Aplikacije_6 / 9.Međunarodni književni susreti-2020

76. Emsudina Dina Bavčić-Deljo / BiH
77. Bajram Bajro Neljković / BiH
78. Ibrahim Osmanbašić / BiH
79. Zlatko Čerkez / BiH
80. Emina Čamić / BiH
81. Elma Skopljak / BiH
82. Muamer- Mušo Avdić / Danska
83. Esma Kapetanović / BiH
84. Mia Behtan / R.Hrvatska
85. Braho Adrović / Crna Gora
86. Kasim Susak Keke / BiH
87. Šerif Mrđanović / BiH
88. Slavka Božović / Crna Gora
89. Јулијана Маринковик / Р.С.Македонија
90. Ćazim Mučić / BiH

 Emsudina Dina Bavčić Deljo 

76. Emsudina Dina Bavčić-Deljo / BiH

OBIJEST

Zar kriva sam
što tajnu spoznah
o beskraju
kroz sebe.
Zar kriva sam
kad ključ pronađoh
što ništa ne otvara.
Zar kriva sam
što sam međ' ljudima usamljena,
a s tobom mi i tišina dovoljna?

Sudi mi
ako si čedniji
sudi mi
i ako si griješniji,
povinovaću se svakoj presudi
pokoriću se tvojoj pravičnosti.
Presudi mi,
odavno sam ja na robiji.



NAS DVOJE

Nas dvoje smo se urotili
po ko zna koji put protiv mene.
dok sam nijemo posmatrala
kako pobjedu MI slavi,
a uboga JA bespogovorno čumi
u skrovištu svoje sjene.

Nas dvoje bi bili jedno drugom sasvim dovoljni
kad ne bi stremili ka zvjezdama sljedeći krhke snove,
dok nas učmala rutina polako izjeda.
Pravim se da volim uljuljkanost mirnog mora,
a sanjam krda divljih pastuha kako njište
dok se ogromni talasi razbijaju o hridove.

Nas dvoje smo slobodnom voljom potpisali pakt.
Jedno sasvim svjesno u šta ulazi,
a drugo samo željno potvrde da je sve zadovoljavajuće,
iako ništa nije kako treba.
Ne znam koja sam ja.
Reći će vrijeme što neumoljivo dolazi.

 


 Bajram Neljkovic

77. Bajram Bajro Neljković (1966.) / BiH

U NARUČJU MOM

U sumraku ,kada sunce
Iza brda ,krati put
Ti si ,moja sjajna, zvijezda
Nasmijani ,mjesec ,žut.

Prosuli ,se sunca ,zraci
Kao kosa, lijepe vile
Al' su tvoje, tople oči
Tu ljepotu ,zasijenile.

Poslije sunca ,kada mjesec
Na nebu ,se plavom javi
I tad ,draga ,na te mislim
I tad ,si mi ,ti u glavi.

Sve, dok zemlja, okreće se
I sunčevog, bude sjaja
Nigdje ,nećeš ti ,od mene
I iz mojeg, zagrljaja.

U naručju ,mojem, ti si
Kao lijepi ,cvijet u travi
Ti si moje rajsko cvijeće
Dragi kamen,smaragd pravi.

OPET ĆU TI DOĆI MAJKO

Kraj mezara, tvoga stojim
I dovu ti učim ja,
Koliko, mi nedostaješ
Samo dragi, Allah zna.

Mezar majko, popravljam ti
I suzom, ga svojom kvasim
Srce moje, tuga slama,
Kako, da se od nje spasim.

Nema lijeka, ni utjehe
Nit zamjene, za te mati.
Samo dragog, Boga, molim,
Da te moja dova prati.

Nije kuća, više ista,
Prazna mi je, sad bez tebe
Naručija, mi tvog nema
Da te imam pored sebe.

Opet ću ti doći, majko
Da kroz dove razgovaram
Dok me noge, moje nose
Dok ti ja ne ostaram.

 


Ibrahim 301

78. Ibrahim Osmanbašić (1964.) / BiH

POETSKO VRIJEME

U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ...
Uhvaćeni smo u carstvu imaginacije
živjeći u paralelnoj stvaranosti
leteći na krilima plavetnog nadahnuća.
Naš let je pjesma ispunjena zvučnom slikom
stihovi su zamasi krila inspiracije
što nas nose kroz prošlost i budućnost
tvoreći lebdeću stvarnost
između ambisa mašte i iskustva
potičući nepresušnom čežnjom susret sa ljepotom.

Na Baščaršiji voda inspiracije ne jenjava
let golubova nagovještava dženetski smiraj.
Pjesma se prirodno stapa u sebiljsku riječ
odavnina što brani tajne zaljubljenih.
Uz zvuk tramvaja i odjek ezana
uz eho crkvenih zvona i gugut golubova
uz klokot Miljacke i šum vjetrova
obznanjuje se pjesma srca i sjaj duše
u dimenziji što izmiče brojevima
u smislu što izmiče slovima.

Dođi tu – u srce grada ljubavi
u gutljaju studene vode spoznaj istinu
zašto je Sarajevo dom pjesme
u kojem kola poetsko vrijeme
čineći od epoha – trenutke
od osmijeha – stihove
od uzdaha – nezaboravne refrene
što nas prate u stopu
na svim meridijanima i paralelama
dotičući sanjiv zenit i usnuli nadir.

U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ...
Dođi – čeka te novi početak
o kojem ne znaš ništa
trebaš tek da ga otkriješ
dok stihovi odbrojavaju beskonačno vrijeme
u zamamnoj mašti
koja neobjašnjivim putevima
postaje stvarnost
tu – na Baščaršiji – kod Sebilja
gdje su pohranjene tajne zaljubljenih
još od davnina
da svjedoče o letu ustreptale duše
na krilima poezije.

Sarajevo; 09.04.2020.g.

 


 zalatko Cerkez

79. Zlatko Čerkez (1960.) / BiH

KRATAK DAH SKUPA LJUBAVI

Osjećam miris potrošene mladosti
Duboko u zglobovima sopstvenog mi života
U mene je neka crna jesen ušla nečujno
Dahom minulog rata

Truhlo lišće lijepi se za moje noge i obraz
Dok kročim ulicom ostavljenog grada
Ti lijepi stari sokaci zatrnuli u mraku vremena
Mirisni pupoljci mladosti moje ostavljene

Neki čudan vjetar pustoši naša znamenja
Crne barke sa još crnjom posadom pristaju
Iz onog sutra u ovo danas nepokolebljivi i zli
Bit čovjeka što je zla, vjerna samo sebi

Prizivam svoju generaciju, mladost u zrelim godinama
Pozivam ta daleka ljeta na plažama pokraj Begovine
Plaže u blizini moga doma, bijele, okrečene,
mirisom kreča
Gdje majka i babo sretni gledaju moje odrastanje

Uzalud zamišljenost, kad rijeka je preplavila dane
Bujica vremena što narasla je do smrti i dna
Izgubljeni u vremenu traže šutnju
Tmina postaje dominantnost što iskrenost se zove
U svjetlu spava mrak

 

CVIJETNO VRIJEME

Ti si moja tajna posjeta.
Kaldrma djetinjstva zarasla u trnje
Sjenka moga rodnog grada.
I ada mi bregavska pjesnička.

Procvala ruža u našoj avliji.
Cuprija pored Begovine, zove!
Na kojoj sevdahom, historija bdije.
Postojanjem, koracima, budućnošću.

Po toj kaldrmi još su znaci.
Tragovi vremena, opstanka.
Minulog vakta, proljeća.

Imamo li oči za slike daleke
Ili je to iluzija što tješi dušu.
Ljubavnim zanosom što prašta.

 


 

80. Emina Čamić (2001.) / BiH

ŠANTIĆEVA EMINA

U dalekoj zemlji Bosni,
počiva zrno pjesničke ljubavi.
Nad Mostar gradom,
vije pramen Emininih kosa.

Volio bi je ,
makar i njena stopa bila bosa.
Mekani stihovi pamuka,
pretvoriše se u izvor rijeke.

Nije usahla.
Danas njen huk spava,
pod krilom Neretve.

Roditi se više neće,
ali u pamćenju ostaju
zapaljene svijeće.

Svaka gori kao spomen.
Takve ljubavi su vječne,
kao uklesane u kamen.

 

BOSNO MOJA MIRISNA

Od Trebižata do Bosne,
rađaju se sinovi i kćeri,
majke ponosne.

Kad se kiše nad nju vinu,
ona zablista ,
i sivilo u svilu tka.

Ne mari za tugu ,
nesreću ne doziva.
Nikad nije pokleknula.
Kao vitez,
u svoju sablju sigurna.

 


 Elma Skopljak

 81. Elma Skopljak (1996.) / BiH

REVOLUCIONARNA USPAVANKA

Spavaj grade moj, svi spavaju odavno...
Umoran si, grade.
Samo još iz tvojih grudi, jedva čujno, dopire šum Šopenove etide.
Utoni u neki tuđi, ljepši san; Neka se sve ulične svjetiljke ugase.
Zaustavi nemir što tvojim žilama kola...
Uzmi svoju djecu pod okrilje i ne budi ih.
Ne budi ih, grade moj!
Ako progledaju, prosut' će po tebi odsjaj nemilosrdnog lica,
tvog lica tkanog od namjera svakog ko uskim i popločanim ulicama ikada kroči…
Ne prepoznajem te, grade,
ali ostani u uvjerenju da se ni koliko trun promijenio nisi…
Pusti da živimo ovako zatvorenih očiju,
a ti zaplači, pa suzama zalij svoja brda i šume ;
Neka rastu, grade, neka svojim krošnjama, grmljem i korovima pokriju sve tragove,
dok ne budeš spreman za neke nove, laganije, odlučnije i spretnije korake od naših.
Tiše grade, ne pravi buku…
U nama ionako više nema ničega što bi te vratilo u život;
Postaješ betonski odraz te praznine.
Oronuo si i pod ruševinama mraka pamćenje gubiš…
Pa tako, bez ikakvog sjećanja i suosjećanja;
K'o Gojin Saturn pod hladnim svodom - zaluđenog pogleda proždireš sopstvenu djecu.


 

 muamer avdić

82. Muamer- Mušo Avdić (1966.) / Danska

SAN

Izvi se obala da nebo poljubi,
u govoru resko zazvečaše lanci.
Prepoznala glava mjesto gdje se gubi,
na starom se strahu javiše izdanci.

Vrati se u humus i osluškuj ptice,
listaj i snivaj zajedno sa šumom, d
ok ne prođu ovi dani nerodice,
u najezdi svojoj utabanim drumom.

Ponovo dođi kad sebe pobijediš,
potrebom da rukom dotakneš zidove.
Snom da se sebi, sanjaru, osvetiš,
čekajući davno otišle brodove.

U miru oka što k'o žezlo bode,
sasvim zaboraviš da si opet stao.
Odlaziš tamo gdje putevi vode,
tražeći ono što si proigrao.




JA SAM

Ja sam ta grančica što te zaklanja od sunca,
i žeđ u slanoj vodi kad te talas zapljusne.
Ja sam taj nemir, ta vatra u tebi što bunca,
i ljetni pljusak kiše na sasušene usne.

Ja sam tvoj rast i hod, ljepota i oblik svega,
neznani neko u snu što uz tebe prianja.
Ja sam ta čudna boljka što dođe ni od čega,
ruka svijeta tamo gdje si od sebe tanja.

Ja sam proljećni lahor što te rano rascvjeta,
zbunjen osmijeh na licu i odjek u daljini.
Ja sam ta nagla radost i nerazumna sjeta,
dignuto čelo uvis i ponos u prašini.

Ja sam taj koga nećeš, a prizivaš u bijegu,
zgažen cvijet u blatu i kula u vazduhu.
Ja sam to toplo gnijezdo na vjetru i u snijegu,
i prizvuk uspomena u odškrinutom uhu.

Ja sam taj sjajni vitez s amblemom tvoga lika,
pjesma skrivene sreće i san nad gorkom javom.
Ja sam tvoj poraz, trijumf i očaj davljenika,
pepeo koji gaziš i mač nad tvojom glavom.

Ja sam taj što te boli u dolini od beznađa,
taj, kome bi dala sve da bi dobila išta.
Ja sam to plodno sjeme što pustoš tvoju rađa,
taj, što ti je nudio sve, a sad ti ne da ništa.

Ja sam svačiji osmijeh na ulicama grada
i krčag okrepljenja nad presahlom nadom.
Ja sam taj neko što će te jednom iznenada
dovesti nad prag istine i otići kradom.

Ja sam k'o sjetni ezan u sabahu, u tišini,
i najsjajnija zvijezda na oštrom vrhu noći.
Pogledaj gore visoko, zar ti se ne čini,
da je to suza naša sleđena u samoći


 

83. Esma Kapetanović (1966.) / BiH

BIBLIOTEKA

Almasa ne voli čitati. Ne voli ni kada njeni roditelji čitaju. Ne voli ništa što je odvaja od njene igre i malenog svilenog mačka. Knjige je nerviraju. Ni ona ne zna zašto. Ne govore, nemaju glas, ne čuje ih.
Jednog dana ipak odluči da ode u gradsku biblioteku. I mačak Eliot pođe za njom. Ušli su u veliku zgradu, u blizini velikog gradskog zelenog parka. Vrata su nekako čudno zaškripala. Eliot se uplaši. Krenuše uglačanim stepenicama na sprat gdje su bile smještene knjige za djecu. Dnevno svijetlo ulazilo je s juga, kroz prozore koji su se u pravilnim razmacima poredali cijelom dužinom dvorane s knjigama. Kroz prozor je dopirao cvrkut ptica. Za velikim stolom sa zelenim abažurom sjedila je bibliotekarka koja im se čudno osmjehnu. Djevojčica s mačkom priđe njenom stolu i zagleda se u njene neobične naočale. Tek je stigla reći:“Dobar ...“, ali te naočale na bibliotekarkinom nosu malo se pomjeriše i ona kihnu da je dvorana za čitanje odjeknula tako jako, da je Eliot silno uplašen počeo da se penje na police s knjigama, gdje su bili uredno posloženi svi lektirni naslovi, da ih grebe, da ide prema vrhu polica mašući velikim srebrenim repom. Almasa se uplaši. Poče u panici da ga doziva i moli da se spusti, jer bez njega je ona nesigurna. On je njen mekani zagrljaj dobrote, šapa za pet. On je njen cijeli svijet.
U istom trenu, odluči da se popne na vrh police kako bi ga spasila. Polako i sigurno poče se penjati.Oko njih skupili su se skori svi čitaoci i posjetioci s dječjeg odjeljenja. U prvom redu bila je bibliotekarka s maramicom u ruci i neobičnim naočalama na nosu. Almasa pokuša da ne dodirne niti jednu knjigu. Pažnju joj privuče neki čudan šum u trenu kad je trebala dodirnuti posljednju policu i uhvatiti Eliota.
Kao da jedna knjiga zijevnu. O Bože nije moguće. Zastade, oslušnu oprezno, neki još čudniji šum dopirao je iz druge knjige, kao neko kašljucanje. Kakve priče kriju ove knjige? -pitala se. Šta li su sve proživjele? S kakvim su se ljudima susretale? Kako su se prema njima odnosili? Dok se desnom rukom čvrsto držala za policu, lijevom rukom umjesto da uhvati Eliota dodirnu korice knjige, jedne od sedam u nizu na kojoj je pisalo J.K. Rowling. OMG jedna književnica, razveseli se, u carstvu muških pisaca koji su kao kakvi osvajači zaposjeli police biblioteke. Glasovi su sad bili jasniji. Čula ih je kako razgovaraju. Jedan dječak je dozivao Harry Pottera. Nije znao kako da postane nevidljiv u dječjem sirotištu nedaleko od Londona, gdje je dospio još kao jako mali. U dogovoru s drugom djecom zatražio je još malo kaše jer je bio jako gladan ali tad je nastala velika nevolja za njega. Da bi izbjegao surove batine želio je biti nevidljiv. Harry je bio u dnevnom boravku čitajući sve o novim sastojcima za novu čaroliju. Hermiona mu dade znak, ali u tom trenu Eliot skoči na pod i knjige jedna za drugom su padale, padale i padale, sve do posljednje s police. Nije to bio samo pad knjiga i mačka, ne nikako. Svi likovi iz knjiga bili su na podu. Na podu je bila i Almasa. Ovaj put malo drugačija. Ona nije znala da je na podu. Ona je bila na potpuno drugom mjestu, na otoku snova, gdje vrijeme u pričama iz knjiga protiče drugačije nego u stvarnom životu. Potpuno uronila u svijet svih svojih osjetila susrela se s Babilonskom bibliotekom. Nešto poput L.I.R. (Livere in Room). Jedan hologram, nevidljiva kabina i bezbroj djelića knjiga bili su oko nje. Hermiona i Harry su spremali paket za Olivera Twista u kojem je Nevidljivi ogrtač. Slušala je razgovor Alise i bijelog zeca, Alice: „How long is forever“? White Rabbit: „Something just one second“. Likovi su pričali na jeziku samog pisca. Odjednom ugleda i zabrinutog Oca s kišobranom, „Od kud on tu“?-pomisli. Pažnju joj skrenu iskreno pokajanje drvenog lutka Pinokia. Koliko je bilo jako i iskreno, silnom brzinom se pretvarao u divnog pravog dječaka. A Pipi je šetala između polica i čekala Merjem svoju staru drugaricu, koja svaki vikend čita sama njene avanture, da je povede u svoj dom. Osim što su crvenokose imaju one, mnogo toga zajedničkog. Na jednom ugleda i Robinzona Krusoa. Silno je želio da se vrati svom domu bez obzira koliko je bilo lijepo na otoku.
„Knjige govore, - je li moguće? „ Pa ja ih čujem. Mogu osjetiti likove, njihove radosti i strahove. Mogu im možda i pomoći. Dovesti u svoj dom. Družiti se s njima. Mogu im i pročitati stranice svog dnevnika.“ Almasa odluči da Eliota upozna sa slavnim Mačkom u čizmama sigurna, da će mu se on dopasti. Djelići svijeta knjiga bili su ispred nje. Pa da, sada sasvim sigurna pomisli, bi bilo super dovesti Sofiju i njen svijet, u njeno Skrovište. To je njeno super tajno mjesto. U njega dolazi samo kada je ljuta, strašno neraspoložena ili veoma srećna. Danas je bila samo zbunjena. Taman da s Sofijom razgovara o historiji filozofije. Almasa poče da razmišlja o svom predhodnom, dosadnom životu nepovinovanju roditeljima kada je u pitanju čitanje i pitala se da li to ime veze s njenim boravkom na otoku snova.
Prvi mrak je stigao na prozore biblioteke. Stigli su i Almasini roditelji, već zabrinuti. Nisu mogli vjerovati kada su vidjeli koliko je knjiga izdvojila da ponese kući. Bili su jako sretni. Istini za volju i Eliot je bio sretan, jer se Almasa konačno vratila s otoka snova. Eliot je s lakoćom preskočio preostale knjige s poda i smjestio se u njen topli zagrljaj. Jedan živi mačak, živ živcat, od vrha bijelih brkova pa sve do sivog gipkog kitnjastog repa. On je isto bio na otoku snova, ali toga sigurno nije bio svjestan na isti način kao Defne.
Bibliotekarka naravno zbunjena kihnu još jednom jako sretna, jer je knjige skupa s ostalim čitateljima s odjela vratila sve na police i to po abecednom redu. Ona uvijek zna namirisati čudne pojave i zbivanja.
NETWORKING
San Blagoslov bi išao za Sanjom gdje god bi se ona pojavila. Pratio ju je iz minute u minutu, kasnije iz sata u sat. A kad je malo porasla dolazio je samo noću. Bio joj je pravi drugar. Dok je bila posve mala, hranio je njenu dušu, ako mama nije uspjela da je nahrani zdravim svježim voćnim kašama. U odrastanju bio je pravi prijatelj. Čim bi primijetio da se Sanja igra usporeno, da štrik za preskakanje okreće sporije, a da pri tom njene slatke kikice s mašnicama djeluju skoro pa uspavano, da počinje plakati zbog nervoze, odmah bi prišao, nježno je zagrlio i uspavao. Dok bi sanjala, pružao joj je najljepše snove. Snove u bojama. I tad bi počinjao čudesni film. Vidjela bi plišane mede kako njoj u čast plešu, note, koje su pjevale njenu pjesmu, jedrenjake na plavom oceanu, i čarobne čajnike koje kriju najveće tajne. I tako djetinjstvo Sanje je išlo u korak s njenim odrastanjem. San Blagoslov je uvijek njen osmijeh blagoslovio u snu.

Ali, gle čuda! Sanja je odrasla i Blagoslov već mjesecima nije tu. Nestao je! Jednostavno bez pozdrava i zagrljaja. Sad Sanja budna ga čeka. Istini za volju, uči ona do kasno u noć, sprema ispite, pomaže mami, i malo se zaljubila u jednog dobrog dečka. I pored svega ona je jako poznata jutjuberica. Ona koristi aplikaciju you tube, gdje ima svoj kanal. Ima i dosta prijatelja koji je rado prate, i daju osobito lijepe komentare. Ona po čitav dan pravi scenarije za snimanja vlogova o njenoj sobi, njenim važnim stvarima. Ljudi su danas često zaljubljeni u stvari. To je cool. Ona svaki vlog započinje riječima:“Hi gays, this is my room. Ali ovih posljednjih dana počela je biti zabrinuta. Ona, mama, tata, profesori, svi koji su je poznavali. Sanja više nije bila ona ista tinejdžerka. Bila je malo uplašena i povučena. Nekako kao da je nekom čarolijom dospjela na drugu bezvremenu planetu. Sve joj je izgledalo, čitav život, kao jedna slijepljena priča. Bez vremena. Bez tačke. Bez zareza, uskličnika, a po najmanje upitnika. Mnoge obaveze koje je rado ispunjavala zauzele su mjesto snu Blagoslova. U posljednje vrijeme jako malo su se družili. Bez prijateljskog sna, Sanji je bilo teško zaspati. Brojala bi ovčice, ali čim bi došla do onog zanosnog prvog laganog sna, iznenada bi čula ovce: „Ble, blee, ja sam devetnaesta. Ne, nisi ti devetnaesta, već ja“ I tako opet bi ostajala bez sna, slušajući kako se njih dvije prepiru, samo da ona ne bi spavala.

Ipak Sanja odluči, jednog dana, da ode u posjetu ljekaru Brigiću. Niko sem njega nije bolje poznavao svaku brigu u odrastanju djece. Brigić kad je čuo Sanjin problem jako se uplašio. Znao je tačno adrese svake brige, ali gdje se snovi mogu zagubiti ili nestati, to baš i nije mogao znati. Otvorio je svoju ljekarsku torbu, izvadio iz nje, svoj veliki bijeli laptop Toshiba Radius 14. Odmah je počeo da pretražuje preko Google_a, gdje bi se to snovi mogli zagubiti i to baš u tom dobu. Pretraživao je, zastajkivao malo se durio što je konekcija s vremena na vrijeme slabija, što je signal loš, ali sve u svemu nije mogao odoljeti takvom iskušenju. Često je prstom navlačio velike naočale s cilindričnim staklima, pa ih potpuno skidao, pa opet stavljao na nos dok mu je društvo pravila velika čađava lula. Čekala je Sanja. Čekali su i ostali pacijenti u čekaonici.

Otvarao je jedan pretraživač, pa drugi, pa treći, zatvarao, pa opet otvarao, zavirivao u svoje velike knjige na stolu, dok nije poskočio sa stolice od sreće. Ušao mu je u trag. Prije nekoliko godina stigao je u pomoć djevojčici po imenu Yume, u Naganu, grad u Japanu, gdje se dogodio strašan potres. Inače tu su česti zemljotresi ali ovaj put dok se vraćala iz škole tako jako se tlo zatreslo da Yume, dugo poslije nije mogla zaspati od straha. Međutim ljekar Muso-ka, odmah je pozvao u pomoć Blagoslova i od tad djevojčica Yume, spava i odrasta sretno, skoro naviknuta na stalno pomjeranje tla. Ljekar Brigić je mogao ustanoviti da odmah poslije događaja u Naganu, Blagoslov je pritekao u pomoć dječaku iz Sirije. On s mamom živi u Njemačkoj, negdje na sjeveru. Nedostajao mu je njegov medvjedić i lopta. San, osjetljiv na dječje suze odmah je bio tu da pomogne. A poslije toga je svratio do velikog najstarijeg sajma knjiga u Frankfurtu da pročita neke važne savjete u vezi Sanje i njenog odrastanja, jer ni on nije znao baš sve o jutjuberima i snimanju vlogova. Ali ako ćemo iskreno i njemu je Sanja nedostajala. Često je znao čitati knjige kako bi doznao dozirati snove djeci različitog uzrasta. I tako od umora zaspao je baš u jednoj takvoj knjizi. Ali kad se probudio nakon dužeg vremena, zaboravio je kako da se vrati do Sanje. Čekao je da neko otvori baš taj savjetnik za mlade, ali baš ta knjiga nikog nije zanimala, pa je san Blagoslov, morao ostati daleko od Sanje već duže vrijeme. Ljekar Brigić je odmah poslao elektronskim putem zahtjev organizatorima sajma, sa zanimljivim sadržajem i u naslovu je naznačio „HITNO“.

Kroz para dana, na Sanjina vrata je pokucao poštar Salem. Sanja je otvorila vrata, učtivo pozdravila poštara, primila pošiljku i zahvalila se. Iznenađeno je otvorila paket s njenim imenom, odmotala papir i ugledala predivan dar iz Frankfurta. Čim je otvorila knjigu sa savjetima pravilnog odrastanja mladih kojih imaju svoj kanal na jutjubu susrela se sa svojim snom. Istog trena, s velikim osmijehom i srećom na licu, zijevnula je i s knjigom u ruci odšetala je do svog kreveta. Utonula je u dubok odmarajući san.
Ljekar Brigić, je poslao mail snu Blagoslovu, da navrati do njega po koji put, da mu prenese savjete za Sanju, ako šta ustreba, da ne putuje u daleke krajeve zbog Sanjinog odrastanja i svih drugih milenijalaca i njihovih briga. Još je i dodao u post scriptumu TRNRNTM. (trenutno radim naučni rad na temu milenijalci).


 

 Mia B

84. Mia Behtan / R.Hrvatska

BIISTAVO BISERNO PREDSKAZANJE SNOVA,POKLOPILO KAZALJKE STRASTI

I sve što je posijano moralo je iz ljubavi rasti ka nebu
Zamišljena predskazanja lepezama daha,vjetrom paraju
Izazovom straha vrata otvaraju novom plamu
Životom preskaču dramu sažaljenja kroz pokoljenja sjete
I sve se vrti ko kotač i spuštaju rolete na oči umorne,misli imaju moč
I sve je dan i noć
S nekog stajališta
I svi smo sve i ništa

 

ISPRALE SU KIŠE SVE TUGE

O moj oblače ljetni,mirisni danu,okupan morem suza odlazi
Sreću tražim u svemu i od svih,čak i u tišini,igram se i izazivam bisere iz kapi kiše
Dijamante iz ocvalih ruža,safire iz starih klimavih ladica postojanja
Ljudskost iz tvoga srca,zlato što ga pčela vrca i sva blaga potekla iz malih stvari
I sebe tražim u tom bogatstvu i blagostanju nevidljiva blaga
Isprale su kiše sve tuge
Al od sreće ni traga


 

Braho Adrovic 

85. Braho Adrović (1947.) / Crna Gora

ĐAVOLJE MEĐE

Kad smo dijelili zajedničku kuću
Svako je natovario po jednu sobu na svoja leđa
Niko nije ni pomislio da možda poginuću
Prelazeći pro đvoljih međa

Zakrviše se braća
Planuše divljačke vatre
Najskuplje se lažna ljubav plaća
Svak je svakog žurio da satre

Pljunusmo na sve što je bilo
I sve što smo bili
Njopasnije oružje je ljudsko ludilo
Cijelu smo kuću u crno zavili

Sad svako iz svoje sobe
Poražen gleda u tuđu sobu
Prepun otrova i zlobe
I živi u svojjoj sobi ko u grobu

Ponekad i sad sjetimo se kuće
U kojoj smo svi zajedno bili
A ptica radosti u duši nam zacvrkuće
Pa vi ste i moje gnijezdo porušili

 

VRIJEĐANJE RANA

Ne pitaj me što je nekad bilo
I ne pričaj ne vrijeđaj mi rane
Bila je ljubav i bilo ludilo
I bile nade poharane

Pusti dušu nek sad sama pati
Neka pati i bolna nek sniva
Kad se po ljubavi nijesmo umjeli prepoznavati
Pepeo u duši sad bol neka skriva

Ne vrijeđaj mi rane
Daj se urazumi
Nema više ljubavi da plane
I da se razbukta ko vatra u šumi

Ne pitaj me ni o čemu sada
Lijepo je samo što je duši milo
Ja sam sada pustinja sred grada
Iz pustinje ništa nije se rodilo

Kad riječi zanijeme
Zanijemi i duša
Đavolje je davno posijano sjeme
Ko ne sluša dušu otrov nek okuša


 

86. Kasim Susak Keke (1964.) / BiH

SVE ZA TEBE MAJKO BOSNO

Bosno, majko kavgi i ratova
Ni jedno te zlo ne zaobiđe
Požar gasiš stiže patnja nova
Ne može ti normala da priđe
Bog prirodne nudi blagodati
Od nastanka zla te maler prati

Ucvijeljena roniš stalne suze
Žrtve, pokolj, majke oplakuju
Svaki vid normale dušman uze
Sa ponosom zlo ne demantuju
Stoljećima krv ti stvarna slika
Krvnik, zlotvor, mračna politika

Raskoš, zemljo prirodnih ljepota
Historijat kavge i ratovi
Atakuju, nije ih sramota
Srcem štite Bosanski sinovi
Zemljo moja i časnih korijena
U čudu zla još ne pokorena

Tužna zemljo mračnog okruženja
Tebe krase prirodne ljepote
Bolesnik bi granice da mijenja
Al Bosanci ulažu živote
Krvava si ali te štitimo
Umiremo za tebe živimo.


 

 87. Šerif Mrđanović (1962.) / BiH

ZATVORENIH OČIJU

Gledam te kako si lijepa
kao bakrena munja
što obrubljuje vrhove planina
i klance puni jekom

Gledam te kako si lijepa
kao zalazak sunca
što se odslikava
u dubini zelenoj
rijeke nezagađene

Gledam te kako si lijepa
kao zaljubljeni par
skriven duboko
od pogleda drugih
u sjeni mjesečine

Gledam te kako si lijepa
krhka
nježna
nedostižna
i....
zatvorenih očiju

Jer samo tako
vidjeti te mogu
u svoj tvojoj ljepoti

 

DO POSLJEDNJEG DAHA

Još od prvog dana
kada se rodih
sirovog te žvačem
sa tobom se borim

Mljeo sam te nejak
žvakao bez zubi
a i ti si mene
nemilice trao

Ja se nisam dao
ti si stamen bio
koliko sam samo
zuba polomio
u borbi sa tobom

Pobjednik naslutit
ni danas se neda
kada kosa sijeda
krasi tjeme moje

Nijedan od nas
do posljednjeg daha
odustati neće
od bespoštedne borbe


 

Slavka Božović

88.Slavka Božović (1965.) / Crna Gora

 INSPIRACIJO MOJA . . .

Ti, moja inspiracijo i poetska gromado,
ne brini, nisam ti pisati prestala,
sjetim te se u magnovanjima, onako rado,
ali te ćutim, kako srce ne bih ofirala.

Obično to bude, kasno, kad ponoć izklija,
kada zaćute i vjetrovi i ljudi i ptice,
samo je tišana moja neprikosnovena prćija,
pa mi usidri poglede, daleko, među svice.

I tad' zatitra ti sjen, žigne me pod lijevim rebrom,
prstima čežnje, konture lica ti pomilujem,
i opruženim snovima, zatalasaš snenim okom,
te bezglasan zov u vrtlogu želja ti čujem.

Ako sokacima nebeskim udahneš polen ove rime,
neka ti dušu okrijepi, čežnjom napisan stih,
pogledaj u nebo i tamo sam ti ispisala ime,
i u otkucajima srca, osjeti, mog srca drhtaj tih.

Sa tobom zaspim, s' tobim se sjetna budim,
tvoje lirike, srce je ostalo gladno,
usnama praznine, ovlaš, usne ti ljubim,
Ti vječna inspracijo i moja poetska gromado . . .

 

STARA KLUPA

Na klupi sam milo urezala ime,
Amorov pečat i svoja slova dva,
krunili su grubo vjetrovi i zime,
sarkofag gdje nam je ljubav zaspala.

Svo vrijeme svijeta tu smo provodili,
nizali stihove prstima od Sunca,
zaneseni mladošću, sreću planirali,
vrtlogom emocija i plamenom srca.

I sad me do klupe neka sila vuče,
grebenima uma kad nadvije tama,
ožive sve slike k'o da bješe juče,
ne čeka me više , a ja sjedim sama.

Pa nijemo zurim u daljinu gledam,
vihor je odnio i ruža latice,
poželim slike oluji da predam,
od obrisa da mi ne krvari srce.

Obilazak svaki dušom odbolujem,
uzdakom ga tražim trun para po oku,
pa mi se učini avaz da mu čujem,
dok neprebol liže ranu poduboku.

Traje stara klupa kao relikvija,
dive joj se mnogi kad naziru rime,
možda neka žena kao što sam i ja,
svome voljenome urezbari ime.

Možda će i ona slova urezati,
okitićena stihom voljenom draganu,
i neće ih valjda suzom zalivati,
kao što sam i ja ljubav izgubljenu.


 

 Julijana Marinkovik 2

Јулијана Маринковик (1972.) / Р.С.Македонија

ЖИВОТ ЈЕ ТРАГИЧНА ИРОНИЈА

Можда смо залутали
у истинском животу
са Библијом у руци
Можда опет цитирамо Пруста
и трагамо за изгубљеним временом
Можда се чувамо од инквизиције
и бацамо књиге
да горе у застрашујућем уму
космоса

Можда и не постоји глупост
већ само асиметрија
различитих камичака
које свако носи са собом
можда
можда
можда ...

Можда се све дешава
након нашег живота,
и ми ћемо до тада
бити муж, жена
и дете.

 

КАДА ПЕСМЕ УМРУ

Када песме буду умрле
љубав више неће
да помера
планине,
у свету ће настати
велики хаос
и јак ветар
вратиће нас
милионима година пре Христа
када су људи живели
на дну океана
и јели су лед
кога је било
само у срцу
ајкула
и у ситним рибама
које су умирале
пред њиховим очима

 


 Ćazim Mučić

90. Ćazim Mučić (1962.) / BiH

ZAŠTO SI MAJKO, SINOĆ PLAKALA

Te tihe noći, dok su me misli, vukle u neke daljine.
Budan sam bio ili možda, ne.
Razmišljao sam,šta me je probudio te posebne noći.
Jesu li sijenke po zidu šarale svoje niti.
Jesam li, žmurio i čuo suzu.
Nikad ranije, ne čuh suzu kad kane.
Možda samo majka, tako plače.

U sobi mračnoj, zvirke su prebacale odsjaj od spolja.
Pitao sam se, može li sjaj dok viri,
u tuđoj sobi, dok čujem pretešku suzu.
Uzdah se oteo, težak i dubok.
Zaćutao sam.
To je majka.
Zadrhtah u trenu,
da me ne čuje,
da dišem,
budan i brižan.

I ja sam zaplakao.
Ne znam dal' je čula moju suzu.
Nisam je pitao.
Nije ni ona mene.
Ćutali smo te noći, svud je tisina bila posuta,
samo sam, njene, suze čuo.
Ah,kako su bile glasne i sve teže dok su padale,
čini mi se da je neka udarila u prsa.
Tada je i majkin uzdah bio jači
Možda je, boljelo.
Opet sam,ćuteći razmišljao.

Bila je to,duga noć
I ne davnih godina, čuo sam majku da plače.
Samo nisam čuo suzu.
Nije bila teška kao onda,
kad nisam spavao one noći.
Rekoh sebi, da nije sada udarila u prsa.

I nikad, ne pitah majku, ne stigoh.
Zašto je majkina suza teška,
a htio sam.Znao sam da ne plaču sve majke isto.
To je ona ,bolna suza, što je na srce ranjeno njeno,
pala i jeknula.Znao sam ja to,
znao sam, majko
A htio sam te onog jutra pitati:
"Zašto si majko, sinoć plakala"?!

 

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica