Edin Gudić - BORBA // autobiografski zapisi

Naslov: BORBA
Autor: EDIN GUDIĆ

Izražajna forma: proza, autobiografska iskustva
Dizajn: Husein Šljivo
Izdavač: Udruženje za kulturu - Nova svjetlost/ Sarajevo, BiH
Godina izdanja: 2021.

Narudžbe putem E-Mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.. 
Cijena: EU - 15 EUR + postarina // BiH - 15 KM + postarina.
Isporuka: odmah

  * * * * * *

Recenzija na autobiografski rukopisa „Borba“, autora Edina Grudića.

HUMANISTIČKI NIJET U BORBI DO POSLJEDNJEG DAHA

Autobiografski rukopis „Borba“ autora Edina Gudića je interesantna i zaslužuje da joj se posveti vrijeme i pažnja; da joj se preda i pokuša spoznati taj vijugavi i opasan put kojima je autor prošao; da čitalac pokuša predočiti sebi okretanje života naglavačke – šta to podrazumijeva i znači; da pokuša prodrijeti u stvarnost koja je dijametralno suprotna od rutinskog života koji se odvija – bez ekstremne tuge, ekstremne boli, ekstremne životne opasnosti, ekstremne uznemirenosti koja nas same i sve oko nas obara i uvodi u nepoznatu neizvjesnost. Spoznajom da nema nikakve sigurnosti u našoj budućnosti ukoračuje se u prostor totalne neizvjesnosti, a to je stanje koje se najbolje može opisati od strane onih koji su ga preživjeli.
Dakle, autor se upustio u izuzetan spisateljski poduhvat a u nastojanju da opiše stanje-totalne-nesigurnosti, kao svoj put koji je prošao, kao doživljaj kojeg se sjeća i nosi u sebi, kao iskušenje koje mu je život donio – a čemu se nije nadao i što nije bio njegov izbor – već udes i sudbina; za šta se nije spremao, niti je imao predstavu šta to znači, čemu vodi i kako će se završiti. Ono što ga je zadesilo bila je teška bolest – karcinom – što mu je stvarnost izokrenulo naopačke – a protiv čega se moglo boriti, prije svega, snagom vjere. Međutim, da bi čovjek bio kadar da se rukovodi vjerovanjem na životnom putu kroz totalnu-egzistencijalnu-nesigurnost on je morao da postane i bude – iskren vjernik; a to podrazumijeva čisto srce, čistu dušu, i na kraju čisto tijelo. Dakle, čiste misli i osjećanja, iskren nijet – život po načelima i principima koji održavaju duh i tijelo u čistoći; čime se čovjek ograđuje i oslobađa od svega što bi ga moglo odvući od univerzalnih humanih vrijednosti; od poštovanja roditelja, porodice, familije, prijatelja i svih ljudi koji čine dobro; čime se čovjek distancira od neumjerenih želja i ugađanja vlastitom egu. Sva ta silina paralelne duhovne egzistencije čovjeka, sa svojom zakonomjernošću – u jednom trenutku pokucala je bezuvjetno na vrata života nepripremljenog Edina Gudića, imperativno zahtijevajući pokornost i prilagođavanje novoj životnoj stvarnosti – a za šta nije bio pripravan i što je u njegovoj svijesti i duhu odjeknula kao udar groma iz vedrog neba. Sudbina se obznanila – i njegov put je postao nešto što nije mogao ni sanjati – borba za goli život, borba za preživljavanje, borba protiv bolesti koja ga je iznutra nagrizala i jela – i on se topio i nestajao pred očima voljenih koji nisu znali kako da mu pomognu, te i sami ulazili u kontaminirano-ozračje-totalne-nesigurnosti koja se nadvila nad Edinovim životom.
Nakon saznanja da boluje od karcinoma Edin se nadvio nad ambisom životne neizvjesnosti duboko osjećajući bilo života i dimenzije stvarnosti – kao novo životno iskustvo za koje nije imao ni sluha, ni vida, niti osjećaja živjeći uobičajeni život u uređenoj Austriji gdje se godinama čovjek vrti u ustaljenoj kolotečini, ne postavljajući sebi pitanja – zašto se nešto čini, niti da li je moguće činiti van navika i svakodnevne rutine. U jednom momentu stvarnost se podijelila na četiri glomazna dijela, tj. četiri brige – odnos prema sebi (1), porodici (2), familiji (3) i sredini u kojoj se živi i radi (4).

