1. Berina Spirjan (BiH)

2. Umihana Krličević-Omerović (BiH)

3. Branimir Šantak (Njemačka)

4. Emina Džaferović (BiH)

5. Ensar Bukarić (BiH)

6. Nataša Egumenovska (R. Makedonija)

7. Idriz Hodžić (BiH)

8. Irena Grubišić-Čabo (R.Hrvatska)

9. Ivan Gaćina (R.Hrvatska)

10. Gregor Grešak (R.Slovenija)


 

Gregor Grešak (1969.)
R.Slovenija

***
Neke sjene su se skupljale
dok sam nosio tvoje ljeto
u naručju drugih ptica selica,
dok sam bio još čovjek
bez obličja i mudrosti,
bez velikih ideja i malog smeća.
Bilo ih je više nego što sam ih uspio izbrojati.

Dolazile su jedna za drugom, u vrsti, istezale jezik
čekajući na pričest i blagoslov.
Pa sam ih odbio iz obijesti, iz ponosa,
zbog lanca.

Zapisao sam ih u knjigu koja nosi pečat iz leda i krvi.
„ I sad gledam na ljude, kao sirotan na kamate“.
Daleko od njih kujem svoj kaos
i svoje jenjavajuće katarze,
svoje radovanje pepelu
i malim metalnim pticama što zvekeću
pjesmu sladunjavog platonskog redovnika.

 

 

 

 



Ivan Gaćina (1981.)
R.Hrvatska


TVORAC MISLI

U glavi poete misli se tvore
izbačene zvjezdanim katapultom
dok prolaze slike i noćne more
kao pijanci za večernjim pultom.

Tisuće ideja plove u zraku
tražeći svjetlost na kraju tunela,
neizvjesnost vlada u polumraku,
zalutale iskre postaju djela.

Misli se tvore, gibaju visoko
slamajući okove ljudskog znanja,
iz vrelog uma izlaze žestoko
u blijedu javu općeg neznanja.

Sitne se alke spajaju u lance
tvoreći toplinu zvjezdanog puta,
ponekad u ljudima vide strance,
nekada vječnost među njima luta.

Živahne misli putuju visoko
lomeći okove tvorčevog znanja,
u ljudska srca ulaze duboko
iz slomljenih okvira zlatnih sanja.

 

OKAMINE ŽIVOTA

Skriveno od pogleda bije kameno srce
bez imalo osjećaja za čemernu realnost
okruženu dušama kojima treba spriječiti
propadanje u besanu tamu ništavila
razapetu između tajanstvenih svjetova
plime i oseke izgubljenog mora patnji.

U dubini mračnog carstva vječite boli
srce je zaključano od vanjskog svijeta
s lokotima od nehrđajućeg materijala
čije ključeve posjeduje zmijoliki lažac
koji je zaveo praroditelje Adama i Evu
zaplevši oko sebe demonske čuvare.

Zlodusi plešu raspojasana kola smrti
dok ispijaju krv što podmazuje lance
stežući žrtve nevidljivim okovima
u suludome svijetu smrtonosnih grijeha
navješćujući još neizvjesniju budućnost
kada kraljica smrti krene skupljati žetvu.

Pakleni vjetar raznosi jauk nesretnih duša
kroz pustinju boli gladnu novih gostiju
upotpunjujući sliku tog ukletog mjesta
na završetku svih spoznaja univerzuma
sakupljenih kao pijesak u pješčanom satu
koji otkucava vrijeme okaminama života.

 

 

 



Irena Grubišić-Čabo (1964.)
R.Hrvatska

KRHKO TRAJANJE

Gnijezdo je lastavičje prazno
pod trijemom prazne kuće,
i ne dišu sjene.
Skamenjeno je vrijeme
i pijesak pred žalom,
i lađa pod valom
pokidane noći.
Vrijeme se
brzinom starenja
uvuklo u bore,
u kosti.

Sva ta krhkost ogledala
pred kojom drhtiš,
pred kojom žedan ispijaš samoću
nestaje pred pogledom žene.
Ona će te promijeniti.
Ona će pred kristalnim kapljicama smrti
štititi vlastitu utjehu,
svoj gordi mač iznemoglosti.

