Intervju: Ibrahim Osmanbašić – Predsjednik udruženja KNS
UMJETNOST NE ZASLUŽUJE DA BUDE NA MARGINAMA DRUŠTVA
Razgovarao: Džabir Sedić

Razgovor sa Ibrahimom Osmanbašićem, predsjednikom Udruženja za kulturu - Nova svjetlost (KNS), koji pored kreativnih angažmana na polju književnosti, muzike, slikarstva i teatra, posvećuje dosta vremena u borbi za afirmaciju umjetničkog stvaralaštva i status umjetnika u društvu. Pored realiziranih projekata u prošloj godini, razgovarano je i o planovima za ovu godinu, a gdje ima dosta novina.

Gospodine Osmanbašiću, kako ste doživjeli prošlu godinu kao umjetnik i kulturni djelatnik u Sarajevu?
OSMANBAŠIĆ : Prošla godina bila je veoma nepovoljna i deprimirajuća za umjetnost i kulturu u gradu Sarajevu, sa aspekta očekivanja da strukture vlasti konačno uđu u suštinske aktivnosti u odnosu na katastrofalno stanje u tim društvenim sferama. Nastavljena je praksa da se na većinu najodgovorniihe funkcija, gdje se donose krucijalne odluke, postavljaju nekvalifikovani i nekompetentni kadrovi, koji obično nemaju ništa sa umjetnošću i kulturom, osim što se slikaju na crvenom tepihu u vrijeme SFF-a. U takvoj antiumjetničkoj i antikulturnoj društvenoj atmosferi – gdje se nehumanost razljeva po najprometnijim ulicama glavnog grada, a gdje ni anticivilizacijski ispadi nisu strani – realno, nije moguće biti produktivan ni u kreativnom ni u organizacionom kontekstu, jer jedno stanje društva isključuje drugo; tako da ukorijenjen primitivizam se bori svim silama protiv kozmopolitizma, a javašluk i korupcija protiv uređenog društva i kreacije. U institucijama kulture je normalno da nisu upućeni u ono što je bitno za umjetnost – a što je katastrofalno. Međutim, kome to reći? Kome ima smisla obrazložiti – šta je potrebno da bi stvari funkcionisale u sferi kulture, tj. umjetnosti? Foteljaši mandatske pameti sve svode na novac – i to je kraj njihove percepcije svega, ovdje i sad. Nema dalje. Sve je to pogrešno i sve je to stvar neupućenosti, primarno nedostatka znanja, a posebno iskustva. U principu, vlast raspolaže novcem – ali pošto ne posjeduje znanje i iskustvo, pogrešno ga koristi, tako da iz godine u godinu sve je teža situacija za umjetnike u Sarajevu. U suštini, ono što je predstavljalo KREATIVNI DUH SARAJEVA je uništeno i to odavno. Danas postoji samo eho stare slave, što uglavnom vibrira u ušima turista i to im daje gušt da razgledaju grad. Međutim, nas koji imamo višedecenijski kreativni staž u Sarajevu je veoma malo. Postajemo endemska vrsta kojoj prijeti izumiranje. Vlast o toj tragediji nije imala svijest krajem prošlog stoljeća, a ni ovi danas što vode BiH. Društvo se u suštini ne razlikuje od onih koji su činili urbicid i kulturocid – jer ništa ne čine da se trend zatiranja kreativnog identiteta zaustavi, a posebno da se usmjeri ka progresu i produktivnosti.

Kako Vi vidite domet naše umjetnosti trenutno?
OSMANBAŠIĆ : Koliko se živi u iluziji, dovoljno je uporediti našu kinematografiju, a koja koliko-toliko prati aktuelne svjetske filmske trendove u zadnjih, recimo 5 ili 10 godina i sve je jasno – da smo izgubili korak sa vremenom u svim pogledima – infrastrukturno, glumački, režiserski, produkcijski,a o investicijama je čak besmisleno i pričati. Tako nije bilo prije 40 ili 50 godina – jer su se u BiH snimali filmski spektakli sa najvećim filmskim zvjezdama na planeti. Danas, filmske zvjezde dolaze da šetaju po „crvenom tepihu“ a ne da snimaju ovdje filmove. To su dvije različite stvari – međutim, javnosti se predstavlja kao da je to isto, što je podvala, ubleha sročena u moto: „Vjeruj nama a ne svojim očima!“
U današnje vreme, što je najgore, nema više ko da nam javno saopći istinu o nama i situaciji u kojoj se nalazimo – i to je suština problema. Prodavači magle će reći da nam je - ne dobro, već super; jer oni profitiraju na prodaji magle i žive od tih verbalnih ubleha. Naravno, oni te nebuloze samo istresaju pred kamerama – jer kroz svaku debatu gdje se sučeljavaju argumenti i činjenice, njihova ispraznost bi bila osvjetljena. Međutim, više nema poriva da se vodi konstruktivni dijalog u sferi umjetnosti i kulture u glavnom gradu. To uopće nije interes i sfera interesovanja nosilaca javnih fukcija, primarno u Sarajevu – i to je ta razmjera katastrofe u kojoj se nalazi glavni grad, jer su sve one koje razumiju umjetnost rastjerali po bijelom svijetu, a ove što su ostali ismijali i ponizili – i kao stvaraoce i kao ljude. Nažalost, u zadnje tri decenije, istinski umjetnici u Sarajevu platili su visoku cijenu svoje predanosti svom talentu za kreativni izražaj. Srazmjerno svom kreativnom dosegu u sferi univerzalnih vrijednosti – toliko su bili kažnjavani i proganjani u gradu Sarajevu. Ljubav i kreativni kapaciteti plaćani su visokom cijenom marginalizacije – a što je u suprotnosti sa naravi i ulogom umjetničke kreacija kojoj pripada afirmativno društveno mjesto, dakle, počasti. Pošto su se vlasti dokopali egocentrici – oni su rasterali sve istinske umjetnike i promovisali kvazi-umjetnike sa kojima mogu manipulirati, vodati ih kao marionete po javnim skupovima a da ne strahuju da će im ikada biti pomenuta etička strana sramnog posla koji odrađuju pred kamerama. Užas usljed poremećenog sistema vrijednosti je naša jedina izvjesnost u kulturološkom i umjetničkom kontekstu u gradu Sarajevu, ali to nema ni ko reći, niti se ima kome reći, tako da živimo u slatkoj urbanoj bajci – koja će nužno jednom osvanuti kao horor – jer zemlja se zaklela nebu da će sve što se u njoj sakrije, kad-tad biti obznanjeno. Ubleha od bajke sa SFF-a neće još dugo moći prekrivati sve razmjere kreatocida, artocida i kulturocida koji je učinjen bez sumnje, a čije aktuelne tekovine niko ne smije ni da pomene.

Kakav odnos ima vlast prema kulturnim organizacijama?
OSMANBAŠIĆ: Dokle ide ponižavanje nas u NVO-u sektoru, a koji promovišemo kulturu i umjetnost decenijama, od strane institucija – kako za kulturu, tako i općenito, teško je sročiti u riječi meni – koji se bavim i književnošću i misaonošću, a kamoli da to elaboriraju oni koji nisu aktivno uključeni u aktuelne kulturno-umjetničke tokove u gradu Sarajevu. Tu mozak blokira, puca – jer to nije odnos koji se da staviti u konstruktivne, humanističke i logičke okvire, odnos nosilaca vlasti prema umjetnicima je lišen dobrih namjera, civilizacijskih i ljudskih obzira, i na kraju - razuma. Političari nikada ne pominju umjetnike, a naročito bježe od živih i uticajnih. To je tabu tema za sarajevsku političku scenu. Nijedan političar na bitnoj funkciji nije primio niti jednog značajnog umjetnika u zadnjih mjesec dana. Naravno da se uslikaju sa dobitnicima svjetskih priznanja – ali to je sve. To rade zbog sebe a ne umjetnika. Ni tada ih ne nagrade. Rejting koji uživaju sportisti je za umjetnike naučna fantastika. Tu je sve uređeno – od nižih liga do profesionalaca, i svi plivaju – a umjetnici se dave. Nemaju za hljeba – što je realnost, ali to nikog ne zanima. Sportisti idu na treninge, takmičenja i ne pričaju o umjetnicima – koji nemaju ni mrvice od onog koliko njima ovaj grad pruža, sa dvoranama, sa klubovima, sa takmičenjima – za sve uzraste. Zašto nema priznanja za mlade slikare? Zašto nema stipendija za mlade pisce? Zašto nema novčanih nagrada za međunarodne uspjehe naših muzičara, pjesnika – da ne kažem gitarista, pijanista, bubnjara? Šta znači biti mladi, perspektivni bubnjar u Sarajevu? Takvih sigurno ima i danas. I šta s tim? Zanima li to ikog ko je na izvršnoj funkciji u ovom gradu?

Nije čak toliki problem što se i nema muzički teatar u Sarajevu – već je katastrofa što to ne primjećuju oni kojima je posao da obezbjede da građani imaju reprezentativni repertoar muzičkog teatra u glavnom gradu države. Naša katastrofa je primarno u tome što nismo kao kolektiv došli do spoznaje svog kulturološkog i umjetničkog kašnjenja u odnosu na duh vremena. Koga ta priča zanima? Ne može država egzistirati u zraku! Nije društvena problematika fluidna – već konkretna stvar. Nije muzički teatar urbana ubleha – već standard za glavne gradove država, a koji drže do sebe. Mi očito – ne držimo do sebe. Da bi se to promijenilo – prvo trebamo da se kolektivno oplemenimo znanjem – da bi imali kreativne vizije. Mogu se naše anomalije prikrivati i upakivati kao bajke – ali nužno da će od toga ispasti horor, od čije istine će se lediti krv u žilama svima onima koji vole Sarajevo, njegove ulice i ljude. Ne smatram da neko ko piše o ovom gradu, koji ga slika, fotografiše i snima – ima manje prava na njega u odnosu na one koji privremeno vrše neke javne funkcije i o njemu promišlja u okvirima svoje mandatske pameti. Sarajevo nije za jednokratnu upotrebu i ne treba gubiti iz vida da je to bio, jeste i bit će ozbiljan grad. Iz ljubavi proizilaze i obaveze – pa stoga, na umjetnicima je da u vremenu koje je već nastupilo, iskažu tu svoju ljubav i brigu koju nose prema Sarajevu, ali ne samo formalno i verbalno, već kroz konkretne projekte i programe kako dolikuje istinskim umjetnicima – dakle, da se vidi, čuje i osjeti.

Šta udruženje KNS čini na afirmaciji umjetničkog stvaralaštva?
OSMANBAŠIĆ: KNS već treću deceniju promoviše umjetničku kreaciju u sopstvenom gradu, BiH i na međunarodnom nivou. Naše književne manifestacije su među najatraktivnijim literarnim događajima u našem regionu – i vrijeme je da institucije kulture postanu toga svjesne, da bi imali korist svi – i umjetnici i građani, i društvo i kultura, i turisti i privreda. Vrijeme je da se umjetnici ujedine i zajednički nastupe prema letargičnim institucijama. U tome trebaju da prepoznaju interes i perspektivu. Umjetnička kreacija jeste individualna stvar – međutim, umjetnost ima širi kontekst, ulogu i značaj. Umjetnici se moraju izvući iz svoje čahure i sa kolegama i istomišljenicima, sa srodnim kreativcima, zajedničkim snagama boriti se za bolji status u društvu. To im niko neće obezbjediti – moraju se sami izboriti. Od svih javnih ličnosti jedino umjetnici nisu nikada zbog svog statusa izašli na ulice i ta taj način dobili ono što ih i sleduje.

Kako da se umjetnici značajnije uključe u aktuelne društvene tokove?
OSMANBAŠIĆ: Ako umjetnici respektuju sebe i svoj rad – zahtjevaće od društva da im se obezbijedi adekvatan tretman, srazmjeran ulozi i značaju umjetnosti u odruštvu. Prvo trebaju zahtjevati da se institucionalno odvoji kultura od sporta – jer to su dvije zasebne društvene sfere koje nemaju nikako osnova da budu skupa, osim zbog finansijske manipulacije, a sve na štetu kulture, što se najviše reflektuje na status, rejting i mogućnosti umjetnika. Također, umjetnost kao aktivna sfera, treba da se diferencira i prema kulturi – koja je u principu pasivna. I kulturni djelatnici trebaju i moraju da promjene odnos prema umjetnicima – jer on nije korektan i ide na štetu kreativne produktivnosti. Dakle, potreban je zakon koji će obezbjediti da umjetnik bude zaštićen od svih oblika manipulacije i zloupotreba – a čemu smo svjedoci pune tri decenije. To se mora mijenjati – sad i odmah, jer previše smo izgubili vremena čekajući da neko radi posao za koji je dobro plaćen i obavlja ga na opću društvenu štetu. Jedino umjetnici taj posao mogu odraditi korektno - inicirati i načiniti ozbiljne društvene promjene u odnosu na svoj status i ulogu u društvu – a što su, primarno neodgovorni javni funkcioneri i djelatnici, u potpunosti zanemarili i skinuli sa dnevnog reda. Između ostalog, poremećena skala općih društvenih vrijednosti, utemeljena je na marginalizaciji kulture i umjetnosti. Stoga je na umjetnicima delikatan posao – širenje konstruktivne i kreativne društvene svijesti, koji bi trebao da se aktuelizira u ovom novim dobu.

Koje rezultate je udruženje KNS ostvarilo u protekloj 2021. godini?
OSMANBAŠIĆ: Udruženje je realiziralo jubilarne „10.KNS međunarodne književne susrete“, ali u reduciranom obimu jer je izostala podrška nadležnih istitucija za kulturu. Ima tu i neke simbolike koja obznanjuje sadržaj duha onih koji trenutno rukovode javnim poslovima u glavnom gradu. Stiče se dojam da im se ne da, jednostavno da poentiraju na krupnim pitanjima od općeg značaja. Oni nisu dovoljno lucidni da vide da je prazan gol i da loptu samo treba šutnuti i postići pogodak. Usljed zastranjenosti u odnosu na univerzalne vrijednosti od civilizacijskog značaja, oni se bave lokalnim inatima i mahalskim doskočicama, dok BiH sve više zaostaje za savremenim svijetom. Međutim, da bi KNS sarađivao sa institucijama društva, na projektima koje mi promovišemo već dvije decenije na međunarodnom nivou – mi moramo imati kompetentne sagovornike, da bi postali naši saradnici. Moraju razumjeti, na primjer, balkansku poetsku scenu. Ne vjerujem da o tome išta bitno znaju u našim institucijama za kulturu u Sarajevu i da ih to interesuje, jer da ih to stvarno zanima, pozvali bi nas na razgovor u cilju da se naš angažman unaprijedi.
Dakle, projekat „Balkanska pjesnička unija / Poezija godine“ je književni projekat od vitalnog značaja za reginonalne književne tokove i realizira se od 2020. godine i ulazimo u treću godinu implementacije. To je projekat iz našeg srednjoročnog razvojnog programa. Do sada je učestvovalo oko 850 pjesnika regiona, a plan je da se tokom ove godine dođe do oko 1.000 učesnika. Dakle, to je jedan od najvećih književnih projekata koji se realizira na Balkanu. Do sada je objavljeno 9 zbirki, a tokom ove godine planirane su još 4, od kojih je jedna antologija koja se objavljuje na kraju godine i gdje se predstavljaju najuspješniji radovi. Na taj način se kruniše vrjednosni sistem i ističu najuspješnije pjesme, dakle, kreativni domet, ali i verifikuje pjesnički kapacitet kroz višegodišnji kontinuitet projekta. Projekat je inovativan i pokrenut je u cilju vrijednovanja poetske kreacije, jer je u potpunom sunovratu općih društvenih vrijednosti na prostoru cijelog Balkana, u zadnje tri decenije, došlo i do obezvrjeđivanja poetskog stvaralaštva. Posebno je zbog zloupotrebe interneta i socijalnih mreža došlo do potpune degradacije pisane riječi, poetske umjetnosti a time i lika i djela pjesnika, što podrazumjeva etičku i kreativnu dimenziju – manifestovano kroz hiper-produkciju bez adekvatnog vrijednosnog sistema. Dakle, poezija je znatno širi fenomen od površnog svođenja na zapisivanje intimnih stihova.
Izgleda da je nastupilo vrijeme kada to treba da postane javna tema, da se tabui otključaju i raspakuju, a da institucije na dnevni red stave poeziju, pjesnike i općenito umjetnost.

Kakav je položaj umjetnika danas u našem društvu?
OSMANBAŠIĆ: Ne može se uopćenim plaštom kulture više pokrivati realna potreba umjetnika u aktuelnim društvenim tokovima. Umjetnik je danas mnogo značajnija društvena figura nego što je to bilo u predhodnom sistemu, jer je emancipirana i slobodna, neovisna u izražavanju i kreaciji – što u predhodnom sistemu nije bio slučaj. Tačno je da su umjetnici sjedili u prvim redovima i da su dobijali važna društvena priznanja – ali je isto tako tačno da nisu mogli pisati i stvarati van ideološke matrice. Danas su umjetnici slobodni, ali u prvim redovima danas sjede kvazi umjetnici i oni dobijaju javna priznanja a istinski umjetnici su sistematski omalovaženi od strane vlasti, sa ciljem da umjetnici ostanu marginalizirani. To se mora mijenjati u Sarajevu i BiH, u društvu u cjelini – jer nam je društvo progonom umjetnika skliznulo u predvorje pakla.

Šta udruženje KNS planira ove godine?
OSMANBAŠIĆ: Još se vode konsultacije i u narednim sedmicama imat ćemo potpunu sliku koji će nam biti prioriteti u ovoj 2022. godini. Svaka godina je bitna ali ova je specifična. Vjerovatno se ništa dramatično neće dešavati, ali ispod površine visokih društvenih tenzija odvijaju se krucijalni procesi koji će dugoročno determinirati opće odnose u našoj državi ali i cijeloj balkanskoj regiji. Ciklon geopolitičkih interesa vrti se nad nama i neminovno je da kada se velike sile pokrenu - male države budu istumbane i okrenute naglavačke.
Međutim, tek krajem godine ćemo vidjeti na čemu smo. Oni koji nisu uprljali ruke, obraz i sačuvali su čast i ljudskost u ovim izazovnim vremenima – imaju razloga da budu oprezni ali optimisti i da se nadaju nešto povoljnijim društveno-političkim prilikama, mada ne treba imati iluziju da će biti onako kako bi mi voljeli. Liberalni kapitalizam pruža određene prilike ali mora se puno i ozbiljno raditi da bi se ostvario uspjeh, uz razne restrikcije i namete koji uz to idu u paketu – kako u individualnom tako i u kolektivnom kontekstu. Međutim, to je ipak društvo u kome je moguće živjeti od rezultata svoga rada i umjetnici trebaju to da shvate i iskoriste prednosti koje im pruža demokratsko društvo.

Zašto se do sada umjetnici nisu politički organizovali?
OSMANBAŠIĆ: Pa, o tome bi se trebala voditi javna debata. Nepobitno je da su mnogi umjetnici bili na visokim političkim i javnim funkcijama, ali isto tako je nepobitno da su, stupajući na javne dužnosti, zaboravljali ko su i šta su u svom biću i da su prihvatili ovaj nakaradni aktuelni sistem vrijednosti i u njemu tražili svoj interes i promociju. Iz centara moći se od njih zahtijevalo da budu zatirači kulture i umjetnosti i da odrađuju najprljavije i najnečasnije poslove protiv svojih do jučerašnjih kolega umjetnika i kulturnih djelatnika. Međutim, umjetnici treba da se okrenu budućnosti i ne prevrću previše po prošlosti. Naravno da ekstremima nema mjesta među normalnim kreativcima koji uglavnom nisu megalomani – ali u principu, umjetnici se trebaju ujedinjavati i zajednički nastupati prema društvenim strukturama, da bi se otvorio konstruktivan dijalog, da bi se radilo na zakonima koji pogoduju umjetničkom stvaralaštvu i da bi ispoljili kreativne potencijale koje posjedujemo i kao individue ali i kao racionalno organizovan kolektiv. I previše su talenata rastjerali iz Sarajeva i šire, i vrijeme je da umjetnici političarima jasno kažu: „Dosta sa manipulacijom, eksploatacijom i marginalizacijom. Ne pristajemo da više budemo vaše marionete!“

Koje projekte planirate za ovu godinu?
OSMANBAŠIĆ: Vjerovatno ćemo ove godine institucijama ponuditi jedan integrativan program/projekat objedinjen u formi kulturne manifestacije „3.ARTFEST“, a koja bi se realizirala od početka marta, pa do sredine decembra, što je oko devet i po mjeseci. U tom periodu bi se realizirale manifestacije iz domena književnosti, muzike, slikarstva i teatra. Dakle, „11.KNS međunarodni susreti“, „3.Likovni festival – Nijanse“, „1.Balkanski muzički festival“, planira se najmanje jedna predstava i jedan mjuzikl, uz reafirmaciju „Muzičkog teatra 2000“ koji je bio prinuđen ugasiti svoj rad; također, planirano je objavljivanje desetak novih knjiga u izdanju KNS da bi se nastavili tekući programi i književni angažmani.
Pri tome, „1.Balkanski muzički festival“ je novina koju želimo uvesti u angažmanima za ovu godinu. Muzika je posebno pretrpjela u Sarajevu u zadnje tri decenije i od balkanskog muzičkog centra ostala je samo nostalgija. Stoga mi želimo pokrenuti festivale u većini muzičkih žanrova – pop-rok, džez, folk, hiphop-rep, da neki budu takmičarski programi, ali i kantautorski festival jer je to bitan segment za opću muzičku scenu.
Pokretači ideje KNS-a su uglavnom vezani snažnim vezama za muziku. Gitara je naš neslužbeni simbol koji se promeće i kroz druge umjetničke grane – od književnosti, slikarstva pa do teatra. Došao je momenat da se angažujemo u znatno većem kapacitetu na polju muzičke produkcije – jer za to postoje akumulacija djela, projekata i ideja i trebat će vremena da se sve što se želi i javno prezentira.
Pokušat ćemo da realiziramo i mjuzikl, koji ima radni naslov „Sarajevo-Beograd“ i trebao bi da bude u funkciji zbližavanja kreativnih muzičkih stvaralaca sa obje strane Drine. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje od nadležnih institucija i smatramo da je sada pravi trenutak da se realizuje jedan takav projekat, jer su u toku ozbiljni procesi oko rješavanja sudbine Balkana, kao regije, i u tom kontekstu muzičari i umjetnici treba da daju svoj kreativan doprinos.

KNSINFO/19.2.2022.god.