I) ODNOS PREMA SEBI
Pitanje odnosa prema sebi, tj. prema ličnom zdravstvenom stanju - koje iako je bilo fundamentalno pitanje iz koga je proizilazila cijela novonastala haotična i uznemirujuća drama – Edin u prvim trenucima saznanja o teškoj bolesti koja ga je napala – potiskuje u pozadinu brinući o reakcijama porodice, svojih najvoljenijih, kao i sredine u kojoj obituje. Refleksno mu se probudio obzir prema svima koje je volio i koji su njega voljeli i nije želio da im nanese bol zbog svog zdravstvenog stanja, nemoćno shvatajući da je to neminovan proces koji i pored želje i nastojanja neće moći da otkloni ili umanji. Prvi put je osjetio duboko u sebi nemoć – koja se miješala sa strahom od budućnosti koja ja odjednom postala zastrašujuća, obavijena prijetećom hladnoćom koja mu je ledila dušu i tijelo. Dok se brinuo o reakcijama supruge i djece; oca, majke, brata i sestre; kao i dragih i voljenih sa kojima se susretao svakodnevno – uviđao je nemoć da im pomogne i zaštiti ih od tuge, bola, frustracije i more koje će proizvesti njegovo iznenadno zlokobno zdravstveno stanje. Zapitao se u očaju - kako je moguće da čovjek odjednom zapadne u mrak neizvjesnosti, da ga odjednom udari neočekivano zlo i da se u trenutku sruši njegov cijeli svijet, te potpuno promjeni pogled na stvarnost i doživljaj soptvene egzistencije na svijetu? Desilo mu se nešto nezamislivo. Potpuni šok. Jednostavno sve što je do tada činilo njegov život srušilo se, razbilo i nestalo zauvijek. Od svega je ostao – on sam – nepripremljen da primi tako drastičan udar sudbine, ne znajući šta da misli i čini. Jedino šta mu je ostalo – bilo je da vjeruje da može pobijediti tešku, opaku i smrtonosnu bolest koja ga je napala i prijetila da ga uništi i liši života.

II) ODNOS PREMA PORODICI
Edin se morao suočiti sa dijagnozom karcinoma u krugu porodice – sa suprugom i dvoje djece u stanju šoka na samom početku, a kasnije se danima i mjesecima boriti sa teškom bolešću koja ga je iscrpljivala, lišavala snage i mijenjala izgled. Trudio se da pokaže optimizam i vjeru u konačni uspjeh pobjede nad opakom bolešću, ali za to je trebao unutrašnje snage i spremnost da ne podlegne fizičkoj boli i unutrašnjem rastrojstvu, kao i podršku svojih najbližih i najvoljenijih. Najveći teret nosila je Edinova supruga koja se herojski držala u nadljudskoj borbi da savlada svoje strahove i napade tuge, u nastojanju da pred djecom ne izgleda slomljeno i izbezumljeno, te da u Edinovom prisustvu izgleda što normalnije i opuštenije kao da se ne vodi presudna bitka koja odlučuje između života i smrti. Dostojanstveno i pribrano držanje supruge veoma pozitivno se odražavalo na opće Edinovo raspoloženje i ulivalo mu snagu i sigurnost, te ojačavalo vjeru u konačni uspjeh i nadvladavanje užasne neprilike koja ga je iznenada zadesila. Predajući se vjeri u Svemogućeg - koji ima moć odlučivanja u vezi sudbonosnih stvari u vezi čovjeka – u oboljelo tijelo ulazila je čudesna snaga ne dozvoljavajući i da duh klone i oslabi volja za životom, uvjeravajući se da je čovjek slab i nemoćan, te da nije kadar nositi se sa životnim neprilikama bez Božije milosti. Stoga je svoje misli i molitve upućivao Milostivom tražeći da mu pomogne u očuvanje porodične harmonije – uviđajući njene blagodati, a na čemu nije bio zahvalan prije nego što ga je zadesila ta strašna bolest.

III) ODNOS PREMA FAMILIJI
Otac, majka i mlađa sestra bili su pokošeni saznanjem da je Edin obolio od raka, te je stanje očaja prijetilo da im orobi srce i dušu. Mlađa sestra se pokazala istinskom heroinom u novonastaloj teškoj i neizvjesnoj situaciji. Njena stamena odlučnost da ne podlegne oluji emocija koja je pokosila majku, a i širi krug poznanika, bila je od izuzetne važnosti u odbrani od depresivne melanholije nad kojom se nadvijala izbezumljenost i panika. Sestrinska ljubav ispoljila se u tom ključnom momentu nedozvoljavajući da atmosferom u familiji ovlada malodušnost – te da se bolesnik promatra kao mrtvac.

IV) ODNOS PREMA SREDINI U KOJOJ SE ŽIVI I RADI
Reakcija na saznanje na uspostavljenu dijagnozu prijatelja, poznanika, kolega sa posla i općenito sredine u kojoj Edin živi i radi bila je poput groma koji usljed siline udara sve spali i sagori. Pored silovitog zaprepaštenja koje blokira čovjeka događale su se i nenadane aktivnosti koje su olakšavale Edinu da se konsoliduje i ne poklekne usljed pritiska neizvjesnosti koji je lako mogao da pređe u očaj – a što bi se sigurno negativno odrazilo na ukupnu borbu protiv moćne bolesti koja je iznutra izjedala i lomila bolesnika. Nenadano je dobio i lijek protiv bolesti koja ga je napala i prijetila da ga liši razuma i života, što je od sudbonosnog značaja, a što se može pojmiti, objasniti i shvatiti isključivo na razini – vjere! Konkretni pozitivni događaji koji su se dešavali van Edinove volje, znanja i uticaja jasno su ukazivali na postojanost – moćne sile koja čovjeku određuje put i oblikuje život, pri čemu se od njega zahtijeva samo da RAZMIŠLJA i pokuša razumjeti koliko je sam jak i sposoban da se nosi sa teretom i izazovima koji su ga pritisli i u bljesku munje potpuno promijenili život i potakli da na neki drugi način sagledava čovjeka i njegovo bivstvovanje na zemlji. Došavši do ruba ambisa i sagledavši prijeteću neizvjesnost koja ga je ščepala moćnim kandžama iz kojih se nije mogao izbaviti – Edin je sagledao čovjekov život iz druge perspektive i spoznao da stvarne vrijednosti nisu sadržane u materijalnom bogatstvu već u zahvalnoj duši koja je skromna i zadovoljna malim stvarima i sitnim radostima – kada se skladan život odvija u društvu voljenih osoba.
U trenucima kada je ispitivao svoje zdravstveno stanje i kada mu je saopštena strašna vijest da boluje od raka – u Edinu se dešava preispitivanje sopstvenih postupaka i u iskrenom odnosu prema sebi otkriva da ga je „dunjaluk zanio“ da je zanemario porodicu i familiju, da se ponašao bez dovoljno pažnje prema onima koji su ga voljeli – duboko u sebi se pokajao i poželio da se promijeni i da bude zahvalniji prema svima koji su ga obasipali pažnjom i ljubavi. Prebacio je sebi ishitrene postupke kad nije imao dovoljno strpljenja i volje prema svojoj ženi i djeci; bilo mu je krivo što nije više vremena provodio sa ocem, majkom i sestrom; odjednom mu se pred očima prikazalo sve što su drugi činili dobro prema njemu a on im nije uzvratio istom mjerom. Sada mu je bili krivo zbog toga i stidio se svojih postupaka. Osjetio je da nije dovoljno vremena posvećivao razmišljanjima o duhovnoj egzistenciji čovjeka i o njegovim potrebama u vezi osjećanja, razumijevanja i iskazivanja podrške drugima. Sada, kada je njegov život postao haotičan i neizvjestan, jasno uviđa koliko se mnogi trude da mu pomognu i koliko im je žao što ga je teška bolest napala.

V) NOVA ZNANJA I SPOZNAJA UNIVEZRALNIH VRIJEDNOSTI
Ponirući u vjeru Edin je spoznao da je njena snaga nesaglediva, da je čovjek mali i da je Gospodar Veličanstveni moćan i sveprisutan, te da je uzdanje u Njega pravi put koji vodi ka unutrašnjem spokoju i općoj ljudskoj sreći. Duboko je vjerovao da će mu predanost Bogu pomoći da se izliječi od opake bolesti, da sačuva razum i povrati izgubljeno zdravlje.
Uvidjevši brigu porodice, familije i prijatelja koju su ispoljili prema njemu, poželio je da ozdravi i podari im pažnju i iskrenu ljubav - jer su oni njega podržali kada mu je bilo najteže, shvatajući da bez njihove podrške da bi teško mogao odoljeti svim izazovima i zahtjevima što je život nemilosrdo stavljao pred njega.
Potpuna transforacija Edinove ličnosti u vrlo kratkom vremenskom razdoblju začudila je najviše njega samog pa onda porodicu, familiju i prijatelje. Koliko mu je bilo bitno što je proširio znanje i podigao svijest o duhovnoj materiji, jasno se da uočiti kroz izjave da i samo ova bolest ne pada teško jer mu je otvarala oči za neka nova, njemu veoma važna, znanja o životu, svijetu i ljudima, a posebno o nemoći čovjeka u pogledu života i smrt.
Shvatajući da čovjek najmanje zna o svom rođenju – i dolasku na ovu planetu, te o neminovnoj smrti i odlasku sa ove planete. Iako bi želio o tome nešto doznati nailazio je na razne misterije. Shvatajući da je ljudsko biće slabo ali u svom sjaju ponosno i spremno da se bori do posljednjeg daha za svoje snove i ideale.
Autobiografsko djelo Edina Gudića „Borba“ je specifičan spis koji nam otkriva tajne ljudske egzistencije, ukazujući na povode i okolnosti potpune transformacije ličnosti – a što je oduvijek privlačilo ljudsku pažnju, a taj fenomen je odavnina inspirisao umjetnike koji su u raznim formama ovjekovječili tu temu u glasovita umjetnička djela.
Povodi pisanja ove knjige su humanistički jer autor želi da publikovanjem svoga iskustva borbe protiv opake bolesti karcinoma da podršku svima onima kojima je pomoć potrebna u tom smislu. Stoga ovo djelo je potrebno u tom smislu promatrati, na taj način mu prilaziti i tretirati ga u humanističkom kontekstu, da bi osjetili i spoznali sve njegove blagodati kojima obiluje.

Sarajevo, 3.5.2022. godine.
Ibrahim Osmanbašić, književnik

KNSINFO/ 12.2.2022. god