Gle! Opet ćeš zasaditi vrt!
Već gledaš kako rastu rajčice,
već ubireš plodove svojih ruku,
sladiš se kupinama mladosti.

Ona će te ostaviti da ruješ,
da kljucaš po tamnim očima,
da patiš za svojom slobodom.

Ona će poletjeti,
kricima će proricati brodolom.
Ona će u nekom drugom vremenu slaviti svoju kuću
tvoje tijelo,
tvoje krhko trajanje.

 


ŠUTNJA

zagrlila sam šutnju
gorčinom čekanja
trenom

ništa dorečeno nije

opisala sam krug
tragom putujućih sjena
sve dane
ispunjene bremenitim vremenom

kao odjeću razgrćem sjećanja

(u međuvremenu
prelazim ulicu)

šutnja se kao kiša slijeva
ljepljiva
teška
pod kožu se uvlači

 

 

 



Idriz Hodžić (1948.)
Bosna I Hercegovina


POPLAVLJENA BOSNA

Dok se Bosna iz pepela diže
I dok vida rane neprebolne
Strašnog rata devedeset druge
Nova pustoš i nevolja stiže

Nad Bosnom se crni oblak svio
Četrn'este trećeg milenija
U sred maja s mirisom proljeća
I u Bosni potop učinio

Liju kiše nekoliko dana
Oteše se rijeke iz korita
Redom plave ni za kog ne mare
Svakog stiže sudba zapisana

Gledam Bosnu svuda poplavljenu
Gledam kuće kako strmu klize
Gledam ljude bespomoćne, tužne
Imetak im nestaje u trenu
Plavi Drina, plavi moćna Sava
Plavi Bosna, Vrbas i Miljacka
Doboj drhti, a Maglaj se guši
Sve se diže, narod se spasava
Ne znaju se granice podjela
Tako nas je muka sjedinila
Zlo nas snašlo da ne može gore
Sve nam nade voda odnijela
Šta smo krivi svak’ se glasno pita
Jesmo li se silno ogriješili
Pa Božiju srdžbu izazvali
Ostadosmo bez blaga, bez išta?
Sa tvrđave drevnoga Maglaja
Soko kliče, Bosnom odjekuje:
„Maglajem se voda pomamila
Pomozite sada il’ nikada“!

Zovem Bašu moga prijatelja
„Jesi l’ zdravo moj po peru brate?
Možeš li se s poplavom nositi?
Dođi k meni to je moja želja“!

„Ja iz kuće ne mogu izaći
A ne mogu kuću ostaviti
Za život se borim s nepogodom
Pa ću valjda neki izlaz naći?
Hvala tebi moj po peru brate
Što se javljaš i što brineš za me
Javiću se kada belaj prođe
Bolji dani kada nam se vrate.“
Pod Doborom novi Doboj leži
Cijeli grad je voda potopila
Odnijela i ljudske živote
Bježi samo ko može da bježi
Zovem pobru, komšiju Džemila:
„Jesu l’ zdravo tvoji u Doboju“?
On mi kaže da se Bosna digla
A još nije do njegovih stigla
Sarj’vo se vodom nadojilo
Ilidža se ravna ne poznaje
A Vogošćom klizišta haraju
Sarajevo nije što je bilo

Malo fali da se čuda dese
Po šeheru da Miljacka teče
Da se desi čudo neviđeno
Da Miljacka mostove odnese
I Ilijaš nije zaobiđen
I Kakanj se vodom opasao
Kao da ih ljuta guja steže
Od zuluma koji nije viđen

U Vareš se nije moglo stići
Zbog odrona i mnogih klizišta
Al’ su brze spasilačke ruke
Uradile da se može prići

Tuzla tone i pliva u vodi
Okolo su sve sama klizišta
Neka sela nestaju cijela
Bože dragi Ti ih oslobodi
U Hedije - moga brata kćeri
Nad kasarnom te„Husinske bune“
Počela se slijegat’ zemlja crna
A kuća joj kao list treperi

