1. Ivan Korponai (Slovenija)
2. Enser Hodža (Švicarska)
3. Mirela Bašić (BiH)
4. Atina Mušić (BiH)
5. Kristijan Modrušan (R. Hrvatska)
6. Dragan Mučibabić (BiH)
7. Đurđija Pruničić (R.Srbija)
8. Nada Vučičić (R. Hrvatska)
9. Zijad Plivac (BiH)
10. Adnan Sijarić (BiH)
Adnan Sijarić (1969.)
Bosna i Hercegovina
BOSANSKOM ULICOM...
Koračam prašnjavom cestom, gradom presječenim na pola... A jedno ime nosi!
Posmatram malu djevojčicu od četiri godine kako ispred pozorišta prosi pruženog dlana. Doziva prolaznike - a na nju niko ne obraća pažnju! Bosa je, lice joj je mrljavo od ostatka sladoleda kojeg je pronašla bačenog na trotoaru. Malo dalje, na klupi bez naslona, sjedi sredovječni čovjek bez obje noge. Čita novine i smije se ljudima što obilaze oko njegovih batrljaka okrećući okreću glavu u stranu... Misle: ”Šta on tu radi!?” Gadljivost ne umiju da sakriju! A on samo ponekad upre pogled u vrh planine što se izdizala iznad grada, predivna... Što je čuvala ostatke njegovog tijela.
Prolaze ljudi!... Nestaju u prazninama svojih života.
Tu ima jedan most, i od pola mosta latinica postaje ćirilica. Tuga postaje radost, ili radost tuga - zavisi s koje strane dolaziš. Ovdje sam rođen. U malom gradu po čijim se džadama još krv ljudska kišama oprala nije. Tu sam i umro onoga dana kad su puške zanijemile... Ali to niko ne zna!
Sretoh kod pruge kojom vozovi već godinama ne klepeću djevojku nalik tebi. Umivenu blagim vjetrom s juga. Krila je tek raširila i tu je, znam, samo da bi otišla. Tako trajemo.
- Da li još pišeš? - pita me. Ćutim! Stišćem još više tišinu.
- Pišem.” - rekoh, a glas me skoro izdade. Gleda u moje oči žalosno, pa izmisli smiješak.
- A kome pišeš, kad nikome stalo nije? - I ode niz mahalu, vesela. Grcam pasjom mukom i bolesna osjećanja krijepim umorenom nadom. Ne zna da znam sve ono što je prećutala. Suton malaksava! Nešto teče, sporo, jedva čujno. To se dovlači noć puna suza.
Treba mi piće!... I pjesma ljubavna! Prate me sokakom golobrade zvijezde i mjesec u kratkim pantalonama. Plačem. Boli me sreća, plaše me žene studene od jalovih kiša... Taj put ispred mene i cvijeće na njemu!
Ponekad u trenu ostarim za hiljadu godina.
. . .
Već vidim
kako te guta utroba pijane noći...
Pričaš istine u meni izobličene u laži.
Lupaš pehare pitkih tegoba, i pjevaš
pjesme tuđih duša...
Već vidim
kako te dim jutarnjeg košmara
obvija nesnosnom spoznajom ništavnosti.
Dodiruješ mrtve snove oko sebe,
zgražavajući se koliko krvi ima u ljudskoj muci.
Već vidim,
puna si ljubavi. Jednonoćne!
Neko krade tvoj spokoj, a krivac te ne zanima.
Samo bi pila... pila...
Istrošene pjesme trepere u tvojim očima,
njihova snaga pretvara te u bijes
prepolovljenih jutara.
Sita si svega!
Grliš me umornim pokajanjem,
a ja te opet prihvatam...
Greško nijeme slabunjavosti.
Zijad Plivac (1961.)
Bosna i Hercegovina
ŠTA DA TI PRIČAM
Šta da ti pričam…
Otkad se vidjeli nismo…
Grad nam sirotinji stremi
Na uspomene postadosmo nijemi
A i neka draga duša
Ne želi koju riječ da sasluša
Hajde, sjedi, starino, druže
Ne znam čime razgovor počinješ
Niti čime sada dušu krijepiš
Slušaj..., o, kakva grozna muzika para...
