Udruženje KNS/Sarajevo/BiH
BALKANSKA PJESNIČKA UNIJA / POEZIJA GODINE-2022
Dvanaest prvoplasiranih pjesama / BPU-8 ciklus
1. mjesto
Jovan N. Bundalo / R. Srbija /
BIĆEŠ SA MNOM U VEČNOSTI
Primila me studna tama, ispod svoga hladnog krila,
pojeli su dani sebe, k'o što zore noći jedu,
ni ja tužan ne verujem, da je ona ikad bila,
u naručju ovih ruku, što sad glade kosu sedu.
I pitam se al` bez nade, da li me je ikad snila?
Često ćutim svu noć budan, u predvorju njenih snova
kao sražar ispred vrata zastrašujem udvarače,
u stihove zapisujem lepe reči, sričem slova
u pesmama što joj pevam, staro vreme setno plače,
pa mi dušu svakog jutra, zaposedne tuga nova.
S njom danjujem polu budan, s njom se budim u osvite,
budnom mi je rana ljuta, u snovima nežna svila,
gori java poput vatre, a snovi me od zla štite.
Po danu je pelin gorki, a u noći ljubav mila
u tavninu lednih noći, sve su moje patnje skrite.
Iz pupoljka cvet se rađa, bleda zora s nadom rudi,
na lišaju mokrog panja, niče nova sreća živa,
po snovima zažubori, nešto što mi želje budi.
Samo u snu ona mi se, nežnim glasom odaziva
ta čarobna iluzija, kratkim snima nadu nudi.
Tek pred zoru iskrade se, ode tiho kao sena,
na jastuku ne ostavi ni obrise svoje glave,
ja se smešim, još mi lice dodiruje kosa njena,
u omami sanjam oči, kad zelene, a kad plave,
a po danu kad žmurim, k'o list trepti draga sena.
Dok smrt ćuti ispred vrata, ja šapućem njeno ime
hteo bih ga upamtiti, duša mi se s nadom gosti.
Rekao mi neki starac, u sumraku svoje zime:
K'o poslednji u svest uđe biće s tobom u večnosti,
žudne snove, bolnu javu, k`o isposnik tešim time.
2. mjesto
Radmilo Mojović / Njemačka
DA, JA SAM TAJ ŠTO MOKRI PO GROBLJU
(Mržnja je naša kob,
dok god religija srcem upravlja)
Privržen pristaša prikladno mrzovoljan i ljut,
kročih međ' mrtve munjen, mržnjom ogrnut.
Podbuhla ružnjožuja jesen kisi niz obraz.
Žalojed me štipa za srce k'o mrski mraz.
Treba sva groblja preorati i sjećanja pobiti,
a molitvu zvonjaru o vrat ovnu nek' se klati.
O sirota rajo, beskućničke duše gole!
Mrzim sebe, mrzim i vas mrtvačke budale!
Ušikali se jetimi glupošću i sad bazde na smrt.
Ošamutiše me k'o vrelo tuge i vražji vrt.
Buljuk bijesa skolesa mi mis’o što tamo-amo trči,
gledao sam mržnju u oči i tu mrtvaju što štrči.
Uđ’ u groblje vjerska pustahijo i trijebi bar korov!
Ne mumulači mulcima o raju uz Božji blagoslov!
Lako je zasukati na tuđoj muci suzu i rukav,
al’ grijeh je da luđački put miriše na sirotinjsku krv.
Ukislo je i vrijeme i ljudi, smrdonja smrdušu guši,
stid se u paklu živog groblja začas u mržnju preruši.
Ja vam se rode rugam i jezik pogani, marvo, plazim,
pologlešijo ravnodušna, o jadnici po vama gazim.
Zar je svrha uma sraz vradžbi i pitkog razuma…?
Ružim, psujem režim i odore crnjogavranih đuturuma!
O djeco…, o vjersko krdo, bando božja,
zajapureni zvrkavci u kamenu krutog osmijeha.
O žalosne majčurine, prokleta vam utroba,
što rađaste tamo gdje je ljubav religiji sluga!
Pa hodam od drage do druga, od krsta do nekrsta,
kroz mržnjosrca ne bi li me odvojili od Hrista.
Teško narodu koji od Boga napravi čovjeka,
a od ljudskog stvora, stvori sveca dovijeka.
Prosvjećenost umnoglava izašla s očima u šetnju,
sretoh je na groblju, vrši nuždu u inad vjetru.
Skrušeno me suznim pogledom povi i pita:
„Jes' ti onaj što mokri grobljem i proklinje Tita?“
3. mjesto
Mirjana Tomović / BiH
PRED VATROMETOM UŽASA
Svet apsurda se urušava
erupcijom potisnutog zla
dok se nižu pred očima
slike ruševina i stradanja.
Da se ne utopim u beznađu
u sutonu ljudskosti
i nemoć prihvatim kao sudbinu
bez glasa suzu po suzu
pred vatrometom užasa
nižem kao opomenu i molitvu
u odu razumu, životu i slobodi…
Kad tišina utiša buku
erupcije zla i bubnjeva rata,
a skamenjena suza u oku
kruniše učinak besmisla
čime isceliti ranjenu dušu
posle paklenog vatrometa
na zgarištu savesti i razuma?
Šta će opravdati šutnju
u cikličnom pohodu
razuzdanog bezumlja
pred sudom vremena?
Šta će spokoj pravednika
vratiti nedužnom snu
i šta će radost življenja
posle demonskog pira
izbezumljenih silnika
vratiti uplašenom detetu
uplakanoj majci i očajnom čoveku?
Pred trijunfom demona bez savesti
sirove sile i oholosti osvetoljubive,
da se ne izgubim u tami
i ustuknem pred avetima
što mrve telo i dušu tlače,
vrištim u sebi, kao bez glasa
i nižem suzu po suzu
u vapaj razumu, životu i slobodi:
- trgni se iz bunila apatije,
odbaci nečasne okove
i protiv surovih silnika
digni glas do neba,
poniženi i nedužni čoveče!
4. mjesto
Denis Dželić / Danska
TO SAM JA
Jutro je ovo mokro,
sa misli mojih vise kapljice rose,
otegla se šezdeset i neka godina,
sjećanja brišu prašinu sa polica života,
u sobi miriše kultura iz knjiga,
Indija, upaljena sandalovina.
Ko sam ja? - pitam se.
Sa zvučnika Pink Floyd muzika,
na stolu radnom tvoja slika,
sve je tu, tu si i ti, ali kao da nisi.
Nisam pjesnik lijepog stiha i rime,
pjesnik sam mraka jeseni i zime.
Samo jedna zraka toplote
zasja kad izgovorim tvoje ime.
Eto. To sam ja!
5. mjesto
Miro Kasipović / R. Hrvatska
ZEMLJA VOJNIKA GORČINA
(Sjeni Maka Dizdara)
Od onijeh dana
putovah.
Neprebolna rana,
ne stigoh
do bitka,
retka,
svitka,
ispod
stećka.
Do značenja cvitka,
svevremenih,
s kamenih biliga
ruka raširenih.
Odlažah na greb
tebi Gorčine,
ne dođoh
kroz mrčine,
od kučine pomrčine,
do istine.
Teško željah
vam i zdola
tam i zgora
Modroj rijeci
do izvora.
Po njoj,
od vajkada,
vojske i askeri,
pukovnije, legije,
časnici, veziri,
putopisci, satnije,
čete i dizdari
prolažahu.
Uz nju
ljube,
nejač i udove
očinjega vida
isplakhu.
I ovaj vakat.
Što nam je
činiti
Dizdare Gorčine?
Na dva i na tri podijeli se,
nepodjeli,
ostavina.
Iz dva i tri sastavi se,
nesastavi
zemlja Gorčine.
Tvoja baština.
Izdijeli se i rastavi,
nerastavi
pjesmovina,
moja didovina.
Kosaru hoće u roblje
Ugrabiti,
iz starine,
otadžbine,
naše
domovine.
Zar opet,
„U pet i pet vojni
bez štita i oklopa“,
brate Gorčine.
6. mjesto
Ivan Gaćina / R. Hrvatska
PRENI SE LARISA
Pođimo, Larisa, u malenu valu
gdje šapuću vjetri nadnaravne tajne,
a žudnja me budi na morskome žalu
kad razgale tamu tvoje oči sjajne.
Dok mistične sjajke sedefastih slova
razdanjuju maglu kanji pristaništa
misli slobodare od jave do snova
da rasplinu tugu zemnog čistilišta.
Ne boj se, Larisa, jer sam velik borac,
pjesničkim ću perom obojit praznine,
a kad moje jastvo preobrazi Tvorac
plovit ćemo lađom u rajske visine.
U dopovlju svjetla Posejdon se mršti
kad mu jednoumlje svlada Kama Sutra,
a gola taština iz bezdana pršti
da se stvori kaos sred ružičnog jutra.
Raduj se, Larisa, kad zaplove rime
kroz skrovitu raskoš Gordijevog čvora,
dok nam ljubav kroje oseke i plime
nosi nas pučina Jadranskoga mora.
Božica si snova, krasna Melibeja,
što pogledom kradeš miris pramaljeća,
zavodiš lukavstvom vještog korifeja
da poučiš vile što je prava sreća.
Preni se, Larisa, dok još nade ima,
da crtamo staze što u život vode,
tamo gdje se ljubav klanja prosjacima
i gdje moji versi u zvjezdarju brode.
7. mjesto
Vjekoslav Vukadin / Holandija
NE TREBA MI ZLATNO RUNO
Ne treba mi zlatno runo,
nit’odora s carskom krunom,
ni svemoćno ogledalo.
Ja se ne bih znao snaći u raskoši.
Ne treba mi dvor, ni sluge,
niti narod
da mu budem vođa.
Ja se ne bih znao snaći da sam veći.
Niti da sam zlatousti,
Novi Svetac
što na srcu nosi grešku,
al’ je krije.
Ja se ne bih znao snaći u molitvi.
Ne treba mi drum, ni kočije
da obiđem svijet,
čuda svjetska.
Ja se ne bih znao snaći u tom čudu.
Da je meni srest’ čovjeka,
u ovom’ ljudskom paklu,
da se lijepo ispričamo.
Tada bih se znao snaći -
u ljudskosti.
Tada bih se znao snaći.
8. Slavko Mali / R. Srbija
TAMO NEGDE NA KRAJU I POČETKU SVEGA
Kažu mi da sam baksuz, da ne volim ljude
previše olako sude
mojim očima kroz njIh što gledaju,
ne vide da u mom srcu žive
nežno lane, beli zec
žuto mače, pas bez repa,
devojka slepa
čovek bez ruku i nogu…
Da ja ne mogu
kao drugi da se smejem,
moje je srce od stakla i može da prsne
jer svakim danom je sve više onih
što u njemu traže utočište
deca što vrište,
bolesni starci,
svi oni emigranti što beže od života
tražeći život.
Zato ne mogu da budem nasmejan
jer ni u meni više života nema,
otišao bih negde sa svima njima
negde gde ljubavi ima za sve,
ali srce mi je puno naprslina
i suza mi se sliva
niz osedelu bradu,
jer čitavog života tražim to mesto
a život je na izmaku
i čujem u daljini zvonce na jagnjetu,
pesmu slavuja
frulu čobančeta.
I sve manje sve mi smeta,
osmeh mi na licu žari
jer to se mesto pronađe
kad čovek dovoljno ostari,
da mu srce stakleno,
puno tužnih stvorenja
ne izdrži više, pukne
i pusti ih srećne da se rastrče
po cvetnoj livadi,
a on, dok prepukla srca pada
pune duše gleda -
nežno lane
belog zeca
žuto mače
psa bez repa
devojku slepu
i čoveka bez ruku i nogu
kako puni radosti odjednom sve mogu.
9. mjesto
Borislav Batin / R.Srbija
I DA SE SUSRETNEMO…
Odocnila je u zauveku
Zakasnela aprilska kiša
Pljusak nalik letu uzaludnom
Sve guta prašina osim suza
Tuč suzni prodire, dubi daljinom...
