1. Mesud Prolić (Njemačka)
2. Nizama Patković (BiH)
3. Omer Redžić (BiH)
4. Ana Porenta (R.Slovenija)
5. Sadžida Viteškić-Majstorović (BiH)
6. Salih Malkić (BiH)
7. Samir Bešić (R.Slovenija)
8. Sandra Zec (R.Srbija)
9. Sanja Golić (Austrija)
10. Amir Šulić (BiH)

11. Dijana Uherek Stevanović (R.Srbija/R Hrvatska)


 

Dijana Uherek Stevanović (1968.)
Subotica-R Srbija / Pakrac-R Hrvatska

PROTICANJE

Pritoka sam
obe reke,
vreme mi
protiče
kroz krvotok,

zažubore talasi
utisnuti
u jedinicu trajanja,

ali ja se ne dam
i Nojevom barkom
rušim vetrenjače u ljudima
na koje je
i Hemingvej
zaboravio.

 

 

 


 

 Amir Šulić (1983.)

Bosna i Hercegovina

Propast značenja
Pokazuje slovo, ili bi bar trebalo,
Dio glasa, tjelesnost van tijela,
Predstavlja krik onog što je vrebalo
Na ivici mraka, pećine ždrijela.
Pokazuje, ali ne želi da zbori,
Nema poruku za tuđe uši,
Jedino afekt koji ljuto gori,
Samo živi vrisak koji guši!
Sablasni jauk stanuje u nama,
Vibrira kroz utrobu i izlazi van,
Nepostojan ali istinit k’o san,
Ruši granice i smisao slama.
Tvar koja nema masu,
Otpad organa, materijalnost slova,
U strahu se biće pokorava glasu,
Bivajući podanik despotskog zova,

Koje negirajući postaje stvarno,
Prazno i napušteno, ulovljeno u zamku,
Na hodočasću bilo je varano,
Vječiti davljenik ulovljen na slamku!

 


Sanja Golić (1969.)
Austrija

JEZIK DUŠE

Ne, nemoj proklinjati svaki novi dan
Nije ti krivo to sanjivo jutro
Niti prvi zračak tebi dobro znan.

Ne, nemoj drhtavom rukom izbrisati san
Niti srdžbom svojom pokidati niti
Svako je loše za nečega dobro
Sve će proći i svega će biti.

Svaka misao odijelo svoje nađe
Svaki krivi put ka pravome vodi
Ne proklinji šta god da te snađe
Uspon i pad na jedno se svodi.

Sve boli su lekcije od života date
Prati Rijeku Daha kojom teku riječi
Znaj da nas sve vječno kušnje prate
Čovjek je od duše te se dušom liječi.

Ne, nemoj proklinjati svaki novi dan
Nije ti krivo to sanjivo jutro
Niti prvi zračak tebi dobro znan.

 

 


Sandra Zec (1968.)
R.Srbija


UKRŠTANJE POGLEDA

Sunčevi zraci na staklima
Nalik ogledalima.
S ove strane vidiš,
S druge samo gledaš.
I onda ukrstiš pogled
Sa očima boje neba.
Nije ni važno s koje je strane ko.
Važno je da je stalo u pesmu.

 

 

 



Samir Bešić (1969.)
R. Slovenija

U ĐUL-BAŠČI

Kose duge rasplela je
Bosom nogom zemlju ljubi
Šetajuć' se po đul-bašči
K'o biser joj sv'jetle zubi.

A u bašči svega ljepog
Tu bih negdje bio i ja
Da sam barem behar grana
Što joj miris duši prija.

Amber cvijet barem da sam
Ruke njene da me tiču,
Bršljan da sam da se svijem
Oko vrata lijepom biću.

Da sam zambak pa da mamim
Topli pogled dragog bića
Toplinom bih ispunio
Svaki djelić svoga žića.

Samo jedno ja te molim
Što god da sam u bašči tvojoj
Ne trgaj me i ne bacaj
Sjenu ovoj duši mojoj.

Suzom mojom cvijet zalij
Bokalom od suha zlata
Ako hoćeš da me čuješ
...škripa sam baščenskih vrata.

Kad ljepota cvijetna prođe
I kod dođe hladna zima
Demir baglame ne dotiči
U njima me vazda ima.

 

 


Salih Malkić (1956.)
Bosna i Hercegovina

VRIJEME JE U MENI

Smrt je Božije određenje
Moj život ne pripada meni
Ja sam slab i nejak
Ja sam čovjek nemoćan, u sjeni

Ko može pobijediti smrt
Smrt ne pripada meni
Svemogući može pobijediti smrt
Ja sam samo umoran i snen

Život i smrt su blizu mene
I život i smrt su u mojoj veni
Život je u mojoj duši i u srcu
I oni ne pripadaju meni

Vrijeme je tu uz mene
Bog nas sve na kušnju stavlja
Svemogući Bog je Vrijeme
On životom i smrću upravlja

Život i smrt su Božiji
Život i smrt pripadaju Njemu
On je Onaj što određuje Sudbinu
On određuje život i smrt svemu

Bog Uzvišeni dao je život svemu
I biljci i životinji i djetetu
Život će pobijediti smrt
Života će biti na Onome svijetu

Sadžida Viteškić-Majstorović (1956.)
Bosna i Hercegovina

STOPE U PIJESKU

Da samo još jednom oživi
tvoj plavičasti pogled,
da me svojom blagošću
obasja tvoj osmijeh,
da mi razvedri dan
tvoj zvonki glas,
u mom srcu ne bi zavladala
tužna jesen.

Iza tebe su ostale stope u pijesku.
Otišla si ostavivši iza sebe
Pregršt ljubavi i toplote.

Spavaj mirno, anđele!

 

 

 



Ana Porenta (1965.)
R.Slovenija

***
svaki dan treba skočiti s vlaka koji vozi u smrt
svaki dan treba skočiti
ne gledati u hitrinu nasipa ne gledati u tračnice
ne gledati
samo skočiti
skočiti u pravo vrijeme
onda kad osjetiš da će te trava i žbunje oviti u sebe
da će te prepresti bestežinskim slojem
i da te neće raniti nijedna stijena ni kamen
otkotrljat će te u udubinu
gdje će pauza biti jedno malo ništa za mozganje kuda naprijed
kad si sve od sebe dala u skok
što slijedi iza
praznina ravnina uspon
smijeh plač i kletve
grljenje i stresanje praha s onog vlaka
treba opet ići
zajedno ili svak' sebi
svaki dan treba skočiti u život

 

 


Omer Redžić (1984.)
Bosna i Hercegovina

NJIMA STOTINU I DVOJE
(ubijenoj djeci Prijedora)

Himmlerovska raka u Tomašici
Puna, obilježenih ljudi
Pomoćni bageristi su slagali tijela,
A zatim je ruka
Prosula zemlju

Aušvicsko polje trnja je
Otvoreno
Kumovi su evoluirali u krvnike
Božiji sluga u dvorištu kuće bož'je
Svetom vodom je blagosiljao puškomitraljez,
Pun rafal svetih kapi
Za 102 prijedorske djece

Od tad, tu, u gradu
Koji ćuti se priča tiho
Tek toliko da čuješ samoga sebe,
Jer zbog nespretne riječi zaglavljene u odveć važnoj misli
Ovdje te
Ugrobljuju duboko pod zemlju, i to
Masovno.

 

 


Nizama Patković (1998.)
Bosna i Hercegovina


PODIGNI KULISE

Od sjenki su me više jedino plašili ljudi,
Jer tamu čovjek nekako ubije,
Ali dušmanina nikako.

Nekoć sam išao u jedno pozorište,
Gdje su igrale samo sjenke,
A ljudi su se skrivali iza kulisa.

Ali čekaj,gdje to bijaše?
A da, to je samo život.

Jer ovdje ti vlada pravilo jačeg,
I pero previše lagano je,
Žao mi je što tu živim,
Al' takvu mi ulogu život dade.

Ovdje ni suza vrijednost nema,
Majka umrlog se gura u čošak,
Bitno je samo da glavna sjenka,
Bude pred očima svima.

Ostale sjenke grohotom se smiju,
A odavno ništa smiješno nije,
I strašne sjenke su samo marionete,
Što od vlastitog straha umiru.

 

 

 



Mesud Prolić (1948.)
Njemačka

MOSTAR
Leži u bijelom kamenom gnijezdu
I sanja svoje svjetlosti san.
U svijetu ne vidjeh ja sjajniju zvijezdu,
Ni ljude vedre kao njihov dan.

Stari most, behar, vedrina i Neretva,
To je blago što se rijetko nađe:
U srcu mome moje mjesto rodno,
Odsutnošću dugom ješ ljepše mi i slađe.