Aplikacije_4 / 9.Međunarodni književni susreti-2020

46. Milka J.Šolaja /R.Srbija
47. Ljubica Katić /R.Hrvatska
48. Fatima Jamaković Čorambegić /BiH
49. Dubravko Matančević  /Hrvatska
50. Suada Suljić Sokolović /Australia
51. Asima Smajić Čosabić /Francuska
52. Sabah Al-Zubeidi /R.Srbija, Irak
53. Branimir Šantak  /R.Hrvatska
54. Mirveta Islamović /Crna Gora
55. Haris Bukarić /Njemačka
56.Marela Jerkić Jakovljević / BiH
57.Hava Bužo Sakić /BiH
58.Alma Buljubašić /Danska
59.Semira Jakupović /United Kingdom
60. Ensar Bukarić / BiH


 

46.Milka J.Šolaja / Srbija

 DOĐE MI ČESTO

Dođe mi da prkosim ptici,
da u visine letim,
pletem gnijezdo od
snova...
da u krošnju drveta sletim
radosna i potpuno nova...
Da paucima pokidam
niti,
gdje se pokušavam skriti...
Od očiju koje sam voljela,
koje me godinama prate
i nikad neće da se vrate...
Šapćem ti ime,
dozivam te često...
Uvijek sam govorila
da je pored tebe moje
mjesto...
Oko dodiruje našu
melodiju,
ostajem nadalnica
što čeka...
Tražim visove snježne
i tvoje usne nježne.


 Ljubica Katic

47.Ljubica Katić (1957.) / R.Hrvatska

CORONA

Ako umrem
neka to bude u proljeće ,
samo ne od virusa,
koji se svijetom kreće.

Neka to ne bude u ovo proljeće
nećete moći kupiti svijeće,
gradovi su zatvoreni sa svih strana,
svijet je od straha ostao u svojim kućama.

Na smrt svaka ulica miriše,
zbog corone virusa teško se diše,
smrt se širi kao žito, rasprostranjeno po njivama,
pretužna slika, od tuge bi ubila ljude ta saznanja
pa i da se samo sanja.

Ko je kriv za ovu corona ubicu
ko je posijao zla klicu,
čije su ovo stvorile ruke
umrijeće i oni, u još gore muke!

Ostaće klica ovog sjemena
samo za one koji su ovo proizveli
koji neće imati ni mozga ni imena!


FATIMA CORAMBEGIC

48.Fatima Jamaković Čorambegić / BiH

 NIJE TO BILA PRIČA LJUBAVNA

Nije to bila priča ljubavna
Bila je to priča o vatri u očima
Uzavreloj strasti na slapovima zabrana
U krilu mjesečeve sjene zatočena

O maslačku i pticama
Tišini u rumena predvečerja
O ljubavi u meni koju pretvarah u riječi
O trenu koji se na mliječnom putu ovjekoviječi

O pitanjima bez odgovora
Stvarnosti sa bodljikavim ogradama
O bajci koja nema sretnog kraja

Bila je to priča
O duši u kojoj su čežnja i strah pletenice plele
O njemu, koji je skupljao radosti mojih uzdaha
Dok sam ljubila ukradene osmjehe i čekala

Zasipala zvijezde snovima
Disala zrak sa mirisom tuđih usana
I dugo, drhtala u pustim noćima

Voljele su ga i daljine, i često ga krale
Rasipajuči moju radost u daleka prostranstva
Umjesto poleta u grudima nježnost je gradila
Kule nadanja štiteči me od ludila

U savršenstvu igre nenadano domili
I taj mrkli dan praznine
Uvijajuči me u odbjeglu želju do skorog viđenja
Boječi tamu u mojim grudima
Od sivih sjenki do svjetlosnog plama u očima

Nije to bila priča ljubavna
To je priča o ljuljašci naših nestašnih snova
Koju vjetar i sada često zanjihati zna
Od čvrstoga tla do plavetnog beskraja

Odano ona broji odlaske i ponovna viđenja
U uzaludnosti borbe sa vukovima
Živeći trenutke našeg sada.

Ne, nije to bila ljubavna priča
O kojoj su pričali
Bila je to priča o ljubavi
U kojoj smo iste snove snivali.


 

49.Dubravko Matančević (1981.) / Hrvatska

DRŽAVA

E šta nam spremaš
Državo naša mila
Da iz džepa otmeš
Sve je na što gledaš
Uvijek način nađeš
Da neki novi porez
Iz rukava izvučeš
Lijepo zapakiranog
Na stol serviraš
Do koljena potučeš
I sažvakano ispljuneš
U lokvi očaja
Sreću uspješno ubijaš
Samo uzeti nikad dati
Sve je što se od tebe može očekivati
Jadnika se sjetiš
Sam kada trebaš
Izmusti još para
Za tebe je to
Poslovica stara.


 

Suada Suljic Sokolovic 

50. Suada Suljić Sokolović / Australia

MAJKA

Bila je na svijetu
najljepša žena.
I sad me prati
te ljepote sjena
i svugdje njeno
ime se piše.

K'o zlatno klasje
na vjetru se njiše
kosa joj siva i, baš,
k'o da je živa,
na mom uzglavlju diše.

Nježne ruke pruža
da zagrli svoju djecu,
devetoro nas
''pilići moji ''
čujem joj glas.
Ljepši je od žubora
planinske česme,
veseliji od svake
ispjevane pjesme,
a od blagog povjetarca
topliji joj dah.

Dušu mi grije
isto k’o prije
dok je život bio
na našoj strani.

Nedostaju ti sretni dani.

Nema je
al’ putuje ona
sa mnom po svijetu,
njen miris je
u svakom cvijetu,
u svakoj hrani,
u kahvi dok se
u fildžanu pjeni.

Jedna je mati
u svakoj sjeni
čuva me i prati.


 

asima cosabic 

51. Asima Smajić Čosabić / Francuska

BOEM

U metrou broj 3, koji me je svaki dan vozio daleko od mog mjesta stanovanja, pukim slučajem, zauzimala sam uvijek isto sjedište. Treći red, od ulaza, nekako uvijek prazno, kao da je samo mene čekalo. U tim, jutarnjim odlascima, kada bih se spustala na mjesto kraj prozora, obuhvaćao me neki čudni mir, utanjala bih u svoju intimu, ostavljajući iza sebe, vrijeme i postojanje u kome sam svakodnevno živjela. Tako bih uspjevala da odagnam vlastite brige, u prostoru, u kojem se riječ ne izgovara, i šutnjom, postajala bih, niko.
I zapažam da ispred mene, uvijek na istom mjestu sjedi jedan te isti čovjek.
Nista neobično u tome, osim što vremenom počinjem zapazati da smo on i ja jedini stalni jutarnji putnici. I on sam, kao da se grčevito branio od kontakta, dodira, riječi, pitanja, utanjao bi u svoje sjedište, zavaljene glave na sjedištu, sklapao bi očne kapke, ja vjerujem, pretvarajući se da spava, čime bi otklanjao mogućnost da se neko udomi na sjedištu pred njega. A ja sam mu se više cerila, nego smijesila, shvatajući njegove potrebe za samoćom, kojoj jedino pruža ruku. Lice mu misam uspijevala vidjeti, čak ni profil, jedino sam pri svjetlošću neona na usputnim stanicama, zapazala njegovu rijetku, prosjedu kosu, i visoko celo tamnije puti.
Na njemu, uvijek isti crni okovratnik njegovog istrošenog kaputa, bio je podignut, što je još više zaklanjalo njegovo lice. Upadno crveni sal, bio mu je vezan u obliku masne. To sam zapazila, tek onako, u brzom izlaženju na svojoj izlaznoj stanici. A on je i dalje sjedio, i produžavao vožnju, ko zna dokle, ne znajući kuda je vodilo njegovo odrediste.
I takom svako jutro.

Ljutila sam se na samu sebe, i čudila se toj već ustaljenoj navici, jer moj interes za tog neznanca, postade potreba. Nisam mogla da zamislim da ću ulaskom vidjeti prazno sjedište, kao da smo postali saveznici u svojoj samoći, dva ljudska stvora, koja odvojeno, svaki za sebe, plete neke čudne niti povezivanja.

