Psihološki leksikon: Termin staklena djeca

Staklena djeca - velika djeca: Da li ih vidite?
Autorica: Edina Heldić Smailagić

Ukoliko imate dijete sa poteškoćama, ovo je tekst za vas. Ukoliko imate neku osobu sa poteškoćama u blizini, ovo je tekst za vas. Pojam staklena djeca se ne odnose na djecu sa poteškoćama nego na njihovu braću i sestre, koja često toliko pate i sva ta kompleksnost njihovog života ostaje nepoznanica za njihove roditelje i sve ostale. Nevidljivi su usljed pojačane brige oko drugog djeteta.

Da li je to moguće spriječiti?

Žao mi je, ali nije. To je gorka činjenica i nešto na što staklena djeca pristaju i bez nekog velikog prigovora. Oni žive s tim i skladu sa tim se formira njihov identitet. Oni su obilježeni poteškoćama svoje braće i sestara. Ne postoji majka ( a i otac) koja ne osjeća grižu savjesti kada je u pitanju dijete koje nema poteškoće. To se može umanjiti, ali ne i spriječiti. Koliko god se trudite, ne možete isključiti osjećaj krivice iz svog života. Majka djeteta sa poteškoćama je bar u jednoj fazi svog života zanemarila dijete koje nema poteškoće. Kažem "jednom bar" i ako je to uradila i uradiće još 1000 puta. MORA tako.
U svemu tome na drugom kraju lednika briga i strepnji odrasta sjajno STAKLENO dijete, koje voli svoga brata ili sestru. Voli i sve to gleda iz dana u dan, sve dok ne navikne da na neki način nema roditelje u potpunosti. On svoje roditelje razumije i shvata. Istraživanja novijeg datuma su pokazala da se staklena djeca osjećaju nevidljiva tokom odrastanja, imaju psihološke izazove pri preuzimanju tako važne porodične uloge (brige o bratu ili sestri), bore se sa osjećajem krivice jer ne mogu sve i da hoće stalno davati pomoć i podršku bratu ili sestri... U specifičnim okolnostima kroz neko vrijeme počinju da odbijaju pomoć i podršku vršnjaka ili i same porodice jer su navikli da sve rješavaju sami.... Staklena djeca su divna i velika. Ako se okrenete oko sebe i nađete ih u ovom podmuklom svijetu, prepoznaćete ih po svjetlosti koja se odbija od njihova stakla. To su velika djeca koja postanu veliki ljudi, koliko god im sudbina i nije bila naklonjena. U mojoj porodici živi stakleno dijete. Njegove ime je Tarik. Kada je uvidio da zbog brata moramo da se odvojimo na duže staze i da se odselim u drugu državu, nijednom nije zaplakao. Rekao je da tako to biti mora. Dočekao je moj povratak. I postao moj saveznik.
Koliko god sam se trudila da ga nikad ne zapostavim, jedan dio njegovog bića se razvio bez mene same.
Kada je bio dio kruga vršnjačkog nasilja nije mi javio. Saznala sam od drugih.

Kada sam ga pitala zašto mi nije rekao, rekao je:

-Ne želim da brineš. Nikad oko mene.

Kada je bio bolestan u kampu, saznala sam da je bolestan od voditelja grupe. Negirao je da je loše preko telefona. Kada je došao kući i kad se to nije moglo sakriti, rekao je:

-Nisam htio da se brineš. Ti bi došla po mene u drugu državu. Nisam htio da te sikiram.

Staklena djeca su neovisni entiteti i nisu osjetljiva koliko neko misli. Da neko baci kamen na njhovu staklenu tvrđavu, ne bi se razbila. To je neprobojno staklo. Njihovi životni izbori su vezani za brata i sestru. Često biraju "pomažuća" zanimanja jer su tu životnu okolnost prihvatili kao jedinu moguću. I tu budu jako dobri i temeljni. Pored svih vrlina koji dobiju zahvaljujući tom iskustvu u porodici, nikad ne trebamo zaboraviti da je njima teško. Nikad ih ne treba zapostaviti i samo gledati u kontekstu brata ili sestre sa poteškoćama. Staklena djeca su često izloženi vršnjačkom pritisku. Ranjivi su i hodaju otvorene javne rane.
Tarik je hrabar.
Kada mu pomenu brata, zagleda se u njih i odluči ništa ne reći osim:

-On je moj brat.

Ja sam ga tome naučila. Sa bezumnima se ne ulazi u komunikaciju nego izlazi iz nje što prije. Mislim da ne laže kada kaže da ga to ne dotiče. On je ipak neprobojno staklo.
Ja sam ponosna na njega.
Ne bih ja ovo ni pisala da se danas nije desilo nešto. Igrali smo jednu igru. Igru možete i vi zaigrati sa djecom. Igra se sastoji od vizualizacije iz koje možete izvesti zaključak koja ste životinja, vi ili drugi oko vas. Tarik je trebao da kaže koja sam ja. Očekivala sam da kaže medvjed, slon, lavica, tigrica... Većina djeca svoje majke vidi kao velike i moćne životinje.

Dugo se nećkao pa na kraju rekao:

-Ti si, mama, jedno veliko LANE.
U početku sam mislila da se šali. Tražila objašnjenje. Onda je on rekao:

-Lane si jer si plašljiva. Ličiš na lane. Stalno brineš za mene. Neprestano i stalno.

Nije moćno biti lane, ali u tom trenu shvatila sam da sam ipak uspjela u tome da se on ne osjeća nevidljiv i nebitan u mom životu kada se poredi sa bratom. Nije ugodno biti lane, ali u ovom slučaju je bolje da me vidi tako nego da me doživljava kao zmaja koji se bori za drugo dijete. Ja sam njegovo lane.
Zagrlila sam ga s leđa pošto se on zastidio iza toga, kao da je rekao nešto tajnovito i novo.
I u tom zagrljaju je stalo hiljadu nevidljivih lijepih poruka koje imam za svu staklenu djecu.

 

KNSINFO/ 14.3.2025.