BALKANSKA PJESNIČKA UNIJA / POEZIJA GODINE-2021: REZULTATI KONKURSA-PETI CIKLUS
Prvih 12 najuspješnijih poetskih kreacije na 5.ciklusu BPU/ POEZIJA GODINE-2021
Na konkurs stiglo je 246 apliciralo iz 21 države., koje su ocjenjene od strane Stručknog žirija, a oredak prvih 12 pjesama je sljedeći:
1. Ermin Lagumdžija / BiH / MAJSTORSTVO TIŠINE – 28,76 (CEF BPU br.2)*
2. Ibrahim Osmanbašić / BiH / POETSKO VRIJEME – 28,73 (CEF BPU br.6)*
3. Maja Ivković / Italija / REKA POEZIJE – 28,71 (CEF BPU br.7)*
4. Ivan Gaćina / R. Hrvatska / PRELIJEPI DANE – 27,09 (CEF BPU br.4)*
5. Danijel Miljković / R.Srbija / NOĆAS SMO ZAGRLILI KRAJ / 27,03 (CEF BPU br.2)*
6. Refik Martinović / R. Srbija / ŽEDNE PTICE – 25,92
7. Borče Panov / S. Makedonija / GRLENA – 25,87 (CEF BPU br.2)*
8. Muamer Avdić / Danska / PLAMEN JE – 25,87 (CEF BPU br.6)
9. Mirjana Tomović / BiH / PRED OLTAROM LJUBAVI – 25,72 (CEF BPU br.6)
10. Denis Dželić / Danska / PJESMO MOJA – 25,17 (CEF BPU br.5)
11. Marijan Juretić / R. Hrvatska / MOSTOVI – 25,09 (CEF BPU br.5)
12. Mediha Kapetanović / USA / NE, NEĆU TI PJESMU NAPISATI -25,07 (CEF BPU br.5)
1.mjesto
Ermin Lagumdžija / Bosna i Hercegovina
MAJSTORSTVO TIŠINE
Servirala je jelo kao Rodžer Federer as
pa dugo, punih usta, smišljah kako uzvratiti
riječi odaslane preko mreže naših nesporazuma.
Strane svijeta nezvane se upletoše
i počeše me privlačiti – prstima daljina povlačiti
svaka na svoju stranu nastranosti.
Čekajući da kosti konzervira samoća
koža mi postade grafički list
oplemenjen visokom štampom ljubavi,
prvi od trideset i tri primjerka
iz ciklusa posvećenog posvećenima.
Maestro, alat tvog umijeća nek’ zagrebe i po matrici moga srca!
Učitelju, ti najbolje znaš, krijesnice slatkastog znoja
iz sjećanja čim zatrepere u bojama sa japanskih drvoreza,
vrabac zdravog razuma izletjet će iz lobanje
kao ratnička sova iz pukotine Gromovnikovog čela.
“Koga se tiče ljepota”, procvrkuta ona sirenski zavodljivo,
a meni na oči izbi vrelina drevnih vulkana
u čijem grotlu čuče kiklopi i himere neotpisanih dugova.
Sjećam se:
bacali smo Rubikove kocke
i nadali se dobitku polarne noći,
kada priznao sam sjeni njenog priviđenja
kako mi stihovi usnulih pjesnika naviru na usta,
kako pjenim strašću – nazdravljajući u čast Starih majstora…
“Koga briga”, ponovila je, pa tačku upitnika prešućenog pitanja
šutnula kao loptu, zidanovski elegantno, niz strminu riječnog korita:
Zašto se čari pretpostavljenih vrlina neminovno utapaju
u izvještajima sudskih vještaka
za procjenu vrijednosti
vjernosti?
Umjesto odgovora, ushit mi zatitra na usnama:
zvijezda sam u Sazviježđu obješenjaka
koja blista kao vješalima nepoljuljana odluka!
“Maestro, od sutra ću da igram lutriju”
svečano obznanih i prijeđoh Latinsku ćupriju.
Ne misleći o fijuku atentatorskog metka,
uhvaćen u nevidljivu mrežu svjetskog poretka
razapetu između krajnosti stvaralačkog hira,
sa posljednje st(r)anice uskočih u tramvaj od papira
čiji putnici tek zarezi su i tačke – niti klupka u šapama mačke,
kondukteri stihovi bez rime – razbuktale vatre što ne dime,
a nemušt vozač promašena meta – šutnjom pozlaćena poenta.
*******
2.mjesto
Ibrahim Osmanbašić / Bosna i Hercegovina
POETSKO VRIJEME
U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ...
Uhvaćeni smo u carstvu imaginacije
živjeći u paralelnoj stvaranosti
leteći na krilima plavetnog nadahnuća.
Naš let je pjesma ispunjena zvučnom slikom
stihovi su zamasi krila inspiracije
što nas nose kroz prošlost i budućnost
tvoreći lebdeću stvarnost
između ambisa mašte i iskustva
potičući nepresušnom čežnjom susret sa ljepotom.
Na Baščaršiji voda inspiracije ne jenjava
let golubova nagovještava dženetski smiraj.
Pjesma se prirodno stapa u sebiljsku riječ
odavnina što brani tajne zaljubljenih.
Uz zvuk tramvaja i odjek ezana
uz eho crkvenih zvona i gugut golubova
uz klokot Miljacke i šum vjetrova
obznanjuje se pjesma srca i sjaj duše
u dimenziji što izmiče brojevima
u smislu što izmiče slovima.
Dođu tu – u srce grada ljubavi
u gutljaju studene vode spoznaj istinu
zašto je Sarajevo dom pjesme
u kojem kola poetsko vrijeme
čineći od epoha – trenutke
od osmijeha – stihove
od uzdaha – nezaboravne refrene
što nas prate u stopu
na svim meridijanima i paralelama
dotičući sanjiv zenit i usnuli nadir.
U gradu ljubavi odzvanja sebiljska riječ...
Dođi – čeka te novi početak
o kojem ne znaš ništa
trebaš tek da ga otkriješ
dok stihovi odbrojavaju beskonačno vrijeme
u zamamnoj mašti
koja neobjašnjivim putevima
postaje stvarnost
tu – na Baščaršiji – kod Sebilja
gdje su pohranjene tajne zaljubljenih
još od davnina
da svjedoče o letu ustreptale duše
na krilima poezije.
*******
3.mjesto
Maja Ivković / Italija
REKA POEZIJE
Mogla sam ja
da zavežem jezik u mrtav čvor
povez preko očiju stavim
i da se pravim
slepa i nema,
prste nad pesmom da lomim
dok ih ne slomim,
dok srce ne zamukne
i pesma prepukne
od poniženja i srama...
Mogla sam
da se uz naklon predam
u zemlju crnu od bruke da gledam
dok mi pesmu i život moj
komadaju na sve strane
vrane
što u kljunovima lažno grumenje zlata nose,
i bacaju pred noge bose
svakome koga bljesak zaslepi.
Mogla sam
da zakačim po golim grudima ordenje,
na rasprodaji kupljeno
"za svačiji džep",
samo stih, nevin i lep
ostavim u zamenu,
pa grudi krvave od uboda
ordenje jeftino da krasi
duša da se od tuge ne skrasi
i ne prežali voljeni stih.
Mogla sam da budem
na vrhu piramide
čije se tlo ljulja
zidovi bride,
od težine prisutnih
od grumenja zlata
i ordenja,
dok se zemlja preznojava
od tereta,
i preti
da će se otvoriti
lavu proliti
i sve pretvoriti
u prah.
A ja,
tražena pa gažena
zvana pa prozvana,
za grumen zlata siromašnija
za pesmu celu bogatija,
nad piramidom lebdim,
zemlju pesnika često snim
gde se zlato niz slova sliva
i izliva
u reku poezije.
*******
4.mjesto
Ivan Gaćina, / R. Hrvatska
PRELIJEPI DANE
Prelijepi dane što nevino gledaš
ogledalom sunca napuštenu sobu,
dok u škrinji sjaja uspomene spremaš
razbuktalom nadom sagori tjeskobu.
Čuvarica tame ispod trošnog bloka
gospodari dvorcem od rasutih kosti,
ispod sarkofaga zemlja je duboka,
u predvorju smrti drhte jadni gosti.
Od čarobne zore posudi mi oči
da gledam ljepotu anđeoskih žena,
kao nekad davno neka duša kroči
i rasprši tugu iz podzemnih sjena.
Na krilima nade stihovi zaplove
kad obuzda tminu dalek odjek zvona,
ko veliki pjesnik putujem kroz snove
dok me ne probudi snažan vonj betona.
Pozornicu smrti ljubavlju obasjaj
da studena zemlja upije toplinu,
kad umrle pretke oživi sunčev sjaj
čudotvorne ruke sivilo rasplinu.
Razotkrij mi tajne nebeskoga koda
da beskrajna tama razdani živote,
obnovljena duša po svjetlosti hoda
i podzemljem cvatu cvjetovi ljepote.
Prelijepi dane što zrakama gledaš
kroz zrcalo sunca odaju u grobu,
kada mračne snove škrinji sjaja predaš
razbudit ćeš nade napaćenom robu.
*******
5.mjesto
Danijel Miljković / R.Srbija
NOĆAS SMO ZAGRLILI KRAJ
Ne muči se, ne pravdaj se...
Ne govori više ni reč,
ćuti...
Nesporazum je mogao da
se nasluti.
Problemi skrivani ispod tepiha
morali su se izliti
po blistavom podu...
I one tajne u fiokama života,
što smo sakrili,
nisu mogle u mraku ostati...
Znam, u redu je...
Svejedno nam je postalo,
ništa više nije preostalo,
ni jedan razlog
da se sačuva celina
odavno rasprsnuta...
Umorili su se,
od umora pali,
veliki,
stari ideali
želje
poverenje...
Nestao je smisao.
Ništa,
gotovo ništa više ne postoji,
u beskonačnosti se udaljenost
naša broji...
Ružičasti snovi ostaju
nedosanjani
na njih okačeni lanci i katanci,
valjda je tako,
kad ljubavnici
postaju stranci...
Zauvek, izgleda,
ima kraj...
Bespovratno su izgubljena
očekivanja i maštanja,
predali smo se...
Odveć je kasno za
nova praštanja,
ugasila su se danas
ili možda juče,
nadanja sva...
Nekada jedan,
sada smo sveta dva...
Daleka.
Jedno drugo,
mnogo ranije
mi smo izdali,
noćas smo samo priznali...
Zagrlićemo kraj
i topli maj
pamtiti po njemu...
Slobodna si,
za novo jutro što dolazi,
puštam te,
bez okretanja, odlazi...
*******
6.mjesto
Refik Martinović / R. Srbija
ŽEDNE PTICE
Iznad bašte sanjivih sjećanja
prelijeću prve laste
ispijaju bisernu rosu
bijelih tulipana
koje si voljela
i brala
kad su otvarali svoje krune
u aprilu
i kad su navirale suze
ranog proljeća
a mi dugim poljupcima
grijali ozeble noći.
Bože
koliko samo ljubavi stade
u mojoj i tvojoj duši
dok smo osluškivali
bijela svitanja
i hodali zorom bosi
puteljcima između
prošlosti i ovih
polomljenih dana
koje bih volio zaboraviti.
Dođi večeras
kad zaspu sve ptice
i rijeka utiša
svoje melodije noći...
čekaću te mila
u pritajenim žudnjama
zaboravljenih nadanja
u kojima u dubini duše
tražim zatvorenu školjku
u kojoj se kriju
tajne naših čekanja.
Noćas ću opet
u starim sjećanjima
tražiti sjenke izgubljenih putnika
čije su staze davno zarasle
i zalutale mornare
bez kormilara i luke
što ih oluje i bure
odniješe u bespuća.
Noćas ću draga
slušati
pjesme žednih ptica
i tišine koje umiru u noći
jer prave ljubavi
uvijek ćute i srcem govore
a moji stihovi su noćas
satkani od bola
i kletvi djevojačkih suza
jer bili smo grešnici
i dugo ćemo pjevati
pjesme žednih ptica.
*******
7.mjesto
Borče Panov / S. Makedonija
GRLENA
da nosiš pogled kao neizgovorenu reč,
da ga sačuvaš kao zrno peska
u školjci ćutanja,
dok ti od jednog do drugog oka
putuje oblak
mnogih nevremena, koji nikada neće zagrmiti...
i dok više ne očekuješ da se vrate
riječi koje su ti se preselile u ljude
kao ptice selice koje uvek prave gnijezda
na najbližem meridijanu do sunca −
da odlijepiš dan od usana
i noć od zenica
i da se sjetiš da lepota je kao zlatna prašina
na krilima leptira
kog ne smeš da uhvatiš prstima...
da očekuješ proljeće
i da ponovo usnama bereš
ono što si posijao rukama.
*******
8.mjesto
Muamer Avdić / Danska
PLAMEN JE
Šta u sebi sanjaš, jutro ili dugu,
kad ti svaka riječ dva sječiva ima.
Tupim plijeviš korov po samrtnom lugu,
oštrim sjećeš cvijeće po modrim grudima.
Bježim tvome oku da bih mu se skrio,
i ponovo da te iz nesna ukradam.
Dugobojan veo da bih tvoj otkrio,
dok rasplićem staze, ko meteor padam.
Usnuo sam jednom u leglu sutona,
po njegovoj sjeti dozivo sam prošlo,
osužilo zvučje iz lova je došlo,
samo svehla vrba pozna Apollona.
Poput noćobdije što kruži po mraku,
slijep, uporno tvrd i da će probit led.
Topim se u tvome skladu, u koraku,
sto puta izgubih, sad samo čekam red.
*******
9.mjesto
Mirjana Tomović / Bosna i Hercegovina
PRED OLTAROM LJUBAVI
Kako da se u mračno doba
bez ljudskosti, ideala i savesti
pred oltarom duhovne suptilnosti
usudim na srknavljenje rečima
magije svemoćne ljubavi?
Kao da se utopila u suzama
tužna i iscrpljena
od patnje kojoj je svedočila,
pa tavori u tami, na dnu potoka,
što od suza u jezero narasta,
dok ne poteče rekama
i pohita da se u dno ukopa,
skrivena duboko pod stenama
kao biser školjki u njedrima
što prebiva na dnu mora....
Čini se da je ipak prisutna
dok je duša željno doziva,
ali je duboko u nama
sa duhovnim blagom skrivena
bez dodira sa pojavama
od kojih je ranjena i ponižena,
a na površini su samo sećanja,
na sreću, radosti i ushićenja,
kao obećanje i kao opomena.
Pred pretnjama u ledenim danima
kao da je s lastama u jatu
odletela u toplije krajeve
gde ljudi imaju srećne osmehe
ambicije, snove i razumevanje,
da se vrati nekad na ognjište
kad bude u duši toplije,
kad svetlost duhovna
pokrene tokove iskrene,
i stvarnost otopi iluzije,
a sleđena srca
iz zimskog sna se probude...
Kao da je prognana porocima
prešla u neke druge dimenzije
da nas odsustvom kazni
i da nas opomene
da se bez oholosti, mržnje u duši,
čistog srca i u časnoj odori
jedino ide pred oltar ljubavi...
Kao da se, posramljena
porocima i obmanama
pod zastore podsvesti sakrila,
kao da je, ponižena
od podlosti i licemerja
u duši obamrla
pa moć i snagu obnavlja
melemima duhovnog nasleđa
čekajući nagoveštaj vraćanja
iskrenosti i svesti razdoblja...
Iz daljine kao da nam poručuje
sa nadom da ćemo shvatiti:
„ Pred oltar istinite ljubavi,
krune duhovne suptilnosti,
dolazi se samo čistog srca
iskreno i u časnoj odori...“
*******
10.mjesto
Denis Dželić / Danska
PJESMO MOJA
Ponekad iz dubokog sna
ispliva lijep ljubavni stih,
kao cvijet lotosa, mirisan i tih.
Ponavljam ga u snovima da ga zapišem,
zarobim u knjigu, možda u pjesmu,
stavim na policu, okujem slovima.
Kada sklopim oči,
pojure misli iza horizonta bez vremena,
u ljepotu poezije, u zlatnu šumu.
Dvije golubice odvedu me do božanske muzike,
Tu me čeka Erato, smiješi se,
prstima prebire po žicama kitare.
Padnem na koljena pred ljepotom, naklonim joj se,
iz mene poteče ljubav,
sretan, u zanosu recitujem stihove.
Muza Erato uživa. Plješće rukama. Kliče!
Predivno! Veličanstveno! Bravo pjesniče!
A onda pukne san, prenem se,
uhvatim se za stihove,
slijedim ljepotu umjetnosti
da ne krenu u druge tokove.
Uputim se ka plamičcima šafrana
koji najavljuju zore i poželim to zapisati,
ali krilati konji jutra
ružičastim kopitama pogaze i obrišu snove.
Pjesmo moja, znam još vijek si živa,
u meni udaraš kao damar,
ostala si zaglavljena negdje između maglovite jave
i zlatne kapije sna.
Ostani tu u toplini srca, okrutan je svijet,
nije vrijedan tvoje ljepote,
zaprljali bi te, našli hiljade mana,
u meni ćeš biti voljena, sačuvana, neokaljana.
Pjesmo moja, nisi htjela u svijet,
odabrala si mene za svoj izlet.
Jednom kad zauvijek zaspem,
krasit ćeš mi vječnost,
kao bijeli mirtin cvijet.
*******
11.mjesto
Marijan Juretić / R. Hrvatska
MOSTOVI
Kada te koloplet odnese u nedogled
Pa ne znaš ni gdje si, ni što si…
Film u životu ili život u filmu?
Tko si?
Ima li još živòta?
Ima li još mostova?
Ili je sve to samo film, samo privid?
Postoji li uopće stvarnost?
Je li cijeli život samo umišljaj? Samo san?
Što je stvarno u životu?
Što poslije života ostaje? Zar sve prolazi? Nestaje?
Da li mostovi spajaju, razdvajaju
Ili samo neke trenutke premošćuju?
Je li život samo čekanje da se dogodi
Ono zbog čega vrijedi živjeti?
Jesu li svi mostovi ostali u okrugu Madison?
Ili su samo na filmu?
Mogu li pronaći pravi, stvarni most u životu?
Gdje je? U Madisonu?
U Pragu ili u Sarajevu?
U Rijeci ili u Zagrebu?
Može li nekoliko dana biti dovoljno?
Mogu li četiri dana život spasiti?
Može li jedna noć životu smisao vratiti?
Kako cijeli život na pogrešnoj obali opravdati?
Milijuni pitanja, a nema odgovora.
Samo su još dani preostali.
Koliko dana? Dovoljno?
Nekamo bi trebalo krenuti.
Nešto pokušati, tražiti, vidjeti…
Treba li putovati?
Treba li razgovarati?
Ili je na kraju svega dovoljno sanjati?
Samo sanjati…
*******
12.mjesto
Mediha Kapetanović / USA
NE, NEĆU TI PJESMU NAPISATI
Još nekoliko krugova, ko nijemi govor beskraja
obnažene žeđi prosu se na zarobljenu sliku.
Nenapisana pjesma mislima počinje da osvaja.
Pulsira sve brže. Osjetim je. Već je na vidiku.
Al’ miris rane u grudima injem čelo orosi.
Pahulje u ludom smuku niz trnovitu stazu,
tugom uličnih svjetiljki, oduševljenje pokosi.
Mogli smo imati dvije duše u istom mlazu.
S nevjericom u meni pjesma je plakala.
Na svijetlu je plesati htjela, izaći iz mraka,
al’ je u kosmosu čežnje samoću ugledala.
Budućnost nijema ostade da leži i bez zraka.
Zato ti neću i ne mogu pjesmu napisati.
Ostaće na bijeloj hartiji snažnija no ikad,
u ritmu čežnje na možebitnošću da se klati
i kroz gologlavo granje da se dovlači u sumrak.
KNSINFO/1.7.2021.g.