Poetska prisjećanja: Vezeni mostovi Nasihe Kapidžić Hadžić

ŠARE POEZIJE
Uplićući i ovaj tekst o vezenim stihovima Nasihe Kapidžić Hadžić i o »Vezenim
motovima«, književnim susretima koji se dva puna desetljeća održavaju u Banjaluci,
kraj Vrbasa, u ambijentu rodne kuće pjesnikinje pletisanske, želim u bogati mozaik
književnih susreta i događaja u BiH unijeti i ove šare poezije, sjećajući se i pjesnikinje
Nasihe Kapidžić Hadžić i brojnih zajedničkih književnih susreta i knjiga. Imao sam i tu
sreću, da mi je ov pjesnikinja bila i profesorica književnosti i maternjeg jezika u
banjalučkoj Realnoj gimnaziji.

Piše: Ismet BEKRIĆ

Bistre vrbaske vode kao da su se posebno privukle jednoj banjalučkoj
bašti kroz koju vodi putić do stare bosanske kuće koju od ulice dijeli visok zid,
sa pravom starinskom kapijom sa baglamama koje škripe, da se zna da i vrata
imaju svoj govor, svoju poeziju. U toj kući, u naselju Stupnica, rođena je 1931.
znana bosanskohercegovačka pjesnikinja Nasiha Kapidžić Hadžić, u toj bašči
rasla je jedna djevojčica, i pjesnikinja, koja je u svakom cvijetu, u svakom
plodu, u pjevu ptica pod strehom, u žuboru rijeke, tražila nadahnuća, da ih
prelije u stihove.

Po završenom studiju književnosti u Beogradu, vratila se ponovo u svoj
zavičaj, na obale Vrbasa, i u banjalučku Realku, ali sada kao profesorica, i
saradnica brojnih časopisa i listova. U jesen 1962. godine prešla je u Sarajevo,
prvo na poslove u dječijem programu Radio-Sarajeva, a zatim u izdavačku kuću
»Veselin Masleša«, gdje je uređivala čuvenu biblioteku »Lastavica« uz koju je
neraskidivo povezano i literarno i uredničko umijeće bajkopisca Ahmeta
Hromadžića.

Za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, u podrumu je sanjala i svoju
baštu kraj Vrbasa koju, nažalost, više nikada nije vidjela, jer su ratne godine i
bolest skršili njeno tijelo, pa je zauvijek sklopila oči upravo u vrijeme kad se
ujesen 1995. godine tražilo i potpisivalo primirje u Dejtonu. Ali, ostale su širom
otvorene njene knjige – »Maskenbal u šumi«, »Skrivena priča«, »Vezeni most«,
»Šare djetinjstva«, »Lete, lete laste«, »Od mog grada do tvog grada«, »Liliput«,
»Sjenice«. Cvjetaju i lepršaju stihovi u kojima se nad Vrbasom uzdižu vezeni
mostovi, ptice slijeću na cvjetove i grane u njenoj bašti, a u njenoj rodnoj sobi
još uvijek blistaju šare djetinjstva:

"U sobi djevojčica
išarala zidove –

za svoju mamu
nacrtala svatove
u veseloj sviti -
veliku lađu
i jablan viti.
A mama rekla
glasno, u sreći:
'Neka se ova
soba ne kreči,
nek plovi lađa
nacrtana
još mnogo sati
i mnogo dana."

U toj lađi djetinjstva u Nasihinu baštu i avliju dolaze pjesnici, da u okviru
književne manifestacije »Vezeni most« svoje stihove utkaju u zajedničku poruku
– da je poezija neuništiva, i da Dobro uvijek mora pobijediti zlo.
Još prilikom otkrivanja spomen-ploče na Nasihinoj rodnoj kući, u oktobru
2003. godine, kad je i rođena ideja da se u ovom ambijentu okupljaju pjesnici i
ljubitelji poezije, književnik i tadašnji predsjednik Društva pisaca BiH Gradimir
Gojer je naglasio da ovi pjesnički vezeni mostovi treba da se rašire po cijeloj
Bosni i Hercegovini, pružajući se i do onih, rasutih svijetom, koji žele da čuju i
žubor domaće, maternje riječi. Plemenite želje postale su već dio stvarnosti – u
Tuzli se svakog maja održava susret pisaca za mlade, a u Banjaluci se mnogi
povratnici i zaljubljenici u pjesničku riječ okupljaju u prostoru u kojem je rađana
poezija, i u kojem se ponovo stvaraju stihovi.
I banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, čije pjesme djeca uče u
okviru školske lektire, ispisala je pjesničku posvetu svojoj sugrađanki:

Otišla si da prebrojiš zvijezde,
da svakoj daruješ haljinu od tila,
da izvezeš nebo onim što si snila,
da se ljepota ne bi izgubila.

Poezija Nasihe Kapidžić Hadžić živi u svojoj punoj ljepoti i dobroti,
žubori kao vrbaske vode kad zapljuskuju Kapidžića brod, treperi kao listovi u
banjalučkim alejama. Tako je bilo i krajem jednog maja, kad su na Književnim
susretima »Vezeni most« u Tuzli osnovci govorili pjesme o pticama, djeci,
suncu, školskim klupama, i o svim čudesnim šarama djetinjstva. Čuli smo, u
emitiranju jedne emisije Radia BH 1 – O bh. pjesnicima, i glas pjesnikinje, koja
je najviše govorila o svojoj bašti kraj Vrbasa, o svojoj kćerki Aidi, i o tome da je
za nju poezija preplitanje svjetla, boje i zvuka.

Baš tako, poezija Nasihe Kapidžić Hadžić, objedinjena i u pet knjiga
njenih Izabranih djela, upravo nas očarava svojom svjetlošću, svojim slikama na
kojima se boje i opisi ne vide samo očima, nego još više doživljavaju,
osjećaju,kao dio vlastitog bića. A Nasiha Kapidžić Hadžić je baš bila, kao što
lijepo napisa pjesnik Ranko Risojević, dobivajući nagradu s Nasihinim imenom
za domete u literaturi za djecu, »pjesnikinja koja svijet gleda kroz svoje tiho
biće, svijet kakav se prostire pred njom kao ukras a ne prijetnja«.
U svojim poetskim zbirkama Nasiha Kapidžić Hadžić je baš željela, i
uspijevala, da svijet u kojem zajedno žive i ljudi, i djeca, i ptice, i ptići, i
cvjetovi, i cvjetići, i rijeke i potočići, i oblaci, i oblačići, i stabla, i grančice, sva
ta životna šarolikost, ne budu nikakav teret, napor, nego ukras, ljepota, pjev
ptice i žubor vode, one koja je tekla, i još teče, pod prozorima njene rodne kuće
na kojoj se sada spomen ploča sa njenim stihovima:

»Kad jednom dođeš u grad od lišća,
da budeš najdraži gost,
preći ćeš i ti korakom lakim
vitki, vezeni most.«

A taj most sve više se uzdiže sa stranica Nasihinih knjiga, kao jedinstvena
pjesma djetinjstva i odrastanja, ljepote i dobrote. Jer, poezija nas i uči, a posebno
ova, vezena, »da je svijet ljepši ako si bolji, i da je tebi ljepše ako si bolji«.
Bašta i avlija kraj Vrbasa zovu vas, da u tom svijetu ljepše doživite,
osjetite, i poeziju pletisanke, kojoj je njena sestra Beba Kapidžić, likovna
umjetnica, u staroj bosanskoj kući uredila i spomen-sobu, sa mnoštvom knjiga,
fotografija, dokumenata i stvari koje odišu prošlošću. Tu su sećije, ćilimi,
mangale, tepsije, slike, i stolovi na kojima susrećemo i Nasihine rukopise.
Ovaj čudesni ambijent svakako ne smije izgubiti svoju dušu i uspomene
na omiljenu pjesnikinju. Zato neka i ova moja pjesma bude mali poziv, da
dolazite u svijet Nasihine poezije, svijet životne radosti i ljepote.

Kad jednom dođeš u grad od lišća,
da budeš najdraži gost,
preći ćeš i ti korakom lakim
vitki, vezeni most.

Most od stihova i sjećanja, od šeherskih keranja i vrbaskih žubora, od
treptaja i nadanja, pruža se sada i u svima onima koji vjeruju u ljepotu i dobrotu
poetske riječi.

........................

Ismet Bekrić (Banja Luka, 1943.), pjesnik je, pripovjedač, dramski pisac, urednik, novinar. Jedan je od najznačajnijih pisaca za djecu u BiH. Završio je studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1968). Radio je kao novinar, glavni urednik lista “Glas”, te kao urednik izdavačke djelatnosti ove novinsko-izdavačke kuće u Banjoj Luci.
Objavio je knjige pjesama: Jutro tate Mrguda, Kape uvis, Klupa kraj prozora, Radnička četvrt, Izabrane pjesme, Skriveno oko, Cipele starijeg brata, Pijetlov budilnik, Noć kad su neboderi šetali, i dr.
Ismet Bekrić je za svoj književni rad dobio više značajnih nagrada. Pjesme su mu prevođene na: engleski, francuski, italijanski, ruski, poljski, češki, mađarski, rumunski, bugarski, slovenački, makedonski, albanski i dr. Ismet Bekrić se i sam bavi prevođenjem – dosad je objavio više knjiga prijevoda iz slovenačke književnosti za djecu.

KNS/8.4.2025.g.