Ibrahim Osmanbašić
ZALJUBLJENI ZMAJ
Sarajevo, 2023.
Naslov: ZALJUBLJENI ZMAJ
Autor: Ibrahim Osmanbašić
Urednik: Džabir Sedić
Recenzija: Milorad Kostić
Prijelom: Džabir Sedić
Naslovnica: Edber Vuranovski
Lektura: KNS
Tiraž: 200 primjeraka
Izdavač: Udruženje za kulturu-Nova svjetlost
Godina izdanja: 2023.
Štampa: COPY ART, Sarajevo
ISBN 978-9926-538-02-6
CIP zapis dostupan u COBISS sistemu Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH pod
ID brojem 57134598
...........................
Ibrahim Osmanbašić
ZALJUBLJENI ZMAJ
Sarajevo, 2023.
...............
PJESMA KAO SUDBINA
Moram napisati pjesmu
moram bol pretočiti u stih
da tuga odzvoni pod suncem
da zađem u te magle guste
nedostajanje tvoje lomi mene
srce mi je zalutalo u sjene
pa izlaza ne umije da nađe
u hladnoći da se jadno snađe.
Grca, vrišti i viče kroz pjesmu:
„Gdje si sada moj medu i čemeru!“
Sevdah lije, teče kao potok
sav sam bolan, kao puška napet
sigurno da me lomi ljubav
samo ona ima takvu moć
od dana da načini noć,
pa da idem ulicom zanesen
ne razlikujući sjećanja i zbilju,
samo znam a nisi kraj mene
i da zbog tog ne ličim na sebe.
Moram sada uroniti u pjesmu
ranjena zavija mi duša
a ta bol kada se iznese
u predivne razlije se boje,
u grudima stišaju oluje
i kao da vidim nasmijano lice.
Eh, pjesnici – te čudesne ptice
smiješni li su - ljubav kada zbore
draga im je – uvijek daleko
a sa time ne miri se srce.
Rađaju se tad najljepše pjesme
kad poete posrću u tuzi
tad drugari njihovi su sjenke
kriju lice i u sebi buru,
što ih lomi i u očaj baca.
Kad bi samo voljena to znala
odmah bi ga zagrlila čvrsto
i čuvala od vjetrova ljutih
od otrovnih strijela i mačeva
od udara neviđenih sila
tu bi kraj njega – do vječnosti bila.
U LETU
Letim sad visoko
daleko vidi oko
to što je nekad bilo
u pjesmu se tešku slilo
Traži te srce vrelo
a voljeti je uvijek smijelo, znaj
Platit ću opet cijenu
spustit ću se niz stijenu
pjevat ću iz sveg glasa
pjesmu što je vrata spasa
Prešla si na mračnu stranu
u sjenke si skrila glavu
i tu je kraj
I tu je kraj
naših snova, naših lutanja
Slike se tope
naše su stope
tragovi koji su u kamenu
Gdje god da jurim
kroz kanjon žurima
prate me živje sjenke
našeg vremena
Soba je puna tvojih znakova i stvari
stihovi su zapisani u tanke teke
harmoniju četo neka sitnica kvari
odbačena emocija vreba iz čeke
Ko bi rek'o da su moćna tako sjećanja
ali ima i rupa, ima vakuma
a... sjenke pjevaju
Nešto ima što drugi neće doznati
jer to nije moguće zgurati u pjesmu
zauvijek će ostati skriveno u pozlati
lepet golubova, pogleda na česmu
Dolaze oluje divlje iznenada
ugasi se svijetlo, zamrači se nada
i tu je kraj
I tu je kraj
naših snova, naših lutanja
Slike se tope
naše su stope
tragovi koji su u kamenu
Gdje god da jurim
kroz kanjon žurima
prate me živje sjenke
našeg vremena
DOK ŠUTIMO
Dok šutimo... osjećam da sam živ
kriješ oči... želim ti reći: „Pogledaj me baš sad!“
Ali progutam riječi... oštre kao sječiva
zatreperi stomak... onda i ja skrijem pogled
da ne vidiš... koliko sam ranjiv na tebe.
I dok šutimo... trenuci su dugi
bojim se... nestat ćeš
progutat će te ova drhtava tišina
što je opasnija od gomile riječi,
pa presiječem tu groznu tišinu
prvim što mi padne na pamet:
„Dok šutimo, osjećam da sam živ!“
I dok odzvanjaju riječi – što dolaze iz nepoznatog nemira
njihov odjek na tvome licu mi govori više od pjesme
govori mi – da je bolje da šutim
da ne kvarim spokoj tišine
i ne odam tajne srca.
Ali... eto...
Kadkad se otkine nekontrolisana riječ
i uvidim da ti ne možeš vidjeti sebe u mojim očima
a ta priča...
Ne može se obuhvatiti riječima
jer refleksija na tvome licu je rubno područje poezije.
PLES LEPTIRA
Iz daljine došla si bus-om
donijela osmijehe,
stvarnost je suštinski drugačija
kada si tu kraj mene.
Noć je tiha, ima malo ljudi
ulice već su puste sve,
koračamo prema našem gnijezdu
- to je volja sudbine.
Toliko se toga desilo
za pjesmu se nebo otvorilo.
Samo ti i ja
u divljem, ludom svijetu
leptira dva
plešemo u dugom letu
- ljubav naša nema, nema granica.
Vjetar je tu
da nas nosi brže, više
kad zatreba
tragove da nam briše
- ljubav naša nema, nema granica.
Okupana svjetlom govoriš mi meko
otvaraju se horizonta kapije,
u polutami zagrljene sjenke
- snovi su oživjeli.
Nedostižna mudrost obasjava smjer
naše stope ostavljaju tragove,
na čaršiji teče voda studena
čuva tajnu ljubavi.
NOĆNO SUNCE
Pjesmom liječiš moje ljute rane
što nastaš kad putevi se naši
razdvojiše u strašnoj oluji
u haosu misli i vrtlogu osjećanja
gdje ne mogosmo prepoznati jedno drugo.
Padali smo kroz ambise mračne
stihovima bacali užad i sidra
da se pad zaustavi bolan
da se smiri bijes nebeskoga svoda.
Tri vječnosti dozivala je pjesma
izgubljene trenutke fatalne ljepote
uz muziku meku i treperenje svijeće
dok dodir je blagi plesao u ritmu
što čekamo da se opet vrati.
Sa usana kapaju stihovi
duša se čupa iz lanaca
iskra u oku pali plamen znani
žudeći da se vrati ushitljivi zanos.
Ali kandže bezdušne oluje
grade hladno staklo što nas dijeli
pa iako vidimo se jasno
od radosti daleko je vrelo.
Pjesmom liječiš u srcu mi rane
vraćaš uzdah čeznutljivih vremena,
šta li nam je odredila sudba:
vatru pakla il' ljubavi znamen?
Sa molitvom lebdim iznad grada
čekam da mi noćno sunce grane
usne da me tvoje opet ljube
jer ne mogu zamjenit' ih druge,
da oživi ples u vatri sreće
i ponovo dočekamo zoru
slomljeni od čarobnog leta
donoseći nove stihove za pjesme.
ČEKAJUĆI LJUBAV
Dugo sam čekao na lepet krila
što nosi čežnju dženetskog zanosa
pjesmu duše i smiraja
u zagrljaju ljubavnog plama.
Smrzavao sam se danima i noćima
na vjetrovitim visovima
očekujući da se pojaviš
krčeći duboke smetove
noseći u svilenom zavežljaju
darove dna srca
brižljivo biranih i čuvanih samo za mene
nudeći u sitnicama običnim
svu ljubav svijeta
i plus još sjaj
dalekih zvijezda i planeta.
Ne umorih se očekujući
dok su me ljuti vjetrovi ujedali za dušu
i u huku zlokobne ponavljao riječi:
„Uzalud čekaš – princeza neće doći!“
Srce se stezalo a oči vlažile
izmaglicama lutao pogled
iskra je blistala, plamen je gorio
- koje divlje vode mogu da ugase
živu vatru ljubavi?
Dolaziš probijajući smetove tuge i bola
prati te hor slavuja
i jato veselih golubova.
Visovi ječe, kanonom odzvanja
himna zaljubljenih duša.
Na licu ti osmijeh
u pokretu vedrina očaravajuća
pružaš mi brižljivo čuvan.
Svileni dar iz napaćenih njedara
dugo si maštala o ovom trenutku
kada pružajući običnu sitnu stvar
zauvijek daješ sebe
onome u čijim očima vidiš
toplinu beskraja
gdje te uvode tihe riječi:
„Znao sam da ćeš doći
jer ti si moj tajni svijet
za koji živim i umirem
i osim tebe
o tome niko ništa ne zna.
MOST PJESNIKA
Treba ostvariti konstruktivan dijalog
između kreativaca i fukcionera
jer samo na bazi programa i činjenica
može se kročiti na platformu progresa.
Odgovore već dugo tražim u visinama, u dubinama
ali gdje se oni kriju i šute – ne možemo to lako doznati.
Koraci su teški, odjekuju kroz noć
slapovi znanja prelaze u spoznaje
sigurno da čvrsti lanci imaju moć
ne može se to lako doznati.
Puteve duge prelazim odavno
kontinentom špartam od mora do mora
ono što sam nalazio kao da je bilo
brat mi je rekao: „Hladno, polako!“
Došla si u vidu ptice zanosnoga perja
tiha je bila aprilka noć
nakon bliskog susreta zvijezde i komete
znao sam da san zapadni će proć'.
„Zašto u meni vidiš potencijalnog mediokriteta
djete sam ovog grada ovog blještavog
znam savaki pločnik od centra do predrađa
skupo je plaćena iluzija i magla.“
Stavite brojače na granice
a blesometre u parlamente
hoćemo da pratimo odliv mozgova
a i skog snobova.
„Pale su teške riječi da bi se tek tako išlo dalje
ključne sjednice tek treba da se dese
oni što su otišli ostavili su znakove na raskrsnicama
i nikada nisu trčali preko mostova.
Kada sam se vratio u svoj grad
nije još bila proradila trola
pokrpljene snove u grudima nosim
balkanski je vihor zavijao od bola.
Zvjezdani je ples ostao daleko
valjalo je ispravljati nakrivljeni svijet
nova krila nadahnuća čekala su aktere
balkanski je vihor zavijao od bola.
Godine su prolazile, množio se smijeh
vakum duha ispunila poezija srca
granice su postale fiktivne, porozne
lancima se ne može okovati pjesma.
