1. Julijana Marinkovik (R.Makedonija)

2.  Aleksandra Jovičić (mjesto-Lešak)

3. Larisa Softic-Gasal (BiH)

4. Mirjana Bošnjak (R.Srbija)

5. Јелена Ристић (R.Srbija)

6.Milan Ilić (R. Hrvatska)

7. Goran Džafić (R.Srbija)

8. Jasmin Ibranović (BiH)

9. Sanela Salibašić (BiH)

10. Zoran Bar (R.Srbija)

 

 


 Zoran Bar

Zoran Bar (1987.)
R.Srbija


RAVNODUŠNA BALADA O ODLASCIMA

Reči velike kao planina i dalje odzvanjaju kroz sećanje na naše susrete koji su se dogodili juče, sutra, ili pre više hiljada godina. Neočešljane kose, neumivena lica, razmena smisleno povezanih slova koja čine naša imena i uobičajeno rukovanje kao povod za stvaranje kolebljive povezanosti bez garancija o ponovnim susretima, osmesima i razumevanju.
U početku nije bilo potrebno potvrdno klimanje glavom kao znak da se čujemo. Mašta, crna i jarko žuta, spajala se u jedno ne tražeći nikakvu potvrdu. Bile su to godine iskričave nade i nepotvrđenih, ali ipak neosporivih misli o ljudima bez prekrštenih ruku, rečima koje izazivaju dug kontakt očima i oblicima koji se ne svode na puku antimateriju.
Nešto kasnije, juče, eonima daleko, pričali smo o idejama – idejama manjim od nade o iskričavoj budućnosti, a većim od nas samih. Govorili smo nestrpljivo, ali ipak naizmenično, a sretali se često – dovoljno često da preuranjeno ne shvatimo neminovnost koju i dalje ne želimo da prihvatimo kao istinu.
Par nedelja ili stotina godina kasnije, razgovorali smo o nenapisanim delim i nenaslikanim slikama, dok je u nama, na mestu gde se nekad nalazila pesma nad pesmama, nastala tišina kao proizvod praktične realnosti. Ubrzo su razgovori o gramafonskim pločama koje smo želeli da imamo prerasli u razgovore o cenama ničega i nedugo zatim je jedan od nas, uz ledeni pogled i hiljadu užarenih igala u grudima, otišao van imaginarnih granica zemlje ali unutar zone ravnodušnosti i poluzaboravljenih sećanja koje oboje delimo, a u kojima ne postoje neočešljane kose, ni neumivena lica, dok ostaju samo neuhvatljiva daljina i smisleno povezana slova koja čine naša imena.

 


Sanela Salibasic

Sanela Salibašić (1990.)
Bosna i Hercegovina

PAHULJE I PTICE

Pahulje su istančani znaci sa neba,
rijetka nježnost što zanosno sine sa visina,
čini mi se da su pahulje sjenke duša
što djelima uzvišenim traže put do Gospodara.

Šta nježne ptice traže u snjegu,
do toplinu nečijeg dlana da mu ispričaju priču,
života koji prođe kao najljepši san,
o vječnosti što je lijepa kao divan dan.

Šta znaju ptice o ljudskom životu,
kad uvijek hrle visinama spokojno,
šta znaju ta mala bića o prolaznosti vremena,
kada s' pjesmom dočekuju svaku zoru.

Šta znaju nježne ptice o dušmanu teškom,
o kondoru što motri samo na slabije,
da l' je to sudbina ili prijeki sud,
da vječno gazimo samo niže od sebe.

Pahulje su samo sjene slobode,
a, duše ptica slobodnih zatočene u svakom insanu,
očekuj čas sudnji i ukroti kondora
da rovari samo po vlastitome jadu.

 

DAL' JE ZA VAS U SVEMU LJUBAV

Ponekad me kišni dani podsjećaju na ljude hladnog srca,
a da li takvi zaista postoje?
Taj grumen otmjene zemljice koji skrivaju u grudima,
ponekad zna i da zajeca, onda kad tuga prstima iscrta na duši krik tuge.
Eh, životna ružo!
Pokaži im kako se voli jer bi i tvoj dah mogao utihnuti zovom jutra.

Čežnja je skrivena u samoći, tad pronalazimo ljubav u svemu,
u travi zelenoj koja zagolica bose noge kad korakom narušimo njen mir,
u zelenoj rijeci koja ponudi zagrljaj osunčanog kamena na obali
pa nas onda zapljusne valom stvarnosti da nas prene na tren,
u mirnoj noći kad u odsjaju zvijezda prepoznam sjaj vlastitih očiju
koje tragaju za njemim srcima koji nam obilježe životni put.

