Aplikacije_5 / 9.Međunarodni književni susreti-2020

61. Nadica Ilić / R.Srbija
62. Avdulah Ramčilović / Austrija
63. Kemal Ljevaković / BiH
64. Zoran Antonijeviċ / R.Srbija
65. Nermina Šertović / BiH
66. Refka Dedić / BiH
67. Damir D. Ocvrk / R.Hrvatska
68. Zumber Muratović / BiH
69. Jasna Šemiga Pintarić /R.Hrvatska
70. Adnan Sijarić / BiH
71. Mehmed Meša Delić / Njemačka
72. Ljiljana Jerončić / R.Hrvatska
73. Ivan Korponai / R.Slovenija
74. Jure Drljepan / R.SlovenijA
75. Đurđa Vukelić Rožić / R.Hrvatska


61. Nadica Ilić (1948.) / R.Srbija

SIN MI KAŽE

Sin mi kaže,
ne ulazi u bas,
on je poguban,
sačuvaj Bože,
za vas.

Leti bez krila,
kao morska diva,
da bi živa bila.

Corona virus vlada,
čuvaj se od svega,
volim da te gledam,
u srcu te nosim,
sa tobom ponosim.

Živa bila majko moja,
gledala me uvek s ljubavlju,
činiću sve da me tvoje misli
prate u dobru i zlu.

 

ZAGRLIMO ŽIVOT

Proleće se budi u meni,
svojim mirisom opija mi dušu,
telo mi razgaljuje
i sve moje misli pleni.

Ptice najlepšu pesmu poje,
pčelice se s ljubavlju roje,
Sunce blago obasjava
pupoljke cveća i drveća.

Neumorni mravi sjatili se,
jedan preko drugog,
hrleći svojim mladima
s trunčicom u ustima.

Prolećni miris ljubavi
opio livade, brda i doline,
majskim Suncem obasjao
nebeskim sjajem prirodni veo.

Zagrlimo život,
obasjan prolećnim Suncem,
prožet nebeskim sjajem,
prkoseći nevidljivom
uništivaču zdravlja coroni 19.


 

62. Avdulah Ramčilović (1945.) /Austrija

PJESMA KAO SVJEDOK

Ne treba mnogo trošiti vrijeme
na sporedne stvari i neke dileme,
već što više života staviti u slike,
muziku, umjetnost, pjesme i poeme.

Sve materijalno nije samo naše,
ma koliko da je vrijedno i skupo
prolazi i mijenja svoje lice, vlasnike,
i bilo šta što čovjek materijalno ima
nije ponio tamo gde se vječnost zbiva.

Duhovno blago, umjetnost,
književno djelo, nauka,
muzika, slika, pjesma,
ostaje da vječno svjedoči,
o nama žubori i pjeva
kao najljepši izvor, česma.

I svijetli puteve rada i života
i kad prođe kratka godina stota
i sve drugo što će za nama ostati
kao najljepša zvijezda i dūga sijati.

I kada nas ne bude bilo više
cvijeće će cvjetati, sunce grijati,
žito klasati, bijeli snjegovi vejati,
padati listovi žuti
i naša djela će osvanuti.


 

63. Kemal Ljevaković (1948.) / BiH

PANTA RHEI I VRIJEME

Trošimo vrijeme nemilice,
Kao devalvirane novčanice, izobiljno
I svako(dnevno) ga nema dovoljno.
Kazaljke trate krugove sporohodno - uzaludno
Sva jutra sad-pa sad, odu u sutra.

Ali, vrijeme ne ide i ne teče -
Ono stoji. Sve drugo:
Kako-tako, kako-kada i kako-gdje,
Ima svoje ići i teći i ima prolongacije
Jedino i samo, vrijeme se ne može ostaviti za kasnije.

Vrijeme ne ide i ne teče,
Ono stoji, i brojkama kada se broji.
Sve drugo se miče, mijeni
U vascijale svijete
I u svih nebesa domete, i stanja -
Mirijada tokova i linija su
U krugove trajanja sapete,
Pa traju, traju u svoja opetovanja.

Vrijeme ne ide i ne teče,
Ono stoji kao sjenka svega,
I neće nestati, niti (pre)stati -
Da svjedoči panta rhei
I da svak(ojak)i tok prostora
U tijek vremena kreće
I da sva nestajanja i nastajanja
Su, samo, sebi same preinake
Izvorišta i utoke.


 

 

CORONA - MOJA DVA SVIJETA

- Mart bere škart! - narodna je memorija za mjesec u kojem se mijene zima i proljeće - život i smrt ili smrt i život. Ima li dvije hiljade i dvadeseti mart, po Isa a.s. iliti Isusu K(H)ristu, taj usud i potvrdu? Svaki dan nam broje umrle od nekoliko njih do nekoliko stotina, i to samo od, jedne malenkosti, jednoga virusa kojeg imenovaše coronavirus iliti COVID-19. Smrti od drugih virusa koje znamo i sa kojima smo vični i družili se ne broje se, broje se samo one smrti koje dolaze od nepoznatoga.
Sedamdeset i drugu godinu nosim na svojim plećima. Oni što me znaju vele da se dobro držim. Ali, rizična sam grupa za coronavirus, tako da zvaničnici države i virusologije javno proglasiše naredbom - ni makac iz kuće - vele, mogu naškoditi sebi, ali što sebi, mogu i drugome, a to je više i važnije od mene.
Dvadeseti dan sjedim u kući. Nešto sitno uradim oko drva i vatre i oko toga da nešto zalogajim. Ponešto pročitam od Volt Vitmena, Maka Dizdara, Hermanna Hessea i gotovo u pravilu čitam bujice poruka na Facebooku: o coroni, o bivšim kugama, o teorijama zavjere, o proročanstvima, o tome šta sve piše o epidemiji u svetim kitabima, do toga da nam je corona morala doći pa čak i trebala kakvi smo - da se opametimo, da dođemo na tobe, pa čitam poruke sve i one o vizionarenju svijeta poslije corone i života onih koji prežive i ako je itko preživi. Najviše od svega što činim - ja mislim. Razmišljam o svemu, pa i onome o čemu nisam mislio da ću ikada i pomisliti.
Sjedim u kući. Tišina kućom odjekuje. Često zatvorim oči pa i vidim ono što mislim. Tako u nekim trenucima negledajućim očima umjesto budućeg svijeta, vidim davni prošli svijet, moj. Vidim kuću, djedovu čardakliju, punu čara i ljepote, i k'o šipurak puna ukućana - djece, sve jedno drugome do uha, najviše. U četiri strane pokrivena - oštar krov k nebu stremi. Crna šindra, a k'o vosak je prvotno bila. Koliko li je samo bijelih snjegova na nju palo i niz nju skliznulo, i vrana s nje zagraktalo. Otima se nekadašnjem tesarskome majstorluku, pa poneka šindra nedostaje a neke se još drže pri padu sa streha što su nekada držale velike zehmerijske ledenice kojima su se djeca divila i obaljivala ih.
Na sredini zapadne strane krova je badžansko oko što je dimilo ognjem i ognjištem, i životom oko njega sjedeći na tronošcu, i djedovim pričama o životu prošlom i budućem, o vilama i vukodlacima, o ljetu i ljetini, i sutrašnjem težačkom danu...
Zidovi čardaklije šeperom progledavaju, što su ih žune i djetlići izbušili svojim kljunotukom, pritom stalno osluškujući neumorne mesnate žagure što uporno i ne treneći ni trena rastaču stogodišnju drvenu kuću.
Ispred kuće je široka avlija, unaokolo obaljenih tamaca i vrljika, kojom krili šarolika živina povazdan kljucajući i kokodakajući. Nad njom nadobudno bdije, uzdignute glave, zlatasta perja, pijetao k'o nad svojim haremom, ali im red i rad u prhe i još glasnija kokodakanja poremete djeca u svom trku u buljucima u svojim ganjama i žmurkama.
Na sred avlije je crni dud, moćno stablo, dvoje ruke ga obgrliti nisu mogle. Rodile grane, natukle, ko radiši mesnatih buba. Dudovi krupni i slatki, pomamno ih mi jeli, brljavi oko usta, po obrazima i nosu ubrljani. I mi djeca a i veliki, na dud smo se peli, pa k'o svilci u košulji debeljači i brljci po granama dudove smo zobali, obdan i u zalazak sunca ponajviše, ispod i po dudu djece vri. I jutrom, naćesrce, prije hoda koka, mi bismo se dudovima sladili - onim ponajboljim što su sinoć s grana sami pali, što se ručicama našim dokučiti nisu dali.
I sada mi niz dud iskidane nevidljive niti svile vise, i sad su mi krupni k'o prsti, medom slasni, i sad im čujem mirise i s grana sjećanja ih dokučujem i opet dudove jedem - crne, bijele i šerabije.
U avlijskome travnatom zelenilu dva su radna prostora bez trave a svako je sa po jednom kladom. Jedan je pripadao muškom poslu, a drugi ženskom.
Na jednom pepeljastom prostoru ispred kuće na desetak koraka, malo ukraj avlije, je pàrenica - šuplja klada oko metar visine i oko pola toga širine, iz koje, od ranog jutra do poslijepodneva, bugija lukšija iz pređne lanene odjeće poparene pepelom i ključavom vodom, da bi, izlukšijana i sterilisana, već u potočnim virovima, malo dalje od kuće, bila ispirana i do večeri na srgovima razastrta bila.
Drugi prostor je ugažen i razasut iverjem - drvarišće na kojem je jedna vodoravna, malo u zemlju ugniježđena, klada. Po sredini je sjekira izgrizla i jednog dana će je pregristi. I kada se to desi proći će i ona kroz dimnjak kroz koji je prošla svaka cjepanica i prisječak pripremljen na njoj, a umjesto nje doći će druga slična njoj. I ona će da trpi po svojoj leđnici teška zamahivanja drvosječe i zasijecanja oštrice sjekire sve do jednoga dana, zadnjega dana svog.
Zvrcnu poruka u mobitelu. Prenuh se, kao iz sna, iz svoje daleke prošlosti, iz svog snovitog djetinjstva. Otvaram poruku. Krupnim masnim slovima naslovljen tekst i naslov oblikovan tako da mi se ne da oteti mu. Ne može se ne pročitati ga. I nije jedini takav. Od kada se pojavila vijest o coronavirusu svi su naslovi takvi, pa se u kontekstu izolacije uglavnom i čitaju. Čitam naslove: konačno se objelodanilo - ovo je projekat, Bill Gates, George Soros, životi su roba, zbog manipulacija kasni isporuka testova za COVID-19, u Italiji za jedan dan umrlo 789, u Španiji u jednom danu umrlo više no ikada igdje - 864, i tako danima, životi se svode samo u brojke, u Parizu nedostaje mrtvačkih sanduka, potrebe za kremiranjem prevazilaze kapacitete komore, u Americi najviše zaraženih, njemački stručnjak otkrio mračnu tajnu coronavirusa, uskoro dvije milijarde ljudi u izolaciji, kancelarka velikog srca oboljela od corone, britanski princ pozitivan, virus ne raspoznaje bogate, ni kraljevske fele, ni plavu krv, lijek za coronavirus u tunelima visočkih piramida, tajfun u Americi, 6,5 Richtera zemljotres u Zagrebu, ni jedno zlo ne ide samo - jedna neman ljude utjeruje u kuće, a druga neman ih istjeruje, njemački ekspert otkriva šok o coronavirusu, cijeli svijet u radosti - otkriven lijek - limun i soda bikarbona u čaši tople vode, Kina se oporavlja, Papa pozvao hrišćanski svijet na molitvu -urbi et orbi- koja se moli samo u uskršnjoj molitvi, itd. u nedogled.
Bilo je uvijek maski i ljudi ispod maske, samo su bile k'o skrivene, nevidljive, samo su se nazirale, a ljudi se pravili da ih nemaju. Maske više nisu nevidljive, ne padaju s lica, sada se stavljaju, svi su sada otvoreno pod maskama. Sve što nije bilo sada biva, a što je bilo više nije. Sve se pretvorilo u svoju suprotnost u svoju negaciju. Odjedanput je život stao, stao da se odmori, da predahne ili da izdahne, kako kome, nikome se više ne žuri nikuda. Ljubi bližnjeg - kao da nije više u Božijoj zapovijedi, nismo li umjeli to činiti, pa nam je oduzeta. Zbližavanja, druženja, komšijska sijela su nestala. Porezi, kamate, profiti, putovanja, turizam, olimpijade, festivali, liga prvaka, rat u Siriji, Palestinci u Gazi, hodočašća, dženaze - neko je na Facebooku objavio fotografiju: hodža u crnom džubetu sa ahmedijom stoji a ispred njega tabut s mejtom prekriven zelenom čohom, hodža sam klanja dženazu... eto, ni to više nije važno. Pitamo se, šta nam je sve do sada bilo važnije od živótā, najedanput je postalo sve nevažno, a životi najvažniji ali samo od smrti coronavirusa, svaka druga umiranja nisu važna, bivaju radosnije smrti od nekih drugih bolesti, negoli od corone, a smrt je smrt - bez razlike je tužna, ali eto nije više jednako tužna. Sve je drugačije, čak je i nikab, marame koja prekriva lice žene, no vide se oči, naveliko osporavan u nekim evropskim zemljama, je doživio svoju liberalizaciju i mutaciju - ne zove se više nikab, no maska; nije više crnā zastarjelost, već šarolikost i naša savremenost; ne nose ga samo žene, već i muškarci; nije više u vetu nekih sistema, legaliziran je, poželjan je i u naredbama je; tako da nam je jedino još isto da sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu, a kada to ne bude u kijametu smo.
Kada se dospije u treću dob, u rizičnu skupinu, mogla bi se i prihvatiti pomirba sa coronom i odlazak sa ovoga svijeta, ali teško bi se prihvatila prazna dženaza bez svojih ljudi, prijatelja, kolega, rodbine, poznanika, ne bi bila lijepa dženaza kako se to u muslimanskom običaju voli reći kada je dženaza brojna i na njoj svita viđenijih dženazlija, koji svojim prisustvom kazuju svoju posljednju priču o umrlom i halal mu izuste.
Neki govore kako ne treba prezirati i vrijeđati coronavirus, jer je ovo iskušenje, ako je i zavjera, opet je to plan Svevišnjeg, koji nas podsjeća da se vratimo ljudskosti, ad(a)emovskoj izvornosti, vratiti se smislu porodice, čistotama vode, zraka i zemlje, moralu i moralnim principima i nadasve da se približimo sunetu i križu kako bi propovjednici kazali - vratimo se Stvoritelju, ali eto oni što umru oni se i vrate Stvoritelju, ali živi, dok su živi nekako se teško vraćaju, a morat će prije ili kasnije, s različitim predodređenjem ovisno od toga.
Potrebno je da shvatimo važnost tog sićušnog moćnog nevidljivog svijeta, da može pomoći, da toliko može i odmagati ako mu budemo oponirali i ne budemo mu u susret išli naukom i molitvom, jer on je tu s nama, oko nas, u nama, samo ga trebamo osjećati i s njim saosjećati i empatisati. Budimo i mi s njim i čuvajmo ga se.
Sve je drugačije, ništa nije isto, jedino je isto da nam, eto, još sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu, može li biti da su ovo sve najave i tom obrtu, a onda će sve ispočetka. Na kraju ili početku, na kraju svijeta ili smaka početak postoji, jer kraj i početak se samo mijene kao klica i sjeme. Na kraju života život se ne dvoji.


 

64. Zoran Antonijević (1979.) / R.Srbija

BELINA

Belina dođe kada ti odeš,
obavije prazne klupe,
samotna stabla,
stepenike,
travu i trnje.

Mrtvi psi u žbunju ožive
samo da bi zaplakali.

Ptice u magli
shvataju
besmisao letenja.

Sva ta belina
u očima nevoljnika,
prerezane vene,
putokazi od ožiljaka,
odraz duše u lokvi krvi,
dim tamjana
iz crne crkve,
tamnice ljubavi.


 

64. Zoran Antonijević (1979.) / R.Srbija

BELINA

Belina dođe kada ti odeš,
obavije prazne klupe,
samotna stabla,
stepenike,
travu i trnje.

Mrtvi psi u žbunju ožive
samo da bi zaplakali.

Ptice u magli
shvataju
besmisao letenja.

Sva ta belina
u očima nevoljnika,
prerezane vene,
putokazi od ožiljaka,
odraz duše u lokvi krvi,
dim tamjana
iz crne crkve,
tamnice ljubavi.


 

65. Nermina Šertović (1974.) / BiH

 PARODIJA ŽIVOTA

Pogled iz drugog ugla skida maglu sa očiju i otkriva istinu. Drevnu, poznatu prašinu gurnutu po tepih. Paučina je spala. Priroda diše. Punim plućima uživa, smiješi se dok se krivac njene boli o sebi zabavio.
Istina najviše boli.
Nesebično, na svoju štetu, priroda nam je dala sebe. Ona trpi, pati, suzdržava se, plače, jeca, ponekad i vrisne, pa se opet smiri, nada se, nada se da će biti shvaćena.
Ko je ovdje razuman, kome je data ta privilegija? Možda pogrešnoj strani? Razum je mutirao u tim bićima, evoluirao, počeo kršiti prvo pravilo, ne na svoga. Kao ovaj virus sada smo i mi Planetu, a i šire, opkolili, napali.Gdje god padne naš pogled, želimo i to. Na štetu svog. Životinja kad se najede, ostavi za svog druga, a čovjek je vječno gladan, neutaživog apetita, osim za hranu i za sve ostalo što mu čak i ne treba.
To strašno biće zvano čovjek je malo biće ograničenih sposobnosti, nezadovoljno svojom pojavom. Nema oštre zube, istančan miris, super mišiće ili magične mogućnosti. Zna on i da voli, da ugađa, da bude fin. Ali drugi tas je više obećavajući.
Tek njegove male moždane vijuge kriju nešto posebno, nešto što bi moglo zasijati u moru njegove negativnosti.
Fligeove kapljice ( novonaučeni termin ) , oku nevidljive šire bolest. Ja ću vjerovati da prave imunitet za loše stvari. Nus pojava im je ljubav. Ljubav prema svijetu, ljudima. Lijepim mislima i lijepim stvarima. Trajna posljedica tog nevidljivog napadača je iskra dobrote u nama. Voli, pomozi, daj! Jer to se vraća kao sreća, zadovoljstvo i mir.
Obojimo život šarenilom, povećajmo dozu prijateljstva, pojačajmo ljubavlju, dodajmo poljupce i zagrljaje, zar to ne djeluje tako jednostavno, a ponekad nemoguće.
Usporimo, da se ne istrošimo. Poredajmo prioritete, potrebe sebe i voljenih.
Mislim da je samo trend letjeti, slikati se, juriti za svojim repom. Imamo manu, veliku manu, povodljivi smo i lako nas je namamiti. E pa sad, mamac je dovoljno veliki za sve ko voli izazove. Lako je biti loš, izazov je biti čovjek, pravi čovjek od krvi i mesa. Priznati da te boli, svrbi, ali da možeš izdržati.
Nisi sam čovječe, ima još ljudi, još boraca, a ne spavača. Bitno je proživjeti hrabro, dostojanstveno, sa tragom, a ne prespavati sve. Nemoj kasniti jer ćeš propustiti najbolje stvari. Nemoj varati jer će te okruživati samoća i strah. Nemoj ubijati, to je bumerang. Nemoj krasti, pad je dug. I nemoj mrziti, utiče na kvalitet tebe.
Njeguj svoju auru, svoj ego i svoje srce. Zasijaj bez Sunca gdje god da prođeš, ispuni prostor energijom. Zarazi druge pozitivom, nahrani gladne, napoji žedne, zasluži ručak svaki dan.
Uspori ritam, prati pokrete, budi dobar sparing partner. Budi nit, a ne čvor.
Izdvoji se iz mase, budi primjer, čuvaj okolinu i imaš pravo uživati u njoj. Ona će ti vratiti i biti zahvalna. Ona je domaćin, ti si samo gost.
Poštuj pravila!

 

VJERA

Nevidljiva. Čudesna. Moćna.
Poput geografske mreže prostire se cijelom planetom. Dodirne svakoga. Kameleon sa milion lica.
Razlog postojanja,način življenja. Osobni stil.
Začin života.
Vjerovati znači živjeti. Boriti se.
Vjerovati - ljubiti, voljeti.
Vjera. Ona pravi imidž. Diktira ponašanje, želje, potrebe. Graditelj ličnosti. Iscrtava put na našoj mapi života. Usmjerava.
(Bez) Smislenost života leži u njoj. I beskraj istog.
Neopipljiva, nevidljiva, bezukusna, bezmirisna, a sveprisutna.
Uzrok najljepših stvari, najšarenijih slika, najiskrenijih pjesmi, najhrabrijih djela. Pokretač ustanaka, borbi, razbijač ravnodušnosti, sebičnosti, zlobe, laži.
Uzrok najgorih stvari, najkrvavijih slika, najlažnijih pjesmi i najjadnijih djela. Pokretač ratova, virusa, razbijač ljubavi, mira, dobrote, ljudskosti.
Mač sa dvije oštrice. I dobra vila i vještica. I pauk i mreža.
Stvar karaktera, odgoja, običaja. N-ti hromozom sopstvenog lanca.
Senzor lampica misli koje prave velika djela. Iskonska, srčana, jedina prava je poštena vjera u bilo šta na ovom ili onom svijetu, jer ta odluka drži loše misli iza rešetaka. I onda je njen put posut cvijećem, ograđen osmjesima i zaštićen zagrljajima. Neprobojni štit uma galaktičkih dimenzija.
Ona je ponekad i kao hamajlija. Štiti od loših izbora, vuče precizne šahovske poteze. Rokada našeg srca.
Meditacija, energetski krug isprepletenih prstiju sa istom željom, odbrambeni mehanizam.
Pleše s nama, pjeva, uči, raste. Nadograđuje se.
Ponekad se preplaši, ustukne, poklekne. Čini se da je nema. Ali ona je uvijek tu, pritajena i čeka svoj trenutak. I kad najviše treba probudi se, ustane. Dobije majčinsku snagu i smjelo korača s tobom u stopu.
Ne poznaje boju kože, očiju, kose. Ne smeta joj dio planete gdje živiš. Jezik kojim govoriš. Nema predrasuda niti drugih opterećenja. Ne pravi razliku između spolova, generacija, mode i običaja.
Ima strpljenja, ne nameće se.
Nekada jedini krivac za vjerovati u nevjerovatnost je vjera.
Život je nemilosrdan, okrutan, vara, šamara, laže, a nota koja ublažava tu gorčinu i ponekad je i zasladi je vjera.
Lakše je živjeti sa vjerom, nevidljive stvari su realne, a vidljive shvatljive.
Slučajnosti su nemoguće, one su pravilno izbalansirani momenti smješteni u pravi trenutak na pravom mjestu. Vrijeme je svjedok njihove istinitosti.
Život je borba, stres, strah, mnogo negativnih oštrih iglica ispucanih u naše tijelo i misli. Vjera je naš pancir, naš unutrašnji glas da je neko uvijek tu, uz nas, podrška i kad si sretan i kad nisi.
Sudbina čovjeka je da trpi jer život boli. Od rođenja do smrti mnogo je različitih stepena boli. Rođeni da se borimo, stojećki trpimo zadato, vjera nam je data kao tableta za ublažavanje te boli i stimulans za naprijed jer nije kraj dok ne zasvira posljednja sekunda.
Jin i Jang čovječanstva.
Dan i noć.
Mjesec i Sunce.
Plus i minus.
Dobro i zlo.
Zakon ravnoteže Planete.


 

66. Refika Dedić (1960.) / BiH

 

VRISAK

Šutim ja
šuti književnost
šutiš i ti
u šutnji neslaganja izlaz-ulaz
šutnjom uljuljkana živim
šutnja mi društvo pravi
šuteći vrata otvaram

šutnja u književnost umigolji
smjesti se
uzdrma je prisutnošću
šutke u književnosti
spas potražih

u šutnji književnoj
zaogrnuh se šutnjom likova

umivena šutnjom
okupana šutnjom
pokrih glavu šutnjom

na lice
nabacih šutnju umjesto osmijeha

na trenutak otvorih prozor
da mi svježi zrak pokaže
kako se suočiti sa šutnjom

no, umjesto svježine
šuteći ušeta nova šutnja

šutnjo,ostavi me
oslobodi me svoga prisustva

ne mogu više
u meni
vrisak se prosu

 

 

U BAŠTI IZAZOVA

U bašti izazova
na dan oprosta
krajičkom zašto
uz zvuke mirisa
novi dan sviće

Neko donese
ružu osmijeha
na most netom opran suzama tuge
i ostavi trag

Jedno intimno juče
zavjet s mosta prosu
okrajić želja
zaslijepi pjesma sutra

Mir drhti u meni
recitira
bajku života

Uno, teci
ponesi
moje danas
domovini
ja oči svoje ne napojih
ljepotama tvojim...

moje sutra
ispred vrata drijema


 damir ocvirk

67. Damir D. Ocvirk (1954.) / R. Hrvatska

 

MEDITERRANEO
(Lavinia)

Pjevat ću onkraj polja širokog, gdje škripi crnika i jasen treperi;
rugajuć' se raspuklom boru i suncu što se otapa u moru.
Pjevat ću iz kažuna osamljenog čim se za oblak luna skrije,
čim se oglasi lukavi ćuk a krajem zajezdi groma huk,
čim se kamen poda ljetnoj noći a zrikavci zašute u samoći.
Pjevat ću budeć' pauke, škorpije i ljute zmije;
rugajuć' se vedrom jutru i tvojoj nevjeri.
I pjevat ću zazivajuć' tvoje grudi što po metvici mirišu,
i kose što bosiljkom odišu, i ruke što lavandom pišu;
kano žedna trava koja živi kišu.
A kad' zgasnu munje i nestane groma huk,
a iz onoga kažuna poteče moja praznina i muk,
ja ću pjevati na tvojim usnama, u tvojim očima
pod tvojim stopalima...
Pjevat ću šumom bora, treptajem jasike, škripom crnike;
pjevat ću pjesmom od metvice, od lavande, od bosiljka,
i pjevat ću u poljima, u travama, u stijenama…
Pjevat ću, Lavinia, o našim raspuklim sjenama.

 

PLAVI TRAMVAJ

Koracima krotkim koračam gradom i pod rukom stišćem tvoj kišobran. Uzdam se našem sastanku iza ugla slijedeće ulice, na tramvajskom stajalištu ili na posve neočekivanom mjestu. Jer hoću ti vratiti ovaj stari, trošni kišobran.
Znaš, noge mi pomalo trnu, ali neću uzmaknuti. Hodat ću sve dok se ne sretnemo, iako je već kasno. Vani je sve više umjetnog svjetla a sve manje prolaznika, koji nekamo žure.
Ja idem polako, da mi ne promakneš. Osim toga, za tebe sam danas odvojio puno vremena.
A jučer, ili, točnije, sinoć, vrebali smo tramvaj broj dvadeset i četiri. Bilo je grozno vrijeme i cupkali smo ispod tvog kišobrana; šaleći se na račun gromova i općeg potopa. Tvoje blijedo lice bivalo je munjama obasjano, mršavo tijelo uvijala si oko mene poput konopa, u tvojim zjenicama zrcalila se svjetlost…
Ja sam ti milovao mokru kosu hladnim dlanovima, brisao kapljice vode s nosa, i grijao se, onako usput, vrelinom tvog tijela.
Da, u zadnje vrijeme bila si suhonjava al' topla, a mene je navijek tresla studen.
Onda si me upitala da li te volim, a ja smućeno izustih: „Koji broj tramvaja čekamo?!“ Nemam pojma zašto nisam odgovorio kako si ti željela. A usto, znao sam i broj tramvaja, nailazak kojeg smo iščekivali.
„Nije bitan broj, već da je plave boje“- kazala si mučno. U tvojim očima nije se više ogledala svjetlost, pa ja ustrašeno prozborih: „A, zašto ?!“
Koliko se sjećam, odgovorila si nešto u smislu beskonačnosti plave boje i naše ljubavi. Nisam baš sve razumio, ali sam pokušao zagrliti te još čvršće. No, ti si se rasrdila bez ikakvog razloga, skliznula iz mog naručja, uskočila u tramvaj koji je upravo naišao - i sve se rasplinulo u nabujalim uličnim lokvama.
I tad' ostadoh sam. Morao sam držati tvoj trošni kišobran, bilo me jako strah i tresla me studen; kao nikada prije.
A onaj tramvaj?
Bio je plave boje, zaboravio sam broj; ali nije dvadeset i četiri.
Vidiš, danas je osvanuo sunčani dan i od jutra ti želim vratiti onaj kišobran. Štoviše, upravo sam sličnu stvarčicu kupio sebi. Prvi put u životu imam vlastiti kišobran. Velik je, crn i na izdržljivoj drvenoj palici; kojom se ugodno poštapam pri traganju za tobom.
Jer, kao što i sama znaš, već dugo mi trnu noge. A sinoć si opet zaboravila izmasirati moja stopala i potkoljenice, onim mirišljavim uljem od lavande. Pored uzglavlja našeg kreveta stoji nova bočica, koja čeka da je otvoriš.
Eto, upravo stigoh na naše tramvajsko stajalište. Ne brini, sve ti je oprošteno, jer znam da su žene hirovite. A sada, kad imamo dva kišobrana, moći ćemo čekati na kiši tramvaje do mile volje. I nije bitno koji broj, već da su plave boje. Ali, ukoliko brzo ne stigneš nazad, morat ću otići i doći ponovno sutra.
Ono malo ljudi što još promiče oko mene, pita se u čudu: „Što će starcu dva kišobrana za vedre noći?!“
Najradije bih im rekao da je ovaj trošni, koji imam pod rukom, za tebe, a onaj novi, na koji sam oslonjen, za mene. I rekao bih da vrebam plavi tramvaj broj…
Opet se ne mogu sjetiti tog, prokletog broja tramvaja, a niti kada si otišla njime.
Jučer, prije par dana…ili deset godina?


 

68. Zumber Muratović (l956.) / BiH

 

BOSNA PRITOKA LJUBAVI

Cvijetne mirise donosi plima
niko nema sevdah dušu
kao što Bosna ima.
Njena ljubav iznikla gusto,
kao Vrelo Bosne svježine puna.
Bože, pomozi da ljubav obale premosti,
jer širokotalasna Bosna neprestano teče
samo joj treba malo milosti.

U Bosni ljudi dva puta žive –
jednom kad su mali, drugi put veliki!
Dva puta se vesele – jednom kod svoje,
drugi put kod tuđe kuće!
Iz mog srca ne ide, svoja na svome.
U mojoj duši je uvijek, i vazda!

Bosna je naš muzej,
njena ljepota ima puno godina.
Ona će nam reći ime.
Njena i moja zora rađa se s kahvom slatkom,
život se rađa povratkom.

Bosna pritoka ljubavi
koja nas spaja neraskidivom gredom.
Da znam da je gladna zadnji bih joj zalogaj dao,
da je žedna donio bih vode sa Igmana.
Da šeta noću kupio bih svjetlo
za brzo viđenje, jer tuđe svjetlo nemilo sija.
Talasa njenih da nije, ne bi bilo rijeke.
Rijeke da nije, ne bi bilo neba,
sunce u našim srcima ne bi noćilo.

Jul su joj iz srca istrgli,
kad se naljuti – krv joj iz očiju!
Nekada je ponor – vrh
sa kojeg se nebo nasmije!

Srećom, Bosni su ostale obje ruke.
Ostalo je srce i duša.
Ljute su rane Bosne, ali raste cvijeće
za novo proljeće!

(PS. Bosna – Bosna i Hercegovina)

 


BEHARU MOJ


O, dragi moj beharu
tvoje latice su mirisni dozivi zore.
Nikada nisi ljepše mirisao,
ti si moj rod,
moja uspomena na bašče,
voćnjake prepune nade.
Volim te više od svih koji su se
s tobom družili,
koji su te mirisali.

Ne zamjeri što ovog proljeća nisam
pored tebe da te čuvam.
Da se s tobom družim,
mirisanjem da ti se odužim.

Trpim ljudske grijehe što te dave,
nemoćno stiskam šake.
Nisam kao ti ispunjen mirisom
sačuvan pod oblake.

O, dragi moj beharu,
najteži je zagrljaj koji se dugo čeka.
Ali, znam da ćeš mi oprostiti
što nisam blizu tebe,
nisam u stanju da te čuvam.
Biće vremena da se veseliš,
nekom drugom u sjećanje seliš.

Sarajevo, 4.4.2020.


 JASNA S PINTARIC

69. Jasna Šemiga Pintarić (1971.) / Hrvatska

 

NADA

Krpala sam ljubav.
Danima, mjesecima,
godinama sam skupljala
razasuto zrnevlje
po putu
hrpimice
privijajući na grudi
ono što je
od nas ostalo.
Uzalud.
Sve je uzalud!
I novo proljeće
i nova svitanja
i novi dan u suncu.
Nada je umrla,
krvareći na raskrižju
naših uzaludnih
obećanja.

  

JA

Mirisom se, punim duše, opijam.
Uzdahom se, punim života, hranim.
Pogledom se, punim žudnje, razodijevam.
Riječima se, skrivenim, nadahnjujem.
U tvojim očima, ponovo rođena, živim.


 

70. Adnan Sijarić (1969.) / BiH

LJUBAVNA

Rekla je: „Napiši ljubavnu priču! Zašto svu tamu
svijeta u svoje čudne riječi sasipaš?
Pusti ratove!...Lijepo pišeš, ali o ružnim stvarima.“
Ja se branih, govoreći da tako mora biti
- ZABORAV se ovdje piše velikim slovima...
Ljudi brzo, tužno brzo zaboravljaju.
„Znam“ - skoro se naljutila. - „Ali u ovim zlim danima
željni smo ljubavi, a ne stradanja kojima si zaluđen.“
Ćutao sam. Već sljedećeg jutra krenuh pisati
ljubavnu priču... I bila je ljubavna, nekoliko poglavlja,
a onda se strast uzjogunila, uzevši pero pod svoje,
porađajući istinu i stradanja.
„Baš ne umiješ pisati o ljubavi...“ - rekla je tiho, kao da sudi,
bacivši ljutito moj rukopis na pod, odlazeći bez pozdrava.
Opet sam ćutao, i prestao pisati...
Deset godina!

 

OPET SMO SE SRELI

Ne pitaj gdje sam bio svih ovih godina!
Tražio sam te, neprestano, nebrojena zgarišta prevrtao,
mrak pio iz utroba davno zaboravljenih sanjara
i posrtao kad god bih te prepoznao u bilo čemu.
Godine su vrištale u meni dok sam trapavo
koračao šarenilom smisla.

Ljudi su čudne pjesme pjevali
- svi su ih slavili, ne znajući šta donose sobom.
A meni je trebao samo tren ispunjen tobom,
pa da zaškripim starim ulicama.

Opet smo se sreli, i to je dobro.
Skinuću okove s polumrtvih tišina,
i tobom obojiti sve što mi nedostaje.


 Mesa Delic

71. Mehmed Meša Delić (1951.) / Njemačka

MIRIS DOMA

Zove me sokak djetinjstva,
tu pored mene, i sva mi mladost uzdiše
za gorom zelenom, za vremenom kojeg sam
samo s jedne strane poznavao.

Ti trošni zidovi sivog kamena,
na ukrajku, i ta polja što odišu milinom jutra,
i večeri, i šum vjetra što me uspavljivao
u majskom ruhu, zovu me.

Osjećam miris doma i taj topli dodir majskog jutra,
a u meni sve nekako igra – čudnog li zanosa.
Tijelo mi drhti zbog čežnje, a jutro tiho, tiho upija
korake po prašnjavom sokaku.

Učini mi se da iz izlomljenih taraba pored sokaka,
iz tih sivih trošnih zidina čujem dječiju graju.
Pomilova me povjetarac pred prvim avlijama i kućama,
tiho se tiskajući u moje grudi.

Koračam, samo to još čujem, a znoj mi nagriza lice,
najljepši je i najružniji je osjećaj blizina doma,
najpodnošljivija je glad pred pragom kuće,
ona je tu pred mojim korakom, vidje joj lice,

 Spaćena, stara i bi me strah sjeti se riječi majke,
kada me je odvraćala od ovog predugog puta,
ona ista stara kućica trošna, povijena pod teretom godina
sad tu pred pragom kućice, trenuci, godine.

Noge mi teške, olovne, ova tišina u avliji mi dušu razjeda,
jer ona stoji prazna, napuštena, kućica moja.
Htjedo viknuti, ali mi riječi zastadoše u grlu,
odjednom poželjeh pobjeći od ovog mjesta.

Ipak, otključa vrata, a ona zacviliše
dok sam ih stidljivo otvarao,
kućica me gledala sažaljivo i čudljivo,
pomisli u sebi, da li je kućica protiv mog povratka?

O nebesa, o mirisni dome: radosti tugo.
O Bože, zar zaista stigoh u svoj mirisni dom!
Čuo sam riječi, čuo sam ih još prije, tamo na prašnjavom sokaku.
Tišina tako mučna, teška, što kida dušu, prikovala me na prag...

U meni se kida i lomi, jer kuća me je htjela,
ja je nisam godinama čuo dok me je dozivala.
Sva ona moja bojazan da ću naći zatvorena vrata,
da me stara vrata neće prepoznati već je nestala.

 


 Ljiljana Jerončić

72. Ljiljana Jerončić (1948.) / R.Hrvatska

DOME MOJ

Volim te
I u ovim teškim danima
Izolacije.
Svakim danom sve više
Trebam te
A ti trebaš mene
Gledam
Osluškujem
Pratim
Izlazak sunca
Oblake, vjetar
Zalazak sunca...
Ispijam kavu sama
I zamišljam se
U nekom starom
Splitskom kafiću.
Ispijam piće...
Moji prijatelji su tu
U mojim mislima,
Ispunjavaju me
Vesele
Do nekog slijedećeg
Susreta...

 


 IVAN K

73. Ivan Korponai (1950.) / R.Slovenija

VIDIM

Magla se slegla po mahali,
koračajući po pločnicima
čujem vrisak u ovoj tamnoj noći...
i kao da čujem vapaj hiljadu duša
koje traže pomoć od mene
a ja... ja se osećam nemoćan
bilo šta da uradim
jer ni sam sebi pomoći ne mogu...

Koračam pažljivo s noge na nogu
polako po pločniku i gledam,
pazim gde ću da stanem
a vidim svuda krv, krv dečija... osušena.

Ruševine...
a u pendžerima njenim kao da vidim
odsjaj pogleda mrtvih očiju...

Vidim ih ili mi se samo pričinjava?

Ma istina je da ni pendžera
na svim tim ruševinama i nema...
ali ko da ima svega i onoga što nema
bogami svega ima… ali nema ni mene.

 

BILO JE TO U SARAJEVU

Stupio je u prostoriju gde je prodavačica posluživala mušterije, odnosno ugurao se između svih onih koji su čekali da bude pita krom-piruša gotova, muškarac, bio je osrednje visine, ne znam koliko bi mu godina dao, kratke razbarušene kose, neobrijan... košulja i pantalone su bile u istoj boji, ili su bile podjednako prljave, strpljivo je sačekao da i ona gospođa koja je pred njim stajala bude poslužena... nešto kao da je promrmljao, nešto nerazumljivo – ja kao da sam samo razumeo:

- Imate li nekih odpadaka od pita?

- Nema! Bio je kratak odgovor. Briši odavde!

Na to se samo okrenuo, pa je bez reči izašao vani... ne bih na to ni obratio pažnju da nije žena koja je sama sedela i jela za susednim stolom rekla... onako poluglasno:

- Pijan, pa prosi...

Nekako su mi njene reči dale povoda da i ja malo bolje razmislim. Da li je ona gospođa u pravu? Setio sam se moga dobrog prijatelja Zorana iz Zagreba...

- Gospođo, ja na vašem mestu i ne bih bio tako glasan... šta ako je taj čovek možda bolestan... ili osećate ovde zadah alkohola? Prije će biti da taj vaš skupi parfem tako smrdi!

Nije mi ni jednu reč odgovorila, samo me je ljuto pogledala. Na to uđe opet onaj muškarac, stade ispred prodavačice i moleći, samo dve reči joj je rekao:

- Gladan sam...

Pogledala ga je samo ljutito, uzela je komad pite, bacila na komad papira, zamotala i stavila mu na pult. On je nešto mrmljao, opet nešto nerazumljivo, zahvaljujući se okrene i izađe. Nisam mogao više izdržati, ne, nisam bio radoznao... ali ipak sam izašao za njim, osećao sam da tu možda nešto nije u redu...

Zavio je odmah na desno, prolazeći kraj svih onih stolova, pravo onom uskom ulicom, da bi na kraju zavio na levo. Na jednoj betonskoj ploči, na suncu koje pržilo, a bilo je dobrih četrideset stepeni, naravno u hladu... sedela je suha ženica sa dvoje malene dece.

Obučena je bila isto tako kao i on, u neku sivkastu haljinu koju nisam mogao opisati tačno kakve je boje... a u krilu je držala devojčicu. Bila je to devojčica možda koji pet-šest godina stara, kovrdžave kose, lica suncem opaljena i suznih očiju, najverovatnije je pre toga plakala... dječak je bio malo stariji možda godinu-dve, imao je na sebi kratke pantalone, i bio polu golišav...

Stavio je na betosku ploču zavitak u kojem je bila pita, seo i uzeo dečaka, postavio ga da sedne u krilo... Ona je raspakovala zavitak i počeli su da jedu, ona je uzela zalogaj pite u ruke, razdelila na polovinu i dala devojčici da jede... dečak je uzeo sam. On je gledao, i kao da sam video osmeh u njegovim očima, kao da je bio u tome trenutku nesreće i sretan... da imaju deca šta da jedu.

Sačekao sam malo, sve dok nisu završili sa jelom... prišao sam im i upitao ih, a ne želeći da ih uvredim:

- Izvinite, ako vam smetam, da li ste se najeli, ako ne ja bih vas pozvao da dođete samnom, uzeću Vam još jednu pitu?

- Ne hvala, za danas smo se najeli, za danas će nam biti dosta... rekla je ženica slabašnim glasom.

- Koliko sam video, vaš muž i nije baš puno jeo, da li mu je bilo dosta, jer od onoga što je pojeo ne može biti ni sit...

- Ne, gospodine, mogu reći da nije sit, rekao bi on to i sam, ali da znate kao dete pala je granata u komšiluk, dete se preplašilo i sada samo može da govori jako nerazumljivo, mada ponekada i neku reč kaže da se može razumeti... ali u srcu je dobar čovek, voli me, voli i našu decu...

Suze su joj krenule na oči, obrisala ih je maramom, mala devojčica je gledala u mene... prateći svaku moju reč koju sam izgovorio.

- Radi li negde? –upitah je, mislio sam da je kao radnik slabo plaćen, pa nije ni čudo onda da se ne može dozvoliti i više...

- Ne, ne radi gospodine, ma neće niko da ga zaposli, tu i tamo pomaže zidarima kada je potrebno, ali to i nije baš tako puno, ne možemo živeti od toga baš bez brige...

Pozvao sam ga da pođe samnom nazad u prodavnicu gde su imali pite ispod sača. Ustao je i krenu je zamnom... bez i jedne reči. Oko pulta je bila još gužva, stali smo u red i čekali... posmatrao sam prodavačicu, koja je posluživala mušterije, video sam u očima bes i ljutnju kada je čoveka zapazila...

- Gospođo, imao bih jedno pitanje: Da li je moguće da Vi ovom čoveku u sledećih trideset dana, ili jednog meseca svaki dan date komad pite od koje bi se on i njegova porodica mogli bar jedan put na dan najesti? Naravno... ja ću da Vam to platim unapred?

Gledala me je, kao da neće da me razume. Mislila se, šta će da mi odgovori... ali ja nisam čekao na odgovor.

- Dajte mi bona recite, mogu li ja da razgovaram sa gazdom... vidim, odnosno imam osećaj kao da Vi ovde nemate šta da kažete!

- Ima li kakvih problema? – pristupio mi je malo stariji muškarac, ja sam ovde vlasnik ove radnje – šta Vam treba?

Objasnio sam čoveku, šta ja želim. Pogledao me je, kao da mi ne veruje, i upita me:

- A Vi gospodine stvarno želite to da uradite?

- Da, želim... odgovorih mu kratko. Uzeo sam novčanik i izvadio četri novčanice po pedeset KM i dao mu u ruke: dvesta Maraka za ceo mesec, svaki dan ima da bude ovaj čovek sa familijom sit... a ako Vi mislite da je to premalo - nisam stigao ni dalje nešto da kažem...

- Ako je premalo gospodine, ja ću dodati ono što će mu zafaliti!

Kleknuo je pred mene, pognute glave, uhvatio mi je ruku, hteo da je poljubi, nisam mu dozvolio, uzeo sam ga za ruke i pomogao mu da ustane... gledao me je u oči a video sam da su mu suze tekle...

- Ne idite nikada na kolena gospodine, ne dozvolite nikome, ama baš nikome da vam uzme dostojanstvo, Vi ste isto ljudsko biće kao i mi svi ostali... ja Vam se divim, vi se borite za život, za vašu ženu i decu... i onda kada bi neko drugi već odavno posustao... svaka Vam čast.

- o -

Bio je mesec oktobar, nebo tmurno, prekrito nekim sivim kišnim oblacima, biće kiše… pomislih. Autobus je polako vozio prema Sarajevu. Samo što smo ušli u Sarajevo eto ti, kišica je počela da pada. U blizini željezničke stanice smo sišli sa autobusa i uputili se preko puta... kad prošiša kraj nas taxi... dignem ruku i povičem:

- Taxi!

- Na Grbavicu, tamo ima jedna poslastičarna, negde pod palmom, znate li gde je ona?

- Eh Bolan, ne bi ti ja bio taxista kad ne bih znao! Bio je odgovor.

Bila je to nedelja drugi oktobar, a izbori su bili u zemlji, mada i nije bilo tako velike gužve po gradu. Sedeli smo uz kahvu sa prijateljima i razgovarali o svemu i svačemu... kad najednom neka kišica poče da pada i nikako da prestane...

- o -

Bližilo se polako veče, trebalo je polako krenuti, autobus nas je čekao na parkingu na kraju Baščaršije na Bentbaši, a imali smo nameru i da odemo da pojedemo pitu ispod sača... Kiša je prestala da pada, ali trebalo je dobro paziti gde ćeš da stupiš kad je svuda stajala voda na putu, a ja sam još bio u sandalama.

Posluživala je ona, koja je i prošle godine u augustu mesecu bila tamo, ma odmah sam je prepoznao, loša volja se još uvek ocrtavala na njenom licu... ko da joj je tako ostalo uklesano od rođenja. Uzeli smo od svake pite po komadić, da sve probamo šta imaju dobroga za jesti i seli za prvi slobodan stol...

Skoro smo završili sa jelom, kad dođe do stola jedna mlada žena, tamo negde oko četrdesetak godina stara, i nas pozdravi:

- Merhaba gospodine i gospođo... i prijatno!

Stajala je gledajući u nas kao da je nešto htela reći... a na trenutak kao da se kolebala....

- Izvinite što vam smetam, odnosno smetamo za vreme jela ali kad smo vas videli... znali smo da su nam naši spasitelji došli opet u posetu... Hvala Allahu!

Sada sam ja bio baš taj koji ostao skoro bez reči, pogledao sam u nju, pogledao sam u ženu, i onako sležući ramenu bio sam ko da sam se negde izgubio... Ko je bila ona, da se nije možda zbunila, pa je mislila da me poznaje... pa ja je ni ne poznajem!

Nije ništa rekla samo se sklonila malo na stranu, kad iza nje videh, je stajao muškarac, približno njenih godina i za ruku držao dvoje dece, jednog dečaka i nešto mlađu devojčicu...

- Spasitelju, ili tako nešto slično je želeo reći... a suze je imao u očima!

Šta mu je? Zašto plače? Pitao sam se u sebi i razmišljao, stvarno sam bio nekako izgubljen i nisam ovladao trenutnu situaciju.

- Gospodine, ako smem tako da Vas zovem, hvala vam za sve što ste učinili za nas, za našu decu... Allaha mi moga ne znam kako bi bilo bez Vas... ne znam ko Vas je poslao, ali jako sam zahvalna da ste se pojavili u našim životima. Sad su i njoj krenule suze... brisala ih je.

Gledao sam ih, on, kao muškarac je imao suze u očima, ona je isto tako plakala... A zašto? Razmišljao sam u sebi, pa ko su oni, a istina je da ja i nikoga nisam poznao u Sarajevu, a njih još manje, a nikako da saberem moje misli u kojima je vladao trenutni kaos.

- Izvinite, ali nikako ne mogu da objasnim sam sebi o čemu je reč. Da li bi mi pomogli, da me podsetite o čemu se uopšte i radi?

Muškarac je sa dvoje dece prišao stolu, nešto je promrmljao, deca su stala ispred mene i samo na kratko rekla:

- Dobri prijatelju hvala ti!

Za trenutak je zavladala neka čudna tišina, nešto čudno sam se osećao... stvarno ovo sve ne mogu nikako ni sam sebi da objasnim.

- Gospodine, prošle godine u augustu ste nam pomogli da preživimo, da ne budemo gladni... doneli ste nam sreću, i sada želimo još jednom da Vam se zahvalimo za sve... sve što ste učinili za nas.

Sada sam se setio, polako mi se uspomene vratile na onaj vrući avgustovski dan na Baščaršiji, kada je sunce peklo i u hladu je bilo oko četrdeset stepeni, setio sam se muškarca koji je prosio za komad pite za sebe, ženu i dvoje dece... a ja sam tako rečeno, na to već i zaboravio!

Da budem iskren, ne bi ih ni prepoznao, bili su lepo obučeni, i oni i deca, odeća je bila čista i uredna. Kad sam ih prvi put video na stepe-nica, izgledali su sasvim drugačije... mada ih i onda nisam gledao kako su bili obučeni, jer odelo ne čini čoveka... samo duša.

- Kada se moj muž vratio, posle vašeg razgovora sa vlasnikom radnje, hteli smo baš da krenemo... kad se pojavio vlasnik radnje u pratnji sa još jednim čovekom... i taj čovek je čuo vaš razgovor sa vlasnikom radnje, kad ste vi otišli, prišao mu je i upitao ga:

- Da li znate gde bi mogao naći toga čoveka kome je potrebna pomoć?

- Da mogu, molim Vas pođite zamnom, pokazaću vam gde su.

- Fadil se zvao, ponudio je mome Avdi posao u svojoj firmi, tražio je nekoga ko će da radi kod njega sve i svašta, ustvari da bude kao domar, nije moga da plaća puno, ali za život je bilo dosta, a i stan nam je dao u firmi, da bi Avdo bio dan i noć tamo ako bi nešto zatrebalo...

Za trenutak je prestala da govori, kao da je tražila reči koje bi mi rekla, a nije ih nalazila...

- Moj Avdo je vredan, volim ga, i deca ga vole i ne sramote se njega što tako netrazumljivo govori... naučio je da vozi viličara, i eto sada radi u magacinu kao magacioner, a i plata mu je puno bolja... svi su jako za-dovoljni sa njm!

- o -

Kiša je počela ponovo da pada... autobus se probijao polako kroz gužvu grada Sarajeva na putu prema Fojnici. Sedeo sam na sedištu u prvom redu... no nisam gledao kuda idemo, samo sam u sebi razmišljao o danu koji sada polako prolazi, o danu koji je nešto uneo u moje srce u moje misli, nešto što možda nikada i ne bih očekivao da ću da doživim a bogami jesam doživeo! A priznati moram, da su mi suze bile u očima...

 

 


JURE

74. Jure Drljepan (1953.) / R.Slovenija

SAMOUKI NEIMARI

i ove noći
na dnu sipljivih pluća
posustalu dušu
potapaš
u (ne)smisao postojanja

u njega su
samouki neimari
ugradili strpljenje
ljubav
i vrijeme

mržnju su pretvorili
u komadiće proljeća
u šum slapova
u opojnost cvjetnih latica
i cvrkut ptica

u noć su primamili
rastegnute karavane
stepskih daljina
a u san dozibali
pustinjski safari
na prošlo svršeno vrijeme

a ti međutim
još topao jastuk
vučeš ispod glave
i stavljaš na grudi
dok se od snova
zagrcnute oči
zapliću
među niti jave

planinska koliba
iskonskoga mira
puni se prividom zaborava
i zlatasto modrom svilom
tek rođenog dana
što se proteže
na istoku

 

KAPLJICA SNA

mjesec ašikuje
sa zvijezdama
vjetar u lišću
šapuće svoju bajku
uspavanku
za djecu i majku

u nemirnoj krvi
prolistala mladica
u moru riječi
na putu do dna
riječ posta kapljica
potopljenog sna

valovi vremena
izgrizli su
obale i luke
i rasparali šavove
spokoja i buke
raštrkanih riječi

istrgane misli broje
neshvaćene korake
i tanke niti
što zašiti žele
prekrojene poglede
i jave njedra
na napeta jedra
nedosanjanih snova

 


 Đurđa Vukelić Rožić

75. Đurđa Vukelić Rožić (1956.) / R.Hrvatska

ŠETNJA

Ma kako spretna i vrijedna starica bila, ni ja ne mogu prevariti vrijeme. Pobolijevaju noge i križa, osjećam bolove u desnom koljenu. Čim zakrenem nogu nešto klokoče kao da skače s kamena na kemen uronjene u potok. Utopljavam se kao što su to nekada žene na selu činile, omotavajući se toplim šalovima. Prošlo je mnogo godina otkako sam posjetila liječnika, a i tada su me djeca nagovorila da ipak provjerim svoje zdravstveno stanje.

Obišavši nekoliko ordinacija, na jedvite jade pronašli smo moj karton iz prošlog stoljeća. Kao da ne pripadam nigdje i nikomu. Bezvremena. Kada me je bijela kuta prozvala u ordinaciju, osjećala sam se kao djevojčica prozvana da izračuna nekakav razlomak na ploči pred razredom. A znam da ne znam. Kako sam se dvoumila, uči ili ne uči u ordinaciju, na vratima se pokazala veoma mlada žena, s onim dragim osmijehom glumice amaterke. Kao da sam čula njene misli: „Eto babe s posljedicama. Uvijek dođu kada posljedice prorade a nitko ne sluša savjete i ne reagira na vrijeme.“ Poznato mi je to, sedmero djece sam rodila i odgojila.

Nakon pregleda i razgovora, na slijedećem terminu, uzevši u obzir sve nalaze rekla mi je:

Vaše je zdravlje primjereno Vašim godinama!

I to je bilo to. Dva odlaska frizeru, izvlačenje svetačnog kostima, koji je nakon kemijskog čišćenja u pripremi za (moju) smrt, mukomučno obuvanje već sedam godina novih cipela koje uporno žuljaju, navlačenje hulahopki od kojih sam se posve odučila i hrapavom rukom već u startu poderala očicu. A tek umjetno zubalo! Muka po Mateju i svim svecima, više i manje poznatim autorima koji su objavljeni u Bibliji! Svoje umjetno zubalo izvodim među ljude i u civilizaciju samo za posebne prilike, inače mjesecima čamuje u kutijici za nakit, u ladici noćnog ormarića. Želudac ga baš ne voli. Muka velika.

U svakom slučaju, zahvala sam, čini se da mi nije ništa. Starica sa sela kao starica sa sela. Izmučena, zapuštena i umorna, sve po propisanim parametrima i tarifi dragog mi ministarstva zdravstva, očekivano zlo. Držim da bi neki skupi i brižni liječnik-privatnik imao mnogo više za reči. Kako sam u prvom razgovoru s doktoricom spomenula da volim provesti nešto vremena za računalom, čitati i istraživati, pa onda pogledam poneki film i dokumentarne programe na TV-u, zatim jako volim plesti čarape za našu djecu, gospođica doktor strogo mi je naredila da moram svaki dan pješačiti bar dva kilometra. Pa mi se tako osvetilo moje uljepšavanje selskoga načina života koje je u njenim očima postalo gospodsko ladanje.

Naglasila sam da se služim računalom, pretpostavljajući da ona ima određeno mišljenje o stereotipu selske babe općenito. Kroz život posvema sam bila svjesna sprdnje i prijezira obrazovanih građana i gospode, kroz koje sam često prolazila. Da je gospođica doktorica selsko dijete, znala bi itinirarij svake žene na selskom imanju. Od zore do zalaska sunca brinemo za kuću, kuhanje, stoku, perad, svinje, muža, djecu, roditelje, polje i vrt. Trčećim korakom uvijek noseći kante i košare već nečega amo-tamo. Misija svake djevojčice rođene na selu ispisana je na njenom Izvodu iz matične knjige rođenih, krsnom listu kako smo to nekada zvali. Rođena na selu, ostane li na selu, čeka ju teška misija bez obzira kakva njena vizija budućnosti bila.

Zapravo, željela sam tek mrvicu poštovanja od te mlade žene, lijepu riječ. Nekakvo priznanje za sve one korake, strpljenje, mukotrpni rad i strpljenje, bar nešto. Očekivala sam onu zlatnu zraku sunca koja se nekakvim čudom probije kroz tamnu naoblaku. Kada bih toj mladoj, obrazovanoj i neudatoj ženi objašnjavala sa čim sam se sve borila u životu, sumnjam da bi mi vjerovala. Bojim se da bi se otvorio ventil slapova Nijagare u mojoj duši, a vidjela sam ih na televiziji. Sva muka, razočaranja, patnja i bol poplavilo bi njenu ordinaciju. Da sam joj ispričala samo jednu zgodu o tome kako je bilo sa suprugovim djedom i bakom iz osamnaestoga stoljeća a između dva Svjetska rata, sumnjam da bi mi povjerovala. Možda bi se morala vratiti na fakultet i odslušati nekoliko semestara psihilogije, antropologije, sociologije, povijesti umjetnosti, socijalne psihologije... Iz svog građanskog odgoja ne bi razumjela o čemu je tu riječ. A meni bi od pripovijedanja porasao krvni pritisak što bi značilo, još tabletica. Poput kukuruza što ga bacam kokošima.

Lijepa doktorica me podsjeća na moje starije unuke. Što one o životu, selu, djeci i siromaštvu znaju? O zadrtim ljudima duboke provincije ili pedeset godina braka? Što sve jedna žena ne rješava i pretrpi ne bi li odradila svoju misiju prema svim zapovijedima, onim Božjim, selskim, muževim, materinim, očevim i na kraju priče, ponašala se kako njena obrazovana djeca žele da ne govorim o očekivanjima selskog okružja. A još mora biti i sretna da ima status udate žene, velika nesreća da je ostala stara cura. Ili ne daj Bože raspuštenica! Status je među najvažnijim točkama životnog reda, svugdje i svagda, pa tako i kod nas na selu. Onoj ženi koja se ne snalazi ili je buntovna, pomaže tradicija i batine. Uz nekoliko slomljenih rebara i košaru punu crnih šljiva, dovode je u red bez problema. A to školovano i naivno dijete mi sada govori da ne razmišljam o prošlosti već o budućnosti. I moram šetati svaki dan bar dva kilometra, kišilo, munje sijevale, snijeg padao ili sunce pržilo. A ne sjediti pred televizorom i računalom. Valja promatrati drveće i travu, sve zeleno da oči odmore od zaslona.

Svo vrijeme pronalazim izgovore i ne odlazim u šetnje. Hodanje bez cilja mi je neprihvatljivo i nepojmljivo, to je gubitak vremena. Otkako pamtim, moji stari učili su me: „Uvijek moraš biti korisna ako misliš imati krov nad glavom i hranu na tanjuru. Kada dolaziš iz dvorišta u kuću, ponesi košaru s drvima, kada odlaziš vidjeti krave u staji, uisput uzmi kantu vode. Iskoristi svaki korak. Samo lijenčine imaju vrijeme koje mogu bacati uzalud.“ I onda, kako da s takvim odgojom svaki dan šetam selom? Pa što će ljudi misliti, koja beskorisna žena! Uza sve, liječnica mi je predložila da posvojim psa iz skloništa za nezbrinute životinje, tako da ga spasim kaveza i svaki dan lijepo prošetam.

Pokušala sam zamisliti Josipa, sebe i našeg Bonzeka kako zajedno šetamo selom. Ta je vizija bila tako smiješna, a moj smijeh glasan i zarazan, umalo su one ukoso naljepljene bijele pločice popadale sa zida ordinacije na pod. I gospođica doktorica se smijala, zijevala je kao krokodil i sva se tresla od provale smijeha, glave zabačene unatrag. No, ubrzo se otrijeznila, nakašljala i pokazala ozbiljno lice:

Što je smiješno, gospođo Ifkice?
Samo da nađem maramicu, lijepo od vas što ste me gospođom nazvali, he he...
moram suze obrisati. Odlična ste terapeutkinja, već sam zdravija od ovog smijeha! Trebali ste biti stand-up kozmetičarka ... opa, što sam rekla, oprostite, stand-up komičarka, liječili bi tisuće ljudi samo za jedan sat pričanja.

Već kod nje zamišljala sam nas troje kako šetamo selom. Jedan dan do željezničke pruge, to je otprilike kilometar, drugi dan do trgovine, oko kilometar i pol. Pločnik ne postoji, cesta je uska. Moramo hodati šljunkovitim uskim pojasom, često punim rupa i blata, između asfalta i kanala obraslog travom i trnjem. Uvijek postoji opasnost da se pripiti suseljan vraća iz vinograda i cesta mu je preuska, što bi značilo da se moramo sklanjati u grabu, ukoliko nismo u bizini nekog prilaza dvorištu ili mosta. Nije to Lungomare.** Da ne spominjem kombajn ili dva automobila koji se jedva mimoilaze, i bez nas. Ili kamion. Asfalt je naime utekao iz našega sela na najzabačenije ceste u vinogradima da si gospoda koja ladaju u vikendicama na obroncima gorja ne uprljaju cipele i da se ne diže prašina s makadamske ceste, koja potom pada u njihove nebesko plave bazene. A upravo je smiješno kako ovi današnji vinari glume visoku klasu društva i gospodstvo, kao da su oni izmislili vinograde i vino. Znamo otkuda se izvukla ta nova sorta aristokracije. Naši su stari imali svoje male vinograde od pamtivijeka. Još se kapitalizam nije okotio, naši su vinogradi bili na obroncima Moslavačke gore i Hrvatskoga zagorja. Tko u selu nije imao svoju klet i vinograd, ma kako maleni, nije bio gazda. Istina, za mnogo toga kasnimo za svijetom, no po pitanju vina i rakije i vinograda, mi smo prvaci svijeta. Samo se za nas nije znalo jer smo bili pod tuđim zastavama. Odrine su skrivale ulaze u naše špilje još u staroma kamenom dobu, da ne spominjem zemunice! Zasigurno netko još čuva požutjele fotografije u kartonskoj kutiji od cipela na ormaru, ili u limenoj kutiji od keksa pod rogom na tavanu. I sama se sjećam pogleda na obronke gore u rano proljeće, kada su vinogradi ličili na ogromne ježeve s onim bijelim kolcima od akacije. Na daleko se vidlo kakvo oko ima gazda, jesu li trsi ravno ili ukoso posađeni i nakoljeni. Još se sjećam mirisa mladih akacija kada smo im gulili koru i skidali liko koji se onda pripremao za vezanje loze, rajčica i što je trebalo na našoj maloj farmi. To je bio posao nas djece. Da bi na tanjuru bilo hrane, moralo se doprinositi i raditi. Od malena.

Terapija hodanjem po našemu selu je po mom mišljenju neizvediva iz više razloga. Čim bismo nas troje izišli na cestu, privukli bismo ljude s njihovih vrtova, polja i kuća do puta. Morali bi znati kuda idemo i zašto, što se gdje i komu dogodilo. To bi nas ometalo u obveznom hodanju a razočarani susjedi bi telefonima javljali rezultate istrage ostalima u selu. Budale samo hodaju po cesti ko muhe bez glave. Vode i psa! Ljenčine gube vrijeme i korake bez potrebe. No, ne zamjeram im, i oni su odrastali uz narodne mudrosti poput one, nema kruha bez motike!

Razumijem Vas u potpunosti, imala sam i ja baku poput Vas.
A, mogu li šetati po svom dvorištu? Od verande do sjenika, oko bunara, preko šljivika do ulazne kapije i natrag do kuće. Mada je i to opasno, primijete li susjedi da sam od dvorišta napravila kružni tok i hodam kao muha bez glave, mogli bi pozvati hitnu službu i poslati me u ludnicu.
Gledajte, svejedno je gdje šetate, važno je da žurnim korakom napravite svaki dan dva kilometra, pazite na disanje i opustite se bez teških misli o prošlosti. Što je bilo, bilo je. Nikom ništa ne zamjerajte i sve oprostite. Ne budite zlopamtilo. I manje kompjutera, heklanja, štrikanja i televizije za Boga miloga!

Napustila sam hladnoću ordinacije, činilo se da sam bila na ispovijedi u hladnoj crkvi. I dobila pokoru. Nema više jela koja volim, ne smijem plesti, gledati televiziju, googlati, bez kave u četiri poslijepodne na galeriji pred kućom. Samo mogu pješačiti do groblja svaki drugi dan. To je dva kilometra tamo i dva natrag. A da sam ispovijedila doktorici da popijem dva decilitra rakije svakodnevno i pušim kutiju cigareta, to bi mi zabranila a sve ostalo bih smjela. Nikada dosta pameti i mudrosti.

Nakon nekoliko godina i bez straha od posljedica, nakon što sam živući po starom svom običaju doživjela duboku starost, odlučila sam opet posjetiti svoju doktoricu. Ne bih li vidjela da je i ona odrasla i poonešto naučila o životu. Ili me samo dobro nasmijala. Na računalu sam provjerila radno vrijeme, nazvala previjalište, naručila se, kad, na zaslonu računala iskoči slika nekakve stare žene a očigledno je da je za izgled glave potrošila sredstva u iznosu budžeta manje europske države. Lady mi poručuje iz, i u ime Europske Unije: „Europljani predugo žive i otperećuju Europu. To je bezizlazna situacija.“ Poput probušene i ispuhane lopte, osjećala sam se kao dinosaurski nepotrebno i bespomoćno. Moram nestati kao i ti gmazovi iz mezozojskog razdoblja da bi mlađi imali Jurske pašnjake za sebe. Povrijeđena, nisam otišla na pregled u Dom zdravlja i ne znajući da je već tada, poput kvasa, tiho bubrila i svijet stavljala pod svoje šape pandemija Coronavirusa, COVID-19, te je fina gospođa postala naša nova baba Vanga. I učinila bar jedno dobro djelo, spriječila me da se eventualno zarazim nevidljivim neprijateljom, nakon što se osamdesetak godina borim s očitim i svima vidljivim zlima i zlicama.

Zahvaljujući vidovnjakinji Europske Unije nisam posjetila svoju liječnicu. Selskoj je sirotinji doma uvijek bilo najljepše. Ponešto radimo, krpamo, stvaramo, sijemo, sadimo, brinemo o djeci i starcima, blagu ... Sve po starom. Šetam dvorištem sa svojim kantama i punim košarama, sada i više no prije, treba svu tu našu djecu po gradovima nahraniti, ne daj Bože ljudske gluposti, bolesti, rata i gladi. I pandemije. Dodala sam još jednu riječ svojoj molitvi.

..............

*stand up komedija – tip komedije gdje komičar izvodi skečeve pred živom publikom. Ifkica: To je gda niš koristi i lenčina, pripoveda z glave zmišlene bedastoće, a stoji ze mikrofonom pred bedakima koji su pobegli z doma, da ne bi niš delali, ili špancerali, i još mu lepo i plate!
**lungomare – poznata šetnica uz more, Opatija, Hrvatska

 

 

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica