PJESME LJUBAVI I ČEŽNJE

Živjela je ovdje nekad
Polužena poluptica
Sad je ova lađa pusta
Slijepa rijeka nema lica
„Nijema lađa iz predgrađa“

Pjesma koja je zaljubila pjesnika počinje da pjeva umjesto njega.Poezija uzima ono što je njeno,zaboravljajući na pjesnika koji joj je sve to podario.Nadahnuće koje je izraz pjesnikove duše,njegovog duha,daha, njegove čežnje i strepnje,postaje lahor koji zalahora krila te poezije i odvodi je ,zavodi je, u muziku.Nešto se događa s proljećem i proljećnim cvjetovima .Nešto što je u prirodi ptica.Ili u šali leptirova dok obleću grozdove jorgovana. Nešto što znaju samo „dječaci- vjetrovi“ i“ djevojčice-tajne“- to je ono što je skriveno pod velovima ove poezije koja je muzika ,ove muzike koja je poezija. Da nije riječ o ljubavi, ona bi se možda naslućivala. Da nije riječ o naslućivanju,možda ovdje ne bi ni bilo poezije.A jeste neki čudesni spoj svega toga: neko harmonično smjenjivanje nota i rima,zbilje i sna, slike i njenog odraza u ogledalima stvarnosti. I tu je sva tajna ove muzičko-poetske partiture.Zato se ove pjesme toliko predaju slutnjama,a slutnje sjetama i vedrinama istovremeno,a sve to u ritmu nekog tananog unutarnjeg bila,kucaja, drhtaja ili samo disanja koje se zahuktalo do zadihanosti. Slutiti,naslućivati:čarati,dočaravati,a to znači: sanjati,sanjariti, a to opet:shvatiti ovaj život kao jedan veliki san i ništa više. Odgonetati bilo koje od ovih značenja ,značilo bi skidati veo po veo sa tajni i tajnovitosti iza kojih bi nas dočekalo nešto još magnovenije,a to znači zaranjati u zlatnu prašinu koja lebdi iznad stvari ili se nalazi duboko u njima. Tu bi poezija samo gubila,muzika se gušila, a put vodio do osiromašenja , do spoznaje da izvan poezije i muzike ničega i nema.

Muhamed Hrenovica Zlatan pjevuši dok piše. Tamo gdje mu zafali riječ,tamo će je zamijeniti nota. Tamo gdje nota izleti iz notnog sistema i pobjegne violinskom ključu, tamo će se sliti i sakriti u slik,u stih, u strofu i tu će ostati. Ovo sazvučje poezije i muzike je nešto što se ne događa svakome,ma bio on vrstan pjesnik ili vrstan muzičar, ako nije i pjesnik i muzičar u isto vrijeme. Kao dva krila ptice bez kojih nema letenja, tako je i ovdje :jedno krilo poezija,drugo muzika. Bez jednog ne bi bilo ni leta,ni neba i prostranstva,ne bi se mogli ovi svjetovi uzdići iznad suhe i gluhe jave.
Ne bi bilo ni sna,niti onoga koji sanjari:

Nije san što prekriva tvoje lice
To je mislim sjenka ptice

Jedna jedina, a velika,tema : ljubav. Dosta za jednu knjigu pjesama.Dosta čak i za čitav jedan pjesnički život i opus. Hrenovica je osjetio šta je njegova osnovna tema i vokacija.Predano joj se predao. Spojio je muziku i poeziju u jedno. I tako je nastala knjiga pjevajuće poezije, knjiga muzike koja se izražava stihovima i rimama. I to je urađeno harmonično: iz sluha muzičkog izvirali su stihovi koji su se zatim lako vraćali muzici odakle su i proistekli. Ova poezija je za ritmičko i kamerno govorenje,za pjevanje i tiho recitovanje.Ljubav joj pruža i jednu i drugu mogućnost, odvodi je čas u svijet nota i melodija,čas u svijet snova i stihova:

Kap iza kapi nestaje
Sjaja iz tvoje kose
Dan tako brzo prestaje
Reci mi kuda ga nose

Ptice i djevojčice,vjetrovi i dječaci,rijeke i tokovi u nepoznato : tiha,neosjetna, a sjetna prolaznost,zatim čežnje,sjete,tajne,slutnje,čekanja i nadanja,sanjarske opijenostii zalelujanosti,i sve što u sferi sna diše,a na javi sanja – sve je to stalo u ovaj okvir pjesama koje se prelivaju,razuđuju,pa opet slivaju u jednu melodiju sentimentalnog sna o ljubavi.
Ptice su natkrilile stihove Muhameda Hrenovice Zlatana i to ih uznosi u sfere zasanjanosti,zalelujanosti,u magnovenjai lebdenja,u neke predjele izvan zbivanja i stvari,pa pomalo djeluju nestvarno i začudno,kao da osim njih drugo ništa i ne postoji.Ustvari, kao da ljubav ne priznaje ništ a drugo,već se narcisoidno i kapriciozno sve dublje i dulje zagledava u ogledalima samozaljubljenosti. Sama sebi šapuće stihove i pjevuši note,opčinjena,kao što joj i dolikuje:

Šta to skrivaš ispod vela
Svakodnevnog ljupkog lika
Toplinu pod ledom tijela
Nostalgiju odbjeglog vojnika

Iz predjela prirode,ispod krila ptica ,iza žubora voda,dočekuju nas urbane slike i zvukovi i boje velegrada.Ljubavna kantilena tek ovdje dobija nešto na šta smo navikli kada je u pitanju moderna ljubavna lirika: ulice koje lebde i sanjare, balkoni koji lete u nebo , vergl koji priča elegiju života, noćna lutanja i izgubljeni snovi lutalica,pjesnici i sanjari u opoju muzike i vina ,zavjese na oknima zaljubljene nježnosti žena,te sve tako ukrug od trga do trga, od stiha do stiha - Hrenovica ,poput nekog renesansnog pjevača,stoji ispod svakog balkona nježnosti,u vrtovima uzdisaja,na trgovima koje snovi raznose u nebo,u tišinama koje samo šapati mogu da probude. Pjevuši li ili zvonko pjeva ,šapuće li u pola glasa stihove ili ih recituje tako da odjekuju i u drugima,to i nije toliko važno koliko je važno da je u svemu tome našao sklad i skladno slio emocije u rime, a rime u note.
I, tako,pjesma koja je zaljubila pjesnika-zarobila ga je za sva vremena.On je sada njen zatočenik, i nikada se neće osloboditi njene opsjenarske magije. Neka tako ostane i bude i u buduće !

Velimir Milošević

Sarajevo,novembra, 1991.g.

............

Poštovani i dragi Muhamed-beže Zlatane Hrenovica,

moj veliki druže i pjesniče. Stihove pratiš svojim kompozicijama za gitaru, a ponekad i usnu harmoniku. Podsjećaš me ove večeri na američkog kantautora nobelovca Boba Dilana i stoga sam ponosan na naše višegodišnje prijateljstvo. Ti si počeo doživljavati slojeviti život nas ljudi u čuvenoj zgradi Ćirine stanice na Bistriku, okružen platanima u čijim krošnjama je cvrkutalo jato vrabaca. To se zbivalo na ulazu u grad čiju panoramu si svakodnevno motrio i sačuvao u svojim sjećanjima. Kada sam gledao Tvoj film o Sarajevu,NIJEME RIJEČI LJUBAVI, u kom si sačuvao dio katastrofe koja nas je sve zadesila, osjetio sam bol razaranja i ništenja u tom prikazu prepun asocijacija na čuveni ŠOAH. .... Ostaj mi zdravo i odolijevaj i nadalje pjesmama i komppozicijama u smrtonosnoj bitki za Bosnu i Hercegovinu koju ljubiš kao i Tvoji prijatelji.

TVOJ VLADIMIR PREMEC

 

...........

 

U SJENI MODRIH ČEŽNJI
Piše: Esad Bajtal

 

Zemlja priteže / nebo visoko
o da sam ptica / o da sam soko

Mak Dizdar

Ograničen u svojoj naravi,
beskrajan u svojim čežnjama,
čovjek je pali Bog koji se još
sjeća nebesa.
Lamartine

 

Krajnja poruka metaforičke zbirke poezije M.Z. Hrenovice, što je čitalac drži u rukama, može se bez ostatka svesti na vječnu ljudsku čežnju Makovih stihova. Kao "pali anđeo", pritisnut bolom izvorne iskorijenjenosti i zemaljske nezavičajnosti, čovjek bi, najrađe, da, vijući se "nebu pod oblake", nestvarno lebdeći u azurnom prozračju bestežinske lahkoće, konačno pronađe vječno sanjani mir duše "kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati".
Jer, "Nebo je izravno očitovanje transcendencije, moći, vječnosti i svetosti: ono što nijedan smrtnik sa zemlje ne može doseći. Biti uzdignut, nalaziti se gore, izjednačuje se s biti moćan (...) i kao takav biti ispunjen svetošću...". Nebo je simbol Univerzuma i svetog reda, upravo onog reda kojeg, do strepnje bolno, nedostaje na Zemlji.
Zemaljska povijest, kao ljudsko djelo, u svoj svojoj oporosti, izraz je konstantnog unošenja nereda u provobitni, iskonski kosmički red kome je i Zemlja nekad pripadala.
Upravo tim neredom, prvobitna veza sa Nebom biće nepovratno prekinuta, pa čovjeku kao sinu Neba i Zemlje, zarobljenom besmislom vlastita pada, preostaje još samo da čezne i snatri o mogućem povratku iz nepodnošljivosti zemaljske nigdine...
O toj temeljnoj čežnji i težnji čovjeka, otjelovljenoj u poetskoj riječi sanjara što sa posljednjeg raskršća stanice 42., moćnim okom bagrema na straži, uzaludno i s bolnom nadom, rješava običnu zagonetku svog bivstvovanja, govori ova zbirka. Zbirka Života koji, poput vodopada, u sjeni jednotaktnog bila kudret-sahata, (te neumorne kucavice usuda ljudske temporalnosti), tajnom lađom iz predgrađa, tiho i nepovratno, kao zvijezda tamom, niodkog pitan, nevidljivom ponornicom fatuma prolaznosti, nevoljko uvire u strašni vergl tišine, ostavljajući iza sebe znamenja uspomene (balada o ptici i djevojčici, vjesnici odsustva duge, most na vječnoj rijeci...), kao vidljiv i jasan trag neuspjele pogodbe bića s vječnošću.
Odlazimo kao što umiru cigani.
Vrabac s Bistrika, ta neumitna ptica Kraja, u odsudnom času stapanja s onkrajem očevida, prosipa latice ruže smrti. Crno vjenčanje konačno zakrešti kreštom zlokobne kreštalice.
Ima li nade?

Ima jedna djevojčica (Dašak vjetra usred zime)
Pa riječima nema kraja
To je ona staza duge
Što sa kišom Sunce spaja

Ali, to je proces, to nije nada! Samo je prolaznost neprolazna.
Jer, i da dođe proljeće, (varljivi privid dana sred hladne pomrčine egzistencijalne zebnje), ljeto će ipak ljetovati bez nas. S nekom anom (i) možda, ali, bez nas - sigurno! Nemoćno slabašan je ključić čovjekova otpora pred nadirućom veličinom Tajne. A pogodba (Pa riječima nema kraja), uprkos beskrajnog pogađanja, ni u snu (pjesmi), nije moguća.
Uzaludno je bježati.
Na kapiji velikog čekanja budno bdiju zloslutni noćni psi!
"Jer je vrijeme blizu".
Bon jour madmoiselle Ivon.

 

II

Kao vertikala zlehudih opomena, nižu se naslovi zbirke koja, u svojoj egzistencijalnoj zaokupljenosti, htijenjem za višim i boljim svijetom od ovoga u kome jesmo, i u istinskoj potrebi da, od mučnog tavora i nevolje, krikne i vikne do samog Neba, nema ni vremena ni želje da suštinu vlastitog bića dodatno zaogrče pjesnički stihovanom formom. Otuda, gledano kroz prizmu tradicionalnog poimanja poetskog, kao "jezika u jeziku", ovdje izostaje artikulacija te vrste. Umjesto toga, dominira sasvim neočekivana običnost govornog niza što se, inercijom prirodnojezičkog koda ulančava u tkivo spontanog poetskog izričaja.
Po vlastitom samorazumijevanju, autor zbirke, najvećim dijelom, potpuno svjesno, u ime ideje prirodnosti jezika, izostavlja dopunsko uređivanje i oblikovanje teksta, znajući da, svaki namjenski sračunat zahvat u prirodnojezički niz i ritam, rezultira nužnim pomjeranjem jezičkih komponenti iz njihovog izvornog ležišta.
Upravo stoga, nikakvo stihovanje nije moguće bez određenog vještačkog pritiska na jezičko znakovlje koje mu se spontano, i uzalud, opire. Rezultat: pod snagom te presije, označeno, uprkos otporu, konačno uzmiče, dok same oznake i dalje ostaju fiksno vezane uz nametnuti ritam stiha. Na taj način, svaka intervencija autora, u smislu dopunske uredbe iskaza, izravno sputava prirodnu jezičku inerciju da dođe do izražaja.
Ovdje je to izostalo, pa u naporu očuvanja izvornog jezičnog toka, svjedočimo planskom "zaboravu" poetske ritmičke forme. Jer, autor, kao vokacijski poznavalac (svjetske) književnosti i njene stvaralačke povijesti, zna, da svaka dopunska, dodatna jezička uređenost, pritiskom vlastite težine, nasilno urušava uobičajena značenja leksičkih jedinica. To osobito važi za muzikalnost stiha (koju autor mora sačuvati i iz kantautorskih pobuda): ona je, uglavnom, obrnuto proporcionalna momentu semantički-precizne, jasne i tvrde upotrebe riječi.
Iz tog razloga, prirodnojezičko, u ovoj zbirci, odnijelo je primat nad pjesničkojezičkim. Ali ne bez gubitka potencijalne vrijednosti same ritmike. Stoga se, da zgoljnost matematske doslovnosti dnevnog jezika svojom profanošću ne bi potrala smisao stvaralačke ideje i predpostavke njene poruke, neka kompenzacija, tom gubitku, morala potražiti.
Stoga je, čini se, spašavanje poetskog od zapadanja u profanost dnevnojezičke inercije (kao jeftinog trlababalačkog naklapanja), bio primarni kompenzativni zadatak autora.
U čemu je taj kompenzacijski momenat našao svoje uporište?
Izlaz je nađen prodorom u simboličku ravan leksičke pozadine. Time je, suštinski gledano, sa stanovišta autora, gubitak odricanja od ritmike (kao nosioca značenja ritmikom apsorbiranih komponenti govornog niza), uglavnom kompenziran, a sa stanovišta razumijevajuće potrebe čitaoca čak i nadkompenziran.
Takav zaključak slijedi s obzirom na neograničene mogućnosti dinamičko-značenjske arhitektonike simbola kao primarnog nosioca poruke. Simbol se, uvijek i u bitnom, iskazuje kao najindividualniji izraz mnogostruko-asocijativne igre duha slobode, i njegove semantičke neuniformnosti i nepredvidivosti.
Možda baš stoga, u ovoj zbirci svaki red vrvi od simbola: ptica, nebo, zvijezda, tajna, ključ, ocean, rijeka, vodopad, sunce, lađa, ruža, vjetar, san, duša, srce, žensko, staza, vrata, kapija, raskršće, šuma, leptir, sjena, svjetlo, tmina, vrijeme, staza, oko, brod... Sve upućuje, u najkraćem i ne obavezno, na prolaznost, onostranost, na daleko i nedohvatljivo, ali koje, i kao takvo, u svojoj apsolutnoj nedokučivosti, još uvijek tješi "tankom nadom".
S aspekta potrebe te kompenzativnosti, širinom simboličkog registra naše zbirke, dati su samo ovlašni hermeneutički poticaji, a nikako zaokružene, i aprori značenjski nepomjerljive i hermetički zatvorene lekseme*.
Otuda, potpuno neovisno od autorske intencije, hermeneutička i asocijativno-psihološka mogućnost beskrajne individualne recepcije simboličkih datosti. Jer, neiscrpna hermeneutička vrijednost svakog simbola je u tome što on, inherentnošću vlastite psihostrukturalne dinamike, i "skrivajući otkriva" i, "otkrivajući skriva", na način koji, simultano uključuje i isključuje slobodno-interpretativnu matricu smisaono-značenjskih "pogađanja", širom otvarajući vrata rasplamsaloj mašti Čitaoca Običnog, ili, u drugom slučaju, spoznajnoteorijskom statusu i habitusu čitaoca-stručnjaka (njem. der Fachmann).
Simbolička misao je, zahvaljujući upravo svojoj semantičkoj "otkovanosti", misao slobode, tj. slobodna misao, jer u svom značenjskom temelju nosi napetu "eksplozivnu virtualnost" koja nikad ne dozvoljava "svođenje mnogostrukog na jedno", nego baš obrnuto, iskustveno-uvjerljivo "rasprskava jedno na mnogo".
Osim toga, za razliku od znaka, simbol ne prisiljava, a za razliku od ritmike ne ubjeđuje, nego u svojoj izvorno-rasprskavajućoj otvorenosti nudi šansu životnom i duhovnom profilu čitaoca, podstiče i dinamizira njegove svjesne i podsvjesne psihološke strukture, oslobađajući, iz njihove tmine, ono najsubjektivnije, najintimnije, najdublje, najarhaičnije, najnesvjesnije, najautentičnije...
Na taj način, simbol dodiruje najdublje horizonte nade, straha i htijenja; a, po principu projekcije, ispunjava najmaštovitije tajne i podsvjesne želje individue.
Psihoanalitički gledano, analogno Roršahovom (H. Rorschach), testu mrlja, gdje nejasnost vizualnog stimulusa (mrlja) usporava fiziološko-mentalni proces formiranja opažaja, ovdje se problem sa perceptivno-vizualne, prebacuje na jezičko-značenjsku ravan te, sada, perceptualno sasvim jasan stimulus (simbol), svojom značenjskom raskriljenošću i nejednoznačnošću potpuno otvorenih interpretativnih mogućnosti, utemeljuje podlogu individualne projekcije, tj. nesvjesne intervencije ličnosti.
I baš tu, na fonu lične projekcije, upotrijebljena simbolska sintagma autora, gubi svoju početnu, prividnu uniznačnost, a mjesto nje ("šta je pisac htio da kaže?"), na širom otvorenu interpretativnu scenu, sasvim slobodno i bez zadrške racionalno-pragmatskog odmjeravanja poruke, uskaču, nošene automatizmom asocijativno-psihološke igre, nesputane ideje čitalaca, sada već (i upravo zbog toga), aktivnih sudionika i značenjskih sustvaralaca izrečenog.
Samo tako, potpunim otvaranjem semantičke ravni, autor omogućava da i posljednji čitalac pronađe sebe, prepozna se, i konačno se (komentarišući tekst), izrazi na potpuno individualni način, shodno vlastitom saznajnom fundusu, ali i neosviještenim željama i dubinskim potrebama svog čitalačkog bića. Time je, instrumentalno-jezički gledano, zahvaljujući potencijalu beskrajne semantičke otvorenosti simbola, omogućen dvostruki efekat: zadovoljstvo sasvim slobodnog, neračunajućeg (samo)skazivanja (autora), i, potpuno analogno zadovoljstvo spoznaje i samospoznaje; otkrivanja i samootkrivanja znatiželjnog čitaoca.
U tom pogledu, simbol je otvorena poetska vrijednost koja omogućava potpuno nekonfliktnu komunikaciju autora i čitaoca, čak i onda kada, uzajamno njegujući aksiološki dijametralno suprotan književni weltanschauung, u krajnjem, jedan drugom, priznaju princip de gustibus-a.
Nerijetko, to donosi i opasnost proizvoljne, čak tendenciozne interpretacije, ali to je sastavni rizik svakog životnog konteksta. Međutim, povijesno-teorijski gledano, baš zahvaljući klici polemosa koju takva mogućnost otvara, (upravo kao rezultat sučeljavanja i racionalno-aksiološkog odmjeravanja nesaglasnih stavova), na vječno pokretnom tkivu dijaloškog "pro et contra" intersubjektiviteta, odvijaju se permanentni vrijednosni pomaci.
Simboličko "razbijanje jezika", i potkopavanje njegove uobičajeno-govorne jednoznačnosti, s aspekta filozofije ljudskih želja i nada, jest svojevrsno ništenje svijeta profanosti i prodor na drugu ontološku ravan, dok, striktnopsihološki uzeto, predstavlja svojevrsno 'otvaranje' "bića i stvari za transsubjektivna značenja".
Ali, čemu sve to?

 

III

Nije moguć jednoznačan, nedvosmislen i općeprihvatljiv odgovor na postavljeno pitanje. Međutim, kao realna mogućnost njegova promišljanja, sa aspekta dosega moderne filozofije egzistencije Zapada, ali i spoznaja drevne istočnjačke psihologije i filozofije čovjeka, pokušaj jezičkog proboja u sfere svetog, višeg, humanijeg...da se razumjeti kao izravan odgovor na nepodnošljivu tjeskobu neljudskosti čovjekova svijeta; svijeta u kome više nije moguće nekažnjeno bivati, jer je, već i samo bivanje, (u tom i takvom svijetu), svojevrsna - kazna.
Otuda, i stalna, pjesnički prijeka, potreba lingvističkog katapultiranja u Nebo: (na krilima ptice, na talasima rijeke ili oceana, na luku duge, na dašku razvigorca, na strijeli munje), figurira u službi himeričkog spasa i uznesenja. Tu snažnu, i višemilenijski staru potrebu čovjeka, komparativno-sjajno, u jednoj kroki izvedbi, apsolvira znameniti svjetski antropolog M. Eliade:

Uspenje na nebo i magično letenje imaju bitne crte jedne posebno kompleksne simbolike koja je u vezi sa prirodom ljudske duše i inteligencije. "Let" je ponekad metafora za svijest i razumijevanje tajnih stvari i metafizičkih istina. "Razum (manas), je najbrža od svih ptica", kaže Rg-veda (VI, 9, 5). A u Panjćavimsa-Brahmani (XIV, 1, 13), se još dodaje: "Onaj ko razumije dobija krila". Poznato je da je u mnogih naroda ptica simbol duše. "Magični let" ima vrijednost "izlaska iz tijela", i na plastičnom planu izražava ekstazu, izbavljenje duše. Dok se najveći dio čovječanstva pretvara u ptice samo u momentu smrti, kada napušta tijelo i diže se u vazduh - dotle šamani, vračevi i razni drugi ekstatičari ostvaruju već ovde, i kada god to žele, "izlazak iz tijela". Mit o duši-ptici sadrži, potencijalno, čitavu metafiziku čovjekove duhovne autonomije i slobode.

Međutim, u okvirima realnih životnih datosti, željene slobode nema nikad dovoljno, te let i snovi, kao neosviješteni usud ljudske čežnje, jesu način da se, kombinacijom htijenja i mašte, realitetu neljudskog svijeta indirektno kaže - NE!, i tim odbijanjem potraži spas izvan Prostora i Vremena, izvan Historije i izvan sebe samoga.
To vječno pjesničko NE jest čovjekov nedosanjani san, san koji opsjeda ljudski duh od samih početaka njegove istorije: poistovijetiti se sa Totalitetom, dostići Jedinstvo, ponovo ostvariti inicijalnu nepodvojenost, ukinuti vrijeme i Genezu (tj. mnoštvenost i heterogenost kosmosa); naročito prevazići disoluciju realiteta na subjekt-objekt. (M. Eliade).
Ali, kako, izvan samih snova, postići nemoguće?

Možda samo tvrdom šutnjom, ili simbolima, riječima koje više nisu riječi (u banalno-dnevnom smislu njihove upotrebe), nego fantomi koji su, izmigoljivši kao zmija iz košuljice, iz dnevnog jezika naprosto isparile, odnijevši sobom etarski supstrat prajezičkog, izvorno-univerzalnog značenja, ostavivši nam, kao znak (tog dogoda semantičke ishlapjelosti), samo prozirnu varku (sistem izlizanih značenja), dnevnojezički smežuranu košuljicu zmijskog svlaka, koja, na tragu ljudskih snova, želja i čežnji, u svojoj jezičkoj akromatičnosti i depigmentiranosti, više nije u stanju da odgovori dubokoj, imanentno-ljudskoj potrebi - izricanja neizrecivog.
Stoga i duhovno klatno čovjeka, sputano smisaonom bezbojnošću zatečene jezičke košuljice, i u svojoj najboljoj izvedbi (poezija, umjetnost, filozofija, matematika, tezofija, parapsihologija), samo smušeno slijedi nemušti prozračni trag vlastita ljulja na putu između Neba i Zemlje, Stvarnog i Mogućeg, tj. između "neumitne ptice" htijenja i surove šutnje neizrecivog.
Tu nemoć izricanja valja prepoznati i u, ne jednom prizivanoj simbolici nebeskog plavetnila, koje je i samo varka u varci. Ali, ono je, uprkos svjetlosno-varljivoj prozirnosti azura, još jedino preostalo mjesto, jedini kutak svjetla gdje pjesnički možemo da se skrijemo.
U mraku to nikako nije moguće!
U mraku još mogu da nas nađu; mogu da nas napipaju. U beskraju prozirnosti azurnog plavetnila, to je apsolutno isključeno. Radi podsjećanja: ptica nestaje na horizontu, a da nije promijenila ni smjer ni visinu kretanja; perceptualno se istopila; apsorbovana prozirnim i sama se o-prozirnila, o-providnila i nestala "na naše oči"; dematerijalizirala se kao dah: Nešto, a Ništa!
Isto je s dnevnojezičkom košuljicom.
Upravo stoga (valja to priznati unatoč nelagodi unutarnjeg otpora), ponekad govorimo (brbljamo, njem. das Gerede, kako bi to rekao Heidegger), samo zato da bi istinski šutjeli, šutjeli o istinskom, i da bi upravo Ono prešućeno i neizgovoreno bilo još glasnije i rječitije. Da bi nekako došlo do Riječi.
Ali, bez pomoći simbola (inventara naših nebeskih čežnji), bila bi to samo još jedna jalova ljudska ambicija.
Simbol je najkraći put zazivanja Nedosanjanog i Dalekog.
I ovaj predgovor, kao i zbirku koja mu je prethodila, i kojom je iniciran, valja shvatiti upravo tako.
Simbolički.
Kao PTICU...

.......

 Autor: Zlatan Muhamed Hrenovica

 

Slovo akademika prof.dr. Vladimira Premeca za koncert povodom 50.te godišnjice umjetničkog rada autora:

Poštovani i dragi Muhamed-beže Zlatane Hrenovica, moj veliki druže i pjesniče. Stihove pratiš svojim kompozicijama za gitaru, a ponekad i usnu harmoniku. Podsjećaš me ove večeri na američkog kantautora nobelovca Boba Dilana i stoga sam ponosan na naše višegodišnje prijateljstvo. Ti si počeo doživljavati slojeviti život nas ljudi u čuvenoj zgradi Ćirine stanice na Bistriku, okružen platanima u čijim krošnjama je cvrkutalo jato vrabaca. To se zbivalo na ulazu u grad čiju panoramu si svakodnevno motrio i sačuvao u svojim sjećanjima. Kada sam gledao Tvoj film o Sarajevu,NIJEME RIJEČI LJUBAVI, u kom si sačuvao dio katastrofe koja nas je sve zadesila, osjetio sam bol razaranja i ništenja u tom prikazu prepun asocijacija na čuveni ŠOAH. .... Ostaj mi zdravo i odolijevaj i nadalje pjesmama i kompozicijama u smrtonosnoj bitki za Bosnu i Hercegovinu koju ljubiš kao i Tvoji prijatelji. TVOJ VLADIMIR PREMEC

Za divnih nekih predvečerja na željezničkoj stanici Bistrik,u stoljetnim platanima i manjeljetnim Zlatanima, kad akšam geldi, okupe se zborovi vrapčića.Prave gradske raje i žamore svoje ljubopitne pjesmice: dživ dživ? dživ dživ? Dživdžikaju neprestano.Kako pada mrak oni ostaju na konaku u krošnjama platana i dekrešendu svog pjevanja.Tanahnom do tišine. I tišina je muzika. I to je jedini zvuk koji se mogao čuti između vozova što bi huktajući dolazili i odlazili u Stanicu Bistrik. Ostane ta čudesna zvučna slika u duši dječaka zauvijek. U sjetnom pozdravu vlaka .što već u odlasku kasni,a polazi ka Istoku.Tamo gdje je Sunce.
Danas je ta trošna lađa, na plovidbi kroz ovaj surovi i sirovi život, Stanica Bistrik,ostavljena kao pusta kuća,prepuštena strašnim vjetrima svakodnevice. Nijema lađa iz predgrađa.
U tom predjelu Sarajeva se rodio i živio autor ovog Slova o pticama i ljudima: Vrabac s Bistrika.

****

Rođen 1. juna 1947. Godine na Bistriku u Sarajevu . Osnovnu školu i Prvu gimnaziju pohađao u Sarajevu. 1967. godine upisuje se na Filološki fakultet u Beogradu. Diplomirao na odsjeku za svjetsku književnost sa zvanjem profesora opšte književnosti sa teorijom.
Kao učenik Prve gimnazije svira bubnjeve uz nadimak od kolega muzičara „zlatna noga“. Prva rock grupa „Plavi dijamanti“. 1974. godine osniva i komponuje za Kamernu grupu VERGL,koju čine Gordana Ivandić-mezzosopran i flauta, Vedran Smajlović- violončelo i autor- klasična gitara. U oktobru 1977.godine osniva Sarajevski vokalni ansambl Breze . U svom dvanaestogodišnjem djelovanju Sarajevski vokalni ansambl Breze postiže najveće umjetničke domete u horskoj muzici Jugoslavije u konkurenciji omladinskih sastava.
Studirao postdiplomski na Odsjeku za bibliotekarstvo i opštu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i multimediju na Slobodnom univerzitetu u Berlinu (Freie Universitet in Berlin).
Piše i objavljuje radove u novinama i časopisima, „Oslobođenje“, „Preporod“,“City review“,književni časopis“ Diwan“,“Bosanska vila“ „Domovina“,“Hrvatska riječ“
Piše scenarija i režira dokumentarno propagandne filmove i TV spotove. Osvaja drugo mjesto za TV spot o mobitelu BH GSM u međunarodnoj konkurenciji „GOLDEN DRUM“ u Portorožu.
Autor igrano- dokumentarnog filma o Sarajevu: NIJEME RIJEČI LJUBAVI – MOJ KORAK U BUDUĆNOST na zahtjev Grada Sarajeva povodom 65.godišnjice Dana oslobođenja grada.
Učestvuje na međunarodnom simpoziju o velikosrpskim zločinima na Balkanu, u Zadru (oktobar 1995. godine. Predavanje objavljeno u zborniku Matice iseljenika Hrvatske).
Komponuje filmsku,dramsku i horsku muziku, šansone i balade,piše poeziju i prozu. Bavi se aktuelnom publicistikom i režijom mjuzikla,TV spotova,dokumentarnih filmova i javnih priredbi.
Cjelovito educira,strukturira i profilira učesnike,pojedinsce za javne nastupe u medijima i drugim manifestacijama,kako u oblasti kulture tako i poslovnim i političkim nastupima.
Urednik i kooprevodilac knige češkog autora Ludviga Kube: ČITANJE BOSNE I HERCEGOVINE .
1975.godine radim kao asistent režije na Televiziji Sarajevo (emisije „Znanje –imanje“ „Pet plus“-obrazovnog programa TVBIH.“Kosa projekcija“
1976. urednik,fotoreporter i tehnički urednik u novinama "Naš list Veletrgovina"
1978. Rukovodilac Službe za propagandu Izdavačke kuće IGKRO „SVJETLOST“ Sarajevo.Organizuje nastupe na međunarodnim sajmovima,seminarima,prezentacijama i poslovnim susretima iz domena cjelokupne djelatnosti „Svjetlosti“
1979. godine na poziv Skupštine Općine Centar preuzima dužnost koordinatora za informisanje, danas PR-odnosi sa javnošću
ŠESTOAPROLSKA NAGRADA sa Sarajevskim vokalnim ansamblom Breze 1982.
PLAKETA GRADA SARAJEVA
1983. godine izabran za direktora Dječije biblioteke "Vlatko Foht" (osniva i uvodi dječije multimedijalne čitaonice i i graonice ,ostvaruje snažnu interaktivnu saradnju sa najvećim izdavačima tadašnje Jugoslavije,danas Jugoistočne regije.
1986.godine predlaže i ostvaruje multimedijalni projekat za jugoslavensku izložbu na Internacionalnom sajmu dječije knjige u Ankari (Turska) i biva nagrađen kao komesar najboljeg štanda dječije knjige
Od 1989.do 1991. godine odlazi u Berlin na postdiplomski studij u oblasti multimedije.
1991.godine projektuje stručnu organizaciju integracije tri biblioteke u Biblioteku grada Sarajeva u kojoj obavlja poslove rukovodioca marketinga za kulturne djelatnosti.
1992.aktivno učestvuje u pripremi i organizaciji odbrane od agresora na BIH,a od 5. aprila osniva i vodi Informativnu službu 1. korpusa Armije BiH(ISTO-Informativna služba TO)
1995. godine obavlja poslove direktora Referalnog centra Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine
Od 1996. godine osniva privatnu agenciju za multimediju(video audio marketing) u kojoj radi kao creativ manager.
2001. godine izabran za direktora Biblioteke grada Sarajeva.Osniva prvi multimedijalni centar na Balkanu MAK-za savremene multimedijalne prezentacije,consulting-e, workshop demonstracije,izložbe i kamerne priredbe.
Tu funkciju obavlja do 2005. godine . Nakon isteka mandata ostaje zaposlenik Biblioteke grada Sarajeva u jednom od njenih samostalnih odjeljenja.Penzionisan 2.juna 2012.godine.

 .............

NARUDŽABA KNJIGE:

 Naslov: Nijema Lađa iz predgađa
Autor: Zlatan Muhamed Hrenovica
Uvez: tvrdi
Broj strana:156
Format: A5
Godina izdanja: 2018.
Predgovor: prof.dr.sci Esad Bajtal
Pogovor: Velimir Veljo Milošević, književnik
Densing omota: Agdal Nuhanović, akademski grafičar

 ............

Ukoliko želite da imate primjerak zbirku "Nijema lađa iz predgrađa"potrebno je da:

- izvršite uplatu na račun udruženja prema navedenom cjenovniku za pojedine zemlje/valute. U cijenu je uračunata cijena zbirke od 30 KM + poštarina. (za BiH: 5 KM: za inostranstvo 10 EUR)

- nakon izvršene uplate obavjestite nas na e-mail i pošaljite skeniranu uplatnicu: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.; navedite adesu na koju treba dostaviti narudžbu;

- nakon uvida na račun udruženja potvrdit ćemo vam primanje uplate, a slanje knjige poštom bit će izvršeno u roku od 48 sati.

Bosna i Hercegovina-35 KM
Evropska unija-25 EUR
USA-30 USD
Australija-45 AUD
Canada 40 CAD
Švicarska-30 CHF
R.Češka-670 CZK
Danska-190 DKK
Engleska (UK)-25 GBP
R.Hrvatska-190 HRK
Švedska-265 SEK
R.Srbija-3.000 RSD
S.Makedonija: 1.600 MKD

NAČIN UPLATE:

-Iz BiH

Uplatiti izvršiti na transakcijski račun udruženja:
T/R: 1610000077510092 (Raiffeisen bank dd BiH Sarajevo)
UDRUŽENJE ZA KULTURU - NOVO SVJETLOST
Terezija bb, 71000 Sarajevo
Svrha uplate: „Donacija“

-Iz inostranstva

1.POŠTA: Međunarodni prijenos novca (Internacional money order)
PRIMALAC: Ibrahim Osmanbašić, Sarajevo, Bosna I Hercegovina

2.PayPal: ibrahim
https://www.paypal.com/paypalme/ibrahimkns?locale.x=en_US&fbclid=IwAR0VhwPHL8lsHhToMN4d-FKmpV50ip7zUzoAD1sAFhH0SeSZsq7rPo2m5oU

Ibrahim Osmanbašić
predsjednik udruženja

 KNSINFO/30.8.2020.g.