A duga1

 Književni dijalog - 23

Zajedničke okvirne teme: "Buđenje" i "Put ka snovima"
________________________________________

Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 30.09.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Hasnija Majdanac (London)
Denis Dželić (Danska)
Danja Đokić (Sarajevo)


________________________________________
Hasnija Majdanac (1968)
London

Omarska Logor Smrti

Odlaze jedan po jedan
Jos jedna noc je pred nama, puna strpljenja i straha,
Da li ce prozvati mene,
Ili jednog od mojih drugara.

A tamo na vratima nasim cuju se koraci zla,
Kad jedan od cetnika prozva Jakupovic Alema,
Cigaru dajte mi samo to mi je poslednja zelja,
Da ispusim nju sa vama jer mene vise nema.

Njegove oci su daleko on vise nije sa nama,
Cigareta je ostala do kraja neispusena,
Odlazi tako u noc dok nase oci ga prate,
Daga vise vidjeti necemo to mnogi ne mogu da svate.

A tamo na vratima nasim cekaju sinovi zla,
to kurvini Sinovi ubijaju naseg Alema,
Alem je samo jedan od zrtava proslog rata,
Otac je gubio sina brat je gubio brata.

Ubi ga dusmanska ruka odnese zivot mlad,
Kuda prode cetnicka stopa ostaje tuga, cemer I jad,
Noc je svaka za sebe jauci bol I plac,
Dok bradate hulje nad glavama nasim drze krvavi mac.

I pada glava za glavom nestaju zivoti mladi,
Nestaje drug za drugom Odlaze nasi dragi,
DIDO, ALEM I SAKIB to su bica nebeska,
Sto su prestala da hlebde u logoru smrti OMARSKA.

Napisala: Hasnija Majdanac
Turska ‘95



________________________________________

Denis Dželić
Danska

Buncanje

Nisam ostvario svoj životni san.
Nisam ostvario svoj život.
Nemam ni sna.
Samo java.
Java traži san.
San traži život.
Nije li to životni san.


Već deset godina spavam.
Već deset godina ne spavam.
Ne znam kako bih to mogao nazvati. Ne bi se moglo reći da je to onaj klasični san koji nam je poznat, to stanje bih nazvao utrnulost tijela i čula, istovremeno ne bi se to moglo nazvati ni java, jer u njoj se sastoje svi elementi sna. Godinama u izbjeglištvu čekam da me netko prene, da me kao uspavanu ljepoticu poljubi i probudi iz tog stanja. Spavam u ledenom krevetu od riblje krljušti, pokriven čupavim jorganom istkanim maglom, kameni stećak mi je jastuk pod glavom, sve ostalo je grimizna magla boje pepela mangale. Na javi otvaram usta da kažem riječ, da izgovorim rečenicu ali umjesto toga izlaze krici i vapaji, zato sam zaćutao, prestao govoriti sa okolinom, prestao govoriti sa samim sobom.
Potom sam prestao misliti.
Ipak u snu, čovjek se ne može vječno kontrolisati, postoje trenuci kad se san iskrade, kad me prevari i odvede u neke sive daljine.
Počeo sam buncati!
Kočijaš života ispustio je kajase, prepustio se konjima sudbine da ga vuku, u kočiji bez prozora sjedi putnik, preplašen je i drhti. Kola su teška, točkovi usijecaju dubok trag u mekoj zemlji.
Lutaju razbijene riječi od zidove spavaće sobe, odbijaju se jedna od drugu i gube zauvijek u zaboravu i mraku. Izvučene iz tamnice, oslobođene, rasplinjuju se kao da su od etera i iščezavaju.
Jedno veče došao sam na suludu ideju. Odlučio sam uključiti kasetofon i snimati buncanje. Negdje oko tri sata noću, kad je kod normalnih ljudi san najtvrđi, uključio sam kasetofon. R.E.M. je moje budno stanje. Crvena lampica zasvijetlila je u šok sobi. Hipnotisala me ta krvava crvena tačka sve dok koprena sna nije prekrila sve i uvila me u tamu.
Slijedećeg jutra sam preslušao traku.
Bio sam radoznao.
Iza monotonog šuma praznog hoda kasetofonske trake pojavio se prvi ton, neravnomjerno disanje nalik na posmrtni hropac. Bio je to prvi ton koji se čuo iz zvučnika, potom se jezik odriješio. Mrmljanje, huntanje i nerazgovijetnost.
Čekići udaraju od nakovanj, kovač kuje slova velika i teška kao potkovice. Usijano željezo tali se u mom snu. Prva teška riječ zveknu. Iz tog treska, topovske kanonade, krika i jecaja istrgnu se riječ:
Bosna.
Jedna svijetleća munja me obasja, osvijetli tamu ali na kratko i potom nesta. U meni se tad javi samosažaljenje, osjećaj koji čovjeka nagoni na plač. U njoj vidim nemoć nad sobom, nemoć nad njom. Jak grč, strunuta bol u predjelu stomaka uvrnula je neke unutrašnje organe i stezala ih i sukala kao sudnu krpu. Samosažaljenje nagoni čovjeka da se sakrije od drugih, zavuče u mišju rupu, da se sakrije od samog sebe, da se sakrije od nje, ali ona je tako velika, ma gdje da se sakrijem ona je uvijek tu nada mnom kao crn otvoren kišobran. Obešćašćena mlada pred udaju se stidi pogledati me u oči.
Rat.
Osjećaj mučnine, stida zbog stida, straha zbog straha. Slijepi miševi okačeni o nebo sišu krv Bosne. Svojim rilama izboli su je, iscijedili joj svu krv. Ispijena kao kurva poslije orgijanja dolazi mi u snove i budi me. Šapuće mi žuborom Vrbasa.
Riječ Vrbas iscijedi tubu zelene tempere i razli gustu boju deltom mozga, osvježi ga i ohladi. Mali talasi zašumiše kasetofonskom trakom, zažuboriše kao lak povjetarac. Zaigraše pjenušave cirkuske pudlice po kristalnom zelenilu vode. Iz nje izviruju bijele sedre kao pobacane ljudske kosti.
Banjaluka, to je pust, napušten zlatni majdan od koga je ostala samo jedna crna rupa koja poluzatrpanim hodnicima vodi negdje u jalovu utrobu zemlje. Iscrpljena i bez blaga postala je samo bezvrijedna rupača.
Sad se u njoj legu sivi vodeni pacovi, koji traže nestalo blago, oni ne vide u tim hodnicima ništa, oni ne vide hijeroglife ispisane po zidovima, ljepota je ostala tu ali je za njih skrivena. Sakrila se u gudure i jaruge, zaspala čekajući da naiđe pošten čovjek i probudi je.
Čeka na čovjeka sa zlatnim srcem.
Na malu kasetofonsku traku podsvijest je ispisala jedan zapis od nemuštih riječi, prazan hod trake i potmuli šum su riječi kojim je ona govorila.
Riječ je vapaj.
U četrdeset i pet minuta je stao cijeli život sa svim vidovima njegove manifestacije.
Jedan život napola je presječen, gdje čovjek uzaludno pokušava da spoji prekinute niti. Spaja on nit po nit, uspostavlja labavu vezu koja krči i šumi, prekida, sastavlja drugu nit dok prva ponovo puca i prekida se.
Kad sam se rodio, prije pedeset godina, utihnulo je zvono slobode, nastao je kosmički tajac sve dok se iz crnih usta nije oteo krik, jak dječiji krik koji je želio reći: sloboda! Preplašio je taj dječiji krik golubove na prozoru Gradske bolnice koji su se i u paničnom strahu vinuli u nebo i prhnuli lepetajući krilima. Taj krik nije bio krik koji je trebao uspostaviti životnu vezu malog tijela sa životom, to je bio krik nezadovoljstva zbog gubitka slobode.
Pitam se: Tko sam ? Odakle sam?
Sve na ovom svijetu ima svrhu i namjenu, nema beskorisne stvari, bića ili predmeta.
Sve, osim mene!
Izgleda da sam ja jedini koji se slučajno obreo na ovom svijetu. Nisam dospio kao proizvod ljubavi, ja sam samo jedna seksualna nesmotrenost, mladalačko neiskustvo koje je tu da svima smeta. Odbačen od sviju kao jedna stara zahrđala feluga bicikla, čamim u hladnoj Skandinavskoj šupi. Ljudi se teško odriču nepotrebnih stvari, odbace ih na stranu, prebacuju iz ćoška u ćošak sve dok im zaista ne zasmetaju, tad one završavaju na smetljištu.
Sve to sam čitao iz praznog hoda kasetofonske trake.
Moja domovina je Bosna i Hercegovina. Njeni osvajači pisali su joj historiju, naturali vjeru i ostavljali tradiciju. Svaki osvajač istisnuo je dio njenog identiteta a utisnuo nešto svoje, nešto strano i odlazio. Na smjenu je silovan njen narod.
Pa ipak ostalo je nešto naše, iskonsko, mezejsko, sojeničko, ostala je ljubav prema prirodi, žuboru rijeke, šuštanju lišća, šapatu vjetra, beharskoj igri perli polena, plesu šumskih vila, nacionalnoj melanholiji i indigo pečatima pod očima.
Pa ipak, srž mog života mogla bi se svesti u samo jednu riječ.
Senija!
U tom imenu leže sve ljepote životnog bitisanja, u njemu su naša djeca, unučad, radosti i žalosti. To ime sjaji kao zvijezda Danica u mom mračnom životu, kao svjetionik baca svjetlost u mračne uglove moje bolesne psihe. Riječ je laka kao polen maslačka, sve druge riječi su teške, čelične, bolne. Breme koje je jedan rat uprtio na moja leđa postaje svakim danom sve teže i samo je pitanje vremena do kada će moja kičma izdržati sav taj teret.
Riječi polako blijede, šumovi se stišavaju i ponovo čujem tišinu, grobni tajac koji slušam od onog dana kad sam prestao govoriti i počeo buncati.


________________________________________

Danja Đokić
Sarajevo

Za neku novu svjetlost


Molim te, ne gasi svjetlo,
Tama je moj strah nepremostivi
Što klizi niz prozore duše
Prijeteći utapanjem zjenica
U gustoj masi bezličnosti života
Preklinjem te, svjetlo ne gasi,
Osim ako ti u očima
Ne plamte vatre ili svici pale
Tinjalice do iznemoglosti.
Suza mi se jednom u mraku zaledila
Od hladnoće i jezovitosti pogleda
Onako duboko zamrzla, sve do kosti.
Ja ne umijem više hodati životom
Obnevidjela od njegove mračnosti.
Zaklinjem te, svjetlo ne gasi,
Osim ako nebesa ne kriješ u njedrima
Pa mi vrelinom dlanova ne pokazuješ put
Do mjesta gdje se zvijezde sudaraju
I u eksploziju svjetlosti se pretvaraju.
U mojoj se utrobi prolomio potres
I hoće, dok si tu, erupciju da najavi
Da zagrmi strast u svoj svojoj silini
I niz obronke tijela se strmoglavi.
A ako ipak svjetlo ugasiš, molim te,
Ukoliko mi nikakvu drugu svjetlost
Ponuditi od srca nisi u stanju,
Nemoj me nikad i nigdje ostaviti samu,
Da izdišem teškim dahom neprebola.
Razbacane misli neka drame svoju dramu
A meni se hoće neka bajka nova.

Vivat, crescat, floreat!

(Neka živi, raste i cvjeta!)


Preslikavam linije dlana
U jednu srčanu komoru.
Druga je već ispunjena
Tvojim otisnutim postojenjem.
Potpisujem se zvjezdanim sjajem
Što mi iz očiju izlijeće, vrelinom duše.
Trag repatice neka te uvijek
Podsjeća na željenu - mene.

* * *

Sebe samu sam odavno već
Osudila na potčinjenost ljubavi.
Jutra mi zamjenjuješ dolaskom
Razgrčući koprenu noći,
A noći ukrašavaš jedinstven,
Okačen na sve ulične svjetiljke
Poredane stazom mog trajanja.
Volim ti se uvući u zagrljaj,
Sklupčana, sigurna,
Kao u mekoću gnijezda.
Tada ispisuješ po meni
Naljepše riječi istine,
Prstima nakavašenim rosom
Naših vatrenih buđenja.
Ispucalim stazama godina
Spretno se provlači strast,
Razbuktana i raspojasana,
Na nevjerovatnih plus beskonačno.

Uljuljana u tvom zagrljaju
Postajem pjena tvojih snova,
Što će se uvijek lijepiti
Na stijenke kristalne ti duše.
Znam kako će nas noć razapeti
Kao jedra, u razuzdanosti htijenja,
Kako će nas mrak razdijeliti tek snom,
U kojem cjelina neće puknuti,
U nadolazećoj plimi opuštanja.


U koncentričnim krugovima strasti,
Kao maratonci istrčavamo stazu putenosti
U kojoj nema konačnog cilja,
U kojoj se etape pretaču u vrelišta ljubavi,
I uvijek su drugačije, a dolaze iz ishodišta,
Gdje nema pobjednika i pobjeđenih...
Lovorovim vjencem ekstaza je opet ovjenčana.

 


 

 

KNJIŽEVNI DIJALOG - 22


Zajedničke okvirne teme: "Dio istine" i "Tragovi"

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 31.07.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Adnan Subašić (Sarajevo)
Amina Mašić (Kladanj)
Mina Mašić (Kladanj)
Veljko Bosnić (Drvar)
Sabina Bećirović (Lukavac)
Danja Đokić (Sarajevo)
Edita Velić (Goražde)
Asim Bajramović (USA)
Amer Mešić (Sarajevo)



______________________________
Adnan Subašić
Sarajevo


NA KORAK DO RAJA

Da li vidiš anđele na rajskim dvorima
Il' sam mračan put
Bacajući mrvice nade iza sebe
Sanjajući rajska svijetla na korak do raja

Slikaš život svijetlim bojama
Zarobljen u vlastitim osjećajima
Bježeći od straha
Skrivajući se od mraka

I sad si tako krhka

Da lagani vjetar
Na dlanu isprepleten tišinom
Nosi tvoj korak
Tu, na vrata raja



NOVIM JUTROM

I znam
Dok čujem šapat lišća
Što u jesen onako milo
Na dlan spusti svoj sjaj

I znam
Dok kroz behar
Tiho uzdiše Bosna
U labirintu čežnje
Moleći za oprost

I znam
Dok imam slobodu
Nad krilima galeba
Uzdižem se do neba

I znam
Svaki kucaj srca
Što uzdiše vječno
Stopama nade
U ljepše jutro

I znam
Da rosa
U zoru, s mirisom ruža
umiva ovaj grad, dok sunce grije
Nečiji tuđi san

I znam
Da ovo nije san,
Već tužna suza, na licu
Koju brišem, novim jutrom

 

PUPOLJAK NADE

Glas kao vihor proljetnog bljeska
Nota života koja svira najljepše pjesme
Zora čija rosna suza isijava nadu
Slikajući plavo nebo kistom iskušenja

Najljepši cvijet
Pupoljskom nade isijava novi život
Slikajući vječnu sliku časti
Palom beharu

Tiho žubori čežnja
Oazom ljubavi
Zvukom balade
Koja nosi sreću

Divna pjesma
Notom harfe
Odiše čežnjom
Pupoljka nade


PLOVEĆI...

Lađe
Jedrom nade
Put morskih dubina
Krilima zlatnih ptica

Uspomene
Baladom cvijetne mladosti
Kistom slobode
Slikom proljeća

Put sreće
Šumom sjene
Nevinim šapatom mora
Usnilim glasom ora

Vjerni sluga mladosti
Vjerni put radosti
Licem pokajanja
Tragom suze na bojenom platnu

Vila sreće
Svira vječno
Note nade
Nebeskom carstvu

Dok moj stih kao lađa
Diže svoja jedra
I zaplovi u nepoznat svijet
Ostavljajući trag svom saputniku



________________________________________

Amina Mašić (1998)
Kladanj

PROLJEĆE

Svuda ptice cvrkuću
raduju se proljeću
vraćaju se selice sa toploga juga
otišla nam, otišla
zima hladna duga.
Nema više snješka
a ni ledenica
sve je to zamjenio
veseli cvrkut ptica.

RUŽA

Ruža cvjeta pored drveta
našla je jednom
jedna djevojka.
Djevojka ružu mirisala
i za njom je dugo uzdisala.

Ruža djevojci odgovori
nemoj za mnom uzdisati
ja prestaću mirisati
ja ću reći dragom tvom da me ubere
za tebe.


________________________________________

Mina Mašić (1971)
Kladanj


Pjesma o žepi i njenom mostu

Vijekovima kroz mjesto Žepa,
Rijeka Žepa teče,
A nad njom most čudesno lijep
Ovako legenda reče.

A čuveni Ibrahim -paša
U amanet narodu svom,
naredi da se nad lijepom
Žepom sagradi divan
Čudesan most

Most bi lijep do tada
Neviđen,po naredbi,
Ibrahim-paše ubrzo
bi i sagrađen.

Kroz minula davna vremena
Most nosio teška bremena.
A najteže breme, bi teško ratno vrijeme.

Kad poče okrutni rat
Mnogi u Žepi potražiše spas
Mnogi u malom mjestu tom
Pronađoše, sagradiše svoj novi dom.

Protjra ih dušmanin sa njihovih ognjišta
Spali im kuće sve,ostadoše samo zgariša.
Prigrli ih Žepa u svoj zagrljaj,
Da bar na trenutak zaborave
spaljen zavičaj.

A most stoji i šuti, suze briše,
Istorija kroz vrijeme prolazi
Most šuti i povjest brižno piše.



________________________________________

Veljko Bosnić
Drvar



Na ivici

Duboko u noć moje oči traže obrise jedne
Zore davno prohujale u sjećanju

Vidim jedno brdo iznad rijeke koja
Skriva naše tragove
Umorne oči od sna

Lomili smo proplanke
Jutarnjim cvjetovima
I budili se sa pjesmom
Nekog pastira

Ni slutili nismo
Da će novi dan zauvijek
Izbrisati naše tragove i mirise jutra
Zauvijek napustiti ivice ove zemlje

Zagledani u zvijezde
Naš kraj se mogao
Naslutiti
Od tada lutam sam
Prostorima koji su nekad
Bili Zemlja

ODJEK

Moram da te uhvatim
U zalazak sunca
Dok zuriš
U nebo

Plavu jezu stvaraš
I otkidaš ribarima
Škrge

Ogroman kao i
Obično
Smiješ se gluposti
Mojoj
Ana tebe ipak

Tvoja suština
Pomjera korito
Iza neba putuješ
Poput kiše
Lutalice

Moram da te
Obuhvatim
I pročitam
Moram
Znaj



KORICE DANA


Iza koriuca
Dana
Prazno

Bježi potrošena slika
Pregrštom smrti
Razne

Dan izmiče
Vuče se jadno

Baš su korice prazne
Pročišćene vjetrom
Već vidjenog
Smješnog
Dana


________________________________________

Sabina Bećirović
Lukavac

Izgubljeni

Izgubili smo se, dragi......
I sada se tražimo....
Očaj se smjenjuje sa srećom
U onim rijetkim trenucima
Kada se pronađemo malaksali i puni čežnje,
Negdje na pola puta između jave i sna,
U magli,
Bestjelesni,
Laki poput pera,
Tek par sekundi bolnih i slatkih,
Osjetim tvoj damar.

Osuđeni smo da lutamo, dragi...
U vječitoj potrazi
Jednog za drugim
U bezvremenskom vrtlogu,
Nalazim ti trag u nekom prošlom životu,
Udišem tvoj miris,
Sačuvan u prašnjavoj flašici sjećanja,
O nečem,
Što je možda bilo,
Nečeg,
Što je možda vrijedno ovog beskonačnog puta
Kojim idemo kao ukleti.

Negdje između života i smrti
Proteže se ta tanka linija
Nedodirljiva......
Pa ipak,hod po njoj ostavlja bolan trag
Britkoga sječiva.

Tu te pronalazim,dragi.....
Na toj tankoj liniji
Gdje sa obje strane,
Ambis i ništavilo vreba
Pružamo čežnjivo jedno drugom ruke
U konačnoj spoznaji
Da nas više nema.

Pjesma ostavljenog djeteta


Nikada je nisam napisao,
Tu pjesmu o majci.
Bila bi i odveć tužna.

Zametnut u strasti njene utrobe,
U bolovima me okotila,kao kuja,
Grijala me dok nisam progledao,
I onda,valjda misleći ,
Da sam spreman za ovaj svijet,
Ostavila......

I zato,
Ne očekujte od mene pjesmu o majci,
Tu odu ljubavi i požrtvovanju,
Ja ću umijesto toga pisati,
O drveću i cvijeću,
O ljudima koje slučajno sretoh,
Jer i to je očigledno bio
Samo slučajan susret.

Leptir


Ona je poput leptira,
Kratki su ti dragocjeni trenuci
U kojima me obogaćuje svojom čarobnom ljepotom,
Moćnom i krhkom u isti mah
Pa ipak,svaki je tren
Njenog kratkog postojanja
Toliko intenzivan doživljaj
Da me samo sjećanje na njega
Ispuni srećom
I bude srž svega
I više no dovoljno, da nastavim
Živjeti bez nje.

Susret

Dovoljno je bilo da ti dodirnem ruku
I sve je opet bilo tu,
Kao nekada.
I poželih da ćutimo....
Jer ako počnemo pričati,znam,
Lagaćemo jedno drugo i same sebe
Da smo dobro i sretno i da nam životi,
Eto, imaju smisla.

Kao dva glumca,
Sa pomno pripremljenim tekstom,
A ipak,nepripravna za ovaj slučajan susret ,
Poslije toliko godina,
Pokazivaćemo jedno drugom,
Obiteljske slike nasmijanih lica,
Tu kičastu fasadu,
Koja sakriva
Zjapeću prazninu u nama.

I pričati ćeš mi ,
O svome domu i psu,
I dobro plaćenom poslu,
A ja ću se sjećati djevojke
Podatnih usana,
Iz kojih i psovke slatko zvuče,
Koju baš boli što nemam ,
Cvonjka u džepu,
I što ćemo taj dan leći gladni,
Koja jedva čeka da me svuče,da vodimo ljubav do sutra,
Do prekosutra,
Da pričamo o slobodi,
O osvajanju svijeta,
Da preziremo napucane šminkere
I njihove površne djevojke,
Vrtoglavo visokih peta.

A sada si ,eto,
I sama jedna od njih,
Dobrostojeća ,sva savršena i uglađena,
Sa stilom...
A ja sam čeznuo,
Za tvojom zakrpom na kaputu,
Moje izgubljeno milo,
I mirisom jeftinog sapuna na tvojoj koži,
Dok tražim ti usnulo lice
U raščupanoj kosi,i...

I poželjeh,
Da se ponovo nismo ni sreli,
I poželjeh,
Da ne mislim ,
Kako je drugačije moglo biti,
Ćutke se okrenuh od tebe,
Osjećajući se tako jeftino
U svom skupom odijelu, krojenom po mjeri.


________________________________________

Danja Đokić
Sarajevo


Naratoru i još (po)nekima


Moj naklon, gospodine
naratoru
brzovozni
(aplauzi sa svih strana)

usporeno
nepovršna
pronaći ću grešku
makar i u vašem
lahotnome smješku
tako važan
(a znam da je lažan)

nije greška kriva

što se
skriva
ispod vrata
iza dobro
podmazanih vrata

slomljeni zupci
na ključu
nijednu bravu
ne otvaraju
(a i brava i ključeva
posvuda ima)

Moj naklon, za vas
je lice maska
(shvaćate valjda

bila je ovo
na vaše nazovi
izlaganje
mala opaska)


Nepozvana

Mutna je riječ
kad ne kapne iz duše
ni britka sablja
ni kamen krajputaš
neomeđena, ona stoji

tako mokra i
tako blatna
u kaljuži oslikana

u ogledalu neba
treperi
nepozvana a
izgovorena

ali ne postoji

Tajne


imam
tri svijetle i
tri mračne tajne
(sve tri pod istim
rebrima leže)

ako je po broju
(i predznaku)
trebale bi se
poništiti

istim ključem zaključane
pod istim rebrima
(sve tri pritišću)
dušu

jednako
(ako je po težini)


Zagrli me

Noge usidrene u lokvi neizvjesnosti
Nakon što je olovni oblak
Zaplakao pljuskom žaljenja
Dan nagnut na pogrešnu stranu
Obilježen okrnjenom nježnošću
Isčitavam zapise sa zamrljanog neba
Dok niču odnekud glasnici loših slutnji
(Pod nogama osipa se vrijeme
I opožaren prizvuk neodređenih riječi)

Pričat ću o sebi misleći na tebe
Vrteći se u krug iscrtan nedoumicama
Vrištat će bolom pogled u nespokoju
Začetim mislima punim strepnje.
Znaš li čega se bojim kad tišina vlada
Odjeka samoće kad utihnu koraci
Na zgarištima opustošenih snova
I svoga straha pitajući se iznova
Gdje sam pogriješila, gdje je granica bola.

Kažeš mi nakon posrnulosti ludovanjem
Svojom noćas si svoj život sagorio i kao
Pepeo ugašene vatre bacio u zrak
Kažem ti vidovito ispruženim dlanovima vjere
Ima još dovoljno vatre u pećinama nutrine
Zagrli me, čuješ li: samo zagrli me.




Onako, u krug

i baš kad sam pomislila
vrijedilo je čekati
odnekud doleti golub
sa olovnim prstenom
na obje noge
iz kljuna ispusti
željezni vrisak
i raskrvari nebo
poče padati mlaka kiša
nebeskih suza
i krene rasti strepnja
kao živa u toplomjeru
uskomešalo se nešto
posred grudnog koša
kristali zaustavljeni
na vrhu trepavica
ilovača kao kataplazma
poljuljanim snovima
utočiste duše postaje.


________________________


Edita Velić
Goražde

Dio istine

Po posljednji put
Sklopio si krug
Mog života
Rasutog u pepelu
Zbijenog između snova
Odvojenih od tijela

A ja
Kao i prije
Čekam
Nešto čega nema
Nestalog
Zgorenog
Davno u tebi i meni...

Po posljednji put
Sklopio si krug
Mog sjećanja
Iz kojeg odavno bježimo
I u njeg upadamo, oprani
A držimo sami sebe
U kavezima
Od ništa...

Projekcija filma i dalje ide
Ti si glavni glumac u njemu
Brzo
Kratko
Bolno
Promiču tvoje slike...

A ja
Kao i uvijek
Znam
Kao i ti
Opet čekat ćemo
Posljednji krug
Ne možemo
Bez boli i
Sa mržnjom na nasmijanim
Usnama
I strepiti od koraka
Dok se približava
Zaboravljeni
Dio istine

________________________


Amer Mešić
Sarajevo


Jezz ( Take two)

Groznica me s nogu obara
Kao nekada što me rakija obori
A sa grana drveta sletješe crnca tri.
Jedan od njih klavir svira
U fraku kao pingvin izgleda
Oĉiju sklopljnih po tipkam dira.
Drugi zadaje bas
Zanešen kao ljubavnik u igri
Tijelom se uvija i muzikom opija.
Treći nigrov, zlatnu trubu svira
Puše u nju kao da je oluja
A iz crnila silnog, samo oĉi mu se bijele.
Ošamućeno tako, u travi leţim
Slušam muziku ĉudnu
Mislim da sanjam, al pospan nisam.
Pobjeći ne mogu, tijelo mi ne radi
Upomoć da zovem, ko će me ĉuti
Jel ovi crnci, djecu malu jedu.
Šta se k vragu dešava,
Muzika klavira dušu mi puni
Bas mi ruke pruţa, tijelo mi jaĉa
A truba ljepotu i snagu mi daje.
Pleši, pleši govori mi muzika
Pa zaplesah snagom novom
Sve dok noć na poĉinak ne ode.
Odlaze crnci, muzika presta
A iz daljine rijeĉi ĉujem,
Ovo se brate, Jezz zove.


__________________________

Asim Bajramović
USA

Miris Une i Bosanske Krupe

U tuđini provlače se dani
dugi dani suzom pokapani
tamne noći kriju lice sreće
k’o da nikad sabah doći neće
Uzalud su dragulji i zlato
sve je ovo duši nepoznato
na dnu duše moje živi želja
duša se je zbog nje razboljela
Duši mojoj lijek ne pomaže
oči moje Bosnu samo traže
neće zlato i platinu skupu
žele Unu i Bosansku Krupu
U tuđini tuga pregolema
svega ima ali Bosne nema

Jarani se svi moji okupe
donose mi lijekove skupe
dolaze mi skoro svako veče
da mi dušu moju izliječe
donose mi đakonije razne
da ispune kutak duše prazne
mojoj duši ništa ne pomaže
oči moje samo Bosnu traže
neće zlato i platinu skupu
žele Unu i Bosanku Krupu
u tuđini –tuga pregolema
svega ima ali Bosne nema
jarani mi ne mogu da kupe
miris Une i Bosanske Krupe

 


 

gas111


KNJIŽEVNI DIJALOG 21

Zajedničke okvirne teme: "Putokaz" i "Slike sa mosta"
________________________________________


"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 31.05.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.



Meho Jakupović (Engleska)
Majo Danilović (Beograd)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Sonja Cekova Stojanoska (Slovenija)
Gordana Radovanović (Banjaluka)
Tanja Bakić (Crna Gora)
Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)


________________________________________

Meho Jakupovic
Engleska


Atlantida

Posljednje ledeno doba, ostavi malo života.
Jednog skakavca, četinar i ljude u dolini.
Izmami sunce mnoge i život raširi svuda.
Oni što ostaše, stvoriše neviđeno carstvo.
Ali ne povjerovaše hazreti Nuhu.
Sjaj i moć civilizacije, prekriše teški i tamni talasi.
Dugo su se poigravali sa jakom i neizglednom barkom.
Snaga i gnijev Gospodara, iscuri đerdapskom klisurom.
Golub donese nadu, utkanu u maslinovu grančicu.
Vjekovima potom, u mulju, otkri jedan vizionar, dugo skrivanu tajnu.
Ne daj nam Gospode, da pogriješimo opet.


________________________________________



Majo Danilović
Novi Beograd

FESTIVAL POEZIJE I PESNIKA „ZLATNI PESNIČKI PRSTEN“ SUBOTICA-PALIĆ, 13. JUNA 2009.g.
PRVA NAGRADA FESTIVALA: PALIĆ slika i zlatna povelja, dar Opštine Subotica, "OKRUGLI GRAD" - autor MAJO DANILOVIĆ

OKRUGLI GRAD
Od sunca do vinograda,
izmedju žita i mirne vode,
izmedju Pešte i Beograda
grad, kome svi putevi vode.
Jezerom, večito ko’ da teče,
sa vetrom, nebom proleće,
dušom ravnice, on se napaja,
pa onda noću, sav isijava.
Nema, ko’ drugi, sever i jug,
palić je jedan čaroban krug,
jezero ima, ko’ more panonsko,
svo, ko’ ono, srce licidersko.
Mali je, svog ga u srcu nosiš,
sa njim se dičiš i ponosiš,
ulice od junaka i umnih ljudi,
na prošlost sećanje budi.
I razna Palić čudesa ima,
vredne ljude, nosi u nedrima.
od ljubavi, noću sav ustreperi,
pa se beli, u kasne večeri.
Od širine, on ima tople ruke,
za lađe ljubavi, velike luke,
dobrodošlicom, on je venčan,
šarmom panonskim ovenčan.
A noću, kad se ravnica umori,
kad sunce zaspi ispod vode,
i trska na vetru zavijori,
lepe palićke vile, kolo vode.
Svugde se po svetu šeće,
deca ga njegova, seju ko cveće,
najviše svoj, kad je kod kuće,
tu on najbolje miriše, cvrkuće.


________________________________________

Džabir Sedić
Sanski Most

KAZOPUT

Na prvom

Došla je vojska
spasa,
i nema više
huligana,
ni talibana.

Došla je vojska
NASA,
i sve se patnje
u ljubav
pretvoriše.

Na drugom

Nova senzacija!

Stručnjaci iz svjetski poznate
renomirane tvornice

napravili su još bolji
(bolji od najboljeg)
šampon
za kosu.

Na prirorodnoj bazi!

Na petom

Dugo najavljivani
Meč,
okršaj dvije najbolje
nogometne selekcije…

Teatar snova!

Devedeset minuta
prave poslastice.

Nakon blijedih
prvih 45 minuta,
druga polovina
pretvorila se u
pravu
uspavanku.

Nažalost,
nismo vidjeli
ni jedan pogodak

Na sedmom

Šta rade zvijezde
sa estrade?

Eh, kad bi mogli
da shvate
da i nas pate.

Zašto se muče
kad znamo da su
zbog izgleda samo
tamo.

Na desetom

Danas se reklamiraju
čak i
reklame.

Na jedanaestom

Uraganom opustošena
sela na jugu Indije
posjetio je zamjenik
šefa kabineta
Bijele Kuće

Prema trenutnim podacima,
u uraganu je odnešeno
dvije stotine trideset osam
života,
a strahuje se
da bi ova cifra
mogla biti
daleko veća.

Na dvanaestom

Pale su sve maske.

Saznali smo
ko je pravi otac.

Okorjeli kriminalac
bježi iz zatvora
i sveti se Pukovniku,
ukrao je bebu
njegovoj ženi.

Na trinaestom

Hijene se bore
za svoju porciju
lešine.

Koža gazele je meka.

Lako se naviknuti
na gotov plijen.

Na dvadeset i nekom

Oskudno odjevena
mlada djevojka
nesvjesno širi ruke
dok najavljuje
vremenske prilike

----------------------

Nestade struje
i ne stigoh čuti
šta rekoše
na vremenskoj prognozi,
kako se obući za sutra?

Pitam se,
da nije TV-a,
u šta bi ljudi
gledali?


Džabir Sedić
06.05.2009.
Sanski Most

________________________________________


Sonja Cekova Stojanoska (1977)
Slovenija

Rođena: 1977, Kranj, Slovenija
Prevoditelj i tumač za slovenački, hrvatski, srpski i makedonski jezik

Nakon završene opšte gimnazije studirala sam hrvatski, srpski, makedonski i bugarski jezik te sociologiju kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Radim kao prevoditeljica i konsekutivna te simultana prevoditeljica za kombinacije jezika: slovenački, hrvatski, srpski i makedonski jezik. Osim stručnih prijevoda prevodim i beletristiku.
Pišem prije svega poeziju (na maternjem makedonskom jeziku, na slovenačkom, hrvatskom i srpskom jeziku). Do sada sam objavljivala samo u literarnim časopisima (Sovremenost (Skopje, Makedonija), Paralele (JSKD, Ljubljana, Slovenija), Lirikon (Velenje, Slovenija), zbornik u okviru susreta Croaticum mundi, Trogir). U planu je i objava knjige pjesama (prve pjesme su već u recenziji). Trenutno na recenziju čeka i moja priča za djecu, pisana na makedonskom jeziku (Pčelkata i prijatelite), koja će biti (nadam se) uskoro tiskana u jednoj od poznatih makedonskih tiskarna.
Lanske godine izašao je moj prijevod knjige "Jovanka - Titova suvladarka" autora A. Matunovića sa srpskog na slovenački(Mladinska knjiga, Ljubljana; u suradnji sa još dvoje prevoditelja), ove godine prijevodi makedonskog pjesnika Miša Živkovskog (Lirikon, Velenje), prijevodi pjesnika Branka Baćovića (srb > slo), mak. pjesnice Vanje Veleve (mak > slo)...


POGLED

Ponekad
za tren ili dva
zatvorim oči
i u mislima se opet
vraćam tebi u zagrljaj.
Sa neba oka dva
na licu blijedi osmijeh
široko otvorenim granama
grliš moje
uzbuđeno srce
aritmički ples lijeve i desne strane srca
udružuju se u poliritmičnost
bosih nogu.
A mi se grlimo i smiješimo.

E, kako je to nekad lijepo bilo…



OBEĆANJE

Kakvu veliku nadu pruža obećanje,
spašava nas od dna ponora,
Ali svejedno, obećati može biti veliki grijeh,
veliki gotovo kao jabuka grijeha.

Obećanje nije zabranjeno, ali je opasno.
Puni te osjećajem sreće, punoće, izazova…
kao skok s padobranom,
kao ronjenje u dubine oceana…
kao da si zaljubljen.

I obećanje čini dug,
kažu stari ljudi.
Oni znaju…
… do grla su u dugovima.




JUTRO

Probudi me
bučna tišina ranog jutra.
Prve zrake sunca crtaju
asimetrične slike prošle noći.
Privijem se k tebi,
a ti me svojim velikim tijelom
zatvoriš kao školjka biser svoj.

Kao ribica kliznem iz tvoga zagrljaja
i odem u kupatilo.
Joj, na šestici lijevo dolje
vidim početak zubnog kamenca.
Moram k zubaru. Sutra.
Na brzinu se sredim,
našminkam svoje plave oči,
nahranim ribice u akvariju
i odem na posao.

HLADAN VJETAR

Dosta je! Neću više!
Razumiješ?
Pa ne možeš me svaki put
zatvarati u sebe.
I nemoj me voditi na sunce u podne
jer mogu izgorjeti.

Kupi mi nešto što se meni sviđa!
Ne znam, smisli nešto, pobogu!
Možeš mi donijeti skupocjeni kamen
ili naušnice od bisera.
Hoću to, razumiješ,
pa makar ronio u duboko more
da se dočepaš do lijepih školjki.

I da znaš, kupit ću si onu plavu
haljinu što smo je jučer
gledali u izlogu Zare.
Imam svoj novac.


________________________________________

GORDANA RADOVANOVIĆ (1963)
BANJALUKA

Beleška o autoru

Gordana Radovanović rođena je 23. avgusta 1963. godine u Mariboru. Detinjstvo je provela u Mariboru i Ivanjici. Po obrazovanju je diplomirani inženjer mašinstva, nastavnik engleskog jezika i nastavnik informatike.
Piše kratke priče, pesme i haiku.
Do sada su joj objavljene četiri knjige:
»Dok pevaju kapi svetlosti« – zbirka poezije;
»Pet koprena sna« – priče;
»Brodeći za maglinama« – pesme;
»Lile u noći« - zbirka haiku poezije.
Živi i radi u Banjaluci.


S u v i j o r g o v a n


U malom gradu
mame grozdovi jorgovana
iz komšijske bašte.

S visećeg mosta,
pljušte slapovi dečijeg žamora,
sliveni sa žuborom zelene reke,
dok skupa
šalju osmeh velikom svetu ...

... u kojem ...

... svako okreće glavu
od zgaženih kriški
tuđeg srca na pločniku
i zadaha lažljivih reči,
utopljenih
u podrugljivom hihotu.

U povratku,
kraj suvog grma,
posramljeno puštaš
da vreme rumen razbukti
i sa jezom osluškuješ
kako svu noć čovek
u negdašnjem detetu
jeca.


Kremen


Kremen,
toplotom dlana
rastočen.

Prividno,
na stranputicu
zavedena iskra,

u bespuću
trajanje osvetlila.

Pa tinjajući,
zgasla,

u slavu

bezvremenog
zvezdanog krajputaša.

U krugu trajanja


Grgolje ti reke,
u venama, pesniče,
i svaka kap nosi lavu
ka bezdanu nežnosti,
vremenu poverene.

Kad setan,
pod maslinu
staru kvrgavu granu odložiš,
škrtoj zemlji na dar,
u krošnji, ipak, klikti svetlost
i zru zrnca trajanja.

U zimska jutra,
nespokojan,
tajne postojanja odgonetaš
i u sneg uranjaš
mršave blede ruke,
još tople od sna;
svestan da uzalud mesečinu
dnevnim svetlom razgoniš.



________________________________________



Tanja Bakić (1981)
Crna Gora

Kraća biografija:
Tanja Bakić (1981) je pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Završila studije anglistike (2005). Prevela romane H. G. Wellsa, Rat svjetova i R. Bacha, Galeb Jonathan Livingstone, novelu R. Tagorea, Gladno kamenje. Autorka knjiga stihova Treptaj i Bolesna ruža, knjige Madonna robinja ili kraljica, teksta za Oktoihov turistički vodič kroz Crnu Goru. Dobitnica druge nagrade za poeziju „Joan Flora“. Živi i radi u Podgorici kao PR menadžer u izdavačkoj kući „Oktoih“. Osim izdavaštvom, bavi se i novinarstvom, književnom i rock kritikom, simultanim i konsekutivnim prevođenjem i autorskim pravima.

Zaključno sa periodom moje preegzistencije

„Ako hoćeš, možemo se ponovo naći!” , tako si mi rekao tačno prije dvadeset i pet godina, zaključno sa periodom moje preegzistencije.

Te ja odlučih da ponovo te nađem, i zakoračih u šetnju po krovu kuće. Zamišljajući te, ja ponovo postajem ona malena djevojčica koja bere žute i skromne bukete cvijeća. I tek sada iz ove perspektive krova shvatam da moj život ima smisla, i da je kaldrma izuzetno krckava... i da oblačići sa neba liče na tuđe, izgubljene pantalone (možda tvoje) koje treba navući i njima nago tijelo pokriti. Voljela bih se igrati sa tobom onda kada si u pantalonama, i kad je moja suknja izgužvana... a želim je se otarasiti. Tek tad i trava imala bi smisla...., kao i sva moja potraga za tobom, zaključno sa periodom moje preegzistencije.

Treći Njutnov Zakon

Čovjek je pod Suncem, i posmatra osvetu između kamena i vode. U toj osveti između kamena i vode rodi se novo stvorenje zvano čovjek.
Sada čovjek pod Suncem sveti se novom stvorenju zvanom čovjek... a osvetu tu posmatraju kamen i voda.

________________________________________



Ibrahim Osmanbašić (1964)
Sarajevo

Pjesnikova šutnja


Pjesnikova šutnja je prijetnja vulkana
koji bijeli dim pušta ka nebu
koji se budi i prestaje da sanja
u sebi dok valja rijeku od vatre.

Pjesnikova šutnja je ničija zemlja
koja se tiče onih što sanjaju budni
pa linije vuku po cvjetnoj gori
da je u pakleni pepeo pretvore

Pjesnikova šutnja je sinfonija nijema
koju čuju oni što bdiju u noći
i tragove svoje gledaju u pjesku
dok ih vali nose u gluhe dubine

Pjesnik kad zanijemi tada bura traje
i on vojske nema da ih u stroj stavi
razbacani znaci, simboli i slova
besmisleno lebde kraj košmarnog uma

Komadići sreće padaju na dlan
k'o pahulje što se tope u trenu
a osjećaja nema da oživi smrt
koja se provlači kroz maglene tmine

Pjesnikova šutnja je početak kraja
što pada na zemlju tiho kao veče
izdaja to je očekivane obmane
i žar vatre živog sna

Ko će sačuvati sve te riječi
da ne poispadaju sa stranica knjiga?

Književni dijalog 20
Zajedničke okvirne teme: "Miris Bosne" i "Ljubav kao odgovor"
________________________________________


"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 30.04.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Safeta Osmičić (Holandija)
Sadžida Viteskić-Majstorović (Sarajevo)
Nisad Jakupović-Nisko (Engleska)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Asim Bajramović (USA)
Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)



________________________________________

Safeta Osmičić
Holandija

BLIJEDA SJEĆANJA

Obješena o klin prošlosti
Moja se sjećanja suše
I kao zrelo sjeme koprive
Raznosi ih vjetar
I baca
U neplodno tlo zaborava
Iz kojeg nikada
Ponovo nići neće
Ono što samo jednom
Životom zamiriše.
Opustošena poljana
Na zgarište zaudara;
Iz pepela ovog
Feniksi nikada ne polete!

Heerlen, 05. 04. 2009.

JESAM LI TO JA, MAMA?

I, tako, život prolazi... Jah! Šta ćeš, tako je bilo...i tako biti mora.
Kao što teški vodenički žrvanj mrvi zrna i pretvara ih u brašno, tako i vrijeme okreće svoj kamen života; tare minute, sate i dane, pretvara ih u prašinu prolaznosti i sipa je preko sjećanja, zatrpava njome uspomene na događaje i ljude. I vremenom postaju samo prošlost svi oni koji su procurili kroz pješčani sat ovoga života.
Ponekad zapuhne vjetar sjećanja, jače ili slabije, podigne prašinu sa usnulih uspomena, otvori poneki požutjeli list spomenara, i onda se knjiga ponovo sklopi i zabaci u ćošak u kojem joj je i mjesto. Pored toliko životnih stvari ili problema koje treba na vrijeme riješiti, ostaje malo vremena za uspomene. Njih dozivamo samo onda kad su nam neophodno potrebne, rijetko bez nekog pravog razloga ili povoda.
Ma, i za čega će nam ono od čega nema više koristi, što je otišlo u nepovrat, oteklo kao rijeka, i nikada se više neće vratiti?!

Godine su se nizale kao halke u lancu života; ratovi su prolazili, smjenjivali se sa godinama u kojima je ponekad mir bio jedino što su ljudi imali od života. Jer svaki rat, koji nikome nije bio brat, opustošio bi ono malo sirotinje koja se pribavila u miru. I taman bi malo “progledali iz bijede” a već bi oluja tiskala crne oblake, a miris baruta je ispunjavao zrak koji su netom udahnuli punim plućima. I opet bi bivalo sve opustošeno, opet bi se, kad ratna oluja jenja, počinjalo sve iz početka. Bogatstva bi nestajala u ratu, sve bi bilo odnešeno; samo bi ostajala zemlja, nju jedino nisu mogli ponijeti sa sobom! I opet je zemlja morala da se obrađuje, sije, skidaju plodovi njeni, natopljenui znojem nadničara koji su radili za nasušni zalogaj koji ih je održavao u tom prokletom životu. I zato se oduvijek bogatstvo mjerilo u količini zemlje koju su imali zemljoposjednici, a ne u zlatu ili drugim materijalnim vrijednostima koje su bile prolaznog karaktera; koje su se mogle izgubiti, propasti, spaliti, srušiti.
I samoj mi se činilo suludo vjerovati da je bogat onaj koji ima puno zemlje a nema nekog “konkretnog bogatstva”, nečeg što mu je bilo potrebno za normalan život. Ali od kako sam čula staru izreku “Sve može podbaciti – i ljudi, i Bog, i vrijeme – samo zemlja uvijek rađa i ona nas hrani!” doduše, jako kasno, ali mi je postalo jasno da je to prava istina.

Zato su begovi, age i kapetani i dobivali velike zemljišne posjede kao naknadu za učinjena junaštva, uz titulu koju im je dojeljivao sultan njegovim fermanom! Da, da, samo na zemlji su mogli da grade čardake! Takođe, i štale u kojima je bila stoka koja je je služila i kao hrana, ali i kao pomoć ljudima u obrađivanju zemlje, one sa koje su skidani zreli usjevi i povrće koje ih je hranilo. I upravo zbog toga su vlastelini mogli da se bogate, da kupuju sirotinju za šaku brašna ili suho ovčije rebro. Oni koji nisu imali svoje zemlje, bili su sretni da se zaposle u nadnicu kod imućnog bega, da zarade nasušni komad ljeba za sebe i svoje.
A...znali su to begovi, dobro znali! A i koristili su...obilno!

* * *

-Fahiraaa... – prigušenim glasom zvao je Hamzi-beg svoju mladu sluškinjicu, koja ga, zanešena u misli, nije ni čula. Kad se slučajno okrenula, vidjela je Hamzi-bega, svog vladara, kako joj maše rukom, onda je polukružno vrti u zraku i poziva da dođe iza ćoška kokošinjca koji se nalazio u bašči iza kuće. Ona spusti motiku kojom je skidala korov između kućica graha plitkaša, koji je svije vitice obilato pružao u visinu i hvatao se za pritke koje su na vrhu bile spojene kanapom, sve po četiri; pa pohita blatnjavim putićem koji je išao između lijeha, i krenu ka ivici vrtla. Njene bose noge su nečujno gazile utabano blato, znoj koji joj je curio sa čela i između grudi zatirala je krajevima tanke šamijce, a guste pletenice je prebacila na leđa. Nije progovarala ni riječi, nije se ozovnula, jer joj je Hamzi-beg, kažiprstom preko usana, davao znak da ćuti, da ga ne bi izdala da je tu.
-Kahpijo jedna lijepa, crko za tobom! – korio je kroz osmjeh Hamzi-beg ljepoticu Fahiru, onda je čvrsto uhvatio za nadlakticu i povukao u skrovište iza kokošinjca. Treperio je od ljubavne pomame, dršćući kao prut, rastrgnuo joj je bluzu koja je bila kopčana samo malim metalnim drikerima prišivenim u unutrašnje strane, tako da se nisu ni vidjeli, onda joj iz dimija izvukao od parheta sašivenu dugačku potkošulju, pa nasrnuo na velike djevojačke grudi. Bile su raskošne i bijele kao mlijeko, a kolobari i napupale bradavice bile su crvene kao zrele maline. Od te ljepote još se više pomuti u Hamzi-begovoj glavi, krv mu jurnu ka mozgu, očni kapci mu spadoše, a on duboko udahnu miris mlade žene; zrele – a tek procjetale!
-Nemoj, Hamzi-beže, more mas kogoderce viđat’...pušćaj me, Allahom te dragim kumim!
-Dobro...,dobro...evo, samo još jednom da metnem glavu među ove moje sise, pristaću odma’... – stenjao je Hamzi-beg i ponovo je stiskao i privlačio na sebe. Njegova nabrekla muškost je gurala nabrani prednji dio šalvara, praveći tako veliku glotanu loptu ispod njegovog pupka. Tek kad se na na njoj pojavi mokra fleka, on odgurnu Fahiru od sebe, ali još uvijek je snažno držeći za nadlakticu, reče poluglasno:
-Kad mi hanuma zaspe, ja ću se iskrast’ i otić’ u sjenik, a ti, čim čuješ moje kašljucanje, iskradi se i dođi zamnom. Nemoj da te dugo čekam, jes’ čula!
-Ka...ka...kako ću...?
-Lijepo! Plahko, eto kako! – onda se malo ljutnu, ali opet s osmjehom dodade:
-A kako misliš zaradit’ brašno i suhovine sa tavana? Znaš ti, dobro ti znaš! – zavrti glavom i nestade na drugoj strani, iza kokošinjca, a Fahira se strpa i vrati da dookopa grah.

Mjesečina je obilato kupala i u srebrom okivala avliju i sve što je u njoj bilo. Zvjezdice su treperile, a vunasti oblačići su prelijetali preko neba i mjestimično stvrali sjene po uspavanom begovuku. Vjetar je milovao liće mlade trepetljike, šuškao njime, i domunđavao se sa treperavom brezom, rashlađivao vrelu zemlju, i na kraju donio puno oblaka iz kojih će pasti obilna kiša i okupati njegovu nevjestu. Vremenom su vunasti oblaci postajali sve veći a sjene sve više pokrivale avliju. Zemlja se rashladila i tek sad se moglo prepustiti blaženom snu.
Tek kad bijaše siguran da mu hanuma čvrsto spava, Hamzi-beg se nečujno iskrade iz kuće i krenu u sjenik. Usput je par puta kahnuo, kako bi ga čila Fahira koja sigurno ni oka nije mogla sklopiti. Znao je da će ona doći, bio je siguran! Već je vidio kako se radosno smješkaju nahranjena gladna usta Fahirinih ukućana; oca, majke, sestara i braće joj. I svi su joj zavidili; eh, blago tebi kad se možede zaposlit’ kod njega, mislili su, i blagosivljali ih obadvoje. A niko nije znao, ili nije htio da zna, kako je Fahira zaradila te slasne zalogaje od kojih i sama ima najmanje koristi. Nije to znao ni Sulejman, njen ašik sa kojim se viđala često, ali ne svaki dan, i za koga se trebala udati. On nije imao pojma da ona...

Sjenik je bio jedna čudna građevina na kraju avlije. Na osam debelih stubova, između kojih su se smještala zaprežna kola, starinski kombajn i drugo poljoprivredno oruđe, bio je daskama pokovani tavan, a na visini od jednog metra iznad njega, dizao se slamnati krov. Prostor između tavanskih dasaka i krova bio je popunjen sijenom. A kroz njega je uvijek strujao zrak koji je prolazio kroz otvore koji su zjapili, umjesto zidova. Tako se sijeno nikada nije moglo upaliti i bilo je sježe sve dok se ne bi potrošilo za ishranu mnogobrojne stoke čiji je vlasnik bio Hamzi-beg.
Kad dođe do sjenika, Hamzi-beg se ljestvama pope na tavan, razmjesti sijeno i napravi ljubavno leglo, pa se razbaci po njemu, duboko udišući miris osušene trave i ljetne noći. Iza sklopljenih trepavica jurile su mu slike djevojke – žene koja treba doći svakog trena.
Pas kratko zalaja, lavež se odbi od brda i eho ispuni usnulu avliju. Nakratko je zvonio gromki glas razbuđenog psa, a onda je opet sve utonulo u noćni mir. Samo je još hor zrikavaca odavao cvelovečernji koncert. Od njihove zrike se nije čulo cijukanje vrata koja su se otvorila na mutvaku u kojem je spavala Fahira. Hitrim, a nečujnim koracima, došla je do sjenika, popela se ljestvama na tavan i pala u naručje uspuhanom Hamzi-begu. Iako mu je bilo preko četrdest, stenjao je kao mladi junac i pohotno dograbio tijelo sedamnaestogodišnje Fahire.
Za svoje godine bila je razvijena, putena, jedra kao jabuka šarenika iz koje se dobija najbolja šira za pekmez; gust, crn i ljepljiv kao med. I ona je bila rumna u obrazima, kose crne i malo loknave, tijela bijelog, i kože zategnute kao svileno platno razapeto na đerđefu. A tek što je bila promućurna, hm, hm! Ali, to nije mogao svako da ima, samo bogataš koji je mogao da plati uživanje u toj bogomdanoj ljepoti. A šta je za njega bilo ono malo milostinje koje je davao sirotici kojoj Bog ništa drugo nije dao, do ljepote za koju može da kupi više nego što bi mogla zaraditi dvijema rukama? Zapravo, i nije bila baš tako vrijedna; radila je što je morala, a ne što bi rado pokazala svoje radne vrline. Tako i za nju ovo dođe kao sami Božiji dar!
Zaslijepljen ljubavlju, zaljubljen do trepavica u mladu sluškinju, Hamzi-beg nije mogao da tako lako utoli ljubavnu požudu, pa su se voljeli po cijele noći. Nije mislio da li će Fahira zanijeti, da li će roditi kopile, ništa nije mislio, nije imao vremena od ljubavne pohote koja ga je dugo držala. Ipak bi se najviše obradovao, ali i okahario, kad je čuo da “ima žensko vrijeme”, jer je znao da nije trudna, ali i da par dana neće moći da uživa u svojoj najvećoj nasladi. Onda bi našao vremena i za svoju hanumu sa kojom je imao već veliku djecu.
Nije se nikada ni zapitao da li oni išta slute i da li znaju za njegovo nevjerstvo, jer je znao da ga niko neće napustiti i otići iz takvog bogatstva. Posebno u te ratne godine kad je glad i smrt harala svijetom. Zbog luksuza se moralo nešto i progutati. Tako su živjeli skupa; uz veliko poštovanje njega, kao muža, i oca zadovoljne djece.
Čak i te ratne godine provede Hamzi-beg u rahatluku, jer vojske su dolazile, on im plaćao da ga ostave na miru, i dalje vladao na svom ogromnom imanju.

Ali, kad se završi rat, kad se stvori novi državni ustroj, ostade Hamzi- beg bez velikog dijela svoga begovluka, ali ostade još uvijek dovoljno da bi bio najbogatiji u toj čaršiji. Sluge se raspustiše, djeca odoše na visoke škole u Sarajevo, a njemu i hanumi ostade nam i begovsko ime. Njive po selima su obrađivali seljaci i dijelili sa njim urod. Bilo je još uvijek svega dovoljno – šućur Allahu!

Fahira se udade za svoga Sulejmana, i od ušparaniih para napraviše kuću samo za njih dvoje, na babinoj bašči, podalje od kuće svekra joj i svekrve koji je nisu baš plaho voljeli. A znali su oni zašto! Još je više zamrziše kad im se rodi unuk prije vremena, osmače!
I svakom se Fahira pravdala kako je toga dana morala skidati žito sa tavana, dočekivati na pleća sepete prepune kukuruza koje je Suljo spuštao kroz kapandžu, pa joj je i porod nastupio neočekivano. Ko je povjerovao – povjerovao je, ali svekrva je oštrila jezik na njenom “poštenju”.
-Ih, bolan Suljo, što je oženi kad si je već imo prije neg’ je dovede?! – korila je majka svoga sina, a on je samo šutio i bio sretan što tako lijepu i “bogatu” ženu dovede u svoju sirotinju. Ponekad bi se iznervirao i izgalamio na majku:
-Šta te briga! Jel kod tebe – nije! Jel je ti dvoriš – ne dvoriš! Ja šćedo – ja dovedo!

* * *

Bilo je to osamdesetih godina, onih kada se najbolje živjelo; svi su imali sve, čak i u ciganluku su se pravile zidane kuće, a one plehove od koih su imali prvobitne kuće, Cigani su koristili ili za nadstrešnice na ulazu u kuću, ili ih razapinjali na ubodene kolčeve i pravili kokošinjce. Doduše, većinu njih je Opština zaposlila u Komunalac, pa su i oni imali redovne plate, dizali kredite i namještali ozidane kuće, slali djecu u školu i već su zaboravljali na doskorašnji život. I sugrađani su ih bolje primali, nekako, ne više kao posljednju raju, nego kao radnike i domaćine. Tako više Cigani nisu bili “čudo”, nego su se čuda tražila među ostalima, onim školovanim ljudima, bogatašima, političarima ili čuvarima javnog reda i mira.
I “svakog čuda za tri dana” bilo je dovoljno, jer se već tražila nova tema, izmišljale moguće i nemoguće priče; lovačke i ribolovačke, šibicarske ili džeparoške. Tako tada postadoše najpopularniji, kao akteri u aktuelnim događanjima, oni koji su uvijek bili bezvrijedni ili nižeg ranga. Pošto se kod normalnih ljudi nije događalo ništa posebno, tako se pođoše prepričavati glupe priče, dizati lopovi do zvijezda, a pijanci proglašavati za najpametnije ljude.
I sve su priče “tuknule” na ustajalost, žabokrečinu, pa da ne bi bile stalno iste, prepričavale su se u novom ruhu, osvježene, kako bi imale makar malo bolji “šmek” dok se gutaju.

A onda se ta ustajalost jednoga dana razbi najnovijom pričom – onom koju ne bi mogao da izmisli ni najtalentovaniji pisac u tom gradu! A i da bi mogao, nije smio, jer bi odmah svi rekli; da je prolup’o, odlijepio, da je haj-huj, da ju naograjs’o...i ko zna kakve žargonske epitete bi mu prišili na nedužna, umjetnička prsa!
Zapravo, priča se prvo prodavala ”ispod pulta” onima koji su joj jedva vjerovali, a opet je širili dalje, sve glasnije i glasnije, i dizali glave sve više iznad pulata na kojem se prodaju “šarene laže”. Kroz samo dva dana svi su znali priču i svi su već glasno komentarisali.
-Jebote, če’terest godina živiš, i siguran si da si to baš ti, kad ono – kvrk!, i ti više nisi onaj od malo prije! Zapravo, možda i jesi...al’ ope’ nisi baš potpunoma isti!
-De, ne bulazni, kako to “isti – a nisi isti”, šta to sad treba da znači?
-Pa, tako! Rodiš se rasteš kao Rifet, od babe Muradifa i mame Džemile, i tako to traje cijeli tvoj život. Onda ostariš, babo i mama ti žive, a ti po testamentu naslijediš imanje od rahmetli babe. Haj’ sad kaži šta je to?
-Što..., kako – “šta ”; pa testament se more i prije otvorit’, kakvo mi to opet neko čudo?!
-Jest, al’ u testamentu stoji “od rahmetli oca”, a otac ti živ?!
-E, ti ili imaš “vatru”, il’ si na sabahu popio?! – ljutnu se onaj kojemu se priča prodaje. Novo – za gotovo! Kupi ili ostavi. Ali on neće polovnu priču, mora je cijelu kupiti, pa će prodavcu:
-Haj’, mat’re ti, saberi se! De mi ispričaj po redu i tabijatu, ‘nako kako si i ti čuo. Samo tako.
- Pa..., ‘vako; znaš onoga Dževdeta, onog što ga zovu Žuti, koji je stvarno žut, mislim...u kosi...ovaj...koji ne liči na svoju braću i sestre...
-Znam, jebo te on!, pričaj dalje.., slušam.
-Ehe-he, baš taj Žuti nije Sulejmanov sin!
-Kako nije? Pa čitav život je bio njegov, a sad, odjednom – donijela ga roda!
-Ma kakva roda, harlovino jedna?! Nije to, neg’ ga je njeko drugi sklep’o! E...to je to!
-I...kako se to sazna? Zašto tako kasno, jer njemu je već če’terest godina?
-Pa, tako; da ne bi tog testamenta, nikad se ne bi ni znalo.
-Hajd’, pričaj dalje! Šta bi...kako bi? Ćeraj dalje!
-Znaš da je prije mjesec umro Hamzi-beg, to znaš, jelde?! Eeee, a onda došlo na sud “podjela nasljedstva”, čitanje testamenta...i tako...
-Nastavi! – mrko ga presiječe slušalac.
-...i..., čit’o tako sudija, čit’o, pa kad dođe red da se pročitaju imena nasljednika, kad ono – eto ti i Dževde Žutog u testamentu. Pa ispod toga posebno napisano objašnjenje, zašto baš Dževdo. Kaže, stari hoće da se opere grijehova i da čist ide na ahiret, a Dževdet će imati dovoljno bogatstva za čitav budući život.
-Dobro je i živio tolike godine pod grijehom, mislim Hamzi-beg. Umro je sa blizu devedesete. Znači li to da on i nije bio baš toliko grješan, šta ti veliš?
-More bit, haman da je tako!
-Ha, ha, ha, ha...majka mu se dobro “unovčila” – smijao se slušalac.
-E, vidiš, kako je bila pametna, makar i ne bila harna! Znači, kad se već dam – dobro da se prodam... – pričalac se smijehom pridružio slušaocu, i smijali se, smijali, smijali...

Heerlen, 24.o3. 2009.

NISAM JA TAKAV

Ako mi koljena zaklecaju
Ruke zadrhte
I riječ u grlu stane
Ne brini
Nisam ja slabić
To me samo čekanje
U nespretnjakovića pretvorilo
Ja ću te znati voljeti
Nježnije od svih do sada
I biti grub u zanosu strasti
Da, i to mogu
Daj mi ruku slobodno
I dozvoli da te
Odvedem do raja

Heerlen, 05. 04. 2009.


CIGANI LETE U NEBO

Zarzali su konji ciganski
I pojurili u nebesa
S čergama načičkanim.
Truba i tarabuka
Kosmos prelamaju i drobe.
Trbušna plesačica
Bibave dojke razbacuje
U ritmu muzike;
Na guzovima oblim
Rojevi kričavih ruža
I lišća boje žabokrečine
Drhte u ritmu defa
Koji o butine puca!
Na čelu lažni dukati zveče.

Ljutit što ne može da tuca
Ciganin odvali ženu
Preko krezavih zuba.
Zapališe Kumovu slamu
Iskrom što im iz očiju frca.
Svici po njima polegli
Kao zvjezdana prašina.
Balada suzama orošena
I zvuk plačnih violina...

Jiha, rago, ji-haaa!
Požuri u nebesa,
Ogrij se na vatri ciganskoj,
I glasno njisni
Prije nego ispustiš dušu sipljivu!

Heerlen, 06. 04. 2009.


KAD SVE U DVIJE RIJEČI STANE

Kad progovore jutra
Šapatom noćnih tišina
I u osmjehu dana ispričaju tajne
U snu nedorečene;
Kad se iza spuštenih trepavica
Pokrenu šareni ringišpili
U mojoj sivoj masi,
I u hiljdu pokretnih sličica
Ja vidim samo oči tvoje nasmijane;
Ili kad drhtave ruke
Tvoje čežnje dotaknu
I dlanovi se
Kao bijele gugutke
U tišini trenutka poljube;
Kad se sva nebesa
Na jednom horizontu spoje
Kao naše usne
Na uzglavlju praskozorja;
Kad sve postane ništa
I ništa kad sve postane
Onda ćeš znati
O čemu smo danima ćutali
A trebali smo
barem dvije riječi prošaputati.

Heerlen, 05. 04. 2009.

SMRT

Smrt se noćas
Predamnom rodi
Zatrepća očima svojim
Crnjim od najcrnje noći
Blagi poljubac
S okusom oskoruša
Spusti na moje orošeno čelo
Balzamom nosnice mi zapuši
Uze me za ruku
Od bola providnu
I povede
S onu stranu života

Jedino smrt je vječna
Sve ostalo je prolazno

Heerlen, 05. 04. 2009.



________________________________________

Sadžida Viteskić-Majstorović (1956)
Sarajevo

Sadžida Viteskić-Majstorović rođena je 1956. i profesor je BHS jezika i književnosti. Pisanjem proze, poezije i dječijih igrokaza bavim se dugo godina. Radovi su mi nagrađivani i objavljivani u zbornicima i publikacijama. Prošle godine sam na Paliću dobila nagradu za pjesmu o boemima, jedna pjesma mi je objavljena u zajednickoj zbirci u Gornjem Milanovcu. Učesnik sam proslogodisnjih Novogradskih književnih susreta i pjesma mi je objavljena u zajedničkom zborniku "Gravitacija riječi." Živi i stvara u Sarajevu.


Gorčina

Gubim se u labirintu vremena,
Ne vidim put koji me «zove» van
Izgubila sam korak i više ga ne mogu stići.

Postajem Neko nepoznat, Neko gorak,
Neko koga ne volim i kojeg se bojim.
Postajem Neko ko mi tijelo lagano pretvara u sablast,
Neko ko mi oduzima dah i krade smijeh.

Čelična stega oko vrata.
Ispred mene zid po kojem bludi mi pogled!
Kad ptici slome krilo, ostaje joj pjev...
A ja ni krilo za daleki let, ni glasa za pjev...

Zaljevam pupoljak suzama
I gorčim jedom najljepši pustinjski cvijet...

Ne želim tako, a drukčije ne mogu.
Nemam snage dići se sa dna.
Ostajem pokrivena koprenom beznađa.

Vjerovah, nekoć, da u svakom danu naći ću komadić
i složiti mozaik satkan od ljepote.
A sad mi je neko ukrao Dan!
Osjećam to... i znam...
Jer, sve što mi ruka usahla dotakne
u komadiće se rasprši, raspe se u mrvice, pretvori u prah...

Niti ptice, što me rosnim jutrom pozdravljaju, ne prepoznajem.
Niti dan koji mi se smiješi na odlasku...
Ni paperje oblaka više ne stanuje u mom snu...

Postajem Neko ko nije Ja, niti će to, ikada više biti.
A to me boli... i donosi mi strah
.
Pobjeći iz zamke ne mogu.
Izaći iz labirinta ne umijem.
Ruku za spas ne prepoznajem...
Kako, onda, da se vratim?

OČEVA SLIKA

Stari ormar na tavanu kao da me pozva šapatom. Priđoh i otvorih vrata koja zaškripaše. Zamirisa unutrašnjost njegova oporim duhanom.
Na ofingerima uredno poredana odijela mog dede, košulje, sa već odavno požutjelim kragnama i manžetnama. Moj dedo, pedantni činovnik!... Zamišljam ga kako svako jutro bira šta obuči. Polako pređoh rukom preko odijela, pažljivo, bojeći se da ne skinem patinu prošlosti.
Odjednom, kao da mi neko šapnu... Gotovo da cijelim tijelom osjetih da je neko tu. Nikog ne vidjeh, niti čuh, ali, neka nevidljiva sila povuče moju ruku u unutrašnjost ormara. Napipah nešto hladno, i bojeći se da ću vječito ostati zarobljena u hladnoći i mrku nepoznatog, naglo povukoh ruku nazad čvrsto držeći pronađeni predmet.
Slika! Slika moga oca koji je s druge strane rijeke...već dugo... Od njegovih toplih očiju koje me grle i osmijeha poput daška proljetnog jutra, dijeli me hladnoća stakla. Prislonih sliku uz vrata ormara i nježno poljubih. Učini mi se da njegove usne blago zadrhtaše.



PRIČA STAROG ĆIRE

Ma čuješ ti mene, starog blesana... pričam o djeci koja su učila račun brojeći tunele. Umalo da zaboravim zaljubljene. I oni su jedva čekali mrak, koji je njima bio saveznik, i krišom se, nježno, držali za ruke. Sjećam se jedne priče:
Putovala djevojka, mlada, tek stasala, sa svojim ocem, poznatim u selu po strogoći i prijekoj naravi. A preku puta njih, sjedilo veselo neko momče, koje bi, svako malo, iza blago spuštenih trepavica, mjerkalo djevojku. Ne usudi se ništa uraditi sve do trećeg tunela. Tako kažu ljudi... Taman se obradova kad ja uđoh u tunel, pa njih obgrli mrak. Ohrabri se momče i snažnim pokretom čvrsto uhvati djevojčinu mišicu. Pomalo se iznenadi kad osjeti da njena ruka nije nježna ni meka... I sami možete zamisliti boju njegovog lica, crvenu poput krvi, kad je po mom izlasku iz tunela, na danjem svjetlu ugledao široko nasmijano lice djevojčinog oca i svoju ruku na njegovoj snažnoj mišici. Ni sam ne znajući kako, izletio je iz vagona... I još kažu, od stida, nikad više nije putovao samnom. Mislim, ipak, da to nije istina...
Ja, ostarjeli Ćiro i zaljubljeni, rado smo putovali. Pa i ja sam nekad bio mlad!




SRETANJA

Svako jutro moj komšija izvodi svog psa u šetnju po parku.
Svako jutro, moj komšija, bunovan i namršten, u žutoj šuškavoj kabanici, izlazi iz stana, zaključa, pozove lift i uđe u njega. Obavezno zaškripe vrata prastarog lifta i čuje se lavež komšijinog psa.
Ne treba mi budilnik. Čim čujem njih, to je znak da je vrijeme da i ja ustanem i izvedem svoje JA u šetnju po parku. Obučem se, liftom se spustim do prizemlja i već od ulaznih vrata počnem trčati do parka.
U parku pustim svoje JA da šeta po travi. Da zaviri u svaki žbunj. Da pod oronulim hrastom nađe nešto za sebe. Pa onda pustim svoje JA da se istrči. Da zalaje na rijetke snene prolaznike.
Ponekad se sretnemo, moj komšija, njegov pas i ja.
Svako jutro, moj se komšija sa svojim psom vraća u još uvijek topao krevet.
Svako jutro, ja sa svojim išetanim JA krećem u susret ljudima. A osmijeh mi na licu sja.

PRIČA JEDNE VODENICE

«Uvijek ću te voljeti. Ti si moj život. Ni kad prestanem živjeti, neću te prestati voljeti.»
Nježno je milovao njenu ruku položenu u krilo. Ona ga je gledala, upijala pogledom svaku crtu njegovog lica, toplinu njegovih očiju. Nije mogla da ga se nagleda, kao da ga vidi posljednji put. Podigla je ruku da prstima prođe kroz njegovu crnu kovrdžavu kosu, kad su se naglo otvorila vrata štale. U dovratku, s rukama na bokovima, crven od bijesa, stajao je njen otac. Onako sićušnim, iznenađenim u nevinoj igri, učinio im se još viši i strašniji. Kad se štalom prolomio njegov glas zadrhtali su nemoćno. I marva se uznemirila. U jednom se koraku našao pred jaslama, kćerku grubo uhvatio za nadlakticu i gurnuo ka vratima.
«Marš u kuću. Odma'! A ti!» - zamahnuo je da udari dječaka, zajapurenog, poluotvorenih usta, razgoračenih očiju.
«Da se nisi usudio ni da pomisliš na nju, a kamoli da je pogledaš. Jesi čuo? Ostaćeš bez te čupave glavurde. Sad se gubi!»
Dječak je istrčao k'o bez glave. Osvrnuo se na djevojčicu s kojom je okusio prve treptaje rane mladosti. Za njim je žustrim korakom izletio njen otac, bacivši vile na kravu koja je, uznemirena drekom, zamukala glasno.
Gurao je kćerku sve do kuće, lupio vratima. Žena je upravo stavljala hljeb da se peče. Skočila je prestrašeno. Otac je gurnuo djevojčicu, pred majčine noge. Samo je prozborila:
«Ah, mamo...»
Od silnog iznenađenja, žena je stajala ne progovorivši.
«Eto ti je! S goljom se vuca! Zar ću njemu ostaviti imanje?»
Tek tada je majka pokušala:
«Nemoj tako, tvoje je dijete. Zar ćeš na nju, na svoju krv?»
Sagela se da je podigne, kad je on osuo, prijeteći objema.
«Da je nisi dotakla! A ti, m'rš u sobu! Nema ti večere.»
*
Nikad se više nisu vidjeli, izbliza, da se se stidljivo drže za ruke, gledaju poput preplašenih ptica. Prolazili su dani. Smjenjivali se s noćima, dugim i besanim, u kojim su se budili okupani znojem.
Iza neprozinog zastora gledala je dolje, prema potoku i njihovom šumarku u kom su se sretali. Činilo joj se da ga vidi između grana stoljetnih hrastova, da čuje lagani korak, osjeti miris najedrale mladosti, slutila bi šapat:
«Bićeš moja žena. Uvijek ću te voljeti.»
Srce bi joj tuklo k'o ludo. Hodala bi brzim koracima od prozora do kreveta, opet do prozora, micala teški zastor tražeći ga u daljini, satima, dok je noge ne zabole. Tada bi legla, skupila i nježno grlila jastuk. Uspavljivala se:
«Vidjeću ga sutra. Sigurno.»
Ponekad bi vjerovala. Ponekad ne. Životarila je u tijesnoj izbi. Zamagljenog pogleda, ne zboreći ništa, bježala je u taj svijet, dobrovoljni izgnanik iz surove stvarnosti. Kopnila je. Ni molbe, ni prijetnje nisu je otrgle iz svijeta samoće.
*
Ljeto je pržilo vrelinom, treperio zrak, ni daška vjetra. Sunce je zašlo iza oblaka koji su se naglo nadnijeli nad selom. Nebo joj se spustilo na grudi, pritiskalo je, gušilo. Kao da ju je neko držao za grlo. Ugasila je svijeću, sklonila zastor, raširila prozor. Nepodnošljiva sparina. Iznenada sijevnu. Vjetar je bijesno huknuo. Nebo se otvorilo. Žedna zemlja žurno je upijala kišu. Cvijeće zamirisalo. U daljini se čuo veseli lavež pasa. Krovovi su sa sebe sprali prašinu. Nije osjetila olakšanje, samo tegobu, nemir, neobjašnjiv. Kršila je ruke.
Kišilo je dva dana i dvije noći. Potok je nabujao i nosio sve pred sobom. Činilo joj se da huči jače no inače. Pramenovi magle su joj zaklanjali vidik prema njihovom mjestu. Silno ga je željela vidjeti. Nemir je nije napuštao. Nije ga saprala kiša. Osjećala je da se desilo nešto njenom draganu. Skamenila se, obrisala suzu što je kliznula niz obraz.
Rano ujutro prenula se iz slabašnog sna neuobičajeno mirna. S prozora je vidjela komšinicu koja je žurila ka njihovoj kući kroz barice i blato, kršeći ruke.
«To je to. Sa' će mi reći.», glasno je rekla, a potom se nasmiješila gorko «K'o da ja ne znam da ga više nema.»
Majka je uvela ženu. Vrata je ostavila odškrinuta. Šaputale su. Komšinca je nešto objašnjavala mašući. Čulo se jasno:
«Voda ga odnijela.»
«Znala sam. On je!», vrisnula je i bosonoga, u spavaćici, izletjela na dvorište i dalje, prema šumarku, do potoka. Okretala se, dozivala ga. Potok ju je dočekao sablasnosnom hukom. Kosa joj je u trakama padala po licu. Noge, bose i blatnjave, otežavale su joj trčanje. Ona je i dalje trčala nizvodno, bez osjećaja za vrijeme, za stvarnost. Posrtala je, padala, pa dalje trčala. Glas joj se pretvorio u šapat, ne mogavši bol pretočiti u vrisak kad je, zapevši za korijen, pala. Nije imala snage da ustane, ni volje. Kao blijesak, sijevnulo joj je, više u srcu nego u glavi, da ga je zauvijek izgubila. Zajecala je nemoćno. Izgrebanom rukom stiskala je obli bijeli kamen. Podigla ga je prema licu.
«Vidi», pomislila je, «skamenila se moja suza.» Samo je željela da sklopi umorne oči i da spava. Dugo, dugo da spava.
*
Našli su je sklupčanu, bjelju od spavaćice. Zatvorene oči sanjale su neki ljepši san. Na licu joj je titrao osmijeh i ledena mirnoća koja ih je duboko kosnula. Najviše ih je iznenadio ogroman kamen, bijel, okrugao, kao isklesan od stijene. Grlila ga, kao da nije mogla rastati se od njega.
Proplankom se prolomio očev vrisak. Bacio se na zemlju, ljubio joj mokre kose. Drmusao je.
«Šta si to uradila? Budalo jedna! Probudi se! Ne pravi gluposti!»
Svi su stajali potreseni, ćutali nemoćni. On ih nije primjećivao. Pokušao je poljupcima vratiti u ovaj svijet. Govorio joj je da je ona još njegovo lane. Da se više neće ljutiti na nju. Da će je voditi u daleki grad.
Sjeo je na onaj kamen, uzeo je u naručje, lagano njihao i pjevao šapatom njenu najdražu uspavanku:
«Lane malo, lane milo, nikad ništa loše ti ne bilo.»
Ljudi su i dalje nijemo plakali. Razmakli su se kad je ustao i ponio kćerku čvrsto je stežući. Posrtao je, padao, ponovo se dizao, svejedno je noseći. Tek kad su ga izgubili iz vida, ljudi se uskomešaše, neko prozbori:
«Čuste li ga, komšije? Sve kazuje: «Ja sam je ubio.» Jazuk, brate, veliki.»
Raziđoše se polako. Uz potok ostade kamen, parče spavaćice i blatnjavi tragovi.
Sahraniše je sutradan. Otac je okupao, obukao u najljepšu halju, položio je na krevet i cijelu noć je držao za ruku, plakao... Majka se šćućurila u ćošku, nijemo. Suze nije pustila. U sebi zatomila bol.
Tek, prije no što su kćerku spustili u zemlju, pomilovala ju je nježno i nešto šapnula. Neko kaže da je tražila oprost od nje. Neko, opet, da joj je šapnula kako zna da je sada sretna, jer se sastala sa draganom.
*
Život je tekao. Pričalo se dugo o ovoj tragediji. Ljudi su žalili djevojku i mladića. Žalili su i majku koja je ostala bez jedinice. Žalili su i oca, od čije bahatosti više nije ostalo ništa. Skrhan od boli, svakodnevno bi odlazio, ne na groblje, nego tamo gdje su je našli, uspavanu ljepoticu kako grli kamen. Zapalio bi lulu, sjedio po nekoliko sati, a zatim se vraćao kući, koja je sada još više odzvanjala tišinom. Ženu bi često nalazio u kćerkinoj sobi, kako miriše njene bluze i pažljivo ih vraća u ormar.
Jedne večeri prislonio je ruku na kamen. Prvi put nije bio hladan, zračio je toplinom, iako dan nije bio vruć. Stavio je i drugu ruku na njegovu glatku površinu. Učinilo mu se da ispod nešto struji.
«K'o da hoće nešto da mi rekne.» - pomisli.
Vratio se kući kasno, u nadi da će izbjeći tužne ženine oči i prijekorni pogled. Zatekao ju je u krevetu. Nije znao da ni ona ne spava. Ležala je žmireći, sa smiješkom na usnama, u mislima sa svojom djevojčicom. Legao je i on, ali nije mu san dolazio na oči. Stalno se vrtio, ukvasio jastuk znojem, bacao sa sebe prekrivač. Srce mu je lupalo, u glavi mu hučalo. «K'o da me je kamen vodenice pritisn'o.»
Istog trena, posve razbuđen, stajao je na nogama. Pred očima su mu se redale slike. Njegovo lane, kojem je želio najbolje, a nije umio to pokazati. Činilo mu se, prerano je odrasla. Dan u štali kad ju je zatekao u zanosu mladalačkog sna. Njene uvele oči i blijedi obrazi, koje je izbjegavao da vidi, pa je često izbivao iz kuće. Njeno krhko tijelo, ruka položena na kamen. Kamen! Sad je znao šta mu je činiti. Prodrmao je ženu, odlučno viknuvši:
«Ženo, pravićemo vodenicu!»
Ona, iscrpljena i snena, jedva ga je razumjela:
«Kakvu vodenicu, Bog s tobom?»
«Dole, niže niz potok. Gdje je kamen. Njen. Oni su mi to rekli.»
«Ma ko?»
«Moje lane i kamen... Sad znam. Čim se razdani, idem u selo tražiti majstore. Hajd' ustaj! Pristavi nam mrku!»
Nevoljko je ustala i bosonoga zadrhtala. Pomislila je da joj je muž «skren'o s puta», ali onda je primijetila bistrinu njegovih očiju i sitne bore oko njih, koje su bile uvijek znak njegovog dobrog raspoloženja.
Prinio je prozoru.
«Vidiš dole onaj kamen? Tu, na potoku ćemo napraviti vodenicu. Kad posiječemo šikaru, vidjećemo je odavde. Za našu ljubav i onog njenog sirotana. Gledaćemo vodenicu, to će biti k'o da su tu s nama, uboga djeca.»
Jadna žena, koja je ostala bez jedinog djeteta i uprkos svemu, voljela muža, jer nije bio loš čovjek. Slomila se i sve suze proteklih godina isplakala na njegovim prsima.
Ni on više nije mogao govoriti. Ali, nije ni plakao. Osjetio je kako mu srce smiruje ritam, a osmijeh lagano treperi ispod požutjelih brkova.
Sišao je u selo po majstora. Nije pitao za cijenu. Samo je htio da se «još kol'ko sutra počne sa radom».
Seljani su se obradovali, jer ga odavno nisu vidjeli vedrog. Mjesecima je tumarao okolo, a sad je došao s idejom. Napraviće vodenicu za cijelo selo.
Radovi su počeli odmah. On bi obilazio majstora, ponekad zasukao rukave i pomogao. Naročito kad su već trebali postaviti kamen.
«Polako s njim, nježno.», govorio je, kao o živom biću.
Kad su pomjerili kamen, zamirisala je polegla mlada trava, dočekala da je oslobode teškog tereta. Sutra je tu, sa ženom zasadio dvije ruže, crvenu i bijelu.
*
Vodenica je počela s radom. Našao se tu i čiča - vodeničar. Djevojčin je otac napravio klupe i sto u obližnjem hladu i tu častio ljude vinom iz svog vinograda, crvenim kao krv. Ponosno je pokazivao vodenicu, svježe ofarbanu i mirisnu.
Najviše je volio ući unutra, sa pregačom i kapom, udisati miris pšenice, raži, dok bi mu mljeveno brašno golicalo nosnice. Zlatna zrna kukuruza, koji je te godine rodio k'o lud, zagrabio bi u dlan, pa polako, na drugi, puštao da pada, u prijatnoj hladovini.
Potok, vragolast, lako se zbližio s kamenom i sad su zajedno pretvarali zrnevlje u mehki prah. Neprestano su čavrljali. Kao da su žurili da nadoknade izgubljene dane i noći, da reknu jedno drugom nedorečeno.
«Duše su im našle smiraj!», ponekad bi šapnuo otac, «Potok i kamen...»
Veselo su čavrljali, ali sa radom nisu prestajali. Vrijedne ruke vodeničara vješto su punile vreće mirisnim brašnom i redale ih. Od porodica koje su imale mnogo gladnih usta, a malo žita, obavezno je odbijao ponuđeni ujam.
Jednom neki siromah, koji je skoro napravio kućerak na kraju sela i tu se smjestio sa ženom, ocem i sedmoro djece, odveza vreću mirisnog brašna, zahvati rukama, koliko je moglo stati u njegove radom ogrubjele dlanove i okrenu se vodeničaru:
«Evo, majstore, ne mogu više. Možda drugi put bude više brašna, pa da ti ostavim.» Vodeničar ga pogleda tobože smrknuto, pa mu vrati ruke u vreću, protrese ih da s njih spadne brašno. Zaveza vreću i natovari mu na leđa.
«Ma drugi ti put neću ni mljeti. Požuri, nosi kući. Da ti žena nahrani čeljad.».
Siromah ga pogleda, zadrhta, pođe da poljubi brašnjavu ruku. Vodeničar ga «istjera» riječima:
«Ama, neću ti sad ni treći put mljeti. Hajde!»
Čovjek se nasmija, i posrčući odnese uz livadu svoje «bogatstvo». Ganu ta slika djevojčinog oca, pa dade vodeničaru još jedan zadatak:
«Slušaj, ja ću ti donositi svoje žito, a ti ćeš svake nedjelje nositi po jednu vreću brašna u najsiromašnije kuće u selu.»
Vodeničar, ne prekidajući posao, klimnu glavom. Selom se proširi priča i ljudi nesretnog čovjeka koji nikad ne preboli kćer, prozvaše dobrotvorom.
Malo smiraja uđe i u njihovu kuću. Više su se družili, više razgovarali. S večeri bi stajali uz prozor i gledali vodenicu. Kako se dan gasio, zvukovi sela postajali bi tiši. Tada su bili sigurni da čuju pjesmu dvaju ptica koje su svile gnijezdo pod krovom vodenice: «Voljelo se dvoje mladih!»


________________________________________


Nisad Jakipović - Nisko
Engleska

I sretan što postojim

Ni kiše ne sapiru ljudsku sudbinu
ni vrijeme neumorno što hodi poljem
Ni tuđe sudbine ne ubijaju tvoju
dok kiše rose niz tamne krovove.

Nostalgija više me ne obara
Stojećki podnosim talase života
i sretan što postojim
pružam ruke ka nebu, ka bogovima

Još jučer stajah pred nemani
i svejedno mi bješe dan manje il' više
Svejedno padaju li i presvijetli
il' oni što davno su poskapali.

London, 8.februar 1993



*
* *

I neko spomenu da godina umire
Lagano nošena na puževim leđima
tamo iza brda odvaljana
Jedna godina

Pogledam niz puteve opustjele
od kud će ljudi da navru
i čekam nešto nalik magli
da oduzme moć sjećanja

Da izgubiim polje stješnjeno u mozgu
i da proširim miris livada
u rana ljeta, nekada
tamo iza živica djetinjstva

Gonjen stalno avetima budućnosti
stigoh u grad tud'
tamo, negdje, što li,
u davna sjećanja.

London, 14.februar 1993

Elektro-radiona

Već odavno uljujan u krugu života
prepušten gravitaciji snova
i ljubavi pramamutskoj
putujem niz sokake strahota.

Iza mene sjenke od degena
i titanski male maštarije moje
Gubim dah, prekid u samoći
Hoću li još vidjeti zoru?

Lagano se spušta praskozorje jedno
i dižu se uplašene glave
da je komad kruha i deset koraka
sve bi možda bilo mi i bliže

London, 19.februar 1993


________________________________________



Džabir Sedić
Sanski Most

Znaci ljubavi

Ašici na kočiji od snijega,
nježno se za bijele ruke drže,
a pred njima, umjesto ata,
upregnut vjetar hrže.

Meki se spojiše u jedno,
zaljubljenu igru gledam,
jure nebeskim drumom,
da otmu se pogledu ne dam.

Prenu me dječiji žamor,
ka nebu uperili oči,
„Pogledaj, eno, tamo,
oblak na srce liči!“

Mahnuh im smiješkom,
radostan što su na čas,
vidjeli jasan znak,
ljubavi oko nas.

Cvijetovi Bosne

Čudni smo mi, Bošnjaci.
Oči imamo -ne gledamo.
Uši imamo – ne slušamo.
Pamet imamo – ne koristimo je.

Svi smo cvjetovi bašče iste
različiti a svi tako lijepi.
Zar cvijet zavidi cvijetu?

Svi smo kapi jedne rijeke.
Jedan je izvor, iako smo
razasuti svud po svijetu.

Bošnjak u Svijetu pjeva
o Bosni.

Bošnjak u Bosni pjeva
o Svijetu.

Otvori širom oči!
Dobro naćuli uši!
Probudi i pokreni um!

Cvati bez zavisti cvijetu!
Bošnjaci su kapi jedne rijeke,
i oni u Bosni, i oni po Svijetu!


________________________________________

Asim Bajramović
USA

Jecaj duše moje

Sanjao sam rodnu kuću
sanj’o šta bi duša htjela
ljudi kažu srce sanja
šta je duša poželjela.

I pred kućom u avliji
jabuka k’o nekad zrela
k’o da priča u snovima
šta je majka reći htjela.

Mjesto majke k’o da zbori
dobro doš’o kući sine
duša srećom ushićena
snove neće da prekine.

Probudim se prepun sjete
duša se u meni trese
pjesma moja uz gitaru
miris Bosne mi odnese.

Sa gitare dragi zvuci
pjesma moja dok se čuje
baš k’o jecaj duše moje
za Ljubijom što tuguje.

Duša puna uspomena
suza krene uz gitaru
a sjećanja još su svježa
k’o Kozara u beharu.

I obale bistre Sane
k’o svjetlo u pustoj tami
gdje me nešto stalno vraća
gdje me prošlo vrijeme mami.

Zato pjesmu - pjesmu hoću
pjesma draga nek’ se ori
čini mi se da u pjesmi
čujem Sanu da žubori.

Sa Kozare povjetarac
k’o da nosi behar rani
uzdah se iz grudi otme
gdje odoše moji dani.

Hej gitaro, nemoj stati
nek’ žubori bistra Sana
neka miris sa Kozare
vrati sreću prošlih dana.

Da Kozaru opet vidim
da li žubori bistra Sana
imali tamo kao nekad
prijatelja i jarana?

Imali pjesme da se čuje
ljepša nego majsko cvijeće
ili sve je samo prošlost
što se nikad vratit’ neće?

Što ostaje zapisana
u snovima da se budi
kroz vrijeme da se sjeća
dragih mjesta - dobrih ljudi.


________________________________________

Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo


Zvona


Neće zvona utihnuti zov
dok brodovi plove u naručju horizonta
van čopora lutaju ličnosti
svjedoci biće saslušani jednom
odluke će se skovati u noćnoj vrevi
teški okovi u memli čekaju okrivljene
stepenice čute tajne ali zidovi će raći
kišno je doba utrnule godine
za stave skrivene u kutove nijeme, čekaju
nestrpljivcima nedostaje gutljaj vjere
te ima se suši grlo i robi ih panika
čamci plove bez moreplovaca
i bez odredišta
a zvona prigušeno zvone
i objavljuju mir uznemirenima
a graditeljima smutnje nemir
jer savjest glas pušta prerijom,
stepama, pustinjom i džunglom
objavljuje se izvjesnost kroz zakon nužnosti
silom pravda utjeruje se silniku
a za suze kajanja nema vremena.
Vješala su kovana cijelu noć na trgu.
Nad gradom se nadvila zavjesa nespokoja
jer neko obješen biće sa svitanjem
a ime mu se ne zna
niti je bilo suđenja.
Pod omčom sebe vidi svako
i svako svakome natiče kanap oko vrata
kroz ovu neizvesnu noć
kada svako svakom sudi zbog svega
a niko ne prima pokajanje
već surovo insistira na izvršenju kazne:
odmah i sad!
Gluha noć za pokajnike
dok odzvanja trgom čekića sudbine krik
strah zalazi u kratske ulice
i juri pokojnike pločnicima.
Noć nepravde
kad kuju se mračne zavjere
a zvona zvone kroz tamnu tišinu.
Ko je taj sutrašnji mrtvac
što diše još?
Ime!,
samo obznanite-okrivljenog- ime
nikog ne interesuju ni razlozi ni povodi
niti argumenti
niti krivda-niti pravda
samo ime-
jer unaprijed- kriv je!,
i odmah izvršenje
te, zvona zvuk da se čuje
a kad utihne!-utihnuti neće zov!,
ali ne traži pravdu niti priznanje-
toga i ovoga-
zato su tu zvona.

Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo(KNS)
KNJIŽEVNI DIJALOG

Prezentacija književnog stvaralaštva

Pozivamo Vas da prisustvujete programu manifestacije. Ulaz je slobodan.
Sala MZ „Grbavica 1“, ul.Hamdije Čemerlića 49
23.03.2009. godine u 20. sati


Književni dijalog 19
________________________________________
Zajedničke okvirne teme: "Bosna pjeva, prijatelju" i "Napisano između redova"

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 31.03.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Ibrahim Đonlagić (Doboj)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)
Miroslav Gojković (Banja Luka)
Nihad Filipović (Engleska)
Nisad Šiško Jakupović (Engleska)


________________________________________

Ibrahim Đonlagić
Doboj

Poruka tajanstvenog stranca

U parku, zavijenom maglom, na hladnoj klupi, sjedim i čekam. Glasnika čekam, i vijest važnu čekam.
Životno važnu, rekoše.
A ko je glasnik? Kakvu vijest donosi? Ne znam.
O tome mi ništa ne rekoše.
Znake prepoznavanja ne znam. Ni lik glasnika, ni lozinku ne znam.
Ništa ne znam.
Zadatak je važan, rekoše, a ja, o tom važnom zadatku, ništa ne znam.
Nemir je sve jači. Nisam dorastao zadatku, mislim. A oni su baš mene odabrali.
Čekaj! A ko su to oni?
Ni to ne znam.
Hiljadu misli kroz glavu mi juri, smjenjuje se bez reda, praveći pravi košmar od pitanja mnogih na koja odgovor ne znam.
Šum koraka, najzad, naruši tišinu jutra i za trenutak košmar se smiri. Pretvorih se u uho, pažljivo odmjeravajući zvuk koraka, pokušavajući stvoriti sliku pridošlice i prije no što izroni iz magle. Ne, to nije glasnik koga očekujem, previše je mlad, skoro dječak, pomislih, odmjeravajući siluetu koja se već jasno razaznavala. On ne može nositi važne vijesti koje očekujem, zaključih, skrećući pogled ustranu, vraćajući se u košmar od pitanja mnogih, na koja odgovor ne znam.
Ali, koraci iznenada prestaše, i ja pogledah u stranca koji je zastao i gledao me.
„Čekaš me?“, blagim, ali sigurnim glasom kratko reče.
„Da, daaa…“, potvrdih zbunjeno i nesigurno.
„Izneneđen si, vidim, ali ne mari, ti samo prenesi poruku.“
„Kakvu poruku?“
„O znakovima.“
„Kakvim znakovima?“
„O znakovima na putu života, onima koji žele trajati poruku prenesi.
Reci im da zajednice umnih bića, koje žele trajati, pored zdrave hrane, čiste vode, čistog vazduha i zakone moraju imati, ali ne bilo kakve zakone, nego zakone na razumu i pravdi zasnovane.
Reci im da potrebe svoje sredstvima svojim, i znojem svojim, moraju izmirivati, a ne naslijeđem i krvlju ratnika. Krv ratnika neka ne prodaju. Krv ratnika je sveta, i kao sveta stvar se mora čuvati. Jer, ako krv ratnika rasprodaju, dalje trajanje zajednica će novom krvlju morati plaćati.
Reci im da su ljepota, pravda i sreća u srazmjeri, pa neka ne traže niti daju više od srazmjernog. Lijepe bašte su ukrašene raznovrsnim cvjetovima, a zajednica, kao i lijepa bašta, ljepša je što je iz više različitosti sastavljena.
Reci im da ne budu obijesni, da ne plaše komšije svoje, jer obijest jakih i strah slabih izvor su svakog zla i nepravde. A smrt nije strašna, strašan je život u kome se nepravda trpi ili čini. Sreću i slavu zajednice ne čini veličina, broj članova i snaga iz broja proizašla, sreću zajednice čini sigurnost proizašla iz vrline njenih građana, iz moralne snage, koja ih čini kadrim da čestito žive i čestiti umiru.
Reci im da na put dobre nade nikog ne tjeraju. Put dobre nade je put za one koji taj put sami odaberu. Oni koji su na putu nade protiv svoje volje više smetaju nego što koriste. Prava sreća je u plodovima vlastitog činjenja, a ne u djelima drugih.
Reci im da ne mijenjaju imena onome što postoji, sve mora nositi ime svoje, imenuje se samo ono što je novorođeno, ili ono što se promijenilo, pa više nije isto.
Reci im da se ne bore protiv rata, nego protiv bezumlja. Borba između onoga što je umno, i onoga što je bezumno je nužna i prirodna pojava. Neka se bore da razum i pravda pobjeđuju, a ne neka grupa, na bilo kakav drugi način obrazovana.
I reci im da je sukob između umnog i bezumnog prirodna nužnost, sukob taj izvor je energije koja zajednici omogućava da traje. Borba ta ne smije prestati, odustajanjem od te borbe zajednica propada, nestaje, jer gubi se tada razlog njena postojanja.
„Ništa ne razumijem“, rekoh zbunjeno.
„Ti reci, oni će razumjeti“, reče stranac, produži put i ubrzo nestade u magli.
Dugo sam gledao u maglu u kojoj bezimeni nestade i razmišljao o onom što reče. Pokušavao sam ponoviti i razumjeti rečeno. Poruke se sjećam, ali značenje ne znam. A sve to se desilo nekako čudno, da više uopšte nisam siguran da li sam stranca zaista sreo, ili samo sanjao. Kome poruku da prenesem ne znam.
Vama sad pričam, a što dalje činiti, vi ćete, možda, znati.



________________________________________

Džabir Sedić
Sanski Most

Hljeb ili kruh

Svaki put
kad sjednemo da jedemo,
pitaš me zašto
hljeb rukama komadam?

Tamo, odakle dolazim,
za hljeb kažemo kruh,
dvije riječi jedno znače -
biti sit, a ne gladan,

Sjećam se dede
kad u rukama plug drži,
i za konjima ide,
zemlju škrtu kroteći.

A poslije, iz ruku sjeme
učeći baca,
da mu pšenica bude
berićetna.

Izrasta klasje,
na svakom sto zrna,
zlatom zlati
u jesen dedino žito.

Pa se onda žito žanje,
i cijelo selo
pjevajući dođe pomoći,
da žito ne kisne.

A onda u mlin,
zna se svačija tura.
Potok šumi,
teško kamenje tjera.

Sjećam se majke stare,
kad šamiju stavi,
da joj sa kose sjede
dlaka ne spadne.

I onda rukama,
zbog godina i bolesti
drhtavim,
kruh zakuha pšenični.

A mi djeca, prekinemo
sve svoje igre,
i nestrpljivo čekamo
kad će otvoriti peć.

Na koljenima,
k'o u mejtefu pred hodžom,
skrušeno sjedimo,
oko sofre u krug poredani.

A majka, rukama krhkim,
kruh iskomada,
pazeći da svakog jednak
komad zapadne.

Eto, zato i ja,
kad sjednem da jedem,
rukama svojim
najradije kruh komadam.

Rođendanska

Na današnji dan ti svijet ugleda,
godinama kasnije si ugledala mene,
eto, baš tako, od jednog pogleda,
desi se drugi, i sve drugo krene.

Pogled dječiji, nevin i mio,
šta nas čeka samo Bog znade,
naš susret neizbježan je bio,
dovoljan je pogled, da srce ukrade.

Godinama poslije – moralo je tako,
pamtiću vječno tvoj zadnji pogled,
putem svojim krenuo je svako,
jezero ljubavi prekrio je led.

Čestitku šapćem, na papir je pišem,
na današnji dan svake godine,
sve najljepše želje - dok dišeš i dišem,
i da opet sunce nad jezerom sine!



________________________________________

Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo

Izgubljena riječ

Izgubljenu riječ tražim treći dan
Kako se zove od slikara platno?,
Na kome boje balzamuju san
Ljulja se razumom - sumnje ledeno klatno.

Gdje se skrila ta riječ znana?
Da li me amnezije magla robi?
Ta, znam, na vrata sjećanja pokucaće sama
Ali dotle da me skeptika ne zdrobi?!

Potjeru dižem u grozničavoj panici
Počela je trka na život i smrt
Bjegunac-smije se tiho na skrivenoj stranici
Lopov je ušao u blagotvoran vrt.

To je biljka konoplja ili pamuk?
Od tog platna skupa kroje se odjela!
Šta mi je? Gdje iscuri sav moj nauk?
Počinjem da sumnjam u sva svoja djela!

Izgubljenu riječ tražim, evo, treći dan
Gorim u vatri od srdžbe i bola
I dok ne izgovorih u očaju: Lan!
Nema pjesme ni iz dura, niti mola.

Kako je to smješno! Kakav je to stid?
Neko izgubi novčanik, papagaja, psa
A pjesnik za izgubljenu riječ udara u hrid
Padajući kroz ambis do svemirskog dna.


________________________________________
Miroslav Gojković
Banja Luka

PITANJA I ODGOVORI IZ MAHABHARATE
Uslijed neobičnih okolnosti, kralj Judištir je sa svojom četvoricom braće bio prognan iz kraljevstva. Jednom prilikom, četvorica braće su pili vodu sa zatrovanog izvora, i sve četvorica su umrli (napustili tijelo). Judištir, još poznat i kao ajata-šatru (onaj čiji neprijatelj se nije rodio), jedini se suzdržao da ne pije, iako je bio jako žedan. Tada se pred njim pojavio Darmaradž, koji je znao kako osobu oživjeti, te obećao Judištiru da će oživjeti jednog od braće, ako odgovori na pitanja koja bi mu ovaj postavio. I pošto je Judištir pristao, Darmaradž je počeo postvaljati pitanja…

“Šta ne sklapa oči čak i dok spava? Šta se ne miče nakon rođenja? Što nema srce i što buja svojom vlastitom silom?”

“Riba ne sklapa oči čak i kada spava. Jaje se ne miče nakon rođenja. Kamen nema srce, a Rijeka buja svojom vlastitom silom.”

“Od raznih vrsta bogatstava koje je najveće? Od raznih vrsta sreće koja je najveća i od svih dobitaka koji je najvažniji?”

“Znanje je najveće bogatsvo. Zadovoljstvo je najveća sreća i zdravlje je najveći dobitak.”

“Koja je najveća vrlina u ovome svijetu? Čime osoba treba uvijek upravljati da bi izbjegla svaku bijedu? Koje prijateljstvo se nikada ne raskida?”

“Nenanošenje ozljeda bilo kojem stvorenju najveća je vrlina. Bijeda nema kada vladamo svojim umom. Prekid prijateljstva ne postoji među pravičnim ljudima.”