Prolaze dani, iskradaju se, a svaki opet odiše ljubavnom slobodom,
prolazi život a ja opet u svemu pronalazim ljubav,
u svijetu gdje kazaljke otkucaj vrijedi poput otkucaja srca,
u vrtlogu obmane smrti i straha,
dar da shladam stih put je prema duševnom miru.

 

 


jasmin ibranovic
Jasmin Ibranivić (1987.)
Bosna i Hercegovina

NA DŽENAZI

Draga braćo, okupili smo se danas ovdje, da posljednji put ispratimo našeg rahmetliju, Znanje. Ono je živilo onako kako je moglo i znalo, u skladu sa svojim mogućnostima.Može se reći da je živilo dugo, učinivši mnoga dobra djela. Vijekovima je raslo. Zapisivano je u knjigama. Naučeno i pamćeno obitavalo je i lapilo u ljudskim glavama. Sa nekim ljudima je nestajalo zauvijek, ukoliko ga nekome ili nečemu nisu prenijeli. Puno ga se izgubilo kroz vijekove. Puno su mu dijelova ljudi odsjekli, popalili, zakopali, isprali, ali je ono iznova nicalo odnekle, baš kao da je dokazivalo da mu se ipak ne može ništa. Vidjevši to, ljudi uzviknuše: “Znanje je moć, koliko znamo toliko možemo.” To dugo bješe vodilja ljudi, i oni učiše. Kasnije su knjige postale nepotrebne. Učili smo da ne treba sve učiti, nego samo ono najbitnije. Skraćivali su se tekstovi, pravili skraćeni sadržaji. Zatim su znanje još secirali, odvojivši samo neke njegove dijelove, dostavljajući ga skraćenog i selektiranog na internet, kao najdostupnije mjesto ljudskom rodu. Puno ga je ostalo nedostupno, zabranjeno, ukinuto, proglašeno nepotrebnim. Oni koji su sklanjali i skraćivali znanje, sve sklonjeno i skriveno su naučili, stvorivši sebi nadređen položaj nad onima koji pognuše glave. Biblioteke ostaše puste, tek poneki su čitali. Citirajući zanje onima koji više ne čitaju, čitači ostadoše užasnuti, ostadoše u manjini, a manjina nikad nije upravu. Ljudi ih zanijekaše, proglasiše čudnim. Nedugo zatim, udariše i na škole. Skratiše gradivo obećavši svima da će škole završiti, samo da se upišu i plate. Ljudi ne povjerovaše odmah, pitavši se kako će sutra raditi ako ne znaju. Onda dođe objava, novi sistem, da u ljudima ubije svaku sumnju, svaku želju za znanjem. Neće se morati znati da bi se radilo. Posao treba kupiti.
Vidjevši da to stvarno biva tako ljudi uzviknuše:”Novac je moć, koliko imamo toliko možemo. Ko nema neka crkne.”
Ovo posta nova vodilja ljudi.
Malo prije znanja umro je Univerzitet. Prvo su morali ubiti njega da bi ubili zanje. Znali su to i ubijali su ga strpljivo, ne gubivši nadu kad se otme, nakratko kad se usprotivi.
Slavili su kad je pao i kad su u utrobu njegove nezavisnosti, u postulate njegove veličanstvenosti i svjetlosti zabili jarbol privatnosti.
“Sad si ti na redu.”-uprli su prst u Znanje.
Godinama je ponosno spaljivalo zablude. Vijekovima su spaljivani oni koji su ga pronosili. Na kraju je optuženo da je masovni ubica. Okovano je i sputano, bačeno u blato, na koljena.
Umrlo je zato što smo mi ljudi sve to mirno gledali. Zato jer više nije bilo moć, jer se više nije cijenilo. Ljudi su zaboravili, da je znanje nasušnija ljudska potreba od zraka, vode, hrane...
Zaboravili su da im je znanje osmislilo vrijeme da se ne izgube u njemu, osmislilo strane svijeta da uvijek zanju gdje su i gdje da idu, osmislilo smisao da ne žive i umru u besmislu, dalo slobodu da robovi ne budu.
Bilo je zločinac, to je sigurno. Ubilo je hiljade neistina i zabluda, što svakako predstavlja smrtni grijeh njemu samom. Nebrojeno puta upalilo je svjetlo u tami, skinulo okove okovanim. Eto sad je umrlo u najgorim mukama, ostavljeno i potpuno zaboravljeno u nagomilanim nepotrebnim knjigama.
Ovom vas prilikom posljednji put pitam hoćete li mu halaliti?
Ovom ga prilikom posljednji put pitam hoće li ono nama halaliti?
Ovom se prilkom posljednji put pitam hoće li nam naša djeca halaliti?

 

 


Goran Džafić (1968.)
R.Srbiji

GRAD SI TI

Ona kaže da pišem o gradu.
Mene nešto steže.
,,Pa pišem'', rekoh.
Grad si ti.
Sazidah te kamen po kamen.
I zidine izgradih ne,
da te ne vidim,
nego da te dosegnem.

Ona kaže :
,,Piši o Uni !''
,,Pišem'', stalno ti kažem.
Pišem o Uni dok oči tvoje ljubim,
a biste su i nemirne kao jedina moja.

Ona kaže.
Al' to nije riječ,
pjesma je u tom glasu.
Nedostaješ.
To je prava riječ.
I kaže moja mala
,,Vidim te kako žuriš iz Sokaka,
a cilja nemaš.''
,,Tražiš'', kaže mala moja.
,,Tražim'', mila moja.
Prođoh pored svetinja i
svima se poklonih,
uletjeh u zagrljaj tvoj.

Ona kaže:
,,Samo volim.''
Ja kažem:
,,Zar malo li je to ?''
I napisah najljepše
stihove i ode, o gradu, o
Uni, jer moj grad
- to si ti.

 


VOZOVI

Volio sam kao dijete
da gledam vozove koji dolaze.
Volio sam da gledam
poglede ljudi koji čekaju
da se na vratima vagona
pojavi voljeno lice.

Volio sam da gledam
taj zagrljaj i to šaputanje
dodirujući se usnama
samo njima znano.

Volio sam kad držeći se za ruke
polako odlaze ne okrećući se,
jer sve što im treba je pored njih.

Volio sam to.
Nisam razumio zašto,
jer bio sam dijete.

Dugo nisam čekao vozove,
možda četvrt vijeka,
samo sam u međuvremenu
saznao zašto sam to volio
- jer upravo jedan čekam.

 

 


Milan Ilić (1938.)
R. Hrvatska


CRNO BIJELI SVIJET

Gledao sam jutros galebove bijele
i crne vrane na obali Save,
i u tom košmarnom crno bijelom svijetu
spazih i tvoje nježne oči plave.

Znam da je bilo samo priviđenje,
jer već dugo, dugo nisi sa mnom bila,
pa s tugom gledam kako ptice lete
i žalim što i ja nemam krila.

Možda bih ti onda u san doletio
da opet uberem tvoj prelijepi cvijet,
i prošlom ljubavlju crveno obojim
ovaj naš turobni crno bijeli svijet.

 

 

REKAO SI

Rekao si:
Pijesak ne može zadržati vodu
Nebo ne može zadržati vjetar
Drvo ne može zadržati pticu

A u mene si ušao poput vode
Prožeo me cijelu poput vjetra
A onda kao ptica odletio u nepoznato

Ostala sam sama
Kao drvo na suhom pijesku pod praznim nebom

I plakala sam jer te nisam mogla zadržati

 

 


Јелена Ристић (1998.)
Р. Србија

ХУМУС

Имам хумор мириса влажне земље и
Свеже покошене траве
Хука ветра
Данас гајим хумор као велику ватру
Као ватрени узвик
Као спаљено стабло
Као пало дрво
Посечено у немирном плесу са олујом
Хумор ватре која греје
Која угуши на киши
Имам шапат ситне кише у пламену
Хумор дима који пусти
Који нестаје у магли
Имам снаге да гледам небо
Док пада киша
Да имам наочаре видела бих одјек капи
На стаклима
Али то више не би био хумор
Већ умор
Који капље
Кап по кап
Имам сан тишине, сан уздаха
Сан ноћних предела
Жељу тмурних свитања
Сан вампира и авиона
Кроз лавеж паса и хуктај бродова
Сан снежних алпских врхова
Имам смрт, смрт нудим у шаци
Смрт оних који одлазе
Да се једном не врате
Имам крај на ливади, под дрветом
Крај дневних лептирова
Имам крај тишине уздаха
Узалудне су такве тишине
Имам моћ да играм
Кроз хумор трава и хумор птица
Имам жељу да свирам
Али нежно и без
Иједне речи заузврат
Имам жељу да играм
Али не по дискотекама
Него босих стопала
У блату
И моја душа да капље.

 

 

 


 Mirjana Bosnjak 1

Mirjana Bošnjak (1983.)
R.Srbija

KAD GODINE…

Na prozorskom oknu starom,
bistra kaplja kiše klizi.
U njeg' starica seda gleda,
okom prati... lista misli.

Život joj je težak bio,
tu teskobu srce nosi.
Onaj ko joj bio mio,
ostao je u prošlosti.

Studeni su dani došli,
vetri hladni čudno zbore,
pa sećanje stalno bledi,
i ne traži odgovore.