Nema momaka onih silnih, hej…
Sve je staro druže, svi smo stari
Mladost u nama tek greškom
Katkada zažari
Pričaj mi, čitaš li stare lektire
Ah, kako mladost bješe kratka
Kakvo teško breme se nosi
Nije više važno kuda stvari idu
Ni ja ni ti mijenjati ih kadri nismo
Kad ni neka draga duša
Ne želi koju riječ da sasluša
"Čaj, molim..., hvala lijepo"
Biju pahulje, odveć nesretnice nemile
Ko da u mrzlom domu još im pjeva...
Znaš, druže, s proljeća se
Ptice ne čuju odavno
Nemio im kraj njihov zavičaj
Davno nismo mladi
Tek smo lica neka druga
Navikli jesmo sanjati snove
Navika stara
Eh, druže, starino moja
Ostaju godine za nama, redom
Samo su mlade godine nove
MOJI VRŠNJACI
Moji vršnjaci - kikot grudi
U graji učenici, davno
Momci i cure, zaljubljeni
Plačni, ponosni ili, pak, stidni
Moji vršnjaci, drugari vječni
Osmijeh katkada, čežnja… - vele
Zjen žari… odletješe slike
Onog lika, vječne navike
Vršnjaci u plavom, drhtavo k‘o rosa
Hej, zavičaji, rodni kraji! - ne mare
Eh, kada bih mogao vratiti vas
Sokacima tajni, u ulice stare
Moji vršnjaci - polen posut
Svuda, svuda kuda svijet mili…
Utihnuće kosovi iz kraja
Na humku našu, mokru, hladnu
Ko li će spustit‘ suzu oproštajnu
A ona mala, pčelica, u daleku
Životu svome k`o beharu leti
„Dobro mi je, borim se“, veli
Zavičaja svoga rado se sjeti
Čežnja burno nebesima luta
Zvijezde zamiču, trepću
Gasiće nizom nečujno, neko
Scenu…, kadar…, svijeću
Nada Vučičić (1949.)
R.Hrvatska
PRED LJETO 2016
govorilo se o nestanku vrabaca
globalnom zatopljenju
nepopravljivoj šteti
što ako nestanu pčele
i nastane kataklizma.
Te godine Prozaka je
osvojila Splićanka
spremala se Olimpijada u Brazilu
prijetila je nova bolest.
Posustao je val izbjeglica
pa se pričalo o žici na kojoj su
umirale životinje.
Mrtvi emigranti s brodova
bili su vijest Italije
u nas je pala vlada prvi put u povijesti
crkva nije imala ništa s tim.
Rat je bjesnio u Siriji
ubijalo se u Parizu, Njemačkoj i Americi
rađalo se sve manje djece.
Pred ljeto kad sunce pritisne vrućinom
more se ljeskalo
rijeke su tekle mirno
lipe su mirisale u sumrak.
Kuhalo se i oblačilo na kartice
a neki su i šaputali o ljubavi.
Ostati ili otići
pred ljeto koje nije sličilo na davna ljeta
ili jeste samo su odmaci izbrisali sjećanja
to ljeto ona nije znala kuda da ode
nakon godina ostajanja
kome da vjeruje nakon svih izdaja
pa je rodila neko drugo vrijeme druge planete
i susrela Maloga princa.
Nije znala kako će na kraju tog istog ljeta
Nobela za književnost dobiti Bob Dylan
i biti danima glavna vijest.
Đurđija Pruničić (1993.)
R.Srbija
DEO
Prolaziš hodnikom treptaja
a oči mirno i lagano gledaju,
traže nenađeno.
Ćutiš, pričajući.
Sve je miran zagrljaj,
barka koja pluta,
nešto što svetli,
tamno je.
