1. Vera Bosazzi (R.Hrvatska)

2. Ljiljana Živković (R.Srbija)

3. Sabah Al-Zubeidi (R.Srbija)

4. Dijana Vukman (R.Hrvatska)

5. Jusuf Džafić (BiH)

6. Јелена Радмиловић (БиХ)

 7. Ruža Rosi (R.Hrvatska)

8.  Sadija Klotz (Nur Sadia) /  (Njemačka)

 9. Elvira Krupić Šamlija (Francuska)

10. Tatjana Jakić (R.Srbija)


 

Tatjana Jakić (1981.)
R.Srbija

MALI LJUBAVNI ARSENAL

Da li si ti to prošla večeras
Pored mojih usamljenih prozora?
Ne znam da li si pričala ili sam to hteo da vidim...
Možda si rastavila nešto što je malo da plače.
Ali i dalje pada kiša...
Tvoj osmeh me hipnotiše
i lutam za tobom kao malo dete.
Da li si ti Eva ili Lilit?
Ne mogu da prepoznam...
Nikad nećeš plesati na stolu mog strpljenja.
Da li si ti to gazila čaše moje tuge
I rušila sve pred sobom.
Samo me još uvek nisi pogledala detinjim pogledom,
a ja sam to snivao.
I opet te čekam...
Prestani da plačeš,
jer ovo su moje suze.
Nemoj da ih brišeš...
Nemoj ni da pokušaš.
Tvoj mali dlan ne daje ništa,
A moja ruka već dugo drhti na tvom obrazu.
A ti i dalje vodiš ljubav sa drugim...
Anđeli te čuvaju,
jer ja sam ih poslao,
a ti ne prestaješ da ih skidaš sa ramena.
Možda ti šapati smetaju.
To je verovatno tvoja slabost.
Ali možda jednom uspem
da te privučem svojom snagom,
koju prepoznaješ,
a koju si gotovo sama ugasila.
I sada idi, ako je previše teško
da pratiš moj mali ljubavni arsenal.
Ali priznaj makar jednom kako je
lepo kada se plače udvoje.


ŠAPAT

Jesi li ti to šapatom otvorila gvozdena vrata?
Nisi ni svesna koliko si pre toga običnih zatvorila.
Zašto si sunce razbacala po kosi?
Zašto si snove pretvorila u stvarnost?
Moja draga...
I još pamtiš taj poljubac u obraz...
I još pamtiš taj poljubac u mraku...
Obasjan zrakom bezuslovne ljubavi.
Samo si sanjivo pitala:
Ko je to?
I da li je neko odgovorio...
Jeste.
Samo mi je previše trebalo
da ga pronađem u ormanu naslaganih pogleda.
I ponovo to srce na obrazu
kao kolač natopljen mlekom.
I san za snom...
I java za javom...
Samo ne znam šta je lepše...
San.
Jesi li rasejala opet svoje kose
u meni da širiš nemir.
Opet si sakrila lepezu svojih želja.
Ponovo si uspavala svoje snove.
Samo sam poželeo da te poljubim za laku noć.
A ti si slomila taj nevini dah.
I opet lutaju tvoje senke
po mojoj ugašenoj sobi.
A znam da ćeš kao i uvek
išunjati se iz mog nemirnog sna.
I čekam i dalje...
Da li ćeš već jednom ostaviti poruku...

 

 

 


 

Elvira Krupić Šamlija (1949.)
Francuska

ŽIVOT

Iz mraka i ničega
Ja sam na svijet došla
I u jednom dahu
Jednog sudnjeg dana
U tamu se vraćam sama...

Šta je između toga,
Između ta dva svijeta tame?
Je li to:
Svijest što kroz maglu luta
Osjećaj na granici bola
Nijanse zla i dobroga
Ljubav,što se u dodiru traži
Pogled brižne majke, što vezu održava
Dijete što smijehom razveseljava........

