PIŠE: Ibrahim Osmanbašić

............................................................................................................................

Recenzija zbirke poezije „Poetska galerija“, autor Jusuf Džafić

OSEBUJNOST BOSANSKE PJESNIČKE GRAVITACIJE

Kada se publika susreće sa djelima Jusufa Džafića, bilo da se radi o umjetničkom ili naučnom sadržaju, treba imati u vidu da se radi o univerzalnom čovjeku (Homo universalis ili polimat), koji posjeduje raznovrsne talente, široka znanja i značajne kreativne sposobnosti. Stoga je potrebno ispoljiti spremnost za širenjem znanja i spoznaja, da bi se pratio tok misli i dokučila autorova namjera i poenta. U kontekstu djela, autor je spontan i prirodan, što, s obzirom na sadržaj, lahko može biti protumačeno kao komplikovanje i pretjerivanje, a što u suštini ne stoji, niti je u skladu sa istinom, tj. sa intencijom Džafićevog kreativnog manira. „Poetska galerija“, kao nova zbirka kreacija pjesnika Džafića, u punom smislu dočarava slikovitost i simboličnost pjesama koje upečatljivo, originalno, jasno i poučno opisuju svojevrsnim meta-jezikom, izražavajući bosanskim senzibilitetom realne i nadrealne svjetove koji blistaju pod inventivnim perom poete - kome je mastilo civilizacijsko iskustvo, čuvano i njegovano plemenitom ljudskom rukom, a što ukoričeno predstavlja inspirativno vrelo mudrosti.

* * *
Otvaranje najnovije, treće po redu, stihozbirke Jusufa Džafića sa pjesmom „Biblioteka“, odnosno prvog dijela zbirke pod nazivom „Galerija riječi“, na svojevrstan način ukazuje na širinu zainteresovanosti autora da u pjesničku orbitu uključi opći pojmovnik ljudskog znanja, kulturnog pregalaštva i svakodnevnice. Kroz kreativan uvid u tematski pojmovnik, on nastoji ugraditi širok spektar znanstvenog i empirijskog uvida, što je ostavljeno čovječanstvu za svrsishodno korištenje, a što se provlači kao jedna od ideja vodilja u Džafićevom pristupu pjesničkom kreativnom istraživanju i izražavanju. Pjesmu otvaraju stihovi: „Biblioteka je stjecište znanja nurli, / Medžmua ćitaba novih i starodrevnih“ a završava poentom: „Jer knjižnice su svojevrsno učilište, / Gdje žive knjige, te naučne pomoćnice.“ – gdje se daje jasna uputa za sve one koji žele otkrivati vječne tajne i unaprijediti znanje.
Pjesma „Bosanska voda“, otvara patriotske teme, koje čine značajan segment Džafićevog pjesnikovanja, opisujući dugovječnost, odvažnost, egzotičnost i hrabrost koju bosnoljubi manifestuju uživajući u prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovina. Stihovi: „Moje vode čizme dušmanske su gazile / Preko njih gume neprijateljske vozile / Sapi vojnih konja bogaze prelazile / Na riječne obale horde dolazile.“ – govore nam o burnoj bosanskoj historiji, gdje se odvijaju žestoki i dugotrajni vojni sukobi, a narod biva uvučen u strahote ratnog stradanja, što ostavlja teške rane i bolnu kolektivnu memoriju. Stoga autor ističe snagu ljubavi prema domovini, kao važnu duhovnu komponentu ovdašnjeg mentaliteta: “No, meni poklanjaju čest snage prkosne / Nejalni osmjesi akli djece bosonske, / Koja će izrasti u junake ponosne, / Što će tvorit' kuvetli straže domobranske.“
Stihotvorba „Sedam“ je jedna u nizu koja govori o upotrebi i značenju brojeva u određivanju kvantitativnih i kvalitativnih osobina, kao i materijalnih i nematerijalnih svojstava predmeta i bića – sa čime se čovjek susreće, kako u vjerskom i duhovnom, tako i svakodnevnom životu
Specifičan pristup pjesničkoj tvorbi autor manifestuje i u pjesmi „Na sve strane negativnosti“ gdje se iznosi 276 riječi srodnih, negativnih značenja, ukazujući nam na snagu negativnog zračenja, koje nas okružuje i svakodnevno unosi destruktivnu energiju na našem životnom putu, a na šta se treba i mora odgovoriti pozitivnom energijom i ljubavi koja se treba producirati i crpiti iz nas i svijeta što nas okružuje – da bi ostali primarno ljudi koji u svoju porodicu i društvenu sredinu odašilju harmoniju, ljubav i sreću. Autor kroz osoben pristup upotrebe riječi i poetske tvorbe ukazuje na to kolika je individualna snaga potrebna za prevladavanje negativne energije koja je prisutna, aktivna i kola svuda oko nas.
Umilan i milozvučni sklad pjesme „Ramazan“, a što jeste izazovan pjesnički izbor, odražava duhovnu maticu autora, gdje se islamske vrijednosti prestavljaju u punom sjaju, stopljene u tradicijski kontinuitet, koji se njeguje kroz generacije na ovim našim prostorima i prenosi sa koljena na koljeno – u čemu su utkana mudrosti i običaji koji nas oplemenjuju i oblikuju širokogrudost koja nas krasi kao kolektiv i osobno čini ponosnim.
Prvi dio zbirke, odnosno „Galerija riječi“ završava se sa dvije kraće pjesme „Osam“ od 8 stihova i „Muk“ od 4 stiha, što su kraće izražajne forme koje se fokusiraju na uži kontekst, u cilju iznošenja nekog fragmentarnog zapažanja – a što stoji u suprotnosti sa integralnim temama, gdje se obrađuju kompleksniji sadržaji: tako znatno veća i duža pjesma „Lažemo“ ima 34 stiha, isto kao i „Sedam“. Usljed konciznog i simboličnog izražavanja, Džafić gravitira ka relativno kraćim pjesničkom izražaju, što je optimalni kvantum koji pogoduje njegovoj cjelishodnoj pjesničkoj kreaciji.

* * *
Drugi dio stihozbirke, odnosno „Galeriju brojeva“ otvara pjesma „Jedan“, a prvi stih naglašava: „Jedan je Bog Svevišnji i Svemoćni”, čime autor iskazuje svoj vjernički senzibilitet, a zatim govori o patriotskom osjećanju, porodici i društvenoj zajednici – što su uobičajene teme kojima se Džafić bavi u sklopu pjesničkog kreativnog ispoljavanja: „Jedna je grudorodna domovina,/ Jedna je plemenita postojbina, / Jedna krvlju branjena djedovina, / Jedna je baštinjena babovina.“
Zatim slijedi pjesma „Budi društvograditelj“ čija ideja zalazi duboko u strukturu duhovne suštine, odakle izvire idejno poetsko nadahnuće autora Džafića, u kojem se na produktivan način prepliće humanizam sa mudrošću, te nam pjesnik veli: „Gradi šehere otvorenog prijateljstva, / Diži ćuprije jasnog razumijevanja, / Zidaj duvare plemenitog čojstva, / Pravi stubove životnog sazrijevanja.“ Nakon što osuđuje anarhiju i njene protagoniste, on odašilje dobronamjernu imperativnu poruku humanističke intonacije, što često odjekuje kroz Jusufove stihove: „Ne ruši bazične temelje tradicije, / Ne obaljivaj stećke batinske znanosti, / Ne razaraj aleme civilizacije, / Ne ništi svesvjetske adabe kulturnosti.“
Pjesma „Bužimski vitez Izet Nanić“ svrstava se u rad izravnih patriotskih kreacija, jer se radi o gaziji-šehidu, koji je u posljednjem ratu pokazao izuzetnu ličnu hrabrost i vještinu ratovanja, simbolu krajiškog, slobodoljubivog i nepobjedivog ratnika, što pjesnik kleše u stranice kolektivne memorije: „Storiju o baš-junaku neustrašivom, / Emiru hrabrih bužimskih bojnih ordija, / Junačnom vitezu, gaziji nenadmašivom, / Komandantu inatli krajiških delija.“ Nanićeva uloga u odbrani bosanskog naroda od višestruke agresije je ključna za odbranu Krajine, tj. države Bosne i Hercegovine: „Na vakat se u toprak bužimski skrasio, / Jedinice formirao vatanoljubne, / Kako bi narod četničke kame spasio: / Hamze, Gazije, druge čete domoljubne.“ Sudbina je njegova da, nakon veličanstvenih pobjeda koje su očuvale čast i dostojanstvo bosanskog čovjeka, pogine na čelu jedinice u posljednjim danima rata i uđe u legendu koja živi u srcima bosnoljuba: „Izet je žrtvovao dragocjeno žiće, / Kako bi ehalija serbezli živjela / I slobodarski dihalo bosansko biće, /A zublja islama bezgranično plamtjela.“
„Punjene ptice“ je pjesma koja se bavi spektrom tema u rasponu od psihološkog profila pojedine socijalne grupe, društvene angažovanosti do svakodnevne ljudske prakse. Iako se izražaj u pjesmi utemeljen skoro na svakodnevnom govoru, simbolična dimenzija stihova je znatno šira i dubokomislena, te ukazuje na zanimanje autora za društvenu svakodnevnicu i korisnost ljudskog angažmana, iz čega proizilazi oblik društvene odgovornosti, a što jeste moralno pitanje koje bi trebali mi sami sebi da postavljamo radi samokorekcije, na šta nam autor skreće pažnju prigodnom stihokreacijom.
Svakako da moralna dimenzija čovjeka i društva je u fokusu autorove pažnje, te se očitije kroz odgovoran odnos prema pjesnikovanju, a što se manifestuje kroz stihove pjesme: „Teško je danas biti insan“: „Danas je, uistinu, mučno biti ljudov / U ovom razdoblju naivnih, lahkovjernih, / Kada je đunah neoprostiv biti mudrov, / A adet stopiti se s krdom krivovjernih.“ Džafićevo djelo je nezamislivo bez uputa koje će osvjetljavati plemenitost, ljudskost, tradiciju, nauku i kulturu, te u općem smislu njegovanje civilizacije, iskren odnos prema ljuskom rodu, okrenutost prema miru i redu, te očuvanje harmonije sa prirodom.

* * *
Jezik kojim Jusuf Džafić piše poeziju je višedimenzionalan, što omogućava da se promatra, doživljava i
analizira sa više aspekata, u koje se mogu ubrojati i sljedeće napomene.
Upotrebom arhaizama, u cilju revitalizacije bogatstva bosanskog jezika, potiče se naučno istraživanje u domenu narodnog govora, lokalnih narječja i standardnog, književnog jezika; pri čemu je narodni govor neiscrpan resurs novih kovanica, čime se širi mogućnost izražavanja različitih stvari, pojava i bivanja, pri čemu se ulazi u nijanse značenja, a što ima značaj u sferi duhovne artikulacije unutrašnjeg i vanjskog svijeta. Širok je spektar lokalnih narječja, gdje ima prostora za proučavanja, koja mogu uroditi širenjem izražajnih mogućnosti kroz standardizaciju književnog jezika. Upotrebom novih rječnih kovanica, autor potiče da se nauka uključi u permanentnije proučavanje našeg, bosanskog jezika, koji ima široku osnovu i izvanredne mogućnosti u nadogradnji izražaja i značenja, u cilju tačnijeg, jasnije i suptilnijeg iskazivanja misli i osjećanja.
Dakle, sa dodatnim rječnikom na više od 30 strana, gdje je preko 700 riječi i sintagmi, koje traže da budu dodatno objašnjene radi rjeđe upotrebe ili specifičnosti značenja, govori o egzotičnom izražajnom maniru i poetskoj kreaciji – gdje je jezik kao izražajno sredstvo i sam medij, fokus i prostor kreativnog postupka.
Stoga je poetska tvorba Jusufa Džafića, iskazana u zbirci pjesama „Poetska galerija“, paralelno i naučno-istraživačkog i umjetničko-kreativnog svojstva, a što ga svrstava u osobene, prepoznatljive i vitalne bosanskohercegovačke pjesnike, i općenito, respektabilne umjetnike čije kreacija oplemenjuje univerzalnošću i kozmopolitizmom.

Ibrahim Osmanbašić, književnik
Sarajevo, 1.12.2024.godine