U selu joj gdje je kuća stara
Pukla zemlja i bezdan se stvara
Da Bog dadne da se sve umiri
Da se suncem novi dan otvara
Obodnica moje selo drago
Počelo je da se sliježe naglo
S Džafića se zemlja otrgnula
Mili Bože, spasi nam to blago
Tako jako sila udarila
Zakuće je na dvoje razbila
Jedna strana sišla u Korito
Druga strana u Polje kliznula
Prehulja je s putem poravnana
Ništa putem ne mogaše proći
A tu smo se k’o djeca igrali
U pamćenju našem sačuvana

Iz bunara vodu crpe ljudi
A kroz zemlju stiže nova voda
Svi se boje da tlo ne propadne
Da se nova pustoš ne pobudi

Živinice, nekad Tatarice
Poplavila Spreča krivudava
Donijela što nikada nije
Odnijela usjeve pšenice
I Modrac je pritisnula voda
Brana stenje ali ne popušta
Strepe sela okolo Modraca
Jezero je spas i nepogoda
Lukavac nam tužnu sliku šalje
Voda teče kuda nije tekla
A ljudi će kad se voda smiri
Živjet’ život - valja ići dalje
Krivaja se mamom pomamila
Smeđa voda Olovom se valja
Puca zemlja, šume poliježu
Mnoge suze muka izmamila
Šta je bilo kod Zavidovića
Krivaja je taj grad zarobila
Pa se voda s mostom poigrala
Noseći ga kao šaku lišća
I Žepče se u belaju našlo
Tu je stiglo i staro i mlado
Iz Željznog Polja pobjegnulo
Od rušenja koje ga je snašlo

Tužna slika u Begovom Hanu
Za život se mnogi ljudi bore
Pomoć stiže i iz Sarajeva
Dovezoše i vodu i hranu

Zenica je na svom mjestu stala
Oko nje je Bosna nabujala
Nemilu je zemlja pritisnula
A Nemila bila i ostala

I Sana je Sanskom Mostu došla
Razuzdana, silna i duboka
Uništila polja i imanja
K’o tuđinka ovuda je prošla

Šta je Uni ljepotici bilo
Krajišnike ljute naljutila
Prelila je sela i gradove
Ni sunce joj nije oprostilo

Modriča se u suzama kupa
Gdje ste moji prijatelji stari
Pratite li šta se ovdje zbiva?
Da l’ vam srce pojačano lupa?

Ne znam šta je sa Odžakom bilo
Je l’ i njemu vrijeme naškodilo
To je onaj prelijepi gradić
Gdje je rođen Musa Ćazim Ćatić

Njegove su pjesme mhlem duši
Bosna nije takvoga imala
Eh, da je živ pa da čudo vidi
Kako voda sve pred sobom ruši

Banja Luka šeher raspjevani
S Vrbasom se bori i nadmeće:
„Oj, Vrbasu što mi jad zadaješ
Zar su divni prohujali dani“?

Šamac gordi kao jadna luka
Potonuo u mulju i vodi
Kroz nasipe svud bujice jure
Ljude snašla nevolja i muka

Orašje se s nevremnom nosi
Posavina ravna jadikuje:
„Rijeko Savo ljepotice naša
Obiđi nas više ne prkosi“!

Bijeljina se grčevito bori
A Janja je haman potopljena
Semberijom putevi zasuti
A ni Drina više ne žubori

Brčko trpi u vodi se kupa
Brka plavi juri prema Savi
Možemo li biti što smo bili?
Možemo li opet živjet’ skupa?

I Tinja se osilila jako
S Majevice sve do Srebrenika
Usput tare sela i imanja
Sve što stigne odnosi jednako

Prača snagu pojačava Drini
Drina huči za Praču ne mari
Uzalud joj što mostove nosi
Brdarići stoje u daljini

Još u Bosni puno mjesta ima
Koja su se vodom natopila
Puteve im zemlja zatrpala
Kako li se vratit’ ognjištima?


Povratničko mjesto Čelebići
Tu Halima na ahiret ode
I džamija pod zemlju propade
Munari se s mukom može prići

Ljudi mole da prestane kiša
Sve su oči u nebo uprte:
„Bože, dragi, daj nam selameta
Daj nam snage da se bol utiša!“

Mrtvima se pomoći ne može
Svaka će se šteta namiriti
Živa glava dugovanje plaća
Smiluj im se Milostivi Bože

Nad Neretvom žarko sunce sija
Crni oblak ne smije da priđe
Ona plavi kad joj dođe vrijeme
Oj, Neretvo, vodo najmilija!