Šta je to između ta dva crna mraka
Na početku i kraju našeg bitisovanja?
Je li to:
Sudbina što se kroji
Vrijeme što liječi
Lijepo vrijeme i nevrijeme
Što nam naš dan označi...
Ili noći tamne što zvijezde pokažu,
A svoju tajnu mrakom obaviju...
Ili je to prostor što se u svemiru gubi...
Šta je to između ta dva crna mraka
Što naše vrijeme naslika?
Je li smisao u vrlini?
Noći, mjesečini i pjesmi?
Ili je to, što u mojoj duši
Božja milost cvjeta,
A sve drugo ovom dunjaluku se ostavlja...

 

 


 

Sadija Klotz (Nur Sadia) / (1971)

Njemačka


KAD SE NE BUDU ČITALE KNJIGE


Odrastah uz miris knjige,u korice njene dušu svoju stavih-ko svjedok istine i besmrtnosti koju knjiga daruje insanu koji se kroz dunjaluk traži.
Moji su prvi koraci oni kroz biblioteke ,mirisom knjige ispunjene,moj je onaj dah kad po prvi put oslobodim nečiji uzdah i suzu zarobljenu međ korice tvrde.Otvarajući listove,jedan po jedan,pred očima mi sudbine nesretnih ljubavi,otuđenih familija i pogubljenih snova.
Međ koricama knjige krije se i ljubav-ona neopisiva ,ona kojoj vrijeme ne može ama baš ništa,dotakni ju,pomiriši njene latice ko što jedva čekaš behar u nosnice da ti uđe.
Čitaj!
Tad ćeš disati nekim posve drugačijim tokom,tada ti život neće biti zla kob i loši ljudi-čitaj i usadi u sebe i vene svoje jedan djelić vječnosti.
Meni je,čini mi se,knjiga bila i babo i mama-ona me odgoji na poseban način.Od mene stvori čudnu,povučenu osobu,zalutala negdje u svijet koji i nije bio za svačije korake.Taj svijet čaroban je svijet prepun i bola i tame ali kad raspostreš djeliće duše svoje na bjelinu djevičansku-svaka ti ona suza i bolni uzdah postaju biseri koje nosiš na duši.A duša se otvara ko majka kada raširi ruke svoje nježne da obgrli čedo svoje milo.
Znaj ,ti koji nikad čitao nisi(Bože kako suosjećam s tobom!)to svijet je usplahirenih duša,čudaka nad čudacima,sanjarima koji svijet mijenjaju,bosonogim dušama što samo u ljubavi slobodno dišu.
To svijet je(bar bi trebao biti) gdje se ne nagrađuju kič i sramotnost praznine i površne duše,to svijet je gdje nema i ne smije biti mržnje nit podjela na nacionalnoj,materijalnoj ili vjerskoj osnovi.
Zakoračih nesvjesno u taj čaroban svijet,poskidah haljine ega i bolesti zabluda ovog materijalističkog svijeta,raskidah lance slabosti i uskogrudnosti.Stadoh bezbroj puta gole duše pred ogledalom sudbine,spališe me vatre ljudske sebične ali iz njih izađoh čista -ko nanovo rođena.
Tu međ bjelinom knjige još neispisane pronađoh sebe.

Živim u doba kada se sve manje čitaju knjige-kada za ovakve čudake kao što sam ja sve manje mjesta na ovom svijetu ima.
Još kao dijete upih u sebe miris knjige,nisam ni sanjala da će doći vrijeme kada se knjiga više neće tako rado čitati.
Šta će biti od ovog svijeta kada se ne budu više čitale knjige?
Krojit će nam sudbinu zombiji što ih porobi elektronski ,hipnotički svijet,postadoše taoci pametnih telefona -hoće li nam empatija i ljudskost postati samo još riječ što podsjeća na neka izumrla vremena.
Strah me-to sivilo ravnodušnosti međ dušama ,međ ljudima ,ono sivilo što stvara hladnu distancu je već tu-ugnjezdilo se u društvo naše koje više ne napreduje,nego ogromnim koracima (o slijepi čovječe!)nazaduje i vraća se u zastore tame ,netolerancije i mržnje.
Strah me je -šta će biti kada se više ne budu čitale knjige,kada nestanu čudaci i sanjari-kakav će to svijet biti???

 

 


Ruža Rosi (1966.)
R.Hrvatska

POLJUBAC MAMUTICE

Svijetlite noćas nebeske ptice
lutajuć' tražim njegovo lice,
prizivam sreću u toplom sjaju
prazninu predajem zagrljaju.

Bez vašeg svjetla, mjesec se mršti
nevjerna zora u meni pršti,
svijetlite noćas nebeske ptice
ljubiti želim magleno lice.
Besmrtnim poljupcem mamutice.

Preskoči mjeseče drhtavu tamu
mrvicu krivnje omotaj maštom,
dotakni šapat usana snenih
razgrni maglu zvjezdanim plaštom.

Plešite sa mnom vjetrovi tame
nestvarna nek' bude i ova noć,
zanosom lakim nebeske dame,
u kulu ljubavi, sad želim poć'.
Poljubac mamutice, besmrtnu
ima moć.

 

PISMO PROMRZLOJ LJUBAVI

Na trenutak, dotaknuo me strah zureći u stisnutu zemlju okovanu mrazom, promrzlu duboko. Kao i moja duša, umorna od čekanja. Zarasla gustoš stoji kao utvara podsjećajući na ljudsku nemarnost. A ja? I moja duša, divljim okom gleda, već umorno osluškuje ne bi li čula gromoglasan krik koji podsjeća na tvoj lik misleći da mi je blizak, drag. Gledam i mislim. Jesam li prešla duševne tuge prag? Pitanja naviru, sjećanja se naziru. Jesi li dostojan mojemu preziru. I gle. Pojavi se ptica, maleno lane. Na pustu zemlju sunce svane. Još tu je život. A ja? Živim li ja? Jesam li naučila biti pilot? Ponekad još moram suzu kriti. Još uvijek učim bitku biti. Ogoljelo drvo, sivo i tmurno sa ponekim lišajem poručuje mi kako moram naučiti i u sivilu da trajem. Ali dokle, dokle samo da dajem? Ne znam, ne znam više da li uopće želim i hoću sa tobom dijeliti promrzlu samoću. Je li to strah, pa grčevito čuvam lažnu ljubav stisnutu u tvoje zaleđene ruke. Jer bojim se, da ne čujem tvog glasa zvuke. I ne znam, znaš li da te volim. Jer ja sam ljubav. A ti, isto kao i svi, kao da se ljubavi bojiš. Bježiš od mene, umjesto da me voliš. Znam, reći ćeš sretno, doći će proljeće. Ali gle. Možda ne mogu više čekati. Ja sada želim saditi cvijeće. Iako je zemlja stisnuta i ne može primiti sjeme, mirisat hoću, briga me za vrijeme. Sada hoću da budeš tu za mene, za minut sreće, kapljica sunca za našu daleku samoću. Samo hoću da shvatiš, da znaš, da ljubavlju ljubavi pripadaš. I zato ne bježi, samo kap je dovoljna za ono čemu cvijet teži. Zastani, osluhni, možda to samo zima grca oko stisnutog, ledenog zemljinog srca. Zašto su ptice sletjele, srne doletjele?Možda je znak. Osluhni i ne boj se. Ja sam samo ljubav. Jednostavno ljubav. I nisam teška, osim ako još nije presušio ožiljak ili ti je sjemenom ugrađena srčana greška. Onda me nećeš prepoznati. Kao što snijeg prođe sa proljećem, proći ćeš. I neka, prođi. Jer nisi za mene. Ali nikada nećeš saznati kako se voli kada ljubav, ljubav osjeća. Ali prođi, prođi samo, mi nismo jedno za drugo ako se ne prepoznamo. Idi svojim putem, jer netko možda na tebe čeka. A ja, ja ću te greškom voljeti i željeti izdaleka. Za mene nema lijeka. Jer ja sam ljubav. I iako ne mogu više, jer sama prečesto griješim, znam da nudeći ljubav zaslužujem tebe, samo u mašti sa tobom da se tješim. Kažu da pjesnik tugu treba više, možda baš zato bježiš od mene, jer pjesnik ljubavlju diše, ljubavlju voli i zaleđenoj ljubavi piše. A ti zapeo si u smrznutom prolazu i odledit se ne možeš nikada više.

 

 

 


 Jelena Radmilovic

Јелена Радмиловић (1997.)

Босна и Херцеговина


FEMME FATALE

Маштала сам да будем
плаво јутро које те буди
и роса да ти лице умијем
Сунчев зрак што ти усне љуби
и несташни лахор да те насмијем
Хтјела сам да будем
пјесма коју пишеш
слика којој се дивиш
мирис који удишеш
разлог због ког живиш
Желим да будем
ватра твоје таме
уздах који тишини пркоси
твоја femme fatale
име које ти радост уноси
И морам да будем
нешто снажније и нешто више
од рубиновог сјаја у коси
који остаје за мном
кад ме реалност брише

 

ПЈЕСНИК И ЕМИНА

Испод црног облака
згуснутих трепавица
скривена сједи
прича о пјеснику
са шеширом
крај Неретве
што тражи утјеху
У лијeвој руци
носи букет јасмина
запутио се
калдрмом
на мјесто
гдjе му је некад
топлом руком
угријала
олово у грудима
дjевојка
са пјесмом у очима
и вјетром у покретима
цвјетне сукње
до кољена
Рекла је
да нема име
и да јој треба
скровиште
испод капута
осјећа
долази олуја
Није питао
одакле је дошла
и гдје се запутила
отворио је
окриље капута
она је главу спустила
Неретвом
вјетар је скичао
и урлао
и свађале се
двије обале
А онда тишина
облаци одоше мору
и вјетар стаде
она се осмијехну
и као магла
нестаде
Остала је
успомена
и мирис њене косе
попут јасмина
на калдрми пјесникова суза
и стихови пјесме
"Емина"

 

 

 


 Jusuf Dzafic

Jusuf Džafić (1991.)
Bosna i Hercegovina


BIRO NEZAPOSLENIH

Opet idem u biro za zapošljavanje
Na mučno redovno dvomjesečno javljanje
Zabacio sam neku nadu pozitivnu
Da za mene imaju gažu efektivnu.

Jedan sam u množnom moru nezaposlenih,
Što u rok određeni iznova dolaze
U biro, stjecište kobi unesrećenih,
Da svoj novi životni baht pronalaze.

20.3.2017., Tuzla

 

 

NEKAD U DJETINJSTVU

Nekada u našem dalekom maksumluku
Bili smo čedni, neporočni, nedužni,
Uživali smo u blaženom rahatluku
Nismo znali za srećokraj neprodužni.

Nekad u našem prošlom ikbali djetinjstvu
Smijali smo se razložno i bezrazložno,
Rahatili smo u igri i neozbiljstvu,
Ne ćuteći zbilju što stiže neodložno.

Tad srčanu ljubomoru nismo gajili,
Ni kibur gordi iz duše isijavali,
Ni hased bolesni u prsima tajili,
Ni pohlepu materijalnu poznavali.

Tada smo dobrodjela drugima radili,
Bližnje i daljnje neprijetvorno voljeli,
Zornu zgradu drugarstva sidkile gradili -
Da popravimo krivi svijet smo željeli.

Tugujemo za tim vremenima bezbrižnim,
Kad nismo bili ukaljani dunjalukom,
Ni preplavljeni porocima neutažnim -
Samo ispunjeni blaženim rahatlukom.

15, 17.3.2017., Tuzla

 

 

 


 

Dijana Vukman (1974.)
R.Hrvatska

POLJE

Duž polja odjeknuo je zvuk
anđeoske trube koji sluh miluje.
U podnožju brda
Duga se razmotala
poput šarena klupka vune
vinuvši se tako do kraja pogleda.

Smiraj. Spokoj. Tišina.

Začuje se tek poneki cvrkut ptice,
lavež pasa i koraci seljaka
koji nakon kiše vraćaju se polju.
Prevarilo sunce oblak
pa se pod njim skrilo,
a kapljice kiše šta na klasju svjetlucaju
isparavaju tiho
i opet ka nebu idu.
I tako u krug. Začaran.
Iz dana u dan,
iz godine u godinu.
Anđeli meni, duga nebu.
Kiša zemlji, polje seljaku.
Sunce malo meni,
mjesec malo tebi.
Jedan kraj duge u ruci mojoj,
drugi u tvojoj.
Zrak topao, opipljiv.
I tako u krug.

Smiraj. Spokoj. Tišina.
Ti i ja.

 

PROLJEĆE

Udahni sa mnom proljeće,
poslušaj mi s dlana pjev ptice.
Zatvori oči i usnama dotakni
ono malo sreće
što sa suncem oko nas se okreće.

Pozdravi sa mnom plavo more,
udahni mi s kose miris ljubičica.
Primi me za ruku i krenimo
ka nekom novom sutra
gdje zvijezde ne boje se jutra.

Zapleši sa mnom uz šum valova,
poljubi me dok vjetar kosu mi plete.
Zapamti sve šta srcu ti je drago
jer zbog tebe oči su sjajne,
riječi svete, a boje trajne.

Udahni sa mnom proljeće,
sve njegove mirise i boje
pa da imamo se onda kada uvene trava
i ptica utihne u šumi koja spava.

 

 

 


 

Sabah Al-Zubeidi (1956.)
R.Srbija

SLOBODAN SAM...!

Tako sam se rodio ...
Iz utrobe upornosti i strpljenja.
Obasjan svetlošću zore
I od čistog zlata.
Dan kada sam se rodio ...
Cveće se poklonilo
I nebo je dan blogoslovilo kišaom.
Rođen sam i odrastao tamo
U domovini koja me nežno zagrlila
Ostaće večno,
u mom sećanju i savesti.
Sada živim negde daleko ...
Gde sam se opet rodio
Ispunila mi je snove.
Volim život!
Želim da budem,
kao ptitca slobodna,
koja leti u nebo.
Ne volim smrt i uništenje,
živim kako ja hoću.
Tako ću umreti
Na čistom zemljištu.
Slobodan sam...!
Zlo ne mislim.

 

 

 


Ljiljana Živković (1978.)
R.Srbija

KAKO SE SAMO SJETIO IMENA PALOMA?


Vidiš li zbunjeni pogled u njegovim
očima? Protekle, skoro već zaboravljene
verbalne bitke, užasne su, naprosto užasne.
Da li je on uopšte omiljen? Ima li on ikako
bliskih prijatelja? Juče sam bazala pijacom,
moguće da sam vidjela samo njegovu senku,
ma čak i da sam mu se obratila, on bi,
kao i inače, ostao škrt na rečima. Mada,
on ne uzmiče pred svojim emocijama.
Meni nedeljom smetaju sve te reklame,
koje ljude navode na savim pogrešan trag.
Tolika jednodimenzionalnost. Dok se
šetam popodne, pogled mi zastane na
nekim arhitektonski promašajima.
Mart, kiša, izbjegavanja, da li je naš život
istinski jedan poklon ? Već nekoliko dana
vodim unutrašnji monolog, razmišljam,
želim da se osjetim „preporođenom“. Pustiću
jednostavno da stvari idu svojim tokom, talenti
se nasleđuju. Njegova ćerka, dražesna, zar ne ?!

 

 

 



Vera Bosazzi (1949.)
R.Hrvatska

PRODAVAČICA ĐURĐICA

Proljeće je već odavno zavirilo u svaki kutak listopadne šume. Potok je veselo žuborio jureći prema suncem okupanoj dolini. Šuma je mirisala na đurđice. Puteljkom koji je slijedio bistru vodu prema izvoru šetala je mlada djevojka. Uz potok je brala bijele cvjetiće, slagala buketiće i vezivala ih vrpcom.
-Za danas je dosta. Kasno je, moram požuriti. Subota je. Ako budem imala sreće, prodat ću sve đurđice, zaključi i krene prema gradu.
Čerge su bile utaborene na prostranoj livadi u predgrađu. Uđe u kola. Počešlja dugu crnu kosu. Obuče šarenu suknju s volanima, zakopča žutu bluzu preko koje prebaci zlatom izvezeni crni baršunasti prsluk. Oko bokova zaveže crnu maramu s velikim crvenim cvjetovima, glavu prekrije kratkom maramom s dukatima, zaveže ju na zatiljku pa ukloni neposlušne uvojke s čela.
Suton narančastim tonovima oslikava trg, a Raja se laganim korakom približava gradskoj kavani. Zaustavlja se ispred velikog osvijetljenog prozora. Vadi buket mirisnih đurđica i pruža ga paru koji joj ide u susret. Mladi joj gospodin daje novčić, uzima buketić bijelih zvončića i poklanja ga djevojci koja mu zahvaljuje zaljubljenim osmijehom.
- Hvala, gospodine!, nasmiješi se Raja. - Bog vas blagoslovio.
Otkad u predvečerje s košarom đurđica dolazi u grad primijetila je da ju iz kavane promatra gospodin u tamnom odijelu. I sada sjedi kraj prozora. Na stolu ispred njega je bokal crnog vina i poluprazna čaša.
- Daj mi sve bukete!, obrati joj se žena koju je maloprije zapazila za šankom.
Raja joj pruža košaru đurđica, a žena joj daje zlatnik.
- Kupio ih je gazda Paun za svoju mladu ženu.
Raja se iznenadi.
- Paun. Prekrasna ptica sa stotinu očiju. Nacionalni simbol Indije. Paun je otmjen i dotjeran, ali je moj Kami ljepši od njega, pomisli i srce joj zakuca u grudima.
Poznaju se već godinama, a Raja ga voli najviše na svijetu. Voli njegovu crnu kuštravu kosu. Voli njegove duboke tamne oči i zarazni smijeh. Voli slušati njegov glas, voli njegove pjesme. Kad je Kami kraj nje sunce obasjava cijeli svijet.

Zvijezde trepere srebrnim sjajem, a mjesec se igra skrivača s vrhovima dalekih planina. U mlačnoj noći oko vatre koja veselo pucketa okupila se grupa rođaka i prijatelja. Cijele su zime pleli košare i izrađivali kotlove, drvene kuhače i drugo posuđe. Nakon Đurđevdana krenut će na sjever u bogatije krajeve.
- Sutra ću ići do šumskog izvora. Ubrat ću zadnje cica mace. Uz rijeku su vrbe odavno procvjetale pa ih oblijeću pčele. Uskoro će prolistati.
- A kad vrbe prolistaju lutalice pod njima spavaju. Tada ćemo i mi krenuti, zaključi Adnan.
- Kad sam popodne išla na rijeku po vodu, čula sam kukavicu, reče Kamlija.
- To mužjak doziva ženku, odgovori majci Raja. - Čula sam i ja njegovu ljubavnu pjesmu.
- Uskoro ćemo proslaviti vašu svadbu. Bit će to dan za pamćenje, zaključi Adnan gledajući ponosno svoju miljenicu.
Raja spusti glavu. Njezino lice zasja od sreće. Kami joj uputi nježan osmijeh. I on je brojio dane do Đurđevdana.
Raja je nabavila novu šarenu suknju bogatu volanima. Od sestre je dobila bijelu svilenu bluzu širokih rukava za koju je sama izvezla ukrasnu čipku. Kupila je veliku crnu maramu s dugim zlatnim resama, a na bijelu je svilenu maramu, kojom će ukrotiti svoju dugu crnu kosu, ušila dukate. Zlatnim je vezom bogato ukrasila novi baršunasti prsluk. Nabavila je nekoliko novih narukvica i pozlaćeni pojas. Prije zore poći će na đurđevdansko obredno kupanje okićena vijencima cvijeća koje će baciti u rijeku u kojoj će se okupati. Hladna će voda odnijeti svu muku i bol pa će čista stupiti pred Kamija. Zajedno će krenuti u novu, bolju godinu punu sreće, ljubavi i radosti.

Dan je brzo proletio pa ju je večer zatekla nespremnu. Uzela je košaricu punu đurđica i hitrim korakom krenula prema gradu. Kad se približavala prvoj kamenoj kući opazila je muškarca kako nepomično stoji u sjeni starog hrasta. Nije bila plašljiva, ali je osjetila čudan osjećaj nelagode u sebi. Sumrak je prekrio pustu ulicu, a tišina se zavukla u napuštenu kuću bez vrata i prozora. U njoj su se zaustavljali razbojnici da bi podijelili plijen nakon pljačke. Jednom su se tako posvađali da je vođa nožem ubio šepavog starca koji ih je čekao s osedlanim konjima.
- Dobra večer, lijepa djevojko, pozdravi je duboki, nepoznat glas.
- Dobra večer, odgovori djevojka.
- Ne trebaš ići do trga. Večeras ja kupujem sve.
- Ali imam…
- Dva zlatnika za tvoju košaru, reče i pruži joj dukate.
- I jučer ste platili previše, odgovori mu Raja prepoznavši ga.
- Za pogled tvoja crna oka dva ja nemam dovoljno dukata.
- Ne znam bi li se vaša mlada žena složila s time.
- Ne brini, naš je brak dogovoren kad smo bili djeca. Ja je ne volim i ona to dobro zna.
- A zašto joj onda kupujete cvijeće?
- Poklonio sam ih pjevačici koja nas zabavlja u krčmi. Mlada je i lijepo pjeva. Ali ljepše djevojke od tebe u životu nisam vidio. Zarobila si mi srce kad sam te prvi put ugledao. Noćima ne spavam. Dolaziš mi u san i ne daš mi mira. Srce mi za tobom uzdiše. Znoj me oblijeva kada pomislim na tebe, gospodarice srca moga.
- Gospodar mog srca je Kami. Na Đurđevdan ću postati njegova. Priprema se naša svadba.
- Kami?! Što ti taj bijednik može dati. On je siromašan. S njime ćeš lutati prašnjavim putovima u rasklimanim kolima. Ja ću za tebe sagraditi najljepšu kuću u gradu. Kupit ću ti skupocjene haljine od francuske svile, talijanske čipke i satena. Tvoje će grudi krasiti zlato i biseri. Sve će ti žene u gradu zavidjeti.
- Meni to ne treba, odgovori Raja. Okrene se i potrči u tamnu noć.

- Danas si se brzo vratila, dočeka ju Kamlija na vratima.
- Imala sam sreće. Nedjelja je.
- Zar si umorna? Zadihala si se.
- Trčala sam. Gdje je Kami?
- Zvao ga je Gazda. Zamolio ga je da mu donese novi kotao. Usto će mu pomoći potkovati Dorata. Ispala mu potkova.
- Noć je. Zar to nije mogao učiniti sutra ujutro?
- Rekao je da mora rano odjahati za nekim važnim poslom.
- Kami će se sigurno kasno vratiti. Umorna sam, idem spavati, reče i popne drvenim stepenicama u kola.
- Nešto se događa. Osjećam to, zabrine se Adnan.
- Nije dobro. Rekla sam ti da će se nešto ružno dogoditi. Vidjela sam danas vranu na livadi. Psi su je potjerali.

- Zar danas nećeš ići u šumu? Možda prodaš još koji buketić đurđica, zapita majka Raju.
Ona ju pogleda i nakon kraćeg razmišljanja zaključi:
- Ako zaradim još koji novčić dobro će mi doći. Idem ja, već je kasno, pa uzme košaru i krene putem prema šumi. Došla je do izvora i sjela na panj. Zagledala se u bistru vodu. Čula je jučerašnji razgovor i strah joj je pomutio snove.
-Najbolje je šutjeti i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, zaključi.
Poprska obraz svježom vodom, rukama prođe kroz gustu kosu i okrene lice prema suncu. Zatvori oči i ugleda pauna. Upravo izvodi veličanstvenu predstavu pred ženkama šireći rep u raskošnu lepezu. Uzdiže svoj dugi tamnoplavi vrat i okreće glavu. Klikne glasno i podigne rep. Stotine zelenih kuglica s prodornim plavim očima gledaju upravo nju. Oblije ju hladan znoj. Otvori oči, pogleda u nebo i izusti:
- Bože, pomozi!

Pogleda na toranj. Uskoro će šest sati. Trg je bio poluprazan. Zavuče se u sjenu uske dvokatnice i položi košaricu s cvijećem na kameni stup.
- Dobra večer, ljepotice. Zar bježiš od mene? nakloni se Paun.
Raja ne odgovara. Uporno gleda u košaricu. Osjeća se kao ulovljena srna. Strah joj se uvlači u kosti.
- Jutros sam bio u gradu. Kupio sam ti bisere, reče i pruža joj duguljastu crnu baršunastu kutiju.
- Poklonite ih pjevačici, reče i pobjegne niz ulicu.
- Raja!
Čuje da ju Kami doziva. Zaustavlja se i čeka ga.
- Rekla mi je Kamlija da te potražim kad završim kod Gadže. Zašto trčiš?
- Zaboravila si košaricu, začuje Paunov glas iza sebe.
Kami uzima praznu košaru i pruža je Raji uz zveket novčića. Zahvali se mladom gazdi Paunu pa zajedno krenu prema predgrađu.

Sunce je kretalo prema zapadu kad je Kami išao u grad. Ispod hrasta, baš kako mu je ispričala sinoć Raja, ugleda Pauna.
- Ako čekaš Raju, danas je nećeš vidjeti, reče mu umjesto pozdrava.
- Potužila ti se ljepotica. Ma pogledaj se. Čizme su ti izlizane, hlače neopeglane, košulja zgužvana i zaprljana. Sigurno u džepu nemaš ni novčića. Kakav život čeka Raju uz tebe?
- Tebe se to ne tiče. Ona je moja. Razumiješ! Miči svoje ruke od nje! Pusti je na miru!
- Tko ti daje pravo da mi se obraćaš s ti? Ja sam ovdje gazda! Tko si ti?! Cigane šugavi!
Kami podigne ruke da se obrani. Gazda ga udari pesnicom u stomak svom snagom. Bijes sijeva iz njegovih očiju i daje mu dodatnu snagu. Udara ga po prsima, ramenima i glavi. Kami zatetura, sklizne i padne udarivši glavom u brid kamena. No Paun ne prestaje. Udara ga čizmama u bokove, rebra i po glavi. Prašina guta krv, ali ju gazda ne vidi. Tek kad se Kami potpuno umiri, shvati da ga je nasmrt pretukao. Tada pogleda na sve strane. U kuću se zavukla tišina, a putem se nitko ne približava.
Paun popravi jaknu, podigne šešir i očisti prašinu rukavom. Izvadi rubac iz džepa i obriše sjajne crne čizme. Rukom začešlja kosu i namjesti šešir na glavu.
-Kvragu i Raja i svi Cigani ovoga svijeta. Otputovat će s čergama nakon Đurđevdana. Nadam se da je nikad više neću vidjeti, pomisli i zakopča skupocjenu jaknu. -Idem u kavanu. Naručit ću svoje omiljeno vino, a noć ću provesti u zagrljaju mlade pjevačice, odluči i ponosno uzdignute glave krene mračnom ulicom prema gradu.

 

 

KIŠNI LISTOPAD


Iz oblaka se razlijeva tuga
žuto lišće prekriva grobove
pjesmama vjetrova s juga
listopad razbuktava valove.

U napuštenim vinogradima kaljuga
stara ognjišta bude nove snove
mutnom se vodom prekrila jaruga
mirisom gljiva mokra šuma zove.

Košare se napunile plodovima
trgovi mirišu pečenim kestenima
podrumi aromama novoga vina.

Puste su klupe u parkovima
ulice se okitile kišobranima
mokre livade oslikava tišina.

 

 

KNS / 28.3.2017.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
kns_sarajevo@yahoo.com

Facebook stranica