Maštajući neostvareno,
hodaš po staroj ulici,
koja nosi,
sa sobom prošlost.
Trenutak nikad nevraćen,
samo deo,
deo koji,
širi toplinu.
ODLAZI NEMOĆ
Beskrajna nemoć polako odlazi,
strpljivo posmatra daljiinu,
sa pogledom ka težnji,
ka sopstvenom cilju.
Nestvaran krug,
zamišljen i sam,
dočekivan,
divi se.
Sve nosi teret,
kao nestrpljiva nemoć.
Pomračina sasvim siva,
i nestvarna.
Odlazi nemoć, dolazi uspomena,
blagi smešak,
sveća što svetluca,
dolazi novi dan.
Dragan Mučibabić
Bosna i Hercegovina
Spucala te ravnodušna šutnja;
ponekad samo usniš opirući glas,
visoku želju ljubavi.
Kako ne bi bilo grijeha
kad ništa osim zla nema reprizu
i svaki dan kad je poklon.
Ovaj je recimo divan, slikarski neodoljiv.
Trebalo je pisati, ali nema tko
umjesto mene sjesti.
Ponovo se vraćati u djetinjstvo
pamteći grmove otežale od cvjetova
kaleidoskop jasmina.
Noćne izlaske u tišinu
s rumenim oblizom kristalnih pahulja
na promrzlim usnama.
* * *
Arhipelag nestrpljivih koraka
skovan zvižducima fasada
ehom mokrog vjetra povlači sidro.
Kiša će!
Ulice slanih sjena rotiraju
netom plaćene vrećice
okolo rastrčanih trotoara.
Danima vjetar traži pristanište!
Zaključan u njenom stanu
slušat ću zvukove.
Rekla je oko osam
Ne računajuć' kofi sa rajom...
Prokleto vrijeme za čekanje!
Susjed iznad iz broja devet
već skoro sat razmjenjuje roditelje
sa ženom lajavog karaktera.
Kapi kiše u nepravilnom ritmu
tanje usnuli lim prozorskog okna.
Prezauzeti poklopčić polulitarske šerpe
odskakutava iz drhtavih šaka
na tvrdu keramiku šutljivih pločica.
Starica je jutros aranžirala vijenac
svježeg zelja za nova isparavanja!
Dva vodokotlića u trku
otrubiše tišinu u pristigloj noći –
iščekujućeg rađanja budućih nesanica.
Loše je biti sam u praznoj garsonijeri!
Kristijan Modrušan (1984)
R. Hrvatska
OGLEDALO
Ogledalo je moj odraz, marioneta
kruga začaranog blizanac brat
u svemu me oponaša i prati
ruga ponašanjem se mi mojim
fizički dvojnik, vjerna imitacija
punini, nutrini mojoj antipod
prazna ljuska narcisova lica
tišini mojoj replika bučna
pokušavam ga nečime smesti
prestrašim ga da !ha viknem
nema razlike, vješto me kopira
plašim sebe samoga, kraju na
Atina Mušić (1970)
Bosna i Hercegovina
SREĆA
Šta je sreća?
Ne, nije to što prvo pomisliš,
a pomisliš na radost.
Da li je sreća
kad pomisliš na nekog,
a boli
i suza krene niz lice.
Možda je sreća da znaš
da postoji, da želi da voli,
da za put do srca njenog
daljina ne postoji.
Da li je sreća
zvuk koraka tvojih koji dolaze,
ali mi ne prilaze.
Da li je sreća ova tiha zebnja
koju izaziva glas tvoj.
Da li je sreća u dodiru što miluje,
ali ne dodiruje.
Da li je … ?
Da li je sreća
naći se u krilu onoga koga silno voliš;
a onda otvoriti oči
i vidjeti da si sam.
Da li je … ?
Da li je sreća suza
u kutu oka što se skrije,
nakon što me pomiluju ruke tvoje dvije.
Da li je sreća riječ što se opisati može?
Sreća je ljubav i nas dvoje.
Mirela Bašić (1990.)
