"PRIČE O SJENAMA"
Zbirka poezije
Izdavač: Udruženje za kulturu - Nova svjetlost (KNS)
Godina Izdanja:2015.
Izbor iz zbirke "PRIČE O SJENAMA"
SJEĆAŠ LI SE ONE ŠPANSKE PJESME?
Taj drhtavi most,
stjecište kamenitih brdskih puteva,
krševitih i svojeglavih ljudi teškog suživota,
prijatelja i neprijatelja od grobova jednog prethodnog rata,
zemlja ruševina, siromaštva i uzajamne pakosti,
ta prkosna, zagrižena,
zapuštena, razvjerena
i sobom razorena zemlja,
bez prijatelja i sa malo dobronamjernika.
Sjećaš li se one španske pjesme,
o kojoj si samo čuo,
nekad,
kao dijete,
one pjesme građanskog rata,
moćne,
silovite kolone ljudi,
dobrovoljaca,
mrtvih na jednoj i drugoj strani,
o njima si saznao kasnije, u grču našeg rata
ipak,
sjećaš li se španske pjesme pomirenja, zaborava?
Znaš li otkada već ne izlazim s prijateljima,
otkada ih ne viđam,
otkada mi nedostaju,
oni prijatelji koje imaš za cijeli život
i o kojima misliš kao da su uvijek tu,
iako su hiljadama kilometara daleko?
Radničke ruke, izmišljene,
revolucije, nepostojeće,
siromaštvo, solidarnost,
prazne riječi, uzaludne,
u ovom ratu nema spomena neznanom junaku;
sjećaš li se neke druge pjesme?
Ipak, sjećaš li se španske pjesme pomirenja, zaborava?
Kao da čovjek opet prolazi vratima siromaštva;
u nekoj drugoj priči,
reći će;
kao da opet prolazi vratima rata,
opet u nekoj drugoj priči;
opet griješim,
pišem na svom jeziku,
u mojoj zemlji ljudi su već odavna gladni
ne samo ljubavi,
ne samo poštenja,
ne samo rada;
pišem drugim ljudima,
ovima ovdje,
oko mene.
Sjećaš li se one španske pjesme?
O PROŠLOSTI
Dragi prijatelju,
kao što vidiš
nemam ništa da ti kažem
što ne znaš.
S bolnim osjećajem ništavnosti nastavljam monolog,
produžavajući agoniju još nenapisane riječi.
Jedan sam od mnogih bez domovine i bez prošlosti,
blijeda sjenka na zgarištu vremena.
I sve vrijeme pokušavam da govorim
o nečemu
o bilo čemu
samo da zadržim onaj provizorni utisak
da postojim.
Ipak, možda više i nije sve tako kao što ti govorim,
možda ono što tražim,
negdje u meni,
zaista, nešto kazuje?
Nalazim ovdje neizrečene pjesme
i zapisujem ih.
Kazujem prošlosti da nisam sam.
O SJENAMA
Sjene hodaju gradom
ulaze u prodavnice
robne kuće, banke, barove;
sjene izlaze u prirodu da prošetaju;
sjene se bave sportom
čitaju novine, knjige, piju kafu, rade;
sjene rade na sjenama onoga što rade,
tako sjene postaju sve bljeđe;
sjene peru zube, kosu, kupaju se
sjene se hrane blijedim sjenama
koje se još daju jesti.
Cijeli život sjena postaje sve bljeđi,
samo sjene znaju
da njihov sjenoliki svijet
ne može bez njih
- bez sjena!
Sjene vide samo sjene
i nikoga više.
ODGOVORI
Pitanja, pitanja, pitanja!
Samo mi postavljaju pitanja
na koja nemam odgovore.
Ko su to - oni?
Da li znaš?
Kao da se dvije stvarnosti
uvijek moraju susresti.
Jedna od njih sam ja.
Nikoga nema da ti ukaže na činjenice.
Možda ne znaju da zrelost počinje
onda kad počneš sam da nalaziš odgovore
na pitanja koja si sebi dugo postavljao.
SAN
“Čovječe,
pomiluj obraze
usnulom djetetu.
Pokrij ga toplom dekom sanjalicom.
Ugasi žutozlatnu lampu pokraj kreveta
i ostavi odškrinuta vrata
njegove budućnosti,
tako da svakog trena može da proviri napolje.“
Reče pjesnik
i odloži olovku
pokraj hartije.
Neko sanja zatvorenih
a neko otvorenih
očiju.
Pjesnici sanjaju budni,
pomisli,
nasmiješi se u sebi
i ostavi otškrinuta vrata radne sobe.
Recenzija na rukopis „Priče o sjenama“, autora Edina Morića Kinkela
TAMO GDJE SE RAĐA PJESMA
I) MEĐUPROSTOR SNA I JAVE
Zbirka pjesama „Priče o sjenama“ je osobeno poetsko djelo gde se opisuje višedecenijsko duhovno traganje, astralno putovanje dalekim i nepoznatim zemljama i gradovima; te svojevrstan povratak kući spoznajom suštine sopstvenog bića; povratak domovini, povratak duhovnom iskonu – svom polazištu i ishodištu.
Knjiga „Priče o sjenama“ je tajnovita jer dolazi nenajavljena – ali očito, iz dubokih razloga – odnekud i zbog nečega; postavljajući pitanja na koje se ne nude odgovori i dajući odgovore na nepostavljena pitanja, a što su vječne dileme osvještenog ljudskog bića. Zvjezdane pjesme traže i nalaze pjesnika – svoj smiraj i dom - slijeću u gnijezdo Edinove duše, noseći sjetu pjesničke sudbine; unoseći svjetlo u tamu zaborava gdje se sjedinjuju proturječnosti dok se tvori individualna harmonija u kolektivnom haosu.
Pjesme govore priče koje su sklopljene od realnih/materijalnih i apstraktnih/duhovnih elemenata. Omamljivi ples jave i sna proteže se kroz cijelu zbirku - gdje prošlost navire stazama budućnosti i gdje bljesak emocija ne prestaje da obasjava stvarnost; gdje toplina davne, skoro zaboravljene domovine niti se gasi, niti nestaje na hladnim vjetrovima tuđine.
Pjesnik oslikava život u kome se tope krute granice između jave i sna, između prošlosti i budućnosti – gradeći suptilnim stihovima međuprostor sazdan od suprotnosti ljudske materijalne egzistencije i duhovnih strujanja u stvarnosti. Prožimaju se misli i osjećanja dok sjećanje prekriva materijalnu realnost, pa prošli događaji naviru iz budućnosti – a pjesnička zbilja oživljava – koja je jedina izvjesna stvarnost koja objedinjuje vidljivi i nevidljivi svijet u nerazdvojivu, jedinstvenu sliku realnosti koja se jedino da uokviriti u pjesmi. Autor spoznaje značaj i snagu unutrašnjeg dijaloga – nijemog kazivanja, čiji eho se proteže kroz vrijeme i prostor izazvan zapisanim riječima. Budućnost koja dolazi ne odriče se prošlosti – te je moguće u stvarnosti tražiti, nalaziti i prepoznavati iskonske korijene svoga biće, kojima je čovjek tajanstveno vezan, uglavnom, nepoimajući prirodu svoga određenja, čega tek kasnije biva svjestan. U dubokim ponorima intuicije, gdje se sudara znanje sa neznanjem – rađa se pjesma – kao udar groma, kao nova mistična realnost koja se ne da do kraja objasniti i pojmiti; a što pjesnik doživljava kao „drugu realnost“, sferu gdje se stravičan haos transformiše u omamljivu harmoniju.
II) PJESMA „O PROŠLOSTI“
Za ovu priliku učinit ću kraći osvrt na pjesmu „O prošlosti“, koju smatram za jednu od najuspjelijih u zbirci jer se u njoj sjedinjuju najbitnije komponente Morić-Kinkelovog stvaralačkog postupka i poetike:
- kompleksna kompozicija pjesme – gdje se često sučeljavaju suprostravljeni, a rjeđe komparativni elementi;
- jasna struktura pjesme – gdje se tok radnje, takoreći, može pratiti po scenama: (Slike od 1 do 5);
- teza - koja izražava viđenje ili doživljaj stanja u duhovnom ili materijanom svijetu, a što je fokus ili tema pjesme: (Slika 3);
- antiteza – kojom se izražava uznemirujuća sumnja ili duboka dilema: (Slika 4);
- te na kraju poruka - kao razriješenje zapleta, a obično predstavlja zaključak ili spoznaju – putem koje se izražava i oblikuje ideja pjesme: (Slika 5).
Naslov
Naslov pjesme „O prošlosti“ ukazuje na fokus pjesnikovog interesovanja, faktički, nesagledivu sferu ličnog iskustva, nepresušni izvor nadahnuća i inspiracije.
SLIKA 1 - Pismo prijatelju
“Dragi prijatelju,
kao što vidiš
nemam ništa da ti kažem
što ne znaš.“
(Citat iz pjesme “O prošlosti”)
Obraćanje nekome, nekoj konkretnoj osobi prisutno je kroz cijelu zbirku, tako da se može reći, da su skoro sve pjesme, naročita pisma koja su izražena u formi pjesme – u funkciji transcedentalne komunikacije pjesnika sa njemu dragim osobama.
Stoga, pjesma Edina Morića-Kinkela, kao čin duhovnog monologa, osmišljena je kao svojevrsni dijalog čiji eho putuje kroz prostor i vrijeme. Odaslano pismeno obraćanje čeka na interakciju koja neminovno slijedi – kad-tad, tamo negdje u nesagledivoj daljini – u šta nema sumnje, a što čovjeka ispunjava osjećajem da nije sam, usamljen, ostavljen i zaboravljen.
Pjesma oblikovana u formi pisma veoma je rasprostranjena uopće u pjesništvu, a karakteriše je primarna emocija sa neodoljivom potrebom za komunikacijom sa osobom prema kojoj se usmjeravaju stihovi, a što u figurativnom smislu predstavlja vezu ili međudejstvo dva svijeta.
SLIKA 2 – samoća
“S bolnim osjećajem ništavnosti nastavljam monolog,
produžavajući agoniju još nenapisane riječi.
Jedan sam od mnogih bez domovine i bez prošlosti,
blijeda sjenka na zgarištu vremena. “
(Citat iz pjesme „O prošlosti“)
Navedeni stihovi iz pjesme “O prošlosti“ – od monumentalnog su značaja u bh. pjesništvu dvadesetprvog stoljeća, a koje se rasprostire od Amerike pa do Novog Zelanda, fokusirajući se nad Bosnom i Hercegovinom u vidu duhovno - kreativnog snopa svjetlosti integrativnog, osvješćujućeg i humanog zračenja, što se iz ljudskog srca i uma probija u nesagledive daljine svemira.
Preživjevši uspravne glave ratnu tragediju krajem dvadesetog stoljeća, Bosna i Hercegovina je postala upozoravajuća savjest čovječanstva - blještavi simbol civilizacije i svijeta - a koji se ne može sagledati od zasljepljujuće svjetlosti i ledene tame koja iz nje izbija.
Duhovne refleksije na bosanskohercegovačku zemlju – na njene predjele, ljude i događaje - ne prestaju da fasciniraju ljudskom toplinom, misaonom dubinom i univerzalnom mudrošću, vraćajući na civilizacijski tron uveliko poljuljanu etičku baštinu, bez koje nije moguće uspostaviti općedruštveno blagostanje, a što je jedna od dominantnih tema o kojima promišlja Morić-Kinkel u svom poetskom prvjencu – zamišljeno zagledan u daljinu i prošlost, suosjećajući sa nezavidnim životnim izazovima običnog čovjeka.
SLIKA 3 – opis stanja
“I sve vrijeme pokušavam da govorim
o nečemu
o bilo čemu
samo da zadržim onaj provizorni utisak
da postojim.”
(Citat iz pjesme „O prošlosti“)
Pjesnik u trećoj slici, sa pet stihova, opisuje stanje u kojem se nalazi dugi vremenski period; u kojem osjeća tjeskobu i pritisak; u kojem vodi iscrpljujuću borbu – da bi se sačuvao duhovni identitet i integritet; nalazeći se u veoma složenoj situaciji, u sferi svijesti gdje se isprepliću brojni ontološki faktori i gdje rasprostiranje shvatanja paralelno prati srazmjerna količina emocija. Kada dolazi do destabilizacije u ljudskom biću, nužno se to unutrašnje pomjeranje u čovjeku prenosi na doživljaj vanjskog svijeta. Stoga pjesnik kao davljenik traži granu spasa koja će ga izvući iz ambisa beznađa, te kaže: „samo da zadržim onaj provizorni utisak / da postojim.” – što je artikulisani vapaj bosankohercegovačke dijaspore iz globalnog konteksta i pečat kvantuma autorskog kreativnog dometa.
Pjesnik potcrtava slabljenje granica konkretnog pod invazijom fiktivnog – što podrazumjeva bogatu unutrašnju aktivnost, previranje po sjećanjima, udubljivanje u prošlost, a zanemarivanje stvarnosti. Samo u tom prožimanju oživljene prošlosti i zanemarene stvarnosti može nastati osjećaj iz kog su proistakli navedeni stihovi koji čine jasan i zaokruženi fragment pjesme “O prošlosti”. U ovom slučaju se poistovjećuje individualni doživljaj sa generalnim stanjem kolektiva, te se vapaj pojedinca - u metaforičnom kontekstu - doživljava kao grmljavina kolektiva.
SLIKA 4 - dilema
“Ipak, možda više i nije sve tako kao što ti govorim,
možda ono što tražim,
negdje u meni,
zaista, nešto kazuje?”
(Citat iz pjesme „O prošlosti“)
Antiteza prožeta sumnjom govori o kritičkom odnosu ka samom sebi i ukazuje nam na spremnost da se dugo traga i detaljno ispituje pri traženju željenog odgovora, a što je vrlina koja se veže za beskompromisne borce na putu istine. Pjesnik sumnja u svoju moć poimanja, shvatanja i tumačenja stvarnosti, čime ostavlja otvorenu mogućnost postojanje neke druge, paralelne, realnosti – koju čovjek, uslijed subjektivnih ograničenja i objektivnih limita, ne može da pojmi u datom momentu.
Postavljanje sumnje naspram jednostranog poimanja stvarnosti – ustvari je otvorenost ka novim znanjima, otvorenost ka ljudima, životu i kosmosu – a što jeste težnja čovjeka za ljudskim vrlinama.
SLIKA 5 - poenta
“Nalazim ovdje neizrečene pjesme
i zapisujem ih.
Kazujem prošlosti da nisam sam.”
(Citat iz pjesme „O prošlosti“)
Navedena tri stiha imaju veliku specifičnu težinu jer u njima je kompresovana ogromna energija koja obuhvata spektar raznovrsnih ljudskih aktivnosti, a koje su fokusirane ka jednom cilju. Taj cilj je ishodište ljudskog stremljenja ka nečemu što-je-čovjeku-od-izuzetnog-značaja, a u biti predstavlja stanje duha.
Dakle, u suštini, opisuje se duhovno stanje gdje su porozne granice između tri vremena – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – te su se izmješala u jedinstvenu cjelinu gdje je jedino izvjesno bivstvovanje, tj. postojanje u procjepu vremena gdje se rađa pjesma!
Tri stiha od dvanaest riječi – iz pera, faktički, anonimnog autora – pokreće lavinu misli i osjećanja, što ima potencijala da na kreativnom horizontu dvadeset i prvog stoljeća zavihori zastavu magnetične literature Bosne i Hercegovine, a koja će se kroz spoznaju moći vidjeti sa svih meridijana i paralela svijeta.
Opći zaključak
Pjesniku Edinu Moriću Kinkelu pošlo je za rukom da u pjesmi „O prošlosti“ slikovito predstavi veoma kompleksno duhovno stanje u kojem se nalazi, a koje je karakteristično za bosanskohercegovačku dijasporu koja je razasuta po cijelom svijetu; a koja je, i nakon dvije decenije izbivanja van svoje rodne grude, ostala čvrstim vezama vezana za domovinu; vezama koje se ne vide već samo osjećaju; vezama koje se ne mogu opisati već samo kroz doživljaj osjetiti i spoznati – u sjetnom ritmu otkucaja srca i isprekidanom uzdahu duše.
Da fascinantne manifestacije bosanskoherce-govačke literarne kretivnosti ne prestaju da zadivljuju čitaoce ni tokom dvadeset i prvog stoljeća dokazuje i ova izuzetna pjesma, a dodatno je interesantna jer je autor objavljuje u svojoj prvoj zbirci, u 48-oj godini života.
III) STRUKTURA ZBIRKE
Pjesnička zbirka „Priče o sjenama“, koncipirana je u četiri poglavlja koja se međusobno razlikuju po broju pjesama, tako u prvom poglavlju imamo četiri, u drugom trideset, u trećem petnaest, a u četvrtom deset pjesama – što je očit debalans u vanjskim pokazateljima, a što sam pjesnički izražaj čini marginalnim, s obzirom na to da teme i sadržaji pjesama magnetično privlače čitateljsku pažnju.
U prvom poglavlju, pod nazivom „Sjećaš li se one španske pjesme“, sve četiri pjesme imaju unutrašnju koheziju koja ih sjedinjuje u kompaktnu misaonu cjelinu – gdje je osnovna pjesnička nit konstantno prisutna i lahko se prepoznaje, dok dolazi do promjene ambijenta, kao fokusa zbivanja radnje koja se stihovima prati i upečatljivo dočarava.
U prvom poglavlju se govori paraleno o aktuelnim prilikama i prošlosti i Bosne i Hercegovine i Španije – što u plimu nostalgije unosi kritičku dozu racionalizma. Balans i debalans odnosa uma i emocija ima dinamičnu amplitudu tokom cijele zbirke, što predstavlja jednu od njenih osnovnih karakteristika.
Prisutnost dinamike u pjesništu Edina Morića Kinkela odraz je unutrašnje, duhovne aktivnosti autora – gdje fokus pažnje često šeta u prostoru sa jednog na drugi kraj Evrope, te iz tridesetih godina prošlog stoljeća pa do današnjih dana u drugoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća: što prostorno predstavlja kretanje od dvije hiljade kilometara i preko sedamdeset godina u vremenu. Autor nalazi sličnosti i razlike između dvije udaljene zemlje – Španije i Bosne i Hercegovine - a ta dinamična interakcija iz koje nastaju pjesničke slike razliva se kroz cjelokupnu zbirku, što je produkt inspirativnog prožimanja različitih evropskih kultura – a što oplemenjuje bosanskohercegovačku književnost, umjetnost i kulturu.
Sarajevo, 16.1.2015. god.
Ibrahim Osmanbašić
KNS/9.3.2015.