Prepoznajem po koži ostareloj
Sve svoje živote i nasilne smrti
Otvaraju se grotla, vulkani ključale krvi
Trovanje apsurdom ne prašta...
Sve i da me: Sretneš
Nasmeješ se
Pružiš mi obe ruke
Poljubiš me u čelo
U oko
U obraz
Udaljiš se za korak
Ne ispuštajući mi ruke
Pogledaš me: Onako
I poljubiš mi strasno suve-usne
Gricneš ih nežno
Raspukle, krvave usne od bola...
Ne, ništa nije ni nalik sećanjima
Hodamo u korak
Posrćeš, smejući se govoriš neke moje davne reči
Moj treptaj u glasu strasti
Odlazimo nekudu dalekom
Još ne shvataš
Nisam ti ništa ni rekao
Ovako zagrljenu još čuvam te
Da ne ispariš
Sa odocnelošću u zauveku
Jedne zakasnele aprilske kiše
Pljusku nalik uzaludnom letu
U kom tuč suza dubi daljinom
Sve moje živote i nasilne smrti...
10. mjesto
Dragan Mitić / Slovenija
LEPOTA NIJE NIŠTA DRUGO NEGO NASLIKANA TI
lepota nije ništa drugo
nego naslikana ti
zato tumaram danima
grebem noktima
po uspomenama
za sada praznih ruku
pa strpljivošću pčela
skupljam ti nektar
čudno da lebdim u vazduhu
sa svom težinom žudnje
inače otežao svetu
tražim te i tamo gde ne smeš da postojiš
u tuđim mislima
makar ružno preslikana
pa krenem noćima
lopatom srdžbe i pijukom mržnje
rudarim u htenjima
dubljim od smisla
od obronka sveta
do dna bezdana
a tamo
nekoliko sramežljivih pogleda
iz lepih navika svakdana
al' tebe nema
nema te tako, da si cela
kao na živoj slici
a na njoj divota
da ti zastane srce
ne za dugo
a za tren zna prestati kucati
kad ti ugledam lice
jer lepota nije ništa drugo
nego naslikana ti
11. mjesto
Tatjana Tomoć / BiH
KALIPSO
Strastveni interludij na otoku čuda,
iskra varljive moći
i uzaludno prizivanje ljubavi;
skrivena nada uz obećanje besmrtnosti,
dok konceptualni umjetnik
uobličava scenarij sasvim druge vrste.
Ah ti Ahajci!
U sanjivoj atmosferi
melanholične rezignacije
dođu i iščeznu kao talasi izmaglice.
U trenu pretvorena
u tek blijedi pramičak sjećanja,
božica ljepote, tišine i mira,
pogledom ispraća odlazeću barku,
dok oštar ubod ispod prsne kosti
signalizira stvarne,
i gotovo sasvim ljudske,
ožiljke žalosti.
12. mjesto
Ifeta Hrnjić / BiH
KAKO SAM VOLJELA ČEKANJE
Pogledom si znao
nježno izgovarati
najljepše riječi ljubavi,
čežnjivo milovati
moje usplahireno čekanje
na stepenicama želja.
O, kako sam voljela to čekanje!
Svakim danom
bivalo je drugačije.
Nekad svezano u čvor,
koji sam vrhovima misli
satima razvezivala,
nekad je kao klobuk magle,
čuvalo moje strepnje
iznad svakodnevice.
Trajanjem je sraslo
sa drhtajem duše,
s mojim nemirima,
što su ih nevjerne sjenke
crtale po zidovima
nasmješenih nadanja.
Ponekad sam znala
zasivljenim jutrima
nacrtati sunce,
da te ugledam
prije nego što me
nedostajanje zaboli.
O, kako sam voljela to čekanje,
te zamamne poglede
što mirišu na dodire,
maštovitim kistom
tvoje duše oslikane,
u sjećanju što mi ostaše.
Ibrahim Osmanbašić
Predsjednik KNS Udruženja
KNSINFO/ 4.5.2022.g.