Zna starica da je sama,
da su njeni dani kratki.
Sve što bilo nestalo je,
ko na prozoru sitne kapi.

A njen život brzo klizi,
sve se više bliži kraju,
u hladnome snežnom jutru
još se samo nada raju.

Uvenuće ljudsko telo,
al' će duša ostat bdit,
u nekom će novom ruhu
put životom nastavit.

 

 

 


Larisa Softic Gasal

Larisa Softic-Gasal (1974.)
Bosna i Hercegovina

KRUGOVI

Moje krugove ne dirajte.
Dok sjedim u mjestu, rovove moje.
Vatra bez očiju raspršen je pepeo
Oči s vatrom gore do kraja.
Nije svejedno.
Gorjeti.
Vidjeti plam.
Biti naslagana građa.

Smrt se hrani dvoumljenjem i porugom.
Nemoć je obrok zla.
Zagriz ambicije u ustima dobrodušnika
karijes je njegova nauma.
Ljepota leša prije začeća njegova truljenja,
gram ljepote zaleđen trenom.

Blagost je u rezu.
Igra rezova.
Promatraj. Sijeci. Smiješi se.
Nadigraj.

 

LEPTIRICA

Raskrsnice.
Mnogo ih je na svačijem putu.
Umjesto da kopnim u odlukama
koje nerijetko nadvija tama,
ja se sunčam.
Sunčam se.
Jer, moj tren – samo je moj.
Zar da ga bacim.
Raskrsnica – moja je.
Tama – tuđa. Neću im je uzeti.
Ma koliko se nadvijala nad mojim
naizgled, ha ha ha, kutnjaci do neba
krhkim tijelom.
O, da, znam.
Zna i leptir u meni
i sunce duše moje
da ćemo još dugo, dugo letjeti
nesprženi.

 

 

 


Aleksandra Jovičić (1986.)
(mjesto-Lešak)

DECEMBAR

Opet je decembar,
ali ne kao nekada

kada smo lomili ruke
smrznutim košuljama
koje je majka žur no unosila u sobu

kada smo očima gutali
još nedopečen kesten
ogledajući se u žaru

kada smo se sankama spuštali
čak s vrha strme ulice
i vikali: ČUVAAAAAJ!

Opet je decembar,
ali ne kao nekada
i na našoj staroj kući
urušio se, kažu, onaj zid
što gleda na cigansku mahalu.

A mogli smo biti tako srećni.

 

KUĆA

Naša stara porodična kuća
mirisala je na vlagu.
Bila je utočište pacova
i pod pragom su se legle zmije.

Naša stara porodična kuća
imala je zelenu kapiju.
Bila je ukleta
samo mi to tada nismo znali.

Iz mračnih ćoškova
vrebale su aveti predaka
koji su svi do jednog umrli nesrećni
proričući i nama isto.

 

 

 


Julijana Marinkovik

Julijana Marinkovik (1972.)
R.Makedonija

NEISKAZIVO


Ima nešto što ne možemo
iskazati
a toliko je živopisno,
bojim se da to ne razobličim
dovoljno lijepo,
naša mazohistička priroda
je očajno loša,
izloženi smo surovo
postupanju sa dobrim
Ponekad ne mogu pronaći
odgovarajuću riječ
da do kraja iskažem
zašto je neiskazivo
tako neiskazivo,
lice ima oblik istine,
glas besmrtne pjesme,
tijelo graciozne arabeske,
imam strah od lirskog
oduševljavanja,
plašim se da ne narušim
plovidbu vodopada,
moj vrisak
samo će narušiti volšebnost
i zato ću šutjeti,
da ne prestane magija
ljubavi
Spremna sam šutjeti
I vi šutite

Dovoljna je tišina

 

IGRAMO SE SKRIVAČA S BUDUĆNOSTI


Polako,
samo da ne narušimo
njenu inspiraciju,
zbunjeni smo potpuno,
udaraju tek klavirske tipke,
darujem te mislima
kroz zrak
i pokušavam da pomjerim nešto,
da iziđem iz ove rečenice
Prikradam se
kroz tvoja vrata,
ali i ti si umro
prije pet hiljada godina,
zaglavio u vremenu,
sad mora da je devetnaesti
februar, dvije hiljade
i šesnaeste godine,
preračunavam na prste,
uskoro neće ni mene biti
i psujem, psujem
toliko glasno i gnjusno
a oko mene sve se raspada,
silan zemljotres
ruši sva vrata

U džepu nekoliko dinara,
odlazim u prodavaonicu
da kupim hljeb.

 

 

KNS/13.3.2017.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
kns_sarajevo@yahoo.com

Facebook stranica