Bijel Mostar i dalje se bijeli
Al’ tuguje za Bosnom ponosnom
Jer on za jad i za čemer znade
Kad bijaše pod poplavom cijeli

Tu je Ćatić bio gord k’o cvijet
Mnoge svoje pjesme napisao
Jedan sonet pred sam kraj života
„Moja izba – moj veliki svijet“

I Šantić se ovdje pjesmom ovjenčao
Čekao je dugo u hladu jasmina
Da naiđe ona lijepa Emina
Mostar mu je ravni u srcu ostao

Nekad bilo sad se spominjalo
Ostale su strasne Ćatćeve pjesme
Ostale su samo bašte od jasmina
I njihovo sunce sa nama ostalo

Sad je vakat da se pokažemo
Otvorimo i srce i dušu
Pomognemo kome pomoć treba
I da svoju ljudskost dokažemo

Lijepo je kad' se most obnovi
I susjedi u pomoć kad stignu
Mostovi su da ljude spajaju
Da se više mržnja ne ponovi

U svoj muci i nesnosnoj boli
I Evropa na noge se digla
Pomoć stiže iz mnogih zemalja
Zemlji Bosni da rane preboli

Nesreće nas kose, a i bole
Bosanski se narod probudio
„Na muci se poznaju junaci“
Sve se može kad se ljudi vole
Bože dragi Ti pomozi svima
Da podnesu nova iskušenja
Da nam Bosna nanovo procvjeta
Biće Bosne sve dok ljudi ima!

Svijet znade šta se Bosni zbilo
Pomoć stiže nesretnim ljudima
U Srbiji i u Croatiji
Da Bog da se nikom ne desilo!

 

 

 


 

 Nataša Egumenovska (1996.)

R. Makedonija


PUT PREMA SUNCU
Jednom,
kad pođem
prema suncu
smješkajući mu se
s otvorenim očima,
tajna misao
precrtaće labirint
u mom umu.
Davne uspomene svratiće
i još jednom
srce će mi zagrijati
njegovo ime
jer mnogo davno
on mi je poklonio
najsjajnije sunce.

 


Ensar Bukarić (1968.)
Bosna i Hercegovina

ZVIJEZDE

Na izdisaju dana tiho se jave
u nepreglednom nebeskom kraju.
Sunce kad napusti svodove plave
počinju malehne zvijezde da s'jaju.

U dugoj noći što često me guši,
kad mojim morem snovi ne jezde.
Ustanem i bude lakše mi duši,
dok pogledom sretnem kroz prozor zvijezde.

Omamljen u mrkloj noći stojim
nad rupom u kojoj su košmarni krici.
Pokušam treptaje zvijezda da brojim
nemirne kao san ptice na žici.

Dok kroz mene protiče zvjezdana rijeka,
na nebu treptaji lagahno se gase.
Sve što je lijepo, kratka je vijeka,
i nestade zvijezda što tminu krase.

Nebo već poprima jutarnju boju,
a ja se iznova u sebe skrivam.
Krenem u hladnu postelju svoju
želim da zaspim i zvijezde snivam.

 

 

 

 


 Emina Džaferović (1987.)

Bosna i Hercegovina

 

SLIKA KAO DAR

Slika za slikom
trenutak za trenutkom
instagram facebook twitter
a čovjek postao neka nejasna tvorevina
koju više ne umijemo ni prepoznati.
Pokloniti nekome svoju sliku
pa na poleđini napisati neku poruku
mudrost, stih, ili tek citat
bilo je bogatstvo što duše spaja
a danas je slika valuta
kojom čovjeka prestaje biti to
a postaje predmet nečijeg
hedonizma, možda?
Ne, hedonizam je nešto drugo.
I hedonizam je izgubio svoje čari.
Topla čokolada, voćne korpice,
sladoled na štapiću ili u kornetu,
dodir jagodicama prstiju,
poljubac u kosu
ili samo blizina i isti zrak
u tramvaju ili liftu
postali su usputnosti.
Možda je konzumerizam to što čovjeka otima?
Ne, i novac je izblijedio.
Oni nepoznati likovi s osmijehom ili bez
postali su nebitni.
Ali ne u korist riječi ili osmijeha
već poroka bez imena.
U smjeni jednih za drugim
i imena su postala nebitna.
A važna je slika
kao otisak
na hartiji jednog vremena
slika o nama samima
ali kao da u strahu od poniranja
u dubine vlastitih albuma
izviru one o opipljivom
čineći nas beskrajno profanim
u ovom trenutku što život se zove.