“Koji je čovjekov nepobjediv neprijatelj? Koja je njegova neizlječiva bolest? Koji se čovjek prepoznaje kao častan, a koji kao nečastan?”

“Srdžba je čovjekov nepobjediv neprijatelj, a pohlepa neizlječiva bolest. Časna je osoba prijateljski naklonjena prema svakom stvorenju, a nečasna je okrutna.”

“Tko se smatra učenim? Tko je ateist? Tko je u neznanju? Što se smatra željom? Što je zavist?”

“Ona osoba koja poznaje svoje dužnosti je učena. Čovjek u neznanju je ateist, što znači da je ateist u neznanju. Žudnja za svjetovnim stvarima je smatra se željom. Zavist nije ništa drugo do bijeda srca.”

“Što je licemjerje?”

“Licemjerje je lažno se predstavljati za duhovnu osobu.”

“Što osoba treba da učini da bi bila voljena u ovome svijetu?”

“Kada osoba smatra sebe vršiocem djelatnosti u ovome svijetu, bez da prepoznaje vrhovnu prevlast i moć Onoga koji kontrolira sve, postaje ponosna. Da bi osoba bila voljena u ovome svijetu, mora odbaciti ponos.”

I na kraju, Darmaradž upita: “Od svih čudesnih stvari, šta je najčudnije u ovome svijetu?”

A Judištir odgovori: “Iako svaki dan milioni i milijarde živih bića ulaze u ralje smrti, ipak, oni koji ostaju prave planove kao da će vječno živjeti, kao da je ovaj svijet njihov dom, ne mareći za dušu i život poslije ovog. Od svih čudnih stvari u ovom svijetu, ova je dakako najčudnija.”

Darmaradž je bio veoma zadovoljan Judištirinim odgovorima, te održa obećanje…



________________________________________

Nihad Filipović
Engleska

ŠTO SRCE NAUMI, RAZUM NE POMUTI
Živjelo dvoje u srećnom braku. Tako barem izgledalo. I njima i onima oko njih. Voljeli se, pazili se, slagali se. Riječ teška između njih nikada pala nije. On njoj draga, dušo, ljubavi, maco, “ stavi ovaj jastučić zlato iz leđa“, “ne diži to srce, ja ću, tebe će uhvati u krstima…” Ona njemu dragi, medo, macane, “jesi li se umorio, daj malo sjedni, predahni…”
Tako “dođoše” i djeca. Dvije curice, ne zna se koja je ljepša; “Ma šesnaestero će mama roditi kada ste mi tako slatke”, tepala im je u majčinskom zanosu.

Živjelo se domaćinski. Kuća se kućila: kupovalo se, unosilo se, šparalo “crno iza nokta”, pa se i imalo. On razvio privatni auto-lakirerski posao, a ona radila kao službenica u pošti, a poslije, posvetila se domaćinstvu i djeci. Nije više morala raditi. On je grbačio neumorno: dan i noć iz radnje izlazio nije, pa je namicao dovoljno i za jedno i za drugo i za djecu i za kuću. I još ostajalo.

Ona, gospođa: na njoj krzno, zlato, uvjek dotjerana frizura, nokti, garderoba… Lijepa, velika, sopstvena kuća. Ispred kuće kola, pa svake godine, petnaest dana odmora na moru, a zimi, za dječijeg školskog raspusta, desetak dana skijanja na Jahorini… Onda, poput “groma iz vedra neba“, čaršijom pođe “šuškanje” uz kaficu i čašicu: ona ljubaka sa nekim učiteljem.

Zapravo, sve bi bilo kao i do tada, da ona nije, ne mogavši odoljeti svojoj ženskoj potrebi da se povjeri najboljoj prijateljici, cijeli “slučaj” najprije ispripovijedala njoj, svojoj komšinici i prijateljici od povjerenja. Ova je, ni sama ne mogavši odoljeti potrebi da se povjeri nekom bliskom i od povjerenja, to ispričala, a kome će nego svome mužu, smatrajući da tako, ipak ne krši njihov ženski zavjet šutnje. I tako je priča procurila i postala “javna tajna” u čaršiji. Pa dospjela i do njegovih ušiju. Na njegov upit šta se to dešava, otkuda taj čaršijski “trač”, ona se otvori i sve mu iskreno prizna. Iz nje izleti poput bujice: i ko je i skim je i koliko dugo traje i da ga voli i ne može bez njega, ali da ne želi napuštati ni njega, muža. Nakon toga bi joj lakše: kao poput nekoga koji dugo nosi neki teret pa se najednom rastereti.

On je nju iskreno volio. Ona mu je bila jedina žena u životu. Za druge nije znao niti je ikada i pomislio na drugu, ako previdimo onu prvu, tajnu školsku ljubav, kojoj se nikada usudio nije povjeriti i reći da mu je draga i da da je voli.
Po prirodi takav, domaćinski vezan za sve što uz njega prione, nije mogao zamisliti, kako dalje, bez nje. Onda ona predloži da nastave bračnu zajednicu, ali da ona mora viđati i dalje svoga učitelja, makar dva puta tjedno. On pristane. Nije mogao drugačije. Protiv sebe se ne može. I to neko vrijeme štimalo, ali se onda umiješaju djeca, neće da čuju za sramotu. Tako, kako uvjek u životu biva, pukne gdje je najtanje, u našoj priči na djeci. Ona pokupi sve njegove poklone, ono zlatnine, srebrenine i svega što je mislila da je njeno “blago“, pa preseli kod učitelja. On prstom nije mrdnuo ne bi li je spriječio. Smireno je govorio, ko bi ga god priupitao:
“Što srce naumi, razum ne pomuti. Srce ima svoju pamet…”

Ako je prvi dio ove priče po slijedu dramski, za našu junakinju, drugi dio je tragičan dokaz kako se vremena mijenjaju, a u njima i ljudi i odnosi među ljudima. Njene curice, porod njen, “duša majčina”, okrenuli su joj leđa i ni jedno više sa njom riječ progovorilo nije. Ona je poslije sa svojim učom imala jedan, pa drugi pobačaj. Onda im se posrećilo: rodi se muško, ali nakon par godina, umre od neke boleštine. Već u godinama, bilo je kasno za novi pokušaj. Bez djece, istanjena iskušenjima pobačaja i oskudnim životnim stilom neuporedivim sa životom kojim je živjela ranije, njena i učina ljubav je na koncu presahla i sve se svelo na rutinsko održavanje već umrle veze. Kao kada mejit čeka na hodže i ukop, tako je i njihova veza, odavno već preselila na ahiret i samo čeka ukop.

U nastavku ove pripovijesti, našem glavnom junaku se posrećilo. Pravo i bilo, jer ko ima razuma, potrebna mu je sreća.

Godinu dvije nakon razvoda, “naleti” na njega, njegova školska drugarica. Baš naleti, jer on kakav je, nikad u životu nije prišao žensku onako kako muškarac prilazi ženi. Godina ma se nisu vidjeli. Ona živjela sa mužem u drugom gradu. Brak pukao, “muž mi tražio kruha preko pogače”, pa se ona vratila u svoj rodni grad živjeti sa ostarjelom majkom.

Malo pomalo, pođu se viđati. Ona mu prizna da je još od školskih dana zaljubljena u njega.
“Zapravo ti si bio moja prva ljubav, samo ja nisam znala kako i nisam smjela da ti to kažem.”
“E pa sada si rekla. A i ti si se meni uvjek dopadala, a eto ni ja nisam smio to tebi reći”, sada, u svojoj zrelosti, smogne on snage pa prevali preko usana ono što ranije, kao mladić, nikada nije bio u stanju.

I tako, ona djece nije imala, a njegova bila presretna da “tata vrati izgubljeni duševni mir”. Uzeli su se na dan zaljubljenih, a kako svaku ljubav treba ne samo usaditi nego i zalijevati, njima se posrećilo; Godinu dana poslije, na godišnjicu vjenčanja, rodilo im se sin. Sreća uistinu prati istinski zaljubljene.


________________________________________

Nisad Šiško Jakupović
Engleska


ŽIVOT NEKA'V POČINJE I STOJI

august mjesec isprži nam snove
pa nestade svakodnevnih želja
na jastuku kovanim betonom
jedno jutro isplovi planinom

život neka’v počinje i stoji
da nas ganja godinama dugim
gledam djecu, parkovi su puni
duša prazna sve se to izgubi

kuda, kuda snovi idu
prošlost stoji a budućnost ide
metropole svjetske lijepe nisu kao nekad
s razglednica starih


august jedan zauvjek ostade
jedan august hiljadu augusta
stojim negdje – silver jubilee park
još uvijek sam onaj s dvadeset i osam

14.augusta 2002. London


TAMO NEGDJE


Noć preduga odvede me tamo
gdje se vrapci skrivaju u zimu
u šipražje istkano od snova
iskrivljeno od sjeverca hladnog


Tamo negdje kućica iz snova
osta samo neki prostor pusti
i bagremlje svuda i svakuda
od avlije osta samo sjena

Prođe vrjeme prođe mnogo ljeta
cvjetaju li polja kao nekad
april novi nikad ružičasti
a maj bijaše suviše crvenim

Jedno vrjeme izgubi se u danu
pade nebo, planina zaćuti
pamet nesta
puste li ste škole podkozarske

29.juli 2002. London


NOĆAS HOĆU

Noćas hoću samo da te volim
Dok slapovi gube se u jeku
Noćas hoću samo da te volim
Daj ostavi sutra ću ti reći

Zašto pijem pa dođem ti kasno
Zašto ćutim pognut za tim stolom
Sutra ću ti reći sve što želiš
Noćas hoću samo da te volim

Da te ljubim ispod zvjezda plavih
Dok se mjesec sklanja za oblake
Hoću noćas da ćutimo sneno
Nek toplina govori u noći

Ne pitaj me noćas ništa mila
Odgovori pokvare romansu
Noćas ćuti
Hoću da te volim

22.augusta 2002. London


Samo oblak igra neku igru


Probudi me popodnevna magla
I orosi sjećanje na tebe
Neko vrijeme davno oročeno
Na propasti i tužna sjećanja

Pa oblaci lice išaraju
Igraju se igru skrivalicu
Što god činim
Vidim lutalicu


Sjetan hodim i pohodim
Nemičem se
Samo oblak igra neku igru
Plav i oblak, igra neku igru

Opet čujem neke zvuke znane
Namoćene u miris mladosti
Pa preliven šećerom čemera
Samo oblak igra neku igru

18.septembra 2002.

Književni dijalog 18 - 2
Okvirne teme: "Miris jutra" i "Behar što ne prolazi"

 

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 28.02.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Nataša Kijurina (Slovenija)
Jasmin Hasanović (Goražde)
Sulejman Aličković (Luksemburg)
Asim Bajramović (USA)
Meho Jakupović (Engleska)
Džabir Sedić (Sanski Most)
Sinaja Bojičić



Nataša Kijurina
Slovenija

Pismo nerođenoj knjizi

Čekam te strpljivo
hodajući zavojima misli.
U čekanju stvaram
neku novu tebe.
Odbacujem suvišne košulje
riječi... Diskutabilna je ta strpljivost,
jednako kao i sama želja za tobom.
Zamišljam kako izvlačim knjigu
iz reda Poezije
Ali ta nisi ti...
Tvoje željeno postojanje
nije za police,
niti za to da bolesna izgaram
za tobom, "svojom prvom".
Ne želim tvoje rođenje kako bih
stvarala drugu...treću...petu...
Ne želim te kao trofej
ako je tako, bolje da te nema.
Nikada nisam znala primati nagrade.
Ne želim tvoje postojanje
kako bih se umjetno smješkala
jer tu si, evo, rezultat višegodišnjeg
učenja, rada.
Želim te...
Kako bih te nakon toliko poraza,
oskvrnuća imena, ponosno mogla
postaviti na hladan mramor da,
snažna, kisneš, nestaješ
pa kad dođeš u fazu njegovih kostiju
nasmiješ mu se:
Žene su obranile vaš obraz,
vaše ime, a vi ste nas mrzili,
bile smo tek komadi mesa.
Sad vam vraćamo svim porama ljubavi,
jedino kako znamo.


________________________________________

Jasmin Hasanović
Goražde

Tišina I

Grize me tvoje ništa
Dok gledam kako se vuče
Po kamenitim uvalama
Od mojih riječi
Dopirući do snova
Nijemo i gluho
Sija praznilom
Tvojih strahova
Satkanih od iluzije
Obvija me hladnoćom

Obećah biti sjena
Tvojih koraka
Tiha vatra u ledu
Polovina nas

Postajem bjelilo
Svoga crnila
Bjelina
Čekajući obećano sunce
Dok zaleđene mi ruke
Cvile ka crnome nebu
Od oblaka i oluja

Čekaju
Kroz prste riječi
Progutanih u tišini
I vremenu kad oni
Čekase radi mene
Što sada ja čekam
Radi njih...

Tvoji su koraci
Moji putevi

________________________________________

Sulejman Aličković
Luksemburg

Ne zaboravi svoje Adete


Ne zaboravi svoje adete
Sjeti se kada si iz srče vodu pijo
Dok ti se iz srče gutljaj za gutljajem niz grlo slijevao
Leđen ti prinosili dok si ruke mio
Iz ibrika snaha ruke ti posipala
A preko ramena peškir nosila

Mangal u vrh sobe bi se stvorio
Dok bi stari dedo govorio
«Haj' snaho kahvu nam ispeci!»
Zar zaboravi te svoje riječi ?

Zar kolijevku, što te je ljuljala – zboravi
dok bika bi te čuvala?
Zar haman, gdje te prvi put
sa saplakom okupaše i u dimije poviše?
Možeš li zaboraviti đedove hećaje
Sto ti lijepo besjeđaše?
A ti ne znam sta razumje ,

Dok on avazom svojim započinjaše

Iz njegovih usta riječi blage teku
Neka te podsjete - ma gdje ti bio
Ćehaje njegove nek' su i tvoje
Zapiši ih negdje i neka stoje.

«Jednogolje, dvogolje, čevrgolje ,pegolje ,šegolje,
Segman, ogman, divinoge, disinoge, karko, karikos
Frci rep, trči zec… » - i dok bi on tako nabrajao
Ti bi se uspavao.

I nemoj smetnuti s uma
Da đedo tvoj Bošnjak je bio
Jer znaj to - Bošnjak - teško je biti
Godine prošle iza nas svjedoče
Koliko pade Bosnjačkih glava
Da bi se pronijela bosnjačka slava.


Zar zaboravi biku staru
Što je nosila šamiju na glavi
Fistan bijeli što je nosila, a sa zapregom se ponosila
Pokraj naćava dok bi pogaču za sufur spremala
Ponekad od umora, Boga mi i zadrijemala

Dok se pita ispod sača pekla
Tada bi bika tiho rekla
Još samo malo, pa roblje na sufur dizati treba

A prvi horozi zakukurikali, kao da su sahat imali
Sofru postavi pa ih dizi
Jer zora skoro samo što nije
Dok bika suku po suku na oganj meće

Snaha polahko roblje budi
I vakat za sufur napokon stiže


I dok je đed na minderu sjedio
Postećija mu noge grijala
Tamo u ćoku lamba je polako cviljela

Bismillahi - dedo spomenu,
I kašika za kašikom krenu
Vallahi, od drveta one bjehu
Al' jelu slast davahu
Iz tendere svako zagrabi,
sahan na rafu niko ne zapazi
Iz dolapa još osjeća miris vruæega hljeba,
dok dedo veli:
„Uzmite djeco do iftara dosta još ima
Srknite cicvare, kisela mlijeka
Danas nas hizmeta mnogo čeka.“

Pendzer je bika malo odškrinula
Da bi se have čiste nadisala
Hala me nudi uzmi sine,
a amidža se samo smješka.
Vallahi, bila neka vremena teška
Snaha sa sofre prva ustade,
da naspe vode iz testije
I tihim glasom pita: “Hoće li ko vode?“

A čeljad jedno po jedno vode se napi
Eh, to je adet u nas Bošnjaka
I to je poštovala snaha svaka

Rodna Grudo

Hitam ka tebi rodna Grudo
Dugački puti ka tebi me vode
Misao na tebe u mladost me vraća

O, Allahu dragi dugog li puta
Al‘ zelja za tobom je od umora jača

Da samo gutljaj okusim vode
Sa izvora bistra, sa izvora čista
Da me rashladi od žege ove

Daljina pusta a zelja me zove
Da na mezaru roditelja Jasin izučim

Ti rodna grudo, nigdje te nejma
Za mene ti nisi planina, stijena
Ti si za mene majčina duša
Koja sve ovo u grobu sluša

Pa mi majčinskim riječima veli:
„Ti opet došao – o, blago meni!“


Oh slatki dome - koliko tuge
U srcu mome zbog tebe nosim
Ti grudo moja - ti mati draga
Gdje god da krenem u njedrima ti si.

Duša te čuva - srce te želi
Jer ti me zoveš – o, zemljo draga

U mome srcu toplina se širi
Osjećaj radosti venama plovi
Daleki puti ostaše zamnom
I čujem šapat : «Ti meni opet dođe!»
A ne zna moja želja - od daljine je veća.

Livade tvoje pune su cvijeća
Sa izvora tvojih bistra voda teče
Na prvi stadoh i gutljaj srknuh
Kao najslađi gutljaj božijeg dara

O, rodna grudo - kako me liječi!
Sa jednim gutljajem sva tuga ode

Te tvoje bijele vode, kako li samo
Hudutli toplinu daju, a kažu ledne
Pa, one poje sve duše žedne
Tople i usred zime, kad mraz te okuje
Kad' zima obuče fistane bijele

Vjetar sjeverac kad' britko sječe
Tebe se sjetim svako veče

I sad' ti dođoh - grudice moja!
Srcu i duši da ispunim želje
Stigoh i još jedna me sreća čeka
Unuka dobih - Allahu hvala!

Široki puti ostaje zamnom
Ni pamtio nisam šta osta tamo
Jer moje oko puno je sada
Livada tvojih i bijelih stada



________________________________________

Asim Bajramović
USA

Nak' vrijeme malo stane

Što minuše draga ljeta
draga ljeta i proljeća
zaborav ih tugom sakri
još poneko sad' se sjeća
svih adeta prelijepih
kao dušom satkan tepih
u hiljadu vezen boja
to bijaše Bosna moja

Adeti su njegovani
kao ruža majska rosna
i čuvani u srcima
mirisala iz njih Bosna
baš k'o duša djevojačka
bez pudera i bez šminke
čuvala je srcem Bosna
pjesme svoje sevdalinke


Kitili su ime Bosne
teferiči prošlih dana
baš k'o grudi djevojačke
struk bisera i merdčana
i nanule do sedefa
u grudima Bosna krije
te fesove i sillahe
i dimeje džanfezlije

Nek' vrijeme malo stane
neka duše pamte dane
ova pjesma srca moga
za sjećanje nek ostane


________________________________________

Meho Jakupović
Engleska

"U augustu 2004.godine,u mojim rodnim Kevljanima,otvorena je najveća masovna grobnica u “Bosanskoj Krajini”. Eshumirano je 456 kompletnih posmrtnih ostataka. Radi se o logorašima zloglasne”Omarske”, svih uzrasta a samo jedne vjeroispovjesti." Autor.

Ne oprosti Bože

Ne oprosti Bože, znali su šta rade,
zločin je pripreman, godinama dugo.
Tekovine blijede, osta ono drugo,
poprskane krvlju,kokarde i brade.

Previše je jama,svaka preduboka,
za svu moju patnju, da bi u nju stala.
Normalan zanjemi, kraj tolikih zala,
i poziva samo, Tebe za svjedoka.

Nevinih tu nema,Bože ne oprosti,
svetosavlje puca u sve što se miče.
Zločinci ko’ vuci, svi ko’ jedan lice,
na tabutu gledam u djetinje kosti.

Bjelasaju kosti, ko’ ostatci snijega,
bez nekoga reda, razbacane stvari.
Pažnju mi privuče, bjeli džemper stari,
takav je nosio,Dževdo zvani “Lega”.

Prve nam komšije, uradiše sve to,
u ime nacije, vjere, časnog krsta,
Bijehu li to ljudi ili niža vrsta,
biješe li to čovjek, vukodlak il’ pseto?

Ne oprosti Bože, znali su šta rade,
prokleto im bilo, do Sudnjega dana.
Zbog mitova pustih i djeca su klana,
na kostima njihovim, zar da carstva grade?

Meho Jakupovic / 28.08.2004 godine.



Bosno moja

Nostalgija, sjeta, sve na tugu sluti,
zgarište je pusto, ni kuce ni broja.
Zbog tog’, jednu pjesmu srce želi čuti,
svirajte mi nocas onu: ”Bosno moja….”

Suđeno mi ,vječno, da za grudom žudim,
usnula mahala, most, rijeka i polje.
Sa sjetom usnijem, sa sjetom se budim,
tješim jadno srce, da će biti bolje….

Zato neka vino, pamet mi pomuti,
samo ono može, da se nosi s tugom.
U sjećanja noćas, zelim potonuti,
i ostati tamo, dugo, dugo, dugo….

Pijan želim ovu, dočekati zoru,
s časom kojoj ne znam, ni mjere ni broja.
Samo ona može, da ubije moru,
svirajte mi zato,onu: ”Bosno moja….”


________________________________________

Džabir Sedić
Sanski Most

Trenuci poput ovoga

Kad udari moga srca
nadjačaju kucanje sata,
i zvuk kapljica što niz prozore
slijevaju se žurno.

Dišem, kao iz dubina
da izronio sam plavetnih,
biser u ruci stišćući - da klizak
prstima ne izmakne.

Niko ne zna te riječi
kojima se opisati mogu
trenutci poput ovoga sada.
A kiša - i dalje pada.


Rijeka

Ulazak u vodu, valja se skvasiti,
pa tek onda dublje -
jer, ne treba ništa naglo raditi.

Tijelo mi prožima milina neka,
baš kao da lebdim,
kao da kroz mene protiče rijeka.

Svaki nerv, svaki mišić se kreće,
rijeka ne čeka,
teče, i nikada presušiti neće.

A ja, ja ću na obalu tamo,
od onolike vode -
na meni će ostati kapi samo.



Proljetni dan

Prvi dan proljeća
Ranije nego lani
Parkovi našeg grada
Odveć rascvjetani

Leptiri šareni
Vrabci razdragani
Uz pjesme i smijeh
Igraju se mališani

Cvrkut ptica
Milina posvuda
Svi idu nekud
Ja nemam kuda

Sjedim na klupi
U zraku miris sjete
Na istom sam mjestu
Gdje te onda srete

Večer se bliži
Svi idu nekud
Otkad tebe nema
Ja nemam kud


________________________________________

Sinaja Bojičić


Onkraj

Plivali su
preko potoka
do Rajskih otoka
preko Sirah-ćuprije
do Proklete avlije
iz skrovišta
do viječnih lovišta

Put

Dug put
odavde do sutra
i natrag
Dug je to put
kratak
odavde do viječnosti
pomalo blizak
sredoviječnosti

Vrijeme stoji

Satovi mlate
i vrijeme
stoji
Već danima
osam i petnaest
petnaest do osam
ustajem kasno
spavala
bi vječno
samo da mogu


Svjetla grada

Mrkli je mrak
samo grad svijetli
svojim treperavim
žaruljama
prkosi zvijezdama
na nebu
što blago treperavo
svijetle
A grad razasuo
svoje raskošno
svijetlo
pa svijetli
i treperi
čitavu noć
u toj mračnoj
tišini
samo svjetla
grada
obasjavaju noć
svojim svjetlosnim
treperavim zrakama
što se poput
prizme
prelijevaju
u milion
raznih boja


Književni dijalog 18
Okvirne teme: "Miris jutra" i "Behar što ne prolazi"

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književnog kruga-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 28.02.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it..
Safeta Osmićić (Holandija)
Mersima Mehanović (Sarajevo)
Asim Bajramović (USA)
Sadžida Viteškić-Majstorović (Sarajevo)




________________________________________

Safeta Osmičić (1955)
Holandija

ŽIVOT

U karavani života
i moja čerga jezdi;
konji mi stari
točkovi nepodmazani.
Ali još uvijek
pokadšto
zacvili šugavo pseto
i na Mjesec lane,
a ja
zajedno sa konjima vrisnem.





LJETNA NOĆ

Raspukla se mjesečina
i prolila u rijeku
pa smaragd žubori
niz moju mahalu.
Iz napupalih ruža
vjetar mirise krade
i zaliva
svježinu ljetne noći.
Po uglađenom kamenu
stare kaldrme
nečije nanule
u daljine vrište.
Psi na zvijezde laju
a u šimširu cvrčci
ljubavno gnijezdo svijaju.
Spaljene žestinom
trave se rosom umivaju
i u mirisu praskozorja
na ramenima krhkim
sunce podižu.



CIGANKA TRAŽI DELIJU

U grudima vulkan sapinjem,
pod jezikom otrovne strijele vežem,
osinjak ispod pupka smirujem,
pod bosom nogom kamen krešem.

Na Mjesec namigujem,
Zvijezdu na čelo stavljam
da mi put do tebe pokaže;
da te pronađem,
da te zapalim,
riječima da te otrujem
i kafanu u nebesa dignem!




PRED OLUJU

Ujeda sunce,
gori prašina u zraku,
asfalt se u smolu pretvara.
Na pragu dahće pas
a ljudi
jedni na druge reže.
Tlakomjer se rasprskava
a od težine ljeta
satovi su stali.
Napolju džehenem,
unutra još veći.
Gdje skriti pamet
u ove paklene dane?
Za kap radosti
kukavica kuka
a gospodin vjetar
ni da se prošeće.

A onda:
dva se lista poljubiše
i poljubac krenu dalje.
Iz daleka bubnjevi
vatrenu igru najavljuju.
Na sredini se poljubiše
prašina suha i oblaka plač,
i jeknu prva bukva
jer je presiječe mač.




PROLAZNOST

KAO ISPUŠENA CIGARETA
JOŠ JEDAN SE GASIO DAN
ŽIŠKA OD OPUŠKA
DOGORJELOG DANA
ŽARILA JE ZAPAD.
JOŠ ČASAK ILI DVA
NESTAĆE I TA ČAROLIJA
ZGASNUĆE DAN
A NOĆ ĆE FENJER UPALITI
NA NEBO GA OKAČITI
I POPRSKATI ISKRICAMA
MODRU KADIFU NEBA.
KAD MONARI JUTROM
U MREŽE SUNCE UHVATE
I PLAVETNILO NEBA NJIME UKRASE
OPET ĆE NOĆ U FENJER PUHNUTI
I NESTATI




SUNCE TEK ŠTO JE ZAŠLO

-Daj mi petaka, samo pet evrova, pa će da ti gledam...
-Ma, daj Rahima, otkud da me i ovdje nađeš...ni na kraj dunjaluka se od vas Cigana ne može pobjeći! – odmahivala je rukom Kadira na suhu Ciganku koja je žalopojnim glasom molila, malo nakrivljene glave i otvorene šake na ispruženoj desnoj ruci. Umalo se Kadira nije sudarila s njom jer je žurno otvorila vrata i izjurila napolje nadajući se da joj poštar zvoni, kako bi pruzela očekivanu pošiljku.
-Ne kažeš– evo ja došla da ti pomognem, da ti operem prozore, nego „ daj mi pet evrova“...ko da ja kupim eure po cesti. I ja se jutrom spremim i odem raditi, po vas cijeli dan, pa kad dođem predveče kući opet i ovdje moram sve poraditi.
-Ma ne išćem ja pare 'nako, nizašta, neg' da ti gledam...
-Što si naporna sa tim gledanjem! Znaš da ja u to ne vjerujem!
-Ma sve ću istna da ti kažem, majka da mi umre, veruj mi! Ako ne bidne istina, a ti mi ne davaj pare, et', ja neću da uzmem ništa.
-Dobro, idem donijeti pare, ali neću da mi gledaš.
-Pušćaj me unutra, ko Boga te molim, imam išaret da moram da ti reknem nešto golemo...
-Dobro, de, kad si navalila... – izmaknu se u stranu i propusti Rahimu da uđe u stan, a onda zalupi vrata i krenu za njom u dnevnu sobu.
-Evo, ja ću sjesti ovdje, iza vrata, da ti ne prljam tako lijep namještaj. Dobaci mi samo teke ponjavice, da ne sjedam na go pod.
-Hajde, skini taj kaputinu pa da ga iznesem u hodnik, a ti sjedi na ovu fotelju.

Kafa je mirisala, Rahima je srkutala i ispod oka razgledala skupocjeno namješten stan.
-Sad polako okreni šoljicu, pa kad se ocijedi, da ti pogledam...
-Ma, rekoh li ti već da u to ne vjerujem.
-Samo ti uradi kako ti reko'. Moram i ja da zaradim ovi' pet evrova, da ne bude da mi daješ sadaku.

-Aman, jest' ti šoljica lijepa ispala! Sve je k'o film, a bogami će i da bidne sve ko na filmu!
-Dobro, de, hajde onda kaži kakav će biti taj film.
-Sestro moja lijepa, najljepši film od tvog života. Evo...vidim da ćeš ići na put, dalek put sestro moja, plaho dalek...
-Dobro de, Rahima, znaš da ću ljetos ići u Bosnu, da obiđem roditelje dok su još živi...
-Jah, al' na tom putu ti stoji golema ljubav, uh, uh, tako golema, tako...kako nikad do sad nisi imala, sestro moja!
-I...šta još ima, osim ljubavi?
-Svašta, ima svašta, sestro moja, al' ljubav ti je najvažnija. Ona će ti ispuniti ovo ljeto i ostaće ti jaljepša ljubav tvoga života.
-Ma, daj Rahima, kakva ljubav?! Zar nisam već prestara za to? Ako se do sada nije dogodila, šta će mi i sada, ma daj, pusti to...
-Sudbina ne pita za godine, jok! Svašta se događa na ovom dunjaluku, najprvo onda kad u to ne vjeruješ. Dođe iznenada, „buć!“, eto kapne sreća, a ti misliš da sanjaš.
Gledala je u figure ocrtane po unutrašnjosti šolje, okretala je, povezivala i pravila priču.
-Vidim da je suhonjav, srednjeg rasta, tamam za tebe...al' je pametan...domaćin...sve ima, sve mu puno, al' mu duša prazna, srce mu plače. U žalosti je, al' kad tebe vidi – sunce će ga obasjat. A i ti bogme nećeš ostat hladna. Mene mi se čini da ćeš se i ti zaljubit' u njega isto tolkačko jako k'o on u tebe. Uh, uh, prežestoko je ovo...nenadno mlogo, a posebno u vaše godine. Nek vas dragi Bog sačuva od svakoga zla, kad vas je već namijenio jedno drugom, nek vas i poveže...i vazda sveže!
-Dobro Rahima, nemoraš mi više ništa govoriti jer mi je jasno da i su to samo gluposti koje si mi dosada rekla. Evo ti „evrovi“ i možeš ići, svakog trenutka može doći poštar. Moram slušati zvono...Crrrr, crrrrr, upravo je poštar zvonio i čekao ispered vrata.

* * *

Ibrahim je sjedio na kućnom pragu i drhtavim rukama vezivao pertle na cipelama. Gromki glas salavata koji se razlijegao iz zvučnika na minaretu čaršijske džamije, prekinuo mu je tok misli. Lijevom rukom dohvati štap koji je bio naslonjen na dovratak, prihvati ga i desnom suhom rukom, pa se uz njegovu pomoć podiže. Skopča čohani zimski kaput, namjesti beret-kapu, podiže ruke sa rasklopljenim dlanovima, i prouči Fatihu.
-Amin! Dragi Allahu podaj mu sve dženete onoga svijeta... – dodao je tiho šapćući posljednje riječi.
-Je l' to ja ču' salavat? – pitala je Zumreta, pojavivši se iza njegovih leđa.
On samo, kao i uvijek, uz šturo „jah“, klimnu glavom i ne okrenuvši se prema svojoj ženi. Uze ponovo štap i laganim korakom napusti kući prag.
-Ti ćeš u čaršiju, jelde? Viđaj ko je umro... – gubile su se njene riječi u zraku koji je ostajao za Ibrom. On joj samo odmahnu desnom rukom, pa drhćući odgurnu irezu sa avlijske kapije i nestade u sokaku.

* * *

-Opet ti, Rahima! Majko mila, hoću li se ikada riješiti ove napasti? Šta sad hoćeš? Opet pet „evrova“, da ih zaradiš gatajući mi?
-Ih, bona Kado, što se ljutiš? Hoćeš rijet da ti nisam pogodila proljetos? Sve ti viđam u očima; ljubav ti sjevti iz nih. Je l' bi 'nako kako reko', ha, reci istinu?!
-Moram priznati, nisam vjerovala ni jednoj tvojoj riječi. Prvo, mislila sam da niko ne može unaprijed znati tuđu sudbinu, ma ni svoju sopstvenu a kamo li tuđu, a drugo, bila sam uvjerena da nikoga nikada neću voljeti. Kad je prošla mladost onako uludo, taman posla da se zaljubim ovako stara. A, eto, dogodi se baš onako kako mi ti reče.
-Hajde, pristavljaj kafu pa da vidim šta te još čeka. Ako ti ne pogodim, eto, neću uzeti ni jednu paru, majka da mi umre! – nabrajala je Rahima i gurala Kadiru u hodnik, pa zatvorila vrata za sobom.
I dok su pile kafu, Kadira je, s žarom u očima, pričala kako se dogodila njena ljetošnja ljubav.
-Bilo je to ludo, mislim...taj naš susret, to što smo se toliko zaljubili. Ipak smo mi prošli petu „banku“, ostarilo se, život nas je satro. Kao da nas je pogodio grom iz vedra neba, ljubav nam je totalno oduzela razum. Ponašali smo se kao balavci, prvi puta zaljubljeni, zaslijepljeni. Svaki trenutak mog boravka bila sam sa njim. Dobro je što sam posjetila roditelje prije upoznavanja sa njim, inače ih ne bi ni vidjela. Otišla sam kod njega, pa s njim na more. Bilo je to najljepše ljetovanje moga života. Tako isto i on kaže, i on je tek ljetos spoznao ljepotu života. I za njega je ovo najljepši period otkako je rođen. Nikada se ni sa kim drugim nismo tako lijepo opustili, prepustili se nekom drugom, kao što smo se predali nama, uzajamno: poklonili smo svoje duše i srca jedno drugom, zauvijek. O, kako je lijepo voljeti! Tek sad znam da živim, da je život i lijep.
Treptala je od sreće, ispijala skoro već ohlađenu kafu i nastavljala pričati.
-Šteta što smo tako daleko. Ne možemo se viđati svaki dan, ali sam je nastojala ići kod njega kad god bih imala par slobodnih dana. I opet nam je bilo ludo, prelijepo, nismo se mogli zasititi jedno drugoga. Šta misliš, Raho bona, dokle će ovako trajati? Hoćemo li ikada živjeti zajedno?
-Čekaj da pogledam, pa će da ti kažem.
I kad šoljica bi ponovo okapana, kad se ukazaše figure u njoj, Rahima je uze, okrenu nekoliko puta pokušavajući da sklopi priču. Ali ovoga puta njene oči ne dobiše sjaj radosti, ne vidješe više tako lijepo kao prošloga puta. Da li joj slagati – mislila je – ili joj reći istini i povrijediti je? Ma, reći ću joj nekao „okolo-naokolo“, tako da zna da je čeka zlo, ali da ne pomisli na ono „pravo zlo koje će da je uništi“. Okrećela je očima i pravila se kao da je zadubljena u „čitanje šolju“, a u stvari nije imala hrabrosti da je pogleda u oči i kaže joj ono što vidi.
-Ovaj puta šolja ti se nije „otvorila“, ne vidim baš dobro sve, nekako je nepovezano, nejasno.
Srce joj zadrhta kad osjeti ispitivački pogled iz Kadinih očiju, koje je jedva imala snage da pogleda, da joj tim pogledom kaže kako nije strašno, da je utješi u zloj slutnji.
-O, Devla, Devla! (O Bože, Bože!- po ciganski; Devla-Bog), i nastavila da ćućori romskim jezikom, pljuckajući u stranu i otjeravajući rukom neko nevidljivo zlo.
Kadi se izgubi radost sa lica. Predosjećala je da ništa dobrog Rahima ne vidi ovoga puta u šolji. Ne htjede je pitati, nego sačeka da ona sama nastavi priču, ali onim jezikom koji i ona razumije.
-Sestro mila, vidim ti dalek put, ubrzo. Glas samo što nisi dobila, evo, 'tica ti sjedi na prozoru. Brže ćeš biti 'tam, nego 'vamo. 'Tica je crna, nosi smrt u kljunu, i zato ćeš ić' na dalek put...
-Znači, otac je sigurno izgubio bitku sa životom. Pa, i star je, naživio se...
-Al' ja se bojim da nije on, neg'...
Reski zvuk zvona prekinuo je rečenicu Ciganke Rahime, Kadira je brzo skočila i pojurila do ulaznih vrata.
Rahima je brzo pokupila svoje prljave tobe i požurila hodnikom, a u susret joj je dolazio glas poštara ispred vrata, koji je donio telegram Kadiri.
-Potpišite ovdje da ste primili telegram – pokaza vodoravnu crtu na koju Kadira nažvrlja svoj potpis. U tom trenutku se Rahima provuče pored nje i potrča niz stepenice.
-Rahima, čekaj da ti platim... – dovikivala je uznemirena Kada, ali joj je Rahima samo odmahnula rukom i nestala iza ugla susjedne kuće.
„Fala ti, Devla, kad stvori ovolike kuće, da mogodo' uteći iza ćoška, da ne morado' reći Kadi na čiju će dženazu otić'...“ – s olakšanjem je otpuhnula Rahima i dršćućim koracima nastavila bezglavo juriti ulicom. Da ju je neko vidio, mislio bi sigurno da je nešto ukrala pa da bježi od gonioca. Ne, ona je bježala od istine koju je trebala reći Kadi.

* * *
Dok je dženaza dostojanstveno prolazila ulicom, Zumreta je pogledom ispraćala tužna lica koja su koračala u povorci koja se laganim koracima kretala ka mezarlucima.
Nepun sat poslije dženaze kod Zumrete se iskupiše žene i raskokodakaše se uz kafu.
-A vala je i pio, ko smuk- reče Rasema.
-Dobro mu je jetra i izdržala toliki alkohol. Nije on pio samo malo, ponekad, nego je godinama bio i pravi pjano – dodade Raifa.
-Ma, nije bio star, samo se uništio rakiješinom. Al' nije uništio samo sebe, sve je izgubio zbog nje; i ženu i djecu, komšije...svi su ga se odrekli.
-To najbolje zna njegova žena, ona je s njim godinama deverala. Ko bi reko da će se poslije toliko godina rastati, kad su djeca već odrasla.
-Ja sam čula da ni ona nije bila baš tako dobra prema njemu, da ga nije poštovala, da ga je svojom naravom otjerivala od kuće. A on, ko muško, đe će drugo neg' u kafanu, pa udri po rakiješini. Možda bi i moj tako isto napravio.
-Eh, šta je doživio, da ga žena tuži, zajedno sa djecom, da se u godinama kad treba da uživa u životu, on mora da ide na sud i tako sve dublje tone u kalježinu života.
-Nije im to lijepo, mjesto da se dogovore s ocem, djeca ga tužakaju, svašta mu govore, prave mu zlo...a sve što ih je mati podgovorila. Eto, sad nemaju koga ubijati, ukopali su ga, nema više.
-Nego, vidjel neko od vas i njegovu djecu na dženazi? Ja ih ne primijeti u onom svjetini.
-Ni ja, čini mi se da ih nisam vidjela. Da li mu je bivša žena tužna ili se raduje što ga je ukopala? Jadna mu je samo mati, ona to neće moći preživiti.
-I ona zamal' ne umrije kad su ga donijeli kući iz bolnice. Kažu, nije ga mogla prepoznati, tako je bio iznakažen.
-Ko ga je gonio pjanog na skele? Treb'o je ostati od posla kad nije bio spreman za pentranje po njima. Ma, ja se sve nešto mislim; možda je on i htio da pogine.
-Ne bi' rekla da je baš sad htio da mu se desi neko zlo. Barem ne sada, kad je našao svoju veliku ljubav.
-Kažu, nikad ga nisu vidjeli tako sretnog, nikad nije tako lijepo izgledao. Prosto je blistao od ljubavi, kao da je prvi puta upoznao ljubav.
-Ko zna, možda i jeste. Možda mu je ova nova pružila sve ono što je čitavog života želio a nikada nije dobio. Možda ga je stvarno tako pazila i voljela kao i on nju, može svašta biti, zar ne? Barem je doživio pravu ljubav prije nego što je poginuo, nije živio uzalud.
-Dobro, a zašto se onda napio toliko, pa još tako pijan otišao na skelu.
-Čula sam da je toga dana dobio rješenje sudske presude, da su žena i djeca dobili spor pa se trebaju ponovo useliti u prizemlje one kuće u kojoj on sam stanuje, a koju su pravili zajedno. Teško mu je palo jer je mislio da će zbog toga izgubiti ženu koju je volio više nego ikoga do tada, da će ga i ona napustiti. To ne bi mogao podnijeti, pa se zato ubio. Da, baš je izvršio samoubistvo.
-A...ona nova...je li ona bila na dženazi?
-Jeste, ja sam je dobro vidjela. Doduše, nisam je mogla poznati, toliko se izobličila od plača.
Eto, sad je ona izgubila njega, a ne on nju. Šteta...šteta...a tako su se voljeli.
-Vidi nje, pa ona je na njenoj strani.
-Da, ja sam uvijek na strani ljubavi, ma ko da se voli, svako ko voli i zna da voli i meni je drag. Ja je ne osuđujem jer je ona veliki gubitnik. Bivša žena je sada sretna, ona će dobiti kuću, zajedno sa djecom, a nije zaslužila. Za nju je kuća imala veću vrijednost od života, od ljubavi. Ona je podla i ja je ne volim.

* * *

-I...kakva bi dženaza? – pitala je Zumreta unoseći se Ibri u oči, nebi li u njima vidjela njegova osjećanja. Ali on ostade zatvoren i ne pokaza ni šta misli, ni šta osjeća.
-Dženaza k'o dženaza. Kakva bi trebala biti?
-Ma, ja...'nako upita'...svašta se priča...pa sam mislila da ćeš mi reći ko je sve bio, ko je šta reko.
-Ženo, dženaza nije trač-partija. Ljudi idu na zadnji ispraćaj rametlije, a ne da ga tračaju. Znaš da se o mrtvima ne priča ništa loše.
-Do malo prije su mi bile jaranice, pa tako svaka ponešto reče o njemu. Doduše, neke su bile na njegovoj strani, neke samo rekle da je bio pjano, ni jedna, vala, ne reče da je bio loš. Čak su rekle da mu je prva žena bila akrep, da se zbog nje propio. Vele, ova nova ga je vratila u život, da je uz nju živno. Je li bila i ona?
-Jeste. Ih kad bi ti tako zamnom plakala...
-Kako ne bi plakala kad je njoj sve dao, i srce i dušu. Možda bi mu se prva žena i vratila da se ova ne ušejtani, oduze mu pamet. Ih, kad bi' ja znala da bi i ti tako...ma, ne bi' nikad zaplakala!
-Eh, Zumreta moja, da si i ti meni dala toliko ljubavi kao ona njemu...eh, i ja bi' bio sretnik najveći na svijetu. Ovako, pola vijeka provedo' s tobom a nikad mi ne pokaza da me voliš. Samo ti je uvijek bilo stalo da imaš sve drugo osim ljubavi i rahatluka. Popišam se ja na sve ovo kad nikad s tobom ne vidjeh providna dana. Eh, da sam nešto bio pametniji, pa da umrem ko čo'jk, punoga srca, da sam bio voljen kao rahmetli komšija. Eh, kad bi se sad vratio barem dvadest godina...nek znaš vala da bi ja tako napravio. Ovako, prošlo me sve, jednom nogom sam u mezaru, pa moram te izdurat još ovo malo vremena dok ne zauči i moj salavat.
-Znači, i ti si na strani one kurvetine i onog pjane koji pogubi sve zbog rakiješine...
-Šuti, ženo! Bolje ti je da mu proučiš Fatihu i odaš poštovanje. Zemlja se nije još ohladila, sunce tek što je zašlo...




CRNA SUDBINA
U BIJELOM SNIJEGU

-Uh, al je hladno, brrr...Kad će ova odvratna zima prestati? Ma, nek ide do vraga već jednom! Znaš, uopće mi se ne izlazi van. Ne mogu nikako da se ugrijem, toliko mi se hladnoća uvuče u kosti. Već je kraj veljače, ali ne popušta.Čak me i moja Marica jedva zagrije.
-Tko ti je kriv kad si ostario! To ti je, gospon moj, prvi znak početka starosti. Vidiš mene; ja sad mogu de skinem gol i da sa nekom dobrom mačkicom vodim ljubav u snijegu, ha, ha, ha...
-Hajde, ne zezaj, nego izađi i prošetaj po kolodvoru, pogledaj je li uredno stanje u čekaonici, ma...znaš već šta sve trebaš napraviti.
Maldi policajac otvori vrata na policijskom vozilu, iskorači iz njega, a u auto grunu hladoća kao bomba i zapljusnu starijeg kolegu koji je sjedio na vozačevom sjedištu. Štef se strese od hladnog talasa i zalupi vrata za Josipom koji je izašao i krenuo u policijsku kontrolu. Hladnoća zimske noći ledila mu je paru ispuštenu iz usta, zaleđeni snijeg škripao mu je ispod gumenih đonova službenih cipela, ali je on to sve izdržavo normalno jer je u njemu vrila mladalačka, vrela krv. Čak ni dugi kaput nije zakopčao, niti navukao rukavice.
Na kraju grada, pored zaleđenih šina, šćućurila se mala zgrada glavnog kolodvora jedene željezničke postaje u Hrvatskoj. Noćno svjetlo obasjavalo je plato ispred ulaza, koji se prostirao sve do ceste koja je vodila do iza kolodvorske zgrade. U ovo vrijeme, u kasne noćne sate a prije samoga svanuća, nije bilo pristajanja putničkih vlakova. Iza šaltera na kojem je bila navučena debela zavjesa, službenik koji je prodavao karte zaspao je u sjedećem stavu, glave oborene na prsa.
Josip, zanešen svojim mislima, zakorači u čekaonicu, prelatje pogledom po praznoj i prljavoj prostoriji, kucnu u šaltersko okno i krenu ka izlazu. Zavjesa na šalteru se malo razmaknu, još pospani blagajnik mu samo odmahnu rukom, kao znak da je sve u redu, i ponovo zatvori zavjesu. Josip, okrenut leđima ka čekaonici, pogledom letimično preletje preko pustog kolodvora i taman htjede da se uvjeri da je sve u redu, ali u zadnjem trenitku krajičkom oka ugleda nešto crno, sklupčano u dnu staničnog magacina. Pomisli da je to preostala vreće robe koja je toga dana zaboravljena, ili čak nova pošiljka koja čeka prvi vlak u koji će biti ubačena. Da li da ode do tamo i pogleda šta bi to moglo biti, ili pak da se što prije vrati u zagrijani auto? Noge ga ponesoše same, neka nevidljiva sila vodila ga je u tom smjeru.

* * *
-Sretan ti Đurđevdan, Šuki! Otkuda tebe ovdje, care? Zar nisi u Italiji?
-Jesam, jesam. Samo, tako, dođoh malo za naš praznik, da se vidim sa moji ljudi, Cigani...i da si proberem neku “pucu”. Znaš, rado bi’ da se oženim. Kren’o me “bizmis”, pa neću da budem više sam. Sad mogu da ishranjivam fameliju, nisam više fukara.
-Ma, batko moj, kolku god paru da imaš, ti ostaješ gurbet. Ništa te ne može izbjeliti i napraviti te drugim čovjekom. Piše ti svuda da si Rom, ili Ciganin, kako svi za nas kažu.
-Pa, šta onda. Ja i hoću Romkinju da oženim, ne tražim bijelu ženu.
“Čajorije, šukarije, pala mande, pala mande, čaj...čaj šukarije”
“...Đurđevdan zeleni, svima osim meni...”
Sa svih strana se čula muzika, svako je pjevao svoju pjesmu, a Ciganska srca nisu mogla ostati mirna, pa su njihove noge poskakivale, tijela se lelujala kao plamen, onaj koji je palio njihova srca, i skoro svi su igrali; i staro i mlado se diglo na noge i niko nije osjećao umor.
-Poznaješ li onu “pucu” tamo? Vide kako igra?! Ma pravi oganj joj u tijelu gori! Vau!
-Znam, to ti je Ramajana, kćer od naš batko Milan i njegovu ženu Ružicu. Ali...mlada je ...barem za tebe. Mislim da joj je tek petn’estak...
-Pa to nije premlado, e-hej, šta ti pričaš, gurbetu jedan?! I moja majka je mene rodila u šesn’estoj. Za šta će meni stara cura, dosta sam ja već izlapio. Nego, idem da je barim...
Šuki je stajao pored kola u kojem je igrala ramajana. Nije ju gubio ni na trenutak iz vida. Kad se zaplesa Ciganski čoček, on se ubaci među razigranu skupinu i započe igru udvaranja okrenut prema Ramajani. Ona pristade na njegov igrački izazov i uzvrati mu najvatrenije što je mogla. Tijelo joj je drhtalo kao mladica koju povija proljećni razvigor, pa je cvetala i listala i blistala u transu igre. Čoček je trajao predugo i stariji su polako odustajali. Na kraju su ostali samo još Ramajana i Šuki, a ostali su sjeli u krug i tapšući rukama u ritmu muzike, bodrili ih.
Igra se završi, svi se digoše i uskomešaše, pa tako i njih dvoje izmigoljiše neprimjetno iz te mase i zaputiše se put obližnje šume. Hladili su se mašući rukama ispred lica i nisu progovarali. Vatra im je sijevala iz očiju, a i ona koja im je sagorjela tijela dok su igrali, frcala je kroz sve pore i u vidu znoja razlivala se po sjajnoj koži. Brisali su znoj a pogledima palili jedno drugo. Gorjeli su ljubavnom pomamom. Je li to bila ta velika, vatrena, ljubav na prvi pogled? Da, i to najvatrenija vrsta, ona koja prži, sagara...
Drhtali su u ljubavnom transu, ljubili se vatreno, žestoko, bolno...kao da su otišli nagdje sasvim daleko s ovog svijeta. Nisu trebali riječi da bi dokazali koliko su se zavoljeli, u jednom trenutku...do vječnosti. U izluđenosti, predala mu se sasvim. I on je ubra, kao prvi proljetni cvijet. Bila je sretna što je svoju mladost poklonila baš onome koga voli a ne nekome za koga bi je otac prodao. Sad i kad bi je prodao da bi mogao da se oblokava i tuče joj majku, ne bi više dobio ni za jedan litar najslabije rakije. Ali, bila je sretna što je ispunila svoju, a ne očevu želju, što je pripala baš onome ko je ošamuti ljubavlju i pokloni joj barem jedan dan sreće.
-Oh Devla...Devla!(Bože) Bolje da si me uzeo sebi nego što si me ‘vako kaznio! Zar mi nije dosta moje muke...ovog pijanca koji mi ubija dušu i tijelo...pa sad još i kopile...o, Ramajana!
Nije joj bilo teško ni onoga dana kad joj čupavo Ciganče staviše na mlijekom nabujale grudi, kad ga zadoji majčinskom ljubavlju. Voljela ga je jer je bio plod njene najveće ljubavi, isto toliko puno kao njegovog oca Šekija, koji je pokosi i ostavi. Otišao je uz lažno obećanje da joj ide “srediti papire” kako bi ju odveo u Italiju. To potraja nekoliko mjeseci, ali kad je čuo da mu je rodila sina, javi joj da će doći da ih vidi i da ih povede sa sobom.
Čekala ga je tu noć, tu dugu hladnu zimsku noć, nedavno porođena, sa sinčićem na nabrekloj dojci, a vozovi su prolazili...ni iz jednog nije izašao Šeki i poveo je svojoj kući, pa u Italiju.
A ona ga je čekala cijeli zimski dan i cijelu zaleđenu zimsku noć. Pobjegla je i sakrila se kod magacina, da je policajci ne bi odveli u policijsku stanicu ili roditeljskoj kući, i tu čekala sljedeći vlak, onaj u kome je sigurno morao biti njen Šeki. I dok je dojila svoga bezimenog sina, jer mu ni ime nije sama htjela dati, dok su se još preostale kapljice mlijeka iz ispražnjene dojke slivale u dječije grlo, ona je, neispavana i gladna, izgubila snagu da se bori sa crnom sudbinom, i zatvorila svoje crne oči. Sanjala je kako sjedi u vlaku za Italiju, kako je Šeki drži na krilu dok ona doji njihovog sina. Zaspala je s osmjehom na usnama.
Mlijeka je polako nestajalo, mala Ciganska usta su ostajala nepokretna, nisu više mogla ni pustiti plač, nego su se ukočila na bradavici majčine dojke. Polako je klizio zamotuljak iz ruke zaspale Ramajane, i skliznuo na zaleđeni beton ispred magacina male željezničke postaje. Njena prsa su se smrzla, njeno tijelo se pošlo polako kameniti.

* * *
-Štef, ...ti Bogca...dođi brzo ovamo! Mislim da je to ona lijepa iz Radićeve... – dovikivao je Josip svome kolegi i mahao mu rukom da pođe do njega, i dodao: - Javi u bolnicu da pošalju kola hitne pomoći. Biće posla za njih! Dođi čim javiš, ne mogu sve sam. Ima ih dvoje...

U bolnici su konstatovali dječiju smrt, a Ramajana je imala snage samo da im kaže:
-A ja sam ga tako voljela... – prije nego se ugasilio i posljednji plamen u crnim ciganskim očima.



________________________________________

Mersima Mehanović (1987)
Sarajevo




Ikona tvoga lika

Ikono svoga lika,
Tragove ti stopa prašina da prekriva,
Ili mi tvoj dah lice da umiva.

S lijeva kao i zdesna
Isto da si mi daleko,
Ili mi tvoj šapat zvonak da biva.

Kada molim i mrem
Glas te moj da ne stiže,
Ili ti se drhtaj na mojoj koži da skriva.

Ako mi duša krvari crvena
Tvoja u plavilu da tone,
Ili purpurne snove da sniva.

No otiske li ti na svojim putevima vidim,
Na dohvat meni, uzdah li moj čuješ,
Ikona tvoga lika me u kamen sliva.



U Klajnovoj boci zatvorena

Oblaci sna pred očima,
Ruke spetljane u čvor,
Budna sanjam noćima, noćima,
Da srce mi je pusti dvor.

Rđav glas u ustima,
Misao gavran je moj,
Veli: ''dok dišem nadam se, nadam se,
Dok dišem idem u boj''.

Mjeseci oko glave kruže,
Vidim i kada je mrak
Rugobu što rajski tuže, tuže,
To otima im slatki zrak.

Naprijed! Nazad nemam kud,
Svaki korak kao stijena,
Da l' da mijenjam, mijenjam ćud,
U Klajnovoj boci zatvorena?


Apolonov povez

Apolon mi šaputao dok uvijah rime,
I drûge svoje za poklon mi dade,
Smješak grohotom one da čine,
Kap mora iz oka da vade.

Apolon mi strijele vatrom mio,
Dok sjekoh glave dusima zlim,
Grifin me na leđima smrtnicima snio,
Bojaz da dijelim nemanima tim.

Apolon mi sunce brizgao u dlan,
Melem i travu brzinom da postidim,
Kugi uskratih novi dan,
Novi dan s vama da vidim.

A gdje je sada Apolonov muk,
Hladnom rukom dok stihove rimam?
Jaka nisam ni da zategnem luk,
To bijeli povez s glave skidam



Od poštovanja

Ne udahnjujte mi život u malaksavo tijelo:
Znam da volim tek dok nemoć me mori.
Ako borbama neozlijeđene ruke prokrvarim perom,
Prljajući papir, olovom zamažem svoj pjev,
Ne nosite mi zavoj, ni toplu vodu!
Ne odnosite bijedan pokušaj da veći ožiljak stvorim!
I neka Vas ne zavarava blijedo mi lice: dišem.
Dok disati je teško,
A izdisati teže kada aura Vaša vidno iščezava.

Kako samo mila je odanost, sirotinja moja,
Kako je snažna i zdrava i rumena,
Koliko puta dan za danom pređe,
Misleć' da može Vama život da udahne,
Misleć' da treba Vama život da udahne.
A aura Vaša iz bilja izniče,
A biće Vaše od nemoći ne pati.


Danas za sutra

Danas
Mi
Nećemo polizati kosti ulova
Kojeg su nam divlje zvijeri ostavile,
I nećemo njušit' njihov krvav trag.
Danas
Mi
Idemo u lov,
Misli du nam koplje,
Znanje štit,
Pa ćemo juriti plijen po prostranim poljima,
Dok sunce žari svaku suhu travku
I naša čela.
Danas
Mi
Ne stavljamo katance na naše kapije,
Nego na ćelije jučerašnjih hijena
Koje smo napojili kaktusovim mlijekom,
A nahranićemo ih njegovim iglama.
Danas
Mi
Ne bilježimo koliko smo siti,
Nego koliko smo njih opskrbili vještinom,
I hvalićemo se njihovim uspjesima
I slaviti ih do iznemoglosti
Krikovima i pjesmom.
Danas
Mi
Ostajemo u našoj savani
Dok žedni gledamo u obližnju baru,
I znamo da plodno je tlo pod nama,
A i da nije, plodni su naši umovi,
I znamo da već
Danas
Mi
Možemo vidjeti sutra.



Dođi mi opet

Ako dođeš mi i sve što vidiš
Bude
Drhtavi prut,
I krivnja ti za vrat skoči
Pa samosvijest te počne umarat',
Obuzdaj haos kojeg stvaraju tvoji vodiči,
Uzdrmala me samo mećava
Što putuje.

Ako dođeš mi i sve što shvatiš
Da je između nas
Bude
Tanana nit
Omotana oko mene cijele,
Svezana za tvoj kažiprst,
Svuci je i sveži
Za opalu jednu trepavicu!

Ako dođeš mi i sve što ostane
Kada odeš
Bude
Neznani čovjek,
Trgaš mi rajske ključeve iz ruke,
Na otvorenom dlanu mi stojaše
Od onda kada si bio
Znan.

Dođi mi opet
Ako budeš dolazio,
Da se bez strepnje uznamo iz dana u dan.



Škola

Da li ti
Sijevnem
Kroz unutarnji vidokrug
Kad bocneš me u srž,
Il' pomoliš se samo
Da ne stignu te moje kletve
Neizgovorene,
Nedomišljene,
Nebitne?

Plutaš li svojim barama od činjenica,
Ili trepćeš bičevima
Kao lud(a),
Da prije obiđeš krug
I prošaraš ga valovima
Sad skladnim,
Sad oštrim,
Sad jadnim?

Spotaknem li se
U tvoju sobu,
U tvoju prljavu noć,
Da je doisprljam,
Ili me goniš u ego,
Pa me vratiš kada ti trebam
Za ovo,
Za ono,
Za bilo šta?

Jesam li ja
Jedno veliko ''desilo se'',
Ili sam ti zlatna ribica,
Ili most:
Krhak,
Drven
Ali prohodan?

Kako god.
Ti si meni
Škola.



Dar

Pružaš mi dragulje
Kada usfali mi dinar,
I rajske svoje dvore,
I sluge,
I jastuke od oblaka.
A ja ljubim
Tvoju uspruženu ruku,
Dragost tvoju svu.

Nije ti strano
Sve što je ljudsko,
Pa štuješ nezlo,
A dobro hvališ
Kao što zlatnim jezicima
Hvale se sveci,
Blaženost te njihova krasi,
A ti jedva da znaš za nju.

Darovala bih ti svoga vremena,
Jer v'jek mi duljaš
Prognavši more,
Il' smrti svoje
Ako patit' ti je.
Sve konačno malo je
Za tebe
Koji u veselju si smijeh,
A u žalosti blizu.


________________________________________

Asim Bajramović
USA




Noć je blaga-mjesečina

Noć je blaga-mjesečina
baš k'o bijel' dan
putem ide bećarina
pijan-raspasan.

Sva mahala pjesmom ori
posl'je večera
ja ga mlada kradom gledam
sa svog pendžera.

Fesić mu se nakrivio
aman-jarrabi
da ga bogdo i ne vidim
dukat dala bih.

Još me majka nagovara
da ga dočekam
a vallahi i billahi
ja ga i ne znam.

Zašto bih ga dočekala
majko premila
zar si ruho i seharu
zbog njeg' spremila.

Mejhana je kuća njemu
za drugu ne zna
ja bih mlada suze lila
čekajući ga.

Oči bih mu izvadila
da me ne gleda
srce bih mu salomila
zbog mog Mehmeda.

Nije majko duša moja
ča¹a rakije
da je baraba od ćeifa
s' društvom popije.

Već je majko moja duša
zlatna maštrafa
gdje se čuva slatki šerbet
za mog Mehmeda.



________________________________________



Sadžida Viteškić-Majstorović (1955)

Sarajevo




Čežnja

Pođoh prema dugi, jer rekoše:

«Sunce će ući u tvoje oči.»

Tek rukom oćutih
nebo zapleteno u granama,
a ukradoše mi jutro
okačeno nad bjelinom grada.

Ostaviše zaboravljeni tračak
suncokrete da šapuće,
zakašnjele ptice i korake što odlaze






Na Bistriku, povrh Sarajeva


Sjetim se, često, koliko sam se puta, kao dijete, ljutila, kad bi me rano jutrom budio glasni pisak lokomotive. I tek što bih, onako snena, zatreperila poput lišća breze ispred mojih vrata, moje bi snene kapke zasjenio gusti crni dim, tjerao mi suze na oči i škakiljao grlo. Više bih nazirala nego vidjela garavu ruku mašinovođe i crvenu zastavicu otpravnika, jednog starog čovjeka uvijek nasmijanog lica i ćelave glave skrivene pod kapom, koji bi im poželio sretno putovanje.
Ćiro bi, potom, nastavio putovanje ispunjen veselom grajom djece koja su učila račun brojeći tunele. Jedva su čekali da naiđu na slijedeći, ali bi se za svaki slučaj čvrsto držali majčine suknje, jer je mrak i «tu žive babaroge koje jedu neposlušnu djecu». Njihova bi se graja pojačala dok bi prolazili pokraj mene. Ali, ti veseli glasići mi nisu smetali. Valjda zato što sam bila vršnjakinja s nekim od njih. Vagonima bi se širio neodoljivi miris pećenih pilića brižno umotanih u stare novine. Našla bi se i poneka pletara domaće rakije...
Ma vidiš ti mene, stare blese... Spominjem djecu i tunele, a umalo zaboravih zaljubljene. I oni su jedva čekali mrak, koji je njima bio saveznik. I nježno se hvatali za ruke. Sjećam se jedne priče: putovala kćer, mlada, tek stasala, sa svojim ocem, poznatim u selu po strogosti i prijekoj naravi. A preko puta njih, u vagonu, veselo momče, koje bi, svako malo, iza spuštenih trepavica, mjerkalo djevojku. Ali se ne usudi ništa uraditi, sve do trećeg tunela, tako kažu. Obradova se, taman, kad ih mrak obgrli i snažnim pokretom uhvati čvrsto djevojčinu mišicu. Malo se i sam iznenadi osjetivši da nije nježna i slabašna. Možete zamisliti i sami kakva je bila boja njegovog lica, crvena kao kar, kad je na izlasku iz tunela, na danjem svjetlu, ugledao široko nasmijano lice djevojčinog oca i svoju ruku na njegovoj mišici. Ni sam ne znajući kako, izletio je iz vagona... Kažu, od stida, nikad više nije ušao u ćiru. Ma, mislim da to nije istina. Divno je bilo putovati ćirom!
A kad bi ćiro nastavio putešestije, moj bi se nasmijani čiko nakratko povukao u svoju kućicu da popije čaj od «domaćijeh trava» što mu je donijela nena iz svoje bašče u kojoj ih brižno njeguje.
«Evo malo nanijaka, majčine dušice i kamilice. Dobro je i za zdrava hinsana. Na, uzmi...» - govorila bi donoseći mu «trave» u fišeku.
A ja bih pokušala da zatvorim oči i vratim onaj lijepi san o dalekom moru, ali bi mi nosnice ponovo zaškakiljao miris dima. Ovaj put blaži, skoro je bio i prijatan. To bi moj dobri čiko zapalio lulu i puštao polako kolutove dima koji bi iznenada nestajali, rasplinuti, ko zna gdje... Slijedeći bih voz dočekala budna, radoznalo razgledajući oko sebe i pokušavajući izbrojati garava lica na prozorima vagona.
Često sam, kad bi se dan smirio i noć me zagrlila, gledala svjetla, svjetla najljepšeg grada na Planeti. Sarajeva! Zamišljala sam porodice iza titraja svijeća, petrolejki, vatre iz toplog ognjišta, kako večeraju, pričaju, smiju se ili plaču... A mjesec i zvijezde bili su mi tu, gotovo nadohvat. Kad bih imala ruke, razmišljala sam, mogla bih ih dohvatiti i nježno držati u dlanovima. Dugo u noć disala bih duboko, unosila u sebe svježinu i upijala tišinu ponekad prekinutu udaljenim lavežom pasa.
Nekad bih kratila vrijeme slušajući priče okašnjelih putnika. Ili, pak, onih koji bi po dva-tri sahata ranije dolazili da ne «okasne na svog ćiru». Sjedjeli bi, ili, ležali na mojim klupama, tiho razgovarali i stalno gledali na sahat, čije su kazaljke klizile prijatnim polumrakom. Ja bih, tiho, zatvorila i jedna i druga vrata, da im ne bude promaha i da ne ozebu...
Zanesena ljepotom poneku bih zoru dočekala budna. I sunce koje bi se ogledalo u mojim očima. I njegove tople zrake koje bi ogrijale moje obraze i donijele pozdrave dobrih ljudi izdaleka.
Nisam birala kada ću se roditi. Ni gdje. Ni kako ću se zvati. Bilo mi je lijepo moje rano, garavo djetinjstvo ispunjeno uspavljujućom pjesmom Ćirinih točkova. Nisam putovala po drugim zemljama, ali mislim, ma ne..., ne mislim, nego znam, da ljepše mjesto ne postoji. Na Bistriku, povrh Sarajeva!
I nikoga nisam pitala:
«Odakle ja ovdje i zašto?»
Prihvatila sam život koji su mi poklonile vrijedne ruke neimara. Ali, u dokolici, kad bismo ispratili vozove, razmišljala sam zašto mi dadoše ime Bistrik?! I svim onim kućama oko mene, i mirisnim avlijama, i stazama. Zašto baš Bistrik? I upitah, jednom davno, nanu iz stare mahale bistričke, zna li ona odgovor na ovo pitanje. Ona se malo povuče unazad, nakrivi glavu na desnu stranu, nabra obrve i gotovo me prijekorno pogleda.
«Zar ne znaš?» - upita me pomalo oštrim glasom.
Ja odmahnuh glavom i postidih se. Osjetih se k'o đak-prvak pred učiteljicom, koji je zaboravio naučiti lekciju.
A nana se, onda, okrenu prema gradu govoreći:
«Samo pogledaj dolje. Sve će ti se samo kazati... Naše šeher Sarajevo! K'o na dlanu da ti je... Vidiš li? Bistar pogled... Bistra voda baščaršijska... Bistra duša bosanska... Eto, zato je Bistrik! A ti si ovdje, u srcu Bistrika. Zato su te tako i nazvali.»
I ode niz put pletući, vješto, čarape od vune za oštru zimu sarajevsku.

Sada me zovu Stara Bistrička Stanica! Bože, toliko je godina prošlo, a kao da je jučer bilo: Ćiro ponosno najavljuje svoj dolazak i prolazak, vesela djeca i dragi, znani i neznani putnici na proputovanju... sve oko mene garavo, a duše ljudi čiste...
Danas? Već odavno moje umorne kosti škripe... Moji izborani obrazi blijedi i omršavljeli... Moje upale oči sa ponekom zalutalom trakom zalazećeg sunca... Moja prorijeđena i ispucala kosa, bez sjaja... I neke zakrpe na mome tijelu... Ni moje oči više ne vide bistro... Muti mi se pogled često...
Gdje su sada moji vozovi? Da li se slika Ćire smiješi na požutjelim stranama nečije knjige? Gdje su sada moja djeca i njihova vesela graja? U prašnjavim albumima, možda, koje niko već odavno ne lista!? Moj čiko sa lulom i crvenom zastavicom već odavno luta nebeskim poljanama. I nana iz stare bistričke mahale. Samo sam ja, izgleda, tu... povrh grada.
Stara sam, znam, ali, još mi se živi! Još bih da gledam šeher Sarajevo i ašikujem s mjesecom i proljećnim beharom... Ali, snaga me izdaje i sva drhturim od zime. Posustajem sve više, al' još se držim. Iz inata, onako bosanski tvrdoglava. Hranim se sjećanjima i pojim davnim smijehom dječijim. Ostarjelim rukama vjetra ispraćam vozove mog djetinjstva i mladosti. Sjećanja mi daju snagu...
Znam da nikad više ne mogu imati lice djevojčice, niti srce najedralo od mladalačke snage. Ali, prije no sklopim zauvijek svoje umorne oči, na Bistriku povrh Sarajeva, voljela bih da djeca moje djece dođu i vide me, upitaju za zdravlje i zacijele moje rane. Da ispune moje dane piskom Ćire i svojom veselom grajom. Da mi ispričaju ono što nisu doživjeli, ali čemu su ih roditelji i roditelji njihovih roditelja učili: svaki grad i svaka zemlja ima svoju prošlost koja se ne smije zaboraviti.






Pjesmi

Noć mi ne da u susret zvijezdama.
U meni ćute koraci.
Ni leptirice da smrt i rođenje opjeva.
Ni misli da se iskrade.
Zori niti pokidane.
Nebo daljinama prelomljeno.
Ti, nerođena,
osmijehom probudi mene okamenjenu.




Samoća

Noćas zaboravljam pjesmu.
Umorna, zvijezdi se klanjam.
Ništa mi vrijeme ne kazuje.
Samo teče rijeka bez uvira.
Ruke-ptice u čekanju ustreptale.
Obamrle riječi nestaju u kapima.
Niko u ovu noć neće doći.



Zgasnuće

Stavljam sebe u okršaj noći.
Pjesmu hoću, a pjesma mi neće.
Između riječi i mene prevareno vrijeme






Djecu ne donose rode


(lica:djevojčica Marina, dječak Alen, djevojčicina mama, teta Branka, prodavač na pijaci)

Prva scena

(Dvorište. Djevojčica Marina i dječak Alen se igraju loptom. Nailazi trudnica. Oni je pozdravljaju.)

ALEN - Dobar dan.
MARINA - Dobar dan teta Branka.
TETA BRANKA (toplo se osmjehnuvši) - Dobar dan djeco. Lijep dan, zar ne?
ALEN (mršteci se) - Malo je pretoplo, ali nema veze.
MARINA - A meni je lijepo vrijeme.
TETA BRANKA (smije se) - I ja volim lijepo vrijeme i sunce... Zdravo djeco.
ALEN i MARINA (uglas) - Doviđenja teta Branka.

(Ona odlazi, a djeca gledaju za njom.)

MARINA - Jesi li vidio? Teta Branka je trudna.
ALEN - Šta je ona?
MARINA - Trudna, Alene. Čeka bebu...
ALEN - A, to... Ma kakvu bebu!
MARINA - Jeste! (tvrdoglavo) - Jesi li joj vidio stomak. Ona će roditi bebu.
ALEN - Ma jok! Kakvi roditi! Ona čeka rodu da joj donese bebu.
MARINA - Ali Alene, djecu rađaju mame.
ALEN (samouvjereno) - E to su gluposti! Djecu donose rode!
MARINA - Ali Alene... (iznenada se sjeti) - Pa zašto joj je onda onako velik stomak? Aha!
ALEN - Kako? ! A stomak! Evo zašto! ... Pogledaj! (Stavlja košarkašku loptu pod majicu) .
MARINA (zaprepašteno) - Alene!
ALEN (i dalje samouvjereno) - Zato što je progutala loptu. Eto zato!
MARINA - To su gluposti.
ALEN - E nisu!
MARINA - E jesu!
ALEN - E nisu... i gotovo!
MARINA (ljutito) - E jesu i gotovo!

(Marina odlazi prema kuci. Alen je začuđeno gleda.

ALEN - Marina, gdje ćeš?
MARINA - Idem kući!
ALEN (zabezeknuto) - Kući? Ali zašto? Pa baš se lijepo zabavljamo.

(Prilazi joj i blago je uhvati za ruku.)

ALEN - Ostani!
MARINA - Neću, pusti me, idem kući.
ALEN (ljutito) – E, pa idi kad si blesava!
MARINA (prkosno) - Neka sam!

(Alen joj plazi jezik. Marina mu vraća istom mjerom.)
Druga scena

(Soba u stanu Marininih roditelja. Mama «praškom» skida prašinu sa namještaja. Ulazi Marina i s vrata ljutito govori.)

MARINA - Mama, Alen kaže da djecu donose rode. Jel' da da to nije istina?
MAMA (blago se smiješi) - Naravno da nije.
MARINA (ohrabrena) - To su priče za malu djecu. Ja znam da djecu rađaju mame.

(Mama šuti. Razmišlja o nekim svojim stvarima i gotovo je ne sluša.)

MARINA (sa zebnjom) - Je li tako, mama?

(Mama ponovo ne odgovara. Marina se zamislila. Više nije sigurna u svoje vlastite zaključke.)

MARINA (za sebe) - Možda je Alen ipak u pravu? Možda je i mene rodi… ovaj, donijela roda.

(Marina prilazi mami, vuče je za rukav.)

MARINA (sumnjičavo gleda u mamu) - Jel' i mene donijela roda? ... Ili si me ti rodila?
MAMA (otrgnuvši se od svojih, misli, nasmiješi se na svoju djevojčicu) - Tebe? Ne... tebe nije donijela roda.
MARINA (zadovoljno se osmijehnu) - Znala sam ja da si me ti rodila.
MAMA (poluozbiljnim glasom) - Nisam te JA rodila. Ja sam te donijela sa pijace.
MARINA (potpuno zbunjena, iznenadjeno) - Eto vidi! Otkud sad s pijace?
MAMA (smije se) - Hajde, kaži mi, koje povrće najviše voliš?
MARINA - Ma znaš i sama. Zašto me to pitaš?
MAMA (navaljuje) - Hajde, kaži, kaži.
MARINA (popustljivo) - Pa, dobro. Neka ti bude! Eto, kupus...
MAMA (samouvjereno) - Eto vidiš!
MARINA (mršteći se) - Ma daj mama! I to su bajke za bebe. Znam, sad ćeš mi reći da si me našla u kupusištu, pod listom kupusa. Ma nisam ja beba.
MAMA - Ja i nisam rekla da sam te našla u kupusištu. Rekla sam ti da sam te donijela sa pijace. Sjećaš li se?

(Marina je gleda ispod oka, nepovjerljivo i znatiželjno.)

MAMA (smješka se) - Hoćeš li da ti ispričam sve od početka?
MARINA (ne želi da pokaže radoznalost) - Hajde dobro! Neka ti bude! Slušam!
(Mama ostavlja «praška», sjeda za sto preko puta Marine, koja je nas¬lonila glavu na ruke i čeka. Mama počinje priču...)

Treća scena

MAMA - Jednog martovskog dana dođem ja na pijacu. Pokupujem dosta stvari i već umorna krenem kući. Odjednom čujem galamu i vidim gužvu pred jednom tezgom.
PRODAVAČ - Navali narode! Još malo pa nestalo. Jeftino, skoro džabe,
MAMA - Proguram se ja, onako s punim cekerima, kad vidim - riba. «Krasno» pomislim, «danas ce ručak biti krasan». Znaš koliko svi, i tata, i ti i ja volimo ribice.
PRODAVAČ - Izvolite gospođo. Svježa riba samo za vas.
MAMA - Spakujte mi ribu u kesu, molim vas.
U tom trenutku, na kraju tezge ugledah tebe... ovaj malu, slatku glavicu kupusa. Spustih ceker, te je opipah. Tvrda, čvrsta, taman za salatu... uz ribice... Rekoh prodavaču – «Molim vas i ovu glavicu kupusa»
PRODAVAČ (začudjeno) - Gospodjo, nema kupusa. Sve sam prodao. (Ugleda glavicu) - A... to! Ona nije za prodaju. Mislim... Nema više, ona je ostala sama. Slobodno je uzmite. Ne, ne trebate platiti. I prijatan vam ručak.
MAMA - Zahvalim se lijepo prodavaču, uzmem kupus i stavim pod mišku, ponesem cekere i krenem kući.
PRODAVAČ - Doviđenja i dođite nam opet.
MAMA - Dok sam išla prema kući, moram ti priznati, kad god sam pomislila na prženu ribu i krompiriće i na kupus salatu, moj ti se kupuščić meškoljio pod rukom. Sve sam se bojala da mi ne ispadne. Konačno sam stigla kući. Stavila sam sve stvari na sto i polako počela praviti ručak. Uskoro je bio gotov. Još samo da izribam kupus za salatu... da malo omekne dok tata stigne.

(Mama prilazi stolu da uzme kupus držeči u ruci ribež. Glavica joj ispade na pod.)

MAMA (iznenađeno) - Bože, kako sam samo nespretna.

(Mama se saginje, uzima glavicu kupusa i vraća na sto pored ribeža.)

KUPUS - (kroz suze) - Jao, jadna moja glava. Jadan ja!

(Mama uplašena i zbunjena, osvrće se oko sebe. Počinje da drhti.)

MAMA - Ko je to? Ko to govori?
KUPUS (tihim glasom) - To sam ja, glavica kupusa.
MAMA (iznenađena) - Gluposti, kako kupus može da govori?
KUPUS - Obični kupus ne može da govori. Ali, ja nisam obični kupus. Ja sam čarobni kupus!
MAMA (začuđeno) - Čarobni kupus?
KUPUS (ponosno) - Da! A sad me slušaj! Ispuni mi samo jednu želju. Onda ću ja tebi ispuniti jednu želju.
MAMA (još uvijek začuđena) - Kako ja mogu ispuniti želju jednoj običnoj glavici kupusa?
KUPUS (uvrijeđeno) - Rekao sam ti da ja nisam obična glavica kupusa. Moja želja je da me ne izribaš i ne pojedeš. Ako me ostaviš u životu, ispuniću ti najveću želju.
MAMA (nepovjerljivo) - Kako? I uostalom, otkud ti znaš koja je moja najveća želja?
KUPUS (sigurnim glasom) - Znam i želim da ti je ispunim. Ali, moraš mi pomoći.
MAMA (još uvijek nepovjerljivo) - Dobro, šta treba da uradim?
KUPUS (smješka se) - Treba samo da me poljubiš i da čekaš.
MAMA (ponovo začudjena) - A koliko treba da čekam? I šta, uostalom, treba da čekam?
KUPUS (i dalje se smješka) - Čekanje zavisi od tebe. A to šta čekaš, to ćeš uskoro vidjeti.
MAMA (preko volje) - U redu, neka ti bude! Evo, ljubim te.

(Mama prilazi glavici kupusa i ljubi je. Listovi kupusa se otvaraju i pojavljuje se malena beba.)

MAMA (okreće se Marini i nježno, s puno ljubavi kaže - Ta beba si bila ti. Najveća mamina želja. I još nešto da ti kažem: taj dan smo tata i ja imali ručak bez kupus salate, ali nije nam žao.



Četvrta scena

(Marina gleda mamu iskosa, vidi se da joj ne vjeruje, šuti trenutak - dva.)

MARINA - Ja? Glavica kupusa, veliš? Hm, hm...
MAMA (suzdržavajući se da se grohotom ne nasmije) - Šta je kupuščiću mamin? Ti kao da mi ne vjeruješ?

(Iz dvorišta se čuje Alenov glas.)

ALEN (glasno) - Marina, hajde izadji. Napolju je divan dan. Znaš, šalio sam se ono za rodu. Dođi!

(Marina se smješka, prilazi mami, grli je i ljubi.)

MARINA (nježno) - Ma oduvijek sam ja znala da si me ti rodila. Kakva roda! Kakav kupus!

(Obje se smiju.)

MARINA (izlazeći) - Alene, Alene, sad ćeš ti meni progutati loptu. Pa da vidim, onda, kome će rode donositi djecu.
MAMA (ponovo uzima "praška" i smije se) - Dječija posla!

Kraj !

1992.





Noćas je zvijezda zaspala

Za tren izgubila sjaj,
a ljudi su vjerovali...

Nisu znali
da su pokidane niti.
.
Da li će joj tvoj povratak
vratiti sjaj?







Rođendan

Sjedim u sobi. Kroz prozor ulaze rumene trake i pramenovi sunca koje zalazi. Prilazim balkonu i lagano prstima dotičem staklo. Otvaram vrata... duboko udišem miris lipa. U daljini se čuju šumovi grada i ptica. Sve me to umiruje i pomalo uspavljuje, ali i donosi osjećaje sjete, koje trepere duboko u meni. Potsjećaju me na prolaznost.

Sutra mi je rođendan. Nije važno koji, zar ne? Možda zbog toga u meni ima pomalo nostalgije i oči su mi zasjenjene. Već odavno, unazad nekoliko godina zapravo, znam da mi je «sutra» rođendan, ali ne želim da znam koji je novi broj na lepezi mog života. Još jedno breme... Uporno se opirem istini i spoznaji. Ne želim, ili ne mogu prihvatiti izazov stvarnosti i svoje godine.

Veliki zidni sat otkucava svoje vrijeme ne mareći za moja razmišljanja. Njegovi otkucaji govore mi koliko je, zapravo, sati. I on mi govori o prolaznosti... Nikad nisam voljela satove. Ne volim te kazaljke, te tupe udarce koje me opominju na protjecanje vremena.

Već se pomalo plašim da ovo moje neraspoloženje ne primijete oni kada dođu i da ova tuga ne ostavi traga na mom licu. Trebala bih nešto da radim, da se otrgnem od misli, da se smirim. Jer, oni će uskoro doći... Ali, sve je već spremno. Sobu sam oprašila i usisala još sinoć, skuhala njihova omiljena jela jutros, postavila sto još u rano popodne. Sto za nas osmoro. Šta sad još da radim? Hajde dobro, još ću jednom pogledati da li sam sve uradila kako treba. Odnosno, kako sam željela. Ma naravno, sve je u najboljem redu. Nikada mi nisu manjkali osjećaj za estetiku i smisao za dobru organizaciju posla.


«Pa što onda ne organiziraš kako treba ostatak svog života?» - pita me neki unutarnji glas.

«E, sad je dosta!» - ljutito kažem sebi.


Da vidimo: tu će, s moje desne strane, sjediti Mustafa. Mahinalno pogledah na sat. Još ga nema. Sigurno je otišao da mi, kao i svake godine, za rođendan kupi crvene ruže. Svake godine buket je sve veći. Za svaki rođendan, po jedna ruža više... Do njega će, zna se, sjesti njegova miljenica, Lamija, sanjalačkog pogleda, i njen muž. S druge strane stola, uvijek ozbiljna Lejla i njena «bolja polovina». A do mene, s lijeve strane, «do srca», kako oni kažu, smjestiće se Mia i Haris. Oni će veselim svojim glasićima, kao i svake godine, pjevati rođendansku pjesmu «svojoj dragoj majkici» i truditi se da dobiju najveći komad torte. Eto, cijela porodica će uskoro biti na okupu. I baš zbog toga trebala bih da budem sretna. I zadovoljna, jer sam uspjela, naravno, zajedno s Mustafom, stvoriti i očuvati porodicu na koju mogu biti ponosna.

Ipak, svake su mi godine, baš na ovaj dan, dok ih posmatram kradomice, sve dalji i dalji. I čini mi se da svako od njih nosi breme svog života. Svako ima svoje priče i svoje tajne. Svako je zaokupljen, možda čak i previše, samim sobom. Sve češće ćutimo, kao da su između nas pokidane veze. Ako govorimo o nečemu, rečenice su nam, večinom, kratke, jezgrovite... Pa i ovi naši unučići... vole me, naravno..., ali... Sjećam se svoje nane. Sjedila bih pokraj nje i ne trepčući očima gledala u njeno izborano lice, bez daha slušajući i upijajući svaku njenu izgovorenu riječ, svaku priču o vilenjacima i začaranoj šumi. A danas, Mia i Haris, kad im pričam o Crvenkapici, glasno se nasmiju i kažu:

«Ma majka, znamo mi to. To je je bajka. Crvenkapica zapravo ne postoji.»


Kćerke i zetovi kada dođu ostaju sve kraće, imaju sve manje vremena, stalno gledaju na sat i izgovaraju se nekim veoma važnim sastankom, ili nekom posjetom. A ja ih ne zadržavam. Pustim ih da odu, a oni i ne primjećuju tugu i suzu u oku. Mi se ne svađamo. Ali, ponekad je duboki jaz između nas. Dijele nas godine.


«Sigurno je to!» – tješim sebe.


A Mustafa? On je, čini mi se, jedini koji me donekle razumije, ili barem pokušava. Shvata da mi je draže da ostanem u kući kada me, u predvečerje, pozove u šetnju. Više volim da ostanem «u četiri zida» i nađem neki zaostali posao ili zabavu. Kad završim urađeno, ili kada mi dosadi knjiga, stari album, ili unukin šal, ja sjednem kraj prozora, onako u polumraku, ne paleći svjetlo. Gledam na ulicu.

A tamo, samo nas dijeli staklo u sjeni cvijeća, ljudi prolaze poput talasaste rijeke. Ljudi prolaze... Život prolazi... Nekad se zagledam duboko u lica što se smiju, ili su tužna, u njihove zaljubljene, ili sjetne oči, u nježne, ili grube ruke, u brze, ili umorne staračke noge koje polahko koračaju. Neke pustim da prođu ne gledajući ih. O nekima razmišljam čak i kad zamaknu za ugao u drugu ulicu. Kuda ih ona vodi? Da li će zaista uvijek biti nasmijani ova djevojka i mladić što šetaju zagrljeni? Pokušavam da proniknem u tugu očiju ljudi koji koračaju usamljeni. Oni su mi bliži... Ti usamljenici koji polagano koračaju, ne znajući, zapravo, ni kuda idu. Ti ljudi, koji samo ponekad podignu glavu i zagledaju se u nebo. O njima razmišljam. Oni su mi bliski Čini mi se kao da ih odavno i dobro poznajem. Razumijem zašto su njihova lica bez osmijeha, iako ne znam pravi razlog njihovoj tuzi. Ponekad, tako, sjedim satima i ne osjetim kako vrijeme brzo prolazi. Ustajem tek kad noć već uveliko sakrije od mene te vječite prolaznike kroz život i ja samo naslućujem njihove neumorne sjenke. Ponekad me, tu kraj prozora, nađe i Mustafa kad se vrati iz kafane gdje je «sreo neke znance i popio s njima koju više». Ispočetka sam se ljutila zbog toga i prigovarala mu, ali ni tada se nismo svađali. Odgovorio bi mi jednostavno:

«Pa zašto nisi išla samnom?»

Sad, kad se vrati, podgrijem mu večeru, pitam ga kako mu je bilo u šetnji ili kafani, kakvo je vrijeme. Onda on odlazi prvi na spavanje, poljubivši me u čelo. I tako skoro svaki dan... ja pospremim kuhinju i odlazim na spavanje s nekom prazinom i osjećajem gorčine što će i sutrašnji dan biti isti.

Ponekad izađemo zajedno u šetnju, ruku pod ruku, ali kao da smo postali nerazumljivi jedno drugom. Govorimo malo... On se buni što vozači jure kolima kao da su na trkama, što se konobari vuku između stolova kao stonoge, komentariše naglas ponašanje mladih... Ljudi se okreću za nama. Bude mi neprijatno i ućutkavam ga, mada znam da je ponekad u pravu i da treba da negoduje. Ili me samo mrko pogleda, ili kaže:

«Što si izašla samnom ako ti smeta sve što ja kažem?»


Tada se pogledamo i ćutimo. Kao da smo sve ispričali jedno drugom. Ponekad poželim da tom čovjeku, pored koga koračam, čovjeku s kojim dijelim postelju i pred kojim nisam nikad ništa skrila, otkrijem neku tajnu, pa makar ona bila i iz najdavijeg perioda mog života. Samo da ne ćutimo. A nemam je...

Jednom smo za vrijeme šetnje sjeli u park. On me je uzeo za ruku. Pogledao me očima u kojima sam prepoznala toplinu i blagost prvih dana našeg braka i počeo govoriti:

«Sjećaš li se kad smo...?»


Trgla sam se i skočila sa klupe. Rekla sam:

«Hajdemo kući... Pusti to. Ne živi se od uspomena.»


Ustao je za mnom pognute glave. Od tog dana kao da između nas lebdi neka magla. Nismo se shvatili. Niti sam ja shvatila da se on boji prolaznosti, pa zato želi da se bar u pričama vrati u prošlost, niti je on shvatio da će me tim sjećanjima potsjetiti na zrelo doba, na godine koje nosim poput teškog bremena, na već pomalo pognutim leđima. A sada vidim da se i sama sve češće vraćam prošlosti, preispitujem svoj život, svoje pogreške i svoja gorka iskustva. Taj teret uspomena, sada kao kaznu, nosim sama, bez Mustafe. Jer oboje smo se povukli u neke svoje svjetove i sami podnosimo starost koja nas polako obuzima, uvlači nam se u krv i struji tijelom, stvara nam bore na licu, čelu i vratu, donosi nam lupanje srca kad se penjemo uz stepenice.

Prije nekoliko mjeseci otišla sam u penziju. Mislila sam da taj trenutak neću preživjeti.

«Našoj mladoj baki u znak zahvalnosti što je sav svoj radni vijek ugradila u ovaj kolektiv...»

Slušala sam te riječi iskreno izgovorene. Suze su mi tekle niz lice. Riječi koje sam govorila dok sam se zahvaljivala gušile su me u grlu. Otišla sam prije zakuske. Nisam imala snage da gledam u lica mojih kolegica i kolega koji nastavljaju svoj posao. Razmišljala sam:

«Dakle, to je to. Iza ovoga ne postoji više ništa... Bolna praznina. Ja stižem lagano na poslednju stanicu.»


Gledala sam, zatim, u prelijepi buket cvijeća i u sat sa posvetom, u sat koji mi je govorio da je moje vrijeme ovdje stalo. Hodala sam ulicama sama i izgubljena i ništa više nije imalo svoj pravi smisao.

Kući sam se vratila tek kasno poslije podne, otečenih kapaka i sa užasnom glavoboljom. Odmah sam legla sa djetinjom željom da prespavam cijeli sutrašnji dan, da prespavam barem taj prvi dan kad ne trebam ići na posao, jer tamo više nisam potrebna. Zaboljelo me je to saznanje. Ali, moja se želja nije ispunila. Sutradan ujutro, još prije šest sati, bila sam na nogama i spremala se. Na izlaznim vratima zadržale su me Mustafine riječi:

«Pa kuda ćeš?»

Vratila sam se pognute glave i sa suzama u očima. Zaista, ja više ne idem na posao. Morala sam prihvatiti tu činjenicu i suočiti se sa realnošću. Kako vrijeme prolazi, navikavam se da sam u penziji. Čistim stan, kuham, idem na pijacu. I često se pitam, kad umorna legnem kasno naveče, kako sam sve to stizala prije, dok sam radila i podizala djecu. Tada mi jedan glas koji je uvijek tu uz mene, uvijek budan i spreman da me suoči sa stvarnošću, jednostavno kaže:

«Bila si mlađa».

U tim trenucima, iako od umora jedva stojim na nogama, odem u sobu i iz ladica vadim albume. Lagano okrećem listove, pomno zagledam svaku fotografiju, osjetim je i pod prstima. Pokušavam prizvati u sjećanje mjesto na kojem je nastala, kakvu sam haljinu imala na sebi, koliko je godina bilo kćerkama. Rastuže me neke fotografije. Neke me nasmiju zbog simpatičnih grimasa Lamije i Lejle. Pa ipak, sve mi ove fotografije donose boli. Ne mogu da shvatim da je prošlo toliko godina, da je prošao skoro cio život. Sada se pitam kakav je on u stvari bio? Osjećam se izgubljeno, kao kad voz stigne do posljednje stanice i putnici izađu na odredište prepušteni sami sebi, a on se ponovo vraća istim putem. Čovjek stoji sam na stanici i čeka. Nema više nikuda da ode. Uradio je sve što je trebao ili mogao da uradi i došao je tu gdje treba da dođe i nema više kuda. A voz se vrati po nekog drugog, priča mu o onom što je ostavio na posljednjoj stanici... I tako vječito isti krug. Ljudi dolaze do posljednje stanice, tu stoje ogrnuti svojim sjećanjima. Onda neki isuviše brzim koracima, neki lagano, odlaze tamo preko poljane. A drugi dolaze na njihova mjesta.

Razmišljam o svemu tome, a gledam u zidni sat koji me opominje i vraća u stvarnost. Još malo i oni će doći. Priznajem, drago mi je zbog toga. Pa ipak, slika voza je jača od ovog vremena u kojem ih čekam. I odjednom, ja vidim sebe. Sporim korakom, bez prtljaga, pogurenih leđa i spuštene glave izlazim na stanicu. Voz odlazi, ja ostajem sama. Gledam. Oko mene nema niša sem zasljepljujuće bjeline. Tamo u daljini nazirem sjenke ljudi. Krenula bih, ali ne znam kuda... sve je isto, bijelo. I u toj bjelini koja postaje magličasta, ja vidim slike svog djetinjstva i kasnijeg života i počinjem Nekome da pričam o sebi i svom življenju. Oštrice bolnih uspomena zabadaju se u moje meso. Okovi mi stežu glavu, a ja i dalje govorim. Širom otvorenih očiju gledam u te slike što promiču i brzo i lagano, u slike koje sam preživjela davno nekada i sad ih ponovo preživljavam. Moj glas, koji priča priču mog života stravično odjekuje prazninom, odbija se o nevidljive zidove i ponovo mi se vraća kao eho i poput igala zabada u mozak.

Zaćutah za trenutak i do moje svijesti dopre zvuk poznat i prepoznatljiv. Nestaje slika i bjeline. Oko mene poznati, dragi namještaj, svečano postavljeni sto. Pipam se po licu. Suze. Ponovo čujem isti zvuk.

«Živa sam!» uzvikujem «Pa to je samo san. Oni su došli!»

Ustajem i žurno prilazim vratima. Soba se začas ispuni pjesmom i smijehom. Mia i Haris mi pjavaju rođendansku pjesmu, kćerke me ljube i daju mi poklone. Sjedamo u sobu, ali neko nedostaje.

«A gdje su mi zetonje?», pitam sa strepnjom.

Lamija i Lejla se zagonetno smješkaju i prije nego što uspijem da im zatražim objašnjenje, u sobi nastaje mrak. Ne, nije nestalo struje niti mi je otkazalo srce, kako pomišljam u prvom trenutku. Na vratima se ukazuju dvije siluete i blještava, plamteća torta između njih. Vika i aplauz, sedamdeset jubilarnih svjećica. Smijem se i radujem, kao malo dijete.

«Požuri, punice, puši svjećice, istopiće se torta. Ispekli smo se dok smo sve to popalili!» - tobože zapovjednički govore mi «moje zetonje».

Kroz larmu jedva čujem zvono na vratima. Mustafa! Kako sam zaboravila na njega? Laganim, gotovo svečanim korakom, prilazi mi i ljubi me nježno i toplo. U mojim rukama buket crvenih ruža – nikada mi nisu bile ljepše. Skrivam se u njegovo snažno rame, jecam i plačem kao dijete.

«Ma šta ti je? Ponašaš se k'o šiparica. Ma pusti me... Budalo. Kao da sam ti prvi put poklonio cvijeće. Ma ženska glavo, pusti me...» - govori drhtavim glasom Mustafa, a čvrsto, i sve jače, steže me uz sebe.

«Tičica!» - uzvikuju Mia i Haris.

Još jedna u nizu fotografija u našem porodičnom albumu. Zašto mi se čini da će biti najljepša?

Moj plač se lagano gubi u smijehu.

Olakšanje...






SLOVARICA

Svađala se slova dva – slovo j i slovo a
Jučer je jarac jeo jabuku – javi j
A kaže mu slovo a
E pa šta, e pa šta

Dva se slova javiše
Slovo k i slovo e
Krojač krojio kapu kravi – kaže k
A kaže mu slovo e
Ma mani mi priče te

Jedan, dva, tri
Na redu su slovo t i slovo i
Tigar tražio treću tortu – tvrdi t
A kaže mu slovo i
Ta nemojte kazati

Jedno drugo susrelo
Slovo m i slovo o
Mačak mački maznu miša – mjauknu m
A pita ga slovo o
Kako to, kako to

Raduju se susretu
Slovo s i slovo u
Slon surlom smazao supu – saopšti s
A kaže mu slovo u
Au, au, treba bježati u mišju rupu


Književni dijalog 17

"Književni dijalog" je kontinuirana aktivnost "Književne sekcije-KNS"-a, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 31.01.2009. na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.



Jasmina Hanjalić
Sarajevo


MAJKO NEZNANKO

Pred svima vama preklinjem te
majko neznanko da kažeš
je li crvenija krv tvoga djeteta
jesu li dublje rupe u glavi tvoga
no iskidane ruke moga?

Tebe majko neznanko molim
što držiš u rukama mrtvo čedo
I tebe sa Istočne
I sa Zapadne obale
I sa Dalekoistočne
Dalekozapadne
Dalekonapuštene
Bliskouklete
da poredimo jadove naše
kvasna lica u pogrebnom hodu!

Jesu li tvoje grudi dale više mlijeka od mojih
tvoje ruke jesu li ljuljale duže
i kaljave ručice jesi li prala bolje?

Preklinjem te kaži
koje hapice si dala
jesi li vakcine od mene duže čekala
je li se tvoje dijete češće budilo
je li noću piškilo ko moje
je li vriskalo zbog granata
je li tvome bilo hladno zorom
jesi li pjevala kao ja uspavanke
i igrala se igračkama od konzervi?

Je li moje dijete mrtvije od tvoga
nestaješ li u krugovima ko u vodu bačeni kamen
raspada li tijelo tvoje dok sklapaš oči ubijenom čedu?

Majko neznana
jesi li sagorjela u prah brže no ja
kad si u grob stavila dijete ko ja?

 



________________________________________



Asim Bajramović
USA

Ovdje je srce ostalo moje

Ovdje je srce ostalo moje
jabuka žuta k'o nekad zrela
zidine kuće još trošno stoje
a duša ostade svega željna.

Još k'o da gledam minule dane
polahko svjetlost prekriva tama
život nas odnese na razne strane
a majka ovdje ostade sama.

Predamnom slika uplakanog lica
drhtava ruka suzu joj briše
i oči drage prepune tuge
što me nekad davno ispratiše.

Prošlost dušu zatalasa
misli se u beskraj roje
a odjednom k'o da začuh
glas umilni majke moje.
Bujrum sine k'o da reče
dok mi oko suzu sprema
u mislima ruke širim
al' uzalud majke nejma.

A jabuka k'o da srećom sija
dok iz kuće plavi dim se vije
sve uz treptaj majčinih dimija
i mirisa hljeba sa sinije.

Šta je život kad ga tuga muti
šta je jordam srca ponosnoga
šta je sreća kad se tuga sluti
je li sudbina ili emer od Boga.



________________________________________

Jasmina Hanjalić
Sarajevo



DANI

Prate me.

Iza duhanski čađavih zavjesa
trgani istinom.

Raspukli su padovima.

Pogrešnim davanjima izgubili su smisao.

Dobro skrivam neuspjele pokušaje
oprostima
ubijenim željama za svitanjem.

Natovarena i nesigurna
kao kornjača po klizavome ledu .

Odajem se sopstvenom ponižavanju.


________________________________________

Ena Kožo (1991)
Goražde


JA NISAM ANA KARENJINA


Sanjaš li ponekad moje snove
I znaš li šta se sve dešava pod mojim kaputom
Sjećaš li se
Kad si mi rekao ljubav?
I za trenutak ja ti htjedoh dati
Sve sto je do sada ćutalo u meni
Sve nemire, sve nade i molitve
Sva bezglasja kojima te želih …
Mislima luta pitanje
Koji je prvi grijeh kojem smo podlegli
I zašto se nismo probudili
Da li je prestao san?
Koliko može biti duga jedna noć
Ako nikada ne svane dan?
A onda
Dva-tri koraka unazad
I samo jedan uzdah za kraj
I ponor u koji padaju svi naši susreti
Sva jutra
Sve noći u kojima smo se mogli voljeti
A nismo

E zato sam mislila da te pustiti neću.

Jer plamen je još postojao.
Sjećaš li se kako se magla jutrom dizala
Dok smo pili vruću kafu
Pričajući kako smo ružno sanjali
I opet se vratim
Vrati me jutro
Pa shvatim da
Za nama ostaju tek osujećene namjere
Kurtoazna rukovanja pred svijetom
Na brzinu razmjenjeni pogledi
Ostaje maglovit niz propuštenih prilika
Da smo se zaista umjeli imati
U raskoracima opreza i htjenja
Žudnje i odbojnosti
U vanvremenskim razmacima straha i potrebe
Jutro mijenja našu humoresku.
Ali svako jutro će biti kao ono
Dok smo pili vruću kafu
Pričajući kako smo ružno sanjali

Sada, naučena da te nemam
Lakše ću kroz život nepovrjeđena
A ti ćeš sa sjenkom tuge u očima
Biti privlačniji za druge
Vjeruj mi
Zahvaljivat ćeš mi poslije na tim darovima

I možda je zaista bolje što za nama ne ostaje
Niti jedno zaista savršeno jutro,
Niti jedan zaista savršen dan
U kojem bih ti nesputana
Otvarala oči i usne za poljupce
U kojem bih ti nasmješena
Praštala sve bezobzire
I puštala da se pobjedonosno
Igraš mojom mladošću
Pa da se ona onda raskalašno
Poigra sa tobom

Možda je zaista bolje što te nikad neću
Doživjeti cijelog
U apsolutu sreće i davanja
K’o kiša ti sjuriti niz košulju
Il` ko ptica ti zaspati pod pazuhom…
Do svidanja, Vronski.
И спокойной ночи…


* “И спокойной ночи…”,- I laku noć…

Književni dijalog 16
Zajedničke okvirne teme: "Ogledalo spoznaje" i "Snovi pradjedova"

"Književni dijalog" je redovna aktivnost "Književne sekcije-KNS"-a, tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 31.12.2008. na adresu:
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.


Semira Jakupović
Engleska



ŽENA


Ženo,
Da li još uvijek tumaraš pustom obalom
Skrivena od ljudskih pogleda između plime i oseke
Sakupljaš kamenčiće
I nadaš se
Školjci u kojoj će zasijati
Bijeli biser u mrklome mraku?
A ti, k'o stari kišobran
Što drijema u budžaku
Sijaš k'o suza u nečistome zraku.

I ponovo kući zuriš
Oplakujući samu sebe
Ne skrivajući bol ni razočarenje
i ponovo sve ostavljaš za sutra
koje neće biti isto
kao što je bilo jučer.

Ženo,
Bore već ispisuju uzaludne godine
Koje zeliš vješto skriti
K'o požutjele listove svoga dnevnika
Sakrivenog od pogleda
Negdje na tavanu.

Ti i dalje tragaš za biserima bijelim
Uljuljana u slatku laž
Da je “sreća lijepa samo dok se čeka”

Ti gaziš po kamenu bezobzirno
I ne opažaž da
I hladan kamen
Može biti plamen,
Svakodnevan, običan
Ali lijep.


________________________________________

Branko Baćović
Slovenija


GLUVO DOBA

Naše reči prolaze pored njih
kao vetar kroz prazna polja.

Zašto bi ih se dotakle
kada ne slušaju ni sami sebe?

Gledaju zaleđenim pogledima
i skupljaju novac i moć,

kao da će ih bogatstvo oprati
i kupiti im kartu besmrtnosti.

Žele da gospodare našim životima
i da budu veći od univerzuma.

Arogancijom pobeđuju strah
od života bez smisla,

bezuspešno tražeći odgovore
koji su u nama.

AFIRMACIJA

Bilo je fenomenalno,
jedino sam ja mislio
da je to normalno.

Ono je bilo tu,
ali nekako normalno
ono nije htelo da čuje
za fenomenalno.

Onda je dodalo,
da je normalno
da to nije fenomenalno.

Fenomenalno je čekalo,
i nekako normalno,
čekalo njega da se opusti.

Međutim isto tako normalno,
nije htelo da fenomenalno
postane normalno.

Normalno je da normalno
nije htelo da leti,
zato što se deca normalno
plaše visine.

Normalno je čekalo
nekako u sebi osećaj
da je fenomenalno leteti.

Oprosti mi fenomenalno,
zato što je sve u meni
nažalost bilo normalno.

Izvini normalno,
ali ja sam odlučio
da obojim pogled fenomenalno.

 

VALCER

Da bih voleo,
moram da prevaziđem.
Da bih prevazišao,
moram da razumem.
Da bih razumeo,
moram da shvatim.
Da bih shvatio,
moram da učim.
Da bih učio,
moram da radim.
Da bih radio,
moram da krenem.
Da bih krenuo,
moram da želim.
Da bih želeo,
moram da znam.
Da bih znao,
moram da vidim.
Da bih video,
moram da osvestim.
Da bih osvestio,
moram da osećam.
Da bih osećao,
moram da se otvorim.
Da bih se otvorio,
moram da se opustim.
Da bih se opustio,
moram da verujem.
Da bih verovao,
moram da volim.
Da bih voleo,
moram da ...

Izađem iz kruga misli
i počnem da živim tu i sada.



UČENJE

Svetla strana života je –
da učim –
svaki dan.

Tamna strana je –
da ne volim to da radim –
baš svaki dan.

ŽIVOT

Život je istraživač –
razigrani leptir.

Samo sam ja
ponekad pauk –
pasivni kreator
vlastitih mentalnih mreža.



________________________________________



Mersida Sadiković-Osmanbašić
Sarajevo


SAN NA BEDEMU

Krila da mogu sokom života natopiti
i zamahnuti snagom što iz mene kipti
da prekrijem sjenom duše brižne
što lutaju ne otkrivši odakle nemiri izviru.

Usne žedne da mi je okvasiti rosom,
jutrom krenuti ka izvoru snova
dodirujući zvjezdano nebo
i raspršiti osmijeh iza gora sivih.

Oči vlažne da mogu svjetlost ponijeti
i gnijezdo slobode obasjati
gdje crvkut zamrijeti neće nikada
i tama kad se nadvije nad nejači.

Da mi je snagu bosanskih rijeka
kroz žile da provučem
i da na bedemu prkosno zaspim i usnim
moj narod bez patnji i suza.


Džabir Sedić
Sanski Most


Jedina istina

U bijelom nišanu i crnom križu
U ploči mramornoj il' stećku starom
Istina se jedna i jedina krije
Oko koje nikad dileme bilo nije

Taman da si do Mjeseca stigao
Il' siromah jedva kraj s krajem spajao
Srce će jednom svima stati
Tad duša od tijela će se rastati

U bijelom nišanu i crnom križu
U ploči mramornoj il' stećku starom
Istina se jedna i jedina krije
Oko koje nikad dileme bilo nije

 

Na mladima svijet ostaje

Otkad je svijeta, i dok je svijeta
Čulo se, čuje se i čuće se
Najveća istina il' najveća laž
Na mladima svijet ostaje

Rodiš se, dijete si, odrastaš sporo
Ni za šta niko ne pita tebe
Dok spoznaš kako stvari idu
Nemaš vremena ni za sebe

Kako bi onda da svijet naslijediš
Kad mudrost ide s godinama
Život proleti, počneš da lažeš
Kao što su tebe i ti drugima

Otkad je svijeta, i dok je svijeta
Krilo se, krije se i dalje će se kriti
Najveća istina il najveća laž
Primopredaje nikad neće biti






Jasmina Hanjalić
Sarajevo


Ostavljena


Sa svitanjem zore počele su njene dove
nemoćne naspram tuđinskog zla i pohlepe.

Ostade među snovima kao kuglama
ponad brda iznad rijeke,
u nemoći i zlokobi
praznoga doma i utihle avlije.
.
Šta vrijede česme hladne kada ih ne pije
žena sama jadom tovarena,
bez milosti ostavljena da korača strmim
bistričkim basamacima.

Šejtani je putom trgaju,
zalud molitve u jacije mračne.

Kula odjekuje kaznu Milostivoga
da se haljinama bijelim mota,
da započne mir beskrajni kad već
insan nije jači od zaklopljenih vrata.


Asim Bajramović
USA


Neka spomen o Gacku ostane

K'o djevojke prelijepa snena
kao zlatom izatkana priča
prisjeća se svih prošlih vremena
i sijela pa i teferiča

Prisjeća se šta je bilo davno
kad bijaše ponosito znano
kad bijaše herojsko i slavno
Gacko polje pjesmom opjevano

Planine ga u njedrima svile
žarka ljeta-duge hladne zime
oko njega bedem načinile
kao da se ponose sa njime

Rubove mu okitila sela
i džamijske visoke munnare
te studenci-hladne vode vrela
baš k’o ruho što kiti sehare

Trava rosna zrela-pokošena
a grad Gacko pokraj njega stalo
još iz doba i onih vremena
kad se nekad Metohijom zvalo

Ponos mu je Kula Fazlagića
u Haptovcu begovska gnijezda
te junaštvo Omera Sarića
što sijaše k’o s neba zvijezda

Ponos bješe Ključkih kapetana
te, Cernice na daleko znane
tankih kula s’ četiri tavana
što kamenom bjehu ozidane

Na kulama demirli kapije
sa pendžera pogled djevojaka
te, kaldrmom pločane avlije
mamile su uzdahe momaka

Čemerno mu grudi zaklanjaše
sa visinom oku neizmjerno
tamo majka za sinom plakaše
“Srce moje jadno i čemerno”


Tamo osta tugom pokošena
teškom tugom-ne od hladne zime
kad u vojsku ispraćaše sina
a Čemerno tako dobi ime

Gazile ga vojske sa svih strane
k’o usnulog gorostasa davno
osta pjesma srcem ispjevana
“Zbogom ostaj Gecko polje ravno”

Kraj džamije kule Fazlagića
Sopot voda izvor mu je duše
kapetana pominje Zvizdića
za sjećanja što zaborav ruše

I ako je usamljena pusta
Sopot voda vječno će da priča
da se sjeća svakoga Avgusta
i Gatačkih lijepih teferiča

Teferiča na široko znanih
lijepog kola cura i momaka
običaja zlatom izatkanih
baš najljepših od njenog postanka

Kolo veze pjeva se bećarac
odliježe sva Gatačka vala
niko tamo ne bijaše stranac
lijepa riječ svakog je čekala

Teferiči bjehu priča znana
običaji lijepi od davnina
sačuvani u srcu gačana
prenošeni sa oca na sina

Dvije stare kruške nasred polja
od davnina kružilaje priča
kažu možda Božija je volja
da tu počne dernek teferiča

Kažu vojska dođe ovdje tada
pred njom junak na bijelom atu
sa istoka došao da vlada
u daleku zemlju nepoznatu


Od siline polje se talasa
oko njega sablja oblijeće
diže ruku reče iz sveg glasa:
“Odavdje se dalje ići neće”

Ovo polje biće carstvo moje
ova vala u duši mi stala
ovdje će se dukati da broje
zažaliće što je i postala

Na njemu je bugar-kabanica
a brada mu do pojasa segla
mrka oka - zamračenog lica
otrovnica pred njim bi pobjegla

Da se priča i pripovijeda
da podsjeća mlade naraštaje
da se čuje njegova besjeda
nasilničke duše iz potaje

Siv mu soko na lijevoj strani
okom gleda prema Zelengori
gdje putevi prolaze neznani
a on gromko opet progovori

Naokolo straže postavite
za nedaće ja ne smijem znati
meni čador bijeli razapnite
ja ću ovdje đumruk uzimati

Pred čadorom koplje ubojito
sa bajrakom što zaklanaja sunce
nek' se vije dično ponosito
i dotiče planinske vrhunce

Nek' dotiče kulu Fazlagića
i vrhove drevne Zelengore
i boriće ispod Nadinića
svi moraju da mi se pokore

Svi putevi ovuda nek' vode
zagradite bogaze i klance
i do ropstva a i do slobode
neposlušne stavite u lance


Neposlušni robovaće meni
a poslušni neka đumruk plate
ili će ostat’ sabljom pokošeni
moju volju svi će da zapamte

Postaviše pred čador sergiju
čitava se vala izbezumi
kraj sergije sablju dimiskiju
da prkosne duše urazumi

Strijepi Gecko, svuda strah zavlada
proširi se haber na sve strane
zavi polje tama iznenada
od zuluma i vojske neznane

Od zuluma i od zulumćara
od njegove sablje dimiskije
nasilničke duše bez karara
što zlatnike kupi sa sergije

Na sergiju uzimaše zlato
i đerdane da im ne zna brojku
ali on više ne hajaše za to
pored zlata traži i djevojku

Za ime mu nikad nisu znali
niti su ga kad pitali za to
Arapinom crnim su ga zvali
to bijaše baš svima poznato

Mislili su i ovo zlo proće
al’ nikako zulum da prestane
svako veče drugu curu hoće
da joj trga sa grla đerdane

Tražite mi po izboru žene
po selima bogatijim - boljim
ovo polje zapamtiće mene
neću stati dok sve ne izvoljim

Pribavite postelju najbolju
i krevete kao u sultana
da ih ljubi duša ima volju
svake noći i svakoga dana

Dovedite Ključkog kapetana
nek' predame klekne na koljena
a u zalog neka s njime dođe
lijepa Hajra kćerka mu voljena

Nek' ponese dva tovara zlata
na sergiju zlato će mi dati
ostaće mu Hajra neudata
što je ljubim moraće da plati

Kapetanu knjigu otpremite
dvije hefte imaće vremena
dok postelju meni pribavite
da sačuva dušu džehhenema

Kažu ljudi za dobro se čuje
ali zlo se čuje predaleko
šta mu Arap knjigom poručuje
i u knjizi šta je njemu rek’o

Otiš’o bi da mu se pokloni
na sergiju da mu blago plati
al’ za Hajru-Arapin dokoni
u zalog će svoju glavu dati

Činio je što činit' ne smije
ogrezao u zlu i čemeru
zlobna duša ni slutila nije
da je silom prevršila mjeru

Progovara silan kapetne
moj Osmane, moja slugo vjerna
glas prostruje kuli kroz tavane
k’o mećava sa hladnog Čemerna

Osedlaj mi ata najboljega
udri na njega četiri pancira
hamajlije u grivu mu veži
da ga sablja ne može da dira

Spremi meni praha i olova
da mu vila uteći ne more
da je stigne i polomi krila
taman da je na vrh Zelengore


Ako Bog da - sjutra Bajram sviće
prije nego rani sabah krene
moja puška njega pogodiće
maker onda ne bilo i mene

Slugo moja, moj vjerni Osmane
šemluk čini i pokupi raju
kada Bajram sjutra nam osvane
nek’ Arapu o smrti pjevaju

Neka krene kolo djevojaka
od ljubavi pjesme nek' se ore
Metohijom sabur nek’ zavlada
nek' se duše umorne odmore

Ako bude suđeno mrijeti
ako ti se kapetan ne vrati
do tebe će haber donijeti
kule same nemoj ostavljati

Na bedemu topove potpali
duge puške olovom nahrani
na kapiji mandal obatali
kulu moju do zadnjega brani

Ode Osman da oprema ata
da oprema za duga mejdana
pancirima od suhoga zlata
kiti ata za svog kapetana

A kapetan odijelo sprema
i priprema pušku granatlijku
da je takve u Stambolu nejma
a kamoli vezir u Travniku

Dvije sablje zlatnijeh okvira
u Damasku saljevane prije
od Travničkog što dobi vezira
takve Gacko još vidjelo nije

Pa, oblači ruho od pancira
dolama mu do koljena seže
pojaseve od zlatnog sindžira
zatim u njih hamajlije veže


Sjenkama se Mjesec poigrava
kad uzjaha u avliji ata
ponoć već je - Metohija spava
Osman smače mandal sa kanata

Gecko polje u snovima drijema
zvijezde mu šapću uspavanke
noć je blaga, daška vjetra nejma
da miluje po polju proplanke

Sve se stiša - vrijeme zaustavi
trenutci se provlače polako
nad Gackom se i nebo ne plavi
hladan Sopot od tuge je plak’o

Gleda Osman s kule kapetana
pa pritvori obadva kanata
šta će biti do sjutrašnjeg dana
sudbina je duši nepoznata

Šta ako se dogodi nevolja
sabur mu je na izmaku bio
da kapetan ne dođe iz polja
a amanet težak ostavio

Neće biti, neće - Allah dati
misli mu se k’o bujica roje
kapetan će kuli da se vrati
nek' topovi na bedemu stoje

Zaigrat će kolo djevojaka
Bajram lijepi sjutra kad osvane
od sabaha pa do mrklog mraka
pa, da spomen o Gacku ostane

Osta Osman misli da prebire
a kapetan ata razigrava
sa istoka sabah se nazire
pod čadorom Arap mirno spava

Zar bi smio pomisliti neko
pa da kaže ne može-il’ nejma
da pogazi šta je Arap rek’o
taj bi stigo na dno džehennema


A popale misli kapetana
šta je sebi stavio do znanja
stić’ čadoru prije bijela dana
još dok Arap rani sabah klanja

Da ga puška na namazu stigne
da mu sudi umjesto kadije
da se više nikad ne podigne
pa da traži što njegovo nije

Kad se ravna polja dograbio
k’o da krila poturiše atu
kapetan mu dizgin popustio
i poleg’o po njegovom vratu

A noć tamna pred sabah treperi
k'o da bježi s’puta mu se sklanja
ust’o Arap i avdest uzima
da pred Bajram rani sabah klanja

Svjetlost lampe pod čadorom šeta
i priziva avetinjske snove
ne sluteći da je sjenka meta
kapetana i puške njegove

A kapetan pušku napunio
sa istoka rudi zora plava
malo dalje ata ostavio
bijedna straža naokolo spava

Na upalajč puške –fitilj veže
zadnji nišan na domet joj spusti
polagano na grudi je steže
pa bismillu na sabah izusti

Steže pušku kundak joj se lomi
kažiprst mu na obarač stao
od siline sabah se prolomi
a na zadnju sedždu Arap pade

Oko lampe plamen se zaplete
prolomi se vatra do Veleža
da Arapa džhennem zamete
a straža se okolo razbježa

Plamen liže čador sa svih strana
da obasja sabah-zoru ranu
glas se proču prije bijela dana
haber dođe na kulu Osmanu

Haber dođe kapetan ga čeka
a čadora bijelog više najma
on podiže po Gacku telale
da se dernek i teferič sprema

Oprema se prelijepa Hajra
kose češlja-bijele nokte knije
a na ruke meće belenzuke
pa oblači džnfezli dimije

Tefeluke podloga im zlatna
te, nanule sedefom kićene
prekrivače od svilenog platna
u Stambolu za nju nabavljene

A Osman joj sprema Bedeviju
timari je - pa joj zobi daje
što joj babo kupi u Budimu
pa je čuva Hajri za udaje

Kad’ Gatačko polje ugledaše
skupila se raja sa svih strana
od veselja proć’ se ne mogaše
i od nama Ključkog kapetana

Sedam noći i svih sedam dana
još i danas o tome se priča
kitili su pjesmom kapetana
i ljepotu toga teferiča

Godine se nizale k’o snovi
na leđima noseći bremena
teferiči na Gatačkom polju
pamtili su protekla vremena

Stare kruške davale plodove
još za duga vakta i zemana
ispraćale age i kmetove
al’ pamtile Ključkog kapetana


Jednog dana nestade plodova
te, utihnu vatra džeferdara
prođe vrijeme aga i kmetova
prekide se loza kapetana

Nesta kula na četiri boja
i dobrijeh konja za jahanje
još legenda živi pođekoja
da sačuva u duši sjaćanje

Al’ teferič osta da prkosi
kraj džamije kule Fazlagića
da amanet kroz vrijeme nosi
i o njimu do vijeka priča

Autor: Asim Bajramović

Književni dijalog 15
Zajedničke okvirna teme: "U pepelu zapisano" i „Život pjesme”

"Književni dijalog" je redovna aktivnost "Književne sekcije-KNS"-a, tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 30.11.2008. na adresu:
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Asim Bajramović (USA)

Eh, moj Osmane

Cura Zada-lijepa mlada
al' san hoće da je svlada
već je pospana
sve joj misli nekud bježe
a dužu joj tuga steže
čeka Osmana.

Rek'o Zadi đe' Osman ce doći
u ašikluk ove noći
sve dok ne svane
ponoć evo već se sprema
a Osmana nešto nema
Eh, moj Osmane!

Progovara lijepa Zada
kome ruho spremam mlada
pa da ostane
Bog uzima i Bog daje
kad se voli i rastaje
Eh, moj Osmane!



________________________________________

AJLA ČUSTOVIĆ (IV-7)
Treća gimnazija -Sarajevo


U PEPELU ZAPISANO

U pepelu
Tražiti bih htjela
Ljubavi svoje
Izgubljeni
Ushićenja dah
Posustati ne bih smjela
Kao niko prije
Pretvorit ću pepela prah
U žar
Posljednje bilo ljubavi
Što jako bije
Snaga moja je sad
Kunem se nebom
I životom svojim
Naći ću taj izgubljeni trag
U tom pepelu
On negdje je zapisan
Pepelu koji neće biti samo prah
Udahnut ću ja njemu žar
Glasom bezvučnim
Postojanim u tišini
Kao glas zvučni
Taj će glas
Oživjeti
Ushićenje ljubavi
Rasplamsati je ponovo
Jer ima snage
U svakoj pori moga bića
Ne spominji pepeo
Sivi, bezlični
Što nakon vatre jake ostane
Ne spominji
Ne reci da vjetar
Odnijet će ga prvi
Vjeruj mi u njemu je zapisano
Zapisano ono što mi treba
To dovoljno bit će
Ja to znam
Da pepeo oživi
I iz njega iskre
Nove sijati stanu
U tom pepelu zapisana
Tajna ljubavi
Propasti neće
Otkrivena meni biće
Samo zbog mene
Sve u pepelu zapisano
Živjet će
Postat će biće




Dobar ti dan
(očekujem te)


Slast
U ustima je osjećam
A i njoj mnogo
Je predhodilo toga
Možda trajat će kratko
Kraće nego što mislim
Isčeznut kao dim
Ali trajala je
Ta slatkoća
Radost
Zbog susreta
Nečijeg osmijeha
Stiska ruke
Pozdrava u prolazu
Sve to znači
Tako mnogo
Za nekog nevažno
Za mene sve
I danima poslije
Obnavljam te slike
Koje nisu trajale duže od trena
Nekada nije dobro
Prepustiti se sreći
Sasvim uploviti
U njeno
Nesigurno krilo
Treba biti spreman
Pozdraviti tugu
Podnijeti
Poraz
Ne prepustiti se varljivosti
Te slasti
Spremna sam
Spremnija nego što bih to
Željela
Jer sreća mi daje snagu
Opet će ona meni doći
Samo dok
Jača nego ikad
Ravno u lice
Tuzi kažem
Dobar ti dan




Jednoj izgubljenoj duši
(tvoj sam zanesenjak)

Lutam
Lutat ću,čini mi se,
Beskrajno
Neobeshrabrena riječima drugih
Ličeći na zanesenjaka
Potaknutog suludom željom
Da će pronaći
Utopiju
Svoju oazu mira
Zanesenjaka koji će potvrditi
Smisao svog postojanja
Pronaći utjehu
U svemu što ga
Čini sretnim
Ispunjenim, zadovoljnim
Ne obazirući se
Da li će to biti
Neistina
Bolna
Ali nema namjeru odustati
Plovit će nebeskim prostranstvima
Svemoguće mašte
Ne može i ne želi
Tako olahko odbaciti
Sav smiraj
Koji je pronašao
Zarad nekoga
Ko ga uvjerava dokazima
O surovosti
Stvarnosti
Govoreći
Da pored nevinog smijeha djeteta
Ne posjeduje čistotu njegove duše
Taj neko glasom užasa kazuje
zanasenjaku
Ne možes nikada biti slobodan
Krilima ptice
Krenuti na put
Nebeskom svodu
Tragam
Zbog jedne duše
Koja nema svoj mir
Utočište ni sklonište
Ona ima obećanja
Prazna
Satkana od riječi
Ništavna
Samo obećanja


MUZIKA

Dok ja svirala ta pjesma na radiju
Ja se odjednom nađoh na nekom sasvim drugom mjestu
Miljama udaljenom od onog na kojem sam bila tada
U sekundi sam promijenila svoju percepciju
Vidjela neke sasvim druge ljude
Opet ista euforija i strujanja prolazili su mojim tijelom
Ne, molim te, ne zaustavljaj tu muziku mimikom se obratih čovjeku
Koji je u tom trenutku izgubio svoj identitet i bio jedan
Od ljudi iz mase sa tog mjesta
Sjedila sam tu ko zna koliko dugo, pogleda zamišljenog i uprtog negdje u daljinu
Ali kao da nisam bila tu
I onda….
Krah
Sudar sa svakidašnjom stvarnošću
Nečija ruka na mome ramenu
Idemo, već smo odavno trebali biti tamo
Kenuh lagano, ali samo moja duša je znala gdje je tada trebala biti.


Prošlost

To bilo je jučer
Dio je sjećanja
Mirišu mi uspomene
U svakoj sitnici
Zvuku pokretu ili namjeri
Naviru mi sjećanja kao što se
Redaju slike na platnu
Obuzima me njihova slast
Opija i prepuštam im se
Da me nose tragom nekih drugih davno prošlih vremena
Možda je tada sunce jače sjalo
Cvijeće bilo jačih boja
Osmijeha mnogo slađih bilo
Nezrelosti još više
Hodim stazama svoje prošlosti
I ko zna kada ću se zaustaviti
Idem unazad jer tamo vidim
Ljude kojih više nema kraj mene
Vidim događaje koji se više neće
Ponoviti
I one za koje nikada ne bih željela
Da se ponove
A onda otvaram oči svjesno se
Otimam od naručja uspomena
Danas, moja sadašnjost bit će
Moja prošlost
I bacivši pogled negdje u daljinu
Gledajući okolne krajolike
Shvatih da me čeka i sutra
Put moje budućnosti
Nijme sam spremna hoditi
Čvrsto suočiti se sa svime što
Će iznenada izletjeti iza ugla
Jer sam imala dobru učiteljicu
Svoju prošlost
Kojoj se i danas vraćam i crpim
Sva iskusva
I još mnogo toga trebam naučiti
Da se ne bih vraćala tamo gdje sam padala


Bilo bi bolje


Jutro
prohladno
Kroz otvoreno okno mog
Prozora ulazi
Vazduh
Rano jutro
Ulica nije pusta
Nikada
Gledam sumorna
Izborana lica
Satkana od izdržljivosti
Jer toga im je najviše nedostajalo
Kad su podnosili
Sve što su trebali
Da podnesu
Njihovi koraci
Zanišljeni zabrinuti pogledi
Pokoji osmijeh
Kada vide svog poznanika
Zavijenog također maglom svojih problema
Da ga možda nije ni opazio
Niti na prvu prepoznao
Svakodnevnica
Omamljuje me toplina
Sobe
Bilo bi bolje zatvoriti
Prozor
Gledati, a ne vidjeti
Čuti, ali ne slušati
Zatvoriti oči
Pred svime što te može oneraspoložiti
Kao što je mene taj prizor
Ulica nikada pusta
Bolje je ipak….





Vječno u sjećanju


Naizgled izbrisano
U brisanom prostoru
Ipak neizbrisano je
Usijana glava
Pamti sve
Ne da nikom da spava
Zaboravu da ovlada
Ne da
Ne da mira
Svaki detalj dira
Čak i iz hira
Svaku sitnicu
Živom načini
Da se sjećam
Ne želim ja to
Ona vlada
Usijana
Nema hlada
Odmora i predaha
Vječno
Šapće ona srcu
I nad njim primat ima
Vječno
Srce naredbu nemoćno prima
Večno
U sjećanju imat ćeš sve
Vječno
Da ponovo
Nikada ponovo
Ne ozlijede te.

Autorica:

AJLA ČUSTOVIĆ (IV-7)
Treća gimnazija -Sarajevo
09.11

Književni dijalog 14
Zajedničke okvirna teme: "Iz rana Bosna pjeva" i „Putokazi kroz vrijeme”

"Književni dijalog" je redovna aktivnost "Književne sekcije-KNS"-a, tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 31.10.2008. na adresu:
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Tarik Jažić
Sarajevo

Kažu mi da

Kažu mi da ne valja
biti pesimista
ali šta mogu ja
kada me je na to
život moj natjerao.

Kažu mi da nisam u pravu,
al' ipak su stali na moju stranu.
Kako to da su na mojoj strani,
a niko od njih neće da me brani.

Kažu mi da otvorim oči
da budem realan
i da ničije iste nisu moći.
Ali biti realan
za mene je samo
apstraktan pojam.

Kažu mi da se sve može promjeniti
ali znam da je sudbina nepromjenljiva
i koliko god da imam vremena
sudbinu svoju neću uspjeti izmijeniti.



Asim Bajramović
USA

Ljudi kažu sve je Bogom dato

Prođe život kao behar rani
što ga vjetri raznose i ruše
u sjećanju ostadoše dani
otrgnurti iz srca i duše.

Snovi pusti ostaju u tami
k'o jelika sasušena vit’a
kad na kraju ostanemo sami
nit' ko haje - nit' ko za nas pita.

Jesen dođe k'o jahač u znoju
proljeće se zaboravi rano
možda imam još godinu koju
onda zbogom more uzburkano.

Samo vidiš -ponestaje snage
kosa sijeda a ruka se trese
uspomene prebrojavaš drage
što životna stihija odnese.

Sve presahnu - ti za to ne mariš
ja još k'o da iza sna se budim
i dok dlanom po dlanu udariš
nema više srcu dragih ljudi.

Vrijeme minu u tuđini kletoj
kao leptir na krilima zlatnim
u starosti sudbi preotetoj
ja poželjeh kuæi da se vratim.

Često puata u noćima dugim
sanjao sam šta bi duša htjela
rodnu kuću gdje mi mladost osta
gdje me majka za ruku povela.

Iza kuće viti jablan bješe
plemenito dobro drvo staro
a misli me tamo odniješe
sto sam puta sa njm razgovar'o.

Prièao mu šta mi duša hoće
moje želje iz dječačkih dana
da razbijem trenutke samoće
on me sluš'o k'o starog jarana.

Digao se nebu pod oblake
lagan vjetrić krošnju mu otvora
davajući listom tajne znake
k'o da i on sa mnom razgovara.

Evo opet na tom mjestu stojim
nejma kuće nit' jablana moga
tuga teče u venama mojim
prisjeća se vakta minuloga.

Sve ja pusto - tišina svud' šumi
sami korov - mog jablana nejma
u sjećanju k'o da majku gledam
kako pitu za večeru sprema.

Iza kuće stado jaganjaca
stari Šarov sve ih budno prati
čekajući povratak kosaca
da se babo iz kosidbe vrati.

Počne onda da se igra s' njime
preskačuæi zidine i klance
u zanosu na grudi mu skače
ne misleći na male jaganjce.

Bože dragi šta je ovaj život
i sjećanja koja tugu kroje
sve što bješe u životu drago
k'o jesenja magla nestalo je.

Prođe vakat k'o magla jesenja
oblak tuge na srcu svio
sve nestaje i sve se mijenja
o tom nisam razmisljati htio.

Nejma braće - nejma ni sestara
glas prošlosti još se samo čuje
ode otac - ode majka stara
sve nas ista sudba očekuje.

Rasula se djeca po svijetu
k'o mrnđele bisernog đerdana
niko - nikog i ne gleda više
hej, sudbino suzom pokapana.

Okrenuh se - od tuge se tresem
da pogledam gdje mezari stoje
i Fatihu srcem da donesem
za umrle - najmilije moje.

Harem stari zarastao davno
ni imena na nišanu nejma
kao oblak što beskraju plovi
tražeći mjesta - dok se bura sprema.

Vratiše se iz djetinjstva slike
bistro oko suza mi pomuti
gledajući nišane u travi
koja tužno - bez životno šuti.

Ne primijetih - a već se smrkava
tama grli dolazeće veće
a za harem što blijedo spava
iz duše mi Fatiha poteče.

Ko zna kad je neko ovdje bio
sve je tiho ni šum se ne čuje
a Fatiha sa usana mojih
nek' usnule duše obraduje.

Ja se vratih stvarnosti života
praznu dušu ispuni mi čemer
ljudi kažu sve je Bogom dato
njegova je odredba i emer.

Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo

Spoznaja

Došao sam da pokvarim tišinu
Došao sam da razbijem mrtvilo
Došao sam da raskujem okovanu nadu
A nećeš me prepoznati
Jer ne razlikuješ svjetlost od mraka

Neću ti pričati riječima
Jer srce ti je otvrdilo na riječi
Pa ne vjeruješ niti istini niti lažima
A oboje vagaš
Neću te dozivati glasom
A tražim baš tebe u pobjesnelom krdu
Neću ti reći ko sam
Jer to ti ne bi ništa značilo

Zanima me samo tvoja pažnja
I dubina osjećaja spoznaje

Pomislićeš da sam besposličar u nedoumici
Jer je to iza tvoje granice pozitivnosti
Koju ja poštujem
I ne želim da grubo narušavam
A na mojoj granici – si ti!,
Tako da se ne igram sa tobom
Ušta ti ne sumnjaš
Ali ja računam ne vrijeme
U odnosu na tebe
A tebi je taj faktor nepoznanica
A kroz tu prizmu stvarnosti
Kad-kad pobjednici gube
A gubitnici pobjeđuju.
Ja računam na tebe
A ne zanima me tvoje mišljenje o meni
Koje izgovaraš van spoznaje.








Asim Bajramović
USA


Omeđine

Omeđine starog sela
pod planinom tužno stoje
ja ga gledam a duša mi
ustalasa misli moje.

Duša misli ustalasa
prošlost poče da se budi
pred očima mojim slike
Šta pričahu stari ljudi.

Pričalo se o tom stalno
k'o o sjeni koja spava
da se pamti da se čuva
od vremena zaborava.

Sve te priče slušao sam
nosila me duše želja
kažu dođe neka vojska
spali selo do temelja.

Omeđine tužno stoje
mahovina sve je svila
a džamija sa munnarom
tu je nekad kažu bila.

Kraj nje hair voda bješe
led joj ravan bio nije
tu se avdest uzimao
od sabaha do jacije.

Krijepile žedne duše
pijući s' česme hladnu vodu
prošlost davna al' legenda
još je svježa u narodu.

Ničemu traga više nejma
trava davno sve je skrila
nasilnička-ljudska noga
čizmom sve je pregazila.

Još poneki nišan stoji
ispod neba što se plavi
i prkosom k'o da hoće
da vrijeme zaustavi.

Da presretne nasilnike
da ih pita šta je grehota
stan'te malo da im kaže
svjedoci smo mi života.

Nestala su s njih imena
ona znana i neznana
al' ugledah dva srdašca
prelijepo uklesana.

Izbrisalo slova vrijeme
trag istine tu se krije
ali srca sa nišana
izbrisati moglo nije.

Dva nišana-jedan mezar
baš k'o zagonetna brojka
pričali su tu počiva
mlađan momak i djevojka.

Voljeli se od malena
i maštali svoje snove
nečujući glas sudbine
u nepovrat što ih zove.

Nisu čuli glas sudbine
nisu je ni mogli čuti
sudbina je nepoznata
ne može se da nasluti.

Samo Allah sudbu znade
i kretanja tajna njena
ljudske duše tamo stoje
ba¹ k'o trava pokošena.

Baš k'o trava pokošena
stoje sad i srca ova
da svjedoče kroz vrijeme
šta je život prepun snova.

Da svjedoče da i ljubav
koja kažu sreću sprema
ima nemoć pred sudbinom
te vječnosti ipak nejma.

Cvjetalo je selo kažu
kao ruža što miriše
na sve strane život bio
a njih dvoje voljeli se.

Voljeli se i nadali
životu što sreću daje
on je stas'o za vojnika
ona cura za udaje.

Progavara momče mlado
svojoj dragoj iz potaje
ja u vojsku moram poći
a ti cura za udaje.

Prije nego odem mila
dok nam ljubav duše kiti
odvešću te domu svome
svadbu ćemo napraviti.

Uzmi ovu burmu sada
da se znade da si moja
a veselje svadbe naše
nek' se čuje do Doboja.

Kupi momče svate znane
sve junake i delije
da se čuje do Doboja
kada budu poveli je.

Šest će ata upregnuto
u kočije prve biti
ona biće sultanija
a on će se ponositi.

Petak kažu dan bijaše
od veselja sve se trese
momče uze svoju dragu
preko praga da prenese.

U tom trenu sve je stalo
k'o da orkan zemlju zbrisa
niko nezna šta se desi
niti o tom šta zapisa.

Kažu neka čudna vojska
baš uništi sve bez traga
a njih dvoje bez-životni
ostadoše nasred praga.

Prag i danas tamo stoji
da svjedoči kroz vremena
al' godišnje na taj petak
boja mu k'o krv crvena.

Ljudi kažu krv je živa
Bože tuge prevelike
umrijeti vele neće
dok dočeka osvetnike.

Doće vele junak neki
sa istoka il' zapada
da osveti krv njihovu
pa će sabur da zavlada.

Smiriće se onda duše
u džennetsko toplo krilo
a ljudi će spominjati
šta je nekad-nekad bilo.

A iz praga od kamena
izvor voda-poteći će
da opere boju krvi
hair česma tamo biće.

Čedne duše da napoji
da se klanja i avdesti
a o tome da se priča
dok je ljudske povijesti.

Kažu kad se ovo desi
rata više neće biti
i nestaće nasilnika
Allah će im presuditi.

 


Putokazi kroz vrijeme

Tu gdje život prestaje
zavladaju suze,
tu gdje pravda nestaje
tuga - radost uze.

Tu gdje pjesma zamukne
suze obraz kvase,
u metežu života
sreæa ne pozna se.

Sam život leptir
na krilima zlatnim,
svi se za njim otimaju
putem nepovratnim.

A on niti gleda
niti haje za to,
sakriva se u vrijeme
duši nepoznato.

Ne ostavlja nadanja
za njih mjesta nema,
svi putevi vode
pravcu džehenema.

Dok kapije dženneta
traže oči snene,
a one su rekoše
davno zatvorene.

Kljuè svjetlosti izgubljen
u životnoj tami,
lutajući bez cilja
ostajemo sami.

Hrleći za nečim
bezvrijedo što je,
ne sluteći da života
malo ostalo je.




________________________________________

Ivona Jukić
Sarajevo

***
Porezanog srca
Stojiš bezizražajnog lica.
Opet ne možeš da hodaš, andjele,
Ali kriješ svoju tugu
Ispod slomljenog krila.
Diviš se jutru i
Svima na koje se odnosi,
koji ga u žurbi ne primjećuju.
Ideš sve dublje u šume
Svoje veličanstvene osame,
Ne zatvaraj prozore,
Pusti Eoju da uđe,
Svaki tvoj dah je božanstveno
Čudo postojanja.


________________________________________



Tarik Jažić
Sarajevo


Kažu mi da

Kažu mi da ne valja
biti pesimista
ali šta mogu ja
kada me je na to
život moj natjerao.

Kažu mi da nisam u pravu,
al' ipak su stali na moju stranu.
Kako to da su na mojoj strani,
a niko od njih neće da me brani.

Kažu mi da otvorim oči
da budem realan
i da ničije iste nisu moći.
Ali biti realan
za mene je samo
apstraktan pojam.

Kažu mi da se sve može promjeniti
ali znam da je sudbina nepromjenljiva
i koliko god da imam vremena
sudbinu svoju neću uspjeti izmijeniti.




________________________________________



Amina Zimić
Sarajevo





Rusi su prvi napravili lubenice bez košpica


Lokalistička primitiva mi ne smeta
Al' mi smeta
miris skvašene prašine
jer kad se pomiješa s mirisom
lokalističke primitive
zajedno smrde nepodnošljivo.

A, da je kako treba,
Lubenice bih na prozoru mogla uzgajat.

Ovako, kupim sebi francuski parfem
austrijsku kupku
njemačko mlijeko za tijelo
al' mi i dalje lubenice na prozoru ne cvjetaju.

Lubenice, jednostavno, ne cvjetaju.

A, Rusima vala –
- ono ne valja.





________________________________________

Asim Bajramović
USA




Tamo gdje je Foča moja

Tamo gdje Maglić
Bosnu nadvisuje
i plaha Drina
pjeva kroz klisure
a Zelengora
taj stri gorostas
k'o da se pita
što tamo
nejma nas.

Tamo mi ostaše
svi moji
najdraži sni
i Foča moja
što na dnu
duše spi.

Dok Čehotina
Drinu dodiruje
a vjetrić s' mirisom
Bosne propiruje
zbog toga
moja duša
ne miruje
a pjesma Zehre
srce mi smiruje.

Jer tamo ostaše
svi moji
najdraži sni
i Foča moja
što na dnu
duše spi.

Nek’ teče Drina
nek’ Foča
moja spi
nek dušu opija
taj miris
Bosanski
a Zelengora
i ona neka zna
da još se čuje
pjesma bosanska.


Književni dijalog 13
Zajedničke okvirna teme: "Tragovi čežnje" i "Duša mi je moje Bosne puna"

"Književni dijalog" je redovna aktivnost "Književne sekcije-KNS"-a, tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje. Radove slati do 31.09.2008. na adresu:
This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Meho Jakupović
Engleska

Srce je moje ostalo tamo


Patio sam dugo za rodnom grudom,
želja mi bješe od svega jača.
Vjerovatno živ sam ostao čudom,
glupo je stajati, pred zidom plača.

Komšije gledam, možda se znamo,
oni mi ništa reći ne žele.
Možda je ipak, to mašta samo,
prepuni konvoji, negdje se sele.

Puška u krilu. Blesav se čudi,
svima nam život, visi o niti.
Sve to što vidim, to nisu ljudi,
vjerovatno nikad neće ni biti.

Prošlost se vraća, al’ na tren samo,
premalo lijepog, previše ružnog.
I ako mi srce, ostade tamo,
ne želim da me, gledaju tužnog.

Utihla svjetla, rodnoga grada,
zgaženo pseto, na pustoj cesti.
Svjetina sudi, lako se strada,
teško je nekog normalnog sresti.

Srce je moje, ostalo tamo,
baš tamo, gdje je oduvjek bilo.
Obična želja, da imam samo,
ognjište rodno, majčino krilo.

Meho Jakupović




Semira Jakupović
Engleska

MOJA DOMOVINA

Moja domovina
Je zemlja sevdaha
Zanosne pjesme
Sto tugu lijeci.

Ona je puna sokaka i drace
Kaljavih graba I trnovitih medja
Al’ niko ne zna koliko ljepote se krije
Ispod tih mokrih, placnih vjedja.

I mahale govore svoim tajnim jezikom
Ljepotom ljetne noci i proljetnog behara
Sustanja lisca u usnulom parku
I skripe zaledjenih staza.

Praznik je kada
Sve ovo udje u moj san
Tada sa radoscu pocinje moj dan
I nestaje tjeskobe u grudima.

I tako sinoc vidjese se magle
I negdje u snu zamirisa kahva
U zanosnoj tisini u hladu ispod grozdja
I plesu sicusnih svitaca.

Niz basamke polako sidje moja nane
U dimijama od basme i bluzi od beza
I mnoga druga tako draga lica
Dok jedu celmase, a pec pucketa.

U sabah nestade sve te topline
I nespokoj opet u moju dusu udje
Probudih se naglo
A jedna misao u meni “Tudje, tudje”.

Samira Jakupović




JEZIK MOGA DJETINJSTVA

Hvatam rijeci
A one mi uporno bjeze
Ja ih cuvam kroz price starih nana
S mirisom svjezih kifli i somuna
I memli iz ducana

Zelim ih dotaknuti
A one se cerekaju i uporno bjeze
I podvikuju I nestaju s porukom,
“Pros’o je taj vakat,
stizu vremena nova”.

Jezik – to mocno sredstvo
Izdaje me I ovoga puta
Hvatam rijeci
Te prelijepe zvcne ljepotice
Dok grlo se steze u zaboravu.

One se izvlace kroz sokake i pendzere
Mahale i sokake

Jai h cuvam ljubomorno
Ko dunju staru u ormaru
U sahari moga djetinjstva
U prvoj izgovorenoj rijeci djeteta
Ili vapaju nemocnog starca.

Samira Jakupović








Djevojka Džemila

San usnila
djevojka Džemila
san usnila
pa se probudila
svojoj majci
tiho besjedila.
Sanjam majko
doš’o mi je Salko
donio mi
ruho svakojako.
Donio mi
zlatne belenzuke
i đerdane
od četiri struke
i šamije
zlatom okerane
još me pita
bili pošla za me.
Kćeri moja
ne govori tako
kakav Salko
zlo i naopako
propio bi
carevo imanje
a kamo li
tvoje milovanje.
Ne treba ti
zaruka njegova
ti si šćeri
roda od begova.
Volim više
moja mila majko
volim više
da mi dođe Salko
nego da mi
darivaju sada
svo bogatstvo
carevoga grada.
Volim majko
Salkinu bašliju
neg’ Bregavu
i Stolac čaršiju.
Milija mi
njegova besjeda
nego da me
cijeli Stolac gleda.
Kad miluje
šapat srca čuje
kad poljubi
pamet se izgubi.
A kad‘ bi me
zaprosio majko
niko ne bi sretan
bio tako,
šta je ljubav
moja mila majko
šta je ljubav
kad’ne ljubi Salko.

Asim Bajramovic U.S A





UNIŠTENA LJEPOTA


Da nije žalosno bilo bi lijepo
Posmatrati zamagljena brda
Naše krasne Bosne.

Da nije žalosno bilo bi lijepo
Posmatrati tihi tok rijeka
I razmišljati o prolaznosti života.

Da nije žalosno bilo bi lijepo
Slušati vlastiti eho
Dok sunce se miješa s borovim iglicama.

Da nije žalosno bilo bi lijepo
Šetati planinskim obroncima i uživati u šuštanju lišća.

Da nije žalosno bilo bi lijepo
Posmatrati igru bjeličastih oblaka
Ali, eto, ponovila se se Kovačićeva “Jama”

Stihovi iz đačke klupe
Prenesoše se u zarobljeničke skute.
Dogodila se Srebrenica, Hrastova glavica,
Koriučanske stijene, Kevljani,
Lisak, Bezdana
A svijet je slijepo zatvarao oči i usta.

I ponovila se “Jama”
Nakon pedeset godina
Šuma je sramno pognula glavu
A rijeka postala krvava.
Samira Jakupović / Engleska




Domovino!
Bosno i Hercegovino!


Duboko u nama ,
tvoje ime stoji,
srca nam poveži,
rijekama svojim.

Nek’ o tebi zemljo,
zlatna slova pišu,
neka tvoji narodi ,
jednom dušom dišu!

Domovino!
Bosno i Hercegovino!

Na krilima tvojim,
nek’ dolaze ljeta,
u grudima tvojim,
mladost neka cvjeta.

Neka polja tvoja,
beharom mirišu,
neka tvoji narodi,
jednom dušom dišu.

Domovino!
Bosno i Hercegovino!

Asim Bajramovic U.S.A


Život jedne pahuljice

Noć je. Prozori u sobi su zamaglili od toplote koja dolazi iznutra i zime koja vlada napolju. U jednom kraju sobe kamin. Ispred kamina drva i ugalj. U kaminu rasplamsala se vatra. Širi svoj žar, toplotu i svijetlo po cijeloj sobi. U drugom kraju sobe fotelja i na fotelji jedna starija gospođa. Ustaje, uzima štap i pognutih leđa odlazi do prozora. Drhtavim rukama briše zamagljeni prozor da bi vidjela šta se dešava napolju.
Snijeg je počeo padati. Malene sniježne pahuljice su napokon dobile priliku da se poigraju u zraku. Njihovi pokreti su poput pokreta najvrsnijih plesača. Njihova elegancija dolazi do izražaja pod svijetlima gradske rasvjete. Pogled stare gospođe, onako neopisiv, pokušao je da prati put jedne od tih mnogobrojnih pahuljica. Izgledala je onako sićušna, najmanja u svom društvu. Oko nje su bile mnoge pahuljice ali ni jedna nije bila slična njoj. Ona je imala poseban sjaj, imala je poseban oblik i samo sebi znane pokrete. Otišla bi do svojih prijateljica, uhvatile bi se za ruke pa kao u nekom kolu počele da plešu, pa opet bi se prekinulo to kolo i ona bi nastavljala onaj svoj čudesni ples. Polahko se spuštala ka tlu. Svaki tren u zraku je koristila da se zabavi jer je znala da igra prestaje kada dotakne tlo. Iznenada staroj gospođi odlutaše pogledi sa pahuljice na razdraganu djecu koja su sa zadovoljstvom izašla ispred svojih kuća da dočekaju prvi ovogodišnji snijeg. Tu nije bilo samo djece, bilo je i momaka i djevojaka i parova i starijih ljudi. Svi oni koji uživaju u romantici noći u kojoj pada prvi snijeg, svi oni kojima zimske čari predstavljaju bogatstvo, svi oni su izašli vani. Jedni šetaju zagrljeni, drugi su sjeli na klupe u parku preko puta ulice i koriste mir zimske noći da poljube voljenu osobu, treći su izašli i pjevuše gledajući u nebo sa kojeg se spuštaju sve te pahuljice koje traže svoj put ka tlu. A ona je sama živjela u kući, teško je hodala i jedino joj je bilo preostalo da stoji kraj prozora i gleda šta se napolju dešava. Sjećanja su joj u tom trenutku prolazila kroz glavu. Vidjela je sebe u maloj djevojčici koja ganja pahuljicu kao da je želi uloviti, a svaku koju uhvati istopi joj se na ruci. Vidjela je sebe i na onoj klupi preko puta ulice u onom parku gdje samo mir i tišina imaju svoje odaje u kojem se i ona nekada prvi put zaljubila, prvi put poljubila voljenu osobu, sa kojom je kasnije provela i ostatak svog života. Vidjela je sebe i u onom starcu koji je sam izašao vani. Pjevuši i gleda ka nebu. Uživa u nesvakidašnjoj plesnoj predstavi pahuljica. On je baš kao i ona sam i nekada je imao nekoga sa kim je uživao i dočekivao prvi snijeg. Sada nema nikoga pa mu jedino preostaje sam da izađe i da se prisjeti svoje prošlosti, svog života i najljepših trenutaka. Sjećanja joj prekide opet ona pahuljica čiji je put pratila svojim očima. Bližio se kraj života te pahuljice. Njen ples ju je vodio prema onom paru kojeg na ovoj zimi jedino grije ljubav i poneki poljubac i razmijenjeni zagrljaj. U trenutku kada su im se usne dodirivale pahuljica je završila svoj ples, spustila se na njihove usne i utonula u dubok san.
Iz očiju stare gospođe, koja je sve to posmatrala sa svoga prozora, kanu jedna suza. Iz džepa na džemperu izvuče zgužvanu maramicu i obrisa vlažne oči. Uze opet onaj svoj štap i onako teškim koracima i pognutih leđa uputi se ka fotelji u uglu svoje sobe. Sjede na fotelju, pogleda da li još gori vatra u kaminu, zatvori oči i poput one pahuljice utonu u duboki san.

Tarik Jažić / Sarajevo


Duša mi je Bosne puna


Uspomene talasaju snove,
šapat čujem
to me Bosna zove.
I Neretva
i rijeka Una,
duša mi je
moje Bosne puna.

Siv’ joj oblak
vrh planina krije
k’o nanule
džanfezli dimije.
Drevni Maglić
nad Bosnom
je kruna
duša mi je
moje Bosne puna.

Sarajevo i
Trebinje moje
od srca se
neće da odvoje.
Stolac, Blagaj
i rijeka Buna
duša mi je
moje Bosne puna.

Asim Bajramović U.S A




S T I D A K


Mrvica kruha , stidak
za kojim se po prašnjavoj zemlji
tragalo, učini se divnim,
vrućim somunom .
Ah, kako se nekada, onako
nevino , baš dječački iskreno,
bez stida, znalo polizati
posljednje ostatke majčinom
rukom spremljena objeda.
A sada !
Ni ova pošast gladi natjerati
me ne može na taj razumljiv gest očajnika .

Jer eno , na zici bodljikavoj,
ptičica jedna strpljivo čeka,
ono što po svakom pravu, i božijem
i ljudskom i ptičijem je i spada.
Ta, i ptice treba da jedu.

Nihad Filipović / Engleska

 


PORUKA ČOVJEKU


Obriši prašinu sa ružnih uspomena
I pusti krik
Iz njedara - nek’ riče
Jednom i tako sve pepeo biće
U zoru kad smrtni vapaj dođe.

I pusti suzu nek’ ne vidi niko,
I glavu digni jer živjet’ se mora,
Znam previše je tuge za Božijeg stvora
Al’ život ide dalje i mora da prođe.

Gledaj ispred sebe i ne osvrći se
Na puteve sudbine ukaljane, na snove neispunjene.
Pomisli samo koliko još ima behara - da se njihovoj ljepoti diviš!
Koliko uspjeha svoje djece da doziviš.

I tješi se
Nisi baš ti jedini što pati,
Toliko padova, ali i uspona.
Da, teško je sve to izbrojati.
Isčekuj zanosno predivno rađanje sunca
Ponosno idi do vrhunca
I obriši već jednom tu prašinu sa uspomena.

Samira Jakupović / Engleska

 

JOŠ SAM UVJEK POD KESTENOM


Jednom kad ostaneš sama kraj prozora
I kad misli neke davne krenu
Moraćeš se sjetiti i mene

Oslonjenog na ogradi mokroj
I vidjećeš munje i gromove
Kraj kestena što me osvjetliše
Pleti onda svoje kose sjede
Pa zaplači onako iz duše

Baci pogled ponovo u prazno
Traži mene ,samo t’ je to ostalo
I vidjećeš moje mokro lice
Ojačano dječijim suzama

Jednog jutra kad te strah uhvati
I panika proleti ti licem
Pođi hrabro stazom moje muke
Možda ćeš me sresti pod kestenom

Kad ti rosa postane ljepotom
Vjetar drugom a šetnje utjehom
Pozovi me i zatvori oči
Još i tada bit ću ja dječakom

Nemoj samo pitati me ništa
Nemoj reći da si pogrješila
Pogledaj me bar još jednom
Ja sam uvjek bio pod kestenom

Nisad Jakupović
14 augusta 1994. London

OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU


Opet sam sinoć sanjao zicu;
krugove pakla, bradate spodobe.
Samo se tebi klanjam gospode,
od smrtnika nemam straha u srcu.

Nikada nisam vjerovo’ u čuda,
zamisliti nisam mogo’ ni u ali.
Kmetovi žele biti generali,
a ko’ će onda, biti dvorska luda?

Opet sam sinoć sanjao zicu,
beskrajno bodljivu i mine mnoge.
Ljude što juče imaše noge,
izgubljenu mladost, vaške, mrtvačnicu.

I dokle insane može da sanja,
tako strasne snove, da ne poludi?
Kolika je snaga običnih ljudi,
i kad će prestati četnička klanja?

Opet sam sinoć sanjao žicu,
drugove mrtve, spaljena sela.
Ustaje “Feniks”iz pepela,
još ima nade za ovu pticu.

Meho Jakupović / Engleska





Neum boji pjesma

Ploveća plavet

smiraj ljetnog dana

nakon vjetrovitog prijepodneva

noć

neumska noć - u bloku kuća

pokraj magistrale

miris mora u svježini

putnici - putuju

mudraci - mudruju

i u mjesečevom sjaju

zrno mudrosti vide

zrno po zrno - kap po kap

misao po misao

vizija po vizija

noć morska cepti nad magistralom

spavaju sjenki

spava san

sutra je novi dan

sutra će se roditi milion snova

sutra biće danas pa juče

čovjeka ograničava čovjek

a prostor omeđa prostor

ideje - nadilaze ideje

a san ostaje nedosanjan.

Duboka voda je potonula

noć prekriva magistralu

sutra se rađa milion snova

Neum boji pjesma

pobjeda je dobila obličje

neke stvari nisu uzalud

mada, kadkad, tako izgleda

jer mudrost je sazdana

od slojeva iskustva.

Naljutili su zmaja

i stećak je progovorio,

nakon milenijumske tišne,

plamtećim riječima

zvjezdanog smisla dubine

neuhvatljivom ljepotom trajanja.

Smiraj u blaženstvu noći

odgađa zaborav - oživljena kontradikcija.

Ibrahim Osmanbašić / Sarajevo


Književni dijalog 12

Zajedničke okvirna teme: "Tragom izgubljenih godina" i "Snovima do budućnosti"

"Književni dijalog" je redovna aktivnost članova "Književne sekcije-KNS"-a, tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostave i svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje.Radove slati do 31.08.2008. na agresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.


Autor: Asim Bajramović (USA)

P A N O R A M A

Svako veče duša sanja snove,
da me moje rodno selo zove.
Kad me tako rodno selo zove,
pustim snove u beskraj zaplove.

Te od puste želje i miline,
odnesu me do Hercegovine.
Prosule se šume i planine,
cvjetna polja, pitome doline.
Nanizana mjesta srcu znana,
kao niska bisernog đerdana.

Korjenići,Lastva i Trebinje,
Jasen, Mosko, Bileća, Ljubinje.
Nad Trebinjem Leotar se svio,
ljepotom je valu zasjenio.
Pa milinom odiše sva vala,
čini mi se sve do Konavala.

Kraj Bileće, Trebišnice vrela,
ljepotom su svijet zanijela.
S’ druge strane planina Viduša,
Kao da žali što nema Miruša.

Ključ, Cernica, Metohija bijela,
Gacko polje i okolo sela.

Gdje planine sivi oblak mute
tu Bahori u snovima šute.
Ko zna da li sabah tamo sviće,
dal’ Bahori pamte Taloviće.

A ponosna kula Fazlagića,
da li pamti Omera Sarića.
Da li čuva studence i vrela,
sjeća li se Gatačkih sijela.
Lipnik, Stepen onda Lađevići,
Mehka Gruda, Korita, Hodzići.

Šakotići, Međine i Plana,
k’o listovi časnoga Kur’ana.
A na Planoj đžamija je stara,
ponos ruku svojih neimara.
Četvratasta pokraj nje munnara
svu Rudinsku valu razgovara.

Pa Krivača to se reći mora,
te Zaušje iznad Prijevora.
Kroz Podgorje,a preko Požara,
gdje usnula Sitnica odmara.

Na Prisoje pa do Milavića,
Dabar polje,sve do Berkovića.
Nevesinje i sve oko njega,
pa Odžaci Ljubovića bega.

Nek’ poteče dobra pjesma stara,
“Bulbul pjeva okolo Mostara”.
Nek’ u pjesmi spominje se ime,
Počitelja і Stoca sa njime.

Sa Divina kad pogledah dolje,
tu Fatničko ravno leži polje.
Malo ispod pogled mi se muti,
u maglama Bačevica šuti.

A Fatnica kao bijela vila,
Fatničko je polje prigrlila.
Zilovina k’o pupoljak mala,
Fatnici je svoje srce dala.

Kalac selo ispod grede stoji,
vijekovima ničeg’ se ne boji.
Čini mi se da bih oko dao,
iz kamena da je iznikao.

Vrela suza otrže se s’ lica,
kada dođoh do Orahovica.

Idem tako priča sama teče,
ispod Kačnja,kad ugledah Đeče.
Osnova mu od suhoga zlata,
to je selo Ćatović Murata.

Grablje pusto, Tomaševi doli
sve je ovo što mi srce voli!




Šta će srcu

Pita majka
lijepu Vasviju,
zašto suze
liješ od očiju,
zlatnu ću ti
nabavit’ kočiju.
Za udaje
govori joj majka,
suha zlata
ruha svakojaka,
ljepšeg kćeri
od svih djevojaka,
da osvoje
srca u momaka.

Šta će srcu
od zlata sehara,
oko vrata
niske od đerdana,
čoha nova
još ne poharana.
U avliji
zubor šadrvana,
i kočija
sa dva ata vrana,
šta će srcu
pjesma od sevdaha,
na čardaku
kad ti sjedim sama.

Šta će srcu
od bisera struke,
na rukama
zlatne belenzuke.
I serdžade
skoro izatkane,
pa mahrame
srmom okerane,
sve su majko
suzom pokapane,
jer Alija
i ne haje za me.


Asim Bajramović (USA)





Ruža što se Bosna zove

Prolaziće godine i dani
sanjat̓ ćemo srcu davne snove
al' ostaće vječno da miriše
rumen-ruža što se Bosna zove.

Pjesme će se zaboravljat stare
pjevaće se neke pjesme nove
al' ostaće vječno da miriše
rumen-ruža što se Bosna zove.

Rušit’ ćemo doline i brda
gradićmo kule i mostave
al' ostaće vječno da miriše
rumen-ruža što se Bosna zove.

Vjetrovi će harat’ i oluje
dok brodovi po morima plove
al' ostaće vječno da miriše
rumen-ruža što se Bosna zove.

Rata nikad’ nestajati neće
stavljaće se ljudi u okove
al' ostaće vječno da miriše
rumen-ruža što se Bosna zove.

Asm Bajramović (USA)




TRAGOM ZASTRTOG VREMENA


Kocke vremena
kotrljaju se niz stepenice događaja.
Trag jasan na istetoviranom sjećanju
ostaje da ukaže na Put
koji vodi ka smislu
što se ne nalazi - u potpunosti
već za kojim se traga,
iz razloga prirodnog sazdanja
ljudskog sadržaja htijenja
i u djelovima Stiče
kroz poimanje:
Mudrost govori kroz iskustvo
doživljenog, proživljenog i prihvaćenog.

Lopte vremena
kotrljaju se kroz prostor volje.
Neki bi nad-jezikom
objašnjavali ono što im smeta.
Neuviđajnost se plaća dragim srcu.
Da, ne mogu se mijenjati događaji
ali se mogu pamtiti
da se ne bi nemilo ponavljalo.
Grad ima dušu ali i dušmane
i teško je plesti mrežu
od kanapa plemenitosti
- mračnjaci se prepoznaju u mraku
krijući se od svjetlosti.

Tragom izgubljenih stoljeća
zapitane tumaraju kolone:
Odgovoti tu su - nedostaju pitanja!,
uklesani simboli govore
zaboravljenim jezikom
koji nanovo valja učiti.

Kocke sustižu lopte
sudaraju se akomulirane energije.
Pokreću se uspavani instinkti:
Borbe tek prestoje - za bit!
Opomene su izrečene
još se očekuje ishod prakse
koja treba da sintetizuje
bolna iskustva
u kolektivnu mudrost
što držaće kurs
kroz oluje što čekaju -
prestojeći izazovi
koji se ne mogu mimoići
već se valja suočiti
- oči u oči -
sa svim onim što je bilo,
jeste i slijedi,
a zastave alternativa
imaju smisao u vremenu
prije početka bitke
jer tad - kad vatra otpora plane
svaka ponuda je siktava izdaja.

Kocke i lopte
zapečaćenog vremena
kotrljaju se kroz prostor života
ostavljajući neizbrisiv trag
u genetskom sjećanju.

Riječ obuhvata čovjeka
a čovjek
ne poima
svu dubinu riječi
što treperi u plamenu tajne.

Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)





TAMO IZA SNOVA I ČEKANJA


Zapjevaj u sumrak i kreni
Tamo iza snova čekate otpor
I nešto što na tugu nalikuje
Dok zora se gubi u dan
Nestaju sjenke i aveti
Počinje život odistinski
I razjapljen

Tamo iza snova i čekanja
Jedno vjerovanje odlazi
U punoj snazi sarkofaga
Iskopanog za Orfeja


Tamo iza snova i čekanja
Jedna je zora ugasla
Sva svjetla svijeta ovoga
I krenula u polje mirisa
Tamo iza snova i čekanja


Nisad Šiško Jakupović (Engleska)

GLUHI VAKAT

Vrisak
zasjeca otupio
dan

A dan težak, nehajan
lijeno se vuče do u noć
šuplju
I još tuplju!
I još gluhlju!

Ja gluha vakta
gluho bilo


Nihad Filipović (Engleska)


GLAS S ONE STRANE TIŠINE

Zaista čudno je to plemenito biće,
Među jednim i drugim stihom skače,
ponekad nagovještava gubitak i razbitje,
ponekad oko sebe gradi palače.

Ne možeš je čovječe uhvatiti za rep,
Jer što joj se brže obratiš rječju,
Za nečujno gluh, za nevidno slijep,
Već kad misliš da je uloviš.

»Sad će biti moja zauvijek tvoja tajna,
moja će biti s tobom sva tvoja čarobnost,
samo još veo s tebe skinem,
da te svu svojom mrežom ulovim!«

- tada kada si je upregao u svoj jaram,
tada njen glas brzo postane nijem;
kada ono nastupi, glas utihne –
kada glas se javi, ono izdahne.


Kada važi za ludi odustanak pjesnika,
Važi kao dragocijena nada za sve ljude,
Da ova pjesma kada je glasno zapjevana,
Oglašava se kao glas i savijest svojih dana.

Glas nijemih ali silom utišanih,
Glas palih ali od mrtvih ustalih,
Glas izbrisanih ili otpisanih,
Glas propalih ili nikad uspjelih.

Ko još za šutnju sluha ima,
Ko još uopće čuti je zna?
Glas koji ne umire, koji nikad ne mine,
Glas koji se javlja s druge strane tišine.


Mirt Komel (Slovenija)





***

Divljanje besmisla,
ruke mi drhte...
Opraštam se s tjeskobom -
Zbogom.
Uzaludno očekivanje,
Šutim
i kao da nikad više neću -
Progovoriti.
Bezbrižan smijeh mi
Nedostaje,
Potreban je svejdok,
Potreban je dokaz...
Zašto?
Kuda zuriš, ako Boga znaš -
bilo kud da kreneš,
stići ćes!

Nadmudrujem smjelost
besmislenim beskrajem htijenja...

Sarajevo-X / Vaša poezija
PostPostao/la StLouis dana 26/07/2008 04:23



Pjevaj mi

Pjevaj mi pjesmu
što Bosnu spominje,
umorna duša
sudbinu proklinje.
Ja neću pjesmu
što duši kidiše,
pjevaj mi pjesmu
što Bosnom miriše.

Pjevaj mi pjesme
ljubavi prepune,
jer druge pjesme
srce mi ne čuje.
Ja neću pjesmu
što duši kidiše,
pjevaj mi pjesmu
što Bosnom miriše.

Pjevaj mi pjesme
sevdahom protkane,
probudi oči
suzne i pospane.
Ja neću pjesmu
što duši kidiše,
pjevaj mi pjesmu
što Bosnom miriše.

Asm Bajramović (USA)





TUGA


Još jedno praskozorje
Ogrnu svoj maglovt, mističan plast
I po ko zna koji put gledam u strop
U nemogućnosti da se pokrenem

Ipak – nadam se
Utihnut će I moja bol
S dolaskom jutra k’o viteza
Koji zbacuje sa sebe taj crni past
Prihvata se mača i siječe nostalgiju

Odlazim i ja
Polako u taj svijet koji se na bol ne osvrće
Svako svojim putem kreće
Jer nema vremena da se obazire na druge

“Ko rano rani, dvije srece grabi”,
rekoše davno ljudi.
Čemu to žuri kolona mrava?
u zemlji zaborava
I usnule historije
Gdje samo otkucaji
Opominju na vrijeme

Samira Jakubović (Engleska)




CARSTVO SVJETLOSTI


Možda me nećeš razumjeti danas
ali su pred tobom nebesa znanja
i ako budeš išao stazama mudrosti
razbistriće ti se moje misli utkane u riječi
jer veće su vizije od izražaja
a ideje od parola
te su riječi samo figure na tabli promišljanja.

Vjerovatno vidiš ambise niotkud
i visine ni – zbog – čeg
ali to tako ide u višem redu
gdje je harmonija – vječnog i univerzalnog.

Moja priča nije tek tako
niti je početak, a niti je kraj
ne obuhvata sve – ali je unutra:
sa one strane gdje smisao vri
ja nisam neko drugi – niti si bilo ko ti!
To su svjetovi – zasebnosti u opštem.

Mudrolije su čarolije – zaista, i one su uviđajne:
složeno je od jednostavnog spoj
a jednostavno je nosilac složenog
i u toj interaktivnoj relaciji je moć
za činjenje i provođenje –
a u tri vremena bivaju stvari:
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
koje definišu vrijeme – što je vječno
a poima se kroz prostor i događaje
a događaji kroz ljude
a ljudi kroz posljedice svojih radnji
a radnje proizilaze iz misli
a misli se ne mogu odvojiti od osjećaja.

Ideja je okvir misli
a čovjek je nečeg svjestan a nečeg nije
kod nekoga je prvo – drugo, a drugo prvo
a nekome se mješaju prioriteti.
Može nešto i ovako i onako –
ali, sigurno, ne može svakako.
I ne ide bilo šta uz bilo šta
jer jedno može, a ne mora, poništavati drugo
i nije isto jedno – sa ili bez nečega
i ništa nije malo ni veliko –
dok se s nečim ne uporedi
niti je nešto krupno niti beznačajno –
samo po sebi -
a nešto je bitno zbog funkcije
a nešto zbog upotrebe
i nema toga, a djelo je čovjeka,
da ne podliježe promjeni ili mjeni
niti ima mirovanja na Zemlji –
jer sve se kreće u svojim intervalima
a materijalno je propadljivo
a ideje žive toliko dugo
koliko su sposobne da trpe promjene
unutar sebe –
a da ne promjene svoj karakter
u odnosu na drugo i druge.

Čovjek je slab, sam po sebi, - kao jedinka
ali ga sistem čini jakim, moćnim i velikim
ali nikad jačim od svega –
jer svemu su određene granice i mjere
u prostoru i vremenu
i sve ima veze sa svim
ali – do tog znanja čovjek doći ne može!
i sigurno da čovjeka znanje suštinski karakteriše –
jer što više zna – više vrijedi
ali neke stvari bolje mu je da ne zna –
da mu se korisno znanje ne poništi nekorisnim
jer ima i u znanju logike kvantuma
a specifična težina je fundament određenja...

I tako u beskraj – kroz Carstvo svjetlosti
putuje misao kroz vrijeme –
noseći i mene – i tebe
s povodom i razlogom.

Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)

KNJIŽEVNI DIJALOG - 11
Zajednička okvirna tema: "Riječi u oluji"

Radove slati do 31.07.2008.


Riječ u oluji


Kako dozvati slijepog i gluhog
Bezimenog
U ovaj čas?

Kako čuti ono
što možda nikad
Rečeno nije
A i ako je - ikad
Vječno pod ledom zaborava
Sad počiva

Davno još rekla si mi
Da život života vrijedan nije
Pa što živiš onda -
Kakvu drugu istinu
Osim laži ja imam?

Sapleten u vrijeme
Zaboravljam
Čekajući na Sunce
Na ono nepoznato u nama
Što sami spoznati moramo.

Osluškivati
Tu nemuštu riječ u oluji

...taj tračak nade

Što ga nosiš
Što sve ledove kopni
I mostove ruši...

Još ga nisi spoznao;
Čekajući,
Nadajući se,
Ne tražeći...

Jasmin Hasanović, Goražde
(29.7.2008.)





Tokovi


Prvo je došla
mada voljeti je nestvarno
strašću nacrtano.

Poslije me zadojilo vrijeme
vječne teme
u biti zamršene.
Na kraju je preplavilo
odraze površine
potonulo, u algu stalo.

Jasmina Hanjalić


Pjesma o starima i ostavljenima


Iz daleka putnici su stigli
bučni i veseli
divno je kažu, mladost i svježina
Grad šmeka ima
boemsku dušu, dobru hranu
kulturu istoka i zapada, ujedno stanu
jeste, kad gledate birano samo.

vi ne vidite iza ugla trošna stubišta
hladne sobe tamo se kriju
potkrovlja i mračne podrume
mokraća se zrakom topi
drhtave ruke, kameno lice
predugo nečešljane kose
senilno ostarjele,sklupčane od bola
u glavnoj ulici, odavno same.

putnici, neznani moji
gledajte vama u izlog postavljeno
ne znate, angina cijepa prsa suha
i zaduha pišti u vlažnim podrumima
u glavnoj ulici, u centru grada
gdje vrišti raskoš svjetskog sjaja
samo korak daleko su Beneton i Prada.

o putnici
željni lijepih utisaka
ne znate, uspješni majke zaboravljaju
očevi imućnih mrve kruha danima kupe
slomljena stakla godinama stoje-
mladi, zauvijek kontinentima lete.

o putnici veseli
vi ne gledajte iza ugla
sebi ugodite
svjetla ovog grada okom ponesite
još ne znate, vrijeme časkom će proći
nije zabavno starost spominjati
no jedno je sigurno,ona će i do vas doći.

Jasmina Hanjalić

Šta je - šta je?

Šta je kuća bez dječijeg plača,
Harmonika - bez dobrog svirača?
Šta je pjesma ako se ne pjeva?
Šta je Igman bez mog Sarajeva?

Šta je suza dok ne skvasi lice?
Šta je Prusac bez Ajvatovice?
Šta je Konjuh, šta su Živinice
- bez sve Tuzle ispod Majevice?

Šta je život bez lijepih snova?
Šta je Žepa bez svoih sinova?
Šta je Gradačac bez svog kapetana?
Srebrenica bez srebreničana?

Šta je nekad dična Banja Luka,
kada nema svojih Sehidluka?
Džaba Vrbas njeno lice mije
kad ponosne nema Ferhadije.

Šta je svjetlost dok ne svane zora?
Šta je Krajina bez mog Prijedora?
Pa, moj Bihać, Sanica i Sana,
i Kozara pjesmom opjevana.

Šta je Cazin - svoj Krajini dika
da ponosnih nije Krajišnika,
i Kladuša u Krajiškom krilu,
da ne pjeva Hrnjici Halilu?

Šta je Doboj da mu nema Spreče?
Šta je Jajce da Pliva ne teče?
Šta je Travnik da u njemu nije
ljepotice šarene džamije?

Šta je Zenica - ta čelična ruka
da Nemile nema i Vranduka?
Planine joj džaba sa svih strana,
da ponosnog nema Begov Hana.

Šta je Žepče - za njega se ne bi znalo?
- u pjesmi se ne bi pominjalo,
da mu Јeleč ne obavi grudi,
pa ih čuva od goleme studi.

Šta je Maglaj i Tešanj sa njime?
- da im pjesma ne pominje ime,
i Krivaja iz Zavidovića,
da joj nije Safeta Sušića.

Šta je Olovu sitna kaldrmica?
- da ne teče bistra Stupčanica,
gdje Krivaja planinama pjeva,
pa da nije ponosnog Kruševa.

Šta je Foča kad Aladže nije?
I Višegrad bez svoje ćuprije.
pa Goražde i rijeka Drina,
da mu nije srce k,o planina.

Šta je Gacko pokraj Nadinića
kad mu nema Kule Fazlagića?
Šta mu znače studenci i vrela
kada nema gatačkih sijela?

Šta je svadba bez jela i pića?
Šta je Trebinje bez Arslanagića?
Šta je njemu ljepota njegova
kad je kuća srušena Begova?

Šta je Bileća i kraj nje Viduša
kada nema pjesme od Miruša?
Šta joj znači planina Sitnica
Kada je pusta Plana i Fatnica?

Šta je Počitelj i kula visoka?
Stolac grade suzo moga oka.
Šta su tebi tvoja mjesta znana
ako tamo nema muslimana?

Šta je Čapljina i Neretva plava
kad mirisa nema iz Dubrava?
Vrelo Bune, Blagaj pun behara
da Veleža nema i Mostar?

Šta je Konjic? Jablanica šta je,
i po čemu se Bosna prepoznaje?
Po sevdahu i visoku namu,
a nikako po zlu i haramu!

Veliko srce i duša velika,
skromni ljudi tvrđi od čelika.
Iz pepela sto puta procvjetala,
ali ponosna i nježna ostala.

Bosno moja nisko od dukata!
Podrinje ti maštrafa od zlata!
Posavina kutija šećera!
A Krajina grana od bisera!


Asim Bajramovic
Rolling Meadows Illinois U.S A


Kad se čovjek halali s životom

Život uvjek iskušenja nosi,
čas letimo pa onda padamo.
Gadno vrijeme i goli i bosi,
ali ipak boljem se nadamo.
Navik’o sam na dobro i loše,
nikad ne znaš, šta dolazi potom.
Sad je glupo rječi da se troše,
kad se jednom , halališ s životom.
Viđam opet, poznanike stare,
al’ ne želim da me pozna iko,
jer vremenom postaše fukare,
ne shvataju da još nisam crko’.
U nepovrat ide vrijeme svako,
ostaje mi još malo da živim.
Teški dani, nikom nije lako
al’ se niko ne osjeća krivim.
Mnogo puta - zbogom - sam rekao,
porocima što mi dušu more.
Dobijao, gubio, čekao,
s nadom da mi neće biti gore.
A onda smrt pogledaš u oči,
burmu, jaknu i “Omegu” snimaš.
Čekaš samo kad će četnik doći,
i uzeti jedino što imaš.

Meho Jakupović (Engleska)

Riječi u oluji
Konfuzija i nemir su se uvukli u pore
svakog ljudskog bića na svijetu ovome,
na licu jedan ožiljak uronjen u bore
ožiljak prijateljstva – neprijateljstva, kako kome.
Lažna nadanja prekrivena mnoštvom riječi
koje kao kroz oluju traže prolaz ka sreći
paraju uši svakog prolaznika koji je primoran
htio on ili ne da hoda kroz taj nesklad koji užasno zvuči.
A kada oluja prođe i sve izgleda kao da harmonija
ima glavnu ulogu u prostranstvu koje nas okružuje
i kada se sve riječi slože u rečenice sudbina se umješa,
a misli i osjećanja postanu robovi neke nove, neočekivane oluje.

Tarik Jažić (Sarajevo)

 

DEVETI KRUG

Nekada dobri prijatelji
Gledaše se preko bodljikavih zica
Zvijer i čovjek
Čovjek i zvijer

Zvijerke i ljude
Dijele bodljikave zice
Dok jedni u borbi za opstanak strahuju
Oni drugi nad pobjedom likuju

Glad iz očiju viri
Ispijena lica suha
I samo jedna misao:
“Dajte nam vode i kruha”

Pa, ovo je gore
I od Danteovog
Devetog kruga.

Samira Jakupović (Engleska)

NOSTALGIJA

Ni parče bosanskog neba
Ovdje nikada neću naći
Pa, nebo je svugdje isto
Možda ćete reći.

Sumorno, sivo nebo
Paraju zvukovi aviona k’o prnje
Ostavljaju bijele tračnice
A po zemlji trnje
Olovni, teški oblak
Mračan k’o duša što plače
Nadvio se k’o zdral
I hvata me u svoje kandže.

Nista mi više neće vratiti
One skripave staze, ledenice i neraskrčene kaldrme
To nebo vedro i dijete jedro
Na ligurama
I zvijezde što padaju dok životi se gase
I vatre pucketave
I blage šuljevite očeve ruke što me uzimaju u svoje ruke
I moju majku za kojom plakah
Kao dijete kojem oduzese najdražu igračku
Još uvijek se sjećam
Tog decembarskog jutra
Čijoj se ljepoti nisam mogla diviti
Gubilo se mahanje promrzlih ruku u daljini
A ja sam ostavljala malu
Uspavanu varošicu
I išla u susret svjetlima velegrada
U TUĐINI.


Samira Jakupović (Engleska)

 

Potočari

Koliko je samo tuge u nebu iznad Potočara.
Nebo tmurno plače, a tuga srce para.
Koliko je samo tuge u zemlji Potočara.
Zemlja mokra od suza nebeskih
ne želi više zakopane u sebi.

Položeni tabuti,
raka do rake
i suza u očima jedne usamljene majke.
Tijela naših Srebreničana
odlaze u zemlju,
a njihove duše traže put,
put ka Uzvišenom, put ka nebu.

Porodice okupljene,
svi na jednom mjestu.
Neki mrtvi, blizu Boga,
drugim živi samo tijelo,
a duša se cijepa u samoći i tugi
zbog bližnjega svoga.

Jedanaestog dana jula
krv naših braća i sestara
prosuta je po mirisnom cvijeću,
prostranih livada Potočara.
A danas njihovi najbliži
prosipaju suze po tim istim livadama
gdje su zakopani njihovi bližnji
i gdje su našli svoj spokoj, mir i sreću.

Potočari su poput napuštenog broda
na kojem su ostale kosti moreplovaca
i u čijem se zraku osjeti
prisustvo izmućenih i nesretnih duša
koje plove svojim putevima.

Tarik Jažić (Sarajevo)

NE BOJ SE NOĆI

Izrazbijane uspomene gube se u sjaj
I vječna muzika što poljima ore
Nedostaje mi u ovoj noći

Pogledaj u brezik na uglu
I ne sjećaj se minulih dana
Već izmaštaj novog princa

Zaboravi i moje usijane oči
Pa pođi dalje niz drumove
Što uplakanih ljudi su prepuni


Ne boj se noći koje te čekaju
I stižu oblake uplakane
Što gube se za brdašce naše ljubavi

Nisad Šiško Jakupović (Engleska)

TAMO IZA SNOVA I ČEKANJA


Zapjevaj u sumrak i kreni
Tamo iza snova čekate otpor
I nešto što na tugu nalikuje
Dok zora se gubi u dan
Nestaju sjenke i aveti
Počinje život odistinski
I razjapljen

Tamo iza snova i čekanja
Jedno vjerovanje odlazi
U punoj snazi sarkofaga
Iskopanog za Orfeja

Tamo iza snova i čekanja
Jedna je zora ugasla
Sva svjetla svijeta ovoga
I krenula u polje mirisa
Tamo iza snova i čekanja

Nisad Šiško Jakupović (Engleska)


Zadnja pošta Manjača

Mjesecima ne znam za nikoga svoga,
za mater i oca za sina i ženu.
Cijeli svijet se sruši u jednome trenu,
ostade mi samo još vjera u Boga.

Dvostruki red zice - mine u sredini,
s druge strane čopor - četnika i pasa.
Logoraši šetaju - bez rjeci, bez glasa
nema ničeg dobrog u svoj toj tišini.

Horizont je prazan, na zimu mirise,
zaboravljeni smo od Boga i ljudi.
Svako novo jutro samo tugu budi,
slobodarske snove ne sanjamo više.

Stvarnost - to je zica i psi i pacovi,
štale i štenara i zima sto prijeti.
Šetaju kosturi - na rubu pameti!
Eh, što nisu ovo - samo ruzni snovi?!

Ubili su jutros zvjerski profesora.
Pobiće nam srpski ološ sve prvake!
Bože, zašto stvaraš tolike luđake,
zar dovoljno nije - jedna noćna mora?

Kad hulimo na Te - Bože Ti oprosti,
ušljivi i gladni, okovani zicom.
smrt nadmeno šeta, srpskim”Aušvicom”,
učini kraj ovoj - kmetskoj oholosti!

Meho Jakupović (Engleska)

U Tudoj Zemlji Nista Moje Nije


I danas plačem i suze lijem
Ne mogu svoj bol da sakrijem
Uvijek mi duša za tobom pati
Voljena Bosno život za tebe ću ja dati!

I ovu noć zaspati ne mogu
Za bolje sutra molim se dragom Bogu
Da mi pomogne u nevolji ovoj
Da se popravi stanje u Bosni mojoj

Svakoga dana ja sam tužna žena u tuđoj zemlji
Nista moje nije
Ni cvijeće ne miriše kao u mojoj Bosni
Dani su mi tužni i žalosni

Moja ruka za tebe piše
Moja duša za tebe diše
Moje oči za tobom plaču
Voljena zemljo - sve za tebe daću!


Hasnija Majdanac (Engleska)


Književni krug-KNS
Redovna aktivnost članova "Književne sekcije-KNS"-a tokom 2008. godine
KNJIŽEVNI DIJALOG (Arhiva:1-10)




ARHIVA

Književni dijalog -10
30.05.2008. godine
Zajedničke okvirne teme:
1. U skrovitom kutku sjećanja
2. Vrijeme koje se vraća

U SKROVITOM KUTKU SJEĆANJA

Snenog me probudi
Da ne shvatim
Da ne vidim
Crnilo ove duše moje mrtve
Utonule u kajanje
I beznađe
što poput kuge mori me

Teške melodije sjena što još jučer
Bješe moje
U suroj aleji bola
Kroz kleto granje
šapuću ime moje
Tiho u vatri da tinja

Sunce odavno mrtvilo sja

Rane moje boli previjene
Vrište nemoć
Ugušena je posljedna nada
Srebrenim suzama
U dušu mi zaronjenih

Snenog me probudi
Satvorenog u kavezu vremena
Izmeðu jučer i danas
Mrem u zagrljaju sjećanja
što nikad ne prolazi


Jasmin Hasanović

VRIJEME KOJE SE VRAĆA

Rane mi trošne dere
Refleksija uma i riječi
U ovom praznom životu
Teški vjetar grozničavog
Daha teškog
Ledi mi siluetu u strahotu

Poput aveti stojim klet
Pred mjesecom blijedim drhtim
U ovoj magli suroj
Sa vremenom razapet
Bolno čekam
Neznano

Moja sudba poderanih krila
Vuče se nestajuć' bez traga...
Bijes
Nadvladava agoniju
A osveta umjesto straha
Me pohodi

To nekad bih ja
što stojim sad
U mrakštini ove noći

Jasmin Hasanović

Ponos

kad bi znala koliko volim...
eh, kada bi znala...
koliko te volim!
koliko znam, da sam ti potreban ja
cijeli, sav!
eh, kad bi znala...
možda bi pobjegla onako sama
jer isuviše si ponosna, da bi to priznala
nama
eh, kad bi znala da te ja znam
tako dobro
da unutrašnjost ti osjećam
da me na mene podsjeća
da svaka tvoja rana
krvari unutar mene sama
eh, kad bi znala ti
s ponosom se suočiti
možda bi svaka rana
zarasla unutar mene sama
ne bi krvarila toliko
ne bi boljelo više nikog
eh, kad bi znala koliko volim...
koliko me to jednako boli
eh, kad bi znala ti
suočiti se s ponosom tim

Amra Kaltak

Hod

Težak je hod onom svakom bez ljubavi
Teret je to!
Ko majci djetetov grob
Teška je glava
Svaka misao sa sobom razgovara sama

Tužna je staza života
Kojom hodiš, kročiš ti
Ne ljubeć' put i zemlju svud'

Drhtiš ko prut
Strah ti je najbolji drug

Ljubav – dušo!
Prijateljica je to
Majka tvoja i tvog djeteta
Hod

Amra Kaltak


Pogledaj


Pogledaj
s onu stranu svijeta
Pogledaj
vidi nju
Pogledaj je stalno,
promjenljivu i nestalnu

Amra Kaltak


Samo

Prva pozornost
Krenuh u san
Ne sagledah dan
Prože me noć
Sanjanje ce doć′
Kud′ i kamo
Ne znam
Često
Samo
Povišena svijest
Druga pozornost
Bravo
Rekoh
Samo

Amra Kaltak

Književni dijalog-9
Zajedničke okvirne teme
"Na kraju kruga" i "Boja istine"

Redovna aktivnost članova "Književne sekcije-KNS"-a, tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostavi i svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje.Radove slati do 24.04.2008. godine na adresu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Piše: Amina Zimić
Iza horizonta

Naše terase
zid dijelio je
Satima smo stajale
i družile se
Nataša
i ja
Skoro nam osam
a godinama
razmjenjujemo igračke
i smijemo se
Natašina mama - tiha žena
posmatra nas
dok
njen muž - glasna stijena
ponovo reži
Skoro navikle smo
Zgradu ispred
gledale smo
Horizonta nema
samo tuđi ručak
i nečist prozor
Ruku pružam
Lutku nudim
al' ote mi se
Tri sprata preleti za tren
Niz stepenice trčim
da lutka poslije krila
ne dobije noge
Strah postade java
U suzama sva
krenuh na terasu
da Nataša me tješi
A tamo
glasna stijena
za glavu se drži
Da otišle su
postalo mi jasno
Na horizontu
pojaviše se sjene
nekih tamo, iza
Krov na zgradi ispred
odleti u zrak
Četiri godine
krišom gledah hirozont
ne znajući
šta ima
za ručak tuđi
Na terasi pored
sjedi sama stijena
Tiha kao mir
Tiha kao moje sjećanje
na ženu
koja sad
vodi novi život
Ja
glasno znam
da ona
i moja drugarica
Nataša
nisu bile
oni iza horizonta
kog ne vidim više.
Danas tuđi ručak
brojao je dva hljeba
od po 90 feninga

Piše : Ejub Pašalić (Švedska)
Pjesmo moja zastani...

Kome govorim
Kad niko ne sluša...
Kome pišem
Kad niko ne čita...

Pjesmo moja zastani
Sačekaj, neko drugo vreme...

PIŠE: Asim Bajramovic-Rolling Meadows -Illinois,U.S.A

Vrati srcu miris Bosne

Pričaj mi o danima kad si bio dijete,

kako nekad sretni-prolaziš¡e dani,

odagnaj mi misli- prljave-proklete,

svojom lijepom pričom-

dušu mi nahrani.

Pričaj mi o poljima-gdje cvijeće raste,

kada behar zabijeli-kroz pupoljak rani,

da usnijem Bosnu-kad se vrate laste,

svojom lijepom pričom-

dušu mi nahrani.

Pričaj mi o voćnjaku-gdje si š¡ljive brao,

kako majka pekmez-da ispeče kani,

pričaj mi o svemu-sve sto nisam znao,

svojom lijepom pričom-

dušu mi nahrani.

Pričaj mi o stadima-kako brijegom pasu,

a jaganjci igraju se nježni i pospani,

kako te je stari šarov-poznav'o po glasu,

svojom lijepom pričom -

dušu mi nahrani.

Pričaj mi kad akšam-polako zavlada,

na igranku kad se-spremaju jarani,

kad povede kolo-bosančica mlada,

svojom lijepom pričom-

dušu mi nahrani.

Pričaj mi da ezan-kroz Bosnu se čuje,

da mirišu mojom-Bosnom ramazani,

reci da se Bajram-s’ hairom dočekuje,

svojom lijepom pričom-

dušu mi nahrani

Pričaj mi da kurban-u Bosni se dijeli,

da Boš¡njaci na hadž-idu odabrani,

da se Bosna hadži-bajramu veseli,

svojom lijepom pričom-

dušu mi nahrani.

Pričaj mi da livade-mladi momci kose,

a otkosi rosni-padaju po strani,

vrati srcu na tren-miris moje Bosne,

svojom lipom pričom-

dušu mi nahrani.

Književni dijalog - 8"
17.04.2008.g.
Zajedničke okvirne teme:
"Iza horizonta" i "Stubovi Bosne"

Piše: Asim Bajramović - U.S.A

Tjerali me Bosno da te zaboravim


Kada duša htjedne-plavom nebu poći,

a u oku izgubi se i posljednji plam,

svoje oči sklopiti, ni tada neću moći,

poželjeću još jednom,

Bosnu da pogledam.

 

Svoju dragu Bosnu i Hercegovinu,

poželjeću da dodirnem-svojim srcem svim,

prije nego duša ode,u vječnu tišinu,

raširiću ruke svoje,

Bosnu da zagrlim.

 

Hercegova zemlja- pola srca moga,

polovina druga-Bosna moja zna se,

srce moje u tebi-ti u srcu mome,

do sudnjega dana,

to ne razdvaja se.

 

Tjerali me zemljo, da promijnim ime,

a din zamijenim, tuđom vjerom stranom,

silan prkos Bošnjački, ne miri se s’ time,

ja ponosan Hercegovac,

s’ dinom i imanom.

 

 

Tjerali me zemljo, da promijenim vjeru,

tuđu knjigu da nosim ,umjesto Kur’ana,

silan prkos Bošnjački, pomuti im namjeru,

Hercegovac, Bošnjak,

ja sam sa Balkana.

 

Tjerali me zemljo-da im pjevam pjesme,

neke čudne pjesme pod prijetnjom i strahom,

a srce se prepolovit’-ne može i ne smije,

duša moja protkana je,

k’o Bosna sevdahom.

 

Tjerali me Bosno, da te zaboravim,

pokušali ratom-nudili mi novac,

da u ruku zvijezdu ili Mjesec stavim,

ja ostajem ponosan,

Bošnjak-Hercegovac.

 

Čuvaj zemljo moja, šehidske mezare,

neka iz njih mirišu, ljiljanove boje,

i obriši suze, Bosanke majke stare,

što sinove nesebično,

dala ti je svoje.

 

Svi ljiljani tvoji-znani i ne znani,

snaga volje, i ponosa srcu nepoznata,

mjesto rose-vrelom krvlju zaljevani,

ali cvjetali i rasli,

iz silnog inata

 

Neka ezan treperi, kad sabah zarudi,

i ne slušaj Bosno, šta zlobnici vele,

a svijest Bošnjačka, neka se probudi,

oni nika neće moći,

da te podijele.

 

Nek’ mirišu mojom, Bosnom ramazani,

nek’ joj ime nurom, do vijeka sija,

nek’ Bošnjaci na hadž-idu odabrani,

budi zemljo ponos,

svojih sevdahlija.


Asim Bajramovic-Rolling Meadows Illinois U.S.A

Lijepa Bosanko

Zapjevaj pjesmu-lijepa Bosanko,
napuni srećom-srce mi bosansko.
Nek Bosnom-sevdah pjesma prolomi,
u duši neka mi tugu polomi.
Dok Bosna moja-spava najljepšim snom,
duboko-duboko-
duboko-u srcu mom.

Izmami uzdah-svojim grudima,
Bosna mi pjesma a ti mi sudbina.
Vrati mi mladost nek sreća poleti,
ja oku tvome ne mogu odoljeti.
Nekۥ ljubav ispuni grudi mi bolne sad,
kۥo drevna ljepota -
Travnik vezirski grad.

Pomeni Lašvu što bistra protiče,
te drevni Vlašić što oblak dotiče.
I Daltabanik u duši napravi lom,
Šarenu džamiju-u sjaju džennetskom.
A Plava voda k’o ruža procvala,
tamo je mladost-
davno mi ostala.

Asim Bajramovic U.S.A

Zulko moja

Zulko moja,
moj plavi zumbule,
kupiću ti ,
sedefli nanule,
i đerdane,
boje hrizantema,
da ih ljepsiih,
cijela Bosna nejma.
Te menđuše,
od b’jelog bisera,
što vrijede,
k’o pola šehera.

Zulko moja,
moj plavi zumbule,
kupiću ti,
dzanfezli dimije,
kakve Travnik,
još vidio nije.
A na ruke
belenzuke dvije
kod Selima
starog kujundzije.
Što sijaju k’o
Mjesec iz tame,
da te kitim,
kada pođeš,
za me.

Zulko moja,
moj plavi zumbule,
sazidaću,
od kamena kule,
podići ih,
nebu pod oblake,
udarti boje,
svakojake,
oko kula,
bedem od mermera,
da s’ njeg’ gledaš,
ljepotu šehera.


Asim Bajramovic U.S.A

Piše: Ibrahim Osmanbašić
Nad Bosnom,opet, sunce sija

Sjeme se drobi čekićem slijepim
Pticama se podrezuju krila
I nakon što se okonča udar
nad Bosnom, opet, sunce sija.

Klona žele poslušnih navika
obzira što nema za sebe
i svo blago što ovdje ima
brodom i vozom da transportuje njima.

Za uzvrat mašine dobićemo stare
od ove ljepote da smetljište bude
papagaji da nam prestanu sa igrom
duh da nam okuje tišina!

Vremena žrvanj sve melje u prah
postojanje je potrošna forma
razloga nema za genetsdki strah
prolaznost za sve je norma.

Nakon zločina - nema zaborava
istina je zbir datih fakata
koliko god se krivila zbilja
nad Bosnom, opet, sunce sija.

Odjek glasa svjetla

Nije daleko a nije ni blizu.
Nema imena
niti mu treba
Ono je nešto - više od ničega
postojanjem u nečemu - što više je od ništa
ruši argumenitima sve negacije tendenciozne
nitkovi ime imaju
a nisu niko i inšta - u biti, i o tome nemaju stav,
a to što doživljavaju kao slavu
je formalna strana anuliranja
brisanjem gumicom ništavila
kroz cikluse univerzalne egzistencije
stvari i pojava.

Niti se jasno vidi - niti je praznina.
Nema vidne poluge moći
ali kroz vremena plovidbu
doživi dan rasprskavanja sile
kada vjetar prah raznosi u tmine zaborava
To je nešto više od slutnje
zakon koji ne obuhvataju slova i riječi
uslijed slabosti i nejasnoća
što daje prostor zlonamjernosti
da se razmaše tumačenjem:
od šećera - tvoreći so
od brašna - pjesak sitni
a od nade - tamnicu sna.

Niti se da dijeliti - niti se kalemi
sa dovoljno širine da smislom obuhvati
jasnoću svaku u suštini
i sa prostranstvenom dubinom da primi bit
u njedra svoja bez ultimatuma.
To je nešto što je zbilja, nastanjeno u vrtu sjećanja,
čemu je istina dom
a pravda pogled,
nešto što je sadržaj previda
kome se izmiruje cijena bezuvjetno,
po neizbježnoj logici nužnosti
poznavanja i ne poznavanja
uzroka i poslijedica - stvari i odnosa
kroz reflektivne odjeke glasa svjetla kroz noć.

Rima iskru baca duši

Koliko pjesma ima smisla?
Pitam se tu u vatri
I dok oštrim krila meka
odgovor taj želim znati.

Ključa oko mene život.
Više je pjesnika od čitača!
Rima iskru baca duši
dok pospana želi leći.

Ali opet nema sna
prošao je mojom ulicom odavno
sjedim tu na početku priče
gdje zastadoh na tren samo.

A tren taj vječnost traje
razliva se pločnicima
kuda moje staju stope
iskra jedna ritam daje.

Neki polet, uzmah teče
još sam prica koja pjeva
dani moji nanizani
jedrima vjetar love.

Tako plovim vječnim morem
jer obale tražit neću
odavno su vali meni
predočili život, sreću.

Mnogo trke, borbe nosim
Na plećima svojim krhkim
kad me stisnu još oluje
dušu jedva stihom krpim.

Kadkada me misli jedu
što kormilo držah jako,
zašto nisam ko i drugi
na hride se nasukao?

Kada plovim ja tad letim
Nebo se sa vodom stapa
rima iskru baca duši
kao sidro što dno hvata.

Pjesma vjetra, ritam zvijezda
ja sam mornar koji leti
koji zna još nešto bitno
al' ne može da se sjeti.


Održan "Književni dijalog -7"
03.04.2007.godine
Gost: Rasim Zlatan Prste - pjesnik

Okvirne teme za naredno druženje, 17.aprila, su:
"Iza horizonta" i "Stubovi Bosne"

Pjesnik Rasim-Zlatan Prste prilikom razgovora o svojoj knjizi poezije "Vječnost nade je tuga" naglasio je odgovornost koju autor ima u odnosu na napisanu riječ, što ustvari prestavlja obavezu pisca da duboko razmisli o tekstu koji zapisuje - kao i spremnost da se na svakom stihu, temi i ideji radi i dorađuje, dovoljno dugo i predano, dok pjesma ne dobije formu i sadržaj što zadovoljava kriterije koje pred sebe postavlja sam autor.

Pored članova KNS-a književnom druženju je prisustvovao i mladi pisac iz slovenije Mirt Komel.


Piše: Mersida Sadiković-SameriS

Zaključana sloboda

Na proplanku, u gustoj šumi, nazire se dvorac, sive boje, obrastao u ružinu lozicu, bodljikavu i išaranu raznobojnim cvijećem. Kakva loza?! Da nije ovo cvijeće veselo i šaroliko, dvorac bi izgledao kao strašilo u kukuruzu.
Krivudavi, uzani put vodi prema kapiji na kojoj paučina odavno gospodari i prkosi naletima vjetra. Koraci mi postaju sporiji, srce mi jače zakuca u grlu, ali znatiželja pusta tjera me da zavirim među stare zidine. Visoki zidove se nadviše nad mojim krhim, drhtavim tijelom. Noge klecave koračaju dalje same, ne žele slušati moj um i vratiti se nazad. Izgubila sam kontrolu nad njima definitivno. Oči ne žele zažmiriti, širom otvorene posmatraju sablasan sivi hodnik, što u polutami pruža čudne zvukove. Ni oči ne mogu kontrolisati. Čulo sluha želi što više upiti glasove i spoznati iz kojih prostorija dolaze. Prva vrata s lijeve strane privukoše mi pažnju. Otvorim ih lagano. Iza zatvorenih vrata sjedi dijete u korpi, lutku drži u jednoj ruci, a drugom joj popravlja haljinu, govoreći joj nešto jezikom bebe kroz smijeh.

Nastavim hodati hodnikom, ostavljajući otvorena vrata dječije sobe. Druga vrata! Otvaram i njih. Ukaza mi se djevojka za klavirom, a pored nje mladić koji je pokazivao note. Djeluju mi zaljubljeno, tako da sam polako, na prstima, krenula dalje da ne remetim sklad zaljubljenih srca i tipki na klaviru.

Idem dalje. Treća vrata! Otvaram i njih. Ugledam staricu zavaljenu u raskošnoj fotelji. Drži knjigu u ruci i spava. Zaspala je čvrstim snom. I nju pustim da miruje, ostavljajuću vrata otvorena. I tako, od vrata do vrata, koja bijahu zatvorena kao da su ljepilom obljepljena, uspjela sam ih otvarati nekom neobjašnjivom snagom. Došla sam do kraja hodnika. On više nije bio sablasan. Kroz njega su se naizmjenično smjenjivali uzdasi, muzika, dječiji razdragani smijeh. Hodnik najednom posta ružičast, osvjetljen nevjerovatnom svjetlošću što se probiljala kroz širom otvorene prozore. Provirim kroz jedan i ugledam baštu. Prelijepu baštu s puno drveća i cvijeća. Nije više bilo obraslog trnja ni paučine. Sunce je umiljato obasjavalo jezero po kojem su plutali pačići. Nevjerovatna ljepota! Šta se to zbilo? Hiljadu pitanja je izviralo iz mog uma.
Jak tresak svijesti me vrati iz dubokog razmišljanja. Ispred mene je stajao revizor koji je pregledao karte putnicima u tramvaju.
- Kartu molim!- stojeći onako plećat u tamnoplavom odjelu, sa kezom na licu, progovori očekujući trijumf kad mu kažem da nemam karte. Ali karta je prkosno bila u mom novčaniku. Pokažem mu kartu i izletim iz tramvaja.
Izađem da osjetim zrak, da šetam ulicama, da ne sanjam otvorenih očiju zaključane duše kojima su vrata paučine oduzela slobodu.

Sarajevo; 29.03.2008.godine


Zaključana sloboda

Promiču face-k’o surovi orkani,
a u nama ponekad i radost i smutnja,
nadmeću se pričama -znani i neznani,
jer sjutra je vele-predizborna šutnja.

Kao "laži-šarene" –da ispune snove,
u zadnjem trenutku da iznude spas,
pod svoj bajrak prizivaju-u pobjede nove,
trežeći za sebe jedan više glas.

Predhodnici naši-zemlju poharaše,
došlo je vrijeme da se ostvare sni:
"Glasajte za nas- glasajte za naše,
glasajte za najbolje-a najbolji smo mi"!

Zamirišu kad-kad kao dunje žute,
obećanja frcaju slatka-razno-razna,
uvjerljiva-pravedna,da duše i ne slute,
u stvari se mlati-samo slama prazna.

"Ustav ćemo praviti-sa slovima zlatnim,
kakav dosad niko napravio nije,
premostiti nedaće-novcem nepovratnim,
svako sjutra biće-ljepše i milije".

Jutro novo osvane-priča stara bijedna,
pohrlimo u susret ka novom otkriću,
ne sluteći da smo-mala brojka jedna,
na malome lažnom glasačkom listiću.

Kada se sve završi-pjesme iste plove,
pobjednici bajrake nosaju po gradu,
samo-uvjereni puni snage nove,
k’o ovnovi predvodnici u svojemu stadu.

Nama nada ostaje-svakog novog jutra,
u vremenu što se k’o oluja sprema,
da će možda svanuti-neko bolje sjutra,
ne sluteći da tog' jutra u stvari i nejma.

Iste stare bajke-samo novog kova,
što su nam ispričala lica srcu znana,
mi skršeni-nemoćni pred kapijom snova,
koja nam pred nosom-stoji zaključana.

Asim Bajramović U.S.A

„KNJIŽEVNI DIJALOG -7“
03.04.2008.god.
Zajedničke okvirne teme:
"Zaključana sloboda" i "Krila domovine"

Redovna aktivnost članova "Književne sekcije-KNS"-a, koja se planira tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje radove dostavi i svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana i saradnje.


Piše: Senada Avdić - U.S.A.

Selam za moju Bosnu!

Selam iz daleke zemlje
koju ne mogu zvati svojom
svu tugu i jad
prenosim na papir
da iskažem svoju bol
dušom zovem te Najdraži:
"Pomozi mi
u ovaj kasni sat!"
Moji su otišli
šehidima ih zovem
a ja ostah da vehnem
k'o pupoljak mlad!
Zato Te zovem:
„O, Najdraži,
pomozi mi sad,
da nađem brata
il’ prijatelja -
da mogu ga bratom zvat'!“
Selam za moju Bosnu.


Piše: Mirsad Bećirbašić

NAUŠNICE OD TREŠANJA

Nejljepše pristaju
Za tvoje lice
od trešanja
Naušnice.

Dvije trešnje
Za jedno uho se vežu.
Dvije za drugo
Da drže ravnotežu.

Kao da tračci
Sanjive zore,
O prvoj ljubavi
Naglas govore.

Pa su poljubci
zastali u vazduhu
Njišući se na ljuljašci
Obješenoj o uhu.

A kad te igra ta
Zamori djevojčice
Otkineš trešnje
I pojedeš naušnice.


Piše: Admiral Mahić

UDIŠEM ŠUMSKA STOLJEĆA

Udušem šumska stoljeća.
Uhu mom radni šumovi svemira su nečujni –
Iza svemira,
Leptirići na šarama krila
Nose Dušu Ljubavi
Za sve nule
Jorgovani nestvarno pjevaju
Leptirići se okreću istodobno u
viru bijelog vremena
Prema pernatim planinama
Prema djevojačkim očima
Beskonačnim kao besanice.

Piše: Ejub Pašalić (Švedska)

Kome reči tugu...
(Sarajki moje mladosti)


Kome reći tugu?

Zori?
Da se ne probudi...

Danu?
Da nikad ne dođe...

Noći?
Da nika ne ode...


Kome reči tugu?
Vjetru?
Da je odnese...

Daleko od mene...

Još dalje od tebe...

Piše: Asim Bajramović - U.S.A


Krila domovine

Razdragana djeca - sreća na sve strane,
rudari u jami - čela im se znoje,
sevdalinke prelijepe - znane i neznane,
to bijahu krila domovine moje.

Žubor bistrih rijeka – otkos rosne trave,
sa pčelama što se u zanosu roje,
ljubičice što se, kao safir plave,
to bijahu krila domovine moje.

Sve planine njene - s kapljicama rose,
ili kada im zime - bijela ruha skroje,
kad’ proljeće - lasta sa juga donose,
to bijahu krila domovine moje.

Fabrike i škole sa radničkom rukom,
kad’ zbog Prvog Maja okićene stoje,
a vozovi pod teretom - nadmeću se bukom,
to bijahu krila domovine moje.

Otvori se nebo i spusti se tama,
a razum nadvlada neka čudna sila,
ostadoše zgarišta i tuga u nama,
tamo gdje bijahu - domovine krila.

Kad se oblak raziđe - vratiše se laste,
a buice povukoše u tokove svoje,
ljubičica plava nastavi da raste,
na krilima zlatnim - domovine moje.

Asim Bajramović- Rolling Meadows
Illinois U.S.A

Suzne oči Omerove


Prolazi život brzo kao tane,
ponekad prepun, šunda i kiča,
a nekada tugom priče su satkane
igraju se s’ nama - dok život ih priča.

Životne su priče tugom ispletene
a srca ostaju skršena - nijema
tad se duše pitaju, umorne i snene:
Da li ima pravde ili možda nama?

Sinoć po običaju - jacija se klanja
zastadoh na tren - selam da predam
odnese me misao unazad daleko
i ako već prošlo je godina sedam.

Bijaše Bajram - negdje pred kraj zime,
još se zadnji snijeg podigao nije,
a Bajram svaki - sve što dođe s njime
ljepši od onog što je klanjan prije.

Prepuna džamija - sabur duši zove
Bajram-mubarek trpti sa svih strana
srca puna sabura - puna snage nove
na hadži-Bajram - poslije ramazana.

Žamor svuda dopire i smijeh se čuje,
bajramluk se dijeli - vesele se djeca,
jedan dječak u uglu - baš k’o da tuguje,
i još mi se učini da iz duše jeca.

Priđoh mu na korak - i bajramluk pružam,
ne znam ni šta rekoh - dragoga mi Boga,
a on pogled obori - potišten k’o sužanj:
Ja sam ovdje došao - čekam babu svoga!

Otiš’o je - veli -moj babo odavno,
šesti Bajram, evo, u nepovrat prođe,
a rekli su da će da dođe ovamo,
u džmiju kada prvi Bajram dođe.

Ja ga volim najviše, i on voli mene ,
vratiće se - ja to zasigurno znam,
ručica mu stisnuta - oči polusnene,
ovo su mi rekli mom babi da dam.

Kada ruku ispruži - pogled mu zablista,
snaga neka silna - srcu nepoznata,
a na dlanu ljiljan - kao duša čista
prelijepo saliven od suhoga zlata.

Na ljiljanu ime - urezano stoji,
poslije svakog slova meni dah je stao,
ispod piše mojoj - Bosni za navijek,
što imadoh - ja sam sa ljubavlju dao!

Zatreperi suza u mom bistrom oku,
a misli me odnesoše preko okeana,
u trenutku osjetih svu tugu duboku,
iz ratnoga pakla i minulih dana.

Pred očima mojim iz logora slike,
a linije odbrane grčevito stoje,
sa svih strana granate, silne, prevelike,
a dječak se nasloni na koljeno moje.

Dotakoh mu kosu - kako ti je ime,
a u njega riječi - kao da se kradu:
Gdje li mi je babo - šta li je sa njime?
Zna li da ga čekam u ovome gradu?

Ja se zovem Omer - nježna duša jeca,
a iz oka vrela suza već se sprema:
S očevima svojim igraju se djeca,
a ja nema s kime - moga babe nema!

K’o da sunce zamagli a utihnu glas,
k’o da će kijamet u ovome danu,
suzne oči Omerove - prate me i danas
sa ljiljanom zlatnim na njegovom dlanu.

Otiš’o je babo zbog Bosne i dina,
sakrila ga trava - cvijetna i rosna,
u amanet Bosni ostavio sina,
a ko zna dal se babe - danas sjeća Bosna?

Mali Omer često u misli mi dođe
ne znam da li ću ikad zaboravit’ moći-
koliko će Bajrama uzalud da prođe
čekajući babu koji neće doći?!

Koliko je djece - kao Omer što je,
niko i ne sluti - ni broja im nema,
što djetinjstvo zalud izgubiše svoje,
ne znajući šta im život sjutra sprema?

Šta se ovo dešava?

Da dođem s’ posla -jedva sam ček’o,
kuća opet prazna - pijem kahvu sam,
odlutao sam nekud u mislima daleko,
a dokle sam stigao - ne znam ni ja sam.

Polu-prazan fildžan u rukama mojim,
a kraj mene album - slike prošlih dana,
otvorih ga lagano - uspomene brojim,
da se sjetim prošlog vakta i zemana.

Izblijedjele slike - lica srcu znana,
jednu, ipak, spazih - posebno blijedu,
pa se sjetih šta mi je govorila nana,
da se samo sine umire po redu!

Na slici povorka u tužnom pokretu,
koračaju na džennazu - ali ne znam čiju,
dok slika u meni pobuđuje sjetu,
u pročelju razaznajem - bijelu ahmediju.

Efendija džematski - Sulejman se zvao,
ako me još sjećanje kao nekad služi,
da pritekne u pomoć s’ ljubavlju je znao,
i da riječ utjehe nevoljniku pruži.

Na rukama ljudi - tabut drže vješto,
na putu za vječnost - bezbrižnu i mirnu,
svi bi da mu sada srcem kažu nešto,
ili barem da ga zadnji put dodirnu.

A sjećam se - dječački prolaziše dani,
rahmetli bi babo - usput meni rek’o:
„Svi poslovi moraju ostati po strani
a sevap je otići kada umre neko!“

Običaji od iskona - gdje promjene nema,
na džennazu nisu odlazile žene,
abdest se uzima - lijepo se sprema,
a babo je stalno vodio i mene.

U haremu mezar - safovi se prave,
džennaza se klanja - El-Fatiha uči,
efendija pita da mu svi hallale,
na kapiji otvorenoj prema vječnoj kući.

Ka mezaru tabut na rukama kreće,
zadnji grumen zemlje na njega se spusti,
a on k’o da sluti da vratit' se neće,
ni kad zadnje sure srcem se izusti.

Gledam danas vrijeme - naopako neko,
daleko od običaja prelijepih naših,
razmišljm o svemu i ne znam šta bih rek’o,
strah me obuzima u duši se plašim.



Odlaze ljudi bez reda i bez broja,
s nekim tuđim navikama - mezari se prave,
daleko su običajia - gdje je Bosna moja,
s nekm čudnim natpisima što ih sekte slave.

Spaljuju ih negdje - obijesa Bože!
kao nema mjesta za one što umiru,
više čovjek umrijeti - k’o čovjek ne može,
a kamoli da počiva u vječnome miru!

Šta se ovo dešava - kuda svijet ide?
Da l’ se u nepovrat sve polako kreće?
Da li duša osjeća - da li oči vide?
Je li ovo smak svijeta ili nešto treće?

Oprosti nam Allahu - možda nismo znali,
ili nismo čuli riječ iz Kur’ana,
a džehennem biće možda i premali,
kad nam budu čitali grijehe naših dana.

Asim Bajramović - U.S.A

Piše: Ibrahim Osmanbašić
Univezalnost

Univerzalni principi odražavaju život vječnosti
Univerazlne vrijednosti afirmišu toleranciju
Kojoj je ljubav izvor i ušće
Univerzalno je iznad kategorija podjela
Gdje se harmoniziraju različitosti
U jedinstven cvat smisla
A ko ne osjeti taj miris
Uskraćen je za suštinsku dimenziju
Ljudskog bivstvovanja

Univerzalnost je ispred i iza
I lijevo i desno
I gore i dole
A između je čovjek omeđen neznanjem
Iz kog ne može izaći
Osim predanom slutnjom
Što gradi stepenice nade
Ovjekovječenje univerzalnosti je pobjeda ljudskosti –
Čemu je temelj afirmativni odnos –
U svim paralelnim svjetovima –
Podjednako.

Univerzalnost je nedostižan ljudski ideal –
U svoj punoći.

Održan „KNJIŽEVNI DIJALOG -6“
20.03.2008.god.
Zajednička okvirna tema:
"STEĆAK"


Karmen Media - Velagić, spisateljica koja živi u Njemačkoj, autorica je zbirke satira "Domovina i dijaspora" i romana za djecu "Potraga za plavim kristalom", koji je nedavno objavljen. Naša Karmen iskreno podržava aktivnost KNS-a i poklonila je nekoliko primjeraka svojih knjiga udruženju, a i pjesniku Admiralu Mahiću na čemu joj se srdačno zahvaljujemo.

Novi radovi koji su pročitani tokom druženja pokazuju znatan napredak u pristupu i radu na tekstovima kod članova KNS-a, što je konstatovao iskusni književnik Admiral Mahić, izražavajući očekivanja koja je imao na početku programa "Književni dijalog", naglašavajući da je i sam mnogo učio od iskusnijih pisaca i da po pitanju književnog zanata ne smije da postoje sujeta i predrasude.


Radovi koji stižu iz dijaspore svakako su jasan znak da udruženje u tom pravcu treba da iznalazi projekte koji će otvarati prostor za šire upoznavanje sa stvaralaštvom koje nastaje u dijaspori, a i da se osmišljavaju projekti za objavljivanje zajedničkih zbirki, što treba da bude osnovni kurs saradnje sa našim piscima u dijaspori.

Piše: Arnela Kordić

Stećak

Razgovaraj sa mnom,
molim te,
reci mi, da i nešto boli te,
da i osjećaš stud,
kad hladni vjetar puše,
kao lud,
dal' ti dopire do duše?
Bole li te ožiljci,
što ih urezuju vremena zubi,
dal' te prži sunce,
kad te ljubi?
Plačeš li i ti sa kišama,
za starim vremenima,
bude li u tebi sjećanja,
ili si sretan što te kupaju,
prašinu s tebe sapiru?
Jel' ti hladno,
jel' ti žao,
što te snijeg zatrpao,
jel' te zaboljelo, kad se
mraz na tebe potpisao
ili si samo zaspao zimski san,
čekaš proljećni dan?!
Jesi li sretan što si sam,
što si kamen goli,
koji uvijek šuti, a puno govori,
jesi li tu, kao spomen ili opomena,
ili veliki svjedok svih vremena,
ili sehara tajnih uspomena?!

Ćutiš kao i uvijek!
Već se plašim tvoje veličine,
ti si Stećak
a šta sam ja,
obična brbljivica mala,
što je danas,
pored tebe stala,
i želi da s tobom razgovara!
Dobro, postat ću
kao i ti,
neću ništa govoriti,
samo ću te gledati,
svojim malenim rukama dotaknuti,
želim te osjetiti, pročitati!

On, Stećak veliki,
a ja mala,
on šuti, a govori,
ja govorim,
a ništa nisam kazala!
On šuti, gleda me nijemo,
šapatom šutnje rekao mi je,
šta je zapisano u vremenu!
Sada znam šta je,
„ŠAPTAČ NIJEMI“, ćutao je,
A DOSTA REKAO MENI!


Piše: Asim BAJRAMOVIĆ - USA

TURBE

Na kraj sela skoro pustog

oronula džmija stara

a ispod nje harem leži

u njemu, mezar do mezara.

 

Sjaja allem više nema

nit’ ljepote vitka munnara

a blijedi zelen bajrak

k’o da s’ vjetrom razgovara

 

Pred džamijom na briježuljku

turbe prošlost k’o da zove

priđoh- ime da pročitam

ko džennetske sanja snove.

 

Kraj uzglavlja nišan šuti

na njemu sablja uklesana

dimiskija kao svjedok

prošlog vakta i zemana.

 

Mahovina obavila

lijepu čalmu sa svih strana

ispod natpis-to je mezar

šehida-gazije kapetana.

 

Sjećanje se zakovitla

tugu mi u srce stavlja

gledajući staro turbe

i nišan mu kraj uzglavlja

 

A kraj nogu nišan pao

nagrizlo ga davno vrijeme

tugujući bolno šuti

k’o kad usne zanijeme

 

Tad’ pomislih Bože dragi

kako gorak vakat stigne

iz korova spomen stari

nema niko da podigne

 

U mislima sav zanesen

čelo mi se ovlaš znoji

okrenuh se kad kraj mene

sa štapom starc dedo stoji

 

Sellam sinak-reče dedo

s’ nekim glasom punim sjete

poče priču o davnina

kad bijaše još dijete.

 

Cvjetao je život ovdje

u mladost se selo svilo

na igrnke svako veče

sa pjesmom se odlazilo.

 

Život bješe prepun nade

berićeta lijepog dosta

vremenom se sve iskrade

selo skoro pusto osta.

 

Jahao sam bijelog ata

sa uzdahom dedo priča

klanjat Bajram kad bih poš’o

ili na dernek-teferiča.

 

Lahko sedlo na mom atu

uzde kao zlatna sjena

a zelena dolama moja

suhim zlatom izvezena.

 

Zasta onda-samo na tren

k’o da duši predah daje

gleda turbe pa uzdahnu

al’ evo vidiš - život šta je.

 

Džaba sablje i dobri ati

zlato da teče k’o rijeka

sve početak i kraj ima

svakog’ ovo isto čeka.

 

Vidiš ove sve mezare

svaki priču krije za se

ali nestaje sve u trenu

kad džennaza otklanja se.

 

Mladi davno već odoše

da potraže sreću i spas

mi čekamo da se varate

a ovo mezarje čeka nas.

 

Slušam dedu bez riječi

gdje smo bili i gdje bismo

ruke podigosmo u istom trenu

i El-Fatihu proučismo.

 

Dedo reče opet sjetno

stari imam ponekad svrati

svi imaju preča posla

ili šta je - ko će znati.

 

Ali, ipak, nadajmo se

naša tuga jednom stat će

ako Bog da - biće bolje

i nas Allah pogledat će.

 

Otad prođe mnogo ljeta

ne znam šta se s’ dedom zbilo

ali pamtim svaku riječ

kao juče da je bilo.

Šta je život?

Je li život pjesma sretna,
koja nema kraj
ili suza koja muti,
bistrom oku sjaj?

Je li život uski prolaz,
do beskrajnog sna
i ključ zlatni da otključa,
vrata dženneta?

Je li život dar Božiji,
što nam nudi spas
ili vatra džehenemska,
koja čeka nas?

Je li život prelijepi,
nježan majčin skut
ili stećak pokraj puta,
davno podignut,

da prkosi vremenu,
sumorno da drijema
i svjedoči nijemo,
da vječnosti nema?

Asim Bajramović - Rolling Meadows, Illinois U.S A


VISOČKE LJEPOTICE

Usnule su davno,
sakrilo ih vrijeme,
ljepotice grada- grada Visokog
dok ne dođe Semir,
ni sanjali nismo,
šta je našoj Bosni-poklonio Bog.

Hej Visoko- brda ti se zlate,
ko zna ko te i zašto sazida,
cijela Bosna -ponosna je na te,
i dolinu tvojih piramida.

Hajde grade,
ti dušu otvori,
neka iz nje proslost progovori,
a istina nek se
sazna sveta.
da je moja Bosna- centar svijeta.

Hej Visoko- nek’ ti ime živi,
ko zna ko te i zasto sazida,
cijeli svijet-neka ti se divi
zbog doline-tvojih piramida.

Asim Bajramović

Piše: Muhamed Kovačević
Xerez

Kada sjenke prekinu svoju igru, i sklopljene oči krenu tražiti novi svijet,
spremi se draga na putovanje ja vodim te.
Andaluzijski expres će nas odvesti tamo
Ljubim vjetar što mrsi kosu tvoju, i širi košulju otkopčanu na pola
Kroz prozor sunčeve hvatamo zrake, taj beskrajni prostor zelenkasto-žutih polja
Stižemo u Cordobu
Jutro nosi miris plavih ruža
Okrenem se i vidim tvoje smeđe oči
Cakle kao biseri, cakle kao sreća.
Podne ljubi bjelini Hair-džamije
Vjekovima je tu
Klanjam se Onom koji mi je kroz tebe dao smisao
I poruku da vjera nije račun bez pokrića.
Ali, ipak, uz rujno vino dočekujem Mjesec
Zagrljenu čuvam te od njegovog sjaja, bježeći u hlad maslina
Ne želim te nikada pustiti
Sutra idemo u Xerez
S kraljevskom gardom proći ćemo kroz grad žutih fasada i obješenih lala
Gledat ćemo borbe bikova
A moje ruke milovat će tvoje golo koljeno, dok crvena mahrama para vazduh
Duša će osjetiti kosmičku uzvišenost.


Piše: Rusmira ALIĆ

Stećak

Ponosan budno stoji na starom mjestu,
broji godine i prolaznike,
skuplja tajne,
i prkosi i vjetru i kiši i suncu.

Mogu li da sjednem ispred tebe, na tvoje sjene u travi, na tvoje obrise?
Mogu li da ti se smjestim na ramena, da privijem tijelo na te gorde grudi i tamo da odsanjam priču sa sretnim krajem?

Pusti da te ugrijem svojom toplotom i da ti prospem u krilo ovo što duša žudi. Pusti da te zavede moja prisutnost pa da poludiš kad te moje oči zapljusnu.
Dozvoli mi da te dotaknem ovim nježnim rukama, da izravnam brazde na obrazima što kiše napravše slijevajući se godinama.

Zašto si tako potišten, sam i tužan u svijetu punom?
Evo još jedna zima prođe, vrijeme je da se opet radujemo. Što si se tako sakrio i zavukao u sebe? Tu si, ali ne daš da te vidim.
Zar nikoga preko zime nije bilo? Zar nikoga da ti spjeva pjesme, nikoga da te miluje? Nikoga da te zove svojim i priča o vremenu i godinama. Ni slavuja, starog prijatelje, ne bješe prošle zime da ti olakša samoću, i skrati duge hladne noći i dosadne dane, svojom pjesmom.
Pa ni jugovine da te oslobodi stege jakog mraza. Ni sunca da se bar nasmješi kad nema snagu da te ugrije. Ne bješe prijatelja čitavu zimu. Sve ti postade jedno; i crno i bijelo imaju isto značenje, i prijatelji i neprijatelji, i život i smrt.

Ali, evo tu sam ja, stijeno moja.
Spuštam se na koljena, i rukama te milujem, hoću da ti oživim sjećanje na lijepe dane. Pogledaj me tim krupnim očima, vidim kako ti se suza zavukla u bore kao u muške trepavice. Ne stidi se, to je samo jedna kap, i najveća stijena katkad plače.
Obrisat ću ti prstima svježu rosu sa usana. A usne suhe i grube, nagrizlo ih zlo vrijeme svojim kanđama.
Sad ću da ih omekšam kremom od nevena. Eto, je li sada bolje!?

Osjećam dok te diram kako si mi ravnodušan. I ljut. Posivio si od usamljenosti, gorčine i tišine.
Mogu li da te zagrlim?
O kako si hladan! Sunce je danas podijelilo svoje zrake prijateljima, zar ti nije dovoljno? Hajde gordi moj, probudi se. Evo dajem ti malo svoje živosti. Udahni moju mladost kao svježinu sa istoka.

Hajde, sjeti se mog glasa koji ti je snove remetio i odzvanjao proplankom kao Gordanin kikot. Sjeti se mog nježnog poljupaca koji te zacrveni kao malog dječaka kad neko poljubi.
Ajde ne ljuti se više, nemoj da hudiš u svom kutu, oslobodi se samosažaljenja.
Znam ja da me voliš, jer sam ti ja jedini posjetilac. Vjerna sam ti kao dragom svom. Pjevam ti, plešem i pričam sve novosti naše Čaršije. Brinem o tebi kao majka o svom jedincu.
Znam i da ti nedostajem kad me nešto sprijeći pa ti ne dođem. Onda me očekuješ i sanjaš.

Znaš? juće sam pričala o tebi. Rekla sam da ću da te obojim u bijelu boju, da budeš čist i nevin.
Što kažeš na to? Slažeš li se s tim? Ili možda u crvenu da te ljudi primjete pa svrate na proplanak i kažu: „O, kako je lijep.“

Bože moj kako ova trava brzo raste? Tek što se snijeg otopio a ona se oporavila pa krenula u osvajanje zabranjenih teritorija. Evo vidiš kako ti je zelenilo naraslo do članka. Oslobodit ću te ovih zelenih pijavica što ti stežu stopala.
Eto sada si slobodan kao i slavuj.
Vidiš da se vratio. Znala sam da će se vratiti. Smjestio se ponovo u krošnji divlje trešnje i priprema se za vrelo ljeto. Opet ćemo skupa pjevati pjesme, izležavati se i pustiti da nas sunce miluje. Prkosit ćemo opet svijetu i obavezama. Pa neka opet kažu da smo ludi i nemogući.

Još si ljut na mene, gordi moj?!

Sad ću da napravim vjenac od tratinčica i stavim ih oko tvoje glave. Želim da ti prenesem miris i boju proljeća što me opija na ovom proplanku.
Pogledaj se kako si sada lijep. Kao princ iz dječijih bajki. Znaš da prinčevi žive zauvijek u dječijim bajkama? Eto ti si moj vječni princ iz bajke.
I kad mene ne bude više bilo ti ćeš opet biti nečiji princ iz bajke.
Ti ćeš vječno biti.

Piše: Ibrahim Osmanbašić

Ponovo otkriti Svijet

Granica kad se pomjeri saznanja
horizonta linija bježi u daljinu
novo je sunce, zrak i dah
u trenutku vječnost ostavlja trag.
Granice kad se pomjeraju saznanja.

Muzike ritam pokrete boji
svijet se topi i ponovo rađa
stećaka sjenke život nose
pređački gen iz sna se budi
dok muzike ritam pokrete boji.

Nanovo valja otkrivati svijet
izgubljenog glasa da čujem eho
olujama stoljetnim što prkosi
prekriven prašinom zaborava.
Da, nanovo valja otkrivati Svijet.

Ulicom znanom dok koračam
bez okvira se roje slike
izazov je tu uvijek pred nama
ali istine gdje je teško pratiti oči
Promišljam dok koračam.

Ej, brate po duhu - čemer što drobiš!
Ime te tvoje kroz plavet nosi
Mladost je tvoja - naš putokaz
k'o što je stećak kosmički pečat!
Brate po duhu - čemer što drobiš čekićem svijesti.

Stećka je sjenka zakrila svijet
u bezvremlje što prenesen je snom
i nama su pitanja skrila se u sjen'
pa valja nam ponovo otkriti Svijet
i istinitom imena dat.

Sarajevo - mart,2008.


„KNJIŽEVNI DIJALOG -5“
06.03.2008.god.
Zajednička okvirna tema:
"Moram ponovo otkriti svijet"

Odžan je peto književno okupljanje u organizaciji "Književnog kluba-KNS"-a. Tokom večeri pročitani su radovi koji su dostavljeni tokom protekle dvije sedmice. Razgovaralo se o novom romanu Edita Agovića "666", jer su neki članovi već se upoznali sa većim djelom sadržaja djela, što samo govori da je probudlo značajno interesovanje - kako tematski, tako i spisteljskim stilom.

Najavljen je posjeta grupe mladih pisaca iz Slovenije, sa kojima sa želi uspostaviti programska saradnja kroz realizaciju projakta, koji bi tematski bio usko vezan za "Euroorijentaciju", a koji bi se realizirao tokom godine.


Mirt Komel
Član kluba mladih pisaca Slovenije
u posjeti Sarajevu


Zajednička okvirna tema za slijedeći sastanak je: STEĆAK


Autorski radoci:

Prijedlozi i inicijative:
Savremene teme u pjesničkom stvaralštv svakako su dobro došle, međutim mišljenja sam da bi trebalo potaknuti stvaralaštvo koje dočarava miris Bosne i naših običaja kroz vijekove. U prilog tome šaljem Vam ovaj moj rad i predlažem da razmotrite mogućnost otvaranja posebnog kutka za ovakav vid stvaralaštva i kreiranja, posebno kod mladih stvaralaca. Mislim da bi bilo zanimljivo i lijepo vidjeti kako mladost vidi i osjeća pomenutu tematiku. Poticanjem ove tematike, zaborav neće moći zatvoriti krug oko nas i uvijek ćemo se sjećati u stvari - KO SMO, ŠTA SMO i ODAKLE SMO.

Asim Bajramovic Rolling Meadows Illinois U.S.A

Zlatine suze

San usnila,
prelijepa Zlata,
san usnila,
tespih od dukata.
San usnila,
pa se probudila,
svojoj majci,
tiho govorila.

Sanjam majko,
na namazu stojim,
zlatan tespih,
u rukama mojim.
K’o da s’ Mehom,
razgovaram svojim,
kako ruho,
od kadife krojim.

Krojim ruho,
k’o da inat tjeram,
jagluk vezem,
a mahramu keram.
Za udaje,
sebi ruho spremam,
ruho spremam,
a ragbeta nejmam.

Cijeli jagluk,
tugom sam povila,
a od suza,
šerbet napravila.
Gorki šerbet,
zbog Mehe popila,
duša mi je,
za njim ostarila.

Duša mi je,
za njim ostarila,
sevdisati,
već zaboravila.
Uspomene naše,
puste stoje,
suze će ga majko,
stići moje.

Suze će mu majko,
moje reći,
da je ljubav,
Božji dar najveći.
Preko srca,
ne mere se preći,
nit’ se može,
sudbini pobjeći.


Odgovor:
Prijedlog se prihvata, a otvaranje zasebne rublike za navedenu tematiku će uslijediti u najskorije vrijeme.
KNS


Prijavljeni radovi za naredni sastanak "Književnog kruga -KNS":


POSTATI

Stati, krenuti i ovo malo izgubiti
Hrabrost prizvati pa nestati
Lanac života zavitlati
U gnjevu
Postati
Ostati
Stati, osluhnuti i ovo malo prečuti
Ludost prizvati pa ismijati
Himnu života iskidati
U hiru
Postati
Ostati
Stati, ugledati i ovo malo oslijepiti
Vječnost prizvati pa okovati
Platno života pocijepati
U ushitu
Postati
Ostati

Karmen Media

Čovjek čovjeku

Dok udara bol u čelu razmiču se podovi pod nogama
Sasuti unutra goruće baklje odreći se vjerovanja
Zamoliti još jednom slijepe njima se pokloniti
razumu dovesti od njima nerazumna
Kako je mali najveći među njima
šta li slijepa vodi do li luda
šta čovjek čovjeku čini
do li čuda
dobra
i zla
Oba ljudska od boli do boli rastegnuta

Dok okovan trza razmiču se nebesa nad glavama
Sasuti kletve njenoj utrobi odreći se postojanja
Poklonite se bogu lažnom da za vas moli
iskrenost dati od vama neshvaćena
Kako je mala istina među vama
šta li gluha vodi do li sujeta
šta čovjek čovjeku čini
do li amaneta
dobra
i zla
Oba ljudska od čuda do čuda rastegnuta

Dok kapa život razmiču se velovi pred očima
Sasuti suze osvete odreći se uzvišenja
Ustati i ipak otrpjeti do vječnosti
nadanje nam od nas beznadnih
Kako li smo mali među nama
Šta li nas vodi do li Job
Što čovjek čovjeku čini
do li kob
dobra
i zla
Obe ljudske od smrti do vječnosti rastegnute

Karmen Media

Književni klub "Prvi koraci" je 28.02.2008.godine, u prostorijama kluba organizovao je književno druženje u prostorijama klub pozvavši u goste književnika Admirala Mahića i "Književni krug-KNS".

Pjesnik Admiral Mahić je u kraćem izboru prezentirao pjesme koje će se naći u njegovoj novoj zbirci poezije koja treba da se uskoro štampa. Tokom večeri izneseno je niz korisnih prijedloga oko mogućnosti programske saradnje dva književna kluba koja rade sa mladim piscima. Izneseno je i niz razmišljanja o mogućnostima saradnje sa našim piscima iz dijaspore, a knjige Ejuba Pašalića iz Švedske i novi roman Edita Agovića iz Holandije poslužili su kao inspiracija da se u narednom periodu zajednički usmjeri više pažnje prema uspostavljanju kontakata sa piscima izvan BiH.

KNS se angažuje na zaživljavanju kontinuiteta u saradnju sa našim piscima u dijaspori. Ovom prilikom pjesnik Admiral Mahić je upoznat sa novim romanom Edita Agovića (Holandija).

Književnici Admiral Mahić i Mirsad Bećirbašić izrazili podršku našim piscma koji stvaraju u dijaspori i predložili da u saradnji sa KNS-om učestvuju u izradi projekata kroz koje će se ostvariti bliži kontakta sa piscima izvan domovine.


Novi roman autora Edita Agovića - "666"


Edit Agović, autor roman, simboličnog naslova, „666“, koji piše u dijaspori (Holandija), poklonio je par primjeraka svoje nove knjige KNS-u, na čemu se udruženje srdačno zahvaljuje. Na ovaj način, a uz saradnju sa autorima, obogaćuje se fond knjiga biblioteke udruženja, kaja je u svom začetku, a koja će nastojati da prikupi autorske radove i djela naših pisaca koji stvaraju u dijaspori.

Novi roman Edita Agovića, koji je nedavno objavljen (2007), dokazuje da pisci, porijeklom sa ovih prostora ne zaostaju ni u čemu za najmodernijim proznim žanrovima u svijetu - jer autor se odlučio da se upusti u široke i duboke, ali i mističnu, temu tajnih društava, za čiji apsorbiranje i stilsko oblikovanje u književno djelo je neophodan zavidan intelektualni kapacitet, a što je temeljna odlika svih pisaca iza kojih je ostao uzoran trag epohe u kojoj su živjeli i stvarali.


Prijavljeni radovi za naredni sastanak "Književnog kruga -KNS":


Nijet


Nestalo je smijeha,
presahnuo plač,
život vrvi od grijeha,
i prijeti k’o mač.


Sve je samo novac,
i nema jarana,
na pragu je zora,
kijametsog dana.

Baš zbog toga u duši,
mojoj nosim nijet,
moram-maoram ponovo,
da otkrjem svijet.


Gdje će sreća da vlada,
i ljubav da opija,
gdje će život-biti život,
a ne loša kopija.

Asim Bajramović
Rolling Meadows, Illinois U.S.A

Arif Haliti (Kosovo)

Oni su znali, a mi ???

…Prijedor 2002

Samo što je proljeće počelo da svijetli punim svojim sjajem, i jutro je bilo prelijepo, kad….
- Komšija, komšija… otvaraj vrata, odmah!. – ču se zastrašujući i reklo bi se prijeteći glas.
- Hajde, Hakija, bolan vidi tko je .
Ču se glas žene – rekla bih da je to naš komšija Zoran.
Ako po običaju odlučite da popijete kahvu, onda, molim te, povedi ga u predsoblje, znaš da djeca još nisu ustala. Pa, vidiš koji je vakat.
Hakija krenu prema kapiji. Ipak, nešto mu se steglo oko srca i prije no sto će otvoriti progovori:
- Zorane, ti li si komšo?
- Ja sam Hakiji i hajde šta čekas, otvaraj da ne bih ja razvalivao vrata – ću još jednom i sada već posve siguran u, zaista, zastrasujučem tonu.
Ipak, otvori vrata. Ono što je uslijedilo, Hakija nikada neće zaboraviti…
Našli smo te, ha, balijo.
- Zorane, komšo, šta ti je sta pričas? Naravno da ćete me nać, ja nigdje nisam ni odlazio.
- Nemoj ti meni šta ti je, već imaš samo dva minuta da se spremiš i polaziš sa nama!.
- Gdje idemo, Zorane?
- Gdje idemo? Ha, ha, ha… saznaćes. Momci, zapalite kuću, isterajte tursku pogan iz nje.
- Kako zapaliti, Zorane da nijesi sišao sa uma?
Odjednom mrak. Hakija se srušio na zemlju.

Kada se probudio, imao je šta vidjeti:
U jednom napuštenom hangaru gomila ljudi: odrasli, žene, đeca, čak i invalidi. Svi su na gomili. Tiskaju se. Hakija progovori:
- Gdje sam? Šta je ovo?
- Šuti, bolan, ne viči! -ču glas starca od svojih sedamdesetak, a možda i više, godina.
- Kako da šutim, pitam gdje smo?
- Tu smo, u hangaru. Znaš onaj napušteni, iznad Prijedora. Mora da si se i ti kao dijete skrivao ovim krajem.
- Aha, znam. A zašto da šutim? Sada se sjećam. Gdje mi je porodica?
- Slušaj sinko - progovori starac. -Ja sam ovdje već deset dana.Polahko, sve ću ti kazata, samo, molim te, nemoj vikati. Ubiće te, sine! Ponavljam, ubice su to. Govori ali tiho.
- Ja nemerem bolan govoriti tiho, nisam naviko. I, zašto bih govorio tiho? Tko nas drži ovdje?
Odjednom se vrata otvoriše.
- Šta je balije, razgalamili se, a? Ko govori?
Tajac. Tišina, tišina smrti. Hakija htjede da progovori. Ali, starac ustade prije njega.
- Ja sam govorio. Ja! - ču starca kako drhtavim glasom govori, a sve mu na licu titra nekakav osmijeh. Ćista Allahova svjetlost. - Ja - ponovi još jednom.
- Ti!? Šta imaš ti govoriti? Tebe ne mogu čuti ni oni koji su ti tu najbliži. Reci, ko je govorio? Ili ću te odmah ubiti.
- Ja sam govorio.
Čovjek sa bradom, reklo bi se, više liči životinji no ljudskom rodu, izvadi nož, priđe starcu i kada su svi očekivali da če ga zaklati, on zamahnu i istog trenutka dohvati jednog momka od svojih dvadesetak godina i prekla ga. Krv je listila, krv šehida ispod grla u mlazevima.
Hakija se prestraši. Starac uzdahnu. Još se više uspravi, i ona svjetlost, koja je do malo prije sijala Božanskim sjajem, sada se za nijansu pojačala.
- Zašto njega ubi? Ja sam kriv, evo mene ubi, zašto njega?
- Tebe ću starče ubijati polahko, dio po dio, sa uživanjem.
Čovjek sa bradom, koji više liči životinji no ljudskom liku, obrisa krv sa noša i na izlasku prodera se:
- Ako još jednom čujem glas, ja se vračam, balije, ha, ha, ha…

Starac sjedne, uzdahnu, zatvori oči mladiću, okrenu ga na stranu i prouči Fatihu. Hakija se pribra, pogleda starca kao da traži odgovor.
- Vidiš li sada s kim imamo posla?
- Vidim, šapćući progovori Hakija. Reci mi, onaj čovjek koji nam ubi ovog momka, iako ima bradu, njegove oči, mislim da je to moj školski drug Rade. - Je li, amidža, je l' to on?
- Jeste sinko. On je.
- Koliko puta sam mu pomogao! - kao za sebe progovori Hakija. -Kako to da je postao takav?- sve sapuče a starac ga sluča. - Nemoguće.
- Moguće, moguće... dijete, sve je moguće. Hajde sada polahko reci mi, ko si ti ikako si dospio ovdje.
- Ja sam Hakija, profeor gimnazije. Predajem historiju. Ujutru spremajući se na posao odjednom su banuli, Moj komsija Zoran sa nekoliko naoružanih i uniformisanih vojnika. Uniforme su im bile prošarane raznim bojama, simbolima, ali material poznajem - to su uniforme naše JNA.
- Naše, kažeš!? Jesam li ja dobro čuo Hakija?
– Da, naše - potvrdi Hakija.
- Dragi Allahu, smiluj mu se. Još je u zabludi - šapatom progovori starac. Dragi Allahu, uputi ga, on još luta.
- A ti? Jesi li i ti prijedorčanin?
– Jesam – odgovori starac. - Ja sam Jusuf, penzionisani poštar. Ne poznaješ me zato što sam poštu nosio u seoskim područjima. I zbog mnogo umora malo sam se kretao gradom. A i kako bi me poznavao, pa ti si, sinko, profesor, a vama je bilo, kako da kažem, malo ispod nivoa da se družite sa poštarima. Tako su vas učili.
- Nije tačno - progovori Hakija - nije tačno.
- Tačno je sine, tačno, ali, molim te, nemoj ponovo da vičeš. Eto, zbog tvoje galame je jedan mladić preklan. Samo znaš, oni će nas, mognu li, sve poubijati. Ja to znam, ali, ipak, nemojmo im davati razloga da to urade brzo. Znaš, vrijeme je čudna stvar, ponekad jedan dan ili dio dana može promijeniti puno toga, Allah najbolje zna. To su ljudske zvijeri, ipak, ponekad i kod takvih zvijeri proradi onaj djelič ljudskog ega, ljudskog morala koji im je sveden na zastrasujući niski nivo, i oni moraju traziti izgovor za naša ubijanja, kao što će tražiti izgovor i za svoja opravdanja. Kažeš komsija!?
– Da komsija.
– A ti si mu se sigurno obradovao, eto, popićete jutarnju kahvu.
– Jest, još žena kaže ako će te piti, onda odite u predsoblje. Bože, nevidim ženu i djecu, gdje li su? Idem do vrata , pozvaću nekoga da pitam, mora da znaju.
- I, kako ćeš im reči: - Molim Vas gdje su moja žena i djeca? Da, tako ćeš ih pitati, a oni su kulturni, tako ste učili u školama. Pa će reči: - Nemoj se sikirati Hakija, žena i djeca su ti na sigurnom, eto, sada smo ih nahranili i spavaju, spavaju smrtnim snom.

Hakija preblijedi. Starac Jusuf je to govorio mirno, i više od ledene mirnoće, glasom koji se zabijao kao nož u srcu. Odjednom starac se pridignu i svom snagom dohvati Hakiju za prsa, koliko je imao snage ga pritisnu i prošapta:
- Hakija, ovog momenta ćeš shvatiti što ću ti reći i više nećeš se protiviti, u suprotnom neću te više štititi i s tobom progovoriti ni riječ! Mi smo u logoru, logoru smrti. Ljudi koji su nas doveli ovdje su naše komšije, naši sugrađani, naši školski drugovi i drugarice, nihovi nalogodavci su ljudi iz našeg nam bivšeg glavnog grada. Koriste oružje koje smo zajedno proizvodili. Oteli ga dok su naši predstavnici u vlasti i u vojsci pili kahvu i šepurili se okolo kako su oficire titove armije koja će čuvati bratsvo i jedinstvo naroda i narodnosti SFRJ. I tako, dok su se oni šepurili, a takvi kao ti predavali vajnu neku historiju o pomirenju planetarnom, oni lijepo to pokupili i sada će nam krojiti sudbimu. Isprali Vam mozak, kuku vama kako će te pred Allahom na sudnjem danu stati? Ovo su četnici. Njihova misija je da nas potpuno istrijebe, čovječe, da nas sve pobiju. Ovog momenta i sada shvati to! Tvoja žena i djeca su sigurno pobijeni, ili spaljeni, ili na nož nataknuti. Reci kako su te doveli i šta su govorili?

Hakija se probudi, odjednom, kao da ga je neko hladnom vodom polio i sjeti se, sjeti se, riječi koje je prije mraka čuo:

- Gdje idemo? Ha, ha, ha… saznaćeš. Momci, zapalite kuću!
Nemoguće, nemoguće, to nemože biti!?
Tišina. Nakon desetak minuta.
- Znaš li Jusufe, koliko smo kahfa popili ja i Zoran? Koliko puta je kod mene bio?
On to nemože uraditi, nikako!
- Eto ga, eto intelektualca, profesor kazeš?!.
Pa hajde, eno za onu životinju koja je maloprije ušla kazes da ti je školski drug. Hajde, odi do vrata i pitaj ga gdje ti je porodica, hajde, sta čekaš.
Hakija ustanu. . Pred očima mu slika svoje žene Emine, u naručju mu sin Hariz, za ruku vodi kćerku Azru. U bunilu je , nemože vjerovati.
Prilazi vratima, svi ga gledaju, i Jusuf.
Ledena tisina. Okreče se , traži pogledom starca, vidi suze u njegovim očima. Zastaje, još jednom se okreče i iznenada poviče:
- Rade, ehej… hodi da te nešto pitam.
Vrata se otvoriše, čovjek sa bradom , koji vise liči životinji no ljudskom liku otvori vrata. Ima nož u ruci, na njemu su jos vidljivi tragovi svježe krvi, prilazi Hakiji.
Čudno, zaista čudno, nema straha. Hakija ga pogleda pravo u oči, izusti:
- Jesli li to ti Rade? Reci!.
- Da, ja sam balijo, Turčine!!! Ja sam profesore historije.
Sada čete platiti za svih petsto godina robije koje smo preživjeli.
Ovo je svijeta srpska zemlja, ovo je Srbija. Vi čete platiti za sve sto su nam uradili Turci. Hakija doslo je nasih pet minuta.
Šta je, što blenes. Nisi znao? Čudno, profesor historije. Hajde reci šta si predavao svojim učenicima. Bratsvo-jedinstvo i kako ćemo zajedno živjeti u miru I ljubavi… ha, ha, ha… opet onaj osmjeh pun mržnje.
Živjeti u slozi?! Naivni Muslimani, ili Bošnjaci kako sada sebe nazivate. Za nas ste uvjek bili Turci i Turci ćete ostati. Klali smo vas u prošlosti, koljemo vas sada i opet ćemo vas klati ako nam se pruži prilika.
I opet pokretom poput hijene dograbi najblizu djevojčicu od svojih sedam-osam godina i krvca nevine djevojčice šiknu ispod grla.
Hakija vrisnu!
Vrata se otvoriše, u hangar uđoše još tri do zuba naoružana vojnika sa kokardama na glavama, zaudaraju na alhohol. Jedan dograbi Hakiju I htjede ga ubiti kad li:
- Ostavi ga! Ostavi- rekao sam!
Viknu Rade. Profesor će nam pričati o kosovskom boju. Ha, ha, ha…
O svjetim srpskim državama… O našoj kulturi, o bratsvu-jedinstvu.
O jeziku nasem, čistim. Ha, ha, ha… Nemoj slučajno da si upotrebijo neku hrvatsku ili sl bosansku riječ poput tisuča ili šehid.
Govorićes samo srpskim , nebeskim jezikom. Profesore, profesore… Hajde reci kojim ćes jezikom sada predavati ovim ljudima na času historije koji treba da im počne sada?
Hakija se zbuni, baš kao i učenici na časovima koji nisu znali lekciju. Hakija preblijedi, lice mu je bilo čas zrno, čas sivo, na momente I kao kriječ bijelo.
Rade se okrenu ljudima, masi u hangaru i prodera se:
- O Turci, balije, sad će Vam vaš profesor Hakija održati čas iz historije. Lekcija ce biti *stvaranje velike srpske države*.
Kada se vratim ja ću vas ispitivati a vi ćete odgovarati. Teško onom ko ne bude znao!?
Vrata hangara se zatvoriše. Hakija htjede da sjedne, ali mu Jusuf priđe.
- Hakija, jesi li se brate uvjerio sada skim imamo posla? Reci!
- Jesam- .
Hvala dragom Allahu, on upučuje robove svoje.
- Šta mi to sada vrijedi Jusufe, šta mi to sada vrijedi?

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Sada je kraj, oni ce nas sve pobiti!.
Eto ga, sada opet, eto naseg profesora, sta vrijedi, sta vrijedi!
Vrijedi brate, vrijedi, uvjek. Bolje je neke stvari shvatiti nekad no nikad.
Mislis da je ovo kraj!? Mislis da oni odlucuju kada je I gdje kraj? Ne, ne, kazem ti.
Gospodar svih svjetova je kadar odluciti o tome.
Mi smo samo prolaznici na ovome svijetu. Nase je samo da cvrsto vjerujemo.
Odbacimo zablude I ideologije koju su nam drugi nametnuli, cvrsto se Allahovog uzeta drzimo I tada nam vakvi nikada nece moci nauditi ili zlo nanijeti.
Nikada covjek nemoze vise sebi nauditi no onda kada se osmijeli I kada pocne vjerovati da su ljudi kadri mijenjati ono sto se do sudnjeg dana nemoze izmijeniti I o kojima je Bog dao jasna uputstva zapisana u knjigi svih knjiga u Kur’anu. A koja je dostavljena preko zadnjeg poslanika I Allahovog miljenika Muhammeda s.a.v.s.
Problem je Hakija sto smo mi to kako koji svjesno I nesvijesno I u ime dunaluka odbacili.
Vidis Hakija nema se tu sta reci. Ja sam prilicno star I za mene nije vazno. Mogu I sada umrijeti, velika stvar, a I da jos zivim kakve fajde.
Ali ti, ti si jos mlad.
Ostavicu ti amanet, ponavljam amanet, ne oporuku, ili zavjet kako su vas ucili I prali mozgove. Zakuni se Allahom d aces me saslusati I o svemu dobro promisliti, jer se bojim da ponovo ne skrenete sa pravoga puta I da vas zlo kakvo je ovo sada ponovo ne snade. Jos jednom upamti Amanet. Hajde ponovi.
Jusufe, dragi brate, Amanet, amanet. Ote mu se brate, I sam se Hakija zacudi, ta on je do devedesete govorio druze, onda je poceo sa gospodine, ovo mu je prvi put da je nekoga oslovio sa brate. Neopisiva milina I milost mu zaigra oko srca. Cudo Bozje, Hakija osjeti milost I bliskost sa ovim starcem kojeg koliko do juce nije ni znao. Primjeti to starac, pride blize hakiji I zagrli ga, onako kao sto otac iz milosti sina svoga grli, jos ga I poljubi.
Hakiji krenu suze, zuze jednostavno same idu. Privi se uz starca I on njega poljubi, malo se pribra, sjedne.
Govori, kunem se Velikim Allahom da cu tvoj Amanet ispuniti.
U tebi je mudrost velika, vidim, ne vrijedi moje zvanje I moja diploma, izgleda sam slabo naucio lekciju zivota. Govori starce, govori, ja slusam.
Ja nemam hakija veliko zvanje, ali, rekao sam ti bio sam cetrdesed godina postar. Nosio sam posto po selima. Posta kao posta, nosio sam I nasima I njihovoma I jednima I drugima. Nisam ti rekao da taj veliki haram, alhohol nikada nisam pio, I ceto puta sam svracao kod njih, u njihovim kucama, avlijala. Zvali bi me na kahvu iz pristojnosti, ili kada bih im donio neku radosnu vijest u smislu pisma, poziva za svadbe, uplatina I tako…
Oni bi glumili pristojnost I ljubaznost ali ja sam u njihovim ocima video onaj, ili ako hoces ovaj pogled kakav je imao maloprije onaj tvoj skolski drug Rade. Pokusavao sam, Hakija, da jos prije par godina, od onda kada nam se bivsa zemlja pocela raspadati da nekim nasim predstavnicima koji su nas predstavljali na vrhu, da ukazem na opasnost koja nam prijeti. Uvjek sam nailazio na odgovore da sam ja pesimista, pa molim vas prije par godina mi je rekao jedan nas kapetan JNA, mislim da se zvao Mustafa. On kaze: - hajde Hakija, zar cemo mi dozvoliti da nasu Bosnu iko dira, ta gdje smo mi. I, zamisli malo je trebalo da me prijavi kako ja eto remetim medunacionalnu harmoniju. Eh, da mi je sada da ga vidim, pogledam u oci I pitam:- Gdje ste vi, o gdje ste vi, o nasi oficiri…
Vidite li ovo, ovo zlo koje je zemlju nasu prekrilo. Zar ste slijepi, pa nije to od juce, godinama se oni pripremaju, godinama kuju paklene planove svoje. Pritisli nas I sa istoka I sa zapada, udruzili se svi nasi neprijatelji. Cilj im je jasan. Potpuno nas istrijebiti, kako vi ono skolovani govorite ili jos uvjek nesmijete kazati, kako se oni Hakija zove ona rijec kada jedan narod zeli ne pokoriti vec citav ga pobiti. Eto navrhu jezika mi je.
Genocid Jusufe. Genocid. – E, tako, tako to vi nazivate, genocide. Jer hajde ti meni objasni sta je ona djevojcica od malo prije uradila da je tako onaj dusmanin prekolje, kakvo zlo?
A ti si danas stigao. Vidjeces, insalah ne vidjeo, sta ovi ljudi mogu uraditi. Ja sam ovdje deset dana I video sam Dzehenem u malom. Jer samo Allah zna svojstva pravog Dzehenema. Eto prije nekoliko dana ovdje bas ovdje, I pokaza rukom u jednom uglu, bila je zena nosilja, u drugom stanju da ti bude jasnije. Rekao bih prije radzanja. Odjednom je dosao Milo, mislim da se tako zvao ili Milan, ko ce ga znati, znam samo da je bio director neke ustanove u Prijedoru. Prisao je zeni I naocigled svih nas, nozem joj rasporio stomak. Zatim je to nerodeno dijete bacio u vazduh I docekao na noz. Ako mi nevjerujes, pitaj ove ljude.
– Vjerujem Jusufe, vjerujem ti Allaha mi.
a sada, amanet.

Prvo. Sve sto budes radio, radices u ime Allaha I nikako drugacije. Hakija u ime Allaha a po preporuci Mihammeda s.a.v.s.
To su dva najubojitija I najsigurnija oruzja koje mi I samo mi Muslimani posjedujemo, bez njih neuspjeh je zagarantovan. Bez toga nema srece ni na ovom ni na buducem svijetu. Hakija, vjera je kljuc uspjeha ili neuspjeha. Pogledaj, zasto nam Dzamije ruse? Sta im to njima smeta?
Reci ces slucajno. Nikako, znaju oni sta rade. A mi???
Nikada ti necu reci I to nesmijes raditi da rusis njihove crkve I bogomolje, ne! Njima nihova, a nama nasa vjera. Ali generacije nasih koji dolaze I koja ce dolaziti, moraju znati ko im je neprijatelj I cega se u buduce trebaju cuvati.

Drugo, ovakvo stanje nece dugo potrajati, vojska ili horda kakva je ova I ovakva, koja ubija djecu, zene, starce na ovakav nacin nikada nece uspjeha I srece imati. Tako je bilo I tako ce I biti. Zapisano je u knjizi I tu diskusije nema. Znaci, nesmijes izgubiti nadu u izbavljenje iz ovakve situacije, ti si jos mlad.

Trece, kada sve ovo prode, a ti vidis nasu Bosnu oslobodenu cijelu ili u dijelovima nije vazno, ovakvi zlotvori I djecoubice, koljaci, varvari zadnje vrste, oni ce morati naci izgovor I moralnu satisvakciju za djela koja su pocinili nebi li se nekako pred ljudima opravdali. Pred Bogom ne, oni to znaju jer zapravo I u Boga nevjeruju. To su klasicni nevjernici od kojih se kosa dize na glavama cak I medu svojim narodom. Ponavljam trazice raznorazne izgovore za svoja djela. Ovi preko drine ce govoriti da sa n jima nemaju nikave veze onda kada shvate da je Bosna neosvojiva, on ice htjeti da operu svoje prljave ruke. Vidjeces I mnogi ce im u tome pomagati a da se njihovo ime ne spominje. Jer su oni nevidena zla pocinili. Oni ce ih se stidjeti. Gdje je problem Hakija, I zbog cega ti govorim ovo. Tada ce im trebati nasi, ponavljav nasi ljudi koji ce zajedno sa njima govoriti o izmirenju. Pokusace da zrtvu I dzelata izjednace. Tvoj zadatak tebi je ako Bog da prezivis, da se boris protiv takvih bez obzira o kome se radilo.
I jezik kojim govorimo, opet ce pokusati da ga sjedine sa , sta ja znam kojim I skojim. Ukoliko se to desi, opet ce oni djecu nasu raznim supljim pricama I pricicama zamajavati I u zablude odvodili. Hakija, ukoliko ne budes bio u stanju boriti se snagom, onda ces pisati, Hakija, pisati.
-Sta cu pisati, Jusufe?
- Istinu, Hakija, istinu. Istina je jedna I samo jedna. Nema dvije istine.
I kada budes pisao dolazice ti nazovi prijatelji I od nasih I od njihovih.
Dolazice ti I svjetski prijetlji iz Evrope, svijeta… Blago ce te opominjati, nesmiju oni javno, boje se, boje istine koju bi trebalo da I oni znaju, odnosno, znaju je ali je skrivaju… te kako nije vrijeme, te kasnije cemo o tome pisati, te ovo ce dovesti do meduvjerske mrze I sta ja ne znam sve.
Ali, ti se neces obazirati na to. Obecaj. Pogledaj sta se u svijetu nudi:
Razvrat, nemoral, lazi, lazi, eto jos malo I zemlja ce puknuti od tereta ljudskog. Zar necujes kako se nakardni obicaji I zakoni legalizuju I u normale proglasavaju. Zar da Zemlja Sodoma I Gomora postane. Ako je tako, onda nam je sudbina poznata. Ipak, znaj da u ovome vaktu ona osoba koja ostane privrzena Dini’Islamu, nagrada ce kod Allaha biti velika. Ti ces cio ostatak zivota provjesti u pokazivanju istine o stradanjima naseg Naroda. Nas narod boluje od jedne veoma zabrinavajuce bolesti.
Ta bolest se zove zaborav. Zaborav je bolest koja je mnoge kostala zivote. Zaborav je bolest koja nas moze kostati I cijele Bosne kao I Bosnjaka uopste.
Pisaces Hakija, obecaj.
Obecavam. Smjelo izjavi Hakija.


Autor: Arif Haliti


Književni dijalog - 4
Književni dijalog - 4, održan je 21.02.2008. godine u prostorijama udruženja gdje se razgovaralo o raznim aspektima književnog izražaja i stvaralaštva, sa akcentiranjem postupka oblikovanja osobenog autorskog stila i izražaja - stavljanjem u fokus elemente i postupak koji čine sadržaj strukture individualne specifičnosti. Mladi autori osim inspirativnog nadahnuća upućeni su na "racionalizaciju" postupka književne kreacije, što podrazumjeva kritičko isčitavanje teksta i naknadne aktivnosti na "poliranju" i konačnom stilskom uobličavanju rada - što podrazumjeva faze da bi se zadovoljile temeljne zakonitosti književno-umjetničkog izražaja, kao i davanja konačnom djelu pečat osobenog stila i izražaja.


Ejub Pašalić, autor knjige "Negdje u svijetu", koji je trenutno nastanjen u Švedskoj, poklonio je par primjeraka svoje zbirke pjesama udruženju, otvarajući vrata jednoj kvalitetnoj saradnji sa našim piscima u dijaspori - na čemu se udruženje srdačno zahvaljuje. KNS nastoji da kroz sve svoje programske aktivnosti prezentira književnost koja nastaje u dijaspori, a koja zaslužuje, iz mnogo razloga, da bude više prisutna u sklopu književnih manifestacijama koje se organiziraju u Sarajevu, a i cijeloj BiH. Gest Ejuba Pašalića sigurno je način kako da se nadvlada prostorna udaljenost i komunikacija između umjetnika i ispuni radošću. Članovi koji su već pročitali zbirku prezentirali su par pjesama koje su ostavile snažan dojam na prisutne - između kojih se pjesma "Zatvoren krug" posebno ističe.


Upoznavanjem sa knjigom "Negdje u svijetu"


Zajednička okvirna tema za slijedeći sastanak je "MORAM PONOVO OTKRITI SVIJET", koji se planira za dvije sedmice.

Radovi koji su počitani i o kojima se razgovaralo su:

1. Zatvoren krug - Ejub Pašalić (Švedska) - pjesma
2. Jesenje kiše - Asim Bajramović (USA) - pjesma
3. Noć bez kiše - Ibrahim Osmanbašić - pjesma
4. Pravo na čuđenje - Vanja Vuković - kratka priča
5. Ko fol intelektualac - Mersida Sadiković - SameriS - kratka priča


Ejub Pašalić (Švedska)

Zatvoren krug

Stojim...
Zatvoren krug
a duša razigrana

Uzalud pružam ruke
željne ljudskog dodira

Nigdje nikog...

Tako mnogo ljudi
a Čovjek
sam

Kud da pođem?

Zatvoren krug
a duša razigrana...

Ejub Pašalić
Iz zbirke "Negdje u svijetu"


Jesenje kiše

Dolazi jesen života moga,
na kišnim konjima,
a veo tuge odavno već je,
pao po njima.

Prozorska okna, magle od kiše,
daleko ja sam sad,
u duši mojoj,
ljubavi sve više,
baš k’o kad bijah mlad.

Jesen k’o jesen, kišna i tmurna,
k’o krila slomljena,
pitanja naviru, sjetna i burna,
dal’ si me voljela.

S’ jesenjom kišom, laste se sele,
cvjetovi se lagano suše,
jesu li tvoje usne,
kao višnje zrele,
k’o kad sam te volio iz duše.

Led se nazire, kiša sve jača,
ptice su zamukle,
spomenar dragi, vlažan od plača,
k’o naše zaruke.

Kad zima dođe snježna, bijela,
suze će dah da guše,
upitaj sebe,
šta li si htjela,
dok ja sam te volio iz duše.

Asim Bajramović
Rolling Meadows Illinois,U.S.A

Ko fol intelektualac

Piše:Mersida Sadiković - SameriS

Na proplanku, nedaleko od Visokog, okružena zvukovima ovaca, konja i ostalih domaćih životinja, koje vjetar nosi i razbija o susjedno uzvišenje, sjedim i razmišljam. Duboko razmišljam. Misli mi ponekad prekine poneka muha ili pčela, ali to je priroda i na to se ne ljutim. Bijes me uhvati kad mi misli prekine neko sa glupom pošalicom ili pitanjem. Muhu nekako i mogu muholovkom istjerati iz sobe ali ljude bez mjere... eh, tu ne možeš ništa.
I tako dok razmišljam, misli mi prekide zujanje traktora, natovarenog drvima, koji se ljuljao čas na jednu čas na drugu stranu kao da će se svakog časa prevrnuti. Zvuk traktora parao mi je uši i odvukao pogled u tom smjeru. Stariji čovjek sjedio je za volanom, dok je mladić svojih tridesetak godina sjedio pored starca, gledajući negdje naprijed, praznog pogleda.
Starac, suhog ispijenog lica i živahnih očiju okrenu naglo glavu prema meni i razvuče osmijeh od uha do uha. Podiže ruku u znak pozdrava. Mahnem i ja njemu. Mladić se lagano okrenu i nevoljko podiže ruku. Moja ruka je ostala u zraku, sve dok traktor nije zamakao iza krivine.
Neko vrijeme nisam uopšte razmišljala. Pred očima mi je titrala slika dvojice ljudi na traktoru, mladićev pogled, starčeva ispijen lik.
Prošla su dva dana mira u planinskom predjelu. Slušam samo zvuk potoka, dreku domaćih životinja, negdje daleko iza šume i poneku pčelu i muhu koju uspijem otjerati rukom.
Odjednom zvuk traktora opet prekide tišinu i razmišljanje, koje je u zadnje vrijeme gubilo na intenzitetu, valjda zbog zvukova koje sam slušala, a činilo se da razmišljam. Dotrčim do ograde i ugledam onu dvojicu od prije dva dana. Opet su natovarili toliko balvana da su se točkovi jedva okretali.
- Ima li umora? - upitam ih.
- Nema, ne mislimo na umor!- odgovori starac kroz širok osmijeh, zaustavljajući traktor. Mladić je i dalje šutio, pognute glave.
- Ti malo u gostima? - upita starac vadeći iz izlizanog prsluka cigarete.
- Malo s porodicom u mir i čistoću. Prija nam ovdje.
- Fino. Seljaci hoće u grad, pored ove ljepote i rahatluka, a ti došla na selo. Bi li mogla ovdje i ostati? Da živiš?
- Mislim da bih mogla, ali ne znam za dijete. Mora u školu.- malo zbunjeno, neočekujući ovo pitanje, odgovorim.
- Pa i ovdje ima škola, tri kolometra odavde. Nije to daleko!
Slegnem ramenima, pomislivši na sina koji mora ići na treninge košarke, voziti bicikl po asfaltu, igrati fudbala na ravnom terenu...a to ovdje baš i ne bi išlo. Šta bih mu našla u zamjenu? Ponovim ovo još jednom naglas, jer je starac sitnim očima netremice gledao u mene i čekao dalji nastavak dijaloga, dok je mladić i dalje šutio.
- Dođi s porodicom mojoj kući, dolje odmah iza onog velikog jablana i ja ću ti pokazati kako to sve može i bez tih gradskih besmislica. Pokaza mi koščatom rukom na susjedno uzvišenje.
Sutradan, odmah nakon ispijene jutarnje kahve, krenem sa ostalim članovima porodice prema kući starca, jer i njima se svidjela ideja da vide kako funkcioniše seoski život.
Zateknemo ga na jednoj staroj šljivi, kako je trese toliko jako da su šljive padala kao grad. Mahne nam rukom i išaretom pokaza da kupimo sazrele šljive u pletene korpe. Odmah smo stupili u akciju. Pridruži nam se i mladić koji ni riječi nije progovorio, samo je mahnuo u znak pozdrava. Iz kuće izađe starija žena, noseći kahvu i mlijeko na ovalnoj tacni. Pozdravi nas i žurnim korakom uleti nazad u kuću. Kahva u džezvi je ostala tako satima, jer smo na nju zaboravili. Uz smijeh i šalu radili smo bez pauze, ne razmišljajući i ne upadajući u duboke misli i traženje rješenja na neke stvari, koje sada tek vidim, nisu ni toliko bitne za nastavak života. Kako nestaju nevažne misli dok kupiš šljive po orošenoj travi.
Kad smo završili skupljanje šljiva, oprali smo ih u velikim posudama i ubacivali u kazane za kuhanje, koji su već bili zagrijani na šporetu za loženje, naslonjen na jedno staro jabukovo drvo.
Branje i kuhanje bestilja trajalo je do kasno popodne. Vidno umorni, odlučimo da sjednemo i koju prozborimo. Domaćica iznese vrelu pitu, tek ispečenu ispod saća. Žurnim koracima je nekoliko puta ulazila i izlazila iz kuće, uvijek noseći pune ruke, od mlijeka, čaša, tanjira i da ne nabrajam šta sve vrijedna domaćica radi da ugosti svoje goste. Sve je radila sa osmijehom, ne progovarajući ni riječi.
- Kako vam izgleda jedan dan na selu? - započe priču dobri domaćin.
- Prelijepo je. Malo smo umorni fizički, ali psiha je odmorna. Bar ja ne osjećam tu tegobu? - odgovorim sretna što mi je ovo pitanje postavio domaćin, jer sam željela da i ja započnem na temu odmora i mira.
- Eto vidiš! Mom sinu godinama pričam da se mora dobro umoriti radeći sa mnom da bi mogao bolje razmišljati. Posl'o ga ja u Sarajevo na studije. Hajde, kažem, da završi neku školu. Kad sam ja bio slijep kod očiju, ne mora i moje dijete. Da ne bude u teretu, ali da mi ljeti pomogne na imanju. Ne mogu sve sam, a valja i njemu plaćati školovanje. A on mi se počeo jadati - kako je teško u gradu, kako nema volje da ustaje rano, pritiska ga život. Sluš'o sam ga danima, kako nije lako postati intelektualac, a nijednog ispita nije dao. Kaže, profesori neki su zahtjevni, traže puno, a njemu se život navalio na kosti. Slušam ja to, pa pomislim: "E vala, Hajrudine, moraš spasiti sina iz nevolje. Vraćaj ga ovamo, bezbeli da je ovdje onda lakše". Vratim ja njega, a on se duri, jedva da nešto uradi kako valja.
- A jeste li vi ti intelektualci? - najednom starac prekide priču o svom sinu.
- Jesmo! - odgovorismo u glas, moj suprug i ja.
- Eto vidi, sine, došli ljudi intelektualci na napune baterije. A je li vama teško u gradu k'o mom sinu?
Zašutimo na tren svi. Samo smo se nijemo gledali. Meni bi neugodno ovo pitanje, nakon ovolikog rada oko bestilja, a mogu zamisliti koliko još posla čeka ovog vrijednog čovjeka.
- Možemo li i sutra nešto pomoći? - prekinem neugodnu tišinu.
- Ima ovdje posla koliko hoćeš. Danima da radiš ne možeš osvojiti posao, sve dok snijeg ne zapada.
Pozdravimo se od domaćina nakon dugog i prijatnog razgovora i jedva od umora uspijemo doći do vikendice. Zaspali smo k'o bebe. Tu noć nisam ništa mogla razmišljati i nije me nikakva misao budila iz sna.

*

Jutro sam dočekala vedrog raspoloženja. Probudila sam ostale članove moje male porodice i krenuli u pomoć Hajrudinu. On je već uveliko bio u poslu oko stoke. Istjerao je ovce na livadu, nahranio kokoši, očistio dvorište od jučerašnjeg rada. Pitala sam se kad li je ustao.
Ugledam njegovog sina kako kosi travu odmah iznad kuće i tiho pjeva. Priđem mu iznenađena ovim prizorom, jer od kada sam ga upoznala nije riječi progovorio. Naglo se okrenu prema meni i nasmija se širokim osmijehom kao njegov otac. Tek sad sam uvidjela da ima njegov lik.
- I ti si poranio? - upitam.
- Jesam. Odavno se nisam osjećao ovako. Ne znam ni opisati. Slušao sam s pažnjom vaš razgovor sa ocem.
- Je li čemu vrijedan naš razgovor?
- Svakako! Nekako dišem lakše. Pluća mi se "raširila", pa mi ni zrak nije više onako težak. Do jutros sam osjećao pritisak na grudima, često bi mi zraka ponestajalo. Ne znam kako da ti to opišem.
- Tjeskoba?
- E, baš tjeskoba. Moja vlastita koža mi bila tijesna? Dolaskom u grad, bio sam siguran da ću uspijeti u životu, da grad pruža mladom čovjeku baš ono što treba. Ali...
- Ali, grad je surov, ukoliko ne spoznaš kako grad diše, kako mahale dišu, kako ljudi dišu...
- Baš tako! - pogleda me iznenađeno. - Čitaš mi misli?
- Ne čitam, već poznajem logiku grada. Ako nisi u žiži, onda si niko i ništa. To je ta percepcija ljudi u gradu. Ako nisi elita, koju ja ne vidim, onda si opet niko i ništa. A to je malograđansko poimanje svijeta.
- I ja sam se često pitao gdje su intelektualci grada? Htio sam s njima malo razgovarati, od njih nešto naučiti. Nisu mi dali pristupa. Možda što sam seosko dijete?
- Intelektualci? Oni si negdje skriveni, nedokučivi. Pojave se tu i tamo i opet nestanu. Šta ti podrazumijevaš pod intelektualcem?
- Pa, ...školovanog čovjeka! - pogleda me upitno, ne očekujući ovo pitanje.
- Vidiš, intelektualac je onaj koji nešto stvara, koji čini dobra, humana djela, koji ostavlja trag za sobom, koji nesebično poklanja svoje znanje. Zgubidani koji ispijaju kafu po čitav dan, zavučeni u nekim birtijama, misleći da su intelektualci, pričaju od juče ispričanu priču, vrteći se u krug ili kao da im je život labirint, to su ti k'o fol intelektualci. Oni koji nađu smisao postojanja, staranje za sebe i druge, pružanja ruke gdje i kada treba bez interesa, oni su pravci intelektualci. Uči od svog oca šta je dobrota, plemenitost i mudrost. Malo bolje osluškuj ovu prirodu, udahni duboko miris zemlje, osjeti vjetar svim čulima, tako ćeš osjetiti i čovjeka i njegovo djelo. A tako i ojačati svoj intelekt.
Podigao je glavu i zaigra mu blag smiješak na usnama, dok mu je iz očiju izbijao sjaj zjenica, gledajući u daljinu. Shvatim da bi bilo koja moja izgovorena riječ mogla poremetiti ovaj pogled koji mi je govorio da je u dubokim mislima i da ga trebam ostaviti da odabere sam svoj put.

U principu i ne želim prelaziti granice tuđih svjetova koji su sazdani na individualnim stazama. Jer opasno je prelaziti te granice iz bilo kojih razloga.


Noć bez kiše

Noćas neće pasti kiša na moj grad.
Sjaj Mjeseca punog šutnjom boji ceste.
Zastala je masa prolaznika gledajući fasadu
tražeći inicijale svoga imena na zidu.

Sjenka obmane pada na duše - i guše ih.
Beskraj kosmički tjesan ja za ćud neljudsku.
Zaborav svjestan nečasna je plovidba života
gdje se odgovornost za ukazano povjerenje
gazi bahatim korakom sebičnosti.

Manipulacija jednim čovjekom
- nečasna je igra ljudima.
Neodgovornost za jedan dopis
- hrđom nagriza zakon.
Neizvršenje jedne obaveze
- narušava sistem vrijednosti.
Negiranjem pravednog zahtjeva
- ulazi se u nasilje na velika vrata.
Gdje je linija ljudskosti
- ako je čovjek ne povuče?
Čemu se mogu nadati ljudi
- ako se ne podrže odlučni?
Pobjeda je dar - vezana za mudrost
vrelim užetom sreće!
Silnici ne mogu van vakuma iluzije!

Noćas neće pasti kiša na moj grad
i sjaj Mjeseca punog pokriće tišinom ulice,
a i kad bi se htijelo - ne može se bez - riječi!
Zbog riječi je bivalo - biće i ostaje.


Ibrahim Osmanbašić

Sarajevo; 21.02.2008.

Književni dijalog - 03
07.02.2008.

Članovi "Književnog kruga - KNS" održali su treći sastanak u sklopu aktivnosti "Književni dijalog", gdje su pročitani radovi, kako članova, tako saradnika koji su poslali svoje radove, u želji da se na ovaj način uspostavi kvalitetna komunikacija i saradnju u sferi pisane riječi.
Zajednička okvirna tema je bila "Pad", što nije obavezujućeg karaktera već otvorena mogućnost za promišljanje na ponuđenu temu.

Za slijedeći sastanak, koji se planira za 14 dana, izabrana tema je "KIŠA".

Radovi koji su pročitani i o kojima se razmjenjena mišljenja i impresije:

Rusmira Alić
Let na kiše - kratka priča
Magla - pjesma


Muhamed Kovačević
Pad - pjesma

Ibrahim Osmanbašić
Rizik letenja - pjesma

Asim Bajramović
Ponor života - pjesma


Razgovori o pročitanim radovima otvorili su niz interesantnih pitanja o specifičnostima u kontekstu književne kreacije, sa akcentom na usklađivanje zanatskih zahtijeva i normi sa individualnim spisateljskim postupkom - gdje osobenost treba da dođe u prvi plan pri konačnom oblikovanju teksta.

Naknadno pristigli radovi na temu "PAD":

Mersida sadiković - Sameris
Hod po ravnom - kratka priča


Komentar:
Ovaj vid aktivnosti, kada se autor neposredno susreće sa kritikama i analizom svoga rada, veoma je bitan iskustveni segment koji efikasno djeluje u procesu individualne profilizacije autora. Različiti uglovi promatranja i načini doživljavanja teksta pružaju širi uvid u autorski rad i shvatanje osobenog izažaja u općim književnim i umjetničkim konstalacijama i odnosima.
Veoma bitna je i mogućnost da autor "brani" svoj pristup i izražaj, te se kroz dijalog razmijenjuju krucijalna i originalna stajališta u domenu književnog izražaja.

AUTORSKI RADOVI:


Pad

Kroz tragove prošlosti otkrivam novi svijet
Tiho padaju naše maske
Strah od pada pobijedit će čežnja
Dodir osjetit će strast
Rodit će se uzajamna sreća.

Muhamed Kovačević

Magla

Surva se na moj grad gusta poput noći,
varajući nas nekom lažnom slikom,
zagrli nas nježno i tihio,
a ne shvatimo da mudro nas
odvuče u melankoliju...
Dozvolimo joj da nas vodi kuda želi.
Sakrije nam ucrtane puteve,
sasječe korijenje naših planova.
Zavrti nam misli u vrtlig, jer
nema sunca da nas brani.

Rusmira Alić

PLES NA KIŠI
Piše: Rusmira ALIĆ

U daljini naziru se sivi oblaci, lagano se približavaju mom gradu. Slutim kako će nebo da prospe krupne suze na naše ulice. Gledajući prema brdu u vojsku oblaka koji se spremaju u borbu, zatvaram nježno okna starih prozora u našem skromnom domu, a oni cvile poput mačeta kojem je neko zgnječio šape. Oblaci me gledaju pozivajući me u avanturu, spustim pogled da me ne nagovore na glupost, ali su mudri, pa me svojom energijom nadjačaju i potaknu na akciju.

Pobjegnem od prozora, hrvajući se sa sopstvenim bićem. Tiha soba poprima tužnu notu tjerajući me iz sigurnog skloništa. Sve se polako sprema za kišu - cvijeće je povilo svoje listove i čeka navalu pljuska, a mama se već zavalila u naslonjaču i drema. Poljubim je u obraz, nabacim jaknu i istrčim na ulicu,u brzine ne uspjevajući da razaberem mamine riječi na ispraćaju.

Ulica me primi prisno, kao svog najdražeg gosta. Krenuh dole niz kaldrmu, igrajući se sa povjetarcem. Biće mi se suživi sa ugodnom okolinom. Vjetar mi prostruja tijelom, zavuće mi se u kosu, promirisa je pa zamrsi uvojke, smješeći se i prkoseći mi, a ruke se uzalud brane. Nisam odoljela a da ne zaplešem sa tim zanosnim nevidljivim gospodinom. Uhvatio me čvrsto u zagrljaj, kao strastven plesač. Vodio me čas na jednu, čas na drugu stranu, dizao mi i spuštao ruke. Napravi od mene plesačicu podija, zvijezdu ulice. U tom trenutku povjerovah kako su sve oči svijeta uprte u nas, a mi plešemo naš pobjednički ples. Pomislih kako je on savršen plesač za mene jer nikada nisam imala boljeg partnera.
Pogled mi pade na visoke grane drveća i obradovah se kada primjetih kako i one razdragano plešu u istom ritmu kao i mi. Raduju se sa mnom i sa vjetrom, poput vjerne publike. Navijaju za nas i plješću svojim nespretnim rukama. Divan prizor za moj oči! Naklonim im se tijelom razdraganoj publici u znak zahvalnosti i produžim dalje veselim korakom.

Tako poskakujući idem dalje niz ulicu. Prolazim pored pekare našeg komšije Ibre, pa pređem preko ulice da ga pozdravim. Kako me samo zapahnu ugodan miris njegovih mamljivih pekarskih proizvoda! Na momenat zatvorih oči da jače osjetim miris kruha udišući ga duboko plućima. A miris oštar, probija se kroz svježinu povjetarca, pokušavajući da ostavi svoj vlastiti pečat. Dozvolim mu da mi se uvuće u nozdrve i pomiluj me svojom toplinom. Čika Ibro me primjeti, mahnem mu sa trotuara a on mi otpozdravi onim svojim poznatim migom oka. Simpatičan je naš čika Ibro, vole ga svi klinci iz ulice. Poželim da ga zagrlim onako dječije, naivno i radosno ali čika Ibro je već nestao u mirisu svojih buhtli i lepina.
A mene vjetar vuće dalje niz ulicu. Osvrnem se iza sebe da provjerim da li me oblaci prate. Tu su tik iza mojih leđa, jaki i samouvjreni. Primjetih da su navukli na sebe nove haljine, odbaciše one sive kao stare dronjke i nabaciše teget plave. Postadoše mnogo intenzivniji i ponosniji. Šepure se na nebu dokazujući da će sve prekriti svojom veličinom. Biće mi malo prodrhti od njihove samouvjerenosti. Prostruja mi tijelom nekakva hladnoća i nemir. Ali znam što želim, neka se surva na mene pljusak, želim da osjetim udarac neba po svom tjelu. Spremam se i čekam.
Nekakva nevidljiva sila i dalje me vuće i tjera niz strmu ulicu. Osjetim kako nesvjesno ubrzavam korake. Sve brži i brži dok napokon tijelo ne potrča niz opustjelu ulicu. Raširih ruke i svom snagom trčim dole negdje bez odredišta, bez cilja.

Ulica se potpuno zamračila od tamnoplavih oblaka. Sama sam! Svi pobjegoše pred samouvjerenom vojskom oblaka, zavukoše se u svoja skrovišta.
Nasmijem se svojoj hrabrosti, glupoj hrabrosti.
Krupne kapi me već udaraju po glavi. Podignem glavu i dopustim da mi se slijevaju na lice. Šamaraju me znajući da sam im se prepustila. Ne želim da se branim. Neka mi naude ako baš žele. Da vidim koliko dugo će da me muće.
Kiša lije po meni i asfaltu a ja i dalje trćim raširenih ruku. Polako gubim snagu, noge nisu više sigurne na mokrom asfaltu. Uviđam da je vrijeme da stanem na kraj tom sopstvenom iskušavanju same sebe. Dosta mala, pokazala si da si hrabra, ali više nije smiješno! Vrijeme je da se zaustavim. Ali koliko god moja volja bila jaka, naredbe mozka ne dopiru do mišića. Mišići ne slušaju zapovjed. Kao da se tijelo urotilo protiv duha pa trćim još brže. Naprežem mišiće da se zaustavim ali uzalud. Pomislih ako se ne zaustavim kako ću da proletim kroz željeznu ogradu na dnu ulice i kako ću se survati u provaliju. Već vidim mrak i ponor koji me čeka. Uspanićeno gutam kapi kiše sa lica i vrištim tražeći pomoć Ali moje riječi kao da nemaju zvuka. Zaustavljaju se negdje u zraku bez melodije, kao male figure koje oblikuje kiša iznad moje glave. Vidim nema mi spasa, tijelo se ne zaustavlja. Zatvaram oči i znam da ću da proletim kroz željeznu ogradu i padnem dole u provaliju, gdje niko neće moći da me pronađe. Nema nikog da me spasi. Baš nikoga nema na ulici da mi pruži ruku i zaustavi na tom suludom putu izazova.
Osjetim kako mi noge gube čvrstu podlogu. Slutim, zatvorenih očiju, željeznu ogradu ispred sebe. Stomak se grči, razum prestaje da funkcioniše, opraštam se od svijeta i sebe. Padam! Nema me.
Ali gle!!!?
Letim.
Umjesto da padam, ja letim. Isto onako kao što sam trčala, raširenih ruku - sada letim po zraku.

Sarajevo;februar 2008.


Ponor života

Padam u ponor života,
i ništa ne vidim,
sem tužne pjesme
bez kraja,
a ja se ne mirim s’ tim.

Padam brzo al’ tiho,
krila mi slomljena,
a kao da bijaše
baš juče,
da si me voljela.

Padam ali se nadam,
svjetlist ću ugledat’,
voljet ću opet
oči tvoje,
a ti to nećeš znat’.


Asim Bajramović
Rolling Meadows, Illinois U.S.A

Rizik letenja


Do mene kad dođeš
tu nije kraj
ime mi je grozno-za tebe:
„Zovu me - PAD!“

Nemoj me uzeti
lišenog čari
jer kroz mene si vidi
i istine sjaj!

Dok si letjela
oživjela si snove
gledao sam te iz nizina
a ti nošena snažnim
zamasima krila
slobodna si kliktala
sa visina.

Sada si gmizavac
što sporo puzi
krila ti samo
usporavaju hod
nisi letač vedrinom
već ti je gušter
najbiži rod.

Zašto si me smetnula s uma?
Gdje si sebi stavila granice?
Zar si mislila da je Svijet zbog teba?
Pa i knjiga ide do zadnje stranice!

Čemu sada taj oštri uzdah
što savija grane visogog stabla?
Čemu taj pogled ledenog brijega
sa sjajem u kojem mećava vrijeba?

Zar me ti - Ptico Vedrine
nisi vidjela na kraju puta?
Ne pitaj me u čemu je smisao
niskog pada nakon leta!

Tu stojim od davnina
i prije nego što ti ojačaše krila
Ptico Smijela - ti i ne znaš
da ti se divim
i srcem plačem
što nema tvoga
plavetnog plesa.

Ali su stvari takve kakve jesu
i dok je Svjeta to neće proći:
„Rizik sam leta beskrajem nebeskim!“
Kroz mene se stiču i gube moći.

Ptico Vedrine - zar ti nisi znala
neraskidivim da lancem sudbine,
još od prije našeg rođenja,
vezala nas je sila neznana?

Ibrahim Osmanbašić
februar/2008

Piše: Mersida Sadiković-Sameris
Hod po ravnom


Razmišljala sam često o planinama i imala želju da dokučim visina sjaj. Pričali su mi stariji da vrh pruža rahatluk i sreću, a zrak je gore čist i da možeš, vala, disati se punim plućima. I tako odlučim da se uvjerim u tu davnašnju priču. Spremim u ruksak potrebne stvarčice za penjanje i lakši hod do visina. Napunim baterije za tranzistor kako bih imala kontakt sa svijetom dolje u padini. Ne mislim biti neiformisana i ocijepljena od raje.
Krenuh u rani sabah, da bi do podne bila bar blizu padina planine i, kako sam planirala, da do večeri budem na vrhu. Uspijem doći, po planu, do impresivnih nizina. Sunce mi je zaslijepilo vidike prema visini, ali to me nije pokolebalo da nastavim ispunjenje davnašnje želje. Predahnem malo u hladu gustog drvrća, jer znam da me čeka dug i naporan put. Mnogi moji prijatelji i poznanici su se pitali, kada su čuli šta namjeravam, zašto krećem sama na tako rizičar poduhvat. Mnogi ne vole rizike i visine, pa zato nisam ni htjela objašnjavati zašto i zbog čega, pa sam u šali rekla, ako se pokliznem, lakše je padati sam. Smijala se moja raja i dalje se ibreteći mojim nakanama.
Polako krenem prema svom cilju ne sluteći da vrebaju opasne zvijeri na ovim našim pitomim vrhovima. Tek što sam zakoračila, ispred mojih nogu se stvori neka čudna životinja, oblika zmije, a ima konjsku glavu. Šutnem je jako nogom, ne što sam hrabra, već što imam brze refleske i od straha. Uh, kako je imala buljave oči. Životinja odleti naniže i raspade se u hiljadu komada. Nastavim lagano, na prstima penjanje. Nakon par koraka zgrabi me za nogu opet neka životinja, malo veća od predhodne, čupavija i okatija, i poče puzati prema mojoj glavi. Zgrabim je za vrat i odgurnem svom silinom, dok mi je srce u grudima lupalo tako jako, da sam čula njegove otkucaje. Životinja se prepade, dal' od mene ili mog srca, i pobježe u šumu. Sjednem da malo predahnem. Stariji mi nisu pričali za ovakve spodobe i pitam se dal' da krenem dalje, jer sam nespremna, a izgleda da neću i biti nikada za ovakve zasjede.
Ipak, odlučim da krenem još malo naprijed. Samo što zakoračih, kad me snažan vjetar odgurnu u stranu i zbaci na ivicu litice. Uhvatim se za jedno tanko drvo, koje poče pucati pod mojom težinom. Oduprem se na svoje spretne noge i odskočim u stranu hvatajući se za jedan žbun. U tom osjetim da su mi šake pune trnja i skačući čas na jednu čas na drugu nogu, uspijem iščupati i zadnju iglicu. Sjednem opet na svježu travu da malo predahnem i razmislim o daljem penjanju - dal' ići naprijed, i spoznati opasnu čaroliju vrha, ili se vratiti i biti vječiti kukavica? Ova zadnja riječ me trznu i skočim na noge lagane: “Ma, ko je kukavica?! Vidjeće oni šta je strah i trepet! Nemam zlih namjera, krenula sam čistom dušom i srcem da osvajam ljepote vrhova, a ove spodobe misle da mogu vječno harati i plašiti pošten narod.“
Nabrajala sam tako još neko vrijeme, hrabreći i tješeći sebe u divljini, sama, bez ičije zaštite. Odjednom se ispred mene stvori medvjed, ali ne pravi medvjed, već neka ogromna životinja, koja je ličila na medvjeda, a imala je magareću njušku. Zanjika k'o magare, mašući mi ispred nosa šapom i kandžama. Stala sam, noge mi teške, ne mogu da se pomjerim. Iskolačenih očiju, sa srcem u petama, samo sam treptala, bez daha. Životinja mi mahnu još jednom ispred mog blijedog lica i pokaza šapom prema padini, zanjikavši svom snagom od čijeg daha mi se kosa digla u zrak. Naglo se okrenu i ode u neku pećinu iz koje su se čuli zvukovi, koje do danas čula nisam. Kao da je bilo tu sova, vukova, hijena, lavova... a čim ima tih životinja ima i lija, mada im nisam čula glas i ugledam vrh. Bila sam blizu vrha, mada je bio dalek i nedokučiv. Naglo se sunčevi zraci pojaviše i zaslijepiše mi vid. Zvukovi iz pećinje su se sve više čuli. Čas smijeh, čas žamor i krici. Okrenem se prema padini i krenem polako, dok me nije tama uhvatila i onda bi se teško mogla vratiti nazad. A i ovi zvuci bi me mogli, ne daj Bože, omamiti, jer čudan je ovo vrh, i ova planina, i mogla bih se i ja u životinju pretvoriti. Ipak, mada je najteže, najbolje je biti insan, pa makar i ne spoznala sjaj visina, gdje krenuh zanesena.
U tom trenu sjetih se stare izreke: „I pad je let!“, te ubrzah korak, jer ko zna šta bi me snašlo u povratku, dok bih padala sa vrha, na kojem ne želim ni biti, jer prepadima, grebanju i kricima nisam vična.

S pjesmom, držeći tranzistor na uhu, dočepah se asfalta i koračajući sigurno po ravnom, po čistini i bez zamki.


Mersida Sadiković-SameriS
februar 2008.god.

Književni dijalog - 02
24.01.2008.

Članovi "Književnog kruga - KNS" održali su drugu sesiju u sklopu aktivnosti "Književni dijalog", sa ciljem upoznavanja sa novim radovima, kako članova, tako i svih oni koji posjete KNS ili pošalju svoje radove.
Zajednička okvirna tema je bila "Magla", što nije obavezujućeg karaktera već otvorena mogućnost za promišljanje na ponuđenu temu.

Za slijedeći sastanak, koji se planira za 14 dana, izabrana tema je "PAD".

Radovi koji su pročitani i o kojima se razmjenjena mišljenja i impresije:

Ermin Lagumdžija
"Glas propovjednikov" - kratka priča

Vanja Vuković
Pahulja - kratka priča

Muhamed Kovačević
Magla - pjesma

Arnela Kordić
Magla 1-5,- pjesme

Ibrahim Osmanbašić
Tragovi sna - pjesma


Razgovori o pročitanim radovima tekli su u atmosferi otvorenog dijaloga i razmjene mišljenja, a same pjesma je ponekad samo bila poticaj diskusijam o općim književnim principima i vrijednostima.


Opći rezime
-od autora se očekuje da „neistrošenim“ riječima i „svježim“ izražajem oplemeni kreaciju dajući joj prepoznatljivi pečet ličnosti;

-osnovni književni prncip vođenja radnja, izražen kroz uvod,zaplet i rasplet, ne smije biti narušen opisom događaju u mjeri koja ozbiljno premješta fokus čitaoca od osnovne radnje, što bi stvarala poteškoće pri isčitavanju teksta - i „jasnoća izražaja“ treba da je ono načemu treba insistirati pri konačnom oblikovanju djela, a što podrazumjeva „naknadni rad na tekstu“ uz cilju finaliziranja autorskog nastojanja;

- čin izbora teme, kao i aspekta njenog umjetničkog oslikavanja - je jedan od znakovitih elemenata ličnog i ličnost;

- čitanje književnih radova i djela od drugih pisaca prestavlja nezamjenljivi postupak na putu sticanja znanja o općim književnim vrijednostima i specifičnostima književnog zanata;

- više tematskih cijelina u jednom radu je česta pojava kod neiskusnih pisaca, gdje je teško razlučiti osnovnu ideju napisnog teksta.

Piše: Muhamed Kovačević

MAGLA

Putujem beskrajem
I bijelo se bijelim čini
Korak više vodi u tamne tmine
S njim se lakše da vidjet'
Magla u kojoj svijet živi

Piše: Arnela Kordić

MAGLA

Ulicama lutam
i opet sam sam.
Hej, otkud ti maglo?!
Bježi od mene,
mogao bih da zalutam!

Ne ogrći me u plašt svoj,
sretan sam,
idem voljenoj!
Nemoj mi gutati ulice,
ne skrivaj prolaznika lice.

Odlazi maglo!
Ne trebaš ni Sarajevu, ni meni!
Idi onima što žele biti
skriveni.

Ibrahim Osmanbašić

TRAGOVI SNA

Maglene zavjese snoviđenja
padaju na ramena tragača smijelih
koraci im odjekuju muklo
kroz produženu noć izazova.
Na odlukama suhi pečati šute
lome se dozivi kroz daljinu.
Zatupljenom oštricom presudna bitka se bije
sjećanja preklapaju tragovi svježi.
Muzika vizije umjesto zvjezda
orijentir je u suženom vidokrugu.
Naprijed se ide - bez okretanja nazad
krugom dok se kroz maglu vrti.

Vidno polje od par pedalja
tihi prostor smiraja - vrt nadahnuća
iz riječi iskaču slova
kontekst u bijelinu se topi
nazivi traže samoglasnika zalutale
doziva se prolama jek.
San je prešao prag buđenja
i žive slike se uklesuju u stijene zbilje.

Siguran korak za smislom gazi
bit izmiče u nanose magle
jutro kasni već godina više
za svanućem potraga traje.
Zora je izgubila Sunce
a Sunce Mjesec!
U trenutku potonuo je sav Svijet i Kosmos
u maglene zavjese snoviđenja
dimenzije su izgubile mjere
a brojevi cifre!
Riječi jure slova
a imena ljude!
Ljudi tragaju za izgubljenom svjetlošću
a ta magla ne juri nigdje
i nikog i ništa
već sjenke snoviđenja u bijelim kostimima
plivju carstvom prozirnih zavjesa
iza kojih živi treperava slutnja
satkana od rastopljenih snova.

Ta magla kroz koju čovjek,
cijeli svoj život luta,
prateći sjetlucave tragove snova
čvrsta je armatura nepremostivog
sigurni ogrtač tajne
što ne zna da iznevjeri.

GLAS PROPOVJEDNIKOV
Autor: Ermin Lagumdžija


- O Djeco Zemlje!
Kako vidim, ne promijeniste se mnogo od susreta prošlog: očima zakovanim još uvijek mrakom bauljate, okrvavljenim rukama i dalje blijeda lica grebete. Borite se i koprcate, vidim, ali znajte da zalud se opirete, jer ono što dolazi zaustaviti neće ni krv ni suze vaše.
O ljudi moćni, zar vam je kreacija tako bijedna i svjetlost pod kožama duboko zbijena da od vas samo mračne laži nastaju?
Na svakom koraku kojim hodim iluzije kidam, cijepam laži koje stvoriste i nabacaste na hrpu nepreglednu - znate li da sagradiste planinu od mrene što vam horizont krije? Nastavite tako i svijetu će ponestati trnja kojim ste put do istine popločali!
Ne morate govoriti, znam ja dobro da ste kao orlovi što su sa pilićima odgojeni - zvjezdani letači koji ne mogu pojmiti da im nebo granica nije, a vijek dugi provedu valjajući se sa kokoškama u prašini blatnjavoj.
Ti dole!, što se meškoljiš i drhtiš, očima ne gledaš, već sanjaš; znaš li koliko si se srozao? Znaš li šta si nekoć bio? Zaborav je u tebi jak; u svima je vama prošlost od sadašnjosti jača.
I lažni ste, o djeco Istine, lažni ste i laži se klanjate.
U utrobi ste demona zabludničar - vjerujete da izvan njegovog želudca ničega nema, a kada bi samo jedan dah slobode osjetili, kada bi isplivali iz gnojne pogani...
Kako je jasno da će svjetlo naposlijetku obasjati i najmračniji kutak, tako je očigledno da ste zagrlili laž i u nju u srce primili; niklo je drvo iz sjemena koje progutaste U vama cvjeta plod zla sa korijenjem od neistine. Kolo aveta što vam grudima igra i tjera smeteno tijelo na demonski ples sakriti ne možete – zalud znoj trošite.
Ali znajte jedno! Nestvarne su zvijeri što vas muče u neznanju. Laž je vaš stvarni dušmanin, vaše iluzije su od čistih laži istkane. Samo istina može oštrinom mača razderati zid i ukazati stazu koja vodi do stvarnosti, samo istina može osvijetliti aleju do onoga što niste, a možete biti.
To je pravi put do izbavljenja; put do istinske slobode! - grmio je Propovjednik.

Bio je visok i krupan, snažan poput kakvog medvjeda. Njegove plave oči bistro sijevaše ispod duge, prohladnim vjetrom milovane kose gustih uvojaka. Dok je govorio i rukama parao zrak i najhrabrije ptice bi utišale svoj inače raskalašeni pjev.
Stajao je uspravan i čvrst, ponosnih ramena, nogama tlačeći stijenu ispod koje se skupila gomila pogrbljenih silueta. Pokoja lijepa, mnoga ružna, prečesto obična i rijetko neobična lica hipnotisano gledaše u Propovjednika. Potraga za riječju koja bi najbolje opisala čovjeka u kojeg su spodobe fanatično zurile zaustavila bi se na ˝opčinjavajući˝; zračio je on neuhvatljivom harizmom, čak i ovako neugledan, odjeven u oskudnu odjeću skrojenu od grube životinjske kože.

- Sila je tu, na dohvat ruke; u meni i u vama. Njen je puls moćan i on tutnji ušima onih koji slušati znaju.
Divna je ta moć božanska što vam kroji dah, opojna je bujica što vam udove na pokret tjera. Iskoristite je i započnite borbu: ubijte sve laži, nema vam puta drugog.

Propovjednik - tako su ga zvali, iako se nikada predstavio nije. Od kako se bijeli snijeg povukao, svako malo bi se pojavio nadomak njihove pećine i sa uzvišenja govorio o čudesnim stvarima. Riječi su iz njegovih usta, kao bujne rijeke sa stoljetnog vodopada padale na uši mase, na tupe stijene daleko ispod. Glas se Propovjednikov poput oluje nad njihovim glavama nadvijao: uvijek oštar i gromoglasan.
Niko nije znao ko je uistinu on, odakle dolazi - ništa o njemu nisu znali, a zanimalo ih je više od ičega. Poglavar se jednom prilikom čak i odvažio, pokušavši nešto da upita, ali ga je Propovjednik prostrijelio tako prodornim pogledom da se starac odmah u mjestu ukipio, i ne samo on - svi koji stajaše u njegovoj blizini doskora zdepasto kamenje oponašaše. Od tog događaja, koji se svima kao ožiljak nepovratno u sjećanje urezao, niko nije ni pomišljao da ga bilo šta priupita ili prekine u govoru.
Današnja je propovjed ipak bila specifična, jer Propovjednik biješe nešto oštriji no inače: glasniji i odlučniji, činilo se, nego ikada ranije.

- Zašto blatite kreaciju idealnu, zašto crnite svjetlo božanske umjetnosti? Sve je oko vas tako ispravno, tako savršeno – sve cvjeta na svome mjestu, a gdje ste vi? U gnoju se kupate i opori znoj pećina gutate!

Gomila je bila zbunjena i to uistinu nije bilo ništa novo; bješe takvi svaki put kada bi Propovjednik zborio. Njihove zgužvane uši dobro čuše ono šta je govorio: upijaše pjev kojim ih je zaljevao onako kako kreketava žaba guta slavujevu pjesmu. Magija je tu na djelu, ništa drugo, čarolija uzvišenog govora - mislili su - vradžbina uvježbanih glasnica utkana u melodiju neznanog smisla, govora mnogo ugodnijeg za uši od plemenskog urlanja kojeg oni poznavaše.

- Smjesta prestanite gorjeti u plamenu koji vaše oči ne vide! Napustite tu vatru varljivu kojoj se kao grešni ljubavnici prepuštate!

Slušati njegove mile riječi su mogli vječno; nikada, odista nikada ništa ljepše ne doživiše u svojim životima kratkim.
Dar sa neba su usta Propovjednikova, znali su; podarene su im te usne što skladaju melodije ljepše od vjetra i glasnice obdarene moćima južnih oluja. Da im se posreći život hiljadu godina dugačak, opet zaboravili ne bi ove bajkovite trenutke kada im je teret tegobnog života sa umornih duša letio ka oblacima, kada su na kratko i oni mogli da zategnu čvornata ramena i isprave grbava leđa; podignu stidljive poglede ka nebu dalekom.

- Budite se, ta zar ne osjećate da san rajski mora vam je postao? Ustajte zajedno kao jednaki i zakoračite na stepenicu više, ustajte ljudi, vrijeme vam je!

I kada naiđu novi oblaci vremena, te ih smrtni sustigne čas i ruka neznana ugrabi i pobaca u jamu duboku, svi oni što nekada nagomilani pod stijenom zuriše u visokog moćnika, imaće želju istu - glas Propovjednikov da još jednom čuju.

Književni krug-KNS uspostavlja redovnu aktivnost "Književni dijalog", a sastanci se organiraju dva puta mjesečno, gdje se želi razgovarati o novim radovima članova književne sekcije udruženja.

Na svakom sastanku mogu se donijeti i radovi na zajedničku temu, a na prvom, koji je održan 10.01.2008.godine, tema je bili "Pahulja" - što se podrazumijeva u širem kontekstu.
Radovi mogu biti napisani u proznom ili poetskom izražaju.


Slijedeći sastanak se planira za 24.01.2007. godine, a dogovoreno je da zajednička tema bude "Magla".
Razmatrana je mogućnost da se priloženi radovo arhiviraju i pokuša naći modalitet za publikovanje u zajedničku zbirku, a da poglavlja budu naslovljena po zajedničkim temama - što može biti aktuelna tema tokom cijele godine.

Predložemo je da se otvori mogućnost da svoje radove dostave i svi oni koji su zainteresovani, putem e-maila udruženja ili na neki drugi način, što je i prihvaćeno da uže u sastavni dio profilizacije "Književnog dijaloga".


Književni dijalog
radovi:


Pahulja

Zatvorena je bila,
ali strpljiva
i zato postade slobodna.
Stamena.
Krenu na put
onda kad plašljive duše pomoć od drugih traža.
Spusti se niz sedam nebesa.
Mistična.
Bijeli ogrtač sakri dodira trag.
Trun vremena zaledi se u oku.
Poteče iz njega anđeoska kap.
Rodi se čežnja za njom.

Muhamed Kovačević


Ples u oluji

Pahulje bijele u tami noći
plešu u oluji...

Korak ako izgubiš za tri
bićeš daleko iza horizonta
slutnja će te voditi a ne vid.
Slučaja mogućnost diže se do neba
razmjere čiji se ne mogu znati
zato požuri koraka sporog
ritam drži iako te lome
nedaće teške - što s mukom se nose.
Htio si poći - povratka nema!
Ponora plamen pete ti hvata
slabosti tvoje jačaju smijeh zlobe
odgovornost izbjeći se ne može
na putu kojem je život ime.

Korak ako izgubiš za dva
već postaješ meta podsmijeha
vjetar će te kotrljati kroz stepu
bićeš „na“ ali ne „u“ svijetu
i samo odsjaj vidjećeš svjetla
na osnovu sluha tražišeš staze
koje bi trebale da vode ka vidiku
sada što imaš pred sobom
a što će se razliti u san
koji nećeš moći da usniješ
i prozvaće te - tragač iluzija!

Ples u oluji...

Korak ako izgubiš za jedan
bićeš blizu a suviše daleko
da bi dotakao u potoku val
koji i vidiš i čuješ - a što ti bježi
zajedno sa spektrom neuhvatljive svarnosti
istine zvuci gdje mreže pletu
u koje padaju oni što kasne
i ne mogu korak da usklade
sa protokom vremena i stvari
smišljajući isprike
koje niko ne želi čuti


Ako zaostaneš koraka pola
ideje će ti dobiti oblik
a i dimenzije - što teško se mjere
jer to biće pahulje bijele
što se tope u tami noći
živjeći kroz ples u oluji.

Ibrahim Osmanbašić

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
kns_sarajevo@yahoo.com

Facebook stranica