Bosna i Hercegovina
MULTIVERZUM
Navukla je svoje poderane sandalice
i tog vrelog dana.
Još jedan dan kad se pretvara u mašinu
Paklena, Emenido i ovoga dana pojedi
vlastito blato,
blato u kojem se svakodnevno valjaš.
Fabrika bola u zabačenom Sylhetu
Ostavljanje duše nad mašinom za krojenje.
Ona će se i večeras pokriti jeftinim čebetom
Danju ispisujući dosadnu historiju planete Zemlje
a noću snijući o svojim ulogama sretne žene
sa novim lakiranim cipelicama,
u beskonačnim paralelnim svjetovima.
IMIGRANTI
Raspršeni svijetom
poput vreća začina iz Nepala
prepliću krike sa Zapadom
učeći ih lekciju: Poetika humanosti
Zapad u naručju ponovo ljulja
bebe Istoka.
Ote se uzdah Utnapištimu
dok se molio:
O, vi, marinete Tanatosa
kuršumima se ne kidaju konci.
Enser Hodža (1976.)
Švicarska
KORACI ŽIVOTA
Hodamo putevima,
gazi nas život...
Koračamo naprijed,
pijemo išarete,
stižemo na početak,
novo rađanje...
Iza nas ostaju
naši tragovi i sjeme...
Ponovo ničemo!
Kažu:
“Svaki korak novi
bliži smo smrti”;
Ne, nikako, nije tako!
Nije smrt tako daleko,
korak je dugačak,
jer smrt nam je bliža,
‘’bliža od vratne
vene kucavice!’’
Naši nas koraci
nose samo
u zaborav
il’ sjećanja na nas trajna,
shodno putu
koji smo koračali,
zastali na tom putu -
djelo izgradili.
Svaka škripa cipela
korak neki broji,
korak broja X
koji se nikada ne ponovi.
Tako koračamo
dok određeni
korak X ne stignemo.
Odbrojavanje teče,
ne prestaje!
Dobro djelo
i poslije nas ostaje!
Koraci života vode do
Sirat-ćuprije koju valja preći
zaslužiti milost Božju,
i u edenske vrtove doći!
Ivan Korponai (1950.)
Slovenija
NEGDE NA RASKRŠĆU SVETA
Na raskršću sveta
između istoka i zapada
negde između istine i laži
naći ćeš i mene...
kako usamljeno stojim
na promaji gde vekovima istina plače...
Stajaću na obali Miljacke
slušajući je kako tiho žubori
posle proletnjih kiša,
ogledajući se u njoj bez ijedne reči...
A u mislima biću tamo negde
usamljen i tužan,
tamo negde…
gde nikada u životu svom bio nisam!
PISAO SAM
Crtao sam
na tabli belom kredom
linije crno-bele u svim bojama duge
i osećao sam se kao slikar
koji svoje pesme u boji slika...
A ustvari nisam bio niko i ništa
samo jedan običan sanjalica.
Ljuljao sam se na zarđaloj ljuljački
moga sretnog
ali bednog detinstva
i uživao u fazi alternativnih linija
ne znajući ni sam šta je to!
Legao sam pažljivo i polako
na bele tastature
raštimanog klavira
jer na crne nisam smeo... bojao sam se!
Prestrašen,
slušao sam odjek tišine
u sinfoniji umirućih glasova
svih onih živih duša
koji nisu hteli umreti a umrli su...
Zašto? Ne pitajte me, ne znam!
I kad su odjeknula
crkvena zvona
u trokutu mrtvih kvadrata
kao da su misli moje bile zarobljene...
negde u bespuću svemira
skrivene
iza nekih nepoznatih zvezda
negde između onoga što je i što nije...
i nikada bilo nije niti će biti...
Bio sam zadovoljan
i neizmerno sretan,
i sve ovo što je bilo pisano u prošlosti
pisao sam za jednu budućnost...
budućnost
koje u stvari za sada i nema
jer je to samo surova današnjica!
...................
kns/7.3.2017.