 


SAMO JEDAN JE PO VODI HODAO

Tlo postaje voda
A po vodi ne umijem hodati
I po tlu najprije bojažljivo puzah
Dok uspijeh stati na svoje dvije noge.
Po vodi hodati ne umijem
A kažu da život je uzburkano more
Što preploviti treba
Brodolomu odoljeti
I smrt na kopnu dočekati.
Ni kopnom brdovitim
Izbrazdanim i kamenitim
Ja hodati ne umijem.
Dođoh na ovaj svijet u proljeće
Kad zelen golet prekriva
Kad djeteline pružaju ruke
Da ih kao srećku grebalicu ubereš
I s osmijehom uploviš u ljeto
Jesen, zimu i jos jedno proljeće.
A meni hladnu vodu pod stopala daju
Promrzlu vodu pod tlo mi prodaju
A ja po vodi hodati ne umijem.
Ja plivam kroz vašu mutnu vodu
I ostajem s čulima u zraku
Da kad kopno ugledam,
Da ponovo pužem
I iznova prohodam na svoje dvije noge
Tlom najdaljim od zraka vašeg
Jer po vodi hodati ne umijem.

 

 

 

 

 


Branimir Šantak (1951.)
Njemačka

VAL

Neno je sjedio na stijeni i gledao valove. Puhao je nekakav jugo, neozbiljno, poigravajući se i sa granama i sa morem. Bilo je toplo a vjetar je donosio slane kapljice, ostatke valova koji su se rasprskavali udarajući o obalu. More je bilo razigrano, nestašno, poskakivalo je gore – dolje, noseći velike valove koji su na sebi nosili male, skakućuće valove, što su kao nemirna kosa lepršali u zraku. Uživao je.
Oduvijek je volio more. Uostalom tu je i rođen, a tu je i proveo najveći dio svoje mladosti. Onda ga je, kao i mnoge, život odveo u svijet, gdje je proveo svoj radni vijek i veliki dio života. Oženio se Njemicom, djeca su mu se rodila u Njemačkoj i ostao je tamo i živjeti. Ipak, mora se nije mogao odreći, pa je na djedovini napravio veliku, lijepu kuću, gdje je sve ove godine dolazio ljeti i provodio ljetne mjesece.
Kuća se nalazila u samom centru, na cesti – drugi red do mora – imala je tri sprata, u prizemlju poslovni prostor, a s leđa veliko dvorište, sa starim drvećem i voćkama, i ispred nekoliko parkirališta. Kuća je građena solidno, starinski, onako kako se prije gradilo.
Veliki dio prostora zauzimalo je stepenište, koje je bilo vidljivo i s vana, jer je imalo prozore sve do vrha, a na katu se iz stepeništa ulazilo s jedne strane u kuhinju a s druge, prema ulici, u sobe.Takav je raspored bio na svakom katu. Bilo je tu mjesta za dosta ljudi. Barem za tri familije. Tako je građena. Nadao se Neno da će možda ljetovati svi zajedno, on i Greta, djeca i unuci. Ko zna?! Kuća je veći dio godine bila prazna. Tek u ljeto dolazili su Greta i Neno. Djeca su dolazila rijetko, kako koje godine. Neno svake godine. Živio je za to vrijeme. Greta, naprotiv, nije baš voljela ovo mjesto ni taj lagodni i lakomisleni način života, koji nikad nije razumjela ili nije htjela da razumije. Dolazila je ipak Neni za ljubav, gunđala stalno nešto, branila Neni da jede i pije preko mjere i družila se samo sa ljudima iz vana. Najbliži su joj bili jedan hrvatsko- talijanski bračni par, koji su u stvari dolazili iz Švicarske i govorili njemački. Bila je žena od reda, goste nije izbjegavala, ali ih nije često ni zvala, a kada bi neko i došao počastila ga je onako njemački, keksima i kavom.
Neno je zato volio obilaziti susjede. Bio je otvoren, simpatičan, pomalo nervozan kada bi mu neko parkirao auto na parking, koji je ionaka bio prazan. Gunđao bi onda i prigovarao, više onako radi reda; smetalo mu je što ga ne pitaju.
Pod izgovorom da ide po novine odlazio bi kod Tanje, na razgovor i čašicu rakije ili piva koje nije mogao piti kući, nije dala Greta.
Tanja je bila iz Bosne, muž porijeklom iz ovog grada. Ostala je porodična kuća i oni su takođe dolazili svake godine i tu provodili ljeto.
Tanja je dobro kuhala domaća jela, a nije bježala ni od čašice. Bila je onako bosanski gostoljubiva, otvorena i razgovorljiva. Tanjin muž Ranko nije se ni bunio što Neno skoro svaki dan dolazi. Naprotiv, posjedio bi malo s njima a onda se povlačio svojim knjigama, ostavljajući ih da razgovaraju i da se smiju.
U četvero su se viđali rijetko. Samo nekim povodima. Eto iznimno, dogovorili su se kod Nene proslave završetak radova na fasadi . Ljeto je bilo na izmaku i Neno je odlučio da, prije nego što ode u Njemačku, obnovi fasadu, da malo uljepša kuću, da se vidi da on vodi o njoj računa. Nije da je baš trebalo. Fasada je bila jos dobra, mogla je još koju godinu, ali Neno je odlučio da je obnovi.

- Šta kažeš ?- pitao je Tanju ponosno. - Kako ti se sada čini kuća?
- Super. Baš si je uredio. Nema šta. Sve si napravio. Sad pa mozeš i umrijeti.
- Mogu, ali ne bih još – šalio se Neno - Neka me još!
- Ma šalim se. Neka te. Nego, skuhat ću sutra grah sa kobasicama. Ostalo mi nešto i pršuta, pa ću pomiješati. Biće pravi.
- Uh, baš se radujem. Reći ću Greti da idem prošetati. Do sutra.

* * *

Neno je sjedio i gledao valove. Uživao je. Najradije bi tu ostao. U stvari nije danas tu namjeravao doći. Ispalo je slučajno. Poslao mu je prijatelj iz Zagreba med. Domaći, ekološki. Posebno za njega. Poslao je autobusom, onim što dolazi oko tri. Samo neka kaže vozaču ime, i dobit će paketić.
Autobuska stanica nije bila daleko od njegove kuće, ali pošto nije znao tačno kad autobus dolazi, krenuo je polako, ranije. Bolje je malo pričekati nego zakasniti. Na autobuskoj su mu rekli da će autobus kasniti, skoro pola sata. Pogleda na zidni sat. Ima skoro četrdeset minuta vremena. Iako je jedina klupa bila prazna ipak se odluči za šetanje oko kolodvora. Ubrzo je šetanje postalo nezanimljivo, naporno, a vrijeme je teklo sporo. Mislio je šta da radi. Ugleda da ga od obale mora djeli samo cesta i putić koji je vodio do plaže. Odlučno pređe ulicu i uputi se na more. Znao je da nije pogriješio. Šteta što ne može tu ostati vječno. Kakva ljepota!
Valovi su bivali sve veći i veći. Neno je sjedio na stijeni, udaljen od mora pet-šest metara, ali na visini, jer je obala bila od strmih stijena. Bijelih, glatkih, uglačanih hiljadama valova.
Poneki veliki val bi se zaletio, preskočio čak i veliku stijenu koja je stajala kao brana na putu ka obali, i izlio se skoro do njegovih nogu. Neki bi se opet veselo rasprsnuo o stijene, noseći pjenu i kapljice mora Neni u lice. Pokušavao je da uhvati ritam i neko pravilo u dolascima valova. Nijedan nije bio isti. Svaki je na svoj način tražio put ka obali. Neki bi se bez uspjeha razbijali o stijene, a neki bi pronalazili prolaz između dva kamena, i usporeno se razlijevali po glatkoj kamenoj obali. Neki bi se opet samo zavaljao, lagano odbio o stijene i krenuo nazad. Tamo bi se sudario sa drugim velikim valom, u sudaru se žestoko, kao mladi koji ne znaju drugi način da se zagrle, svom snagom vinuo s njim uvis, da bi onda zagrljeni, onako u oduševljenju zajedno klonuli u more.
Izgledalo je kao da će se more smiriti. Tek još poneki val dolazio bi iz daleka u naletu i kupao stijene. Onda još dva-tri velika. Neno je pogledao u daljinu. Prema njemu je dolazilo nešto veliko, tamn, velikom brzinom. Prvo nije mogao razaznati šta je to. Nemoguće da je neka riba. Neki brod? Ili šta? Dolazilo je sve bliže i bliže. A onda se pokazao veličanstven i snažan. Val! Neno još nikada nije vidio toliki val. Bio je ogroman i Neno je znao da će ga poklopiti i odnijeti u more. Nije pokušao da bježi. Sklopio je oči više onako spontano nego iz straha.
Kad ih je ponovo otvorio, oči su mu bile pune mora.


* * *

Taj dan je bio kao i svi drugi dani kada puše jugo. Ništa posebno i neobično. Čak ni veliki valovi nisu bili veći nego obično. Sijalo je sunce, a tek daleko, iznad Krka, crnili su se oblaci najavljujući kišu krajem dana. Ljudi su pričali da su tako velike valove viđali i prije. Neki kažu da su znali biti i veći. Događalo se.
Turisti, koji su tuda šetali, pričali su kasnije da su vidjeli čovjeka kako sjedi na obali i gleda more. Vidjeli su i veliki val koji je došao odjednom, nenadano. Bio je veličanstven. Bilo je veličanstveno gledati ga. Na povratku su vidjeli da čovjeka više nema.
Neno je otišao brzo, na neobičan, toliko neobičan način, da je nekima bilo teško povjerovati da se to stvarno dogodilo. Ostale su priče, poneko sjećanje, velika kuća i neispunjene želje i snovi.

 

 

 


Umihana Krlicevic Omerovic

Umihana Krličević-Omerović (1987.)

Bosna i Hercegovina

 

ZASTANI SVIJETE

Zastani svijete na trenutak!
Udahni smog, prašinu progutaj.
Obriši oči suzne što peku,
Zagazio si do koljena u mutnu rijeku.

Zastani svijete na trenutak!
Speri krv sa dlanova bijelih.
Možda te lažu, možda ti kažu
Da više nema ni hrabrih, ni smjelih.

Zastani svijete! Zastani!
Čuješ li jecaje nevine?
Još ima malo vremena
Da se za nedjela pokaješ.

Zastani svijete! Zastani!
Mnogo nas jeca i moli.
Ruža iz trnja iznikne,
Iz mržnje ljubav ne može.

 

 

 


Berina Spirjan (1999.)

Bosna i Hercegovina

 

SVE ĆE OVO BITI JUČER

Sat kuca.
Često sam tužna. Sutra.
Opet neću spavati. Ne mogu više!
Zašto? Kuda?
Suza u oku, suza na prozoru.
Ruke mi drhte.

Moje suze krvave zbog odlaska,
iz ovog trenutka, ovog dana.
Jer, prošlo je vrijeme u kojem smo trebali biti.

Ponesi me za ruku,
primi me visoko,
kao suzu utonulu
u sjećanje.

Nema ljubavi.
Ne, ona se skriva. Možda.
Dileme.
Povlačim se u sebe. Okovana.

Dugo u noći
provodim sate
strahujući.
Ja ću pokušati
otrgnuti tmurna jutra,
pokušati sanjati bolje sutra.

Suze gorke, težinom
postojeći sat ubile.
Osjećam.

Suze nema. Uzdah.
Umorna sam! Živjeti?
Nepovezane misli.
U srcu sjeta.
U gradu svjetlost.
U duši nestalo struje.
Boli.
Zvoni.

 

 

 

KNS/8.5.2017.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
kns_sarajevo@yahoo.com

Facebook stranica