomila vrat za Gankovog sina u suśedno selo! Nijesmo imalji đe da kupimo novu da vi vrnemo sæs ruhom i zlatom. Dabogda joj nesretnjo bilo i u rod roda i u dom doma, šta ne horospa dænæs obruka i ovoga i onoga svijeta. Gora bruka, no muka! Da imamo drugu, dalji bi vi ju, da spasimo obraz! Alj' znate, jehdita je bila u majke.

     Stari svat ustuknu, preblijeđe, nekontrolisano ispuštajući glas.

      -Aiiiiiih! -ošinuše ga Ukine riječi kao nepomenica ispod kamena.

        -Šta da se čini, majčin sine?!

        Uskomešani svatovi se skameniše. Uprkos tome što je znao da ovakve situacije dvode do krvoprolića, pokušavao je svojom mudrinom da riješi problem. Nasta muk među ljudima. Svaka izgovorena riječ bi i onako tešku situaciju pogoršala. Prvi se pripodiže i selameći ih pohita ka vratima. Svatovi i anđije, uz ovlaš: „Ejvala!!!-i Demovo: „Seljametilje vi ljuđi, i halaljite ako ste sojevi“-kao popareni za njim. Ne okrećući se ka Čebinoj komori, uzeše ruho i  zlato. Okrenuše konje i krenuše nazad glavom bez obzira. Konji se uznemiriše i hržući, kao ovlaš zatrpavahu utabanu stazu za sobom. Sučući svoje sijede brkove, stari svat, razmišljaše, šta da čini. Prolazeći kroz susjedno selo, nazirahu se krovovi kuća. Bez razmišljanja šaretom dade znak đeveru, okrenu konja i krenu ka Aganovoj kući. Nađoše ga kako ovcama so davaše, na površicu snijega.

         -Hoš đeden, ljuđi!

         - Hoš buden, Agane!

    -Dænæs ni je crna pogibija pukla. Spašavaj obraz, aman po rad Boga! Prošenica ni uteče! Nemamo kud bez mlade. Znamo da ji imaš četiri, i da su ti sve na nām. Koju goj da ni daš, nejćemo mahanisati, i bićemo zafalni cip cio život!

         Podižući glavu, Agan ispred sebe ugleda dva čovjeka kojima duša bijaše u kataoc došla. Već je čuo da Kadro ženi sina Demovom ćerkom. Ne sluteći  da će s nogu dati  šćer, brišući ruke o setri, pruži ruku starom svatu i reče:

         -Ulježite u kuću. Ne daje se birana đevojka ispred tora!

          Ajšu nađoše sa sestrama za razbojem, tkajući ćilim za spremu.

           Sve četiri skočiše sa mindera da dočekaju musafire. Ne gledajući u njih, Ajša krenu u kljijet da uspe ošaf dvojici neznanaca. Ne sluteći, da joj je to posljednje djevojačko služenje u ovoj kući, napuni čaše. Po muškim pogledima, prošenica Mejra, shvati očevu namjeru. Na pragu dade sestri do znanja da su došli po nju. Ona se skameni i ne progovorivši ni riječ ispusti iz ruku tablju, na kojoj je nosila čaše. Vrisak sestara i prasak stakla ne ometoše Agana da dā ćerku.

       -Jedna usta mænje. A i đeca će joj imat šta da iju.-tiho prozbori.

      -Ajša je do sæd bila ponos roda, od sæd nek bidne bogastvo doma!!!-pružajući ruku starom svatu, snažan stisak muških ruku, dade do znanja, da će prijateljstvo između dva fisa trajati dugo.

        Poručiše za gradilju da je zamladi što prije u ruho. Na čisto lice bjelilo i šminku, Nadira lako nanese. Iznad ušiju, gufke ukrasi broševima. Na glavu joj stavi fes, vijenac i palantru. Rešmljena šorta i jelek pristadoše na Ajšina široka ramena. Kroz dimije od grona, naziraše se rakamljeni žipon, koji prikrivaše njena stidljiva koljena, dok srmajli kolan jasno isticaše tanak,  netaknuti struk. Petolirka na bijelom grlu preuze sjaj, belenzukama, koje stidljivo milovahu njene hladne ruke. Sav taj sjaj i ručno rađeno ruho, nije moglo Ajšinu dušu da ugrije i izmami osmijeh na licu, jer ga u sehari sreće ljubomorno čuvaše, njen dragi.

          Obrazna Aganovica nije pustila ćerku bez spreme. Sa sloga na brzinu izvuče Mejrin nasloženi ćilim, dva janjeta, serdžadu, pet vezenih čaršafa na kamriku, osam garnitura, što vezenih po tusuru i diolenu, što heklanih i rakamljenih, glave, gobljad i tentena za kalape, dvije mušeme, dva jastuka i jorgan, dušek od slamarice, pletenu zavjesu, krpare, svekru i svekrvi posteljinu. Novac koji su trebali da ostave na cvijet, kahvu, komoru i gradilji u Demovih, dadoše Ajšinoj majci i sestrama. Mladu izvedoše braća. Na znak starog svata, Hako razvi haloturko na harmonici. Od baruta potamnje nebo. Ovaj put su konji lahko gazili po suhom snijegu, ostavljajući otvorenu stazu za sobom.