Išle su ekipe u pohode jalove
tražile su slabu tačku da ugase svjetlo
ali nisu ništa shvatili na kraju
lancima se ne može okovati pjesma.
Most pjesnika je težak zavijet.
Ko ima moć da negira kreaciju?
Kružit će ulicama pitanje:
„A šta je s poezijom?“
dok se ne osvane to fascinantno zdanje.
PJESMA NA TRONU
Penješ se polako na nebeski tron
niko ti pjesme ne razumije u potpunosti.
Spremna si na javni linč za svoje ideje
prkosiš napasti ispred skrivene odaje.
Umotavaš u svilu riječi srca,
ptice rajske dolijeću ti na prozor.
Zlatna svjetlost obasjava ti lice
duge su i nemirne noći poetske izbjeglice.
Ko li će dešifrovati tajne poruke
koje si uzidala u bedeme prkosa
i ko li će te strijelom pjesme
pogoditi u središte duše?
Jato feniksa krasi ti rime
živa si emocija što zemljom hodi,
čežnjom ti klešem u kamen ime
dok pjesme me eho u plavet vodi.
Sarajevo, 2021. god.
BALKANSKA PRINCEZO
Ne gledaj me tim očima zelenim
duša mi se uznemiri i kruni,
Sarajevo tebe zove
pjesme tuge kad se love:
Javi se – balkanska princezo!
Tebe prati jato golubova
osmijeh ti je kapija od snova,
riječi tvoje kao ptice
razvesele nježno lice:
Javi se – balkanska princezo!
Javi se ponekad
kada sunce gubi sjaj,
kada lađa nade potone
veži srce za stihove.
Toneš tiho u dubine plave
otvaraš dimenzije nove
gdje se ljubav žari, topi
i pretvara u zlatne riječi:
Javi se – balkanska princezo!
Kročila si na platformu tajne
sladak nemir obuzima tijelo,
duša trepti – pjesme pjeva
oživjeli su stari snovi:
Javi se – balkanska princezo!
POŽAR LJUBAVI
Nakon tol'ko vremena da li ti još uvijek
vjeruješ u nas kao onih dana
kada nam je bilo dosta što smo zajedno
i sve drugo na svijetu bilo je manje važno.
Dok te gledam kako pričaš k'o da vrijeme stoji
kao da se među nama ništa nije desilo
kao da oluje divlje nisu harale
i teške pečate na srce stavile.
Ponovo su nemire probudili tajni osmijesi
sjajna iska u očima opet pali požar ljubavi:
Vatre gore plamen nebo boji
koloriti po tijelu tvom
možda ćemo opet u visine
kroz snove letjeti.
Kad bi mogli da se vrate dani što su prošli
ne bi dali da se digne zid što nas dijeli
Trebali smo čvrsto
držat' se za ruke
pali smo u ambis tuge
pjesma je nestala od buke.
Danas nismo kao nekad al' se gledamo
nešto ima što nas veže pa smo zajedno
ima toliko trenutaka naše radosti
koja ne blijede u vječnosti.
SVIMA JE POTREBNA LJUBAV
Zamotaj me u listove pjesama
i stavi blizu srca
da odagnam okeanski boli
što stežu me zbog čežnje ogromne
za tvojim nježnim zagrljajem.
Bdij nada mnom cijelu noć
i dan
i još jednu noć
spusti na mene snove
što na krilima poezije
boje svijet u radosne boje
i dopusti suzama da objave stihove
što potiču sanjare na podvige
da umoče pera u tintu tuge
i pjesmom oslobode radost duše
nakon sedam zmajevskih dana
gorenja na lomači dileme:
„Ko koga voli ili ne voli?“
a što je cijela kalendarska godina
stiske – pune samoprijekora
vriske – uzavrelih emocija.
Oslobodit ću plavo pero
da izazovne skrpi stihove
dozvat ću tvrdoglave vetrenjače
da načine kontrakrug
u ime ljubavi koja cvili u sjenci
i čeka da se otvore zaključane kapije srca:
njena – maramom zavezana
njegova – tugom blindirana.
Svima nam je potrebna ljubav
da obasja osmijeh
da začini stih
da se odvaži korak tih
pređe prag
kroči u odaje
gdje su drugačije dimenzije
gdje riječi dobijaju neslućena značenja
gdje se priča dodirima
gdje se pjeva pogledima.
Zamotaj me sa prvim mrakom
u brižno čuvane listove pjesama
stavi me na ranu duše
da ozdravimo i ti i ja – i vrijeme i soba
i osmijehom na svijet doneseš ljubav
koja je svima potrebna
a u meni žari smisao života.
VRATI MI SE PJESMO
Iznenada si nestala sa horizonta radosti
potonuvši u okeanske tirkizne ponore
ostavivši nedovršene priče maštovite
iznenađen auditorij
tragače zacakljenih očiju nad bizarnim nalazištem
ostavila si važne likove u čekaonici epohe
monumentalna poetska djela bez naslova
zaključane mistične stihove sa ljetnih plaža
iz kojih iskaču valovi i pjesak
i slijevaju se u rasplamtjele snove
- što se što se provlače kroz visoke krošnje
avgustovskog predvječerja
budeći minula vremena
u kojima smo neočekivano skliznuli do dna svoga bića
napili se ushićeni zanosnoga pića
i sagorili u egzaltirajućem transu
plešući u provizornom krugu
gdje su zagrljeni konkretno i aptraktno.
Tražio sam te na vlažnim pločnicima
po kojima su lupkale visoke pete
po stepeništima koja su zasipale pahulje
ispred izloga slatkiša na čaršiji.
Nisam te našao u Bezistanu
kod Sebilja, niti Morića hanu
pitao sam golubove; Gdje nestade princeza?“
a oni su i dalje kljuckali rižu
urlici nedostajanje ne prestaju da se nižu.
Tražio sam te po sitnoj kiši
ispod krošnja Vilsonovog šetališta
pored masta, na semaforu
gore na Trebeviću i sivom velikom oblaku.
Tražio sam te danju.
Tražio sam te noću.
Čekao sam do svanuća
da se ugasi plamen nedostajanja.
Bijeli papir treperi
razlije se sivilo, pa pređe u crnilo
pa se javi glas koji nosi spas:
Neočekivano smo skliznuli do dna svoga bića
napili se ushićeni zanosnoga pića
i sagorjeli u egzaltirajućem transu
plešući u provizornom krugu
gdje su zagrljeni apstraktno i konkretno.“
Plešući nad ambisom
čekao sam dugo
da se vratiš – moja pjesmo.
HVALA TI, MUSA
Nakon skoro stoljeća i po
od rađanja čovjeka-bulbula
Muse Ćazima Ćatića
približava se važan sarajevski dan
kada će pod jednim krovom
skupiti se književno-pjesnička-kritičarska elita
da zbori i slovi o poeziji
čija je afirmacija inicirana
odžačkim kreativnim nijetom
da očisti prašinu zaborava
sa veličanstvenih stihova
bosanske pjesničke gromade
koju je oblikovalo Ćatićevo čarobno pero
opjevavši jedno vrijeme i sebe u njemu,
gdje suptilna pjesnička duša
stoji naspram surove stvarnosti.
U širom otvorenoj Adil-begovoj duši
što je reprezentativna bošnjačka institucija
kulture i demokratije
gdje se prirodno otvara dijalog
između društva i umjetnosti
političara i pjesnika
ideologije i poezije
ugošćena je misionarska pjesnička karavana
sa Huseinom Ismailovićem na čelu
što u šeher donosi iskonsku baklju poezije.
Stoga, nema mjesta lažima u
nadahnutom ambijentu
licemjeri – nužno bit će razotkriveni
cijenu obznanjivanja činjenica
teškim egzilom platio je Adil-beg
te se istina sa njim vratila u grad na Miljacki
da bi se u šeher-Sarajevu
ukinulo duhovno ropstvo
i preduprijedila nepravda.
Zaista je logično
da baš u njedrima Adil-bega
odvažnog borca za čovjeka,
govori se javno o Musi Ćazimu Ćatiću,
jer se radi o duhovnom kvantumu
konsolidiranom u kosmopolitizmu,
a za visoke energije te vrste
nedostaje infrastrukture
u glavnom gradu
naše drage domovine
Bosne i Hercegovine.
U tom važnom sarajevskom danu
rečeno bit će uklesano u vrijeme
da svjedoči o materijalizaciji imaginacije
da bi došla vedra riječ nakon časnog djela
potvrđujući kontinuitet duha Bosne
što nije poklekao u svirepom ratu
i prkosi podlom miru.
Hvala ti Musa
što poezijom vulkanskih potencijala
pohodiš Sarajevo
otvarajući nove kreativne horizonte na
treperavom nebu iznad visokih planina,
gdje se miješaju java i snovi
do neprepoznavanja
tvoreći jedinstvo suprotnosti
što potiče svijet da istraje u borbi
protiv svakodnevnih izazova
koji eksplicitno determiniraju
život čovjeka na zemlji.
Hvala ti Musa
što si nadahnuo pojedince
da iz mrtvila beznađa
pokrenu mase na kreativnu akciju.
Zahvalnost je ono najmanje
što čovjeka ne košta ništa
a što žari sjećanje
na velikana poezije
čiji stihovi odjekuju bosanskim nebom
budnog sanjara
Muse Ćazima Ćatića.
Hvala ti Musa – zborit će Sarajevo
petog aprila
na dan velikih događaja,
što se dočekalo
nakon skoro stoljeća i po
od tvoga rođenja.
Kažu – za dobro nije nikada kasno.
Tebi hvala pjesniče
i u tvoju čast o
odšutit ću gorčinu.
Sarajevo, 2017. god.
LIK SA NOVČANICE
(Sjećanje na pjesnika M. Ć. Ćatića)
Dubok je paradoks života i svijeta
što bulbul u ljudskom obličju
živio je u neimaštini
omrznut zbog siromaštva,
pa dugo, dugo nakon smrti
završi kao lik na novčanici
nudeći sigurnost i blagostanje
onome ko je nosi u džepu.
Musa do Muse na novčanicama
od pedeset maraka, crvene boje
prisutan u našoj svakodnevnici
pod fesom, sa brcima
predmet spora, fokus sreće
da potakne suzu, da izmami osmijeh
stamen, blještav, pouzdan
ishodište nade, stepenik ka snu.
U bankama obituje, u sefovima drijema
u kovanicama se izležava
u džepovima se gužva
na pijacama šušti
konvertibilan
osiguran zlatnim polugama
širom meridijana svijeta
deponovan u sefovima.
