Ermin Lagumdžija

MONA LISA IZ BIROA ZA ZAPOŠLJAVANJE        

Red ispred šaltera Biroa za zapošljavanje vijuga kao gladna anakonda. Njen rep se vrpolji – u vidu nemirnog šeširdžije koji očajnički traži sagovornika. Pronalazi ga u zamišljenom mladiću ispijenog lica.

“I vas pozvali?”

“Pozvali, pozvali…”

“Mora da su nam pronašli zaposlenje…!”

Obojica prasnuše u smijeh.

“Zakasnio sam nekoliko dana sa redovnim javljanjem”, priznade mladić, a razgovorljivi gospodin, igrajući se sa obodom šešira, jedva dočeka da se pohvali: “Kako vam se to moglo desiti? Ja, za sve ove godine, nikada nisam zakasnio!”.

Mladac izrečeno ne primi blagonaklono, te odluči uzvratiti istom mjerom: “Da vas ne namjeravaju skinuti sa liste?”

Gospodinu se na ove riječi zamanta i umalo mu šešir ne spade sa glave, a njegov sagovornik osokoljeno nastavi, bez trunke sažaljenja u glasu: “Niste valjda počeli raditi 'na crno'?”

“Ne pričajte gluposti!”, prosikta gospodin, osvrćući se oko sebe sa usiljenim osmijehom kojim je nastojao dokazati svoju nevinost.

“Zašto su vas onda pozvali?”

“Kako da znam?”, procvili gospodin. “Jeste, trebao sam pitati”, pokajnički priznade, skidajući šešir kako bi obrisao znoj sa čela, “ali, previše sam se uzbudio! Kada sam podigao slušalicu i čuo da se trebam hitno javiti na Biro – noge mi se odsijekoše, a glas me izdade! Pred očima zaigra rajski prizor: katedra, bijela kreda u ruci, zelena ploča iza mene, a ispred armija učenika žednih znanja…”

“Vi ste profesor?”

“Likovne kulture”, pohvali se šeširdžija.

“Šteta što vam stručna oblast nije pravo ili ekonomija…”

“Nikakva šteta!”, uglas doviknuše pravnik i ekonomista negdje iz čela reda koji se, vijugajući, gubio u mračnim hodnicima Biroa.

Mladić odmahnu koščatom rukom i nastavi: “Htio sam reći – koga danas zanima umjetnost?”.

Satjeran u kut, profesor likovne kulture odluči odbraniti čast struke zadavanjem kontra-udarca: “A koje je vaše zvanje?”

“Ja sam biolog”, ponosno će mladić.

“Zanimljivo, zanimljivo…”, likovao je likovnjak. “Tema diplomskog rada?”

“Utjecaj globalnog zatopljavanja na hranidbene navike udava i srodnih zmija”,

“Udaviste vas dvojica šupljom pričom”, dobaci neko iz sredine reda, ali time ništa ne postiže jer se razgovor između dva nezaposlena lica tek zahuktavao.

“Nerelevantnost teme govori u prilog činjenici”, reče profesor likovnog, “da vaše zanimanje kod nas nije popularno, kao naprimjer, ono socijalnog radnika…”

“Pod popularnim mislite kako je nas socijalnih radnika u ovom redu više nego vas profesora?”, upita djevojka koja se priključila začelju.

Šeširdžija je hinio da ne čuje izrečeno te nastavi sa izlaganjem: “Htio sam reći da ni profesije iz oblasti prirodnih nauka u ovo digitalno doba nisu tražene kao, recimo, ona informatičara!”

“Ne budite sigurni”, začu se monoton, gotovo robotski, glas iz nekog ćoška.

“Pobogu, radi li iko u ovoj zemlji?”

“Radi ona gospođa za šalterom”, kiselo kroz zube procijedi biolog-zmijoljubac.

Sa tom konstatacijom profesor se morao bespogovorno složiti. Dapače, imao je šta i nadodati: “Obratite pažnju na njen jedva primjetni, zagonetni osmijeh – prava Mona Lisa...”

“Doduše, nešto punašnija”, neumjesno ocijeni mlađi od dvojice sagovornika.

“Mora da uživa, čim ovako nadmeno gleda na nas nezaposlene…”

“Ja bih uživao – da sam na njenom mjestu.”

“U Luvru?”, šalio se likovnjak.

“Za šalterom!”

“Bez buke, molit ću!”, opomenu Mona Lisa, a zmijoliki red se umiri. Nekoliko sekundi hodnicima Biroa carovao je neprirodan muk. Da je, umjesto u Birou za zapošljavanje, radnja ove priče smještena u džungli, moglo bi se reći – ni ptica se nije čula. Tišinu najzad naruši krčanje nečijeg praznog stomaka.

“Lako je zaposlenim urlati na nezaposlene”, prošaputa mladić. “Redovna primanja podižu samopouzdanje…”

“Navodno, pozitivno utiču i libido”, dodade profesor, ali malčice glasnije nego je naumio.

Mona Lisa ih prostrijeli pogledom, pa sopranom, kakav tjera staklene čaše na pucanje, dreknu: “Nešto ste rekli?”

“Ništa, ništa…”, unisono odgovoriše profesor i mladić.

Gospođa prijekorno odmahnu glavom i teatralno uzdahnu, dajući svima do znanja sa koliko se poteškoća susreće na ionako slabo plaćenom radnom mjestu. Taj potez izazva dodatno komešanje reda iz kog se začuše silna negodovanja.

“Ovdje je prevruće…”

“I vrlo zagušljivo…”

“Nepodnošljivo!”

Nedolično ponašanje nervoznih klijenata gospođi za šalterom nije bilo strano i vremenom je naučila kako zadržati smirenost. U mislima bi odlutala u egzotična prostranstva dalekih zemalja iz omiljenih joj dokumentaraca o divljim životinjama. Ljudski glasovi ubrzo bi se pretočili u riku jaguara i kliktaje jastrebova.

“Neka neko otvori prozor”, začulo se iz mračnog hodnika. “Ne može se disati!”

“Dole bahati vlastodršci!”, ohrabri se začelje.

“Smrt moćnicima!”, zagrmi robotski glas.

“Živjeli nezaposleni!”

Anakonda je nastavila da nezadovoljno sikće i vijuga, a Mona Lisa iz Biroa za zapošljavanje pažnju usmjeri na zidni sat koji je pokazivao da do pauze za ručak ima čitavih četrdeset i pet minuta. Sjetivši se prošlosedmičnog dokumentarnog programa posvećenog gmizavcima, gospođa sa žaljenjem pomisli: “Zašto ljudski stomak nije učinkovit poput zmijskog, pa da jedan obrok čovjeka može držati sitim mjesecima?”.

Ona je – sirotica – doručkovala prije tri sata, a već je bila gladna.

_______________________________________________________

Priča Mona Lisa iz Biroa za zapošljavanje ušla je u uži izbor nagrade Oslobođenja za najbolju kratku priču 2018. godine.