I tako, u tom previranju misli i o meni samoj, dani su se nizali, a ja sam redovno, u žurbi da ne zakasnim na moju vožnju metroom, shvatila da u meni i dalje caruje interes za neznanca.
Jedno jutro, kasnila sam, i sva usplahirena jedva uskočih u vagon, ovoga puta prepun putnika.
Gurala sam se naprijed, sva nekako uznemirena, kao da se nešto u svakodnevnici poremetilo, i na moje veliko iznenađenje, ugledah sjedište, na kome je ovoga puta sjedila žena. O neznancu, ni traga....
Pretraživala sam vagon, bilo je uzalud.
Učini mi se kao da se nađoh pred nekom rupom, koja mi se cerila svojom dubinom, dovodeći me u stanje protesta i nevjerice...
Gubeći orijentaciju, propustih izlazak na svom odredištu, a i stisnuti redovi svijeta spriječila mi je izlazak.
Trebalo mi je prilično vremena, da se ponovo vratim jednu stanicu unazad, osjećajući umor i bol u cijelom tijelu. Zurila sam da izađem iz tog podzemnog oklopa, da ugledam svjetlost dana, i udahnem punim plućima.
Gdje li nestade moj svakodnevni mir, moja opuštenost, moja vlastita samoća?
Zašto, i kako me opsjeda jedna davna misao i prepoznatljivost, koja vijugavo šeta u mojoj glavi, pa se približi, pa joj hoću da uhvatim nit, i na domaku nepoznatog, ona opet, bez oblika i znaka, nestaje i postaje nedokučiva, zakopavajuci se tamo u vijugama mozga, tamo gdje počiva moja nemoć...
Krivicu sam lijepila neznancu, priželjkujući da se više nikada ne pojavi na mom putu, na kome se iscrtavao most sa proteklim vremenom.
Moja jutarnja putovanja nastaviše se u zaricanju samoj sebi, da ću promjeniti broj vagona, da neću bacati poglede oko sebe, da neću tražiti naslonjenju glavu na sjedište, i da ću sve misli o neznajuću gurnuti u zaborav. Ogrnuti si plastom samoodbrane, istrgnuti tu stranicu neispisanog lista, iz neke davne prošlosti, zgužvati je i baciti kroz prozor...

.. ..

Bilo nas je osam. Osam mladih djevojaka, uvijek zajedno, bliske dobi, i istog godišta, rođene i rasle i stasale u kvartu, u kome smo se svi poznavali, vidjali i posjećivali, ujedinjeni dobronamjernošću naših brižnih roditelja. Bile smo, ekipa, uvijek rado viđena na obali rijeke, spuštajući se u nizu njenim dugim tokom, dok je ljepota mladosti umivala naša srećna lica. I istu školu smo sve zajedno pohađale. I zaljubljivale se u iste momke. I prepisivale jedno te isto ljubavno pismo, upućeno, istim osobama... I dovodile ih u slatke zablude.
I vjerovale da pripadamo istoj nedjeljivoj klasi radničkih porodica, želeći da se ništa u našem životu neće promjeniti.
Na raskrsnici dvije aleje, pružalo se imanje neobične porodice, čiji je naslućeni stambeni prostor, stitio kameni zid, preko koga nikad se nije moglo vidjeti unutrašnjost prostora osim ako bi slučajno na mala plavo ofarbana vrata ne bi pojavila kućna pomoćnica. Vrata bi na tren bivala otvorena, i nasi znatiželjni pogledi, vrebali bi takvu priliku. Kuća i cijeli posjed, za nas je bila tajna, roditelje je rijetko ko viđao.
Imali su dva sina, nešto stariji od nas ali toliko fizički različiti, kao da su poticali iz dvije posebne porodice. Miki, visok, izrazito plav, sportskog izgleda, imao je vrlo malo kontakta sa nama.
Drugi, Brane, nižeg rasta, tamnoput, rijetke kose, uvijek poluzatvorenih očiju, čiji pogled je nestajao i skrivao svoj pravac. Hramao je na jednu nogu, ali tako spretno podižući je u vis pri hodu, pa se ta njegova fizička mana teže zapazala. Oko vrata mu je uvijek visila gitara, kojom se spustao na rijeku, i negdje po strani, započinaja bi njegova čarobna svirka.
Govorilo se da je porodica Cikolovski bila zidovoskog porijekla, saputalo se da Brane nije bio njihov sin, nego usvojeno dijete, što niko nikada nije tačno znao. Nismo ni marili zbog toga, pripadao je njima, za nas gospodskoj klasi, a za nas, jedina meta našeg interesovanja.
Bilo nam čudno, ali i zabavno, kada smo otkrili, da Brane, nosi uvijek dvije čarape različitih boja… crvenu i plavu. I nikako drugačije.

Nazvasmo ga, Boem. I danas vjerujem, da smo svih nas osam, svaka na svoj način, bile zaljubljene u njega. Možda zbog sveg tog zajedničkoj što je nosio u sebi i na sebi i što na ničije tajne poglede nije odgovarao.
Svih tih proteklih mladaćkih godina, nije mu se desila ljubav. Bio je uljudan, pozdravljao dubokim naklonom glave, a mi smo mu htjele čuti i glas. Namjerno smo krstarile njegovom blizinom, ali uvijek u grupi jedna za drugom defilovale smo ispred njegovog prostora, nadajući se da će sa njegovog lica iskrsnuti neki izražaj, posvećen bar jednoj od nas. Nije nas ignorisao, bio je svjestan naše prisutnosti, katkada upadne, njegov zagonetni osmijeh, i nedokučivi pogled ispod poluspuštenih kapaka, nije ništa odavao..

Samo jedne jedine prilike, kada sam i ja sama sjedila u njegovoj blizini, očekujući dolazak mojih drugarica, do mene dopriješe tihi, prebirajući zvuci gitare. Učini mi se, ili poželih,da ih ipak upućuje meni. Sjedila bih nepomično, bez pokreta, pretvorena u nijemi sluh, u strahu da ne narušim sklad koji se raširi mojim srcem. Zaleprša melodija i sve se pretvori u čaroliju. I tog dana, tog časa, prvi put začuh njegov glas. Dubok, promukao, ali melodičan, kao šapat zvijezda na vedrom nebu..
Do mene dopriješe stihovi, koje nisam poznavala, niti kada čula. Ili recital… Ni to nisam znala.
Recital, uz pratnju gitare, i meni upućene čudne riječi...
Gospođice, vama je mjesto u stihovima Bodlera, i da imam moć, smjestio bih vas u jednu od njegovih poema “Cvijeće zla”, opjevao bih vas za vječnost, ukrasio lepezom ljubičastih boja, i polozio u sjećanje koje nikada ne umire.
Šutim, zgranuta riječima koje dopiru do mene, još uvijek u nevjerici da su upućene samo meni.
Nisam poznavala ni velikog Bodlera, niti čitala njegove poeme, ali ga istog časa prisvoji, želja za knjigom postade preka potreba.
I tog dana, i tog posljednog ljeta u kome sam sretala našeg Boema, slijedeći susreti su bili popraćeni samo dubokim naklon glave, i to je bilo sve.
Nakon nekoliko godina, porodica Cikolovski, iznenada nestade iz našeg kvarta, i niko nije znao kuda i zašto su se tako brzo odselili.

U poslijeratnim godina, u jednoj od rijetkih posjeta mom gradu,a živeći u izbjeglištvu, prođoh našim alejama, koje su obilježile naše življenje i doba mladosti.
Nađoh se, tek onako, u blizini gdje je nekada bila kuća porodice Cikolovski. Ostadoh, buljeći u prazninu prostora, a na domaku visoki neboderi paraju nebo.
Neprikladno stanbeno zdanje naseljeno nekim novim življem, tjera me da napustim otuđeni prostor, i produžih dalje.

.. ..

Zima je uveliko uzela maha, a ja opet, kao nekad stojim, u željezničkom podzemlju očekujući dolazak metroa broj 3.
Ulazim u isti kupe. Ne tražim slobodno mjesto, ostajem stojeći. Treba nešto da se mijenja, govorim sama sebi, a neko novo kolanje misli zateće me,osjećam da me obuzima nemir i neka slutnja.
Odjednom, tek onako, okrećem glavu u pravcu izlaza, i opet ugledah neznančev crni pohabani okovratnik, crveni sal vezan u masnu,i naslonjenu glavu na naslon sjedišta.
I opet, u položaju kada pomisliš da čovjek spava.
Licem okrenutom ka prozoru, u odsjaju staničnog svjetla, razabirem kako na tamnoputom licu, leže i miruje polusklopljenje oči, čiji pogled nije se mogao naslutiti.
Učini mi se da je vrijeme, zauvijek stalo.
I kao da se ništa nije mjenjalo, nego su se i vrijeme i prostor zaledili, i kao da nije postojao vezeni most prošlosti. A proteklo je nekoliko godišnjih doba, od našeg zadnjeg zajedničkog putovanja.

I pored svega, mene obuze radost. Kao da nađoh davno izgubljeni dragi i čuvani predmet, i opet mojim mozgom pokrenu se vijuga, pretraživanje sjećanja u kojima nešto nedostaje, neuhvatljivo klizi, izmiče, i opet ostavlja trag nečeg već viđenog i doživljenog. Svom snagom , mog duha, prizivam tu lutalicu koja me umara, u glavi mi udaraju čekići, borim se da tome dodam kraj.
S leđa, čini mi se, kao da se čovjek fizički smanjio.
Vožnja podzemne željeznice, od stanice, do stanice, traje samo nekoliko minuta. Preturajući misli u svojoj glavi, odjednom ugledah da se čovjek diže, i na slijedećoj stanici, zakorači vani.
Hromajući na jednu nogu, nestade iz mog vidika.
Tog trenutka, sve mi bi jasno.
Slika i prilika, više od četrdeset godina, iskrsnu mi pred očima.
Bio je to BOEM.
Naš Boem, sa obale rijeke, sa svojom velikom gitarom, zagonetan, neuhvatljiv, samo svoj, i ovoga puta, izazva u meni buru osjećanja. Zatalasa se sjećanje, poput potoka, pa rijeke, pa zatim snažni morski talasi. zapljskuju , nanoseći spoznaju.
I sutradan, i nekoliko mjeseci kasnije, opet ni traga od njega.
I više ništa nije bilo isto, u mojim jutarnjim putovanjima. U nadi, u iščekivanju, u traženju, proticali su dani, a u meni je sazrijevala odluka, da ako, ga vidim slijedeći put, obratiću mu se. Tek onako.
Kao putnik, putniku.
Samo da mu zavirim u to tamnoputo lice, i da uhvatim pogled poluzatvorenih očiju, ne tražeći da mi uzvrati sjećanja.
Kako je vrijeme izmicalo, tako sam i ja gubila nadu da ću ga ponovo vidjeti.
Tromo sam se vukla po podzemnim stanicama, sa velikim paketom mojih uspomena, koje nisam imala, a ni htjela, dijeliti ni sa jednim živim stvorom.
Stizala je i slijedeća zima. Kiše su neprestano lile, praćene jakim udarima vjetra, poznatim u tom regionu. U povratku kući, jednog takvog kišnog dana, krenuh stepenicama ka izlazu iz metroa, ali jak pljusak prohladne kiše, zaustavi moj izlazak. Munje su parale mrklo nebo, i ja odlučih da se sklonim i sačekam prestanak padavina. Krenuh, dugim hodnikom, nadajući se da u blizini postoji drugi izlaz, ali zaključi da sam krenula u suprotnom smjeru. Začudih se sama sebi, jer sam se na vlastito zadovoljstvo, uvijek dobro i nepogriješivo snalazila u podzemlju, bez potrebe da bilo koga ista pitam.
Tvrdoglavo krećem naprijed, skrećem u jedan drugi hodnik, svijesna da gubim pravac i orijentaciju, i onako promrzla, kao u groznici , nađoh se ispod mosta. Dalje se nije moglo.
Ispod samih lukova mosta, viđeh gomilu malih šatora, prostirke, gomilu zavežljala i plastičnih kesa, ponegdje upaljena svijeća, ponegdje veliki psi, negdje ispružene noge ispod šatora. Mrzovoljno gunđanje dolazile je ispod gomile zavežljaja i tereta kojim su se beskućnici pokrivali i štitili od hladnoće, a i od pogleda prolaznika.
Zapahnu me težak zadah ustajalog, miris duhana i alkohola pekao mi je oči, ja ustuknuh nazad, i krenuh istim hodnikom kojim sam došla.
Nasumice, spazih uske stepenice koje su vjerovatno vodile prema izlazu. Bilo kojem, bilo na kojoj stanici, samo da uđem u gomilu ljudi.
Kiša je jenjavala, počelo je razvedravanje. Ugledah i dnevnu svjetlost. Ugledah i rotaciona svjetla hitnih kola pomoći, parkirana na samom izlazu iz podzemlja.
Brzo krenuh uz stepenice, ali me zaustavi nečiji glas.
Gospođo, ne možete ovuda proći, vršimo uviđaj, vratite se na drugi izlaz...
Nema drugog izlaza, velim, ja moram izaći ovdje, izgubila sam orijentaciju i ne znam gdje se nalazim.
Policajac se zagleda u mene, vidim oklijeva, razmišlja, pa ipak odluči da me pusti.
Pazljivo krenuh ivicom zida, ali mi noga zakači drvenu gajbu u kojoj ugledah veliku gitaru.
Ispred mene, na nosilima ljudi u bijelim mantilima podigoše nečije tijelo.
Osjećam se neprijatno, gotovo kao krivac, nastojim da se što prije udaljim sa tog mjesta, Ali, u zadnji čas, kada su nosila nestajala u kolima, ja ugledah dvije noge, bez cipela, sa čarapama različite boje.
Crvena i plava.
I ovoga puta, bio je to Boem.
Davno sjećanje, pristiže trkom, otvoriše se velika vrata doživljenog, obala rijeke, hladovina pod spustenim brezama, drhtavi zvuci gitare, topla i duga ljeta, ljubavi, druženja, mladost i radost, tajne i skrivena pisma.
I ON. Naš Boem.
Zbogom, lutalico. Zbogom prijatelju. Poklanjam ti sav ovaj pregršt uspomena, ponesi ih sa sobom, na svoj put bez povratka.
Meni više nisu potrebna, jer sam odavno u svojoj duši pohranila stihove velikog Bodlera, koji me griju,za njima posežem, i onda kada nije sve kako treba.
Nađi mir, u svijetu tuđine, gdje se obadvoje nakon toliko godina ponovo sretosmo.
Put putuj, i ovoga puta sam.


Sabah Irak 

52.Sabah Al-Zubeidi  (1956.) / R.Srbija, Irak

SUZE ČEŽNjE
         Cenjenoj majci s ljubavlju i odanošću

Postavljam tugu po putevima dana mojih
A na pragovima tužnih noći
Izlivam suze čežnje i sete
Nadođoše sećanja detinja
Gubim se u pustinjama prošlosti
Razmišljam i ne znam
Koliko je vremena prošlo
Osećam da sam izvan ovog lažnog sveta
Ostajem razpet između grcaja i zadihaja
Gde tuga jača zbog smrti oca i brata
Slike njihove u snu me posećuju
Razmišljam i zaboravljam
I ne znam koliko je od života prošlo
Tragam za tobom majko
I u moru muka se gubim
Gde talasi su tuđine
Dižu me i spuštaju
Uspomene nadošle iz godina prošlih
I gubim se u pustinji rastanaka
Uprkos daljini od kuće i rastojanja
I uprkos godina rastanka ibola
Ostaćeš večni saputnik u ovoj tuđini
I suza ćežnje
Koja osvetljava drumove mog života
*****
Ah, najlepša ružo u Svemiru
Ah, simbolu sete i izvoru ljubavi
Koliko čeznem za tobom
Teško mi pada od tebe rastajanje
Pao sam u zarobljeništvo tvoje ljubavi
U ime Boga, reci
Volim li ja nemoguće?
*****
Majko, tuđina me ubija i oživljava
Stalno mi dolazi san
Da bi mazao moje oči
Danom susreta
Majko, tragaću za tobom celog života
I kažem ti suzo ćežnje
Bez tvoje ljubavi ne sanjam i ne verujem
Ti si moja sudbina, raj i voćnjak
Srce još uvek nosi puls ljubavi
I dahom šapuće – tvoje ime.

 


----
دمــــــــوع الشــــــوق
شعر : صباح سعيد الزبيدي
(الى امي الغالية مع الوفاء والحب)

افرش بالحزن دروب ايامي
وعلى اعتاب الليالي الحزينة
اسكب دموع الشوق والحنين
فتنهال ذكريات الطفولة
واتيه في صحراء الماضي
افكر ولا ادري كم من الوقت مر
اشعر كأني خارج هذا الزمن المزيف
واظل مصلوب بين شهقات ولهاث
حيث يشتد حزني على رحيل والدي واخي
وتبقى صورهم تزورني في المنام.
ابقى افكر وانسى
ولا ادري كم من العمر انقضى
اظل ابحث عنك يا امي
واتيه في بحر الشجون
حيث امواج الغربة
تعلو بي وتنخفض
فتنهال ذكريات السنين الماضية
واتيه في صحراء الفراق
ولكن رغم بعد الدار والمسافات
رغم سنين الفراق والالم
تبقين رفيقتي الابدية في هذه الغربة
ودمعة شوق ..
تنير دروب حياتي.
آه .. يااجمل وردة في الكون
آه .. يا رمز الحنان ونبع الحب
كم اشتاق اليك ..
لقد اضناني فراقك
ووقعت في اسر حبك.
بالله قولي :
هل هذا هو الحب
ام انا اهوى المستحيل.
اماه .. تقتلني الغربة وتحيني
ومازال الحلم يراودني
لتكتحل عيناي
بيوم اللقاء.
اماه .. ساظل ابحث عنك طول العمر
واقول لك يادمعة الشوق
بغير حبك لم احلم ولم اثق
فأنت قدري وجنتي وبستاني
ومازال قلبي يحمل نبض حبك
ويهمس مع انفاسه اسمك.....
بلغراد- صربيا
-------


 

53.Branimir Šantak (1951.) / R.Hrvatska

JACKPOT

Iako su išli u istu sportsku kladionicu i na ista mjesta u kojima su se vršile uplate za loto, Želimir K. i Ante S. sreli su se samo jednom. Sreli su se ali se nisu vidjeli. Nisu ni mogli. Jer u trenutku njihovog susreta Želimir je bio mrtav.
Umro je od starosti. Niko više nije ni ispitivao od čega, a mnogi su govorili da je mogao poživiti još koju godinu. Ništa nije nagoviještalo da mu je došao kraj, a i on nije ništa govorio. Žalio se na bolove u nogama i u ledjima ali je uprkos tome svaki dan, kao po nekom zadatku, odlazio u kladionicu na dnu ulice i za sitne novce pogadjao ishode utakmica klubova čudnih imena, a onda nakon ručka i popodnevnog drijemeža pratio rezultate na teletekstu.
Žena mu je govorila da prestane ići tamo, da bez veze baca pare a kćerka da ti besposleni ljudi tamo nisu njegovo društvo niti njegov nivo. Kako može ići u te zadimljene i zagušljive prostorije, šta uopšte priča sa tim ljudima i zna li on šta bi sve mogao kupiti za te pare koje svaki mjesec tamo prokocka. Neka više ne spominje kako mu ne valjaju naočale i kako mu je teško ići uz ulicu sa napuklim štapom.
Uprkos svemu Želimir je nastavljao ići u kladionicu svaki dan, u isto vrijeme.
Pripreme za polazak trajale su dugo. Svako jutro, nakon doručka, pažljivo je redao po stolu stvari koje mora ponijeti sa sobom: naočale, tašnicu sa dokumentima , mobitelom i novčanikom, olovku i svežanj papira sa tabelama i rasporedom sportskih takmičenja na koje se kladio.
Srijedom i subotom je toj hrpi dodavao i listiće za loto, sa brojevima koje je sinoć pažljivo prekrižio, po samo njemu poznatom sistemu.
Nije volio da ga neko ometa dok se spremao, niko mu za to nije bio ni potreban ali je za druge, „ beznačajne „ stvari svako malo zvao svoju ženu : gdje su mi one čarape, jesi li vidjela crvenu kravatu, ne znam da li da obučem čizme ili cipele, šta ti misliš.
Negdje oko podne kretao je. Zalupila bi se za njim vrata i on bi polako, klateći se kretao niz ulicu, na svoju svakodnevnu turu.
Kad je gubio šutio je a kad bi dobivao hvalio se veselo, iako nije govorio koliko je dobio.
A nije dobivao često. Neke manje iznose kojima se više radovao kao uspjehu nego dobitku iako je disciplinirano sve što bi dobio ostavljao na stranu za naredne igre.
U kladionicama dobici inače nisu bili veliki, znao je to, pa je nadajući se većim nagradama redovno igrao loto. Igrao je uvijek sa dva listića. Jedan sa uvijek istim brojevima, iz kola u kolo, a drugi po nekom njemu znanom sistemu, koji je brojeve mijenjao i premetao stvarajući sa križicima na listiću neke figure koje je samo on vidio, i koje su mu se činile skladne i logične.
Nadao se većem dobitku na lotu, nekim većim novcima i govorio ženi i unucima kako će im kad dobije kupiti šta žele.


Trajalo je to godinama. Iz dana u dan. Rijetko je izostajao. Samo kad bi bio bolestan ili kada bi imao posjete, ali bi se i onda pobrinuo da se listići za sportsku i loto na vrijeme uplate,
Pozivao je u takvim slučajevima k sebi poznanika iz kladionice, mladjeg čovjeka, ratnog invalida, kojem je onda povjeravao svoje igre. Ovaj bi to sa ozbiljnošću i pažnjom obavljao i donosio uplaćene listiće. Razmijenili bi tom prilikom mišljenja i iskustva, popili po rakijicu i oprostili se uz obavezno: do sutra.
Žena mu je prigovarala :
- „ Nemoj mi dovoditi te kockare u kuću. Ko zna ko je i šta je.
Još će te pokrasti.
- Ajde šuti! Ne brini. Nije on kockar. Dobar je on - odgovarao je Želimir i već razmišljao o sljedećim kombinacijama.

Govorili su mu da ne ide svaki dan u kladionice, da gubi novce, da će se prehladiti, da će pasti, da to malo para što ponekad dobije nisu vrijedne svega toga.
Želimir ih nije slušao. Redovno je išao po svojim putevima, sa svojim ciljevima, i zimi i ljeti i po suncu i po kiši. Da li je to bila silna želja za dobitkom ili samo izgovor da se kreće i ide medju ljude, nije nikome rekao. Nije ga bilo ni briga šta misle. On je nastavljao igrati i igrati.
Jednoga Petka, nakon pada u kući, pao je slomljenog kuka u krevet i umro za sedam dana.
Odnijeli su ga isti dan iz kuće, a prilikom spremanja opreme za sahranu, sjetio se jedan od unuka, onaj što je na sahranu došao iz Belgije, da mu u lijes stave i jedan uplaćeni listić lota.

– Ma šta to pričaš? - rekao je kum – kakva je to šala. To uopšte nije za šale i zezanje. -
– Nije šala kume. To onako. Znaš da je on to puno volio. Šta smeta? -
– Pusti kume – rekla je žena – neka. Da mu ne ostane neispunjena želja. I stavite mu uz njega i onaj mali radio. Znaš koliko ga je volio. Nije se odvajao od njega.
– Ne znam – reče kum u čudu – ali neka bude. Ajde onda požuri u Pogrebno i odnesi ove stvari.

* * *

Ante S. nije ni pogledao pokojnika kada su ga donijeli kasno popodne. Spremiće ga sutra kad rodbina donese opremu. Ima vremena. Zaključao je vrata prostorije i otišao u kladionicu.
Tamo je išao svako veče. Išao je da igra, da popriča sa ljudima, da popije koju pivu ili rakiju. Otkako mu je mati umrla, provodio je više vremena tu nego u kući.
Dobivao nije nikad a gubio je uvijek. Nekako mu nisu ležali ti klubovi čudnih imena.
No nastavljao je dolaziti i igrati a tu i tamo je, nadajući se nekom dobitku, igrao i loto. Tu se već bolje snalazio. Imao je on svoje sisteme, neke njemu važne datume i brojeve pa je nekoliko puta i dobio manje sume, na šta je bio jako ponosan.
Nije igrao u velike sume jer para je imao i nije imao. Mirovina je bila skromna ali se nije žalio, nije bio velikih prohtjeva i njemu je bila dovoljna. U rat je otišao kao vozač „ Autoprevoza „ a kada se vratio sa bojišta njegovog poduzeća više nije bilo, pa su ga otpremili u prijevremenu mirovinu.
Na bojišnici je ostao tri i po godine i bio ranjen. Neki su mu govorili da ima pravo i na ratnu mirovinu ali je on nije htio. Mirovina je mirovina, a rat je rat – govorio je.
Za odlazak na bojište se prijavio sam, shvatajući to kao obavezu i sveti zadatak svakog čovjeka koji je dužan braniti svoju domovinu bez obzira od koga opasnost prijeti.
Iz sličnih razloga, a ne zbog novca, prihvatio je posao u Pogrebnom. Kada je umrla
neka Andja koja je tu godinama radila ostalo je upražnjeno radno mjesto koje niko nije htio. Postalo je to veliki problem za mjesto pa valjda u krajnjoj potrebi , ne znajući više šta raditi, neko se sjetio Ante i predložio mu da to radi, makar na neko vrijeme, privremeno, dok se ne snadju.
Prihvatio je ne pitajući ni za pare ni za radno vrijeme. Shvatio je to više kao zadatak, kao gradjansku dužnost. Kada je medjutim čuo o kakvom se poslu radi malo je ustuknuo. Posao je bio pripremanje pokojnika za sahranu.
Iako je u ratu svašta vidio bilo mu je malo čudno i nelagodno prvih dana a onda se navikao i ostao. Posao je radio hladno, precizno i dobro. Nije puno obraćao pažnju na
to što je pred njim, nije želio znati ni ko je ni šta je, ispunjavao je želje rodbine što se tiče oblačenja i opreme, nije se čudio ničemu, nije pitao ništa. Ljudi su svašta zahtijevali, bilo je čudnih želja i zahtjeva a on ih je bez pogovora ispunjavao.
No ovo danas nije do sada ni čuo, ni vidio. Upravo je oblačio jedno tijelo kad je čuo kucanje. Na vratima je stajao mladji čovjek sa nekom torbom u rukama.

– Ja sam zbog Želimira K. Juče su ga donijeli. Donio sam stvari. -
– Dobro, dajte.
– Samo još nešto da vas zamolim. Možete li u kovčeg pored njega staviti i ovo.-


Ante je pogledao u čudu : - Ovo ?! -

– Ako nije problem ?
– Ma nije, nego malo je čudno. A šta je ovo? - upita Ante mašući papirićem.
– Listić lota. -
– Štaaa ?
– Listić lota. Uplaćen. Znate, on je volio igrati loto. Pa nek ide s njim. -
– Pa dobro – reče Ante, i još uvijek čudeći se odsutno zatvori vrata.

Vratio se poslu. Pogled mu odluta na stvari koje je mladić donio. Gledao je mali tranzistorski prijemnik i mahao glavom. Kome to gore ili dole treba. Ljudi su svašta donosili: nakit, satove, fotografije, amajlije i mnoge druge stvari. On je sve to bez razgledanja i razmišljanja stavljao na svoje mjesto onako kako je rodbina rekla i nije ga ništa drugo zanimalo. Nije mu padalo na pamet da nešto razgleda a kamo li da nešto uzme. Bio je suviše vjeran, sujevjeran i savjestan. Znalo se to.
Pogled mu još jednom odluta na mali radio i na papirić pored njega. Uzeo ga je pažljivo i razmotao. Na papiriću su bili uredno prekriženi brojevi i ovjera da je uplaćen. Bože, pomislio je Ante, šta sve ljudima neće pasti na pamet. Šta ako je jedna od ovih kombinacija tačna a tiket je ispod zemlje. Baš glupo. A, može biti. Nikad se ne zna.
Vratio ga je na mjesto i nastavio sa poslom. Ove Subote jackpot na lotu bio je iznimno velik. I on je odigrao uobičajenu kombinaciju na jednom listiću. E, kad bi ko mogao znati bar poneki broj koji će se izvući. Ante nije imao živaca pratiti izvlačenje brojeva lota uživo. Radije je to pogledao na teletextu kasnije, kad bi se spremio i pripremio i kada bi sve već bilo završeno.
Odjednom mu pade nešto na pamet. A da zamjeni listiće? Da svoj ubaci u lijes a uzme ovaj koji je donesen. Čudno. Otkud mu ta ideja. Odmahnuo je rukom i nastavio posao.
Ipak svakih par trenutaka pogled mu je bježao ka listiću lota koji je poluotvoren ležao na stolu. Ma sigurno su to brojevi bez veze, bez sistema. Onako, reda radi. Nema šanse da dobiju. Ipak, šteta da tek tako odu. Hmmm...!
Završio je polako posao i krenuo. Bio je skoro kod vrata, a onda se odjednom okrenuo i došao do stola. Izvadio je svoj listić za loto, u drugu ruku uzeo listić sa stola. Vrtio ih je kratko po rukama gledajući netremice a onda naglo oba strpao u džep.

Otišao je u svoju kladionicu ali nije igrao. Zadržao se malo a onda otišao u bistro preko puta. Kasnije su pričali da je te večeri popio za njega neuobičajenu količinu piva.
Narednog dana radio je javio da je u moru nadomak gradske luke pronadjeno tijelo 65-godišnjaka iz mjesta.....i da se vjerovatno radi o nesretnom slučaju. Na kraju vijesti objavljeno je da na izvlačenju brojeva lota od Subote nije pogodjena dobitna kombinacija i da je jackpot ostao netaknut.
Istog dana sahranjen je na gradskom groblju uz prisustvo brojne rodbine, prijatelja, poznanika i sugradjana Želimir K.


Mirveta Islamović (1966.) / Crna Gora

HASNIN IZMEĆAJ

Sumoran, olovan dan, zatvori me u kuću. Kažem sama sebi da moram izaći vani, ali uvučem glavu u svoja ramena i gluvarim u sobi. Šetnja ne dolazi u obzir kad je ovakvo vrijeme, jer prehlade se ređaju
poput bijelog platna na štriku, kao da ističemo zastavu predaje predprirodom. Četiri topla zida me umiruju, mogu da sanjarim uz knjigu,a valja i nešto pripremiti da se prezalogaji. Nešto sočno i ukusno,
iz domaće kuhinje, pomislih. To mi razigra srce. Grah sam još sinoć pokiselila, samo ga treba prokuhati malo i ubaciti u ekspres-lonac zajedno sa suhim, ovčjim rebrima. Kad sam već uz šporet, onda mogu
pripremiti još nešto. Aha! Poželio se moj sin bikine maslenice. Zvaću ga na ručak. U ovoj bjelosvjetskoj hladnoći i sa djecom se rijetko viđamo. A majka, k’o majka, s ljubavlju želi da ispuni svaku želju svome
djetetu. Ponosna sam što moje dijete, iako je rođeno ovdje, na sjeveru Evrope, poželi nešto takvo. Rado ću mu ispuniti želju. Samo da ugodim razlijevnicu, da liči na onu maminu maslenicu. A to nije lako. Voli on i grah sa suvim rebrima. Kaže da Jugo-hrana uzbudi sva čula i obraduje stomak, pa i sjutradan ne mora ništa da jede. Pretjeruje, da mi ugodi, jer drugo i ne spremam. Kome se ne sviđa, neka ide u restoran ili sam sprema što mu je volja.

Dan se otezao “ka teravija”, što bi rekla moja mama. Sunce nikako da ugrije. Doći će, najavljuju za koji dan, svi ga željno iščekuju, al’ meni danas i nije toliko bitno - grije me započeti ručak. Grah je kuvan,
krčka se mijana i svojim mirisom uzbuđuje nozdrve. U rerni se već žute prvi katovi maslenice- razlijevnice, kako je govorila rahmetli mama. Sve mi se čini da je ona imala neku magiju za spremanje jela.
Zamutila bi u vruću vodu ono škuro, pšenično brašno i domaća jaja, i napravila smjesu koja se tanko razliva po tepsiji. Čim bi se tjestenina stvrdnula i dobila boju voska, ona bi vadila tepsiju i mazala vruću
koricu grumičkom izmećaja, a opojni miris se širio po sobi kao proljećni lahor. Ponavljala je to sve dok iz činije ne bi iscijedila i posljednju kap pjegavog razliva. Sačekala bi da se slojevi maslenice malo utište u
pekari i onako vrelu bi prstima kidala, da od slojeve pečene maslenice na sredini tepsije pravi kupastu figuru. Onda bi sve to prelila vrućom smjesom od rastoplenog ovčijeg sira i kajmaka.
Pokušavam da je imitiram, ali tek ponekad osjetim slično zadovoljstvo. Na sudoperi su namirnice za završnicu Jugo-ručka. I tako, dok margarin miješam na određenoj temperaturi, da se umjereno
i lijepo istopi, gubim se u mislima. Ne dešava mi se prvi put, dok kašikom lagano miješam jaku masnoću, da za mirisom odem tamo dolje u zavičaj. Vidim moju, rahmetli majku: uz šporet smederevac
sprema isti ovakav ručak, samo što je miris njenog izmećaja bio bolji i ukusniji. Da, magija njenog ručka je u tome. Izmećaj! Poslije ručka ću napisati priču o bihorskom izmećaju – zarekoh se sebi. Ponekad je dovoljna i najmanja sitnica da nas podstakne na sjećanja, a neko je zapisao da su “sjećanja jedini raj iz kojeg nas niko ne može protjerati”. Godi mi ta konstatacija i rado se vraćam svome
djetinjstvu. Onom bezbrižnom raju u kome smo imali sve drage osobe oko nas i organizovali tako uzbudljive igre od jednostavnih stvari i mašte. Rado smo dijelili krišku hljeba premazanu marmeladom i
sve drugo što smo dobijali od naših majki. Bezbrižno smo rasli pod budniom pažnjom roditelja, koji su davali sve od sebe da nam život učine ljepšim i spokojnim. Radovali smo se čak i slučajnim prolaznicima.
Ne sjećam se tačno kada je žena, zvala se Hasna, prvi put ušla u našu kuću. Može se reći - kuća pored puta - svi navrate, pa i ona.
Mama je srela na ulici i zaustavila da kupi domaću vareniku od nje. Od tada je ona redovno dolazila subotom i ponekad utorkom. Dešavalo se da nas zaobiđe, ako je presretnu druge žene iz naselja i kupe sve što je ponijela u varoš. Jagmile su se Haremke koja će prva Hasnu da vidi i, krijući od moje majke, odvede kod sebe na kahvu i da kupi od nje sve namirnice. Hasna je donosila boce varenike, sir, kajmak, izmećaj, ponekad grušavinu... i kokošija jaja u kojima se crvenilo žumance kao ruža. S jeseni bi stizala sa cegerima punim šljiva, krušaka, jabuka, drenjina ... oraha... Svega je donosila.

- Moj rodo, svaki put kad dođeš u grad, prvo svrati kod mene. Ti si čista i uredna žena i zato ću samo kod tebe da kupujem. Što mi bude viška pomoći ću ti da prodaš u komšiluku - kazala je mama jednog dana uz kahvu našoj Hasni. Pomislila sam da će se naljutiti, no, ona se nasmiješila i zahavalila. Od tada sam je doživljavala kao dobru tetu koja je znala u ranu zoru da ostavi pune cegere ispred naših vrata i tek
sljedeći put uzme novac od moje majke. Često bi ostavila posebno izdvojenu voćku za mene ili smotuljak lješnika, teglicu pekmeza... Voljela me, a i ja sam znala satima da je čekam, da slučajno ne razmine
i ode nekom drugom u komšiluku. Htjela sam da obradujem majku, jer se ljutila ako mora da rasteže kuglu izmećaja do Hasninog sljedećeg dolaska. Kao da je u svako jelo morala da stavi makar mrvicu izmećaja.

-Eno ti je teta Hasna! - zadirkivala su me djeca iz komšiluka, čim bi je ugledala kroz Hareme, a ja bih potrčala da je sretnem.
-Hajde, blagoš, sa mnom. Ima nešto i za tebe, samo da odmorim ruke - prošaputala bi zadihana od brzog hoda i žurbe prema našem dvorištu. Stalno je žurila da što prije isprazni svoje šarene cegere i korpe, da bi u ivangradskim prodavnicama kupila što joj treba za kuću.

- Hitam, sestro mila, nokosni smo! Deca su mi sitna, a moraju da čuvaju velku stoku, posatiraće se - govorila je zabrinuto mojoj mami.
- Ne brini, tvoja dobrota i čestitost će da ih štite - tješila je mama i pomagala joj da rasporedi sve što je donijela. Mislim da nikada nije stajala za pijačnom tezgom. Sve bi usput prodala. Hitala je da za dana
stigne kući, na selo. Objasnila mi je da autobusom putuje do Petnjice, a ostatak puta pješke do svoje kuće.
Debeljuškasta, okretna, sa malo priče, brzo je osvajala poštovanje gradskih žena . Imala je u desnom oku crvenu mrlju koja se kao leptirić pojavljivala ispod trepavica kad joj pogled ode ulijevo. Zbog
toga je Nune jednom pitao mamu: “Je li ti dolazila ona čakarasta?” Jednom, i nikad više, poslije reziluka kojim je zasut. Imala je dugu pletenicu pokrivenu bijelom šamijom. Njeno lice, ogrubjelo od sunca i znoja, čvornovate ruke i seoska odjeća , nijesu joj bile sebet da ne bude rado viđen gost kod gradskih hanuma. Pri ulasku u kuću, prvo bi sazula opanke i skinula grubo pleteni džemper, koji je prekrivao od ramena do ispod pojasa. Kao neki oklop, činio je njeno tijelo mnogo grubljim i snažnijim nego što jeste. Tek kada bi se oslobodila grubog ogrtača, ukazao bi se drugi, finije pleten džemper sa ukrasnim šarama, skladno urađen prema dimijama, što je zajedno otkrivalo ženu koja začas može biti prava hanuma.
Divila sam se njenim energičnim pokretima, a još više blagosti koju je znala da ispolji u trnucima nježnosti prema meni. Posebno mi RAZMEĐA BIHORA - Festival priče 2017 - se sviđao Hasnin govor, nalik na žubor potoka. Hitro i jasno odgovarala je gradskim ženama ne ostavljajući ni trunke prostora za dilemu da li je
to tako ili nije. “Ako si muftačna, mogu da ti poklonim, a ispod cijene ne dam, da me nimet ne oguba”, govorila je čaršijskim miletkama, odmah krećući dalje. Nije dozvoljavala da joj iko natruni ponos i sve što je iz kuće donosila sa ogromnim trudom da stigne do naše mahale. I danas se čudim kako je mogla onoliki prtljag da nosi od Rudeša do Harema.

- Sve drugo nekako, ama izmećaj ka’ Hasna niko ne pravi - govorila je moja mama komšinicama dok bi ćakulale uz kahvu – Ona ne vara, ne skida kajmak sa mliijeka. Zato joj je izmećaj onako bjeličast i čist, a kada se istopi nema nikakvih grumuljica u tavi. Mojoj radoznalosti nije bilo kraja. Pokušavala sam da odgonetnem zašto je izmećaj toliko važan? Kako se pravi ? Hasna je pričala:

- Prvo pomuzem krave, procijedim jomužu i stavim na šporet da se prokuha. Onako vrelu vareniku prelijem u karlice, to su posude od drveta, kao male lađe. Varenika se postepeno hladi i na površinu se uhavati korica od kajmaka. Sjutradan taj kajmak pokupim drvenom kašikom i sa malo varenike naspem u stap. Stap je kao drvena kaca, samo uska, uska i visoka, meni malo više od pojasa. U stapu ima drška sa drvenim tučkom koji ide prema dnu stapa. Kad se napuni više od polovine stapa, za dan ili dva, onda mogu da metem. Prihvatim se jednom rukom za stap, a drugom za onu dršku i udaram, udaram kao
da tučem vareniku i kajmak. Udaram, udaram, ali pažljivo, da ne prska okolo dok se ne počnu izdvajati masne pahuljice od kojih na kraju pravim grudvu izmećaja. Jesi li razumjela?

- Jesam, a što je toliko važan izmećaj?
- Zato što je u njemu sve najljepše iz trava koje pasu naše krave, a ima i malo moje duše u njemu, kazala bi sa osmijehom, milujući me po kosi.
- Ummm... Mami kako lijepo miriše tvoja kuća - trznu me poznati glas.
- Hvala, sine, valjda će i maslenica ličiti na onu sa Hasninim izmećajem.

 

 

ZAŽMURI

Zvijezde su se
rascvjetale kao lale.
Istopila se čežnja
i krcka, krcka lješnik
betoniran u čokoladi.

Zažmuri.
Otvori kapiju.
Ti letiš na krilima mašte.
Zaustavi kišu,
svejedno je,
u mraku se samo
kišobrani pomjeraju.

Noć je i premijera
nekog novog filma.
uspjeli smo.
Zavadili smo dugine boje.
Vidi kako od bijesa se
razlivaju po travi.

Prigušiše topot bijele grive.
Otvori kotar pusti je
da se od goniča sakrije.


Haris Bukarić 

55.Haris Bukarić (2003.) / Njemačka

VODA

 Pozlaćena kiša!
Na svjetlima bijelim
zemlja se dijeli;
Padat će opet...

Oblaci krhki!
Zar nije već dosta;
kad od ovog mosta
odraz postade?

Umire snijeg!
Sad navire nemir,
i crven je svemir;
a prostora nema...

Gube se koraci!
Na travkama tiho,
Ispraćen stihom;
Umire mrav...

Nebo je blizu!
I svake sekunde
Zvijezde se nude;
jer polja nema!

Tišina grize!
A sve je glasnije
i možda će kasnije
doći buka...

A nikoga nema!
Guše se ceste,
ribe se mrijeste,
ali fali još soli!

Mjesec ne gleda!
Sve je u mraku,
i u stranu svaku
samo ogledala vrište...

Ne postoje laste!
I oblaci bježe,
zemlje su svježe
a o Suncu ni riječ...

Tonemo sami!
Otišli su mravi
bez krvi po travi.

A samo još kos
mrtav leži tiho.


 56 Marela Jerkić Jakovljevič

56.Marela Jerkić Jakovljević (1956.) / BiH

POĐIMO

Pođimo danas
tražiti pukotine
gdje sol ne će dotaći nam oči,
gdje bol ne će teći našom rukom
ni rat našom krivnjom.

Golica me ova duša
nemirom satkana
i ne mogu umaći koracima
što love me.

Noge nisu htjele
putove zamršene.
Mrze oni što voljeti nisu znali.

I zvijezde padaju
dok jezici sijeku nebo,
dok rađa se i umire dan.

Jahače umorne
uspinju na oštrice noža.

 

OPIJENA SJENAMA

Ćutim ljeto
opijena sjenama,
vatra je moje kraljevstvo
voda je moja sloboda
ti si gitara moja.

U dubokim modrinama
razletjelim zvijezdama
gube se oči
a usta nijeme pred svijetlošću.

Između valova
jedan val
u pljusku jedna kap
u zraku svjetlost,
između glazba.....

I jak me vjetar mota
putovi kruže.

Ovdje me nema.


 Hava Sakic

57. Hava Bužo Sakić (1967.) /BiH

BEGOVKA

U Osmanovića rodu, begovske loze
na visoku čardaku Zulejha rodi,
jedno malo čedo, žensko čeljade
al' Omer-beg sa sobom "bitku vodi".

Želio je sina i nasljednika svoga
maštajuć' o sreći što dijete donese,
tiho na sedždi moleći Boga
da željenu radost begovka donese.

Kad' mu haber dođe da sinak nije
i da bešika Mejru zaljulja,
suze iz oka ne mogaše da skrije
a bol iz duše najednom zakulja.

Nad cio begluk nadvila se tuga
raslo je dijete, u djevojče stasa,
živa rana na srcu posta
rođeno evladče bez vida i glasa.

"Bože dragi, šta sad da radim
jer više radosti nemam u životu,
kome kule i dvore da gradim
i kako da skrijem ovu sramotu?"

Odgajajuć' šćer po adetu kuće
Zulejha vehne u dvoru svome,
jer odbačena od poroda bješe
osim Bogu, ne imade zborit kome.

Ponekad bi mati izvela šćer
da se prošeta podruku s njom,
'nako gizdava došla bi na prela
a momci rasipaše uzdahe za njom.

Jedne noći zakuca na vrata
mlado momče iz obližnjeg sela,
podruku vodeći mlađahnog brata
kazujuć' da Mejra mu je u srce sjela.

Ljutito li prozbori oholi beg
i sa vrata odmah otjera braću:
"Gon'te se oklen ste došli
zar mislite da blago i šćer vam daću!?

Mejra ne vidi, niti ona priča
pod mahanom odraste šćera moja,
al' za fukaru je ne dam
e, pa neće biti momče ni tvoja!"

"Što li to zboriš, veliki beže
jer tvoja besjeda srce mi cijepa?
Na Dunjaluku sreće ima
za svako momče, pa i mene slijepa.

Lijepu Mejru daćeš kom' budeš htio
i onom' ko l' paše bogatstvu i tebi,
samo upamti beže, jedno -
niko k'o ja, nikad šćer ti pazio ne bi.

"Bježi iz avlije fukaro jedna
i nek' te đavo što dalje nosi,
moja šćer je i ovakva više vrijedna
a s tobom bi mogla samo da prosi.

Nemoj tako, stari beže
jer nikad ne znaš šta te čeka,
danas imaš, a sutra već - ne
za svaku boljku nađe se lijeka.

 

ODAĆU VAM TAJNU

Često ja pjesmom snove odam
i otvarim pute mašte svoje,
đahkad zgodu jeftino prodam
samo poneko zaviri u srce moje.

Dodam u maštu pregršt sreće
i poletim na krilima stiha svoga,
znatiželja tetura, mislima šeće
pa sletim na ivicu sunčevog roga.

Ponese me vjetar daleko, visoko
udara šibljem iz svoga gaja,
dohvatim oblak, protljam oko
i nađem se u trenu nasred Raja.

Pogled mi šeta, daljina zove
zažmirim malo, trun gledam,
a iznad mene oblaci plove
umoru neću noge da predam.

Preletim gore, udahnem zraka
pa punim plućima lakše dišem,
sklizim u polje prije mraka
al' maštom i dalje po zraku pišem.

Skupim granja, potpalim vatru
pa pristavim za se jednu,
sjednem uz nju, razapnem šatru
pozovem vjetre da sa mnom sjednu.

Dok Hladni s Toplim uz kahvu zbori
violinu svira vjetrić Drugi,
od pjesme vrapca grmlje gori
samo ja putujem po snova prugi.


 alma buljubasic 2

Alma Buljubašić / Danska

STVARNA USPOMENA

Ne pitaj za mene
ne zovi me više,
prošlost našu
budućnost mi briše..

Ne pitaj za ženu
nit joj traži sjenu,
nema je više
samo jednu uspomenu..

Život nek ti blista
nije više ista,
samo u duši
ostala je ista.

Želio si mnogo
a dobio malo,
prošlo je vrijeme ljubavi
do koje mi stalo..

 

VRATA RAJA...

I kada se san ruši
imaj ljubav u svojoj duši...

Zagli se njome i više ne zebi
priušti toplotu srcu i sebi..
Nek’ nas ona spaja
i vodi do vrata raja...

Ne budi njena daljina
niti kleta davnina,
pođi k meni
u sabah prvi kreni..

Ne dopusti da život nas slama
nek’ vječno bude sa nama,
godine neka nam broji
dok duša postoji....

U venama nek’ bude duboko
da ne vidi je naše oko,
živjet će od srčanog sjaja
sve do vrata raja....


 Samira Jakupovic 1

59. Semira Jakupović (1963.) / United Kingdom

KAD PJESNICI ODLAZE…

Posvećeno pjesniku i novinaru Idrizu Saltagiću, te svim pjesnicima koji su napustili ovaj svijet

Kad pjesnici odlaze
Pera dugo grcaju u mraku
Na hartiji ostavljajući mrlje od tinte i suze
I tješe pjesničke muze

Kad pjesnici odlaze
Ostaje nijema praznina
u srcu vječita zima
I u toj samoći
Stihovi, rime,
Traže svoj dom, svoje okrilje
Riječ živi, riječ nikada ne umire

Pjesniče, i večeras mi u san dolaziš!
Korakom laganim pored mene prolaziš
I rime siješ kao sjeme
Iz kojih plodovi rastu
I mehlemi za tugu i nespokoj
Recepti za sreću, refreni za ohrabrenje
Poneki stih za svako stvorenje

 

I dušu moju zarobiš
Pa s pjesmama na usnama
nije ni toliko teško
Ovo životno breme

Pjesniče!
Ti nikada nisi pravo otišao
Na koricama, sitnim slovima
Urezano tvoje ime
Vrijeme teče, prolazi
Ali, vrijeme je ipak stalo

Ti postaješ bezvremenski
I ne mogu ti ništa kalendari
Ni decenije, ni stoljeća
Ti si oduvijek pjevao
Ti ćes zauvijek pjevàti
Vječiti sanjar si bio
I pišući umirao

Kad umiru pjesnici
U samoći plaču tužne breze
I ptice više ne poje
Boemski šeširi na čivilucima čuče
I dugo ih pitanja bez odgovora muče

Mi ostadosmo
Pisajući hvalospjeve i ode
Žaleći što još jedan čovjek ode
Al’ jedna misao se u glavi vrti
živjet će tvoje djelo
I nakon tvoje smrti

 

NADA UMIRE ZADNJA

Kad umire nada
Savršena kula od karata se ruši
Masivan teret na mojoj duši
I suza u grlu što guši.

Razočarenje je jače
Od nadanja da bolje sutra će doći
Da ću opet
smijati se moći
Životu u lice
I ovim tužnim danima
Nehatnom izazovu sudbine
Što moje kule od karata ruše.

Moja nada
U hropcu je
Kao srna pogleda ranjenog
U bijegu pred bezosjećajnim lovcima
U potjeri za plijenom svojim
Dok stiskam slamku spasa

Ja – davljenik
U valovima nabuhle vode proljetne
Nevještim zamasima siječem podivljalu vodu
I grcam ispod površine
U ime nade moje
Što okreće mi leđa
I bezobzirno vrijeđa.

Penjem se uz oštru liticu
I bodrim sebe
Da ne pokleknem
I mislim još malo
Pa do vrha svog ću stići

Gubim se pod surovošću kamena
Pod zovom vodene dubine
Pred iskušenjem sudbine
Pred neizbježnošću gole istine

Ipak, ništa nije gotovo,
Nije to, nije kraj
Primjećujem sunce
Iznad moje glave sja
Dok kamen pod nogama bode
I kotrlja se
Suha grla uz liticu uspinjem se
Vučem zrake njegove
I ne predajem se.


 

 Ensar Bukaric

Ensar Bukarić (1968.) / BiH

ŽIVOT NAS UČI

Teško je tad bilo ne pokazati emocije,
ali, eto, ja to već nekako mogu, život nas uči,
i to smatram, valjda, nekom teškom psihičkom bolešću,
nekakvim poremećajem ili stresom preživljenim u mlađim danima.
Bojim se, prešlo mi je u naviku da takav budem,
ma, šta će onda ljudsko ostati u meni?!

Samo sam te snažno zagrlio i kazao da se u Boga uzdaš
kud god da kreneš i šta god da radio.
Više riječi nisam imao, napustile su me
kad su mi možda i najviše trebale.

Mati ti je plakala, u stvari, rasplakala je sve oko sebe.
Neki stari fini ljudi što sjedili su ispred nas,
gledali su te, sine, kako se grliš sa majkom
i plakali su gorko, baš kao i ona.

Ti si pri tome bio pravi muškarac,
bez obzira na tvoje mlade godine,
godine maloljetnog dječaka godišta dvije hiljade i trećeg.
Nisi me razočarao, ali bih možda iskreno volio da jesi.
Da si zaplakao i da si rekao da ti je teško što ideš,
da bi volio da ostaneš kod kuće,
vjerovatno bih te očinski vratio kući
sa tuzlanskog aerodroma, ne mareći nizašto i nizakoga.

Nisi zaplakao, prošao si kontrole pored ljubaznog osoblja aerodroma,
a tvoj mlađi brat pokušavao je da ti privuče pažnju,
da te nasmije ili da te zezne, kao i svaki dan što je činio.
Nisi se osvrtao na njega, i ni na koga,
bio si zbunjen, kao i mi koji te upijamo očima
do trena kad ti je bjelinu majice sakrio čošak
prostora u koji nam nisu dali pristup.

Ostalo je bilo još sat i nešto da poleti avion za Freiburg,
a mi smo se jednostavno pokupili sa aerodroma
i kao da smo jedva čekali da krenemo kući
nekako nestvarno udaljenoj.
Valjda od muke sam rondao da je kafa na aerodromu preskupa
i da bi im bilo bolje da prepolove cijenu,
da im se tako isplati bolje nego da samo jedan sto bude pun.

Tvoja mati nije slušala šta govorim, ni tvoj brat,
jednostavno, oni su mislili na tebe,
a ja, eh, ko me pita, što su iz mene iščupali na silu
sve ono na šta sam ponosan bio i ostao, sine moj.

Lakše mi je bilo napisati pjesmu o danu
kada su te na svijet donijele rode
(Ma šalim se, dovoljno si odrastao da znaš da to nisu bile rode).
Tada je igrao neki film sa Jamesom Belushijem.
Sada pratim Godzilu i znam kako voliš te nestvarne filmove,
nemam pojma šta se u njemu dešava, ali izgleda da je svijet ugrožen.
Ma, to će Godzila riješiti, sad pa sad, ne treba sumnjati u to!

Nisi mi odgovorio na mail, ali mati kaže da ti je lijepo,
da si oduševljen sa svime što vidiš u školskom internatu.
Doručkovao si, za ručak je bila neka tjestenina, a naveče piletina.

I meni je odmah lakše, to svijet je kojem težiš.
Znam, bićeš oduševljen sa djevojkama iz Libana, Njemačke, Japana...
Respektovaćeš običaje i uvjerenja drugih tinejdžera. Tako si odgojen.
Znam te... Neka! Živi svoju mladost, red je da bude dostojanstvena,
vrijedna tebe i tvojih vrijednost koje može samo roditelj da zna.

A znaš put nazad, ako nešto, ne daj Bože, krene po zlu.
U očima roditelja bićeš opet isto vrijedan
i opet ćeš biti voljen kao i da si postao nobelovac,
dragi moj sine, kako si samo tako prebrzo odrastao?

 Gornji Vakuf, 24. 08. 2019.

 

KNSINFO/4.4.2020.g

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica