U izdanju Udruženja za kulturu-Nova svjetlost (KNS) početkom aprila iz štampe je izašla zbirka kolumni Milisava Tomovića „IZGUBLJENI SMISAO DEMOKRATIJE U ZEMLJI INAT NARODA“ (II DEO). U knjigu su uvrštene kolumne koje je autor objavljivao u periodu 2013-2016. godine. Promocija knjige će se održati na 29.Međunarodnom sajmu knjige u Sarajevu, 19.04.2017.g. u 15:30 sati.

* * * * *

BIOGRAFIJA

Milisav Tomović rođen je 17. 01. 1948. godine u Han Pijesku, BiH, danas entitet Republika Srpska. Završio je fakultet i postdiplomske studije. Obavljao je razne rukovodeće funkcije u privrednim gigantima bivše Jugoslavije: M. I. „Gavrilović“, Petrinja, PKB BIM „Slavija“, R. O. „Termoelektro“ i SOUR INEX „29 Novembar“ Beograd.
„Događanje naroda“ u Srbiji 1987. i 1988. godine prinudilo ga je da napusti funkciju direktora R. O. “29 Novembar“, ode iz Beograda i da u rodnom mestu otvori svoju privatnu firmu.
Osnivač je Političke organizacije na nivou BiH „Savez za promjene“ koja je registrovana februara 2011. godine. Primarni cilj nije mu bila brojnost niti učešće u podeli vlasti, već edukativmo delovanje i širenje kulture dijaloga: usmenog i pismenog. U tom cilju je naredne tri godine publicirao informativno glasilo „Informator“, štampan u više hiljada primeraka i deljen u dvadesetak opština BiH, a u kome su obrađivane teme iz svakodnevnog života.
O Tomoviću, kao prvom diplomiranom kadrologu u Jugoslaviji, pisali su dnevni i nedeljni listovi, kojima je kasnije, tokom rada na rukovodećim funkcijama dao niz intervjua iz stručnih oblasti i svoje bogate radne prakse. U tom periodu je pisao i objavljivao u stručnim i dnevnim listovima članke sa aktuelnim pitanjima od značaja za tadašnji privredni i politički život. Neki odnaslova su bili: „Niko ne radi protiv nerada (porodica, škola, društvo) (1982. god.), „Bez odgovarajužeg ekonomskog osnova svaka politika mora doživeti neuspeh“ (1982. god.), „Bolja organizacija i štednja, osnov izlaska iz krize“ (1982. god.), „Predviđati događaje“ (1982. god.), „Planiranje kao osnov za adekvatan razvoj“ (1983. god.), „Postojeći obrazovni sistem ne odgovara postojećoj strukturi rada“ (1983. god.), „Stvoriti jedinstvo misli i akcije“ (1984. god.), „Kad stomak progovori“ (prvi štrajk radnika u Beogradu posle Titove smrti 1985. god.), „Rad protiv sopstvene administracije“ (1987. god.), „Nama nije problem samo kapital, nego i poslovni manir i efikasnost zapada“ (1987. god.), „Tržište nema miljenika“ (1988. god.) i dr.
U okviru Društveno političke zajednice obavljao je brojne funkcije na nivou opštine Palilula, grada Beograda i Republike Srbije.
Danas živi i radi u Han Pijesku. Vlasnik je privatnog preduzeća, koje od osnivanja do danas uspešno posluje i izvršava sve obaveze prema državi, poslovnim partnerima i lokalnoj zajednici. Poznat je po svom humanitarnom delovanju. Inicirao je i sproveo mnoge humanitarne akcije sopstvenim sredstvima. U slobodno vreme piše i radi na temama iz realnog života svog okruženja i šire.
Za svoj rad i ostvarene rezultate dobio je brojna priznanja u Hrvatskoj, Srbiji i BiH – RS.
U Sarajevu je 2016 godine objavio knjigu „ Izgubljen smisao demokratije“ I deo, u izdanju Udruženja za kulturu Nova svjetlost, Sarajevo.

* * * * *

 

RECENZIJA

Osvrt na knjigu „Izgubljeni smisao demokratije u zemlji inat naroda“ (II deo), autora Milisava Tomovića

SUŠTINA REZIMIRANJA PROŠLOSTI – NUŽNO JE IDEJA BUDUĆNOSTI

I) Opće napomene

Nakon objavljivanja prve knjige kolumni „Izgubljeni smisao demokratije“ (I dio), Milisav Tomović objavljuje novo djelo pod naslovom „Izgubljeni smisao demokratije u zemlji inat naroda“ (II dio), a što je nastavak prikaza autorovog javnog oglašavanja na aktuelne društveno-političke teme u BiH. Sadržaj djela obuhvata promišljanja o bosanskohercegovačkom društvu sa raznih aspekata ulazeći u širok tematski spektar - od aktuelnih, etno-genetskih i historijskih događaja i odnosa – zaokružujući svoje istraživačko interesovanje prije svega u socijalnoj, ekonomskoj, duhovnoj i političkoj sferi. Da bi taj kompleksan poduhvat rezultirao relevantnim rezultatima koji su bazirani na činjenicama neophodno je pored teoretskog poznavanja materije i praktičan društveni angažman u navedenim sferama da bi se kroz neposredno iskustvo osvjedočilo stvarno stanje stvari. Sticajem okolnosti kod autora ove knjige spontano se balansirala teorija i praksa u produktivnom odnosu, tako da je pred nama djelo koje čini jedinstvo činjenica i odnosa koji obično egzistiraju razdvojene i nemamo često priliku da uvidimo njihove interakcije. Zbog toga je ova knjiga posebna jer nudi neuobičajenu percepciju – PRIMARNO REALNOG ŽIVOTA - na temeljne činjenice iz kojih proizilaze zaključci, stavovi, odluke i praksa. Dakle, pred nama je knjiga koja, zajedno sa već objavljenim prvim dijelom, ima potencijal da nam ukaže na nepobitne činjenice, a time utiče na oblikovanje zaključaka, stavova, odluka i na kraju prakse – kako u individualnom tako i u kolektivnom kontekstu.

II) Opće društvene teme

a) Sindikat
Autor je svjestan da su sindikalna udruženja jedna od poluga društvene moći, koja kada bi se koristila na način da budu u funkciji zaštite interesa radnika, svakako da bi danas imali znatno drugačije odnose u društvu, jer bi vlast bila prinuđena da se odgovornije odnosi prema radničkim pravima, a i prema društvenoj imovini. U kolumni „KOGA ŠTITE SINDIKATI U BiH?“ autor nam predočava temeljne odnose u trouglu koji čine vlast, sindikati i radnici, a gdje se prezentiraju uzročno-posljedični odnosi: moći, prava i statusa. Očigledan kolaps privrede u BiH, uz netransparentnu privatizaciju nedvojbeno ukazuje na veliki stepen odgovornosti i sindikalnih organizacija u tranzicijskim procesima.

U kolumni se navodi:
„Proces otuđenja društvenih dobara i propadanja radnika se odigrao pred očima sindikalnih vođa, kojima je izgleda bio cilj da sebi obezbede dobra primanja, privilegiije, da se dopadnu aktuelnoj vlasti i poslodavcima.“

Tomović je bez dileme ko nosi ključnu odgovornost u pogledu lošeg statusa radnika, te svih malverzacija koje su se desile na štetu radnika – ta adresa je SINDIKALNE ORGANIZACIJE. Problem se markira da je moralne prirode jer su sindikalna rukovodstva u dosluhu sa vlasti pravili dogovore na štetu radnika. Autor ukazuje na opasnost DEVALVACIJE LJUDSKOG FAKTORA – primarno etičkih principa, bez kojih nije moguće organizovati zdravo i funkcionalno društvo. Dakle, u datom vremenu i datim okolnostima nisu postojale zdravorazumske i moralne snage koje bi eliminisale destruktivne i konfliktne procese unutar samih sindikalnih organizacija. Svakako da izborni inžinjering u izboru ključnih sindikalnih rukovodilaca bio je pod dirigentskom palicom nezaježljivih vlastodržaca – koji nisu željeli da u sindikatu vide socijalnog partnera već isključivo bespogovorne poslušnike.

Dakle, poslušničkom sinergijom koncept neodgovorne i pljačkaški orijentisane strukture vlasti producirale su, korak po korak, iz godine u godinu, sistem koji je paraliziran, društvo koje je nefunkcionalno, sa naglavačke okrenutim vrijednosnim društvenim sistemom. Autor je nedvosmislen u konstataciji da je sindikat u tom dezavuirajućem i štetnom društvenom procesu imao nezamjenjivu historijsku ulogu i njegova odgovornost je neupitna, kao što je neupitan interesni spreg između nečasnih sindikalnih rukovodilaca i manipulativnih faktora u strukturama vlasti. Stoga se ukazuje na krucijalnu spoznaju funkcije, uloge i značaja SINDIKALNIH ORGANIZACIJA u društvenom strukturiranju i funkcionisanju, čime se stvaraju temeljne predpostavke da se postojeće stanje promjeni na bolje – ka zaštiti prava radnika, a time i deblokira mogućnost progresa u bosanskohercegovačkom društvu, na cijeloj teritoriji države BiH.
Tomović konstatuje – „Položaj radnika u BiH je težak, a njegov socijalni status je loš. U ovom društvu su, ukupno gledajući, potrebne radikalne reforme u svim oblastima, pa i u oblasti sindikalnog organizovanja i delovanja. Potrebni su nam drugačiji sindikati i sindikalne vođe, kao i drugačiji političko-ekonomski i socijalni ambijent. Situacija će se popraviti tek kada bude postojala svest o istim interesima i istoj ugroženosti radnika na celoj teritoriji BiH. Do tada nam ostaje nada da će do tih promena doći.“ – jasno ukazujući da je sindikat samo jedan od društvenih segmenata gdje su se ukorijenili devijantni procesi, gdje faktički, teško je izolovano mijenjati odnose dok se ne promijeni sveukupna kolektivna svijest građana BiH.

b) Kultura
U sveobuhvatnom analiziranju stanja bosanskohercegovačkog društva Tomović uviđa vještački podignute barijere koje se sistemski grade u pojedinim društvenim sferama i pod strogim su nadzorom mešetara kojima postojeći haos u BiH omogućava ostvarenje, primarno, ličnog interesa na štetu općeg dobra. U nastojanju da se BiH predstavi kao nefunkcionalna, a time i neodrživa, tom nakaradnom konceptu naročito smeta KULTURA – koja je uslijed svoje prirode univerzalnog karaktera i ne poznaje plemenske, etničke, a ni nacionalne granice, a time nužno se ne može svesti u okvire jedne općine, države, ragije, pa i kontinenta. To je veliki problem za male duhovne kapacitete. Stoga su se svi ti mračnjaci, na svim stranama u BiH, dogovorili - i taj dogovor POŠTUJU besprijekorno – da se kultura zatire na cijelom području države. Nigdje tako jasno nije pokazana prešutna saglasnost i koordiniranost svih nacionalnih opcija u BiH kao u slučaju marginalizacije kulture, a pritome ne birajući sredstva niti se obazirući na posljedice.

Svjestan da je nacionalni koncept podjele države BiH u cilju kontrole, primarno privredno-ekonomskih resursa, i da je lažna briga za svoj narod, autor konstatuje:

„Kultura na nivou BiH danas je svedena na formu, toliko marginalizovana da bi se moglo reći da je na periferiji društvenih zbivanja, a važno je istaći da antropolozi kulturu smatraju definirajućim obeležjem ljudskog roda.“

Dakle, nije moguće govoriti da se štite nacionalni interesi svoga naroda, a pri tome praktično raditi na afirmaciji kulture svoga naroda, već se permanentno urušava kulturna baština na prostoru cijele BiH, a umjetnici nemaju podršku institucija ni u jednom dijelu države, već se kroz individualno požrtvovanje održavaju u životu osnovni oblici kreativnog umjetničkog izražaja. Spoznavši duboke istine autor naglašava dalje:

„Građane i narode BiH ne razdvajaju različite nacionalne kulture i tradicije, koje se međusobno privlače i prožimaju, već politički koncepti koji opstaju na isforsiranim i veštački proizvedenim konfliktima među etničkim i verskim skupinama u BiH.“

Dakle, isključiva nacionalistička ideologija sa kojom se nastoji etablirati na tronu vlasti – naravno, bez alternative – agitatori nailaze na ozbiljne probleme u implementaciji te arhaične ideologije u savremenom svijetu, jer na svakom koraku se nailazi prirođenost čovjeka ka kulturno-umjetničkoj razmjeni i saradnji. Znači, aktuelni politički establišment se upustio u obaranje univerzalnih civilizacijskih vrijednosti i troši se na okretanje vremana unatrag, čega je autor uveliko svjestan pa zaključuje:
„Danas, kad se uveliko govori o globalnoj kulturi, u BiH se u okviru tri etničke skupine neguju samo sopstvene kulturne vrednosti, čak i sumnjivog kvaliteta, što dovodi do marginalizacije kulture u drušvenom životu svođenjem na formu bez adekvatnog sadržaja.“

Svakako da je kroz sadržaj kolumne o kulturi autor jasno predočio štetnost politike podjela na nacionalnoj osnovi u Bosni i Hercegovini, sa negativnim posljedicama za sve njene građane podjednako, izdižući se intelektualno iznad sofisticiranih političkih manipulacija pa i medijskih bombardovanja – te dosljedno odašilje pozitivne poruke u javnost u nastojanju da se umanji visok stepen kontaminacije javnog prostora:

„Tek kada se političke elite, zajedno sa intelektualnim elitama sve tri etničke skupine iskreno i otvoreno dogovore o minimumu onoga što je zajedničko, a ima ga dosta, i kada iskreno krenu u realizaciju toga, možemo očekivati da će građanima BiH u svim oblastima realnog života biti bolje.“

Dakle, ova kolumna je jedan od pokazatelja da je Milisav Tomović slobodoumni građanin kome pripada budućnost jer ima snage da se izdige iznad bosanskohercegovačkog haosa i ponudi viziju harmoničnog društva gdje neće biti tijesno ni za koga, u granicama univerzalnih i opće prihvaćenim civilizacijskim normama. Gledano u širem kontekstu, promišljanje Tomovića o zajedničkim vrijednostima ljudi koji na prostorima BiH već stoljećima žive u harmoniji i razumijevanju, ukazuje da narodi ovog podneblja, ako sebi žele dobro, nalaze se historijski pred sudbonosnim izazovom da iznađu praktičan društveno-politički modalitet zajedničkog života – a gdje će se svi osjećati slobodno i komforno uz uvažavanje drugog i drugačijeg. To primarno podrazumijeva odricanje svih strana u BiH od sukoba i netolerancije, te usredsređivanje zajedničkih snaga prema općem društvenom prosperitetu.

Očito je da Tomovićev intelektualni angažman preferira humanizmom kao osnovnu mjeru pri regulisanju međuljudskih odnosa, svrstavajući ga u slobodoumne i odgovorne građane BiH, čiji ideali, ideje i vizije čekaju historijske okolnosti da se ugrade u otvoreno i prosperitetno bosanskohercegovačko društvo – koje itekako ima šta da ponudi regiji, Evropi, a i cijelom svijetu.

III) Specifične teme

Uvodni dio kolumne pod naslovom „Ćutanje naroda ove zemlje odraz je stanja njegovog duha“ daje nam presjek suštine uzroka aktuelnih društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini. Hladne glave i oštrim perom Tomović nam govori ono što svako od nas – koji se svakodnevno susrećemo sa iracionalizmom na svakom koraku – dobro zna, ali nema potvrde da je to krucijalni dio naše društvene realnosti, ono iz čega proizilaze i nastaju nerješivi i traumatični problemi za obične građane, te pritisnuti nagomilanom frustracijom, ima se osjećaj da situacija i nije tako jednostavna – ogoljena do banalnosti – već da se iza kuju komplikovane i sofisticirane zavjere i urote. Stoga narod šuti – bojeći se da može biti i gore. Narod se boji, plaši se sopstvene sjenke – što i nije čudo nakon nesagledivih ratnih stradanja i rana koje nisu zarasle. Svjesni razmjera STRAHA kod naroda, a koji ga paralizira – vlast to koristi kao sredstvo za njegovo umrtvljavanje, dovođenje u stanje nesigurnosti i zbunjenosti.

Dakle, Milisavu uspjeva da na jednostavan način izrazi vrlo zamršene psiho-socijalne odnose predočavajući njihovu funkcionalnu dimenziju u aktuelnim društvenim tokovima, počinjući tekst sa mišlju:
„Ćutanje naroda ove zemlje je odraz stanja njegovog duha i predstavlja nevericu u moć da sopstvenim delovanjem u realnom životu bilo šta promeni.“

Dakle, autor nas uvodi u često prisutnu dilemu u javnom prostoru: Zašto šuti narod? Zašto šute građani? Zašto šute intelektualci? i sl. A odgovori koje se nude u medijima obično su jednostrani, površni, a često afektni i iskarikirani, nabijeni zapaljivom retorikom i redovno lišeni svakog oblika racionalne strukture. Nasuprot toga, Tomović nam nudi decidan odgovor na tu krupnu dilemu, da je to posljedica uslijed okoštale KOLEKTIVNE PREDRASUDE: „...nevjericu u moć da sopstvenim djelovanjem u realnom životu bilo šta promjeni“. Milisav nas uvodi u genezu problema koji je produkt KREIRANOG PROCESA, a ne iracionalnog hira; da smo uhvaćeni u sofisticiranu manipulaciju, i da za to nisu krivi samo svojeglavi lideri, u šta nas nezaježljiva medijska mašinerija želi uvjeriti svim silama; ukazujući nam da se nismo slučajno našli u kandžama općedruštvene agonije, sugerišući indirektno, da se iz ovoga nagomilanog haosa ne možemo tek tako jednostavno izvući i izaći kao kolektiv na zelenu granu. Kao što pitanje nije jednostavno po svom sadržaju, isto tako je kontraproduktivno širiti u javnosti pojednostavljene odgovore na široko rasprostranjenu društvenu krizu – jer se to svodi na populizam gdje obično ima puno buke, pompe i drila a nema konkretnih pomaka u životu građana na bolje.
Može se pronaći tanka, ali čvrsta nit Tomovićeve konzekventnosti u izlaganju materije, koja se prezentira koncizno i jasno – tako da u bljesku činjenica gasi se brzo svjetlo koje u ovom vremenu pomračene svijesti ima funkciju kolektivne opomene.

U navedenom tekstu se dalje navodi: „Dakle, narod je postao sredstvo preko koga ostvaruju svoje ciljeve. Zato, da bi narod pridobili, promovišu status quo i težnju za realizacijom uskih nacionalnih i političkih interesa, daju lažna obećanja, bave se kritikom bez argumenata, podmićuju ga i ne biraju sredstva da dođu do podrške i glasova.“

Indirektno iz Tomovićevog izlaganja je jasno da ako narod spozna ulogu koja mu je dodjeljena od strane vlastodržaca stvaraju se realni uslovi da na bazi kompaktnog fronta dođe do artikulacije ozbiljnih zahtjeva od strane građana na adresu vlasti. U današnjem stanju kolektivne svijesti to nije moguće praktično realizirati, jer beskrupulozna vlast redovno nalazi način da praktično onemogući značajne akcije izmanipulisanih građana. Kupovina i prebjezi članova opozicije u zakonodavnim tijelima na cijelom prostoru BiH samo potvrđuju da opozicione stranke ne posjeduju programske i etičke kapacitete za vođenje društva ka progresu, te svakodnevno demonstriraju nedoraslost u pariranju desno orijentisanim strankama. Te krucijalne poruke odašilje Milisav Tomović ne ulazeći u genezu nagomilane problematike, vješto izbjegavajući da uslijed isfrustriranosti društvenom neefikasnošću svoje izlaganje spusti ispod nivoa intelektualne časti, te na dostojanstven način brani dignitet mislećeg bića i poštenog građanina – koji svjestan razgranate manipulacije, koja ga obavija i steže, ne odriče se svojih prava i garantovanih sloboda, ma kako to u datom momentu izgledalo kao nedostižan građanski ideal.

Tomović se pita: „Kako da dođe do promena na terenu zatrovanom permanentnom pričom o nacionalnoj ugroženosti, podsećanjem kada i šta je ko kome učinio, uz razne zloupotrebe argumenta broja, tendenciozno potenciranje pojedinačnih ekcesnih pojava i neargumentovane napade na neistomišljenike, sa čime se narod saživeo?“

Pitanje koje autor stavlja pred sebe predstavlja, u praktičnom kontekstu, pitanje svih pitanja, epilog i mjera učinkovitosti svih politika, zbir svih pozitivnih i negativnih društvenih tokova, relevantno ogledalo svih aktera u bosanskohercegovačkoj realnosti – svih nivoa vlasti, pozicije i opozicije, građana i međunarodne zajednice. Odgovornost je na svima, ali ona nije jednaka za sve aktere bh. zbilje već je podjeljena srazmjerno prema moći uticaja na aktuelne društvene tokove.

U seciranju naše društvene stvarnosti Tomović nastavlja dajući prikaz centara moći odakle dolaze krucijalne odluke koje daju konačni oblik i karakter naše društvene stvarnosti:
„Ovakva, kakva je danas, država BiH krajnje je labavo organizovan skup plemensko-nacionalnih interesnih grupa, čiju koherentnost čuva mogućnost zadovoljenja ličnih i grupnih interesa. Zato je upitan njen opstanak.“

Jezgrovitim stilom i slikovitim izražajem autor nam daje osnovni karakter države u kojoj živimo, svodeći je na „skup plemensko-nacionalnih interesnih grupa“, čime nam jasno daje doznanja da je svako očekivanje izvan tih aktuelnih, živih i aktivnih primitivno-organizacionih okvira NEREALNO, čista iluzija i put zablude. Iz razloga jer država Bosna i Hercegovina „krajnje je labavo organiziran skup“ – onih koji žive u nekoj izolovanoj i vještački kreiranoj stvarnosti – koja je sama po sebi neodrživa, jer nema dodirnih tačaka sa društvenom realnošću, te regionalnoj i globalnoj izazovnoj i dinamičnoj društveno-političkoj stvarnosti, pa autor logično konstatuje da „njen opstanak je upitan“. Konstatacija Milisava Tomovića da je opstanak države upitan – trebao bi sam po sebi biti najdramatičniji momenat u cijeloj priči u vezi društva na koje se odnosi, međutim, to je još jedna od mnogih apsurdnosti koje su uvrežene u nesagledivi haos u kontekstu Bosne i Hercegovine. U svakom normalnom društvu, ako bi neko argumentovano iznio tezu da je „opstanak države upitan“ – bilo bi dovoljno da se upale alarmi u toj državi i da najodgovorniji društveni faktori zakažu sjednice u stalnom zasjedanju. Međutim, u BiH – pošto nam društvo nije utemeljeno na demokratskim standardima – normalno je samo ono što je van pameti! Dakle, Bosna i Hercegovina živi u carstvu antilogike – priključena na međunarodnu finansijsku infuziju - a što nam Tomović zorno argumentuje, demonstrirajući umjeće da i u haotinom društvenom ambijentu sačuva intelektualni dignitet kroz humanističku misao, ne dvoumeći se da svjedoči istinu i ispoljavajući građansku hrabrost izlaganjem javno ličnog mišljenja i uvjerenja. Usljed složenih društveno-historijskih odnosa u Bosni i Hercegovini građanska hrabrost redovno je određena mjerom humanosti – jer su na ovim prostorima društvene nepravde usko vezane i sa patnjama običnog naroda.

Ono što je očito u Tomovićevom javnom angažmanu, a što je u kolumni „Ćutanje naroda ove zemlje odraz je stanja njegovog duha“ posebno došlo do izražaja, je intelektualna vrlina koja je deficitarna na ovim prostorima – a to je da se individualni kapaciteti bezrezervno stavljaju u službu iznalaženja funkcionalnog modaliteta za opći progres - tj. boljitak, napredak i prosperitet – cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva, svih njenih naroda i građana, kao i cijele države Bosne i Hercegovine.

IV) Političke teme

a) Izbori
Kometarišući predizborne aktivnosti Tomović skreće pažnju da ne postoji adekvatan zakonski okvir koji bi omogućio u potpunosti demokratske i fer izbore u BiH. Dakle, sama osnova na kojoj počiva izborni proces je sa puno zakonskih anomalija, te je logično zaključiti da će iz takvog izbornog procesa proizaći rezultati koji su predvidivi. U suštini to znači nemogućnost da dođe do obznanjivanja volje birača i verifikacije demokratske volje građana jer za to ne postoje elementarne zakonske i društvene predpostavke, a što vlastodršci obilato koriste u svrhu manipulacije i izbornog inžinjeringa.
Osvrćući se na temu lokalnih izbora 2016. godine u kolumi „Šta nam donose predstojeći lokalni izbori u BiH?“, autor ukazuje na uzroke stanja koji su ukorijenjeni u bosanskohercegovačkom društvo a koji neminovno imaju za posljedicu nemogućnost bitne promjene stanja u kojem se društvo nalazi. Navodeći da na aktuelnoj političkoj sceni nema suštinske razlike između pozicije i opozicije u potpunosti se demaskiraju stranačke manipulacije koje aktuliziraju trivijalne dnevno-političke dileme umotane u sudbonosni izbor lažno predstavljenog nacionalnog interesa.
Ne šireći iluzorni entuzijazam i optimizam bez utemeljenja Tomović spada u red trezvenih političkih analitičara koji su upućeni u genezu aktuelnih odnosa u bh. društvu čije procjene aktuelnih događanja – koje se često kvalificiraju kao turbolentne, uzavrele i historijske – svodi na besperspektivnu monotoniju. Kada se spuste medijske tenzije i institucije društva potvrde svoju neefikasnost redovno se potvrđuju Tomovićeve teze da bez radikalnih zakonskih promjena i promjene u glavama ljudi neće doći ni do kakvih značajnih promjena u BiH, a koje bi otvarale opću perspektivu društva, već kao društvo ostajemo zaglibljeni u talogu sveopćih manipulacija koje proizilaze jedne iza drugih – a iz kojih političari profitiraju a građani gube.
Stoga, autor kroz jalovi izborni proces jasno ukazuje na zloupotrebu demokratije, a što uslijed prakse nesankcionisanja vanzakonskog djelovanja stvara se ambijent gdje demokratija gubi smisao jer ne ispunjava funkciju revitalizacije društva i otvaranje progresivnih trendova. Ne mašući zastavom populizma, Tomović ukazuje za temelje kolektivnih zabluda na kojima je izgrađena manipulacija koja bosanskohercegovačko društvo prikiva za samo dno demokratskih društava Evrope i svijeta – u čemu je njegov lični doprinos širenju građanske svijesti koja se utemeljuje na univerzalnim principima i uzoritom demokratskom praksom, primjerenu savremenim društvima trećeg milenijuma.

b) Demografija
Alarmantna je poruka kolumne „Demografska kretanja u Evropi, Balkanu i BiH“, pred kojom nužno padaju maske i činjenice se osvjetljavaju u potpunosti, te vlastodržcima ne mogu pomoći pristrasni mediji da ih oslobode odgovornosti koja im ide na teret nakon decenijskog učešća u vlasti i kreiranja društvenih odnosa.

Precizni statistički podaci i procjene relevantnih institucija za demografska kretanja upozoravajuća su za Bosnu i Hercegovinu. Nepobitno je da neodgovorni, isključivi i avanturistički nacionalni politički programi imaju katastrofalne posljedice koje svoje razmjere pokazuje kroz neumoljive podatke i nepobitne činjenice – a koje su zabrinjavajuće za sve građane BiH. Samo jedan podatak je dovoljan da deprimira i zabrine svakog kome je stalo do njegove domovine, čime nas Tomović opominje:
„Kada tome dodamo dramatično rastuće negativne tokove u odlasku mladih i obrazovanih ljudi iz zemlje od blizu 5.000 ljudi godišnje, dobijamo još porazniju sliku budućnosti.“
Iznošenje statističkih podataka i komparacijom popisa stanovništva u BiH autor na argumentovan i efektan način i oslikava negativno i destruktivno političko usmjerenje aktuelnih nacionalno isključivih politika koje već treću deceniju kreiraju društvene odnose i u pogrešnom smjeru vode narode i državu Bosnu i Hercegovinu, jer se stanje u općem kontekstu ne poboljšava već se iz godine u godinu pogoršava.

V) Praktični aspekt

Paktična dimenzija društveno-političkog angažmana Milisava Tomovića zaslužuje posebnu pažnju i analizu jer je utemeljena na programskim i zdravorazumskim osnovama, sa polazištem od čovjeka, pojedinca koji živi i djeluje u lokalnoj zajednici, do strateških koncepata čiji je zadatak da se realni ljudski i materijalni potencijali stave u funkciju općeg dobra. U tom kontekstu autor se decidno izražava kroz intervjue gdje dobija priliku da šire obrazlaže pojedine društvene odnose, a čime se upotpunjuje opća slika o bosanskoherecegovačkom društvu kao neharmoniziranoj cjelini.
Vjerodostojnost Tomovićevih analiza društvenih odnosa zasniva se na iskustvu praktičnih političkih angažmana na programskoj osnovi stranke „Savez za promjene“, čiji je osnivač 2011. godine. Iskazani entuzijazam poduzete inicijative na lokalnom nivou općine Han Pjesak zaslužuju respekt, ali što nije naišlo na podršku uslijed nedostatka svijesti da se za opće dobro treba dugoročno boriti, uz lično zalaganje, da bi uslijedili zadovoljavajući rezultati koji će otvoriti društvenu perspektivu. Letergija i skepsa koja je u znatnoj mjeri prisutna kod građana, Tomović smatra da ima subjektivne i objektivne korijene, uz stav da se ljudi sami moraju mijenjati u duhu vremena, da bi bili sposobni da mijenjaju društveni ambijent i urede državu prema svojim težnjama. Ispravnost procjene odnosa na terenu se potvrđuje činjenica da se ništa bitno nije promjenilo na terenu – uz kontinuitet trenda siromašenja građana i bogaćenja političara.

Dakle, kolumne Milisava Tomovića nisu neodgovorne procjene iz komfornih ureda, koje obično u bh. medijima ima funkciju popunjavanja prostora senzacionalističkim karikiranjem i udovoljavanju naručiocima priloga, već se radi o savjesnom empirijskom promišljanju koje primarno ima funkciju u odnosu na dugoročno praćenje kretanja na bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj sceni. Kada se društvena kretanja u BiH promatraju na široj osnovi i na temelju činjenica, a što jeste manir pisanja Tomovića, zaključci jasno ukazuju da se u suštini stvarnog društvenog života veoma rijetko događa nešto bitno i od općeg značaja. Uslijed nedostatka pozitivnih rezultata rada vlast je prinuđena da vrši kontinuirani medijski pritisak i poducira vještačke krize da bi skrenula fokus građana sa svog neučinkovitog angažmana. Tomović je duboko svjestan stvarnih društvenih odnosa i ne pada u zamku da ih tumači na način kako ih vlastodršci iskonstruišu i javno predstavljaju, pa stoga, njegovo pisanje ima kvalitativnu protutežu u odnosu na rasprostranjeni kvantitet u javnom prostoru.
Između ostalog, tematska širina Tomovićevog pisanja predstavlja osnovni kvalitet javnog oglašavanja, obzirom da na osnovu razmatranjem pojedinih društvenih segmenata tek možemo steći jasan uvid u stanja društva kao cijeline. Pojedina društvena pitanja Tomović promatra u uzročnom i posljedičnom kontekstu, gdje neminovno pojedine pojave, procesi i aktuelni tokovi nužno vuku korijene geneze iz dalekih historijskih uslovljenosti, kao i nedavnih društvenih transformacija. U tom smislu oglašavanja Tomović ima praktičnu dimenziju izoštravanja optike pri konstruktivnoj kritici aktuelnih događanja na javnoj bh. društveno-političkoj sceni.

VI) Percepcija prošlosti i vizija budućnost

Suština znanstveno-istraživačkog angažmana treba da ima svoj epilog u društvenoj praksi, što je put da cijelo društvo koristi i uživaja u dobrobiti individualnih otkrića – što proizilazi iz talenta, upornosti, odricanja i požrtvovanja. Da li će Bosna i Hercegovina imati senzibiliteta da prepozna i ukaže na konstruktivni angažman pojedinca koji traga za sretnom formulom općeg duštvenog prosperiteta u bh. društvu? Sigurno da nije dobro biti pesimista, ali je možda još gore biti optimista bez pokrića. Međutim ne treba prestati nadati se da će jednom u BiH biti bolje i da neće biti tijesna ni zakoga. Ali, to iako jednom dođe, neće doći samo po sebi – jer svaka ideja da bi bila zaživjela traži one koji će se za nju boriti i koji će je uz lično požrtvovanje iznijeti na leđima. Ako ikada bh. društvo i država BiH odluče da krene putem prosperitetne budućnosti za sve njene građane sa iskrenim opredjeljenjem da se greške iz prošlosti VIŠE NIKADA NE PONOVE – neminovno će se na tom puti susresti sa likom i djelom Milisava Tomovića koji je svojim stručnim, humanim i vizionarskim angažmanom otvorio krucijalna pitanja i dao važne odgovore koji jasno ukazuju: šta znači nastaviti dalje ovim putem kojim se krećemo (1), a šta podrazumijeva odabrati drugi put (2).
Tendencija zatvaranja u čisto nacionalno-plemenske krugove, te odricanje od univerzalnih principa etike i društva – Tomović jasno definiše kao put nipodaštavanja čovjeka, destrukcije i sukoba, sa nužnim epilogom u ratnom haosu; dok put otvaranja i iskrene saradnje sa drugim i drugačijim – autor definiše kao put afirmacije znanja, kulture, humanizma i općeg društvenog prosperiteta u blagodatima mira.

Na samom početku ovog kompleksnog djela, kojim se žele osvjetliti suštinski odnosi u Bosni i Hercegovini – od historijske uzročnosti do savremene posljedičnosti – autor obrađuje temu „Država je ogledalo ljudi koji u njoj žive“, gdje se dotiče svega onoga što je kroz historijska dešavanja izgradilo kao civilizacijska tekovina, trajno okarakterisalo ove Balkanske prostore, oblikujući nesagledivi spektar individualnih percepcija kao i specifične nijanse kolektivnih mentaliteta – što se sudbinski sjedinilo u nerazmrsivo historijsko i empirijsko klupko kroz upućenost ljudi ovih prostora jedne na druge.

Tomović u toj kolumni dostiže svoj naučno-istaživački zenit i odašilje poruku o suštini mentaliteta i bića naroda i ljudi koji su živjeli i danas žive na ovim našim prostorima. Zaronivši duboko u prošlost, svakako da su se proširili vizionarski horizonti budućnosti jer SUŠTINA REZIMIRANJA PROŠLOSTI – NUŽNO JE IDEJA BUDUĆNOSTI, pa autor spoznajući zakonitost ovdašnjih društvenih kretanja konstatuje:

„Opredeliti se između dva koncepta - koncepta viševekovne neprestane borbe uz isticanje samo svoga i novih konflikata u budućnosti, ili koncepta tolerancije, suživota, poštovanja različitosti i mirne budućnosti, danas znači odlučiti se između rata i mira. Ovako kako etničke vođe danas vode narod, daleko smo od mira.“

Ostavljajući da sami narodi, a i građani, odluče: da li su za konflikt ili saradnju; da li su za rat ili za mir; da li žele da žive u zatvorenom ili otvorenom društvu – i u tom smislu preuzmu odgovornost za sebe, ljude u svom bližem i daljem okruženju, kao za i buduće generacije - Milisav Tomović odašilje krucijalnu poruku Bosni i Hercegovini, Balkanu i svijetu, svjedočeći da ideja solidarnosti, respekta i humanizma nije poklekla u vremenu sumnji, manipulacija i obmana – te se čeka na probuđene, otrežnjene, svjesne, stručne, moralne i odlučne ljude bh. društva koji su spremni da povedu cjelokupno društvo ka općem prosperitetu - u skladu sa univerzalnim ljudskim prncipima i afirmativnim civilizaciskim dostignućima.

VII) Doprinos Milisava Tomovića razumjevanju duštvene zbilje u BiH

U kolumnama Tomović markira temeljne društveno-političke anomalije u BiH koje su dovele do devijacije općedruštvenih vrijednosti društva, a što za posljedicu nužno nosi nefunkcionalnost države kao sveobuhvatnog sistema, a što se ne bi trebalo gubiti iz vida:

1) neprimjereno ćutanje naroda
- „Ćutanje naroda ove zemlje odraz je stanja njegovog duha i predstavlja nevjericu u moć da vlastitim djelovanjem u realnom životu bilo šta promijeni.“(ĆUTANJE NARODA OVE ZEMLJE ODRAZ JE STANJA NJEGOVA DUHA)

2)sindikalno dezorganizovanje
- „Veliki broj sindikata koji samostalno deluju ne koristi radnicima, već samo vođama sindikata i neposrednom rukovodstvu dajući mogućnost da poslodavci i država naizmenično prave dogovore sa različitim grupama sindikata.“ (KOGA ŠTITE SINDIKATI U BiH?)

3)izborna monotonija
- „...politički neodgovorni i neozbiljni ljudi raspravljaju o nevažnim i za realan život nebitnim temama sa neozbiljnim i neodgovornim stranačkim pristalicama.“ (ŠTA NAM DONOSE PREDSTOJEĆIM LOKALNI IZBORI U BiH)

4) neprihvatanje odgovornosti od strane građana za stanje u društvu
- „Ipak, niko iz naroda, ne smatra sebe saodgovornim za stanje, kada konstatuju da vlast ne valja.“ (ŠTA NAM DONOSE PREDSTOJEĆIM LOKALNI IZBORI U BiH)

5) poželjan politički profil
- „Umjesto da nam političari budu najbolji između nas, oni koji znaju i koji su se dokazali, moralni, spremni da se žrtvuju za narod, naši političari su sve drugo samo ne to.“ (ŠTA NAM DONOSE PREDSTOJEĆIM LOKALNI IZBORI U BiH)

6) Vještaki proizveden konflikt
- „Građane i narode BiH ne razdvajaju različite nacionalne kulture i tradicije, koje se međusobno privlače i prožimaju, već politički koncepti koji opstaju na isforsiranim i veštački proizvedenim konfliktima među etničkim i verskim skupinama u BiH.“ (KULTURNA DEZORIJENTACIJA U BiH)

7) Negativni demografski trendovi
„U takvom ambijentu nema mjesta za one koji slobodno misle i hoće da rade i žive od rezultata svoga rada. Nepravda, mito i korupcija ih teraju iz ove zemlje.“ (DEMOKRATSKA KRETANJA U EVROPI, NA BALKANU I U BiH)

8) Zbog čega bih zaostaje u razvoju?
„Uzroci su brojni, a jedan od najglavnijih je da nemamo uređen sistem i životno-radni ambijent u kome bi se svi sposobni pokazali u pravom svetlu, kao što to čine naši ljudi koji žive i rade u uređenim društvima. Važan limitirajući faktor je i naš primitivan karakter i nepotpuno znanje o sebi i drugima.“ (DRŽAVA JE OGLEDALO LJUDI KOJI U NJOJ ŽIVE)

9. Izbor između rata i mira.
„Opredeliti se između dva koncepta - koncepta viševekovne neprestane borbe uz isticanje samo svoga i novih konflikata u budućnosti, ili koncepta tolerancije, suživota, poštovanja različitosti i mirne budućnosti, danas znači odlučiti se između rata i mira. Ovako kako etničke vođe danas vode narod, daleko smo od mira.“ (DRŽAVA JE OGLEDALO LJUDI KOJI U NJOJ ŽIVE)

10. Kako ići naprijed?
„Kod nas su mnoge od negativnih osobina i pojava prihvaćene kao normalna pojava i one predstavljaju kočnicu, kako razvoja nas samih, tako i razvoja odnosa u sopstvenom i odnosa sa drugim narodima.“ (DRŽAVA JE OGLEDALO LJUDI KOJI U NJOJ ŽIVE)

11. Uvrežena neobjektivnost.
„Uobičajen stav u narodu: „Kakav god da je, moj je i nemoj da mi ga kritikuješ“ govori o našoj neobjektivnosti. Umesto da u kritici cenimo snagu argumenata, mi to odbacujemo, istovremeno ipak sebi dajući za pravo da kritikujemo druge.“ (DRŽAVA JE OGLEDALO LJUDI KOJI U NJOJ ŽIVE)

Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo, 14.2.2017. god.