***

          Lomeći prste što još uvijek svatova nema, Kadrovica se gušila u hodniku u dimu cigareta, dok se čuo iz sobe kašalj njenog bolesnog muža, koji se borio godinama sa zaduhom. Jutrošnje bešare joj dade do znanja da će se Eminova ženidba dugo pamtiti. U njenom razmišljanju je prekidoše ispaljeni meci. Sajo razvuče harmoniku koliko je mogao. Svi, osim bolesnog Kadra izađoše napolje da dočekaju svatove. Kadro se malo nagnu na demirli pendžer i sa mindera selami svatove. Uz jake zvuke muzike, miris hrane se lijepio na znojava mlada tijela koja su se nadmetala u igri i pjesmi. Hvatajući se u kolo, momci su djevojkama šaretom i stiskom ruke izjavljivali ljubav. 

            Snuždenom Eminu, koji je ovlaš gazio utabanu prtinu iza kuće, zaigra srce kada ču paljbu, kao znak da su svatovi pristigli, i da mu dovode nevjestu. Znajući, da do tada ništa nije osjećao prema Čebi, žila kucavica je ljubav pulsirala takvom snagom, kao da je već godinama gajio u dubini duše. Čudeći se tako snažnom, i najljepšem osjećanju koje čovjek može da osjeti, u tom trenutku je znao da je to ona sa kojom će stvoriti porodicu i dočekati starost.

          Hura pohita da dočeka željenu snahu. Pripremiljenu čašu uze i krenu ka vratima, kako bi po običajima snahi dala s vrata da popije šerbet iz nje. Poslije ispijenog gutljaja, mlada, umočenim rukama, tri puta unutra, tri puta spolja dotaknu kasu vrata, brišući preostali šerbet s ruku o svekrvinoj kecelji. Ubrzo je uvedoše u kuću, stavljajući joj muško dijete u krilo kako bi se rađala samo muška djeca. Skidajući joj cipelu sa desne noge, ispadoše iz nje deset hiljada dinara, koje maleni Murat ugrabi, potrča svojoj majci veseo. Niko ne primijeti da je Ajša došla u mladečkom ruhu, a ne u valnoj haljini.

                        Umorni ali zadovoljni svatovi, poravniše za sofrom. Nevjeste priniješe plehani sahan pun čorbe. Na sredinu sofre postaviše ćevap u tepsiji, iz kojeg se širio miris telećeg mesa, ćase pune paprika iz turšije, punjene kupusom, dva sahana sarme, tri kisjelog mlijeka, diljim pite, suklijaš, i na kraju tepsiju hačajlije.

          Uvodeći mladu u kuhinju da večera, sehiriše riječima:

         -Ilj' je vila, ilj' ju vila rodila!

          Niko ni slutio nije da to nije prošenica Čeba, već  Ajša, koju usput isprosiše i dovedoše Eminu Kadrovom. Oko ponoći, svekrva mladence uvede u đerdek. Hladna februarska noć privi u svoje krilo dva mlada nepoznata bića, koja sastavi i uze pod svoje krilo dragi Allah, i ne rastavi niko do smrti. Momci ostadoše ispred vrata, pjevajući šaljive pjesme, upućene mladi i mladoženji, koji sarhoš od ljubavi, uveliko bijaše.

***

            Nakon prve bračne noći, crvena boja na čaršafu  Ajšu podsjeti na čevre, crvenu mahramu, koju je dala svom dragom u znak iskrene ljubavi, ostavljajući je zanavijek iza sebe.  Brišući suze sa tek ljubljenog lica, u njenom srcu ostaće najveća tajna koju će u grob odnijeti, njen Muhamed.

........................

*Priče su napisane po kazivanju mog oca. Inspirisana je istinitim događajem koji se desio u Plavu u 20. vijeku. U njoj su očuvane sve jezičke osobine plavsko-gusinjskog kraja, kao i običaji, tradicija, kultura i žena-heroina jednog naroda. 

 


 Senada Đešević

BIOGRAFIJA

Đešević  Senada, nastavnica crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti, rođena je 1967. u Vojnom Selu kod Plava, gdje je završila prva četiri razreda osnovne škole. U Plavu je završila druga četiri razreda osnovne škole, kao i srednju školu. Visoko obrazovanje je stekla na Filološkom fakultetu u Beogradu, odsjek za srpskohrvatski jezik i južnoslovenske književnosti. Kao profesor radila je na Murini dvije godine, u Plavu, gdje i sada predaje crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost u JU SMŠ „Bećo Bašić.“

Saradnik je u JU Centra za kulturu- „Husein Bašić“ u Plavu, JU Centra za kulturu u Gusinju, JPU „Dječiji vrtić“ u Plavu i JU Dnevni centar „Lipa“ u Plavu.

Ona je odavno prepoznata kao nastavnica čiji je rad sa učenicima kako u učionici, tako i van učionice, prepoznat ne samo u državi, već i u regionu.

Promovisala, lektorisala i objavila je brojne stručne radove, osvrte zbirki kratkih priča, romana, u časopisima i zbornicima u zemlji i inostranstvu.

Objavila je tri priče na Festivalu kratke priče - “Zavičajne staze”, “Obraz” u zborniku priča „Bihorska razmeđa“, Petnjica, 2017. i u zborniku „Pjesničko kolo“, Udruženja književnika i umjetnika-„Zenit“, Podgorica, 2018. i “Ajšino čevre” u zborniku  priča „Bihorske sumnje“, Petnjica, 2018. i u zborniku „Bezvremena tajna“, Udruženja književnika i umjetnika-„Zenit“, Podgorica, 2019. godine i priču „Kismet“ u zborniku priča „Odlivanje Bihora“, 2019. godine.

Organizovala je brojne manifestacije, okrugle stolove, tribine, ogledne časove, pozorišne predstave na nivou države.

Učestvovala je u mnogim međunarodnim i državnim projektima.

Radi na usavršavanju nastave kroz razne seminare, projekte, radionice, kurseve.

Osnovala je klub filantropa- „Solidarnost je naša vrlina“, u okviru kojeg je sa svojim učenicima, organizovala i realizovala mnogobrojne humanitarne i volonterske akcije.

Snimila je amaterski igrani film sa učenicima iz JU SMŠ „Bećo Bašić“ iz Plava, 2016. (u trajanju od 90 minuta), pod nazivom „Mi djeca sa stanice Zoo.“ Film je prvenstveno edukativnog i preventivnog karaktera. Ukupno je imao jedanaest projekcija u zemlji i inostranstvu (šest humanitarnog karaktera).

Od 2009. godine radi na prikupljanju narodnih umotvorina  na prostoru plavsko-gusinjske doline. Kao nagradu za taj rad, dobila je Specijalnu plaketu časpisa „Komuna“, za očuvanje promovisanje i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore, 2016.

Kao krunu tog rada objavljena je zbirka- “Plavsko-gusinjske lirske narodne pjesme”- Senade Đešević, u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik na Cetinju, 2019.

Zbirka je promovisana u Centru za kulturu- “Husein Bašić” u Plavu, u okviru manifestacije- “Dani borovnice”, 2019. godine, u Gusinju u Kuli Nekovića, okviru manifestacije II Gusinje etno-fest, 2019. godine, u Beogradu na Učiteljskom fakultetu u okviru 3. Konferencije najboljih nastavnika sa prostora bivše Jugoslavije, 2019. godine i u  New Yorku u Islamskom kulturnom centru 2020. godine.

-Dobitnica je Specijalne plakete za očuvanje kulturne baštine Crne Gore, koju dodjeljuje časopis Komuna, 2016.

-Ambasador Foremost Foundation (World Class Educational NPO) jedne od najvećih nevladinih fondacija iz obrazovanja, Pakistan, 2019.

-Dobitnica je Pohvale Ministarstva prosvjete za snimljeni film „Mi djeca sa stanice Zoo“, 2018.

-Dobitnica je Nagrade fonda za kvalitet, koju dodjeljuje Ministarstvo prosvjete Crne Gore, 2018.

-Dobitnica je Nagrade fonda zakvalitet, koju dodjeljuje Ministarstvo prosvjete Crne Gore, 2019.

-Dobitnica je Titule najbolji nastavnik bivše Jugoslavije, 2019.

-Član je ANN YU, Asocijacije najboljih nastavnika sa prostora bivše Jugoslavije, 2018.

-Član je Udruženja umjetnika i književnika „Zenit“ iz Podgorice, 2019.

-Dobitnica je zvanja nastavnik - viši savjetnik, 2019.

-Dobitnica je Svjetske nagrade za jednog od najboljih nastavnika, 2019. godine. Nagrada za najboljeg nastavnika svijeta “Global Teacher Awards” se dodjeljuje nastavnicima koji daju poseban doprinos svojoj profesiji. Ta posebnost se ogleda kroz doprinos nastavničkoj profesiji, kako na lokalnom tako i na globalnom nivou.

  Na takmičenje za najboljeg nastavnika svijeta konkurišu prosvjetni radnici iz 70 država, a među njima se bira sto najboljih.

Udata je, i majka je troje djece. Živi i radi u Plavu.

 

KSINFO/3.1.2021.god.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica