Nagrađeni radovi na 6. literarnom konkursu za nagradu “ISNAM TALJIĆ”, 2020. godine:

Prva nagrada: Mirna Smajić, Zenica, BiH – dobitnica nagrade „Isnam Taljić“ za 2020. godinu.

ŠEHIDSKI EMANET

 

- Mama, mama, boli me srce! De, pipni kako lupa!

- Ma jok, šćeri, nije ti ta bol od srca! To je od radosti, od uzbuđenja...

 

Lagala bih, ako bih rekla da nisam uzbuđena. To može razumjeti svako ko je godine tuge i ponosa, neprospavane noći i odricanja, odjenuo u akademsko ruho.

Evo me na pragu ostvarenja sna – da kao šehidsko dijete primim fakultetsku diplomu.

Smirujući svoje srce zikrom, u sjećanje mi se vratio sličan muhabet s majkom, jednog decembarskog dana, dok sam kao šestogodišnja djevojčica s nestrpljenjem iščekivala susret, krunu svojih dječijih maštanja.

Babe se svoga ne sjećam. Njegov lik sam satkala od majčinih i naninih priča. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim zajedničke bajrame, ne znam šta je poljubiti babinu ruku kad se vrati iz džamije.

Ali, sjećam se djetinjstva u tuđini, jednoličnog promicanja dana, svakodnevnice obavijene tišinom, povremeno prekidanom kratkim posjetama očeva – gazija naše Armije koji su vraćali nadu u slobodu i skori povratak kući.

Sjećam se bata sitnih dječijih stopala i dječijih ruku ispruženih da se sviju u očev sigurni zagrljaj. Poput talasa razbijenog o stijenu, moja radost se svaki put iznova pretvarala u čekanje ispruženih ruku koje su opet, i opet, i opet, ostajale prazne.

Rat je. Učinio nas je muhadžirima. Nema više Rabije, Senade. Nema Zije. Ne donosi nam mlijeko. Ne pijemo kahve, ne miriše vrući hljeb iz starog metalca, ne igramo se žmire pred akšam, ne miriše rascvjetala lipa iz Nafine avlije. Ne krademo ni Zahidine zelene rezdelije.

Hljeb nam sada donose u plastičnim gajbama. Stojimo u redu za vrelu čorbu koja uvijek isto miriše. Kupamo se srijedom i subotom. Novca više i nemamo, a čini mi se da nam i ne treba. Ni odjeću više ne kupujemo, već nosimo ono što nam donesu nepoznati ljudi.

Nana po cijeli dan plete, u bezbroj pari čarapa upliće svoje uzdahe.

Vraća mi se u košmaru najljepša riječ moga djetinjstva: Babo!

Ne prođe ni jedan jedini dan a da ne pomislim na tebe. Dozivam te, babo, sve dok ne utonem u san, a tamo te na prostranim zelenim livadama srećem, da ti kažem šta sam ti sve propatila.

U mojim snovima si tako živ, tako stvaran i tako blizu mene.

Kad se smijem, majka kaže da si se ti isto tako smijao. Kad sam tvrdoglava i uporna, kažu mi da imam tvoju narav. Nana mi uvijek kaže:

- Ista si svoj babo.

Kad me djeca zadirkuju, uvijek im zaprijetim da ću ih kazati svome babi, iako je samo mama tu.

Kad me zovu da se igramo, uvijek kažem da moram pitati babu i mamu.

Volim slušati kada te spominju, ali se uvijek poslije toga sakrijem da me ne vide kako plačem. Želim biti hrabra i čvrsta, kao ti. Ne želim da vide moje suze. Smijem se, kobejagi.

Ne znam je li me više boljelo razbijeno koljeno ili to što te nije bilo da poljubiš da prođe.

Sjećam se koliko je bila teška moja školska torba tog prvog dana škole. Drugu djecu vode očevi i majke, a mene vodi moj dedo. U drhtavim rukama nosi moju torbu. Ja gledam u njegovu ruku i zamišljam, babo, da si to ti. A znam da nisi.

Kad nam je učiteljica dala zadatak da nacrtamo svoju porodicu, ja sam te nacrtala pored majke i mene onakvog kakvog sam te viđala u svojim snovima, sa bijelim oblakom preko lica. Često razmišljam kako bi bilo da si sad ovdje. Ne bismo nedjeljom iščekivali Štrumpfove, jer sam ja sada velika. Ne bismo pravili našu kuću od lego kockica, to je za malu djecu, a ja sam sada velika djevojčica.

Sada bih ti mogla pričati da sa mnom u klupi sjedi Tea. Ona nema babu kao ja. Ona ima tatu. I svaki dan dolazi po nju u školu. Ja znam da ćeš i ti jednog dana doći po mene. I znam da ću onu svečanu bijelu haljinicu što sam je našla u hrpi odjeće obući za bajram kad ti dođeš. I tad ću ti predati bajramsku čestitku koju sam ti napravila u školi, poljubiti tvoju dragu ruku, a ti ćeš me podići visoko iznad svoje glave, iznad oblaka. I smijat ćeš se. I ja ću se smijati. Zujat će dječiji žamor i bit ćemo sretni. Čuvam tu čestitku.

Tetka Refka je potvrdila da moji snovi nisu uzaludni. Ona mi je obećala da će mi ove zime pripremiti iznenađenje i dovesti posebnog gosta.

Radujem se svakom novom jutru u kojem sam beskrajno sretna, trčim do prozora tražeći prvi snijeg i u njemu tvoje stope. Tetka mi to nije rekla ali, ja znam da će mi dovesti tebe, jer tetka Refka zna da si ti, babo, moja najveća želja.

Hladno decembarsko jutro. Pao je snijeg. Meni je bajram.

Tražila sam svoju bijelu haljinicu. Uprkos hladnoći, niko me nije mogao spriječiti da je obučem toga dana. Iako je gost trebao doći na večeru, ja sam bila spremna već u podne.

Sati su se vukli kao kišne godine. Toliko puta sam krišom otvarala bajramsku čestitku da sam se pobojala kako će se pocijepati. Nebrojeno puta sam u sebi ponovila govor tebi pripremljen. Ni ručala nisam, što od uzbuđenja, što od straha da ne uflekam haljinu.

Zvono na vratima. Reski zvuk presječe mi koljena. Ulazi tetka. Njen osmijeh mi povrati snagu. Gost je tu!

Srce grmi u grlu. U ušima šumi. Udahnuh duboko. Ispravih se. Spremna da ti se bacim u zagrljaj i da te zovnem: Babo!

Tetka nasmijana. Hoće li se maknuti, neće li se maknuti! Trenutak k'o godina. Iza nje si ti. Čekam! Hoću da uzletim! Tetka se razdragano pomjeri u stranu.

... A iza nje se ukaza Djeda Mraz!

Zanijemih. Zvukovi se stopiše u jedan. Slike se mute. Ruke klonuše niz bijelu haljinicu. Čestitka bajramska pade na pod. Osjećam da ću se urušiti, jednako kao i moj dječiji svijet koji sam gradila da se, ti babo, u njega vratiš. Sve ove godine ja sebi nisam priznala da te nema, iako nisi dolazio. Taj događaj je presjekao moje djetinjstvo.

Ja idem dalje. Ponosna na babu šehida. Jaka kao stijena. Ista kao ti. Neustrašiva pred životom kao što si ti bio pred smrću.

Pred lažnim simbolom ispunjenja želja, tim Djeda Mrazom, odrasla sam u trenu. Spoznala sam da u životu nema magije.

Ne krivim tetku Refku. Naučili su je da je Djed Mraz ostvarenje dječijih snova. Naučili su je da ne propituje. Da prihvata. Da u prihvatanju nestaje. Ne krivim je...

Bajramska čestitka podignuta s poda - u mojim je rukama emanet. Emanet koji si mi ti ostavio. Emanet koji su ostavili svi šehidi.

Danas svjedočim da tvoja žrtva nije bila uzalud. Naša snaga i budućnost je u povratku sebi, svojoj vjeri, tradiciji, svojim simbolima i vrijednostima.

Srce mi je smireno.

** * **

Druga nagrada: Mubina Salkić, Zenica, BiH

VIDJET ĆEMO SE U CHICAGU, ISPOD CRVENE JABUKE

O, ti koji čitaš, zamisli tamu, gustu i ljepljivu kao tijesto, lijepi se za tebe, guši te, širiš zgrčene

prste, želiš je razmaknuti, rastrgati, odlijepiti sa sebe... Duboko udišeš težak i vlažan zrak! Misli ti se pretvaraju u bljutavu kašu! A kad pomisliš da je gotovo, da si se i ti pretvorio u tamu, bljesak sjećanja sabljom rasječe veo memljive tegobe.

Rasipaju se crvene, tek ubrane jabuke. Miruh djetinjstva. Očevo vedro lice. Hrapave i sigurne ruke. Šarena materina šamija je nebo iznad Bosne. Letim iznad Vlasenice. Osmijeh, grohot, vedrina.  

Ugledaš me na prostranom krevetu, u vlažnoj postelji, zgužvanoj u dugoj dertnoj muci razgovora sa samim sobom. Ležim blijeda lica, kose mokre, onemoćalog tijela, okružen krhotima starog mene. Koliko noć može biti duga?! Kao život, i duža od toga. U sjećanje prizivam najljepše slike djetinjstva ne bi li me njihova toplina ugrijala u tuđini, ali se najljepše slike rasprše kao pjena pred stravičnim prizorima koji su prekinuli moje djetinjstvo. Godinama ih pokušavam zaboraviti, ali je nemoguće iz sjećanja izbrisati lice zločinca koji me istrgnuo iz očevog naručja. Grubo me je bacio u stranu a oca šutao prljavim četničkim čizmama. Nisam stigao ni vrisnuti jer me je materina ruka spriječila. Tek sad mogu razumjeti koliko je majka bila i hrabra i dosjetljiva, kad mi je glavu povezala svojom šamijom da izgledam kao djevojčica. Samo zahvaljujući njoj nisu me odveli sa muškarcima. Svi su završili u masovnoj grobnici.

Uzalud Chicagu blještavilo i glamur, jedna crvena jabuka ih kao trag u pijesku briše.

Volim Chicago. Volim život ovdje. Doduše, drugi i ne pamtim. Pamtim samo majčinu sjetu, tužni pogled, pomireno trajanje u tuđini i njenu borbu da mi nadomjesti babu otrgnutog rukom zuluma.

Ništa mi nije nedostajalo, pa otkud onda ta pukotina na duši?! Otkud taj nemir? Zašto se uvijek javlja neočekivano i tjera me u osamu i tišinu?

Zašto je svaka stepenica na putu do uspjeha tražila osamu i tišinu?!

Grčevito sam grabio ka vrhu, naivno vjerujući da negdje gore prestaje tišina. Iz stare pukotine navire nemir, kao mutna voda, da me potopi.

Moji, a opet nekako tuđi koraci, vode me kišnim ulicama Chicaga. Ostavljam iza sebe svečanu dvoranu, gonjen potrebom da se, po navici, osamim, zapanjen spoznajom da me ona prati čak i ovdje na vrhu.

Iz vrtloga misli prenuše me riječi, kao koplja se zabodoše oko mene, zarobiše me! Zaustavljen pred likom na plakatu, bez sumnje povjerovah da ćemo se opet vidjeti ispod crvene jabuke.

Prvi put nisam bio sam, a osjetio sam mir svoje samoće. U žamoru jezika djetinjstva prepoznao sam svoju tišinu. Knjiga u mojim rukama svjedoči da je ova noć bila stvarna.

Među koricama knjige, roneći u slojeve prošlosti, otkrivao sam novog sebe.

„Krhko je insansko poimanje“. Sultan Fatih? Bošnjaci? Bosna? Ibreta li?

Čitam. Putujem. Vraćam se. Zastajem. Gonetam. Slutim da ovo nije samo priča o Fatihu.

Ovo je priča i o meni!

Na tespih moga života nanizale su se 33 godine, i kao da se zatvara krug u kojem sam puno toga prošao, svega se nagledao, sa svačim se susreo, ali nigdje tako sebe spoznao kao na ovom vrelu.

Sultan Fatih me naučio da je život osvajanje. Najteže je osvajanje istine. Na našim prostorima istina je vijekovima sakrivana. Zato što je pisana rukom zulumćara historija se sukobljavala sa samom sobom. Bošnjaci su oduvijek bili njene žrtve. Nisu učili iz svoje prošlosti zato im se uvijek surovo ponavljala. Da li su stradanja naš usud? Ili smo sami tome krivi? Udaljavali smo se od sebe samih. Zvali se tuđim imenima. Usvajali tuđe običaje. Stidjeli se svoje šamije i dimija. Vjeru prognali u zatvore. Pogleda uprtog ka drugima, na najudaljenijoj tački otuđenosti od sebe u krvave rijeke bosanske ispustili smo ključeve vlastite slobode. Zemlja natopljena šehidskom krvlju, jetimi uplakani, vrisak kostiju rasutih po grobnicama, čežnja djece bosanske po svijetu rasute - cijena su naše otuđenosti. Je li nas ičemu naučila?

Odjednom postajem svjestan vreve s ulice...grad se budi. Kuham kahvu. Ovaj put bosansku. Mati se ibreti.

- Majko, pakuj kofere! Sutra letimo za Bosnu.

- Nalet te ne bilo! Otkud u Bosnu?! – reče mati i pogleda me prijekornim pogledom, kao da sam s pameti sišao, dok su joj usne treperile u pokušaju da još nešto kaže.

- Za Bosnu, majko, za Bosnu!

- Da se nije šta desilo? Šta li su ti javili? – upita mati, ibreteći se nad mojom odlučnošću,

- Desilo se dobro, majko! Probudio sam se iz sna da bih ostvario tvoj san. Vraćamo se Bosni! Vraćamo se svojoj Vlasenici!

...

- Doktore, vrijeme je za vizitu...

Teško je biti ljekar u Vlasenici, jedini Bošnjak. Koliko su samo priča ispričanih i prešućenih upili ovi požutjeli bolnički zidovi?! Teška je povratnička sudbina. Teške su sudbine heroja koji su se nakon svih golgota vratili na mjesto zločina, da sačuvaju svoj toprak i svoje ognjište. Da prkose katilima koji u prividnom miru i dalje hrane lancem svezanu zvijer u sebi, spremnu da se prvom prilikom otrgne. Ibreta li? Želja za toprakom pobjeđuje strah od zvijeri. Nije li to samo Bošnjaku svojstveno? Svjedoči tome i Bošnjak u meni. Natjerao me da se vratim na svoju rodnu grudu, da tu konačno smirim svoju dušu.

Tegobno je slušati Fatimu dok kazuje o svome živom spaljenom sinu, gledati Havine nijeme suze dok šuti o svojih pet šehida, dedu Ćamila kojeg od tolikih potomaka u kaburima nejma ko u kabur spustiti. Ostajem nijem pred snagom i ponosom bošnjačke majke, jer nigdje na svijetu ne postoji žena koja je sa toliko suza natopila svoju sudbinu kao ovdje u Bosni. Ta upornost bošnjačke žene da svjedoči život uprkos smrti i tragediji izdvaja je kao najnapaćenije i najponosnije stvorenje. Iz njenog ponosa mirišu ruže u haremu Hajrije džamije. Sadi ih svaka svome šehidu, po jednu... Jedna, bijela, tek zasađena, miriše i za mog babu.

- Doktore, doktore intervencija...

Rutinsku vizitu prekinu panični glas medicinske sestre. Potrčah dugim hodnikom! Zastadoh. Skamenjen. Je li moguće? Nije. Biće da je opet jedan od mojih košmara? Ponovo pogledam. Siguran sam. Preda mnom poznato zvjersko lice. On je. Zar je moguće da sudbina na tako okrutan način zatvara krug?! Je li to pravda ili je test čovječnosti.?! Zar je moguće da ruke dželata koje su me otrgnule iz naručja moga babe u moje ruke predaju svoje dijete?! Nikad nisam proklinjao. Nikad o osveti razmišljao. Tome me nisu učili. Sudbina je pred mene bacila priliku. Da budem insan ili zvijer? Ja jesam insan, ali slike iz djetinjstva u meni bude zvijer. Uskovitlane misli prodiru kroz vrijeme i plaše me... Da se osvetim? Da naplatim? Da vratim?

- Osveta nije pobjeda - majčine riječi me vratiše u stvarnost.

U trenucima moje slabosti izgovarala ih je kao molitvu. Snaga njenih riječi trgnu me iz agonije. Gurnu me naprijed. Pobijedih osvetu u sebi. Čovjek uze dijete da ga iščupa iz sigurnih ruku

smrti. Teška saobraćajna nesreća usud je koji je zalog doveo pred svoju žrtvu da mu pokaže da mi nismo i nikada nećemo biti isti.

Obrisah znoj sa čela. Spade golem teret sa mojih pleća. Stadoh pred zalima.

- Živ je. Gledat ćeš ga kako raste. Grlit ćeš ga rukama kojima si mene otrgnuo iz babinog zagrljaja.

** * **

 

Druga nagrada: Safet Berbić, Banovići, BiH

BOŠNJAČKO UTEMELJENJE U ISLAMU, SADA I ZAUVIJEK    

U klinici za plućne bolesti u Slavinovićima leži rudar Ibrahim. Zgrada klinike i spolja i iznutra izgleda zlokobno: fasada oljuštena vlagom, izlizane stepenice, kašalj odzvanja hladnim zidovima, vrata škripe, gavranovi okolo grakću zloslutno. Tuzla se gubila u zalogaju još jednog dana koji je za sobom ostavljao tek blijedi trak zalazećeg sunca što je napola rezao ustajali zrak u sobi broj dva. I danas su doktori bili u jutarnjoj viziti, zavirivali u kartone, izgovarali nerazumljive latinske riječi i hrabrili pacijente. Potom bi dolazile medicinske sestre da bolesnicima daju dnevnu dozu terapije, nekome kisik, nekome injekciju, tabletu, a popodne bi dolazila posjeta. I tako redom, iz dana u dan, uz nadu što tinja poput pokisla ugarka na čobanskoj vatri. Sve do časa koji se odložiti ne može. Jedanaestog februara 1992. godine u bolesničku sobu ušao je njegov sin Osman i ne sluteći da će očeva bolest biti „sreća u nesreći“. Kako, pobogu, očeva bolest, može spojiti nespojivo: sreću i nesreću? Tako što je Osmana izbavila iz kandži nacionalističkih orlova što su, nošeni najjeftinijim oblikom ponosa zlokobno kružili nad gradom u kome je privodio kraju studij poljoprivrede.

 

Ibrahim je ležao u svom krevetu šutke, sićušan, nemoćan, predat u ruke doktorima i Bogu Svemogućem. Njegove zjenice su se mutile, pogled se maglio i jedva je razaznavao prilike oko sebe. Nije znao šta je to hospis, šta palijativna medicina, šta karcinom, terminalna faza, agonija. Nije znao čak ni to da je upravo parama koje je on zaradio kopajući ugalj u jami Omazići izgrađena bolnica u kojoj leži. Znao je Ibrahim samo da će mu, kad ode sa ovoga svijeta biti žao supruge Aiše i djece. Teško suzbijajući jauk, ležao je sklupčan bolešću koja je izjedala njegova pluća. U trbuhu mu je nešto grgoljilo, nalik žuboru planinskog potoka. Na kaseti pored Ibrahimova uzglavlja, Osman je vidio dnevne novine sa jučerašnjim datumom. Naslovi prijeteći: Disolucija, Velika Srbija, Barikade, Rat pred vratima... – Selam alejk' babo, kako si. Poznavši glas najmlađeg sina, Ibrahim je otpozdravio pitanjem: – Osmane, jesu li oni otišli?   – Jesu, babo, jesu. – I Aiša? – Jest, babo, i mati je otišla. Kažu, da se odmoriš. Evo, donijeli su ti meda – rekao je dodirujući rukom malu teglu. – Kad si ti doš'o, sine? – Evo, sad, babo. – Dijete, ne vraćaj se tam'. Bit će rata. Upamti šta ti babo kaže. Ja sam bio partizan. Isto je 'vako bilo i četeres prve.

Govorio je s velikim naporom. Usne su mu upale u usta i glasove je proizvodio jedva isisavajući zrak iz pluća. Iz usta se isparavao život rudara i u Osmanovom oku zgušnjavao u kaplje suza. Jedna suza je kliznula i niz očev obraz i kanula u ušnu školjku. Bila je to prva suza koju je Osman vidio na očevu licu. Prva i jedina. Teška suza rudarska. – Hajmo, babo do toaleta, da te obrijem. Dok ga je podizao iz kreveta i vodio hodnikom učio je u sebi ajetul kursiju. Otac se otimao. Htio je hodati sam. Stid je to čiju motivaciju nisu odgonetnuli ni najumniji, još od Hasanaginice. U uzbuđenju i cijeloj drami trenutka, a nošen dobrim nijetom, Osman je malo posjekao oca žiletom. Krv bijaše gusta. I nije tekla. Stajala je. Prava rudarska mrka krv. Na bradi je ostao samo tamnocrveni zarez nalik malom polumjesecu. Vratio je oca u krevet, čistog i namirisanog. Držeći ga pod mišku osjetio je kako mu je koža srasla sa kostima. Očev dodir i zagrljaj, to je ono što mu je nedostajalo. Sjetio se odjednom kako je više od svega uživao u trenucima šišanja. Otac bi tad, goneći mašinu za šišanje uz potiljak, naslonio Osmanovo čelo na svoj stomak. Bio je to dodir koji je izražavao ljubav jače od bilo koje riječi, dodir koji je u Osmanovu glavu usađivao dobrotu i ljubav prema ocu, prema ljudima, prema cijelom svijetu. Zašto ga danas nije zagrlio? Možda zato jer je odgonio slutnju posljednjeg susreta. Pozdravio se s njim tek pruživši mu ruku. Tuzla je tonula u studen još jedne februarske noći.

 

U srijedu, 12. februara, velika plemenita duša umornog rudara otići će u nebo da je pravedni meleki uvedu u neku od džennetskih bašči. Kad je Osman došao da ga obiđe zatekao je njegovo koščato rudarsko tijelo kako leži nepomično, zamotano u bijeli čaršaf. Mlada bolničarka izrazila je suosjećanje, toplo, iskreno. Suosjećanje iz temelja ljudskosti. – Izdahnuo je prije desetak minuta – rekla je i pokazala rukom na limenu kasetu. U ladici novčanik, u novčaniku slika njegove supruge Aiše i lična karta sa neograničenim trajanjem. Pored novčanika tespih i Kur'an, ruski džepni sat marke „Meljnija“ kojeg je dobio zajedno sa štapom kad je otišao u penziju. I tako, čitav život stao je u jedan bijeli čaršaf: šezdeset i sedam godina znoja, krvi i žuljeva; pogrbljena leđa; hiljade jamskih stupaca i greda; samospasioci i karabituše; šuferice; hiljade prepješačenih kilometara na posao i s posla; dulumi i dulumi uzorane zemlje i pokošene trave; kalemli voćnjaci; stada krava i volova; hiljade nepravdi u sijedoj kosi i u čeonim brazdama; hiljade proha, suhog sira i glavica luka; plaketa „Zaslužni rudar“ iz 1964. godine; dodatak na penziju na ime sudjelovanja u antifašističkoj borbi (1941-1945); dva mandata seoskog muhtara po kome je dobio nadimak; hiljade i hiljade namāza, dôva i jasîna... Sve to, okalemljeno vjerom leži sad sklupčano, nepomično u bijelom čaršafu, u ćefinima. Osman mu na draperiji platna napipa rame i na dlanu osjeti studen. Kao da je dodirnuo kamen u zaleđenu potoku.

 

Osman pokupi stvari iz limene kasete i smjesti ih u svoju plavu putničku torbu na kojoj je pisalo „Lasta Beograd“. Izašavši napolje pogledao je u nebo. Bilo je vedro, skoro purpurno. Kao na Konjuhu. Potom je ponovo pogledao u torbu. Ibrahim se hvalio da je Kur'an kupio Osmanov djed Muhamed u Puračiću još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a da je tespih donio sa Baščaršije kad je prvi i jedini put bio u Sarajevu. Jednom mu se tespih rasuo nakon džume u mesdžidu na Kanti, u Grivicama, onako po ćilimu. Sav. Pokupio je sve bobice, donio ih kući, isporio konac sa žake brašna te ga dobro nalaštio pčelinjim voskom a onda nanizao bobe. Bile su bijele i kad bi se nadojile dnevnog svjetla dugo bi još u noć svijetlile u mraku naše male šeperuše u Mrdićima. Kao nanizani svici.

 

Kad sutra, uoči petka, efendija zaišće halala i kad Ibrahima ponesu na Brezumilo, na malo seosko mezarje čudna imena, kad ga spuste u zemlju u koju svi ljudi idu slobodno, bez ikakvih zapreka i ograničenja, kad ga zagrnu hladnom ilovačom, doći će melek u odori od mirišljave svile i kazati: „Ibrahim danas seli, njegova umorna duša ide na zasluženi odmor. Istina, on nikad nije udisao zrak sa plave morske pučine, napâsao je pluća samo rudarskom prašinom, tako je bilo zapisano, ali iza njega je ostala obrađena plodna zemlja, naoštren i nasađen alat, krov nad glavom, puna štala mâla i puna kuća evlâda kao najbolji blagoslov, pet sinova i četiri kćeri. Svi živi, zdravi, školovani. Ovaj rob Božiji imat će moju zaštitu.“

 

Sulejman, Osmanov stariji sin koji je završio Behram-begovu medresu u Tuzli, kaže da mu je najdraže učiti iz djedova Kur'ana jer mu se čini da, čitajući ga, razgovara s djedom. O svemu. I o tespihu. Koji jednako čvrsto drži bôbe. I svijetli noću.

** * **

Treća nagrada: Amela Isanović, Gothenburg, Švedska

DRINA U VENAMA

             Nedaleko od Velikog teatra u centru Göteborga sjedila je žena po imenu Nura. Lica okrenutog suncu, žena je puštala da joj se sunčeve zrake odmaraju na kapcima zatvorenih očiju. Iza tamnih trepavica oči su mirovale, činilo se da spavaju, ali su sva druga čula činila da ostane budna. Osluškivala je govor ulice, šušanj vjetra, klokot rijeke...Prsa su joj se izdizala, nozdrve širile, ali miris koji je udisala kao da nije išao istom putanjom, nije ostavljao traga. Bio je to svjež proljetni zrak koji bi u ovo doba godine isisao ljude iza hladnih zidova i zatvorenih prostora, izmamio ih na sunce, budio u njima život... Živjela je tu već dvadeset godina, ali još uvijek nije prestala upoređivati slike i mirise Bosne i ovog ”novog svijeta” kojeg je davno zavoljela.

     Da, stvarno je zavoljela i ove skandinavske slike, ulice, građevine, biló jezika. Često je mogla pronaći pomirljive sličnosti u svemu, sličnosti kojima je uljuljkivala nostalgiju u sebi. Onu čežnju koje se nije željela osloboditi, samo je uljuljkati i učiniti podnošljivijom. I polazilo joj je to za rukom. Živjela je u miru, sa sobom, sa svima. Jedino...Jedino je bila u zavadi s Götom.

Doduše, nije Göta bila kriva. Kao što nije bila kriva ni romantična Sena, ni moćni Dunav. Do nje je. Do Nure. Nijednoj rijeci nije mogla priznati ljepotu. Ne, u poređenju sa svojom rijekom. S Drinom. A, i kako bi?

Oni koji nisu drugovali i odrastali na vijugavim obroncima Drine nisu mogli znati šta se krije pod iskričavom površinom zelenih valova. Nisu ni slutili da njen žubor nije tek puko kloparanje vode preko kamenih trbuha riječnih oblutaka i isprepletenih žila drveća što se zaštitnički i sa strahopoštovanjem od iskona nadvijaju nad Drinom.

Nisu ni slutili da je Drina natopljena harfovima iz Kur’ana koji su se stoljećima slivali s usana muslimana koji su se tu naselili još s početka 13. stoljeća osnivajući grad Kuš koji je zajedno s njima odolijevao progonima koje je započeo još Karlo Robert Anžujski. Vjernici, junaci, trgovci, putnici namjernici, ljubavnici… su stoljećima na brzacima Drine krijepili dušu, spirali grijehe i umivali tijelo pred molitvu Bogu, ne sluteći da svojim dovama ispisuju najljepšu zbirku, onu koja će zauvijek ostati neodštampana a znana samo Sveznajućem.  

Drina je bila i sehara njezinih sjećanja, zbirka dedinih besjeda, lista babinih savjeta. Nikada nije zaboravila kako joj je dedo kazivao o tome kako se nekada, za sparnih ljetnih noći, uz

iščekivanje akšamskog ezana, znalo divaniti o prošlim vremenima, o ljudima i o Allahovim darovima, a ponajčešće se divanilo o njoj.

O Drini.

Bilo ih je mnogo, dedo ih je pričao i ponavljao, ali najdraži divan joj je bio onaj o mirisu. I baš taj divan je kriv što ni dvadeset godina drugovanja s Götom nije pomoglo da ta rijeka poteče njenim venama.

- Jednom se – još je odzvanjao dedin glas u uhu - jednom se zapodjenula priča o tome kako miriše Drina. Svak’ je imao svoju ljubav pa njome opisivao njen miris. Kako god i šta god bi neko rekao, drugi se ne bi složili i dali bi drugačiji opis, drugo poređenje koje bi bilo slično prethodnom, a opet novo u odnosu na ono koje se do tada čulo.

Jednom je jedan rekao da Drina miriše na svježinu, ali su ga ribari ušutkali rekavši da miriše na riblju kraljicu, na mladicu, zbog koje Drina bijaše najdraža ribarska riznica. Jednom jedan travar i narodni hećim kazao da miriše na ćuber, ljekovitu travku prekrasnog mirisa, mirisa koji bi tokom cijelog ljeta kadio bosanske poljane, ali su i njega dočekali, ovaj put brdski pastiri rekavši da ni to nije tačno, nego da Drina miriše na Pančićevu omoriku, koja gornji drinski sliv i Bosnu učini poznatom na vascijelom dunjaluku.

Jednom je, opet, neko rekao da Drina miriše na san, i to lijep san. Da ih je neko pitao da rastabire tu tvrdnju, ne bi umjeli. Ta misao se zadrža neko vrijeme, da l' zbog nastojanja da se u sjećanje prizove miris sna, da l' zbog toliko lijepih snova koje snije svaki insan pa je valjalo izabrati… ko će ga znati.

- Kažu da bi taj muhabet trajao do kijametskog dana da neko jednom nije rekao da Drina miriše Džennetom. Da, baš Džennetom. – nastavljao bi dedo poslije pauze - I osta tako, jer kad bi se pričalo o džennetskim baščama, džennetski bistroj vodi, koja odabrane krijepi i napaja, kad bi se pričalo o zelenilu i hladovini, njima bi iskrsle slike, na koje oči bijahu navikle. Slike Drine. Da li je to bilo tako zato što je Drina oduvijek krila cijelo ovozemaljsko bogatstvo, što je pojila žedne, hranila gladne, umivala prašnjave, abdestila vjernike ili što je skrivala ljubavnike, dijelila svjetove i stajala na bedemu Istoka i Zapada, na bedemu Bosne, na ušću islama… Da li zato što za bolje nisu ni znali? Niko nije znao posigurno. Nije da nije bilo važno. Jednostavno je bilo tako.

- Božije davanje - govorili su.

Nuru ovo sjećanje preplavi milinom, učini joj se da će nos zagolicati miris Dženneta, ali je u stvarnost vrati kratko: “Vi ses” - uzrečica koju su Šveđani govorili na rastanku, koja je vrati u stvarnost. Nura se brecnu, nesvjesno bacajući pogled ka mjestu odakle je dolazio zvuk.

Koliko god je bosansko korijenje u duši tkalo ljepotu, milinu i osjećaj pripadnosti, u ovakvim trenucima bi se znalo zgrčiti od bola. To odsječeno „Vi ses“ je podsjeti gdje i je i zašto je tu. Oči, iako daleko od Drine, daleko od vremena, nisu isplakale slike užasa, slike plutajućih tijela i vapaja onih koje je Drina primila u smrtnom zagrljaju. Možda te slike ne bi uspjela ni podnijeti, slomile bi njenu dušu, da je babo nije podsjetio da su se Drinom ljudi abdestili stoljećima, da su mrtva tijela koja su joj od Višegrada do Bijeljine bačena u smrtnom ropcu, Njegovom voljom, posljednji smiraj našla baš u toj abdestli vodi.

- Drina ih gasuli, abdesti ih po posljednji put noseći ih čiste i nevine u džennetske bašče - rekao joj je tad, ublažavajući bol koja im je razdirala dušu i koja je činila da se babino lice imanskim mirom skameni. To joj je bila jedina utjeha. Tako je smogla snage da i njoj, Drini oprosti što je bila dio tog krvavog pira. Tako je smogla snage da upije ljepotu i da je nastavi upijati gdje god išla, jer ”ljepota je dio bosanskog imana” govorila joj je majka.

Znala se Nura čuditi samoj sebi kako je uspijevala uskladiti ta dva paralelna svijeta. Znala je da je u nekom drugom svijetu i da je Drina daleko od i iza nje, ali i da je u njoj baš u onoj mjeri koliko treba da svojim bisernim kapima popuni pukotine izazvane odlaskom iz Bosne i osjećajem nepripadanja.

”Hm, nepripadanja!”

Na ovu pomisao Nura pogleda na sat. Pauza za ručak je istekla, morala se vratiti u ured. Radovala se susretu sa svojim kolegama, učenicima, osjećala je da joj pripadaju, da im pripada. Radovala se tom koloritu rasa i svjetova kakav jeste Švedska.

Lagano krenu prema Muzeju umjetnosti i Poseidonovoj statui koja je dominirala Avenijom. U izlogu ugleda svoj odraz. Vitka figura, maslinasto-zelene nijanse njene odjeće, velike tople oči i kao ugarak crna kosa, govorili su da njenim venama ne teče skandinavska krv.      

“Nešto begovsko, gospodsko ima u svom držanju”, govorile su birvaktile kone za njenu majku, i nanu, pa i prananu, govorile a nisu znale razlučiti je li im to mahana ili vrlina. To dostojanstveno držanje naslijedila je od njih i bilo je to dio njenog bića, bića bosanske žene.

Svejedno je gdje je bila i u čijem društvu, jednostavno - to je bila ona. I tamo kraj Drine i ovdje kraj Göte.

Raskorak u vremenu i prostoru nije donio nikakvu promjenu.

Nura je jednostavno bila Nura. Svjetlo, Dedino svjetlo. Isto ono čeljade koje je babo devedesetih godina, rosnim očima, ispratio u ”tuđi svijet”. Zna Nura da je bilo i da ima onih kojima je smetao i smeta taj njen gard, da je bilo onih koji su očekivali poniznost, da stane u drugi ili treći saf, da prihvati ”socijalu”, pogne glavu i da nosi masku bespogovorne zahvalnosti. Ali ona nije pristajala na prosječnost, nije odustajala od svog ponosa, odgoja.

Od ”Drine u venama”, nije mogla odstupiti.

“Drina u venama”! Ništa joj nije moglo tako lahko i brzo izmamiti osmijeh na usnama kao ta kratka rečenica. Temperament, radinost, žustrinu, plodnost, milozvučnost jedne Podrinjke, sve su to u njenom kraju tumačili rečenicom ”Drina u venama”. I njen dedo, čija je miljenica bila, znao bi to kazati kada bi u nekoj prilici svjedočio bistrini njenog uma i britkosti jezika. Neki bi tu njenu britkost i oštrinu tumačili drskošću, pa bi i njenom ocu, izokola, znali kazati da čuva Nuru, da malo obuzda tu njenu žensku oholost, da je „sjetuje“ da malo skrati jezik, upozoravajući ga da će nastradati kad ode od njega, kad se uda. Govorili su da će se vratiti brže nego što je otišla.

Na njihove dušebrižničke komentare, otac bi mrko šutio a dedo bi, umjesto odgovora, glasno dovio:

- Utječem se Allahu od mraka neznanja iz kojeg se rađa strah od drugog i drugačijeg, a iz straha se rađa mržnja kao izvor svakog zla - dovu bi pratilo zveckanje boba tespiha kojeg je dedo vazda prebirao ponavljajući - Allahu ekber, Allahu ekber…

Ovu dovu je i Nura ponavljala pri svakoj molitvi. Ta dova joj je postala misao vodilja i neraskidiva veza s imanom kojim se napojila još kao djevojčica slušajući roditeljske savjete iznikle iz hadisa.

Njena majka je bila jedna od onih žena koje su završile nekoliko razreda škole, onih koje su uporedo pohađale mektebsku i svjetovnu školu i koje su znale vrijednost prvog ajeta iz Kur’ana.

”Uči.”

- ”Uči” i ”utječem se Allahu od mraka neznanja iz kojeg se rađa strah od drugog i drugačijeg …” ponavljala je kada se upisala na časove švedskog jezika za strance, kada se kasnije upisala u školu za odrasle, kada bi se suočila s pravnim i administrativnim zavrzlamama švedskog sistema, kada je trebalo pitati, tražiti odgovor ili pomoć, kada se trebalo boriti za bolji status i razumijevanje drugih, drugačijih. Nije u njoj bilo oholosti ”sveznaalice” iako se zbog svojih sposobnosti često izdvajala kao jedna od najboljih. „Uči“! Učila je čuvajući se od mraka neznanja i onda kada je izlagala svoj završni rad na geteborškom univerzitetu.

Dragi Bog joj je uslišio dovu. Njenom dušom nije vladala tmina neznanja, ni mržnje. Nije zavladao strah. Njenom dušom je vladalo i još vlada svjetlo vjere, i onda na Drini, i danas na Göti, i uvijek će, ma gdje bila, jer vjera i duhovnost nisu u zidovima bogomolja, vremenskim i prostornim granicama - duhovnost je u čistom ljudskom srcu, gdje Gospodar pohranjuje znanje.

       U tom promišljanju dođe do svog ureda. ”Rektor Nura Hanusic”, stajaše na graviranoj pločici. Nedostajale su samo kvačice na š i ć. Sve ostalo što je ukorijenjeno odgojem, adetima, vjerom, donijela je sa sobom.

Sve što je ukorijenjeno u Bosni, kraj Drine, bilo je tu, u njenoj duši, u njenim venama.

Sada i zauvijek.

** * **

 

Treća nagrada: Kemal Ljevaković, Tešanj, BiH

U SNOVIDU JEDNE DOVE

 

Noć je. U ponoćje. A kao dan da je. Nebo se zapalilo u svojoj vedrini u pun Mjesec, u zviježđa i sazviježđa i mliječne pute - u sve nebeske svijete svjetla razasuta, pa gorē - jasnovidno gorē Tvojim milokazom kako nebom i svakom zemljostazom. Nebo u meni, ja u nebu, sjedinjeni u Tebi, još samo, samo da tako bude u svemu na svakoj mojoj živuć-stazi. Ali, kako? Za početak, ne bi bilo malo: Neka me nema puno u meni i da nikada ne nadmenim i da mene svima, u meni, da ima. Eto, to bi dovoljno bilo da moje rođenje bude, napremase, s Tvojim povjerenjem u čovjeka. Duša mi lebdi ponad neba jezikoslovlja, do zvjezdanoga Mu progovora htjela bi, htjela bi svjetlucavo, i velikodušno, i zdušno, htjela bi stati, uz sve što nam Ti reče između dženetskih vrtova i vatre pakla. Sizifovski tražim riječ moćnu, svemoćniju - kao molitva da mi je - pa da revno luči, ljeska i zrcali slavlja za Tvoje viđenje, Vjerovjesniče! Htio si da riječju - zapališ svjetlo što se u mraku krije, da razotkriješ istinu što se u laži svija, da nesretnik sreću nađe u svome dnu, da pravda stigne nepravdu, da nepravednika stigne pravda sporohodna. Htjeti, i za sve, prije svega, treba htjeti, jer ne može u bíti biti da stoik stigne tamo kamo ne ide. Zato, vjeruj i kad sâm si da to nisi, i kad u besmislu si, i ljubavi kada minu, pa dušu čežnjom raspinješ, i kad svaku nadu gubiš – vjeruj. Vjeruj, u grijehu kad si, i kad beznađe nosiš, i kad ne udjeljuješ ili kad prosiš, i kad nećeš nikadnikud stići a naumio si, i kada u molitvi nisi – vjeruj. Vjeruj, i u sjemenku što ne klija, i u korijen što ne tići, vjeruj i u nepravdu da će u Istini sagorjeti i da laž neće daleko stići, i u klet vjeruj i da ukleti postoji, i da u svakom zlu zehra dobra stoji. Vjeruj u tajnu Smaka, kada će da se sve razvidne i svaka zraka mraka i sve tajne, i svaka staza, i na njoj nam koraka i da nećeš nigdje stići bez putokaza-milokaza i da se nisputica i uzbrdica uzajamno daju, i da s četvere oči svakojake gladi gledaju, tu je i Ono naočigled što je, a kao da ne postoji. Vjeruj u išarete što naokolo zrcaju i iskrom zasjaje, vjeruj i slamku kada dodaju i kada duša mastilom prokrvari, i kada rana na srcu stoji i kada ništa po dobru ne ide, i tada spasenje postoji. Vjeruj i kada dušu vade, i tada, život se ne dvoji. Mahatma mi se klati između džennetskih bašta i džehennemske vatre, amplitudu svojih čari skraja - tražeći svjetla istine, sreće i pravde, i sebe duša iz toga da pomalja, jer i velikoj duši kao i maloj na Istinu ići valja! Pa mi duša lebdi ponad neba jezikoslovlja tražeći riječ naspram Tvoje, pa da reče - revno da luči, ljeska i zrcali slavlja za Tvoje viđenje, Vjerovjesniče! Čujem neku jeku kanjonsku, daleku. I zove nejasne mi. Kao da mi eha Tvoja gorom hode. U snatrenju dove što bješe mi pred spavanje, u neko doba noći prizori mi pred očima - obrisi, konture, i pričini, i Tvoja silueta - na stećku stojiš, u gluho doba. Tvoja riječ - sva u beharskome sjaju i miruhu - Tebi, Vjerovjesniče, okrenuta i Ti ka njoj, dvije radosti, dvije svjetlosti jedna naspram druge, i ne zna se koja se kojoj raduje više i koja svjetlost koju svijetli više. Gledate se. Pogledom si velite, da stoljeće petnaesto beharom Tvoja riječ progovara - živa sam, i Ti s njom. A, Ti veliš... veliš - kako si u danima pred svoju smrt samo riječi Uzvišenog mogao kušati i njenim sokovima krijepiti dušu, i kako Ti je okus smrti bio lakši sa okusom Njegovih riječi. I još, Tvoje Ti riječi vele, kako sve vrijeme od kako si preselio, nudiše nam svoja medoslasja i miruhe u molitvi, u bdijenjima, u sočnim dječijim izgovorima što pršte mektebom, u predahu i napoju duše umornom rataru u pet vakata svagdanja, i putniku namjerniku pored izvora, u ramazanskim ibadetima... i pretapajući svoje slasti u slast Tvoga dobročinstva i naše rahmete, i tako, cijelo vrijeme, i danas, sevapli Ti bile, i bivaju, pa tako traju - traju Tvoje riječi i Tvoje vjerovjesničko koljeno, u toliko traješ i s njom ko i s nama.   Snovito mi, vjerovjesnički, na stećku u našem mezarju, stojiš, u gluho doba, a mi - svi Tvoji, i malo i golemo, siluete naše u safove poredane, ko u red za kopanje da su stale ispred Tebe, na putu što hodi od sunca do sunca, i noću i danju, a u mimohodu naših mezaristana, a opet svako od nas je na svom putu ka ahiretu i Tebi I oni naši, svi iz svojih mezara poustajali, svi Tebi u počast stoje, i svi smo sjenke Tvoje. Testament smo - Tvoga eha - Prasak. I još neki pristižu putem, pred Tvoj pogled što nas motri - koji ne govori ono što ne bismo trebali biti, a jesmo; no ono što bismo trebali biti, a nismo. Majčinski k'o i očinski, jedna ruka bi da nas bije, a druga bi da nas miluje, pa nam zboriš: “Evladi moji! Sljedbenici! Mašallah! Koliko vas imam! Od mašrika do maghreba. Dao Bog. Rekoh li vam na ahiretskom polasku, ali evo, opet da povelim:   Braća se moraju paziti i jedan drugome biti na ruci! Đe brat brata ne voli, tu sreće nema nizakoga!   Nemojte oprečno mojoj riječi! Nemojte da vas slasti dunjalučke uzmu pod svoje! Neka vam je uvijek sjet da moj blagoslov nosite! Da sabura uvijek imate, jer strpljenjem se u džennet dospijeva! Da uvijek pravo govorite - treba pravo rijet' pa umrijet'! Držite do svoje riječi, svoje časti i poštenja. Sa svakim lijepo, ako se ikako može! Uvijek dobro činite, ko dobro čini bolje ga čeka! Eto, bolje vam je zlo i trpjeti, no zlo činiti! Činite djela koja će vas nadživjeti! Boga se bojte, a i onoga ko se Boga ne boji! Klonite se munafika i fukara! Klonite se din-dušmana, ti imansuzi su propast ovoga svijeta! Učevni mi budite! Čuvajte se harama i tuđega haka i svoga asiluka! Dina mi i imana - neka vam je najveća zakletva! Budite insani! Eto, to hoću da budete! Dunjaluk je prolazan, a sa svojim insanijetom valja vama na ahiret ići, tanjom od dlake i oštrijom od britve, Silaj-ćuprijom, noseći knjigu svojih djela!”

 

Bješe to Riječ k'o molitva, k'o Božija promisao, lebdi nad nama.

 

Najedanput, neka svjetlost s Njegova lica sinu! Bljesnu! I u trenu prenuh se.   Ezan-sabah zauči. Jekuje seoskim sokacima. Zastade mi dah. Srce lupa. Strah me obuzeo. Grašci znoja mi po čelu. Gorim. Sneni prizori me nose u drhtaje i neke strahove i zanose svakojakih pitanja.

Prožima me nekroza. Krv mi stala u žilama. Obamirem.

 

Šta to bješe? Šta mi se to dešava? Kakav je to preludij, taj predznak, što se baš meni daje?! Zbunjen! Razmišljam. Pribrah se. U snovidu sam svoje dove! Ilaknuh – jednom, pa do triput. I laknu mi. Olakša mi nešto u prsima. Pa sebi velim: Premda Te nema, već dugo-dugo, bdije uskrsnuće Tvoje nad grobnom putu svakog od nas, kao na vječnoj straži, neke bi da pohvali, a neke da ukori. Prizivi naše duše, da se dozove k sebi, i da, poslije svega, vječno prilegne u Tvoju blizinu.                                          

U mezaristanu predaka okupljeni: djedovi i nane, majke, očevi, amidže i strine, preci patareni, svi na broju - pobodeni u obične duguljaste mezar-kamenove, u nišane s turbanima, i šehidske najnovije, i nedavne drvene bašluke. Stećak, na kojem u silueti Poslanički stojiš, je naš kamen međaš, međaš u našim životima, i kamen-mejtaš, i svakome od nas posljednji otpočinak nudi od skončanih vremena, bez ijednoga koraka hoda dalje, i bez predaha, i dan-dani, i jedino Bog znade dokad će svakome od nas biti na čast i ponos, da se sa ovozemaljskoga svijeta uznosimo u ahiretske svjetove sa najvećeg art znamenja naše zemlje - stećka - privilegij je što iz Tvog blagoslova teče. Tu nas prošlost sustiže. I čini nam se da je baš na tom brežuljku najljepši smiraj. Tu smo kao kod svoje kuće. Sigurni. I svoj na svome. Ima se dojam, čije iracionalnosti nismo svjesni, da će nam, ako zatreba, svako pripomoći. Uz „kamene spavače“, što mirno milenijski počivaju ispod njih, osjećaji su dobrosusjedstva i rahatluka. Tamo gdje groblja ne nestaju život je lijep, i u njima samim. Kao da se tu ne umire, već odmara u hladu hrastova, u procvalim kamenim ljiljancvjetovima i onim što bjelinom proklijavaju iz zemlje u travi, kao kupljenovi rujnica. Tu nema smrti, tu se razmišlja o životu. O njegovim smislovima pa i kada smisla nema. O trajanju i dospijeću. Kako je život kratak - kao nešto lijepo da je, kako je sve brzo prošlo k'o mutna voda i kako je sve bilo k'o jučer. Tu nam se sastaje dunjaluk i vječnina, sastaje se ovo ovamo i ono onamo. Znamo kako je ovamo, mislimo da znamo, i pitamo se kako li je onamo, zapravo, kada odemo onamo, očitovat ćemo kako je bilo ovamo, i tako ćemo, eto, prije spoznati svijet onaj onamo - ahiretski, pa tek ovaj ovamo - dunjalučki.

 

KNSINFO / 2.3.2020.g.

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica