Ibrahim Osmanbašić

KAPIJE SJENKI

 KNS -Sarajevo, 2008

 .........................................................................

CIP - Katagolizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.163.4 (497.6) - 1

OSMANBAŠIĆ, Ibrahim
Kapije sjenki / Ibrahim Osmanbašić. - Sarajevo:
Udruženje za kulturu Novo Sarajevo, 2008.
- 140 str. ; 21 cm

 ISBN 978-9958-9136-5-5

 COBISS.BH - ID 16984070

 

  

 

PRVA KAPIJA

 

 

ZASTRT SVIJET

KAMENČIĆ IZ OKEANA MOG

BISTRA VODA ISPOD NEBA PJESME I SUZA

ZATVORENIH OČIJU

KONCERT SLOBODE

RATNIK

KAMENI CAR

OSJEĆAJE PODESI NA NULU

IGRA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Koraci odzvanjaju mokrom kaldrmom koja prošlost duboko skriva u dubinama svojih zidina. Doći i proći kroz nepoznato jezu stvara na mladom tijelu. Smjenjuju se sjeta, tuga, bol i smijeh....Slike djetinjstva stvaraju nemir u mozgu mladića što korača u gluho doba noći, tražeći svjetlost.

Trebao bi proći kroz kapiju života. A možda ima više kapija? Odluka je pala. Krenuti, ne vraćati se unazad i biti jak. Vuče ga prošlost zidina, nagovještavajući budućnost....
Magičnom silom dah kapije ga opija i stvara nemir. Zidovi šute. Nešto bi rekli, neku tajnu odali. Malen je da dokuči čaroliju sitnog kamena naslaganog preciznom rukom, a možda i umom nekog ko je tajnu skrivao duboko od sviju, pa i od samog sebe. Izgara sjetno srce, nespremno na izazove, ali koraci postaju čvršći....

 

 

ZASTRT SVIJET

 

Ne bih da sam - neko veliki,
jer ne bih mogao da uđem u voz
drugim razredom da se guram.

Ne bih da sam - neko veliki,
ne bar za života,
jer ne bih mogao biti kokuz
ne bi me ujedali derači,
iz zadnjeg rova stvartnosti,
pjesme dušeparajuće
što se rađaju
s mojim mesom kad se poljube.

Ne bih udobnost - nekog velikog
ne sviđa mi se iza zavjese svijet!

Obuzima ga nemir hladnoće kamena satkanog uzdasima iz nanine priče o ljubavima i prijateljstvima što su klesana toplinom srca. Roje se sjećanja djetinjstva, izgovorenih komšijskih riječi, majke i oca uz jutarnju kafu. Nadolaze sjete, nemir struji venama...

Ići dalje? Kuda? Zašto? Šta ga tamo čeka? Da ne upadne u veću bol nerazumjevanja. Krenuo je, povratka nema. Nije slabić da poklekne... mora postojati neki cilj ka čemu stremimo, čemu da se nadamo. Koračati, ne zastati...

 

KAMENČIĆ IZ OKEANA MOG

 

Nije to zbog oblaka gustih.
Nije to zbog poljana pustih.
Tako to ide kada jednom pođeš.
Kad znaš kuda ideš, tamo ćeš da dođeš.

Ostadoše vinogradi obrani u polja.
Ostade da plače nevjesta gola.
Mene zovu boje tamo iz daljine...
Čekaju visine, čekaju dubine.

Nekada je bilo trenutaka lijepih.
Bilo je i straha. Bilo je i bola.
Bilo je i tužnih tumaranja slijepih,
a nekada se rimuje iz fola.

Šta bi rekao sada nakon duge trke
Da me pitaju za neke trenutke?
Na primjer za smrt: “Kakve ima oči?“
Kazao bih tiho, lijeno: “Poželi ih pa će doći!“

Daleko od toga da sam onaj isti
što uze u ruke olovku i svesku,
ali u duši ja sam onaj stari
i volim se još igrati u pjesku.

...daha ponestaje od otkucaja uzavrelog srca, što žudi nepoznatom ime da ukleše na duši. Koraci, mekoćom zvuka violine, postaju sporiji ali sigurniji. Strah nestaje budeći nadu da ovaj pohod nije uzaludan... da svaki uzdah zapisan biće u Kosmosu...

 

BISTRA VODA ISPOD NEBA PJESME I SUZA

Stegni srce klonulo
Izdrži
Bljesnuće Sunca dar
Za veselu djecu
Brda i polja ozeleni vatra
Čovjek nije sazdan za poraze
Ne odstupa
I ako mu se ceri
Rijeka bez mosta
I dna.

ZATVORENIH OČIJU

Ne pišem pjesme
u pjesmi živim.
Ne gledam filmove
u filmu hodam.
Ne govorim riječi
očima pričam.
Ne gledam van vatre
jer se ne varam
da na stepeništu sjediš
ti
i dim ti oči ne vlaži
već razlog ovaj isti
zašto oči zatvaram.

 

Tijelom struji moć ....

 

 

KONCERT SLOBODE

 

Tipka sam bijela klavira Sarajeva
koncert javni počinje od mene
sve crne tipke biće odstranjene
Bjelašnica, Treskavica i Trebević pjeva.

Dosta je bilo tutorstva i šuplje
napolje aveti i protuhe crne!
Otvorite vrata da nam uđu srne.
Dozivam sanjare da izađu iz duplje.

Bičeve masne na lomaču brzo!
I teftere crne i priznanja lažna.
Simfonija istine nek zabruji snažna
ordenje za glas na buđ što se dizao.

Ideje caruju iz željeznog doba
poslušnite malo smije se Evropa
polufabrikati naši njihova su klopa
zbog sužene svijesti presije nas globa.

Otvorite prozor žigosanih duša
poslušajte sklad kosmičkih žica
pustite iz kaveza da vine se ptica
zrna s dlana istine slobodno da kuša.

 

 

Nije trud uzaludan ... kapi znoja na licu simbol su htjenja, požude mladalačke da dokuči nešto čega se prije bojao, a vidi sada nema razloga. Oprezan treba biti, ali i spreman na nove izazove, nove letove i padove, greške od kojih učiš. Moraš biti borac na ovoj planeti...

 

 

RATNIK

 

Dijete kraj rijeke jabuku jede
brodovi klize pod teretom
dvije žene na klupi sjede
oklopnjak jaše pločnikom.

Mirise nosi prohujalih stoljeća
iz korica viri drška mača
tišina vještom ratniku smeta
za bojištem srce se guši od plača.

Dijete ogrizak šutnu u rijeku
brodovi nestaše u daljini
aleja osta ljutom konjaniku
što šeta jutrom u starini.

Olistali hrast izabra za metu
želja za akcijom od uma je jača
razli se boja staroga svijeta
uz fanfare zvuk vještih svirača.

Polomi koplje, polomi mač
pod plahtom konj galopira u dalj'
s koljena neboder vidje kroz plač
razum mu drobi istine malj.

Oklop baci u hladnu rijeku
zablude teške potopivši sve
noževi oštri sad stomak ne sijeku
jer valovi tihi su odnijeli sne.

 

 

 

 

KAMENI CAR

 

Rođendanski dar vajao je caru
u kamenu bijelom na obali rijeke
mislima pleše mu draga
glijetlo i čekić poje u duetu.

Trešnje joj daje usnama
carev dlan ispružen glača.
iz gnjijezda vinuše riječi
uklesa ih razigrano srce:
„Poljupci tvoji duši su mi Sunce!“

Diviše se dvorani kamenome caru
rekoše mudraci da to mogu samo
oni koji ljube sa dna srca žarkog
teški su jadi s jutrom procvetali.

Ukrasiše sluge cvijećem
postolje bijelog spomenika.
Jedan se pope da okiti krunu
i vidjevši natpis pročita ga glasno.

Vajara u lancima baciše pred cara!
Davaše mu pogrdna imena
sa priznanjem tihim oglasiše se zvona
još uvijek što zvone u daljini:
„Poljupci tvoji duši su mi Sunce!“

 

 

Zvone riječi kroz klisuru rijeke izazova. Svaki novi korak, je i novi uzdah i nova želja da dođe do novog stepenika spoznaje. Korak po korak, stepenica po stepenica. Nestaje zebnja.

 

 

OSJEĆAJE PODESI NA NULU

 

Da ti ispričam sunčanu priču ne smijem
bojim se strmoglavićeš se u ambis.
Da ti pokažem svoja vrela svjetlosti
bojim se izgubićeš vid.

Trebaš imati vjetrenjaču u sebi
da istinu i laž složiš u sef
u nenaslutivim valovima vremena
zatrebaju svakakve gluposti.

Nemoj uzimati iskre ka srcu
osjećaje podesi na nulu
pusti da vjertovi događaja
ispjevaju ljepljive harmonije.

Obuci čizme i siđi u krdo
na zabavu su došli gladni iznenađenja
utabana staza izgubi draž
kada nestanu čežnjive nijanse.

Stubovi ćuteći pokorno stoje
slike bez okvira sjate se na tren
vatra te na mjesto letova zove
mada to više nije kao prije:

Iz mraka ne sjevaju vlažne oči
usijani ritam ne stvara slike.
Gledaš u tmurnu sporu vodu
tek da ti misli nekuda odu.

Gužva, metež, mekani ples
poželiš plamenu fatamorganu
ali od svega što bilo je prije
ostao je dosade ujed u prvom planu.

 

IGRA

 

Možda sam pošao gdje se ne može stići
al' melodije me dole mame.
Naivan sam kad im vjerujem
jer one su nastale u trenucima ushićenja!
Možda sam im zbog toga odan?

Oko mene se kolo okreće.
Plaču nad svojom sjenkom - koji za istinom trče
Škrguću zubima sigurnosti žedni
čitav život grabe i vezuju
al' imetak im se osipa.
Konopci i lanci pucaju.
Šute koji znaju
jer ko ne zna - teško mu je reći
a ko zna - ne pita.

Igra plamti mladi mjesec kroz granje dok klizi
zora se smiješi djevojci na sijenu
s rukom na sakou mladića.
S jutrom on tiho odlazi na stanicu
i nudi se ženi u plavom džemperu
da unese u kupe dva kofera njena.
Ona ga pozdravlja osmijehom vedrim:
jedno pored drugog sjedaju
skupa jedu
sinoćne sendviče.
slijede slatke priče
da se zbliže
opuste
ona ruke diže
popravlja kosu
koža bijela
mlada
vrela
polusnena.

Igra plamti sunce dok novi krug okreće
igra čudnovata
svi živi koju vode
igra bolna
igra čarobna
igra u kojoj nevične bacaju u tamu
i niko ih na svjetlost ne može izvući
niko ne može da im uže baci
od muka da ih spasi:
jer konopca nema
ni svijetlosti nema
ni mraka nema
- a dole je delirijum.
Gore se djevojke spremaju u berbu da krenu
nikog nema da ti osmijeh srca
jedan obezbjedi.
Ima i gore krvi na očnjacima
imaju i dole smokve slad.

Igra - koju mnogi pojmit kane
i sebe zaključavaju u hladnoću,
igra - koja je iznad pojavnog svijeta
igra – na čijim su crno-bjelim poljima
ljudi samo figure – obojeni topovi ili pješaci,
igra u kojoj presuditi može:
pjena talasa
razmak između brodova
pijesak na rubu neobrađenog stakla
dah sjećanja, nenumerisan na plavoj hartiji.

Igra - čiji krak dopire još i dalje od pojmljivog
igra - koju mnogi vode ne znajući to:
gromovi ih udaraju a oni vedro nebo vide,
igra - koja isti naboj ima u sjenci piramide
kao i na koncert koji samo što ne krene
jer fluidi magnetični lebde
u sferi bizarnog djelokruga.

Igra
igra čudnovata!

 

Prođe put penjući se strmim stepeništem koja su vodila iz kapije u kapiju života. Koraci su ponekad bivali sporiji... bili su zvonki i odzvanjali kroz kapije sjenki, šireći miris ljepote...

Ples srca i vjetra života naginjali su ga nad liticom izazova....

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DRUGA KAPIJA

 

 

KRAJ DJETINJSTVA

VRTEŠKA

IZ KANDŽI ŽIVOTA

GALEBOVI

NEMA TE

PROBUDI ME

PLES PAHULJA

SAMOĆE OTISAK

NIKOM NEĆU REĆI TAJNU MOGA BIĆA...

OŽILJAK

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KRAJ DJETINJSTVA

 

Proleti golub kraj prozora sječući mi pogled
u krevetu ležim budan, dalek i stran
pred kraj djetinjstva, moga burnog.
Napolju vjetar puše i kiša vlaži grada ulice
a u meni fanfare sviraju iz crtića junaci:
Nisu u fazonu kao na tv-u:
Čelični karakter im se presijava
na svakom djeliću kože
dok jašu arapske konje zlatom
safirom
rubinom okićene
Nebo je plavo i sa krajeva gori.
Nadlijeću grad opraštanja od mladovanja
jata ždralova
galebova
u „V“-e postrojenih pataka
nestašnih djetlića.
Ptica svaka jedno pero iz kljuna pusti
nad počasnom tribinom
cvijećem raznobojnim ukrašenom
gdje sjedim
na ispraćaju djetinjstva zagledan u daljinu!
Još jedan čaj.
Još jedno prijepodne
A ja budan!
Kolona lavova usklađeno paradira.
i u jednorik odaše počast carsku.
Razigrani zečići skakuću za njima
igrajući sa crvenim, žutim balonima.
Jeleni ponosito hode
platinastom gordošću zapljuskuju šalon razdragani
Predvodnik zaustavlja kolonu
od pločnik desni lomi rog
i u ustima mi ga pruža.
Drhtavih prstiju ga primam
plaču jagodice
grudi
stope.
Kristalni rog ljubim sabrana čela
Srce grca
Pružam glas sa dna bića
Primajući dar taj izuzetan
Prelomi se nebo
rastopi se linija horizonta
milioni bubnjeva i gitare se oglasi
buknuše vatre ka zenitu.
Kraj djetinjstva.

 

 

VRTEŠKA

 

I još jedna riječ u ehu
Prije nego što se zatvore vrata vremena
I još jedna riječ neizgovorena
Koja neće promjeniti svijeta putanju
I još jedna riječ skamenjena
Dok se lav igra sa pticom
I još jedna riječ bačena
O biti u ne-bit se razli
Onako, nemarno,
Ka logorskim vatrama
Ka sunčanim kolodvorima
Ka ljudima čije ime ne znam, a dragi su mi
Ka prolazima kroz koje neću proći
A tamo će me čekati konfor – što ujeda
Čekaće me blijeda lica, dosada sa kravatom
I milion ugašenih očiju
Pjesma slavuja
Svjetla luke mirne
Povorka pred provalijom beznađa
Proliveno mastilo
Krik tišine
Nijeme zjene
Nijeme ruke
Nijeme zavjese
Okeansko hvalisanje
Neodmjereni
Neusmjereni
Marginalci žedni pića
Iz pehara od dijamanata rijetkih
Drške od bijelog zlata
iz kog piše besmrtnici
željni vjetra u kosi
na vrtešci što se vrti noć i dan
da gledaju lijevo – desno
na sve strane odjedanput
vrteška dok se vrti
smijeh se čuje
vali bruje
novčanice nebom lete
snu tvom giljotinom prijete
duša ti je glavna cesta
carstva snova živih
na karnevalu umjetnosti
srce pjeva
sve se vrti
Vid se muti
Pa se bistri
Vizije se tope umorne se oči sklope
i još jedna riječ u ehu
kad bi mogla stati
ali evo...

 

 

U glavi hiljadu misli se roji. Omamna nesvjestica je sve prisutnija od bujice riječi neizgovorenih, a htjele bi vani na slobodu otprhnuti i dotaći nebo plavo, bistro...Sloboda bi da struji venama, da snovi budu jasniji, izražajniji. Drhtavim koracima gazi mehku stazu kroz život što ga vodi. Mehka je još staza ili on nema osjećaja za težinu puta i koraka. Da, tijelo je još gipko, nenaviklo na udare vjetrova....

 

 

IZ KANĐI ŽIVOTA

 

Duša mi luta
na vodi pluta
dok muzika teče
muzika bola iz patnoga srca
srca koje je isplakalo odavno
suze nade
suze nemoći
u ledenoj samoći
i iz kanđi života tužne note raspe
duž nebeskog vrta u cvijeću i beharu
duž tunela mračnog u plaču
i tugi
i pozdrave šalje u buketu sreće
djevojci sa mosta što drhti od straha
djetetu od tri loptu što nosi
ocu prugom kući što se vraća
fudbalskom timu na planini
majci i sinu u samoposluzi
školskoj drugarici iz Visokog
i oblacima
preko brda što odlaze.

 

 

GALEBOVI

 

Slušam srce kako mi svira bubnjeve plave
naranđaste, tigraste, nebeske
riječne ritmove valjajući nježno
ulicom naših slučajnih susreta
majskih večeri
Ime ti urezujem u svaku poru vrelu
u svaki duboki i plitki doboš
timpane - kanapom pričvršćene proizvoljno
i graviram
u činele zveckave
uvijek spremne za praskave svađe.
Milion i šestohiljada galebova sarajevskim nebom
ovaj ponedjeljak poslijepodne kruži za tvoju sreću
na ispitu iz engleskog
dok kruni se juni
i tvoje vrijeme
i moje vrijeme
a ti nisi pored mene.
Bubnjevi ljubavi isprekidano cvile
Sunce iz oblaka iskače raspasano
i na mahove razlijeva zlato po šetačima
koji i ne primjećuju da svjetlost je izronila
i sebe razdjelila građevinama
što stoje kako stoje
i okolnim planinama nijemim
a do mene ne mogu da se probiju
ti zlaćani prsti umiljati
jer me zapljuskuju nemirne sjene
raspjevanih galebova.
Čuješ li draga taj noćni kliktaj dozivajući
tužan do razdiranja haljina duše
galeba usamljenog nad Sarajevom
kog muzika bubnjeva pjana zanosi
dok te traži u svjetlu neona?
Samo je pitanje trena
kada će u suludom letu
misleći da te vidi
spustiti se niže
i neće uspjeti u mamljivom sladu
izbjeći vrh sahat – kule.

 

„Nemoj srce sada stati, sada kada spoznah tvoje otkucaje, kako treperi i kada podražaja nema. Nemoj me iznevjeriti na putu ka svjetlosti što obasjaće milione gladnih i žednjih toplih titraja što kroz vene prolaze, stvarjuć' slatki nemir i meni i njima što lutasmo bezciljno, niotkuda i ni zbog čega.“

 

NEMA TE

 

Iz brda vatre
oblaci utrkuju se nebom
čekam da se pojaviš
ne znam ti ime
boju kose
da li ćeš danas doći?
Prepoznaću te po osmijehu zjenica.

Iza brda vatre
pedalj do horizonta komada plavog
guraju se kroz oblake
ne daju mi da odem sa pljuska
i potražim te u zaklonu

Iza brda vatre
komadi plavog su tvoje zjene
ulazim u njihovu ulicu
topim se
s kišnicom klizim trotoarom

Iza brda vatre
voda oko mene
komadi plavog uvijek nađu procjep
u oblacima

Iza brda vatre
susreta naših

 

 

 

 

 

PROBUDI ME

 

Za paučinu bola dlanovi se lijepe
dođi – pauk propjevaće
Obećana si mi
inače disao ne bih

Koračajući ulicom snijem:
u gomili, na rolama,
ruke širiš:
svjetlošću zapljuskuješ oči
kroz koje projuriš.

Probij ljusku samoće
i pokaži mi Sarajevo
provedi me kroz Ferhadiju
prošao njom nisam nikad
a hodao sam tim pločnicima;
pokaži mi natpise trgovina
fasade zgrada
pogledima koje doticah
a ne vidjeh od paučine

Iz dana u dan
korak je sve teži i teži
isprekidan dah oštrinom tjera
krdo bizona u stampedu
da kruži od stomaka do grla...
Ugrizi me za usnu.
Do krvi!
Oslobodi u troglasu krik:
iz utrobe meke, tople,
iz budnoga sna,
ispod neba okićenog višnjama.
Napuće ljuska ledena
od grmljavine patnoga srca.

„Bijah slijep... da slijep... oči prekrivene paučinom nepoznatog, neistraženog. Nemah snage prije da krenem, da spoznam ljepotu uzburkanog mora, što čestice razbija o stijene. A srce pleše uz muziku spoznaja zvukova vjetrova i krila šarenih ptica…“

 

PLES PAHULJA

 

Pahulje
Pahulje
Bijele pahulje na vjetru
Od rođenja na Zemlji
Plešući plove
Sa sličnim sebi
Sestrama po bolu
Braćom po želji
Pitajući se
Gledajući svijetla u daljini:
„Ko sam ja?
Ko je moja majka?!“
Ako sam sluga vjetru
Da li ću ikad biti vjetar,
Lutalica vječna?
Ako mi je bila kruna na glavi,
Kud iščeznu moć?“
I tako iz trena u tren,
Iz vijeka u vijek,
U nepovrat lete pahulje bijele,
Zamračene svijesti o biti,
Sa slobodom izbora,
Čijim robom moraju postati
Željni oštrog vida,
Tananog sluha,
Srca bez okova.

Spoznajom tragičnog ritma
Ne odriču se limunovog soka,
Mirisa jorgovana,

Lješnika,
Već usput igraju bilijar,
Plaču nad zrelim voćem,
Čuvaju komšijinu djecu,
Kupuju zelene peškire bez šara,
Grade tornjeve zlatne, jednom rukom,
Odlaze na izlet pred kišu,
Zakupljuju od zmajeva lađe,
Igraju na mjesečini stoni tenis,
Čitaju novine u tunelu,
Mrve kredu,
Prave pokoljenje u sjenci banane,
Rezimiraju današnjicu uz sladak čaj,
Prognoziraju sutrašnjicu na korzou,
Kunu se ledenim dobom,
Proklinju jugom,
Slikaju dugu,
Plavim foto – aparatom, bez futrole,
Slušaju ploče,
Kasne na voz,
Oblače džemper,
Hrane papagaje,
Predaju se golubovoj pjesmi,
Sjede na bedemu svojih žudnji,
Sjede pred bedemom razređenog bola, lupaju čelom od bedem mržnje,
Dodiruju jagodicama bijeli bedem,
U vazduh dižu bedem crni,
Pobjedu slave,
Gradeći bedem novim kricima vrelim,
Koje će uzidati u njih,
I svenuti dozivajući ih,
Dok jato ptica uz pljusak se diže.

Djeci ostaju spisi vječnog bola,
Piramide čežnji prostorija cvjetnih,
Mozaici snova pod hrastovim krilom,
Paradoksi ljubavi sa čamca,
Nebeske zavjese sa šest rupa,
Pupoljci na vlažnim usnama,

Kalauzi smeđi ispod otirača,
Tenkovi odluka skriveni u šumi,
Lava na pašnjacima,
Golubovi,
Labaratorij humanosti bez trake,
Prekrivač tuge raštimanih žica,
Kap na dlanu ništavila,
Što titra na zelenom Suncu,
Suznih očiju zbog pjesme slavuja
Koju, možda, neće više čuti,
Ni vidjeti pahulje,
Pahulje,
Bijele pahulje na vjetru...

 

 

SAMOĆE OTISAK

Proziran
Pestohiljada građana prolazi
Dvadesetdva miliona stanovnika vratima prolazi
Četiri i po milijarde bića osjećajnih
Rumen lije nad Sarajevom
Prsti dok se moji u džepovima grče
Proziran!
Ulicom prolaziš u rulji
proljetnog dana bez oblaka
Ako nemaš baklju da izađeš na moju stazu
Popiću potrebnu količinu alkohola
pepelom umazaću dlanove i lice
otužiću do usana ti
Danas drugačije govorim ti
istu stvar
zbog vode
što pada niz litice
prema tebi.

Isukao sam željezo oštro
na obmanu svijesti:
Majmuni o bananama
pričaju drveću
dok lišće žumori
ne želeći da učestvuje u igri
još im nije saopšteno gdje rađa se buđenje
ne znaju to mnogi izreći
al' to osjećaju!
I zato šute
i ne žele da učestvuju!
Otpor u jedno biće se slije
zaživi
korjen pusti
potsjećanjem srce staje.

Proziran!
Iza međe gozba pod kontrolom
Protokol buđavog toka
Radost što opi razdragane goste
jednom stazom ide poljem duha
pokisao gledam ih sa ruba
puteljci ograđeni bodljikavom žicom
zavijaju pjesmom nepisanom
Kako da sa njima plešem?
Zdrobile bi me kopite tuge.

 

 

„Noge posustaju od siline vjetrova u grudi što mi biju. Neće mene zaustaviti ni orkani. Moja želja i moja htijenja jačaju od udaraca. Neće meni neznanje i korov putanja biti. Stazu gradim osmijehom i žudnjom da do cilja ću stići i nedokučiv biti za slijepe i prazne poglede.“

 

 

 

 

 

* * * *

Nikom neću reći tajnu svoga bića
jer ne postoje staze
bez otvorenih vrata
razigranog srca.
Brave sam povadio
i u kontejner bacio.
Mnogi kopaju po njegovim vrtovima mirisnim
Čitav Kosmos prekoračio je prag
Moje srce je progutalo Svemir
Pitaš me strepljivo
da li mogu biti tužan
a odgovor znaš!

 

 

OŽILJAK

 

Nešto u meni narasta
vasiona sama me ophodi.
Srce će zakukurikati:
„Te riječi su cvijeće u pećini tuge!“
Kanjonom duše odjek putuje, putuje
nikako u magli da iščezne:
Dopuzaće stihovi, zaštitinici radosti.
Istim plućima udišemo prkos
Istim pogledom nebo pijemo!
Čovječe dragi,
jeziva je pjesma boli:
Čelične ruke vrtloga me zgrabe,
Krilata zvijer sa hiljadu zuba,
mahnito me u raljama vitla.
Od tutnjave, rike,
mozak se odvaja od lobanje.
Kad bio sam mlađi
isto ovako iza ponoći,
napastovala me neman ta.
Nerazumljiva pjesma na papir se razlila, vapaj
nit života da se ne prekine.
Stihotvore sve čudovište isto progoni.
Otišli - pod britkim kandžama su skončali
sa kadifnim stihom na usnama,
iskrvavivši na pjesmu nedovršenu,
ranu otvorenu.
Moja adresa je urezana
u ljušturi ispod lijevog krila
mamljivo kojim se preliva:
Plava! Zlatna!
Ljubičasta, žutosmeđa!
Ne tražite od mene pjesme,
ne tražite da mi se množe po tijelu
ožiljci od derača pjesnikoždera.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TREĆA KAPIJA

 

 

 

TREĆI CIKLUS (prvi dio)

PLAVI TORANJ UMJETNOSTI

SARAJEVSKI GOLUB

POBJEDA PJESME

PRIJATELJU U PUSTINJI

BLISKOST

SVE ZA NIŠTA ZBOG SVEGA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Stao je pred kapijom trećom da udahne zrak duboko. Opet treba krenuti, ali treba i snagu skupiti pred novim izazovima i iskušenjima. Nosnice mu se nadimaju od protoka svježeg zraka koji struji tijelom kao munja. Pogled seže daleko, glava uspravna, vrata zategnutog upija miris mladosti spremajući vid i sluh za nove nadražaje. Govorili su mnogi da izdržati put ovaj rijetko ko može. Sada vidi da mogu samo oni koji su smjeli i uporni. Povratka nema, dalje ići i spreman je bez obzira šta ga tamo čeka. Kada je krenuo nije imao vizija, sada zna šta želi u životu.

 

 

 

TREĆI CIKLUS (I dio)

 

Treći ciklus rađanja i umiranja
doživljavam sa istim tijelom.
Tlo mi se trese pod nogama
Mješaju mi se slike raznih svijetova
Problem je sjećanje pa nemam sna
Dobio sam vučije crte lica
nakon šetnje stazama pakla
Smjenjuju se povremeno dan i noć
na mom čelu i obrazima
Apsolutno sam zbunjen
i ne mogu da utvrdim činjenice
već lutam svjetlucavim sferama
nesiguran u prostor i vrijeme
u kojem obitujem
Tek mi je dva mjeseca
i krajnje sam neozbiljan
lakši sam dvije tone
pao je teret sa mojih pleća
usijani teret ljudske egzistencije
Izvukao sam se iz paklenog obruča
zvuk paklenih orgija
nad ljudskim dušama
budi se.
Čujem krike, vatru i sotonski pir u zanosu
Čudim se samom sebi
a razlog mi je nedokučiv
jer je samo praznina ostala
koja me prati u stopu
lebdjeći mi iznad glave
Ne znam u kom gradu živim
jer još čitav nisam stigao na odredište
Ništa nije konačno
Um je nemoćan da obuhvati smisao
Jasno mi je da je jasnoća često iluzija
i paničan bijeg od istine
Treći ciklus rađanja i umiranja
uzima maha.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PLAVI TORANJ UMJETNOSTI

 

Na Sarajevo kapa lagano veče
Plavi toranj umjetnosti šuti
njegovi stubovi su crveni, žuti
Miljacka lijena ka moru teče

Kupola bijela zasjeca oblake
smeđa pruga ka nebu se vijuga
uveseljava grad staklena duga
spomenik umjetnosti digle su ruke

Ali mnoge oči taj ne vide toranj
koji je svjetlost muklih dana
što nastade iz rana duše
čiji je porođaj bio bolan.

Meni se čude - šta gledam to dugo
kad ništa nema na mjestu tom
jer ne čuše kad udari nebeski grom
i pjesmu donese razdragan jugo.

Toranj je plavi u srcima ljudi
u duhu grada između planina
kada zablista – svako mu se čudi
znamen taj stvori mašta silina.

 

...krila dobija mladić u sjenci što pjesmom se hrani i život mu je nebo plavo... Život mu je nešto drugo od ovoga što vidi. Život mu je vatra osjećanja što plamti u njemu i obasjava stepenice, kapije, svijet i Svemir. Zvuk vjetra opija ga sjetom što se roji oko njega i budi iz dubokog sna, kojeg je sanjao tuđim snovima. Sada ima svoj, i samo svoj san. Ima viziju magličastu što ga zove u njedra topla putem... putem kojim kotrljaju se riječi, kao gromovi što vjetar nosi u daljinu... putem ovim kojim korača korakom usnulog mladića u vremenu kada je suton duboko bacio zavjese snene - mreže tuge, mreže sjećanja, gdje život stoji a okreće se. Sve se vrti u glavi i duši na stepeništu spoznaje svijeta - dok on stoji život teče...

 

 

SARAJEVSKI GOLUB

 

Sarajevski sam golub što leti.
Sviram gitaru u vuklanskom ždrijelu
pjesme pišem na vjetru
letim često kontinentom sam
imam viziju
imam san.
Volim noćne letove duge
volim svjetla
kišu
duge.
Ne dam da me stave u kavez
ne dam da mi krila režu
ne dam da mi dušu uzmu
mojom pjesmom da me vežu.
Sarajevski sam golub što pjeva
Nemoj golubice da sa mnom se zezaš
Nemoj krila da mi žariš
Pogledom vlažnim da dugo me mamiš
Za tebe ja sam van kontrole
a opet mi želiš ući u trag
pazi dobro na pokrete, riječi
mene ubija srca mrak.

 

 

 

 

 

 

POBJEDA PJESME

Put pjesme svjetiljki nema
ne znam kako bih na njega stao
rado bih čuo škripu pjeska pod nogama
ali gdje da ga tražim?
Da,
ovdje je šljunak sigurno rasut bio
sa komadom palačinka sa mermeladom
i slatkim mirisom o usnulim vilama
trčao sam udišući mjesečinu.
Ovjde je raskrsnica, dlanova mi, bila
kleknuo sam i do pasa se zatrpao šljunkom
ka užarenoj fatamorgani
dok su se rasplamsavale vatre mašte
sa dalekovoda pođe mi u susret
nešto što u riječi ne može da stane
jezici vatre u grudima
bakreni lik smiješi se bez osmijeha

Lakat sam iznad puta šljunkovitog
stojim blizu mosta, nešto je pedeset metara od mene
trideset metara od mene
vatre zlatni prsti u ples mame
deset metara od mene
ka šljunku sežem a dijamante dižem
ispadaju mi jer prže
prže mi grudi dok nektar curi
metar od mene
pedalj od puta
let užarenog leptira
suze kaplju a riječi padaju
prazneći pehar zapaljeni
tik od mene.
Neba obruči jaučući padaju za planinu
milion svitaca hrli horizontom
i dan preboji noć.

 

 

PRIJATELJU U PUSTINJI

 

 

Ne vidim ali sam čuo da Zemlja leti
Vidim muzike polja mirisna
Tope se spektakularno pred očima mojim
što ne trepću
posljednji ton kad zamre u ehu.

Vrijeme ne vidim ali čujem mu bat
Tragove stopa mu nosim na koži
i pod kožom đonova tisak
blješti pod bremenom tereta Puta.
Otkidaju moje trešnje
a na isto mjesto do jutra
desetine novih izraste
prozirnih za pohlepne zjene.

Aktovi moji su neisplanirani
Ne trudi se da mene van sebe pojmiš
Slabost mi otkriješ
i ismijavaš iza barikade:
Ja sam tvoj tunel ka tebi:

Jedna je mirisna dolina
iz koje ljude veseli voće
Jedna je rijeka u njoj bistra i čista
plava
žuta srebrnastosmeđa.
Čašu kristalnu na žuljevitom dlanu
do vrha hladnom vodom napunjenu
nosim iz oaze raspjevane
Prijatelju u pustinji!
Okrijepi se!

 

BLISKOST

 

Da napišem jednu pjesmu
lošim rukopisom od pet-šest redova?
Dok teče vrijeme života mog
da ga ispunim linijama
i pokušam da spojim svoja čula
srce i dušu
kojoj imena ni oblika ne znam.
To radim za njih zbog sebe.
To radim za sebe zbog njih.

Tu sam u pobjesnelom vulkanu
u uzavreloj lavi
na raznobojnom svijetu
bez mogućnosti da tačku stavim
Tu sam u srcu Života, a riječi mi bježe
jer kad kažem:“Bol!“
izgleda mi kao da ništa nisam rekao.
E, kad bih smisao vidio
u pokušaju da blizinu u strofu stavim
sigurno bi i bilo nešto
što bi sanjaru ukazalo put
Al' ta prostranstva beskrajna!
ta nebesa plavetna!
ti vjetrovi lagani!
uzdasi isprekidani!
Zar to može u pjesmu stati?!

 

SVE ZA NIŠTA ZBOG SVEGA

Dao sam Svijet
Dao sam život
Dobio sam Svijet
Dobio sam život

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ČETVRTA KAPIJA

 

 

ZNANJE I SPOZNAJA

STEPENIŠTE BEZ STEPENIKA

GLAD SAN BIČUJE

DOK KRUŽIMO

VOLIM TE

TAMO SAM BUDAN KADA OVDJE SPIM...

DOK SJETA SE NIŽE

0, SVIJET! ŽIVOTE! SVEMIRE!

O USNAMA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZNANJE I SPOZNAJA

 

 

Jedan i jedan su dva.
Tako su me učili.

Jedan i jedan su tri.
Tako mi govore.

Jedan i jedan su beskonačno.
Tako mi čine.

Jedan i jedan su ništa.
Tako me ubjeđuju.

Jedan i jedan su jedan i jedan.
U to sam siguran.

 

 

 

 

 

Sad zna da korak lagan nije, ali ni uzaludan. Spoznao je sebe kroz trnje bodljikavo, spoznao svijet išaran, zavodljiv, prepreden. Spoznao je zvuk krošnji, ljubavi, mirisa svjetova na proplancima visokim. Spoznao je ono što odvažni samo mogu spoznati.

 

 

STEPENIŠTE BEZ STEPENICA

 

Kapiju prođoh sumnji, neznanja
i šta sad?
Spoznah neke stvari
koje me otuđiše od mase
koja korača po navici
koja pjeva jedno te isto godinama
koja misli po šablonu
koja me sada gleda pogledom suhim i sivim
i u meni vide nešto nepoželjno
ostavljajući me u oluji dilema
šta se, zaista, zbiva?
Te, ko je tu ko i šta je tu šta?
Nenadana pitanja
što me vuku stepeništu bez stepenika
i dok koračam postojanjem
ne stajem stopom u prazno, mada ničeg nema,
već ništavilo ispunjavaju sadržaji
odnekud i zbog nečeg
zatvarajući krug smisla
što valja odgonetnuti.
Kapiju prođoh sumnji, neznanja
i šta sad?
Nemoguće je vratiti se nazad
već valja snagom volje
projicirati stepenište kroz ništavilo
kako vrijeme kroz događaje
ispunjava prostor
animirajući ljude,
oblikovanjem moralnog stepenika bivstvovanja.

 

Rekoše: "Uzalud stepenice trašiš, uzalud kapije otvaraš, jer mrak je tamo, do svjetlosti nema puta.”
Oni su u zabludi, jer srce njihovo nije snage imalo da pređe prag.... Ja sam bar pokušao krenuo sam, ne želim odustrati i svoje srce prevariti. Ono osjeća i zna da znanje bdi iza nepreglednih planina i obronaka, da ga samo treba tražiti, ne odustati."
GLAD SAN BIČUJE

 

Šta me to snažno tako
vuče u budnost
i veže za rad predan?
Loža u krem krugu
inspirativno jenjava
Slava za života
nikakva je naknada
i podvaljujem iz razočarenja
pri žrtvovanju
Stomak mi je pun
a mrvicu okusio nisam
voća željnog
Glad me mori!

Baklju dižem
Palim šume
Palim nebo
Voćnjak da gledam
Štipa me ispod ključne kosti
da ne spalih ga pri sljepoći?
Glad me goni
niz vulkanske stepenice
po kamen vreo
lalove da češljam
suze dok im urezuju kanjon obrazinom
da pravim super – zvijezde od uličarki bijesnih
da pričam na silu plavkaste priče
da silujem mozak siledžijski
da se smijem dok me siluju
da silovane kupam u kamilici.
Glad me lomi!
Probeharalog
i u blato baca pred krunisanje
trvdeći da to nije voće željno
da toranj sam na truleži podigao
i da će mi podanici do svanuća
pojesti krunu čokoladnu.
Glad san bičuje.
Glad me ogrće bolom sladunjavim.
Srce prinosim na žrtvu plaveti inspiracije
hor rebara dok melodiju sužava i širi:
Ne mini me!

 

DOK KRUŽIMO

Zbogom moji dani lakomislenosti
iznad mene su prirodni zakoni
moram im se povinovati
moram da jedem, dišem, volim
Prijatelju dragi, vidiš ovo lice
blaženo k’o snijeg na grani pod prozorom
ali kruto kao stijena na koju orao slijeće:
Neće ti popustiti!
Došli smo do kraja putovanja
naše statue ostaju da prkose vremenu
možda opet negdje jednom
mi ili neko.
Naprijed je svjetlo iza je mrak
iza je sladak bol, iza je topli zagrljaj smrti.
Naprijed je svjetlo!
Naprijed je gorki jezivi bol
koji se stapa sa rukama i pogledima
i daju…
I nešto daju
vrijedno tebe
vrijedno mene
vrijedno smijene zime i proljeća
vrijedno buketa suza spoznaje života ispod plavog neba
ćutljivog
velikog.

 

„Opet me umor savladava od žestine spoznaje koju tijelo nenaviknuto nosi na plećima. Mlad bijah i neznanjem opijen. Sada me vrelina spoznaje gura i nosi u visine, da dotaknem zrak ružičastih boja. A ljubav moja? Gdje se skrila sve ove godine?“

 

 

VOLIM TE

 

 

Toliko toga bacam pred noge glavama ludim
i oni smijući se moje snove gaze
ostajem da sjedim naslonjen na stablo
drveta nekog, na nekoj poljani

Kroz krošnju gledam oblake bijele
ledene sante mozgom mi plove
nešto se ovdje ne slaže:
Ako oni znaju - onda ne znam ja!

Svemir mi kruži očima sjetnim
plakati ne mogu jer mravi me hrabre
da nije njih i lišća mladog
ljuljao bi se na blagom vjetru.

Sve me to drži i dalje tjera
da nastavim put, šta se može tu
čas je noć, čas sunce sija
nisi rekla da me voliš, al' tebi kažem ja.

 

 

 

 

 

 

 

 

TAMO SAM BUDAN KADA OVDJE SPIM

 

Besciljno lutam gradom
trošim se ulicama sna
Pričam ti o žutim poljima
o okomitim stijenama
sunčevim zracima
nenamtljivom nastupu
spontanom dodiru
plesu pahulja
tihom plaču cvijetova
tigrovom skoku
govoru pogleda
isprekidanom dahu
solo gitari
stijeni
venama
a znam ništa nema u vidokrugu
uzalud se oblačim
i namještam kosu
ništa večeras ne očekujem
ali nisam ravnodušan naspram neba.
Tamo sam budan kada ovdje spavam
ovdje sam sjenka koju svjetlost tvori
gledam ples u polutami
za plafon se lijepe slike vizija
Lutanja noćna ulicama grada
imaju neke tajne dimenzije
godine koje dešifruju lagano
slikajući neshvatljive oblike
simbole snoviđenja.

 

 

 

 

 

DOK SJETA SE NIŽE

 

Smisao tražim, živjeti učim
putem se starim bez predaha mučim
pokušavam naći nešto za vječno
ali iscuri jer postane tečno.

Neprimjetno starim dok sjeta se niže
al sam k’o jutro kad magla se diže
čudno je, objašnjenja nema,
odakle? kamo? šta se to sprema?

Već su zamjetne zidine moje
neki im se dive, neki ih se boje
bio sam kivan do juče na tuđe
al tako to dođe, ko karneval, ko suđe

Šta god da kažem, šta god da pojim
k’o i svako dijete mraka se bojim
al’ zašto onda na kamen sjedam
i netremice u nebo gledam?

 

 

 

Mrak će nestati kada oči opijene dugom budu bile, kada srce zatreperi od slobode ptice što nebom krila razmahuje kroz pjesmu.

 

 

 

 

O, SVIJETE! ŽIVOTE! SVEMIRE!

 

I da ovaj dol mijenjati se može
ne bih ga dao za druga tri!
Iznad raspoloženja i bljeska naslade
je sigurnost u buđenje u sobi počinka.

Ne, ovo neće biti spomenik jedri
što radoznalim će vezivati pogled
već sam sok na trotoaru
iz srca trijeznog prolaznika.

Pokušavam recept mira da nađem
vrijeme me baca na vlažne hridi
na svakoj stijeni zakon je drugi
negdje se kiša spasom zove.

Pomislim, konja dok jašem,
da tajni za mene nema pod nebom
dok me hladni talas ne baci
na obalu neznanu.

I opet sam đak u strogoj školi
prljavih ruku
gledam širine dola
gledam a ne vidim ništa
O Svijete! Živote! Svemire!

Jedino u pjesmi smjestiti se može
huk praznine daljine što boji
sablasni osmijeh kačeći im
strah kulja od dubine stvarnosti.

Gradim zanosno stepenište
bijelim po bijelom slikama.
Pogled ne dižem od blatnjavih stijena
Prije nego što posao okončam
Nepogoda trud mi poruši.

Sam opet pod nebom stojim
pticu gledam nad sniježnim vrhom
namjere nemam, niti sam je imao
bura me nosila, lomila, mljela!
Htio sam plam u očima ljudi ugledati
kad kapiju srca otvorim.
Nakon slavlja – samoće ujed!
O, Svijete! Živote! Svemire!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

O USNAMA

 

Kapije su zatvorene
ali ne sve.
Udaljeni zvuk
još nadu žari.
Srebro što ti kapa niz obraze
u moje snove se slijeva.
Po sobi koračam.
Sa radija
krilom me okrzne
refleksija
žedne duše
iznad
prazne čaše
ljubavi.
Ne uložiti se
znači biti bliži stijeni
nego vatri
Ostati vječan nije put čovjeka
Nije mu dato da ostane planina
iako se katkad uzdigne nad gradom
Okean kad je
ne izmiči usne
ti preko puta što si
Nije u srcu čovjeka da stijeni teži
već sagorjevanju
zvjezdanom!
Ne mogu te opjevati.
Pjevam
a ne znam da li gradim stepenice
od tebe
ili ka tebi?
Nebeske plave usne
ne mogu zamjeniti
tvoje crvene.

 

 

PETA KAPIJA

 

KORAČANJE UZ NE-MISAO

DIJAMANTI

KOCKA

ŽEĐ

TI VOLIŠ MENI DRAGO

PONORI DUŠE

SPOZNAJA

GRAD

NAĐIŠTVO

JUTRO

UMRIJETI ZA ŽIVOTA

SAV U PJESMI TREPERIM SAD...

NA DASKAMA SNOVA

NA KRILIMA PJESME

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KORAČANJE UZ NE-MISAO

 

Mnogo još golim rukama drobiću kamen okeanski
Padaću na dno vrišteći
glavom udaraću u mramor
Mramor popustiti mora
jer dah će se slediti moj
Dugo još prevrtaću se u pepelu
sa vrelim žigom na prstima
sa usnama na usnama
sa stvaralačkim fantazijama
Zbog opravdanja za komad hljeba
za gutljaj vode
zbog tihe naslade
spuštam tragačima istine uže
ispleteno od mojih refleksija Svijeta.
I doće skeptičari brbljivi
bosih nogu
ćelavog uma
i tražiće propuste
loše šavove
tražiće odstupanje
od njihovog sveobuhvatnog djela
koje ne pokušavaju da sklope
To su njihovi letovi
To im sladi jelo i piće
Strvinari!
Bezličnici!
Uživajte u sjenci vrele krvi
iz srca nadahnutog
što vam prašta
nehumanosti
I jednom kad se obogatim
staću sa pravljenjem užadi
imun biću na vapaj zaglavljenih
Smijaću se pijavicama
ostaviću ih da se uvijaju
u prašini
uz događanja.
Živjeću u raskoši da bih se najeo
nakon posta
predugog za mladića
ali prekratkog za slap vremena nadolazećeg
Kada se nasitim
u dobrotvorne svrhe
poslaću preko pacova
čekom
koga će grickati u letu
imovinu svu
Hodaću pijući i jedući Svijet!
Taj korak uz ne-misao
je najviše od čega možeš imati korist
od mene:
Vidjećeš čovjeka kako korača!
Zjenicama će ti plivati sušestvenost bivstvovanja
a nećeš vidjeti ništa
Znaš li zašto?
Tada ja neću mariti ni za tebe
ni za sebe
ni za Svijet!
Skupa ćemo plesati uz koračanje uz ne-misao
Tad neću biti onaj koji želi da je
Tad biću onaj koji jesam!
Tad možeš da me pitaš
i reći ću ti
kao što to sada govorim
i čućeš me
govoriću ti svoje istine
po rubovima prašnjave
a tad
kad mi budu sa dlana jele
grlice i tigrice
tad nećeš čuti
a reći ću ti sve
jednim pokretom
jednim blijeskom vremena.
Do koračanja uz ne-misao
mnogo još golim rukama
drobiću kamen okeanski.

 

 

 

DIJAMANTI

 

Rasuti dijamanti duž ulice iskustva
narušavaju svaki red i sistem
bez pukotina su vrijeme i prostor
i čovjek nema za šta da se uhvati.

Nova lutanja dijamante tvore
blještav sjaj zamagljuje vidik
tako da vidimo samo komade vječnosti
neshvatajući početak i kraj.

 

 

 

 

KOCKA

 

Alternativa ne postoji kad je bijeg u pitanju
Pluralizam duha je apsolutno nemoguć!
Stalaža kad jedna je izvor
na dohvat ruke je voće zrelo.
Kakve veze
sa kockom ima?
Zato i kucam misli
na okačenoj skeli.

 

….

 

 

ŽEĐ

Klinac reče to što vidi
a mudraci zanijemiše
voskom vrelim
poliše se redom
po obrijanim glavama.
Kome da kažem da pero mi doda ptica?
„Izvinite profesore
udav vam je izlaganje!
Izaći ću da gledam tramvaje.
Čini se da oni ne izvitoperuju poruke!“
Kome da kažem
da bih iz obličja
prošetao rado?
Drveće se presvlači
Košulja od rođenja mi je ista
Kome na praznik da skrenem pažnju?
Brid bitisanja zasebna je država,
s pet kvadrata nebeskog šešira
smije se ostalim prstima.
Čiji to smijeh čujem?
Gradovi načičkani uz rijeke.
Patke slijeću uz bare.
Nenajavljeno jezero između bijelih vrhova.
Kome da kažem da žedan sam
a da vodu ne nalazim?!

 

TI VOLIŠ MENI DRAGO

Gdje med topi se
i niz strmine bezvučno klizi
gube se tvoji orijentiri zbilje
i san proždire budnost ti dragu
a ja tu sjedim i hranim tigra
uz gitaru
ne ispravljam riječi
niti distoniram.

Riječi nema pod kamenjarom
kojima mogu stvoriti sliku
da pred očima smeđim,
u kojima su pijetlovima kljunovi zavezani,
bljesne nada iz hrama srca
i spoji nas uz vatromet.

Noć je ljetna
Noć avgustovska
Noć je
a ti voliš mjesečaste talase
ti voliš meni drago
a ja volim tebe
ne znajući zašto!

 

 

 

PONORI DUŠE

 

U ponorima duše ima jedan plam
koji i da hoću ne mogu da dam
oči ove Sunca više ne bi pile
pjesme što se bliže sleđene bi bile

U poljima cvijetnim ima jedan dol
svjetlost ga ljubi al' on nosi bol
nekako mi priraste uz srce
i ja trčim njemu da bi gledao svice

ma i nije to baš neki dol
ali sjetno zvuči kao tihi mol
ne znam više koji razlog je po srijedi
pa mi se u suton iznad njega sjedi.

 

 

SPOZNAJA

 

Emocija je presuda u čovjeku.
Duh je moćan.
Um je moćan.
ali onaj bljesak sudni je emocija.....
Obasu me svjetlost spoznaje
dok u milion stihova zamotavam srce
počinjem razlikovati
život pjesme
i šta pjesma je živa.

 

 

GRAD

 

Mostova radi rođen sam...
Čovjeku potencijal je dat
Historije prst presuđuje
Na tebe, leptiru boje osmijeha,
mogu da mislim non-stop
Vatru života rasplamsavajući, na kiši.
Ima čovjek pravo na jednu pobjedu
Ostali pohodi su tumaranja kroz krš
Malo
Veoma malo ti je dato
Ali dovoljno.

Grada ritam melje ljude
zahtjevi blještavih ulica oblakoderni su
Jedinka na san usmjerena je budna
I kad konture snoviđenja zasjeku stvarnost
Slavljen u gomilu se stapaš.

Grad
Grad se smije
Protok vremena rezbare briše
Milion sati nedogađanja
Za gladno srce
Malo
Veoma malo možeš
Ali dovoljno.

 

 

NAĐIŠTVO

 

Bila bi šteta parkovima Svijeta hodati
pognute glave
sa srcem u ćeliji
Ako ne vidiš zvjezdani smijeh neba
pričam ti o ambisu nedođištva
Stepeništem od kora narandži te vodim
sa voskom u očima

 

Bila bi šteta
nenadoknadiva
propustiti šansu
i ne ukoračiti u brod
snovi gdje se oplođuju na talasima
ostavljajući u magnovenju
čeljusti dosade.

 

Bilo bi šteta propustiti život
otvorenih očiju
ne protrčati budan ulicama snova:
Svijetom –
lišem želje putovanja
prostorom i vremenom.

 

 

JUTRO

Vatra mi grudi zapljusnu
Zidine labirinta mržnje i zla u pepeo se pretvoriše
Sunce vedrine jedan put obasja
Podmlađen stojim na zgarištu.
Sa ispucalih usana kapa:
„Jutro!“
Iz pepela more cvjetova glavu diže
što sam slikar objelodanit' može
kada slika na palubi broda
lagano što tone
sred bezdana.

Milijarde mirisnih stubova stopi se u jedan
što opija dušu
srce
i um
olakša tijelo
i gravitaciji se iskezim u lice:
Letim!
I u letu praštam.
Tolerantnost beskrajna ka ljudima ruke širi
Da krilima ne rastjeram tminu
ne bi svitalo.

 

UMRIJETI ZA ŽIVOTA

Umrijeti za života
znači tragački odložiti štap
konačnim pojmiti
neprestano kretanje
kroz vremena poljane.
Umrijeti za života
znači na nakovanj položiti dlan
i brojati zamahe silne
nadmenog dželata
što ruke ti je ljubio
dok si tragač bio.
Umrijeti za života
najsramnija je smrt.

SAV U PJESMI TREPERIM SAD

 

Sav u pjesmi treperim sada
Mira nemam na ćilimu riječi
Duša mi je procvjetala bolna
Glas pustila kraljica tuge – princeza radosti:
Pjesma!
Nikad ispjevana!

 

NA DASKAMA SNOVA

 

Da istovjetan sa „Izlazom“ budem namjera je moja
Lako to nikako nije, al' uslovi sazreli su takvi
da je ostvarenje blizu mene lično
Zanima me to mljevenje svjetla
kao hiljadu boja stapa se dok vičem
riječi britke kao laser
sa dna bića moga ustreptalog.

Stremim svome idealu bljesnom
horizontom moga shvatanja što pleše
sad sam akrobata iz sanduka pušten
razdragan skačem po daskama žutim
plavim
smeđim
zelenkastim
dosad je pokret svaki
pratio jeziv bol
iz stranica sanduka virili su ekseri.

Prozor se otvori
i ptica letom naslika dugu
ljestve zelene ja vidim
što se njišu na njoj.
Atomsko sklonište napuniti mogu
stihovima
slikama živim
nijansama
oblacima
pokretima divljim
ali čemu ta patina našminkana
kada meni do kukanja nije?

Beznamjerno kružim, nad klisurom se igram
prostrijeli me da to mamna cjelina bi bila:
„Kuš, bezglavi strvinaru!
Ne dotiči perje moje bijelo!“

Ali kasne riječi spasonosne
Evo gubim visinu
Padam!
Padam!
Svijet se muti
Slikama se nadam
da će doći kad noževi pospu
i srastu mi krila podrezana!

 

NA KRILIMA PJESME

 

Jednom u godini ti pjesma zanjišti pod prozorom - bdi!
Imaj sluha za rzanje naročito
i pahuljast bat kopita zlaćastih
Uzalud pokušavaš pogledom da zaljuljaš luster!
I da se ubjeđuješ
da kad raširiš zavjese
bijelu ćeš njušku
ugledati milu,
sa plavim dijamantom na čelu
gdje prelivanje boje razdire dušu čovjeka
i tjera gvozdeni most da jede.
Bdi!
Ne skrivaj se od strijela usuda.
Jauke bolne u snopove vezuj.
U oči stvarnost gledaj.
Pruži joj ruku:
Stisak će ti reći sve!

 

ŠESTA KAPIJA

 

NEDOTICANJEM IMAŠ SVE

JEDNOM U GODINI

PEČAT SVIJESTI

KARANFILI

STIHOTVORI

BAJRAMSKO JUTRO

ZVJEZDANI PLES

SMETLJIŠTE

FEBRUARSKA NOĆ

DA LI ČUJEŠ CVRKUT PTICA SKRIVENIH?

IGRAČI

KONJ JE KONJ

LED PJESMA TOPI

KOMEDIJA U TRI ČINA

ZEC

NIKAD DOSTA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

NEDOTICANJEM IMAŠ SVE

 

 

Voda je slobodna
Voda je niz stijene krenula
Ništa ne nestaje jednom za svagda
Ja ne mogu tačku staviti

 

I dok se moje boje mješaju
pretvarajući napetost u blagodat
osjećam da je to taj međuprostor
u kome je kako poželiš

 

Slijevalo se sve u bit
Ne možeš prestaviti to
Nemaš s čime porediti
znam da nisam imao želju za promjenom

 

Vezuje nešto sve valove
Niko nije samo za sebe
Kako da vam kažem, a želio bih?
Znam da je to nemoguće!

 

 

 

 

 

 

 

JEDNOM U GODINI

 

 

Osjećam da bura ova u meni što bjesni
nikako se ne može zgurati u pjesmu
Da to je nešto što vide samo oni što to žele
Možda je to krdo divljih konja u trku
na ljetnoj kiši
koja je topla samo onima koji to žele
Bacio bih mozak u prvu kantu za smeće
Rado bih poletio u beskraj
sa namjerom da sam lišen namjere
Jutro polaska dočekaš budan
jednom u godini
i tad se osjećaš nekako...
možda nikako
Slušaš muziku i znaš da nekud odlaziš
Možda i ne znaš gdje
ali si siguran da je to
samo jednom u godini.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PEČAT SVIJESTI

 

 

Na trapezu se ljuljaš od prvih niti
velika sreća duhovna to je
kad predeš uz moje umorno rame
i svojim putem puziš ka biti

Raduješ se sjetvi, topiš se u žetvi
i ne uspije mi uvijek pobjedu da slavim
zastavu svoju na brijeg da stavim
jer ugledam tvoju veselu na letvi

Stranac sam tužni gonjen životom
nemam sigurno jelo ni konak
sinova budnih ja sam potomak
pokriva me nebo a hranim se ljepotom.

Plastovi čežnje poljem plešu
lomače gore, pjesma se ori
ali se za novu ideju bori
jer ne možeš čilost uliti lešu.

Putevi moji su čarobne tajne
koje me nište i vodu daju
dijete sam, starac i list u gaju
gdje čemer i plamen su gozbe znane.

 

 

 

 

 

KARANFILI

 

Na ljuljašci se ljuljaš i jedeš pučinu
dok ja pijesak stišćem sa željom da shvatim
zašto karanfili kad ih tebi pružim
otkrivaju svoje prikrivene draži?

Ti imaš svoje probleme i ponekad se jadaš
a ja ne vidim ništa tu sem guste magle
u kojoj se protagonisti redovno dave
i na kraju ostaješ sama, sebi ispravna.

Pitaš me za savjet a ja nisam pametan
samo gluposti iz prve valjam
tebi se sviđa izgleda moja diskrecija
i upinješ se da me ubaciš u mašinu.

Neće to baš olako ići mada sam tu
smiješ se kadkad previše napadno
ali meni sve to ne smeta jer kad dođem
pobjegao sam od mnogo goreg a ti si ok.

Zbližuje nas nešto tragično u nama
mogu otići i da ne mislim na tebe
ali ne bih mogao da te zaboravim
i zato navratim kadkad na kafu.

Čudno je to sa karanfilima, iz nekog filma
starog šest godina prolupavanja
sad sam ja drugačiji po nečemu
ali opet onaj isti neumorni istraživač.

Volio bih da znam tačno čime se bavim
ali to ne mogu da konzerviram nikako
tebe ne pitam o tome ništa
a ti o tome čitaš sa moga lica.

 

STIHOTVORI

 

Igrači riječima bez zavičaja lutaju Svijetom.
Bdijući nad hramovima vječne ljepote.
Uhvaćeni su u snažne kandže osjećaja uzaludnosti
vrijeme samo u magičnom krugu vraća staro.

U tihe sjenke povlače se mirno
Razlikovati uče crno i bijelo iznova
Čežnjive puteljke peru kiše plave
unutar njihove usijane glave.

 

 

BAJRAMSKO JUTRO

 

Bajramsko jutro lagano sviće
Božija milost na Bosnu silazi
radost u duši žari nam žiće
dok koračamo na časnoj stazi.

Uspravne glave stoje Bosanci
okove ropstva kidaju ruke
u divnoj Bosni mi nismo stranci
slobodu neće zamračiti muka.

Krv još lipti, jauk se čuje
dok stižu prkosni glasnici mira
bratstvo u borbi za navijek se kuje
slobodu neće zamračiti muke.

U duši se tkaju zvuci novi
uz stećke drevne, nebesku rumen
molitva moja su stihovi ovi
da spasi se svaki od Bosne grumen.

 

 

ZVJEZDANI PLES

 

U diskoteci noćas luduješ
sutra ćeš da se čudiš
pitanjima pogleda
zidovima odstojanja.
Zvijezda si večeri
svijet gori
u bojama se vrti
misao što ne sluti
ruka kaže.
Noge lete!
Prsti – pete!
Prsti – pete!

Ne može da te smete
zov mladića kose smeđa.
Carstvo kriza sve je blijeđe
u mećavi nisi više
ne grize te vjetar bola.
Da li te plaši tama?
Guši li te što si sama?
Siđi dole pati s nama!
Obuzdaj bijelo vitko tijelo
nad ambisom što ledbi smjelo
kao da gvožđe vrelo
tabane tvoje prži
ritam divlji sve je brži
stolice za šankom škripe
uzdasi u tami kipe
znoj niz obraz curi
razigranoj slatkoj curi.
Orlovi gdje se gnijezde
i ljubi se odsjaji zvijezde
ruke kruže - noge lete!
Prsti – pete!
Prsti – pete!

Pale su već četiri čete:
Suzdržanje
Dostojanstvo
Stid i More.
Plešeš gore
vraćaš vrijeme
i uz vjetar bacaš sjeme:
u karavan ih dugi prima
krupan vođa na konju crnom
njegove su oči slijepe
zrna se za džemper lijepe.
Sa stijene se žute smiješ
svjetlošću željnom biješ
princeza si ove noći
žele te u svoje oči
krug se oko tebe stvori
zid poče da te mori
šapućeš iz hladne sjenke:
„Otvorite.“
Vapiš iz guste mreže:
„Ne kvarite modro nebo!“
Al' bezdušno jače stežu
za stub sniju da te vežu
da muče te igrom tvojom.
Govoriš pred hladnim strojem
vrelim srcem, što se gasi
kao žar pod vodopadom:
„Ja se bojim!
U stegama opet stojim!“

Pade divlja antilopa
mezar poče da se kopa
par sekundi još života
i gotovo – već si tropa!
Zaledi se vrt ljepote
zamrači se sunce sreće
okameni čarno cvijeće
žar se medni u santu sledi
lice sjajno svo preblijedi
zariča gepart ljut
- pokleknula si prvi put!
Pljeskali su ritam lud
uz obalu led je tanak
došli su naplatiti danak
i ti toneš - oni plješću:
Daviš se u hladnoj vodi
guraju se da te vide.
„U pomoć!“ – duša zove
mahnit svijet plamti gore
grane nema da se ščepaš
misle glumiš to što šepaš
euforija sve ih hvata
propadaš skroz do blata
isplivati pođeš
ali traže da i dalje roniš
vraćaju te u vir hladan
drugarice i drugari
suze roniš
za dah moliš
sa nemani se vodenom boriš
oni ritam vjerno drže
s apetitom traže brže
sve do bijelog usijanja
razum gdje se bludi klanja
hoće zvjezdani trag da vide
kako sa nebesa ide
topeći se u ništavnost
ustreptala dok si stvarnost.

 

Zvijezda si večeri
zvijezda padalica
sanjalica što se budi
i svijetu se sjajem čudi.

 

 

 

 

 

SMETLJIŠTE

 

Prevrćem po smetljištu van grada
prostorom dva kilometra od rijeke
tri olinjala psa, raštrkana livadom, njuše
šapom odguruju najlon kese, konzerve

Ne znam ni šta radim, a opija me zanos
odvajam pažljivo dotrajale stvari
prije nego što ih bacim na hrpu
od oka ocijenim njihovu vrijednost

Muzika teče uz škripu lima
šporeti bijele bez prekidača
tog trenutka najvažnije na svijetu
za mene je - da li unutra ima grijača?

Flaše i kante raznih oblika i boja
umazane blatom, bojom ili bez dna
u neobičnom položaju prema suncu
čekaju jesen, zimu, proljeće

Približava se crveni kombi
prašina se putem diže
zar još željnih smetljišta ima?
Kopka me pitanje sve što je bliže.

Izlazi jedan čikica sjedi
vadi platnenu sa pečatom vreću
zalupi vrata i polako krenu
ka gomili sa desne strane.

Predano prevrće pune kante
kartonske kutije limenu burad
tek ponešto odabrano brižno
ubaci u veliku vreću.

Buka čuje se sa juga
prašina diže se ka nebu
dva automobila uporedo idu
a za njima konvoj od osam kamiona.
Neprimjetna kiša stidljivo romori
kamioni žuti, crveni i plavi
razilaze se i svako svojim putem
ka odredištu odlučno juri.

Hitaju pješaci uz škripu kolica
invazija s juga u punom je jeku
djevojke, momci, djeca i starci
pod naponom će tražiti stvarčice iz sna.

Kiša počinje jače da pada.

Ne smeta pljusak zanesenoj masi
kamioni istim vraćaju se putem
ali za čudo ne govori niko
i niko nikog ne spori.

Zna svako šta mu treba tačno
i ne gura nos u tuđu vreću
već polako na ljetnoj kiši
obilazi, gleda i ponešto odvoji.

Čekići pjevaju naglašenog ritma
osjećaj razlike oštri se i tupi
jedan mladić sa kapom u ruci
plače nadvijen nad traktorskom gumom

Sumrak nadire sa svih strana svijeta
pospani odlaze gledajući pred noge
hitaju novi goreći u strasti
sa svijećom u ruci i znakom na majici.

Po ramenu potapšem onog sjedog čikicu
zapaitah ga: - Šta se ovo zbiva?
Sa riječima istopi se slika
uvidjeh na obali da sjedim.

Prekrših jedino pravilo igre:
„Šuti i shvati ako možeš!“
Ustah lagano i vreću zabacih na rame
ka novoj gomili zviždeći pođoh.

 

 

 

FEBRUARSKA NOĆ

 

Pomalo je glupo ulicom dok hodaš
Osjećaš da možeš – ali znak kome da daš?
Nema prostora a fali ti i ljudstva
ali nećeš da slijediš tuđa uputstva.

 

Koliko će još hladnih noći da prohuji
simfonija šarena u meni dok bruji?
Nema riječi, nema zvuka, samo težak muk
i tragovi što ostavi usamljeni vuk.

 

Probereš najdraže dragulje na hrpu
pažljivo ih složiš u svilenu krpu.
Nadaš se prilici za dokaz umijeća
dlaka te samo dijeli od smeća.

 

Uskoro će proljeće i sunčana jutra.
Ostaju pjesme za daleko sutra.
Ako treba biti – nek' to dođe svojim tokom.
Poigravam se gradom ali rijetko sa rockom.

 

 

 

 

 

 

DA LI ČUJEŠ CVRKUT PTICA SKRIVENIH?

 

Slijedeći moj akt je dalek:
tamo negdje
u talasima nadolazećih vremena.
Do tad ima mnogo
noćnih sati bdijenja.
Kad bi ljubav
bilo moguće shvatanjem prevazići
ona bi nastajala
na razini svijesti.
Ali nije tako,
i zbog toga sjete ima
i patnje razjedajuće.
A kad boli odlete ka jugu
znaj da od tornja
poljubaca slatkih
u srcu
samo zgarište
ostalo je,
i da možeš trčati
pepeljastom pustoši
tražeći zavodljiv mam cvrkuta
ptica skrivenih,
da se možeš valjati
u garu
i gristi pepeo,
suzama spirajući vapaje
što se prepliću
u planinasta obličja
pred neutješnim zenicama.

 

 

 

 

 

IGRAČI

 

 

Igrači šansu čekaju svoju
vrata prava da se otvore
spremni dugo da šute
u anonimnosti tereta tame.

U zidu mraka tražim prolaz
svijećom uma i čelične volje
sa nadom da s druge strane
istina je prisutna svuda.

Iza maske ozbiljnih crta
krije se blistav osmijeh sreće
jer dostojanstveno se korača putem
po kom su zamke ukopane.

Ići dalje – znači borba
do posljednjeg daha – na život i smrt
a borba je – pobjeda već
jer je poraz priznati mrak.

Gospodski duh u običnoj odjeći
ulicama korača tiho
jasno vidi kroz epohe
pa je korak odlučan.

 

 

 

 

 

 

KONJ JE KONJ

 

Konj ima dva oka i četiri noge
Na svakoj nozi po jedno kopito
konj rže drugačije na zob
i kobilu sa trakom iznad obrva.
Konj je konj
i nikada neće postati pijetao!
Pisanje je niža faza poetičnosti
kad odobriš riječ kao dovoljnom za sveobuhvatnost
i pisanje pojmiš kao uzaludno veranje
ako ne razumiješ
I suvišnim – ako si budan
uskačeš u višu fazu poetičnosti.
Koračaš parkovima više faze poetičnosti
gledaš konje više faze poetičnosti
Neodoljivo te podsjećaju
na one reponje iz niže faze.
Već počinješ da se kvasiš sumnjom
mokre su ti noge
podlaktice
mali mozak
a i dosadno ti je gore
u višoj fazi poetičnosti.
Strčiš dole uzimajući papir i olovku
da konačno staviš sve na svoje mjesto:
Konj ima dva oka i četiri noge
na svakoj nozi po jedno kopito.
Konj...

 

 

 

 

 

 

LED PJESMA TOPI

 

Lutam ulicama
Često sam nepoželjan stranac
moje boje označavaju tragove
Led pjesma topi
šetam obalama
Voda me uvijek dočeka bez prigovora
sasluša razloge i objašnjenja
Led pjesma topi
Lutam muzejima
Zidovi čekaju na istim mjestima
Tu smo da otkrivamo stare istine
Led je topila pjesma
Lutam vrtovima muzike
zagledam kristalno voće
mahovina vremena prekriva imena
Led će i dalje topiti pjesmu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KOMEDIJA U TRI ČINA

 

I ČIN

 

Ulazi hipik i dere se:
Ovo je sedma civilizacija sedamdesetog kruga.
Nikad ništa nije priznato iz predhodnog ciklusa.
Ljudi su uvijek bili ljudi.
Ovo je zapis jednog bljeska usredsređena želji
da dokaže da je uvijek isto bilo.
Uzeti su likovi iz različitih vremenskih bačvi.
Radi nepromjenjljivosti principa svijeta
tok radnje je moguće pratiti:
Novinar je ribar
rock muzičar je putar bez šešira
Time su zdrobljene ograde vremena i prostora
i razbuktalo se trajanje
na čijem dlanu nasmijanom
vri komedija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

II ČIN

 

Na trapezu ulijeće Betman:
Tako ne može da se radi!
Ljudi će reći neko se prekont'o
i neće piti piće ovo!
Šta ako malo nagne?
Bezbroj slika i talasa – Svijet!
Bezbroj pokreta i talasa – Čovjek!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

III ČIN

 

Dopuzi ranjenik:
Pričam sa muhama
Labirinte gradim
Takni zidove usnama ako te konji u trku bole!
I ja sam gasio žeđ u srcu bludnika.
Djevojko na vrh zelenosrebrn želio bih s tobom.
a taj pogled kroz skupljene trepavice
tamna svijetlost tuge radosti!
Pjesmu tvoju ne mogu da slušam.
Volio bih da te sanjam al' ne mogu
jer te vidim.
Vatra u vodi si što me prži.
Ne bježi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ZEC

 

Volim svog sunčastookog zeca
zlatne dlake
kristalnih ušiju
Volim pritajenost njegovu u meni.

Varljive predstave stvarnosti
očajem šibaju
sapliću mi korak
Prezir moj ih grize.

Volim svoga zeku
on je tako pitom
i pouzdan
a oko mene metež
ples pod maskom

Jurim priviđenja
kolone me gaze
stepenice gradim
tornjeve dižem
a smijeh se množi
ispod moje kose
i u sudnom času
rad moj zdrobi.

Volim zato sunčastookog zeku
zlatne dlake
kristalnih ušiju
volim pitomost...
A evo i on se razjari!
Gdje umiljatost iscuri iz njega?
Ni sunčastook nije više
ledeno me mjerka
ni zec zlatodlak nije više
već bodljikava zvijer.

 

 

NIKAD DOSTA

 

Nikad dosta neba u visini
Nikad dosta mora u dubini
Nikad dosta vatre u grudima
Nikad dosta čuda ljudima

 

Nikad dosta pjeska na plaži
Nikad dosta istine u laži
Nikad dosta na srcu šavova
Nikad dosta mladih lalova

 

Nikad dosta leta u plaveti
Nikad dosta čvrstine u zavjetu
Nikad dosta stasa i daljina
Nikad dosta nebeskih širina

 

Nikad dosta, nikad dosta.

 

 

 

 

 

 

 

SEDMA KAPIJA

 

NESPORAZUM

GOSPODINE PROFESORE

PJESMA NOVOGODIŠNJA

BEZ UZROKA

BRDO TUGE USNE CVATNE POTOPILE SU

TI ĆEŠ OTIĆI

SAMO PONEKAD

GITARA

ISTINE JEK

ROKER

JIN I JANG

ZVONUĆA SVJETLOST

VJERUJ MI

OSVRT

GOSPODA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

NESPORAZUM

 

- Gospodine, slike su moje konkretna apstrakcija
- Zar misliš da si rekao nešto novo?
- Gospodine, to je ustvari konstruktivna filozofija?
- Vi mladi bi samo rušili!
- Gospodine, simbolika je ključ.
- Moraš slušati samo sebe.
- Sve može što funkcioniše.
- Gospodine, ja mislim...
- Prvo moraš srušiti u sebi
da bi rušio oko sebe.
- Gospodine, ja ne govorim o mržnji već o ljubavi.

 

 

GOSPODINE PROFESORE

 

Gospodine profesrore,
došli ste da otvorite poetsko veče
obrve vam se smiješe
trljate pod stolom dlanove
petom parket silujete.
Gospodine profesore,samo što ne krene
a Vi ste tako nervozni
i nije vam do eksponiranja umijeća.
Zašto?
Čemu unutrašnja panika?
U publici su desetine vaših studenata
kojima ste duboko u mozak uklesali dopuštene slobode
Oni će se na vaše dosjetke prvi nasmijati
a i ostali će prihvatiti
da ne ispadnu budale.
Gospodine profesore – Vi ste stub grada!
Vi ste srce poezije!

Jedan se u drugom redu meškolji
i dovikuje:
„Za katedrom predavanja!
Poezije! Poezije!“
Ne obraćajte pažnju gospodine profesore.
Idiot!
Idiot savršeni!
Osudiće ga vaši studenti
a i ostali će, da ne ispadnu budale.
Samo vi nastavite sa seciranjem.
„Arabeske su vam parabole
gospodine profesore!“
Klica masa nijemo.
Ali jednog dana će zabrujati kontinentom
planetom
možda već sutra!
Zato ovog na stolu protresi dobro
da on ne bi šta čeprkao
i vaše dugogodišnje pripreme pobrkao
Pincete drhte u sudnom času
kada istini treba otvoriti vrata
ali ta istina vašu igru kvari!
Sijeci!
Sijeci bezdušni profo!
Ekstravagant onaj mahnito se rita
kao da njemu vrše akupunkturu srca.
Sijeci, sijeci bezočni profo!,
jer kao i tokom čitavog staža
iz prostorije ljudi otiće ćutke
a pred kabinetom vašim mračnim
noću će se udvostručiti straža.

 

 

 

 

 

 

 

PJESMA NOVOGODIŠNJA

 

Pišem rijetko, mislim da živim u pjesmi
Bolje pjesme nema od ruke što uzima plastičnu čašu
Kako sa saznanjem takvim znojit se nad papirom?
Godina Nova – tuga Stara!
Oko mene prostranstvo beskrajno
Dato mi je da pijem sjaj zvijezda
Dato mi je da gledam ljude u oči bez nelagodnosti
Dat mi je imunitet na otrov zlobnički
Imam jedan vrt
mir u njemu
ptica cvrkut zlatni
Zli dobre ujedaju za nadahnuće!
Zatrovan sanjam bodljikave snove
Zatrovan dugo u vakumu ležim
svjestan da sam otrovan
i da moram izdržati reakciju zla
a cvrkut zlatni vremenom tminu odagnaće
Pišem rijetko jer smatram to izlišnim aktom
da se dođe do nečeg višeg
u rasporedu figura vremena i puta
a čujem bubnjeve pod brdom
i jek pjesme kanjonom bitisanja.

 

 

 

 

 

 

 

 

BEZ UZROKA

 

To što te budi
i u beznađe baca
jer ninašta ne liči
i ni sa čim ne možeš
da uporediš
je tvoja individualnost
prepletena sa stvarnošću.
Tom uzroka nema.
Pusti da lava iscuri
Pusti zvjeri da se izdivljaju
Obuzdavati se za vrijeme oluja života
je tuširanje crnilom.
Pusti da caruje muzika!
Ples!
Ne shvataš?
Ne shvatam ni ja!
Ali duboko u sebi osjećam
i poznajem tanani zvuk zvona
kad se oglasi intuicija.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BRDO TUGE USNE CVATNE POTOPILE SU

 

Da riječi mi ne bi potonule u more
vrišteći zubima kidam lance
što priječe me da radost življenja
razastrem po svjetlucavom pjesku
i zapaljena baklja postanem u hodniku bola
gdje srce vremena kuca
kuca
ritam čiji krv ubrzava
kroz vene.

Da svjetlost u lice vrati se moje
neizvjesnom trčim vlažan od prljave vode
sigurnost tromost podhranjuje brižno
boje se tope u magličastosivu
i postanem zid
i iz sjenke ispraćam ždralove nadahnute
kao da su gliste nagažene.

Sa usana cvijetom ciglu jednu takni
zida hladnog što depresija diže
u dolu gdje nekad pjesma je plesala
i perje će opet nići mi iz tijela
dok budem trčao rosnim poljem
zalud mašući rukama do jutra
dovikujući propupjelim listovima trešnje
osjećanja uzavrela
kao vulkan što lavu pobješnjelu
urličući izbacuje iz sebe,
a tamo na rubu ufuranosti u lebdenje
na slonu jaše um
gricka bademe
čudeći se čovjeku
što maše u sumrak
pernatim rukama.

 

 

TI ĆEŠ OTIĆI

 

Ti ćeš otići iz doline radosti i tuge
ali ne kad oni to žele.
Ti ćeš otići
sam,
sa zalaskom Sunca,
kad se pojavi dječak plamtećih očiju,
sa znakom na čelu.
Predaćeš mu baklju
da rasvjetljava put istini.
To će da se desi,
ali ne kad oni to zažele.
Ne dok plačeš u ambisu gorčine...
Ne dok na stijeni stojiš nedokučiv...
Ali kad izuje se kraj
početak će se okruniti,
i ti ćeš otići...
ne okrenuvši se!

Ti ćeš otići,
a šta ćemo mi,
tvoja djeca
bez tebe?

 

 

 

 

 

 

 

 

SAMO PONEKAD

 

Rijetko se otvaraju nebesa.
Često trčim između stabala
ne znajući šta ću sa sobom.
U zamke otkrivene iz dosade padam.

Rijetko lebdim nad vodom
u prelivima odlazećih talasa sjajnih,
izabirajući od milion jedan cvijet,
nad kojim provodim vijekove.

Samo ponekad,
pred svanuće,
između straha i zaborava,
nadanja i fleka na noktima.
Šapat duše kad se razlije
gdje ljubi se nebo i more.
Kad izmiču mi riječi
kroz močvaru dok pužem,
tik od jagodice,
nestajući u trsci zlatnoj.
Sjednem na orošenu travu.
Rijeka široka grudima mi huči.
Jato divljih pataka na grane vrele slijeću.
Gledam,
ljelpljive se trepavice grle,
oblake bijele, klikteći,
ka Istoku što jure.

 

 

 

 

 

GITARA

 

Sviraču meka srca
ne uzimaj gitaru svoju
ne budi tuge moje
na zalasku Sunca.

Melodije čezne,
sa tih zlatnih struna
pletu mreže, niti tankih,
koje jednom odnijeće me..

Voda plava neka teče,
lava da ne bi vrila,
ne svirajte te gitare
dok se spušta veče.

 

 

ISTINE JEK

 

Odjeknu čas istine
Ukazaše se naoružane legije
kamenite zidine visoke.
Bježati nemaš kud:
Nebo
Zemlja
Voda
Konjanik ka meni hita pred oblakom prašine
Štit mi daje
i mač, sa dragim kamenom na dršci.
Duž hladne plohe urezbarena su imena predhodnika
Gdje su ovi sad?
„Pod travom“ - iz oklopa zbori krupan glas.
Ime moje skraja leži!
Konj se prope
i krenu silno rijeku gaziti.
Okreće se lice Svijeta!
Maske odzvanjaju od kaldrmu, udarivši.
Tijelo moje ostaje samo.
Pomoć neće stići u sudnji čas
Brijegovi zelenih mantila!
Vode tečne što ne otičete!
Evo me tu sam
na usni Svijeta.
Sumnje korist ne donose.
Harmonično pjevaju
Nebo
Zemlja
Voda:
„Kreni voljno jer odavno traje
tvoje trošno postojanje!“

 

 

ROKER

 

Nekad sam kosu nosio dugu
svirao gitaru pisao pjesme
slikao plaže na toplome jugu
pio vodu sa iste česme.

Nekad sam bio rokija teška
lutao noću po kiši, snijegu
pad je za mene bio greška
stalno u nekom paničnom bijegu.

Al' evo kako godine teku
stare mi ploče nemaju safta
stare me rane više ne peku
niti me guši šarena kravata.

Valjda sam čovjek stari
počinjem svijeta da uviđam širinu
snove, ideale - popravlja, kvari
i ne može nikad preboljeti daljinu.

 

 

 

JIN I JANG

 

Pola je bijelo
Pola je crno
Crno je u bijelom
Bijelo u crnom
Da nije bijelog
ne bi bilo crnog
Bijelo se dokazuje crnim
crno je uslovljeno bijelim
Bijelo nije veće od crnog
niti je crno značajnije od bijelog
Bijelo prožima crno
crno ulazi u bijelo
Bijelo ne opstaje bez crnog
crno nestaje bez bijelog
U krugu
univerzalno i relativno
jedno
simbol Univerzuma.

 

 

 

 

 

 

 

 

ZVONEĆA SVJETLOST

 

Kroz listove breze probija se Sunce
vjetar šarene grane povija blago
Djeca asfaltom vrište u trku
automobili prolaze polako.

Prozorska stakla moja se tresu
bojim se da mi ne eksplodira soba
čim san na ruke me uzme počinjem se ljuljati
oči mi otvara kreveta škripa.

Sjećam se kad budilo me je nešto
kao šum
kao neka zvoneća svjetlost
u snu sam hodao
a bio sam budan
u glavi mi je bitka buktjela.

Ne znam ko je revoluciju vodio
Ne znam ko je u nadmoći bio
Kad rekoh sebi
dok nove zvijezde sam otkrivao na nebu:
„Ako treba da pobijedim
neka bude sad!“

Napisah pjesmu zavjeta.
Jutro se ušunjalo u sobu.
Ugasih svjetlo
Prozor otvorih.
Ptice su se nadvikivale svježinom
Nešto je ulazilo u mene iz daljina kosmičkih
kao razdragan val, kao...
Osta samo sjećanje na zvoneću svjetlost.

 

 

 

VJERUJ MI

 

Vjeruj mi i vidjećeš boju radosti vječne.
Vjeruj mi i odlazak će te veseliti čarima prostranstva.
Vjeruj mi jer zbog tebe ulicama bludim pred svanuće,
djevojke na rošulama gledam u zagrljaju maja
gitaru, u pećini hladnoj pod vodopadom bronzanim, bojim u plavo,
izlazeće sunce dočekujem sa darovima
u poniznom stavu,
da ne bi skupa prošli kraj breskve povijenih grana,
pod težinom plodova sočnih, gladni, kao da je nema,
na obali rijeke gdje sunčaju se oni
čijim stopama idu mnogi.

Vrabice na skeli cvrkuću kraj zida
Svjež ih malter od djece dijeli.
U kljunu imaju poluživu mušicu, leptira,
žutokljuncima nestašnim što su ponijeli.

Nebo u daljini.
Plavet blizu usni.
Uzavrela krv divlja venama života.
Jedno vječno jutro u pjesmi slavuja
viori se na vjetru kao spavaćica bijela
na glatkoj koži
lica obrva crnih,
što lome se k'o krik u aprilskoj noći,
s noktima u mesu,
na liniji što dijeli pakao i raj.

Vjeruj mi, jer laž je nož što reže mi grudi.
Vjeruj mi i glas će ti omekšati dok koračaš po pijesku.
Smijaćeš se na mjesec,
malo začuđeno,
što sumnje su digle sidro sa osekom bola.

Vjeruj mi i razaznaćeš cvrkut vrabice
- kad sjati se prostor i vrijeme,
želja i stvarnost,
uspomene gorke i slatke,
stopala ljubavi i mravi plemenitosti ljudske,
slapovi i oblaci
- i spojiće se u jedno pred očima tvojim,
preliti u spoznaju neminovnosti prirodnih ciklusa,
- i vidješeš vrabicu
koja još leptira plavog drži u kljunu,
u sjenci skele od jablanova mladih.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

OSVRT

 

Smrti razne oplakaše
a na sprovodu ljepote ne potekoše suze
Rođeno je osuđeno da jednom umre
Problem je što poezija umire prije rađanja
pa joj tamo upriliče ispraćaj
Tamo rijeke njene slapovima pjevaju
a dovde dopuze poneke hendikepirane melodije
Neću o toj silnoj vodi bistroj
Od tih spisa lome se biblioteke
ali o smrti poezije ne nađoh ništa u okeanu papira.
Noćas ću kapiju otvoriti širom
u cvijetni sprovod uključiću se
Divan ispraćaj to je
Umiranje ljepote
a to znači da je bilo
da je živjela – letjela, trčala i smijela se.
Noćas umire poezija u jednom čovjeku.
Probudiće se sutra kao čovjek a ne kao ptica
On sutra gledaće ptice iznad krošnja lipa olistalih
sa klupe pored rijeke
sjećajući se osmijeha plavetnila
Sjećajući se vatre u grudima
gledajući usne nježne koje zamijeni za nadahnuće
i gledaće ne znajući da li je pogriješio
jer valjda to sa starenjem dolazi samo po sebi.
Ko bi znao jer njemu je tek dvadesetpet
Noćas umire pjesnik vatrenih zjenica
Noćas tope se krila
Perje raznobojno svuda po nebu svečanom
Gnijezdo toplo – Sarajevo – samo zna
i plače bez glasa i suza
Samo gradovi znaju kada umiru pjesnici!
i oni poslije pričaju pticama o tim događajima
jer one im samo tada čuju uplakan glas
i razumiju riječi bez slova
Od noćas je jedna ptica manje na nebu
a jedan čovjek više na zemlji
i ako ga sretneš kako lijepi perje i maše rukama
ne pomisli da mu se istopila žica u glavi
Ne, to isijavaju sjećanja pa ga bole otpala krila
koja više ne nalazi
a on ih osjeća i maše sa zemlje njima.

 

 

 

GOSPODA

 

Gospodine profesore,
pročitajte moje pjesme,
mada Vi niste više profesor
niti sam došao do Vas
da bih upoznao nekog profu,
mada ne mislim ništa loše o njima,
a na kraju krajeva - i profesori su ljudi.
Pročitajte ih bez očekivanja
jer mnogi unaprijed misle da već znaju
šta je tu srž – mada ne znaju o čemu se
uopšte radi.
Vi mi ne izgledate tako
mada su profesionalne deformacije ozbiljna stvar
nadam se da još ima nade
jer nekako mi izgledate kao loš profa, izvinite,
što može biti jako dobro
čak presudno
da uhvatite ono što nije napisano
a to je ono zbog čega sam i pisao
i došao do Vas.
Zamolio bih Vas sa dubokim poštovanjem
da pročitate moje pjesme
i ne mislite baš previše
o onom što sam napisao
jer to nije bitno
kao ono što mi je izmaklo
što mi vješto bježi decenijama već
i nikako da ščepam
i u zidine uzidam.
Gospodine profesore,
mada Vi niste više profesor duže vrijeme
ali ste gospodin,
i te kakav gospodin,
možda vam zasmeta neki moj pogled
kao da ja ne respektujem ni gospodu,
pored profesora.
Ne, to Vas može odvesti do zida
ali bitno je ono što je van zida.
Ono što je slobodno
Ono što nadahnjuje
O tome ja pjevam
i mislim da sam...
nedorečen... i da ne može drugačije.
Gospodine,
još mislim da su ovo mozgalice
vaninstitucionalne
kojima se kite, hvale i likuju
oni od zvanja
a shvataju i razumiju oni od znanja –
obična, puka gospoda sa ulica
koja se rijetko pita
i rijetko govori
A kad progovori mnogi se lede
- ne od onog što govori
već od onog što šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

OSMA KAPIJA

 

 

PLAMTEĆA APSTRAKCIJA

AKO ODEM

SOBNA TIŠINA

OH, MILA

U SIJENCI

DOLETI MI U SAN

KRUG

TEŠKO SHVATLJIVO

TI VOLIŠ MENI DRAGO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PLAMTEĆE APSTRAKCIJE

 

Nema frke
izgradio sam čvrste temelje
Gradio sam ih mukotrpno
u vodi do usana usijanih
i biće buke
kad se konture hrama
nasmiju u stvarnosti
Biće svega tad
ali ja se ne palim
na takve stvari
potpuno sam imun
na ledene ljudske aktive neposredno.
To je već duhovnost
izložba refleksija
mediji
preživanje sjena prošlosti
To su sredstva ljudskog eksponiranja
i to su vene duhovne
pogodne za komuniciranje sa masama
vidnim
materijalnim
Dok je na bljesak
entelehije
bivan smožden
u trenu
i topim se
ponorom
što ustvari je
trun Svemira!

I tu nema procesa:
Želja
Patnja
Razočaranje
To bude i prođe
I ne ponavlja se
A utisak ostaje da titra
kanjonima uzdaha
kistom suhim slikajući
milion slika
bez kamere snimajući
milion filmova
nijemih
zvučnih
kako ti je tigru milo
onom tigru što ne spava
niti sanja milion pjesama
lakiranih noktiju
a taj bizarni izvor nadahnuća
čovječijoj nozi nedostupan je
već znaci dolaze s vana
što pokazuje put ka sendviču boja
posteljini od rose do usana
što dozivaju
i primjetićeš sve to
ako si ontološka otvorio vrata
i tad upijaš inicijal kosmički
fluid lave života plamteće apstrakcije:
Bez molitve nijeme
teško je nabasati
na sunčane stepenice poprskane
safirima
briljantima
sedefima
smaragdima što se jedu i piju
i bez njih smijeh vene
Plamteća apstrakcija
šapat svjetlosti iz ponora bića
iz kratera Svemira:
Kosmičkim prognanicima
Samo date su rukavice
nevidljive okom
lopte usijane
iz srca vulkana
da vade bez opekotina.

 

 

AKO ODEM

 

Jato ptica kruži iznad grada
Visoke topole na vjetru se njišu
U sobi ja ležim i muziku slušam
dok lagano vrijeme u nepovrat klizi.

Ritmovi novi boje vrele dane
djeca u sjenci sviraju gitare
i njih sada vodopadi nose
a nas stare jedu teške rane

Slatke rane koje neće proći
jer sjećanja često sjevaju iz mraka
sve to opet zgužva se i baci
a ponovo neko počinje da pjeva.

Melodije nove boje vrele dane
ptice još kruže iznad grada
nekako sad ja sam tu sa strane
nemam želju da šetam van hlada.

Dolaze zvuci iz davnih diskoteka
princeze sjevera zanosno plešu
ali polog ja nemam u kešu
ne pije vode što sam ptica rijetka.

Dan sunčan bliješti vani
moja soba u muzici gori
da li ću sidro izvući iz vode
kao što se to desilo lani?

Ako odem
dugo, dugo vratiti se neću.

 

 

 

SOBNA TIŠINA

 

Zvao sam je draga!
Ne zbog očiju plavih
već mora što se talasa u njima.
Stepenice sobne tišine
vode ka sunčanom osmijehu.

 

Dok trčim ka svjetlosti blažesnoj
osmijeh se mijenja u ritmu srca.
Vidim ptice prije rođenja
prašinu na nadgrobnoj ploči.

 

 

OH, MILA

 

Tražio sam te dole. U jami.
U tami!
A ti si sjedila na travi.

Kopao sam duplje.
Nalazio dijamante.
Padao u kandže lažnog sjaja.
A tražio sam tvoje nasmijano lice!

Kopao sam dalje.
Sve do usijane lave.
Ne nađoh te,
jer ti si na Suncu brala cvijeće.

Sad kad znam gdje si
slomio sam držalo od lopate.

 

 

 

 

U SIJENCI

 

Odlazi tugo sa usnama njenim.
Svjetlosti treba očima mojim.
Da nije osmijeha djevojke jedne
vrata bi sva zaključana bila.

Raduje me postojanje njeno.
Cvijet je prekrasni kose plave.
Saznanje da srešću je opet
u blatu mi dušu tješi.

Moje su boli planine tihe
zvijeri gdje u stijenama sniju
Pločnicima potišten idem.
Jutro je sto milja daleko.

Kad bi samo vidio te oči.
Iskru kako u njima sija.
Zgužvao bih ovaj iškraban papir
i bacio niz ulicu živog sna.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DOLETI MI U SAN

 

Doleti mi u san
u tijelu ptice duginih boja.
Sleti na probeharalu granu breskve
ispod čije se krošnje belasaju čežnje.
Ka meni u sjenci
pusti pjesmu srca svog,
da me nosi toplim snom
iz kog se probuditi neću.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KRUG

 

 

Misliš da te ne shvatam
zato što šutim?
Misliš da sam tužan
zato što se ne smijem?

U pitanju su neke druge relacije
osjećam se izbačen iz orbite
Budi tu, nemoj otići, trebam te
ali ne očekuj da ti to kažem.

I dok gledam opštim pogledom
ti ne slutiš koliko mi značiš
možda se mi ne razumijemo dovoljno
ali ne mari, drugačije ne može biti.

Ne donosim ti poklone svjesno
jer još nismo u toj fazi prisnosti
da možemo graditi bliskost
To može biti pogubno za ljubav.

Možda nisam dovoljno jasan, za tebe
ali ne mogu ići protiv sebe
prepustimo se vremenu i događajima
da oni učine svoje

Veliki je međuprostor koji nas dijeli
teško se kroz njega provući
folirati se može ali ne dugo
jer se vrtimo u magičnom krugu.

 

 

 

TEŠKO SHVATLJIVO

 

Meni kad je gorak dah
ja pjevam
i što više boli
to pjesma je blještavija
Pogledaj moje riječne stope
zvjezdano jato
u slapu omamnom
Pogledaj kroz blago priljubljene trepavice
i ako ne vidiš brod
smaragdni
jezičnih rezbara
da melodijom
okusa narandže
sa bijelih usana
klizi
klizi
ne slutiš razornost vapaja mi
utjehe
što raskomadava
zamjene
što drobi
jer ako kamen kakav leden
umjesto Sunca izroni
iz okeana
vremena
ljudi to neće doznat'
jer već ih neće biti
i zato, moj živote,
bez tebe
nemam se
i pjesma
slutnje mi
ima donekle
sjaj ozarenih zjenica
kad ljube nam se pogledi
i grad postajem
Ideš mnom
lepet krila
ptice u bijegu
krik njen
ljubičast
kaplje na trave
što se njišu
u ritmu popodnevnom.
Buketi neona
po rubovima fotki
tvog osmijeha
iz predzadnjeg sata dana.
Odlijepim oči
od sjaja srca
kroz oblake što juriša
i razliva se duž pločnika
u vatrometu
i osjetim tuge težinu koraka
gradskom ulicom
prepunom zujavaca
polusnenih
polupijanih
Lebdjeti je drugačije
od hodati.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TI VOLIŠ MENI DRAGO

 

Gdje med topi se
i niz strmine bezvučno klizi
gube se tvoji orijentiri zbilje
i san proždire budnost ti dragu
a ja tu sjedim i hranim tigra
uz gitaru
ne ispravljam riječi
niti distoniram.

Pod kamenjarom nema riječi
kojima mogu stvoriti sliku
da pred očima smeđim
u kojima su pjetlovima kljunovi zavezani,
bljesne nada iz hrama srca
i spoji se sa tvojom uz vatromet.

Noć je ljetna
Noć avgustovska
Noć je
a ti voliš mjesečaste talase
ti voliš meni drago
a ja volim tebe
ne znajući zašto!

 

 

 

 

 

 

 

 

DEVETA KAPIJA

 

 

TREĆI CIKLUS (drugi dio)

MOSTOVI NA RIJECI MOGA GRADA

FOTELJAŠKI RULET TOKOM IZBORNE ŠUTNJE

RIMA ISKRU BACA DUŠI

PRIJESKE SPREGA ZBILJE I SNA

TAJ MOST JEDAN ŠTO ČEKA

POJ ĆUBASTE PTICE

GRAVITACIAJ POEZIJE

RIJEČ PADE NA ČOVJEKA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

TREĆI CIKLUS - II

 

Nakon mnogo godina
nastavljam tamo
gdje sam nekad stao.
Prije nisam mogao naprijed
a sad ne mogu nazad.
Kažu da je mogućnost novog početka
privilegija odabranih,
mislim da viteški je obzir
sa najavom poteza igrati,
nepotkupljivi gard ima pogled orla
- slava se ne stiče lovom na nju.

Okolnosti koje te bacaju
sa jednog na drugi kraj kontinenta,
sa dna juga na vrh sjevera,
ne mogu se iscenirati voljom,
niti se životna dramaturgija kupuje:
silikonski skandali u epruveti
zavrijeđuju šaku otrcanih fraza,
dok za jedan potez igrača snova
nema dovoljno mastila i papira.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MOSTOVI NA RIJECI MOGA GRADA

 

Blago rasterećenje kroz shvatanje
od strane duha vremena grada
dolazi svečanim korakom stepenicama
u pratnji ozbiljne tišine lica strogog.
Muzika ritmom bubnjeva odobravanja
boji vrijeme odazivanjem na poziv svijesti
odlučnost daje oštre ivice prostoru
i jasnoća ulazi u pribran pogled
dok padaju listovi budućih knjiga
na pločnik trga istine:
Ko želi, i hoće, može negiranje odobravati
i zabludu za dom svog poimanja uzeti!
I šta tad drugi imaju sa tim?
Kako je visok zid oholosti
i kako je bolan pad odozgo!
U toku je proces kristalizacije strukture svijesti
građana koji će prelaziti mostove
na rijeci moga grada.
Duga je kolona tragača-sanjača
Ne mogu se potkupiti sva pokoljenja
- jednom za navijek:
Ostaje pjesma - kapija neba
kao poslijednje utočište izgnanika
čiji su pogledi zakovani na zidu mraka
koji gluho stoji u centru moći
prekriven gustim sjenkama hladnoće
od koje se mrznu krila ptica
i lede pupoljci viđenja ljepote.
Kako izbjeći očiju pogled
kada na ulicu se izaći mora
ma kolike dizali zidine lukavstva
da brane prolaz svjetlu istine?

Blago rasterećenje kroz shvatanje
spušta se niz strmine na trgove
a gore, na kotama, ostaje plamen
da stražari budno nad noćnom vrevom
Uzdižu se tornjevi znameniti
grad se širi u visinu
hiljadu snova i jedan san
teku koritom rijeke vizija plamtećih:
Nije ugašena vatra želje
niti je žar života pretvoren u prah zaborava
Čujte probuđeni
dok pjevuši dubina sjećanja.

Korak je svečan
a bat zvonak
pločnik je gord na uspomene
i svaki trag na licu kamena
jasan je znak poruke vječne
što umotana u tajnu plovi
kroz trajanje ovo što nas obuhvata
i na nova putovanja tjera
da traži se ono što objašnjava jasno
i kroz riječi slikom govori
jezikom kome su riječi zvuci
koji širini dubinu daju
puteve nove otvarajući
za stope koje dalje neumorno idu
kroz prostor vremena što se vrti u krug
stapajući početak i kraj
u nerazdvojivu cjelinu trajnu,
i na neki čudesan znak
širi se blagoća rasterećenja kroz shvatanje,
kao kiša
koja pada na usnule krovove grada
dignutog u kotlini
koju korito rijeke dijeli na pola
a mostovi spajaju u nedjeljivo:
Mostovi su ljudi
koji vide san,
a san je ta srebrna rijeka
koja otiče a uvijek je tu,
kao građanin kome struktura svijesti
odjelo mijenja
a isti mu ostaje u pogledu znak iskričav
u laganom ritmu koraka
popločenog stoljećima
ulicom svanuća.

Tražeći san nalaze se putevi
koji vode uz grebene oštre
pod stopalima šušte simboli
nudi se poniženje upakovano u blještavilo
sa svakim narednim korakom istrajnosti
elastičnost značenja i poimanja narasta
produžavajući liniju horizonta jasnoće
riječima se izdužuju sjenke
događaji govore jezikom drame
oduzeti faktori negdje se sabiraju.
Ulovljeni smo u mreže vremena
iz kojih se ispetljati ne može
bačeni na pozornicu - gdje smo u fokusu.
Nijema publika prati fabulu
Jedno mjesto je prazno u dubini
i neko nedostaje
i kao da nešto bitno fali
što može osmijeh da izmami.
Mi smo mali
a tako velikog sjaja
dok igramo svoj komad pod reflektorima nadzora:
Promatranjem sebe iz gledališta,
dok predstava traje,
perceptivnim periskopom predodžbe,
premošćava se ambis logike,
u trenu - u trenutku zbog trenutka!
zbog iskre -
za iskru
što se ne gasi
a život što je.

Nešto -
samo od sebe nije - to čemu teži
a može postati, kroz proces,
i nešto drugo i drugačije
što je tajna
i ne da se objasniti
jer ne bi bilo više to što jeste.

Blago rasterećenje kroz shvatanje
Mostovi na rijeci moga grada
blistaju
spajajući zapadnu rumen sa istočnim svitanjem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

FOTELJAŠKI RULET TOKOM IZBORNE ŠUTNJE

 

Još jedan izborni krug - obmane
još jedan očaja krik - u prazninu
ima toga mnoga i puno
i sve je uslovljeno i kompleksno
dovoljno zahtjevno
da banalnosti padaju
a kratkovidnost biva obznanjena.

Lepršavi miris ozbiljnosti
ispunjava gradske parkove
ono što se nije sanjalo
postalo je izvjesna stvarnost.

Noć je pobjegla - u tamu
a danu je predhodnica - jutarnji smiraj.
Pogled sječe stoljeća na kriške
mostovi se grade i ruše
a neshvaćeno iz knjiga
objasniće im ljudi.

Hrapavu povjest pišu bosanski dani
Sarajevo ne vole - mizantropi
pogledi zvjerski klize niz cestu
živo je srce odvažnih branitelja
neće nikada mržnja nadvladati ljubav
suma je na kratko presuje neizvjesnost
nakon čega erupcija vulkana
duhovne vidike poravna.

Izborne lutke se smješe sa plakata
brojevi se vrte u krug
vizija čeka da je neko shvati
i na ulicu spusti san
ima toga mnogo i puno - na spoznaju što čeka:
kao nagrada za sabur
kao nektar duše
što opija sjajem
ambisa čežnje
što bistri mutljage
i maglene ublehe.

Niko nije nadmudrio narod
samo ga je na kratko obmanuo
a za licemjerstvo je plata
- reza na budućnosti.

Izborni krug - razuma muk
i svečana pjesma dostojanstva
plaćena šutnja i tajni glas
plešu nad zakovanim snom.

Došli su da bi otišli - sutra
uzimaju - a neće dati - danas
to najniža je cijena mira
zvijer da bi pod kontrolom bila
zvijer - u duši ljudskoj što drijema
u čijem pogledu haus je na tronu.

Evo je došao glasnig DOBROG
da strpljenja obznani moći

ali je malo onih što čuju
i što razaznaju unutrašnji sklad
poenta - koja kroz stoljeća luta
i ne može pronaći stanište, dom
poenta - koju uglavnom znaju
i šetači i mudraci
ali kojoj su posjekli korijen
i na vodi mutnoj
što - talasajući - pluta.

Izbori su bitni - zbog forme
a ne sadržaja
jer suština je u mogućnosti
da kroz čin nastaje - STVAR
- bez izvjesnog svojstva
što daje dinamiku
u prostoru kroz vrijeme
o čemu čovjek
može da promišlja
sa ZA i PROTIV
pa, makar bio i suzdržan.

Glas izborne šutnje
žari
misterije naše svakodnevnice
odvajajući obmanu - od istine.

Foteljaški rulet se vrti kroz muk
napukle snove hvataju klješta mraza
glas savjesti u pritvoru buđa
odgođeno plaćanje - stav je nespretan
kravata na lancu vrat steže
pouka za nove generacije ne izostaje
modusi se tope, zakoni kreče
persone mumijski biflaju riječi
a pogledi britki - govore suštinu
dok nevjerica - gard jede.

Misle da mišljenju misao oduzmu
i u vakum duha zalaze smjelo
a tu je pakla prag i vrelo
ta crna rupa ljudskost što jede.

Kuda bez glave - otići sutra?,
kada je danas u presi muke!,
a to što šutite - zbog ličnog ćara
nije prolazno - jer ostaje nijemost
za vremena dolazeća.

A i devalvacija riječi slijedi
samo će rasti u venama tlak
jer sramno ste dizali ruke i glas
na mig vuka i sumnje znak!

Uz platu zamašnu - ide i sjena
koja je prati i sa njom buja
vi o sebi - sve najbolje znate
a savjest trese - kao živa struja

i u gene - pečate stavlja
te vam se pogled cakli na šum
a kada se otvore ta kosmička vrata
biće vam jasno - šta je to um!

Previše trošiti energiju na - proces
smisla nema - do sa mjerom
izbori dođu - pa se zaborave
a foteljaški rulet - vrti se navijek
što zna čudesno miksati i snove:
i to je dobro - da čovjek zna.

Tamo gdje su zastali mnogi
i počeli gubiti korak i moć
nove generacije odgovor traže
u svemirskom plesu dana i noći.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

RIMA ISKRU BACA DUŠI

 

Koliko pjesma ima smisla?
Pitam se tu u vatri
I dok oštrim krila meka
odgovor taj želim znati.

Ključa oko mene život.
Više je pjesnika od čitača!
Rima iskru baca duši
dok pospana želi leći.

Ali opet nema sna
prošao je mojom ulicom odavno
sjedim tu na početku priče
gdje zastadoh na tren samo.

A tren taj vječnost traje
razliva se pločnicima
kuda moje staju stope
iskra jedna ritam daje.

Neki polet, uzmah teče
još sam ptica koja pjeva
dani moji nanizani
jedrima vjetar love.

Tako plovim vječnim morem
jer obale tražit neću
odavno su vali meni
predočili život, sreću.

Mnogo trke, borbe nosim
Na plećima svojim krhkim
kad me stisnu još oluje
dušu jedva stihom krpim.

Kadkad me misli jedu
što kormilo držah jako,
zašto nisam ko i drugi
na hride se nasukao?

Kada plovim ja tad letim
Nebo se sa vodom stapa
rima iskru baca duši
kao sidro što dno hvata.

Pjesma vjetra, ritam zvijezda
ja sam mornar koji leti
koji zna još nešto bitno
al' ne može da se sjeti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA

 

Od blokova vizije most je izvjestan
kuda stvarnost prelazi u sjećanje
zbijene su slike u arhiv iskustva
pogled tragača dopire do naslova knjiga
Presovani su događaji u kukaste znakove
snaga uobrazilje nadograđuje zbilju
ozbiljnost kleše glijetlom istine
pravi putevi vode u okomit ambis
pad nije kraj već proces
nakon kraja je novi početak starog
udes što premošćava
postojanje materije i odnosa
stvari i pojava
što se reflektuju u stvarnosti
kroz prizmu svijesti - znanja i poimanja
iskustva i predrasuda
volje i želje:
PRESJEK SPREGA ZBILJE I SNA
objašnjava zbunjujućim faktorima
gdje se organski sjedinjuju proturiječnosti
u cijelinu nedefinisanu - čvrste forme
nenaslutive primjene
u fiktivnim realitetima
duhovnih sinteza
predpostavljenog i izvjesnog
u samjerljivim gabaritima.

 

 

 

 

TAJ MOST JEDAN ŠTO ČEKA

 

Stihove po dlanu tražim
ruke što me nježno grli
znajući da negdje tamo
ima jedan most što čeka
na putnike života, svijeta
što imena nema
niti stalnog mjesta svoga
među obalama razdvojenim
što ih spaja lukom sna
u kosmičkoj harmoniji
što pjeva.

Taj most jedan što čeka
naličje je života
čovjeka što budan sniva
zemljom tvrdom dok korača
mašući krilima nadahnuća
a luk mu je mjera snoviđenja
vrijeme nakon nevremena
duga poslije kiše
što bojama sjećanje briše.

Ne govori drugima o njemu
ti putniče mostovima
da izazov ih bolan čeka
vrijedan sjaja proviđenja
jer ne može se mostom preći
srca bludnog žednog slave
što otkida iz vrta
voće koje mu se i ne daje.

Pusti neka sneni, budni
tu na obali toj jednoj bdiju
možda kucnu časi sudni
kad spoznaće - šta to sniju.

Zašto srdžbu poticati
žarkom željom humanosti
kada su vrline mudrih
u saburu i predanosti?

Taj most jedan svakog čeka
svjetove što dijeli lukom
nema žurbe tu na njemu
obala je jedna čežnja, sjeta
a druga je strast i nemir.

Ko ih spoji lukom boja
korakom tihim, mekim
svjetlošću mu zvoni pokret
a i svaka riječ u pjesmi
život što je - što se dijeli
na dvoje
na noć i dan
a to dvoje može spojit'
samo čistog srca san.

O tom mostu bezimenom
nemoj nikom reći slovo
pusti da ga duša pjeva
na obali dok budna snijeva
stihovima što se roje
tu na dlanu ruke nježne
putnike što hrabre grli
svojim toplim zagrljajem
sa mosta tog koji čeka
u jedinstvu proturiječja.

Zastrt plahtom snoviđenja
ti putniče što budan snivaš
preko mosta prozirnoga
danonoćno tražiš puta.

 

 

 

POJ ĆUBASTE PTICE

 

Ćubasta ptico
zanosnog poja
zašto se javljaš
u suton
kada more ka počinku plovi
i turisti žure ka odredištu?

Zrakom fluidi omame lebde.
Neumaska odora bliješti
nebeski tepih rumeni blista
potonuo je brod aveti.
Ljudi kraj mola udišu zrak
ugodna noć milinu dijeli
neki se mamljiv razlio duh
po plaži i stepeništu.

Ćubasta ptica
svjetlosnih krila
pjeva pjesme čežnjivih dana
i cvijeće sreće cvjeta i miriše
iz nedavnih zlotvorskih rana.
Šah i mat - prošao je pješak
kasne topovi i lovci... pjesma odzvanja.

I vinu se ptica u zimzelene krošnje
pravda će - osveta biti
dovoljno za sad - mjera za vječnost
ribolov noćni
laste let
bosanski ćilim
i zadužen svijet
u smiraj tone,
u prošlost kad potomci zarone
pronaći će
razloge pjesme
i povod za smijeh.

 

 

 

GRAVITACIJA POEZIJE

 

Ako se ja odreknem poezije
- da li će se poezija odreći mene?
Ako se vizije zaledi u meni
- da li ću se ja zalediti u viziji?

Ako ponor u vremenu
nema dna
- koliko će trajati let
kroz izmaglicu čežnje?

Dovoljno velik'
dovoljno mal' -
da u strukturi molekule
oživi svijet -
STIH
plamti
u oluji nadahnuća
na rubu uzavrelih svijetova
čekajući
na likove i događaje
na fabule i kliktaje
i splet okolnosti
da kroz slučaj,
nošen krilima gravitacije poezije,
nastavi let
- kojem je svako ime suvislo
jer riječi su samo cjepanice
što dobivaju dimenzije značenja
goreći u vatri metafore -
što obasjava
nukleus vizije,
sazdane od niti poetike
- što mrežu plete
razapetu:
između jave i sna
između života i smrti
između mrtvila i pjesme
između poraza i pobjede,
čineći jasnu razliku
između leta i pada
- krila i bezdana.

Vraćajući se kroz minulo vrijeme
prostor obasjava svjetlo sjećanja
dok boje plešu mameći pjesmu
privučene nebeskom snagom
poetske gravitacije -
topeći granice znanog i neznanog
premošćavajući epohe
snažnim zamasima krila nadahnuća
čineći jedinstvo
nespojivih kontradiktornosti
magnetizmom spoznaja
otvarajući nove procijepe
duž prostranstva vremena
odakle izviru dragulji čuđenja svijetu
- čemu se ne može sagledati
spektar dobrobitnih interakcija.

Gravitacija poezije
regeneriše ljudsku kreaciju vizija
čarolijom nebeskog rađanja
uzavrelog stiha spoznaje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

RIJEČ PADE NA ČOVJEKA

 

 

Velika riječ pade
na čovjeka malog
i on se uveliča
a riječ
niti šta dobi
niti šta izgubio
od svog
veličanstvenog sjaja
u vječnosti.

 

 

 

 

 

 

 

SADRŽAJ:

PRVA KAPIJA

Zastrt Svijet ................................................................5
Kamenčić iz okeana mog ...........................................6
Bistra voda ispod neba pjesme i suza .......................7 Zatvorenih očiju ………...............................................7
Koncert slobode .........................................................8
Ratnik .........................................................................9
Kameni car …...........................................................10
Osjećaje podesi na nulu ……...................................11
Igra ….......................................................................12

 

DRUGA KAPIJA

 

Kraj djetinjstva .........................................................17
Vrteška ….................................................................18
Iz kandži života ........................................................20
Galebovi ...................................................................20
Nema te ...................................................................22
Probudi me ..............................................................23
Ples pahulja .............................................................24
Samoće otisak ……..................................................26
Nikom neću reći tajnu moga bića ……………...........28
Ožiljak …..................................................................28

 

TREĆA KAPIJA

Treći ciklus (prvi dio) ……….....................................33
Plavi toranj umjetnosti ..............................................35
Sarajevski golub …………........................................36
Pobjeda pjesme .......................................................37
Prijatelju u pustinji …................................................38
Bliskost ……………..................................................39
Sve za ništa zbog svega ……..................................39

 

ČETVRTA KAPIJA

Znanje i spoznaja .....................................................43
Stepenište bez stepenika ........................................44
Glad san bičuje ........................................................45
Dok kružimo ……………….......................................46
Volim te …................................................................47
Tamo sam budan kada ovdje spim ..........................48
Dok sjeta se niže …..................................................49
O, Svijet! Živote! Svemire! .......................................50
O usnama ................................................................52

 

PETA KAPIJA

Koračanje uz ne-misao ……….................................55
Dijamanti …..............................................................57
Kocka .......................................................................57
Žeđ ...........................................................................58
Ti voliš meni drago ………........................................58
Ponori duše ..............................................................59
Spoznaja ……………................................................60
Grad .........................................................................60
Nađištvo ...................................................................61
Jutro .........................................................................62
Umrijeti za života .....................................................62
Sav u pjesmi treperim sad .......................................63
Na daskama snova ……...........................................63
Na krilima pjesme ….................................................64

 

ŠESTA KAPIJA

Nedoticanjem imaš sve ……….................................67
Jednom u godini ……………….................................68
Pečat svijesti …........................................................69
Karanfili …………………….......................................70
Stihotvori ………………….........................................71
Bajramsko jutro ……………………...........................71
Zvjezdani ples …………………….............................72
Smetljište …..............................................................75
Februarska noć ………………..................................77
Da li čuješ cvrkut ptica skrivenih? ………….............78
Igrači …….................................................................79
Konj je konj …………................................................80
Led pjesma topi ……………………...........................81
Komedija u tri čina....................................................82
Zec............................................................................85
Nikad dosta ..............................................................86

 

SEDMA KAPIJA

Nesporazum ............................................................89
Gospodine profesore ...............................................89
Pjesma novogodišnja ...............................................91
Bez uzroka ...............................................................92
Brdo tuge usne cvatne potopile su ….......................93
Ti ćeš otići ................................................................94
Samo ponekad …………..........................................95
Gitara .......................................................................96
Istine jek ...................................................................96
Roker .......................................................................97
Jin i jang ...................................................................98
Zvonuća svjetlost .....................................................99
Vjeruj mi .................................................................100
Osvrt ......................................................................102
Gospoda ................................................................103

 

OSMA KAPIJA

Plamteća apstrakcija ..............................................107
Ako odem ...............................................................109
Sobna tišina ...........................................................110
Oh, mila .................................................................110
U sijenci .................................................................111
Doleti mi u san .......................................................112
Krug .......................................................................113
Teško shvatljivo .....................................................114
Ti voliš meni drago .................................................116

 

DEVETA KAPIJA

Treći ciklus (drugi dio) ...........................................119
Mostovi na rijeci moga grada .................................120
Foteljaški rulet tokom izborne šutnje .....................124
Rima iskru baca duši .............................................128
Presjek sprega zbilje i sna .....................................130
Taj most jedan što čeka ……..................................131
Poj ćubaste ptice ...................................................133
Gravitacija poezije .................................................134

Riječ pade na čovjeka …........................................136