Kao dječačič nestašan
volio je jesti šljive
verati se u krošnje visokog drveća.
Volio je slušati kako potoci žubore
i kako se mjesec šunja kroz šumarke.
Kada su ga počeli progoniti stihovi
lijepile su se za pero zanosne riječi
letio je na pjesničkom nadahnuću
u daleke svijetove mašte.
Korak mu je postao mekan
dajući ritam pjesmi
sevdah je odjekivao u duši
bojeći pogled čežnjom.
Bio ga je glas bulbula
što dženetske poji pjesme
letio je putevima svijeta
nije držalo ga mjesto.
U Istanbulu sa Osmanom Đikićem
ispraćao je lađe na Bosforu,
Zagrebom šetao sa Matošem
Zapadu otvarajući Istok.
U Mostaru pjevao nježno
u bezbrojnom horu bulbula
što od davnina zbori o ljepoti
otkrivajući tajnovitu suštinu.
U Sarajevu ispijao kahvu
akšamlučeći na Baščaršiji
gledajući jata golubova
što nadlijeću krovove dućana.
Onda vojna, teško ratovanje
duga zima i duboki snijezi
bulbulu su promrzla krila
te u mezar skotrlja se tamni.
Čitav život sirotinja je bio
teško sticao koru hljeba
provodio boemski noći i dane
zaljubljen u vječnu ljepotu.
Dubok je paradoks života i svijeta
da bulbul u ljudskom obličju
jedno stoljeće nakon preseljenja
završi kao lik na novčanice
i svo pjevanje u siromaštvu
odjekne u nesagledivom bogastvu.
Sarajevo, 21.12.2019. god.
SARAJEVSKI KONTRA ĐIR
(U sjećanje na Admirala Mahića)
Bosnu boli kada odu pjesnici.
Nije isto s tobom i bez tebe
- pjesniče sarajevskog duha.
One koje si volio – kudio si ljutito
na poseban način – ali ne iz mržnje,
a vulkanska žestina fascinirala je mizantrope
pa su se radovali u svojoj gluposti
otvarajući sezonu lova na vještice
ispod Trebevića
na pločnicima sarajevskim
prizivajuću zanos progona kreativaca
zbog poetskog nadahnuća
zbog pjesme
zbog riječi:
lešinari se naročito raduju nepravdi u Sarajevu,
nasilju nad pravednicima u Bosni
mučenju kreativaca
koji šire ljubav oko sebe
na koje padaju poetske kiše
koji kupe bačvama stihove
u oluju nadahnuća
i samo neznatan dio
poetske miline
snesu među ljude
u sarajevske čitaonice
bibiloteke
na književne večeri
poetske maratone
a ushićeni pjesnici
čitaju zanosno još vrele stihove
što se puše od kosmičke vreline
sa zgužvanih hartija
rukopisom zapisanih
tintom života.
Progonjeni su postali progonitelji
nakon javnog spaljivanja svojih knjiga
u plamenu kod “Vječne vatre”
nakon odricanja samih od sebe
nakon odricanja od svojih knjiga
od svoje proze i poezije
od svojih snova.
Progonjeni su postali progonitelji
nakon što je zapaljena sarajevska Vijećnica
nakon što je izgorjelo tristotine orginalnih rukopisa
neprocjenjive vrijednosti,
nakon što je u gar pretvorena
struktura uma i ljepota duše.
Zar je 50 godina bilo malo vremana
da se prevede 300 rukopisa
na obali Miljacke?
Zar se nije mogao prepisati
taj višegeneracijski amanet duha
ili bilo kako umnožiti ili zaštititi?
Naravno da se moglo ali se nije htijelo!
Rukopisi su ostavljeni – da bi bili uništeni:
ovako ili onako
velikom ili malom vatrom
u velikom požaru ili u osvetničkom paljenju
javno pred kamerama
ili sramno u katakombama
- ali bitno je da riječi nestanu sa svjetla dana
da zapisi se pretnore u pepeo
da svjetnost znanja prekrije mrak!
Bosnu boli kada odu pjesnici.
Nije isto s tobom i bez tebe,
pjesniče sa sarajevskih ulica
- u čijim su se ritmu koraka
prelamale refleksije blještavih metafora
i u čije tragove stopala
još se slijeva kiša poezije.
One koje si volio – na poseban način
kudio si ljutito – u ime pjesme.
Sarajevo, 2016. god.
POD TEPIHOM OD TRI METRA
(U sjećanje na Derviša Sušića)
Ne vole te – jer si govorio istinu
a istina boli
kako u prošlosti tako i u budućnosti
pa te mrze – ne zbog tebe
već zbog istine
koju si gledao u oči
a pred kojom umišljene veličine
obaraju glavu
i tad im se ukaže cifra
za koju su prodali dušu
odrođujući se od svog naroda
čiji su formalni zastupnici
a faktički izdajnici.
Prikrivajući svoju bruku
proiciraju svoje nedjelo na druge
bojeći nečasnim bojama
tuđa briljantna djela
etiketirajući ih u izdajnike svoga naroda
a kojem si ti, Derviše, otvarao oči
pišući drame, priče i romane
potičući ga da misli svojom glavom
da sudi na osnovu činjenica
a ne kako se sviđa
umišljenim minderašima
što pod tepih od tri metra
guraju zlo, nepravdu i sramotu.
Derviš ti je ime – i u tome je simbolika
a oni koji bi prvi trebali da ti daju za pravo
jer su poznavaoci knjige i nauke
i da ukažu na tvoju vještinu
da iz kobnog iskustva izvučeš mudrost,
oni su te okitili zvonom izdaje
da bi se neuki bavili tobom
a ne njima
i njihovim marifetlucima
što zaudaraju na buđ, trulež i sramotu
uslijed bijede duha
od čega im je sazdan karakter.
A tvoja duhovna vrela im je znana
i milina koja izbija iz tvoje kreacije
što otvara nove horizonte spoznaje
gradeći monumentalna zdanja mudrosti
ne gubeći nadahnjujuću snagu kroz vrijeme,
već naprotiv – ona se uvećava
dobija na veličini i značaju
jer se uviđa njena rijetkost
a što se nužno nameće kao vrijednost
kako vrijeme protiče u Bosni
a problemi ostaju stari
pod tepihom od tri metra
pod koji se gura zlo, nepravda i bruka
a za to se krivi Derviš Sušić
što nije savio kičmu
što je gledao istinu u oči
mislio svojom glavom
i nalazio kreativne forme
za vječne bosanske dileme
ukazujući na izvore kobne sudbine
koja ciklično uzima danak
kad se nad Bosnom spusti krvavi mrak
i mahnito kidišu jahači apokalipse.
Ne, nije Derviš izdajnik
niti Bosne, niti istine
njegov je grijeh u tome
što je poznavalac visoke škole marifetluka.
To mu mračnjačke sjenke
nisu nikad halalile
i što je bio kadar
da tragom mističnog mastila
muku preobliči u sreću
i mrak preokrene u svjetlo.
Sarajevo, 7.3.2018. god.
HRONOLOGIJA JANJE – UPUTA ZA ČOVJEKA
(U čast hroničara Asima Osmanbašića)
U venama mu teče hitra Drina
u duši mu se gnijezdi draga Janja,
u srcu mu kuca nježno
usnula Bosna i Hercegovina.
Sa elanom i sa žarom filmove je gledao
u tami kina dizao se u visine
shvatajući kao mladić čili
da ga čeka puno posla još.
Pisao je zabilješke tajno
o pjesmama i sevdahu
tragao je za novim znanjem
po svjetlosti i po mraku.
I do rata sagradio je muzej
za koji su rijetki znali
bili su to sjajni artefakti
što ne razumješe zlotvori.
Tokom tužnog muhadžerluka
od Teočaka, preko Tuzle do Sarajeva
svaki dan je bio mučan, težak
jer porobljena bješe draga Janja.
Mada pravda stiže sporo
i nikada nije cijela
Janjarcima ipak dođe
da vrate se slobodno kućnom pragu.
Kultura Bosne drevne
poče da se skuplja, piše,
nikad više niko neće
historiju da nam briše.
Vrijedna ruka Asimova
desetine teških knjiga
napisala je o ponosnoj Janji
istina je - njena hronologija.
Podsjećanje, svjedočansto
o ljudima iz pitome kasabe,
kako se živjelo i družilo
i na bolji svijet ispraćalo.
Pominju se velikani
koje Janja dade Bosni
a i cijelom svijetu
u miru da nas vode ka ljepoti.
Hamdija Čemerlić je dika
kog Amerika pamti i cijeni,
Zekerijah Đezić je u sevdahu
Bosne bulbul zlatni.
Musemići - golgeteri slavni
u „Podrinju“ počeli su karijeru
gdje se fudbal igra srcem
tu prve golove su davali.
Zabiljažio je i životopis
semberskog kauboja – Hari Džeksona,
kao i dobrotvora Avde Musića
„za kog je teško naći zamjenu“.
Tu su još šahisti, lovci, humoristi
brice, harmonikaši i pisci,
te sve ono što život čini
i čovjeka krasi po vrlini.
Zapisao je šta narod govori
o čemu sanja, šta osjeća i voli.
Znao je dobro Janjarce svoje
šta ih veseli, muči i boli.
Prašnjavi album i forografije stare
posebana su Asimova strast,
od zaborava je spasio ljude
Janjarcima korijen i čast.
Jedna mala semberska varoš
u blizini studene Drine
postade primjer kulture Bosne
kroz brižne Asimove hronike.
Posljednji janjarski muderris
glasoviti Mula-Alija Sadiković kaže:
„Sv'jetu ti koristi, bićeš svakom drag,
eto, jarko sunce, nek ti na 'm pane.“
I te riječi spoznao je neumorni Asim,
te ostavi prekrasan vrt mudrosti i znanja
za naredne generacije u Janji, Bosni i svijetu
da uputi na časanu stazu iskrenog insana.
U venama mu teče hitra Drina
u duši mu se gnijezdi draga Janja
u srcu mu kuca nježno
usnula Bosna i Hercegovina.
Sarajevo, 17.1.2020. god.
ZADUŽBINA BOSNI
(U čast Mula-Alije Sadikovića)
Učitelj veliki slobodnoga duha
za muziku svemira imao je sluha
zadužbinu vrijednu ostavio dragoj Bosni
insani da budu – učeni, časni i ponosni.
Moralna stijena uspravna, stamena
stoljetna Janja na kojoj je sazdana
da prkosi teškoćama koje nosi vrijeme
ostvio u amanet - duhovno sjeme.
U Atak džamiji padao je na serdždu
Allaha molio za sabur i snagu
da istraje na putu istine
koliko god nedaća pritisne.
Trn u oku bio je režimu
o islamu širio je istinu,
bez obzira na opasnost i prijetnje,
podmetanja, klevete i smetnje.
Širio je svjetlo vjere časno
o poslanicima govorio je glasno,
uzdao se samo u Allaha
od ljudi nije imao straha.
Učio je u Janji mladost
uz vjernika da ide i hrabrost
da svjedoči bezuslovno pravdu
i od ljudi da ne očekuje nagradu.
Progonili su i njegovog sina
jer je i on insan od vrlina,
što nosio njegovo je ime
i silno se ponosio time.
Spoznao je od babe poruku
skrušeno nadvladati muku
uvijek ophoditi se lijepo
strasti ne slijediti slijepo.
Mudrost silnu otkri Mula–Alija
Allahu kome hoće znanje poklanja.
U knjige zapisao je stihove
što razbijaju stege i strahove.
Učitelj veliki slobodnoga duha
za muziku svemira imao je sluha,
zadužbinu vrijednu ostavio voljenoj Bosni
insani da budu – učeni, časni i ponosni.
Sarajevo, 26.1.2020. god.
PISMO BRATU U TUĐINI
(Posvećeno pjesniku Ibri Suhopoljcu)
Neviđeni brate, na drugoj polulopti svijeta,
ti vrijedan si poeme, drama i romana
a ja evo pjesmom dozivam te noćas
dok kod vas je dan u punom jeku.
Borba nam je suđena, brate
za ljudsko dostojanstvo da se lomimo
i kada uspostavimo liniju odbrane
perfidni moćnici mijenjaju pravila
da bi suzbili, presovali duh naš iskonski.
Ali, uzalud – koliko god nam sužavaju prostor
ta, samo silu nevidljivu, moćnu kompresuju
pa umjesto praska – razliježe se grmljavina!
Zastave naše vijore se visoko u plavetnilu
slogani naši zasijecaju nebo epohe
stihovi naši zakrivljuju prostor
oblikujući važne događaje:
To razumiju samo ptice
kojima je pjesma sudbina.
TAJNA GRADA
(Sjećanje na Hajrudina Krvavca Šibu)
Šibin duh lebdi iznad Sarajeva.
Emocija teška klupkom obmotala
Vijećnicu i Sahat-kulu
munaru vitku Begove džamije
i sve visoke zgrade grada
braneći građane Sarajeva
od rojeva zla što kruže nebom
tražeći način da otrovne žaoke
zariju u razdragana ljudska srca.
Iskre prkosa titraju u zraku
na ulicama strmim i pločnicima ravnim
na trgovima širokim, na čaršiji staroj
u avliji i kod sanjivog Sebilja
na željezničkoj stanici „Bistrik“
gdje piskao je stari “ ćiro”
puštajući gustu paru bijelu.
Ljepote i tajne šeher Sarajeva
ovjekovječila je Šibina kamera strpljiva
pričajući o tajanstvenom Valteru priču
koju je svijet upoznao cijeli.
Gnijezdo otpora mračnjačkim silama
što kičme stoljećima lome u Bosni
gazeći brutalno ljudsko dostojanstvo
nemajući smisao za poeziju.
Valter je misterija koja traje
u najgušćem mraku što vraća osmijeh
potvrđujući da hrabrost i um
pobjednici bivaju na kraju.
Moderna bajka što plijeni
ljudsku pažnju planetom veže
i dok je Sarajevo pod opsadom bilo
bez Valtera bilo bi puno teže.
Kada se razliju crkvena zvona
i ezani kada ispune dolinu
tajna grada nastavlja da traje
mračnjacima odlučna poruka se šalje.
Šibin duh lebdi iznad Sarajeva.
Nove generacije otkrivaju genijalnost
emocije snažne lepršaju kroz scene
kroz „Most“, kroz „Valtera“, kroz „Eskadrilu“
sklad slike i riječi
harmonija gestova i glume.
Pokretne slike u beskraj nose
mudrost i spektakl
obrt i poentu.
Priče obavijene nitima tajne
klupko čežnje vezuje likove
vezuje krajolike, vezuje gradove
vezuje vozove, avione
ulice, magle i krikove
dok kroz vrijeme odzvanjaju riječi
britke, moćne
duboko smislene
vezane za slike treparave
popraćene muzičkim ritmom
tvoreći duhovnu hemiju
što se vezuje za razigrano srce
i s čovjekom putuje kroz vrijeme.
Šibin duh lebdi iznad Sarajeva
što blagim impulsima vedrine
baca čežnjive zrake u daljinu.
Sarajevo, 25.12.2019. god.
VJEČNI DIJALOG
(Posvećeno Mehmedu Meši Deliću)
Neka je mir s tobom prijatelju
što nad enigmama svijeta bdiješ,
mi se znamo – mada se ne znamo
jer i ti kao i ja budan snove sniješ.
Ta, mi samo nastavljamo dijalog
što otvoriše ga odavno duhovne gromade
i kroz vječnost odjekuju nam riječi
obznanjujući skrivene zebnje i nade.
Tajna ne bi bila više tajna
kad bi se za nju našao ključ,
tragača vezuje gravitacija mistike
znatiželja narasta i oteža kao tuč.
Brate, mi se znamo još od prije rođenja
ali govoru našem izmiču kodovi
koji obrazlažu suštinu stvari
poimanje nam zaokružuju godovi,
dok naše ovo nedovršeno prebiranje
stapa se u beskrajan dijalog budnih.
Sarajevo, novembar 2017. god.
ČUVAR SARAJEVSKE ŽIČARE
(Sjećanje na Rama Bibera)
Viseće gondole sarajevske žičare
krase trebevićke padine prema gradu
što leteći u društvu golubova
kruže iznad Sarajeva
dajući nebesku dimenziju
snenoj dolini
gdje se rađa ljubav i pjesma
a na koju s vremena na vrijeme
udara mržnja i nasilje
ostavljajući bol, tugu i zgarišta.
Ruševine grada su ruševine duha
što Sarajevo nevidljivim nitima
vezuje za kosmičku svjetlost nadahnjuća,
što uzdiže ljudski rod
i čovjeku daje krila
da se vine u plavetnilo
nepreglednog svemira.
Ramo Biber – marljivi čuvar sarajevske žičare
ubijen je na radnom mjestu
pokraj usnulih gondola
koje su došle do kraja puta
nakon što je završena zadnja ruta
i pogubljen njihov čuvar.
Ne, to nije kraj već početak
neke nove epohe Sarajeva
gdje maske se tope
gdje laž se žigosuje
zlodjelo osuđuje
istina obznanjuje
i brani
a heroji pamte.
Ramo Biber – braneći trebevićku žičaru
stao je na stranu istine i pravde
dao je život za ideal slobode.
Sjećanje na čuvara sarajevske žičare
budi odu ljudskom dostojanstvu
dok ptice i gondole
nadlijeću usnuli grad.
Sarajevo, 23.5.2018. god.
BOSANSKI PJESNIK
(Posvećeno književniku Zilhadu Ključaninu)
Bosanski pjesnik – šta je to?
U najmanju ruku – nerazjašnjeno čudo
pa stoga, sija negdje s kraja
na marginama globalizma
pristajući da u fokusu
sveukupnog svjetskog šarenila
bude neki bljutavi prosjek.
Zilhad Ključanin – doktor poezije!
Historijska figura u kojoj se sretno spojilo
znanje i zvanje
um i emocije
kreacija i razumijevanje
uz kritički otklon prema svemu
što se uzima kao opće mjesto.
Rušitelj tabua
koji se nije umorio u raskrinkavanju nategnutih mitova
koji su terorisali misao običnog čovjeka.
Suviše zainteresovan za istinu
da bi bio obmanut gravitacijom manipulacije
predan činjenicama
da bi ga zaveo iracionalizam
tvrd orah za lajave varalice
koje su fabrikovale masovne histerije
za bijedne dnevnice.
Doktor poezije je činio izuzetak
i u slučajevima koji su često
ovjereni epohalnim pečatima
nad kojima stražare balzamovane mumije
u strogo povjerljivom vakumu.
Tamo gdje sumnja naivnih nestaje
Zilhad tek kreće
u složene operacije demistifikacija
kolektivnih zabluda
i epohalnih previda:
to mu je bilo radno
mjesto
i uloga u vremenu poremećenih vrijednosti.
Ispravljajući krive Drine padao je u virove
u kojima se godinama borio
za dah
za osmijeh
za stih
bez primjesa laži
bez sjenki zabluda
bez stega predrasuda.
Zilhad Ključanin je poetska misterija
kroz koga je progovorilo bosanko čudo.
Ko to čuje?
Ko to razumije?
Sarajevo, 7.6.2018. god.
JEDAN OD ZMAJEVA
(U čast Velida Bajramovića)
Velid ima zanos bosanskog gazije
što zna ići samo naprijed
bez obzira na prijetnje
nemani i aveti
jer u njemu srce kuca pravednog insana
što nikad ne odustaje
od date riječi, snova i ideala.
Jedan od zmajeva...
Ta, zločinci nisu mogli kročiti u Sarajevo
jer to bješe – zmajevo gnijezdo.
Velid je samo jedan od bosanskih zmajeva
iz kojih bije žestoka vatra prkosa
i kojih nije strah od podlih minobacačkih granata.
Dušom i srcem išao je na užareni čelik
ranjen, bolovao, vratio se u stroj
u slobodu ukoračio sa iskrenim jaranima
ostavljajući iza sebe bezdane pakla.
Vještinom čudesnog dara
od surovog rata načinio umjetnost
prolazio kao duh – kroz utvrđene barijere
nalazio put – tamo gdje ga nema
snagom imaginacije
sabotirao neprijateljske akcije.
Koristio um – tamo gdje vlada sila
unosio svjetlost – tamo gdje caruje tama
uzdanica jedina bio – kada je huk propasti
nadirao sve bliže i bliže:
u sudbonosnim momentima
ispisivao historiju
teško pojmljivim rješenjima
zbog čega je odlikovan
zlatnim ljiljanom,
te počašćen zvanjem
bosankog gazije
koga nose krila zmaja
u nove pobjede
na sve četiri strane svijeta
dok se bori za ideale
istine, pravde i slobode.
Velid Bajramović – jedan od zmajeva...
U principu, Velid je insan jednostavan.
Ne mora mu se ništa reći dva puta
shvata poente između redova
i dugo vaga specifičnu težinu riječi
gestakulacija i išareta.
Velidove pjesme su romani
mada nemaju puno stihova
njegove priče su filmovi
mada nemaju puno likova.
Fokusiran je na suštinu
krasi ga pristup i poimanje.
Veoma je teško ne razumjeti
materiju koju Velid izlaže
jer njegove su metafore očigledne
pa izmiču površnom zapažanju.
Neposrednim jezikom spoznaje
Bošnjacima/Bosancima šalje poruke da se urazume:
„Ko će nama zlo činiti
kada mi nikome zlo
niti mislimo niti činimo?
Pitaju se Bošnjaci/Bosanci
a historija je puna primjera
našeg naivnog stradanja!
Ko će nas napasti
kada mi ne želimo nikoga napadati?
Pa nas napadnu – ne jedan
nego tri agresora istovremeno!
Ko će nas mrziri
kada mi nikoga ne mrzimo?
Pa doživimo ponovo genocid!
Deseti...
Dvanesti...
I ne znamo tačno koji
jer su se historičari zabrojali!
Ko će nas Bošnjake/Bosance zatvarati u logore
mučiti, silovati i ubijati
kada mi nikome ne želimo
zlo nanositi?
A nas po cijeloj Bosni I Hercegovini progoniše
bacaše u koncentracione logore
mučiše, silovaše, pališe i ubijaše
lišiše života na stotine hiljada
porušiše kuće i bogomolje
opljačkaše
i raseliše na milione sa kućnog praga
rasuše nas po cijeloj planeti.
A Bošnjaci/Bosanci se i daje pitaju:
Ko će nama išta nažao učiniti
kada mi nikome zlo ne mislimo?
Hoćemo li se – za svoje dobro
dozvati pameti?"
Poruke koje Velid šalje svom narodu
nastavak je časne borbe
za ideale demokratije, čovječnosti i civilizacije
što nam osporavaju, oduzimaju i gaze
pa, i danas – nakon divljačkog hira
genocid se negira
Bosna i Hercegovina se želi izbrisati
sa karte Evrope i svijeta.
Veličaju se zločinci – dželati
a ponižavaju nevine žrtve!
Ljiljanu se želi oduzeti ljepota i miris
a zlatnim ljiljanima – čast i sjaj.
Zmajevi na straži su vječnoj
grada, Bosne i života.
Plaćena je krvava cijena – kolektivne zablude
ko ne pamti ponovo doživljava – kaže historija
učiteljica mudrosti,
pa nas Velid opominje
gledajući netremice u žar paklene vatre,
da nam Srebrenica ne smije biti na kraj srca
da se sjećamo prijedorskih bijelih traka
da se sjećamo mostarskih bijelih čaršafa
hladnog betona Heliodruma
bodljikave žice Trnopolja i Keraterma
krvave Drine
sramnog genocida
i legendarnih bosanskih gazija
žena heroja i mladih ratnika
sjajnih pobjeda
na Žuči, na Vlašiću
u Goraždu, Bihaću, Teočaku
i diljem Bosne ponosne.
Velid Bajramović – zlatni ljiljan
bosanski gazija
jedan od zmajeva
koji nosi u duši ljepotu Bosne
a u herojskom srcu
zavjet istini, pravdi i slobodi
ne dozvoljavajući devalvaciju
niti neljudsku fragmentaciju
što su ideali u borbi za domovinu
Bosnu i Hercegovinu
kroz koju teku studene, smaragdne rijeke
po kojoj se šire i u visine dižu
čudesne planine
u kojoj žive plemeniti ljudi
o čemu valja i pisati i pjevati
i za šta ima smisla
i živjeti i umirati.
Sarajevo, 19.2.2019. god.
ZVONO
(Posvećeno sarajevskoj kafe galeriji)
Gasi se muzika
pale se jača svjetla
oglašava se zvono.
Ceremonija translacije u paralelnu stvarnost
sjene prošlosti velikana pisane riječi
obavezuju na kvalitet.
Pjesničko pero se umače u bešumni krvotok
uvijek unutra ima tragača za suštinom.
Nijedna strastveno izgovorena javna riječ nije uzaludna
suptilan sluh vidi između redova
između riječi
između slova
između uzdaha – dok se recituju pjesme
oživljavajući kosmički trenutak
apstraktno kad se pretvara u konkretno,
oluja misli i plima osjećanja
kad postaju stihovi u mističnoj pjesmi
kao zidine stamene u tvrđavi kamenoj.
Oglasilo se zvono – što obavezuje
prilika da se doživi vječnost.
Sarajevo, 17.1.2020. god.
VALJA NOVE MOSTOVE
GRADITI NA BALKANU
Valja nove mostove graditi na Balkanu
uprkos olujnom košmaru što nas vitla
i drži u haosu misli i osjećanja
ne dajući nam ni trena mira.
Bahati likovi nazadnih ideja
uveli su nas u pomračenje uma
budeći arhaične strasti prošlosti
opijajući mase slatkim lažima
nudeći budućnost bez perspektive.
Čovjek je poražen.
Civilizcija je poklekla.
Nakaradna politika je postala sama sebi cilj.
Pamet je zanijemila pred grotlom pakla
bal aveti prizvao je jahače apokalipse
i sa demagozima došla je glad i bolest
pa su ratna razaranja donijela smrt,
jer su puštene divlje zvijeri
srušile kulturne tekovine.
Valja nove mostove graditi na Balkanu
na dobro poljuljanom povjerenju,
od nekada napredne regije svijeta
načinjena je tamnica naroda.
Kreirati valja nove ideje
što sjedinjuju ljude u dobru,
jer ko ne nauči lekcije prošlosti
historija mu se ponavlja.
Još uvijek su glasniji destruktivci
što demokratiju koriste kao pendrek
ne libeći se da udari na svoj narod
zarad fotelja i privilegija.
Pa, stoga smo na začelju Evrope
jer se valjamo po blatu
svojih gluposti.
Valja nove mostove graditi na Balkanu
kroz odlučnu demokratsku bitku
požrtvovani i istrajni – uvidjet će puteve
što na odvažne čekaju na horizontu.
Samo se istinom i pravdom osvaja sloboda
kao dar časnom duhu
što pokleknuti neće pred zlotvorom
što prijeti vatrom pakla.
Zaista je ljudskost na iskušenju
u ovom našem zanosnom Balkanu.
MUZIKA SARAJEVSKOG SNA
Domovino,
imam dobru vijest:
Sanjao sam Rodžera Wotersa, ponovo
ali ovaj put ne sa gitarom već sa trubom,
s velikom trubom što se svira sa ručicom!
Objašnjavao je čudesnu melodiju
kako se svira taj limeni instrument
kako se ručicom reguliše visina tona.
Glas se čuo – ali nije pričao riječima
samo je zanosno svirao pod nebom
ni star ni mlad – onako, vitalan
odvažan za nove poduhvate.
Domovino,
ta dobra je vijest da su vitalni antifašisti
koji svijet štite od duhovnog zla.
Bosno i Hercegovino, dobra je vijest
da oni što se bore protiv nepravde
i pomažu nevine stradalnike
imaju snage i volje – da muziciraju
da šire ljubav među ljudima
da osuđuju zidove i bodljikave žice
i bezdušnike
što maltretiraju vjernike na svetim mjestima.
Raduj se, domovino,
što u tvoje snove navraćaju budni stražari
nad ljudskom dobrotom
jer ta velika truba – može biti rog sudbine
što oglašava treće vrijeme
kada će biti poražen ološ
što sije strah, bol i patnju
na svakoj stopi tvoje zemlje;
ta melodija što uljepšava san
može bit izvjestan pohod pravednika
da okonča ovaj sotonski pir
što unesrećuje balkanske narode
raspršavajući ih na sve četiri strane svijeta.
Jeste, domovino,
dobra je vijest da muzičar slobode - Rodžer Woters
misteriozno svira trubu u sarajevskom snu.
Sarajevo, 30.8.2019. god.
KAKO SRUŠITI ZIDOVE MEĐU LJUDIMA
Kako srušiti zidove među ljudima?
Zauvijek
na godinu
na jedan dan
na trenutak samo.
Imaginarne granice dijele prostor
dijeleći ljudske duše
um i emocije.
Čovjek je zarobljen granicama koje ne vidimo
pokorava se glasu koji ne čujemo,
strahuje od moći koju ne osjeća
bježi od sile koju umišlja.
Pasivnošću pristaje na podjele,
poslušnošću prihvata podvale
bezvoljnošću ovjerava falsifikate
slijepilom omogućava manipulacije
šutnjom legalizira bezakonje
bezosjećajnošću odobrava zvjerstva
glupošću pothranjuje mržnju
umišljenošću zatire prijateljstvo
ohološću se zatvara u sebe
i na svijetu ostaje usamljen.
Koliko samo mudrosti treba razigranom srcu
da se njegova ljubav ne okrene protiv njega samog
u vidu pomamnih konjanika apokalipse?
Koliko je samo zatrtih civilizacija
koje su ponosno blještale na suncu
i dočekale sumrak svoga uništenja?
Zašto?
Čemu svi ti usponi i padovi?
Čemu hramovi napušreni?
Čemu prazne piramide?
Čemu avetinjski gradovi?
Ako umišljenost uništava prijateljstvo
šta onda gradi mostove među ljudima?
Koliko još treba da se obrne civilizacijskih krugova
da bi se urazumilo čovječanstvo?
Zamišljen čovjek stoji naspram svemira
obuzet tajnom
početka i kraja
koju ne može pojmiti
pitajući sa po ko za koji put:
„Kako srušiti zidove među ljudima?
Zauvijek.
Na godinu.
Na jedan dan.
Na trenutak samo”.
Sarajevo, 2018. god.
U JEDNOM TRENUTKU, TAMO NEGDJE
Osmijeh boje neba
Nebo preliveno oblacima
Oblaci plove, oblika planine
Planina se smiješi
osmijehom boje neba.
Inspiracija lovi formu
Forma zaobručava sadržaj
Sadržaj vezuje programe
Programi zakivaju numere
Brojevi čine inspiraciju.
Vatru pali osmijeh
Osmijeh se razliva u smijeh
Smijeh se grči do suza
Suze boje Svijet
Svijet se topi u vatri.
Vatrena-inspiracija-osmijehom:
pomračenje Sunca i Mjeseca
istovremeno
u sferi više inteligencije.
BAKLJA SARAJEVSKOG ROKENROLA
Čvrsta
blista
sarajevska
emocija
duboko
ispod nogohoda
u katakombama
skrivena
od očiju
mizantropa.
Ritam
opija
i diže čovjeka
pedalj
iznad pločnika.
Bilo Sarajeva
odjekuje
kroz dane i noći
godine
stoljaća,
zavisno
kako ko uho ima
i čuje
usijane tonove
iz posljednje oaze rokenrola.
STOP AUTOKRATIJI
Stop autokratiji!
reci uzdignute pesnice
sa dna ponositog bića
odlučno odbaci laž i nepravdu
raskini lance što more ti duh!
Nema niko pravo da ti kvari
osjećaj prirodnosti,
da drobi ti misli
i bahato gazi tvoje ideje.
Nema niko pravo de te ponižava
da prijeti ti silom
i maltretira bez povoda.
Niko nije iznad zakona
ljudi su jednaki po rođenju,
a ko sebe uzdiže visoko
kad-tad bit će ponižen javno
jer sila sustigne silnika:
niko nije zlostavljao svoj narod
a da ga nije sustigla kazna.
Stop tiraniji!
reci glasno uzdignute pesnice
da i drugi čuju
da znaju u mraku da nisu sami
odvažnih još pod suncem ima
što podignute glave hode
put slobode
put svjetlosti
put nade.
Oni dobro znaju – ko su i šta su
i kada im se izmaknu fotelje
bit će što i prije su bili
blijede sjenke na asfaltu
što se tope u košmaru.
Stop anarhiji!
reci tu na trgu
javno i sad
sa podignutom pesnicom ka nebu,
jer kao što je nesaglediv kosmos veličanstven
nesaglediv je i prkos pravednika.
Oni nemaju petlje da se suoče sa tobom
kriju se na mjestima gdje je istina u lancima
gdje je sloboda u okovima
gdje sve blješti – a bijeda unaokolo lebdi
i gdje osmijeh nema sjaja.
Stop autokratiji!
reci pred drugima
budi ono što je najvrijednije u svemiru:
budu na pravoj strani historije
budi potpora istine i pravde
budi slobodan čovjek.
MUK SREBRENIČKIH NIŠANA
Noć pohodi Potičare
i tamni ogrtač noći zastire krajolik
oblici se stapaju sa tminom
samo nišani i dalje se bijele
neotupljenog vrha.
Tišinom pričaju nišani bijeli
svjedočeći zlotvorovo zlo
dozivaju zemaljsku pravdu
koja se nadvije nad nepreglednim mezarjam
pa joj se zadugo gubi svaki trag
dok neprestaje da odzvanja
muk srebreničkih nišana
na kojima su različita imena
i datumi
a samo im je svima isti mjesec i godina:
Juli, 1995.
NEZNANO MNOŠTVO
Mnoštvo realnosti - bilo je i sagorilo
u meteorskom letu.
Ostao je crni kamen, šutljivi podsjetnik
na mistično vrelo vrijeme
na beskonačnu dimenziju prostora
na nepojmljivu brzinu
na buktinju žestoke vatre
na egzaltirajuće sagorijevanje
gdje gase se očekivanja.
U stamenim meteorima pohranjena je antimaterija
krik je sazdana od dušeparajućih emocija
monumentalne sjenke svjedoče kvantum duha
dok se prepliću svijetovi
u glavi sanjivog pjesnka.
Epohalne ideje dok se klešu
mnoštvo se uznemiri
tvoreći haotični vrtlog na ulicama
duboke sfere se zatalasaju
kroz prostor lete objekti i tijela
bljesne znamenit događaj
donoseći kraj istrošenim formama i sadržajima
utemeljujući početak u nadahnjujućem jutru.
Mnogo toga se ne zna - javno
što stoljećima egzistira – tajno
što uzrok je čudima
budno nadziranim epohalnim bilježenjima
redovno promiču bitne činjenice
pa, naizgled nemoguće
nepopravljivo zasječe stvarnost.
Mnoštvo realiteta ostaje u sjenkama
čekajući historijske konstalacije
kada će tektonska pomjeranje
otvoriti nove prostore afirmacije.
Mnogi hodaju, trepću, govore
bez žara što pali iskonske vatre
buketi zvjezdani treptali su u noći
rasplamsavajući kosmičku čar.
Iz vidokruga je nestao blještavi plam
što gori skriven u šutljivoj duši
tajnu što čuva za sva vremena
nedokučiv čiji je sadržaj,
o čemu mase ne znaju ništa
niti da se javlja u nenaslutivim ciklusima
niti da je uopće ima
i da skrivena negdje sniva
i da uz njen nemušti blagoslov
mnogo toga u stvarnosti biva
kada se desi preplitanje sfera
kroz interakcije mnoštva svijetova.
Gomile o tome ne znaju ni riječi
niti prepoznaju čežnjive melodije
što su ovjekovječile ulice i šetače
razorne udare bila – u čijoj jeci
odzvanjaju legendarna desetljeća
slučajnosti su monumentalizirane
akteri su hiperbolizirani
pjesme su lapidarizirane,
a refreni su bijelim rukavicama
presađeni u neprimjerene kontekste.
To neznano mnoštvo
što mističnim manirom mijenja svijet
niti će se prebrojati
niti će se zapisati,
izmiče broju
bježi slovu
cifre su nedostatne
riječi su nemoćne
da obuhvate - to što oči vide
da svedu na pojmljivo – to što uši čuju
da učine jasnim – to što srcu daje ushitljiv drhtaj
da u potpunosti dočaraju
smjenu tame i svjetlosti u duši.
Neznano mnoštvo ne prestaje da šapuće stihove
usnulim pjesnicima
iz sjenki stvarnosti.
Sarajevo, 2017. god.
NAROČIT RAZGOVOR
„Reci, reci, slobodno kroz mene reci
sve o sebi – sakrivena, sjajna ptico!
Sve što tajiš pred drugima
što te guši, što te boli
kada padnu noćne zavjese
i kad zora s horizonta
nadire sa vojskom svjetla.“
„Da li ti moji koraci
odjekuju u ehu mudrosti
dok zamišljen svijetom hodim
ili ti izgledaju nadobudno
kao kad se duri dijete
čiji razlog niko ne zna?
Da li možeš moju sjenku
popuniti kreacijama
koje su na kapije svijesti
lupale snažno, drsko?
Da li vidiš moje boli
pretočene u užarene riječi
kao vrata od sujete
koja pjeva sama sebi?
Da li se ježiš blago
dok plešem rubom ambisa
oslobođen svake misli
koje moju dušu stežu
ili me držiš za priviđenje
što je greškom u svemiru
prešlo preko granice sna
pa iz objesti talasa stvarnost?“
„Reci, reci – slobodno kroz mene reci
sve što ti na srcu leži!
Sve što ti u sjenke bježi
pa se vraća iz beskraja
a neće sa tobom da razgovara.“
„To je sve što želim reći,
hvala ti vedra noći
oprosti mi što te gušim
dilemama moga bića
što se boji da pokaže osmijeh
razuzdanom svijetu
i otvori razigrano srce,
pa se olovke i papira lata
da stihovima požar gasi
koji prijeti sve u duši
da pretvori u pepeo nijemi
koji će vjetrovi nemira
raznijeti nepovratno u beskraj.
Da, zaželim se razgovora
u kojem se odgovara pitanjima.“
NEMIR DUHA VREMENA
Pučina blago se talasa
tek po koji val dopuzi do obale,
um pokoljenja lebdi horizontom
na plažu silaze kolone
obasjane plamenom baklji
karneval se priprema ljetni,
a nedostaju epohalna pitanja
pod vodom su odgovori
- budi se nemir
bruje kapije svijesti.
Izazov pleše nad bezdanom
glas kolosalnih duhova zamire u buci
bubnjari drže opojni ritam
osmijeh boji pokrete meke
slobodu što slave u noći
ruke se prepliću, noge klize
karnevalski požar širi se kroz duše
djevojke, mladići, djeca i starci
padaju u trans što zaborav nosi
ne znajući da nedostaju epohalna pitanja
čiji odgovori zjape pod vodom
- narasta nemir
ljuljaju se stubovi svijesti.
Čemu zebnja što razjeda srce?
Čemu mećava slutnje što ledi krv?
Zar samo u meni divlja nemir
jer predosjećam nevrijeme u daljini
koje juri ka horizontu?
Zar samo oči moje vide
u mirnom moru razjapljene ralje?
Zar samo moje uši čuju
urlik tornada što zatire gradove
i iza sebe ostavlja stazu pustoši
na zemlji i u ljudskoj duši?
Zašto me trese groznica nemira
baš noćas dok plamte baklje
i na nebu se treperave zvijezde roje
dok muzika i ples zovu
zaboravu da um se preda?
Ne, nije to šapat trenutka
već prigušeni urlik epohe.
ELEMENT VIŠKA
Momak je zdrav, mlad i lijep
naočit, šarmantan i pametan
završio je srednju školu, pa fakultet
zatim magistrirao, pa doktorirao.
Idu mu društvene nauke
zanima ga filozofija
redovno konzumira umjetnost
a često razmišlja o kulturi.
Prijavio se još ranije
na biro za zapošljavanje
i odmah su mu rekli:
„Otiđi na rendgen
pa donesi snimak naredni put
kad ti pada termin
za redovno javljanje.“
Odradio nalog u zadanom roku
ali nisu ništa rekli mu o poslu.
Kada je donio magistarsku diplomu
odmah su mu naložili
da obavi obavezno CT glave
mada mu nisu objasnili
čemu bi trebali da posluži snimak
pa da počnu da pričaju o poslu.
Prekrila je birokratska šutnja
termine za redovno javljanje
dane, mjesece i godine,
te u međuvremenu momak dobi
i doktorsko zvanje.
Ali kad je diplomu prebacio kroz šalter
sa druge strane začu se glas:
„Hitno na magnetnu rezonancu!“
Marljivom momku nije teško pao
ni novi zahtjev sa biroa.
U nalazu piše – sve je uredu
potpis stoji a ispod pečat
kompetentnog lica,
pa slijedeći put na terminu
preda bijeli nalaz i crni snimak
pa zapita kroz šalterski rupu:
„Oprostite, koji je smisao ovog cirkusa?“
Sa druge strane progovara glas
jasan, glasan i nadasve hladan:
„Znate, imamo kod vas očiti problem
ali je neriješiv u ovom vremenu
tehnika nam još uvijek kaska
za vizionarskom kolektivnom spoznajom o individualnosti,
te još uvijek ne može da se identifikuje
vaš očigledan element viška.“
Momak bez riječi uze ovjereni karton
na kojem se preklapaju bezbrojni pečati
zaklopi ga u radnu knjižicu
i dok je napuštao biro za zapošljavanje
dođe mu misao u svečanom flešu:
„Eh, ta tehnika – baš je nezahvalna!
Čovjek je sa mukom stvara
a ona se tako često okreće protiv njega.“
PROBUDI SE USPAVANI SVIJETE
Nama je u ovom neizvjesnom času
Potreban stisak prijateljske ruke.
Nama je noćas suza u glasu
-Probudi se uspavani svijete!
Nama je tako daleko sutra
Kolone ljudi u nepoznato lete.
Ko zna šta će destit' se do jutra
-Probudi se uspavani svijete!
Uzdasi su teški, preteški
Eksplozije kvare djeci san
I sarajevski golubovi vole Kijev
-Slobode će svanuti dan.
Strašno je u carstvu mraka
iza ugla može biti zamka,
teška tuga krila nam je stisla
na rubu ambisa,
oko nas su odlučni ljudi
prkos naš nemoj da vas čudi:
„Hajde svijete, probudi se sad!“
Sarajevo, 2022. god.
FINALNA KAMPANJA
Sve u svemu, u potpunosti razumijem vaše stavove
na kraju krajeva – istina, pravda i sloboda
su naši zajednički ideali
kojima težimo svim silama, bez ikakve kalkulacije.
.....
Dosta mi je šuplje
ne mogu da slušam ublehe i obmane.
pusti me na miru čovječe više
daj, obiđi me.
Cijeli život sluša lakrdijaše
maglu prdaju,
a kada ih pitam: „Ima li igdje mene tu?“
pogled skrivju.
.....
„Slušaj momak, nije baš sve tako crno
vrijeme je za promjene!
Treba da prepoznaš pozitivnu vibru u zraku.
Budi na pravoj strani historije!“
Izađi , zaokruži nekoga na listi
u vremenu se snađi
ne mogu svi biti isti
daj da isponimo kutiju do kraja
da vratimo osmijeh na lice punog sjaja.
.............
Međutima, moramo traćiti realne modalitete
za prevazilaženje postojećeg stanja,
gdje je ogroman broj nagomilanih problema,
ali mi smo spremni preuzeti odgovornost
i garantujem opći prosperitet.
MOJ GLAS
Moji su snovi spakovani tu u frižideru
medije dok istražujem meni mozak peru
trebao bih bit nešto kao vakum duha
koji nema kreacije, niti ima sluha.
Svakog dana da se vrtim u začaranom krugu
da ne vidim nikad sunca, nit' prekrasnu dugu
da aplaudiram žestoko i ne pričam ništa
sa kravatom da se šećem skockan kao pišta.
Moj glas trebate zaslužit'
nešto nivo trebate nam pružit'
snove davne oživite sada
tu u centru voljenoga grada.
NA DAN IZBORA
Prijatelju stari, moraš neke stvari
postaviti po nekoj logici
nekada smo išli na pecanje skupa
a tebe danas vozi limuzina skupa.
Postao si faca sa te-ve ekrana
daješ komentare na dnevniku
često mijenjaš od mobilnog broj
ne poznaješ nikog, nisi više svoj!
Halo Harise! Hajde javi se!
Aman Hare, nisu najvažnije pare.
Meni su neki trebali papiri
rekli su mi: „De potraži Harisa!“
Kod njega su ključevi, kod njega je teka
taj može naći i ptičijeg mlijeka!
Dugo sam ganjao Hareta po gradu
ne možeš ga nikako ulovit.
Zabavio sam se o svome jadu
vodama tim mutnim ne znam plivati.
Halo Harise! Hajde javi se!
Aman Hare, nisu najvažnije pare.
Kotrlja se vrijeme i godine idu
mandat brzo proleti
izbori se bliže, foteljaši lude
birači će da im presude.
Nemoj zvati, ni poruke slati
kada došđe dan izbor!
Sigurno ću biti daleko odavdje
otiću na pecanje bez pribora.
Halo Harise! Nemoj javljat' se!
Aman Hare, nisu najvažnije pare.
NAŠA DRAGA DOMOVINA
Sakriven je žar koji potiče
da se pjesma rasplamsa,
tražit' ćemo i dalje tajne puteve
da skinemo teške okove.
Duge su to bile, teške godine
da se nikad više ne vrate
ponovo se traži od nas da budemo zmajevi
da vidimo za horizonta.
Slapovi blistaju
nose čežnju, nose sjećanja.
gdje ću ja otići
pa da opet budem nasmijena?
Ljubav ovdje vječno
sijat će u tami
vrzani smo tajnim užetom,
jedna i jedina
ostaje u srcu
naša draga domovine.
Veliki gradovi
nižu se jeedan za drugim
ali duša zapjeva samo tamo gdje je rođena.
SAN O PRAVDI
Trčim na trolu
pjesma u molu
prati me u korak,
potpotu tražim
za pticu važim
koja se ne uklapa.
Ne mogu mijenjat'
duhovni kod
neki sam čudan ljudski rod,
što putuje kroz
prostor i vrijeme
strpljivo nosim teško brema.
„Jarane stari
nemoj da se kvari
ono što je bilo nekada,
prešaltaj brzinu
savladaj krivinu
sretan put ti želim ja!“
Reciklirane laže za mene ne važe
moramo smislit' nešto novo, efektno!
Nador nad etičkim kodeskom slijedi
nema drugog načina stanje da se sredi.
San o pravdi – ostaje
reforma se mora provest' – dosta je!
Pokuš'o sam biti ono što i nisam
muziku sam zaključao u sefove,
ali nisam mogao ono što je glavno
praviti skandale i gafove.
Evo danas pružam ruku pomirenja
hajde da unarijedimo opće stanje skupa
ostat će nam samo ljuštura od društva
a unurta riječ – prazna i glupa.
Jarane stari
postavka se kvari
popuštaju noseći stubovi.
Ako nešto soliram
mislit ćeš da foliram
veo je nad replikom historijskih izbora.
RECENZIJA: MILORAD KOSTIĆ - BALKANSKA PRINCEZA I NJEN ZMAJ LJUBAVI
Osvrt na poetski i muzički performans književnika Ibrahima Osmanbašića
ili Esej o ljubavnicima izgubljene rock generacije 60-tih
Porijeklo ljubavi je drevno i skriveno. Porijeklo ljudskosti također. Ta dva centra ljudske duše nalazila su se uvijek otvorenih vrata da ih dobar znalac pronađe i uzdigne u visine sreće u zemlji veselja, smiraja i trajnog čistog mira, pitka poput kraljevske malvazije. Pred nama se nalazi čovjek, usuđujem se reći Umjetnik sa velikim slovom, koji je na neki način postao i poetska legenda ovoga grada. Upravo Osmanbašić je povezao nevezane elemente čiste poezije i odsjaj eha dobre rock muzike, te tako je stvorio jedan most koji želi preći svako imalo žedan iskrenosti i unutrašnjeg simbolizma. Zaljubljeni Zmaj nije samo simbolizam, to je svojevrsni krik i bola i očaja razočaranog čovjeka, razočaranog jer caruje zlo koje duboko tišti ljudsku dobrotu. Osnovna osobitost poezije Ibrahima Osmanbašića je foničnost. Rođem 1964. godine u Janji, školovao se u Sarajevu, Ibrahim i da je htio nije mogao ostati gluh na izazovnu sarajevsku rock scenu koja je bila i ostala vodeća u regionu decenijama. U takvom okruženju stasao je kao mladi pjesnik duboko svjestan svoga kvaliteta. Tonalitet svojih pjesama kalio je dugo i iskijavao male pogreške bruseći stih do savršenstva. Tako ga danas i smatramo za jednog od vodećih književnika bosanskohercegovačke poetske i prozne scene. U muzici je njegov doprinos skromniji ali i izazovniji. Ne nudeći puno novog naš Ibrahim ipak daje individualni pečat svakoj pjesmi ne samo kao kantautor nego i kao vrstan scenarista solidnih muzičkih performansi. Iako u blagom raskoraku muzika i tekst postižu određen kvalitetni kliše koji nagoni slušaoca kao muzičkog konzumenta na ponovo preslušavanje ili slušno isčitavanje tih prelijepo obrađenih i izvrsno muzički izvedenih literarnih predložaka i komada. U polifoničnom saglasju Osmanbašić je uspio produbiti poetski rez u psihi čovjeka nudeći rješenja čvrsto a ne stidljivo, transparentno a ne zakulisno. Upravo budeći draž za novim i pojmljivim.
Kada je veliki pjesnik Velimir Hlebnjikov ušao u eksperimentalnu fazu poezije nije ni slutio da je taj novi pravac ili bolje rečeno kurs izrodio mnoge vrle pjesnike koji su razmakli granice pojavnosti i ponudili novitete u poetskim rješenjima. Hlebnjikov stihuje: Kad sebi budem dosadio,/ U sunce zlatno ću se baciti/ Odjeven u krilo šuštavo,/ Svetinju i blato u jedno ću sliti./ Čitajući i slušajući Osmanbašića upravo doživljavamo duboke emotivne porive koji nas i vode ka ekstatičnoj i ekspersivnoj simbolici u svijetu zatamljene impresije. Kada je velikan evropske rock scene Željko Bebek u posljednjem albumu sa naslovom Uspavanka za Radmilu M rađenom sa Bregovićem i Bijelim dugmetom zapjevao: Ej, kamo sreće/ da si tu ovo veče/ perzijska princezo.! Bio je svjestan da motiv Bitange i princeze uklapa se slojevito u ram rock muzike koji svojim dividendama kreira rekurs svojevrsnog besmisla. Naš Ibrahim će se hrabro nasloniti na ponuđeno i pružiti princezu sa Balkana! Zašto balkanska princeza? Upravo zato jer je u nju zaljubljen Zmaj, Zmaj ključni junak cjelokupnog muzičkog i lirskog performansa Ibrahima Osmanbašića. Naš poeta stihuje i pjeva:
BALKANSKA PRINCEZO
Ne gledaj me tim očima zelenim
duša mi se uznemiri i kruni,
Sarajevo tebe zove
pjesme tuge kad se love:
Javi se – balkanska princezo!
Zatim u razarajućem tonu nastavlja:
Tebe prati jato golubova
osmijeh ti je kapija od snova,
riječi tvoje kao ptice
razvesele nježno lice:
Javi se – balkanska princezo!
Pa, zašto tražiti perzijsku pored naših balkanskih princeza, koje takođe vole strasno i inspirišu sve nas jako, ili kako bi i Željko Bebek pjevao: Forte! Fortissimo/ Jako il´ nikako./ Zatim slijede baladni stihovi koji otvaraju vrata duše:
Javi se ponekad
kada sunce gubi sjaj,
kada lađa nade potone
veži srce za stihove.
Liričnost je nešto što se ne može roditi, što se ne može dati u nasljeđe, liričnost je nešto što se ima pokazati, doslutiti, zašaptati, liričnost je u srcu, u blagom osmijehu ironije i vječnosti međ´ zvijezdama i trepetu krila šarenih leptirova.
Toneš tiho u dubine plave
otvaraš dimenzije nove
gdje se ljubav žari, topi
i pretvara u zlatne riječi:
Javi se – balkanska princezo!
Naš Ibrahim sve to zna, njemu je jasna i suština naših bivstvovanja, naših nada i želja, mogućnosti i strahova, i uz ljepotu muzike dejstvuje i gromoglasno uzvikuje:
Kročila si na platformu tajne
sladak nemir obuzima tijelo,
duša trepti – pjesme pjeva
oživjeli su stari snovi:
Javi se – balkanska princezo!
U vrhuncima poetskog nadahnuća zaljubljeni Zmaj nije inertan. U sazvučju silne i moćne mašinerije koje INTERNET zovemo eho se čuje jače. Živi se burnije. Ipak, pjesnikova lira ne zastajkuje, već i trza proizvodeći zvukove dubokog pjesničkog sklada. Od Majakovskog do Jesenjina kratak je put, put do srca slušaoca je dulji i širi. Upravo Ibrahim nam nudi rješenje brzog puta u nutrinu duše svakog čovjeka, u ljepotu skladnog sazvučja i miomir trase pruge koju ljubav zovemo.
Elem, zašto Zaljubljeni Zmaj? Postoje li zmajevi koji nisu zaljubljeni?! Vjerovatno da postoje! Mi treba da budimo zmajeve u nama, a zmajevi će sami ljubav potražiti ispod ovog zvjezdanog neba, ispod ovoga sunca ljubavi gdje nježni lahor caruje i izgubljeni čovjek samuje. Grčki pjesnik Konstantin Kafafi nekada je davno stihovao: Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora/ Naći će se drugi grad bolji od ovog./ Svaki moj napor je ovdje proklet osuđen;/ i srce mi je – kao leš – pokopano./ Dokle će mi um ostati u ovoj tmini./ Upravo ovi tmurni stihovi su svojevrsna uvertira za sljedeće estetsko promatranje naslovljeno O ljubavnicima izgubljene rock generacije 60-tih. Odmah da kažem da ta generacija nije bitnička već nesretna generacija, generacija koja je preživjela rat, a imala je dovoljno moralne snage da pređe preko historijske nepravde i izdigne se preko svih problema kao nekada nepobjedivi feniks. Poeta Ibrahim Osmanbašić je klasičan predstavnik upravo te generacije. U svom prepoznatljivom stilu pjeva:
Moram napisati pjesmu
Moram bol pretočiti u stih
da tuga odzvoni pod suncem
da zađem u te magle guste
nedostajanje tvoje lomi me
srce mi je zalutalo u sjene
a izlaza ne umije da nađe
Tužno i potresno u isti mah. Ipak, poeta u svom maniru, kazuje sagu svoje „Generacije“. To nikako nije bajka sa sretnim završetkom. To je, prije bi se moglo reći elegija i žal za propuštenim.
U hladnoći da se jadno snađe
Grca vrišti i viče kroz pjesmu
Stara mudrost govori da je rat produženje politike, loši političari su ujedno i okrutni ratnici. Ibrahim Osmanbašić se užasava rata i kao vrsni humanista traži izlaz iz te letargije bezizlaza. Malo je poznato čitalačkoj javnosti da neke od svojih boljih stihova je posvjetio Velidu Bajramoviću plemenitom ratniku i vrsnom pjesniku. Rat je suženje svijesti! Ali, baš u ratu nastaju najljepše pjesme. Zaljubljeni Zmaj je junak koji izlazi iz haosa. U poemi Noćno Sunce u uvodu imamo ove opservacije:
Pjesmom liječiš moje ljute rane
što nastaše kad putevi se naši
razdvojiše u strašnoj oluji
u haosu misli i vrtlogu osjećanja
gdje ne mogosmo prepoznati jedno drugo.
Autorova poezija svojim prodorom u psihu pojedinca-čitaoca rastvara zamagljenja i daje jasan uvid. Kroćenje duha silazak u dubinu ekspresije je to olako rečeno a teško izvodljivo.
Gdje si sada moj medu i čemeru?
Sevdah lije, teče kao potok.
Ako je poezija dobra podloga muzici bezvremena htijenja otkrivaju skrivene misli vječnosti.
Bojim se nestaćeš
probudiće te ova dirljiva tišina.
Što je opasnija od gomile riječi
šta li nam je odredila sudba
vatru pakla il´ ljubavi znamen?
Dugo sam čekao na lepet krila
što nosi pjesmu džennetskog zanosa!
Rastrzan tako kao običan čovjek na putu između raja svojih htijenja i pakla mogućnosti i hudi pjesnik luta u svojim snovima težeći smiraju u Bogu. Osmanbašić suptilnom analizom svijesti prevladava i ovaj metafizički pojam i pruža ljubav svim unesrećenim ne samo svoje tragične generacije nego svih generacija ove predivne plave planete. Kosmopolitizam njegovih stihova izdiže poetski rekurs do konceptije apsolutne istine kojima teže sveti tekstovi ne samo Kur`ana, nego i drevnih Veda zamagljenih tamom prošlosti i nanosima blatne trošnosti dok pjesnik traži, dok pjesnik čisti, najveće poetske dragulje ubačene u mastnu i tamnu ilovaču zagubljenih tih ljudskih sudbina.
Pjesma duše i smiraja u zagrljaju ljubavnoga plama.
Smrzavao sam se danima i noćima na vjetrovitim visovima!
Metafizičko prokletstvo ili vješta manipulacija obmane! Odmah da kažem kod našeg pjesnika nema – ili, nego samo – i! Poeta ne može biti licemjeran. Poeta oslikava dušu naturistički u bolu i ne laže niti se izlaže bespotrebnoj patetici. Kao vrstan pjesnik Osmanbašić nudi i rješenja koja su daleko jednostavnija od impresivnih pitanja. Zato i moramo imati na umu da simbioza svjetla i istine rađa samo novo svjetlo i istinu. Ili kako sa dubokom ironijom u satiričnoj pjesmi naš Ibrahim veli:
Lancima se ne može okovati pjesma
Da bi u drugoj pjesmi iskazao:
Zamotaj me prvim mrakom
u brižno čuvane listove pjesama
Tako praveći inherentni sazvuk poetične rime koja trpi duhovne boli našeg Zaljubljenog Zmaja. Poslije egzaltičkog zanosa i najdublje sreće Zmaj shvata da nažalost i ljepoti ljubavi ima kraj.
Iznenada si nestala sa horizonta radosti
Potonuvši u okeanske tirkizne ponore
Ostavila si važne likove u čekaonici epohe
Zatim slijedi poetski smiraj svojevrsno otpuhnuće – nirvana. Zaljubljeni Zmaj postaje svjestan kratkotrajnosti i trošnosti svega i utire svoj put ka kontemplaciji i umirenju najvećih vrijednosti. Kada je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu sama nominacija činila se spornom. Mnogi entuzijasti ipak su zaključili da je dobar rock prepoznat kao vrhunska umjetnost. Ono što je pružio Ibrahim Osmanbašić u svom muzičkom i poetskom performansu u vremenu oko 45 minuta jeste svojevrstan vez od dvanaest pjesama – balada pod naslovima: Pjesma kao sudbina, U letu, Dok šutimo, Ples leptira, Noćno sunce, Čekajući ljubav, Most pjesnika, Na tronu, Balkanska princeza, Svima je potrebna ljubav, Požar ljubavi i Vrati mi se pjesmo, koje sanjajući stvaraju neko finije i suptilnije vrijeme. Zato toplo preporučujem da se ovaj poetski perfomans pažljivo sasluša i stekne ono šta mu i pripada, kultni status bosanskohercegovačke poezije, muzike i književnosti. Hvala!
U Sarajevu, 12. X 2023. god.
Milorad Kostić
SADRŽAJ
PJESMA KAO SUDBINA 5
U LETU 7
DOK ŠUTIMO 9
PLES LEPTIRA 10
NOĆNO SUNCE 11
ČEKAJUĆI LJUBAV 13
MOST PJESNIKA 15
PJESMA NA TRONU 17
BALKANSKA PRINCEZO 18
POŽAR LJUBAVI 19
SVIMA JE POTREBNA LJUBAV 20
VRATI MI SE PJESMO 22
HVALA TI, MUSA 24
LIK SA NOVČANICE 27
SARAJEVSKI KONTRA ĐIR 30
POD TEPIHOM OD TRI METRA 33
HRONOLOGIJA JANJE – UPUTA ZA ČOVJEKA 36
ZADUŽBINA BOSNI 39
PISMO BRATU U TUĐINI 41
TAJNA GRADA 42
VJEČNI DIJALOG 44
ČUVAR SARAJEVSKE ŽIČARE 45
BOSANSKI PJESNIK 47
JEDAN OD ZMAJEVA 49
ZVONO 54
VALJA NOVE MOSTOVE 55
GRADITI NA BALKANU 55
MUZIKA SARAJEVSKOG SNA 57
KAKO SRUŠITI ZIDOVE MEĐU LJUDIMA 59
U JEDNOM TRENUTKU, TAMO NEGDJE 61
BAKLJA SARAJEVSKOG ROKENROLA 62
STOP AUTOKRATIJI 63
MUK SREBRENIČKIH NIŠANA 65
NEZNANO MNOŠTVO 66
NAROČIT RAZGOVOR 69
NEMIR DUHA VREMENA 71
ELEMENT VIŠKA 73
PROBUDI SE USPAVANI SVIJETE 75
FINALNA KAMPANJA 76
MOJ GLAS 77
NA DAN IZBORA 78
NAŠA DRAGA DOMOVINA 80
SAN O PRAVDI 81
RECENZIJA: MILORAD KOSTIĆ - BALKANSKA PRINCEZA I NJEN ZMAJ LJUBAVI 83
SADRŽAJ 90
Zahvaljujem se Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo uz čiju je podršku ova zbirka poezije i objavljena.
Autor