Naslov: SARAJEVSKI SAN
Autorica: IGBALA ŠAĆIROVIĆ

Izražajna forma: poezija
Recenzenti: Milorad Kostić i Ibrahim Osmanbašić
Izdavač: Udruženje za kulturu - Nova svjetlost/ Sarajevo, BiH
Godina izdanja: 2023.

Narudžbe putem e-mail: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. 
Cijena sa poštarinom: BiH - 20 KM // van BiH - 15 EUR

................

ŠKOLJKE

Zaronih u modre dubine Jadrana
tražim nakit mora
školjke čudesni dar Božiji
satkane od boli, ljubavi, tajni...

Magnetno me privlači svijet školjki
samozatajnošću, misterijama...
Poput mora šum školjke sneno
šapuće istine neizgovorene a naslućene.

Sestri poklanjam nježno
ogrlicu od školjki
mojom rukom sakupljenih i nanizanih.
Ogrlicu sjećanja na djetinjstvo i mladost
nek' je miluje šum školjki
u simfoniji ljubavi!

 

SARAJEVSKI SAN

Pregršt žutih perli u rukama mojim
Igram se sa njima i tonem u san.
Na nebu je oblak, sivilo i mrak.
Tonem...

Sanjala sam svoje svatove i djecu svoju.
Igrala se u polju punom maslačaka,
grlila janjad i brojala bubamare.

Osjećam njihove prstiće,
zapliću mi kosu.
Dok zrake sunca dopiru gradom
granate su zavijale,
sklapala sam oči od bola otežale.
Molila Boga da ovo prođe.

Štikle su zvonile ulicama.
Kad je najteže bilo
nošena unutrašnjom ljepotom
bila sam dama.

Budi se proljeće novog života,
ukrašeno najljepšim beharom prkosa.
Sneni vjetrovi zavitlaše cvat u nebo
mlade grane polomiše.

Zazvoniše zvona crkve.
Začu se ezan sa džamije.
Sinagoge mirne u svojoj tišini.
Odišu mirisi hrane
uz muziku tihe gitare.

Skidoh svoje tuge,
pustih da Duša zasvijetli
Nur dnevni probudi me
iz sna koji nekad bijaše zbilja.

 ..................

Recenzija: Osvrt na zbirku poezije Sarajevski san autorice Igbale Šaćirović
TRIJUMF TERAPEUTSKE POEZIJE

Početkom ovoga vijeka u teoriji književnosti skovan je izraz terapeutska poezija za široku vrstu poezije koji pišu razni autori, različitog zanimanja i različitih stremnjenja. Ipak im je jedno zajedničko pišu je u bolu i u bolesti. Ta poezija je prevashodno ispovjednog tipa i djeluje na samog autora ljekovito i pozitivno. Obično ta vrsta poezije nema šire umjetničko značenje i jačinu. Mali broj takvih autora su u stanju da prevaziđu početničke boli i nesređen stih. Da ne govorimo o poentaciji koja je počesto loše sročena i ne razumljiva svim osim autoru. Pred nama je poezija Igbale Šaćirović izložena u trideset i šest pjesama i jednim uvodnim lirskim zapisom. Pred nama je dakle vrhunska lirika bola, autorice koja se svojim prvijencem pojavila nenadano u našoj književnosti. Dakako, sve ima svoju priču. Igbala je oboljela od teške bolesti, ali srećom se izliječila prevashodno jačinom svoje volje. Tako je nastala i ova zbirka meditativne poezije, svojevrsnog monologa u kratkim replikama, gdje autorica vodi razgovor sama sa sobom. Kvalitet ove poezije je solidan a stih sređen, izuzev nekih pjesama koje i same zahtjevaju tzv. nesređen stih. Sve ovo pobrojano prilikom više isčitavanja gubi na smislu i daje na ljepoti. Zašto preporučujem više čitanja ovih pjesama? Ne samo zbog pobjede zdravlja već i zbog ljepote duše autorice koja stremi da dosegne visove unutrašnjeg sklada i ljepote.
Pa, počećemo sa dvije zanimljive pjesme. Radi se o pjesmama Sarajevske meditacije i naslovljenom pjesmom Sarajevski san. Polifoničnost je osobitost prve pjesme. Sarajevske meditacije spadaju u zasigurno najduže pjesme ove zbirke ( autorica njeguje češće kraću formu), ali pri isčitavanju dobijamo dojam da se radi o više manjih pjesama koje su srasle u nerazdvojivu cjelinu. Na primjer:

Sve sretne i tužne dane
Sakupljali smo čedro
Kikot prilazi nam nježno
Nalik travi koja mazi stopala

Dragane, rekoh, raj je daleko,
Ne plači! Džennet u nama
isijava toplinu zvanu ljubav
djeci u igri proljetnog zaborava.

Dubina ove pjesme, usuđujem se reći malene poemice, sastavljene od uzburkanih katrena ipak se vidi na kraju:

Blještavi bijeli krug zatvara ljubav
Ovčice pasu na proplancima djetinstva
Zurno gledam ka horizontu, otvaram kapke
da prosim milost sirotinjske težnje

Nirvana! Blještavilo!
Igbalina nirvana pomalo nalikuje na Disovu. Ipak, kod velikog pjesnika Vladislava Petkovića Disa nirvana se proteže kroz cijelu pjesmu, kod Igbale je ona samo osjenčila kraj. U pjesmi Sarajevski san radi se o drugoj formi stiha. Odmah da kažem motiv sna, pa i sarajevskog sna je izuzetno čest u bosanskohercegovačkoj književnosti. Više autora se bavilo ti poetskim problemom. Na startu Šaćirovićeva utiskuje svoj trag na tu raznoliku tematiku:

Pregršt žutih perli u rukama mojim
Igram se sa njima i tonem u san
Na nebu je oblak, sivilo i mrak
Tonem...

Dakako autorica ne tone u beznađe. Ona se bori kroz san, stremi plemenitijem i čovječnijem.

Sanjala sam svoje svatove i djecu svoju.
Igrala se u polju punom maslačaka,
grlila janjad i brojala bubamare.

Osjećam njihove prstiće,
zapliću mi kosu.
Dok zrake sunca dopiru gradom

Treća pjesma koja nosi prizvuk sarajevska, je ona o čaršiji. Pjesma nalikuje razglednici ali razglednici sa dubokom poukom:

Djeca smo ovoga grada,
ove čaršije ponosne ...

Govoriti o Sarajevu a ne pomenuti sarajevske legende je izlišno. Naša Igbala to podobro zna. Pored pjesme posvjećene njenom bratu Muji Šaćiroviću, pravniku i velikom humanisti, napisala je pjesmu o sarajevskoj legendi profesoru Slobodanu Đurasoviću. O Đurasoviću su pisali i govorili mnogi, pa i autor ovih redova. Međutim, o Đurasoviću kao čovjeku jedna od najpozvanijih u ovome gradu je Igbala Šaćiriović. Kroz njenu pjesamu mi spoznajemo „legendarnog Đurasa“, prvo kao čovjeka i humanistu a tek onda kao književnog velikana. Đurasović kroz Igbaline stihove govori kao običan mudri čovjek.

Sreli smo se
na malom mostu
na Čengić Vili
kada si progovorio onu
staru uzrečicu:
„Ima ljudi zlobni!“

Ili:
„Čovjek uspijeva samo tada
kad pada i sam ustaje.
To je uspjeh!“

Opjevala je i Đurasovićevo čuveno – Ne! – Čvrstu želju da ostane u ratu u gradu njegovog života. Na kraju pjesme pred nama se nalazi čovjek pun osjećaja i vječno zaljubljen u sreću mladih:

Istina je da ti si Profâ
to najbolje znao reći
Generacije kojima si
predavao i koje si ispraćao
kao maturante uz po neku suzu

Nama si govorio da ova
cigareta peče i tjera na suze
i da nisam ja neko
ko voli duhan!
Ne plačem ja zbog vas,
Sretno vam!

Lirika je uzvišena stvar.

Lirika je bila moje sveto mjesto
Moj trenutak, uzdah, igrica i bol
Tražila sam snove duboke u težnji
haljinu od baldahina, uzdahe daleke
kao pionir mali koji pleše kolo
nekadašnjeg brtatstva, snenoga jedinstva.

U pjesmi posvećenoj Gimnaziji koju je Igbala završila pod naslovom Most đačkih dana osluškujemo krhke i nježne stihove

Sanjam! Sanjam bisere kako kapaju!
Iz školjki vadim suzni vapaj!
Iz duše iskri bol djetinstva
Đački dani mladosti lijepe.

Svakoga odmora idem na most
Uz koji sam odrastala tih sretnih dana
Prvi poljubac, ašik i mladih smijeh
Dok Sunce igra bal nad vodom

Autorica sličnoj tematici se vraća, poigravajući se sa stihom u pjesmi iste tematike ali različitog poetskog nadahnuća Most naše mladosti u kome na početku vidimo ove opservacije:

Đački dani mladosti lijepe
Veliki odmor, zna se,
idemo na most
na kojem smo: odrastali,
upoznavali se, ašikovali...

Naš most odisao je ljepotom
Moj Most bratstvo i jedinstvo
spajao je dva naselja
Grbavicu i Pofaliće

Svaka kćerka voli svoga oca. U pjesmi Banja Vrućica nekada i sad Igbala mudro počinje nevezanim stihom da bi kasnije pjesma dobila baladni ton. Sama autorica u proljeće 2023. godine mi je u znamenitoj banji ispričala sjećanje na svoga oca. Nastali su baladni stihovi od kojih izdvajamo:

Ovdje je zastao nasuo vode
Otac moj, vrli vjernik u vjeri
Na klupu sjeo, pored izvora
Sagledao u pogledu svijet cijeli
Čovjek na kraju svog života vizionarski vidi dublje:

Priča pažljivo drhtavim glasom,
Pogled mu u zori sluti
Nepogode koje ratom zovemo
I ledilo u pogledu neljudi.

Prija mu banja, šetnja, razgovori,
Kazuje želju da bi došao opet,
Sudbina crna igra se sa nama
Kao klupko zmija ili luk napet

Otac umire u ratu i njegova vjerna kći poslije više decenija ponovo posećuje banju:

Mjesec ljetni, šetam sada sama
Godine ne brojim više
Desetljeća poklanjam golubovima
I vjetru koji pjesme piše.

Oca mog nema, bol i čežnja
Ta zera sreće u suzu se sliva
Ostaje samo uspomena i težnja
Kćerke koja bijaše vila

Budim se!

Kod Igbale je sve u buđenju i u snu. Kao da njena lirika nas zove da budemo čovječniji, da budemo bolji ljudi. Bilo da govori o cvjeću (ruže su česti motiv njenih pjesama, mada piše i o žutim maslačcima), moru i školjkama ili o gradu utonulog u postratno beznađe. A o nebu i ljepoti govori stihovima:

Zagrljeni gledamo u nebo
Zvijezde lete iznad nas
imena zvijezda padalica
tišinom krije Sjevernjača

Samo zvijezda vodilica
ljubavi i života
ispušta suze ledilice
ko kapi rose ljepotice
sa lica anđela djevojke

Na kraju bih se ipak osvrnuo na dvije pjesme. Pjesma pod naslovom Jesenja kantata govori nam o suzi u oku

Suza u oku zaledi se u jesen
Slana pada u rano proljeće
Rosa kvasi nogu bosu.

Zatim prelazi u svojevrsnu ekspoziciju:

Iz oka suzna kane, nježni osmijeh
Trčati bih htjela rujnim alejama
Listopada momka koji vjetar tjera
da se okreće, da se uvrće,
po taktu suhožutog oker lišća!

Da bi majstorski poentirala:

Kap male rose utisnut u blato
Slabić znade da zaplače
zaurliče i viče.
Da pjeva pjesmu to mu je strano
Zakopan u blato
ne vidi duboke i lijepe oči

Druga pjesma pod naslovom Žena sam je svojevrsni poetski krik autrorice, u njoj naša Igbala gubi vezu sa prizemnim i profanim i izdiže urlikom sve žene u neku vrstu poetskih heroina.

Žena sam, žena sam,
ne prokleta, već blagoslovena,
u nutrini svojoj skupljam labudove za pjev,
taj labuđi, znaj!

Polako nas uvodi u labuđi pjev svoje duše:

Žena sam i tkalja duše svoje
Prostirem ćilime do tvoga srca,
maštam u zjenici oka podnevnog, zaspalog,
budim se unaprijed noću, pokleknuti neću,
tražim vizire viteza bosanskoga!

Daljom percepcijom zaključuje:

Gacam glib licemjerstva,
tonući u rijeku zaboravljenu,
koja izvire, žubori na vrelu,
pod kojim i čempresi odaju tajne šutnje!

Poentacija ove pjesme je dostojna iskonske heroine poezije:

Upriliči mi zov,
te zelene travke,
po kojoj gazim,
sanjajući cvetanje ruža,
i treptaj krila malenih leptirova
Usamljena,
sama,
izdata u nevjeri.
Krikom zovem!
Žena sam!

Njen krik neće ostati usamljen. Igbala Šaćirović nastavlja da pjeva šutnjom. Mi u ovom kratkom prikazu ni izdaleka nismo iscrpili izvor ove nadahnute lirike. Iako nevelikog opusa, iznijarsirana, profilirana i sa blago primjetnim greškama autorica nam je pružila djelo rijetke i vrijedne terapeutske poezije koje se čita i isčitava, i nanovo vraća čineći nas hrabrijim i plemenitijim. To je svojevrstan trijumf terapeutske poezije koja polako utiče u more raznih kvalitetnih poetskih strujanja. Zato i preporučujem ovu poetsku zbirku za objavljivanje!

Milorad Kostić
U Sarajevu, 18. X 2023. godine

...................

Recenzija
STIHOVI U OGLEDALU POEZIJE

Gdje se ljubav krije - u zapisanim stihovima – teško je to predvidjeti već se valja potruditi da se ona potraži sa nadom da je ona blizu, tu negdje tajanstveno treperi i čeka da bude prepoznata i javno obznanjena. Na početku zbirke pjesnikinja najavljuje poetsku dramu:
„Moje je ime Igbal! Moje je srce planina nad kojom paraju munje a grom zbori u zaboravljenoj slobodi bez bijesa u očima tvojim.“ (Pastirska igra)
Između neba i zemlje, između jave i sna, između vidljivog i nevidljivog, između mogućeg i nemogućeg staze su tajanstvene kojima se ide, trči, lebdi i leti u vječitoj potrazi za čarima života:
„Poletimo dragane moj, onako bez krila, kako znamo letjeti nebom i poslušajmo glas Jedinog koji krasi zbor djece jer pjesma je jedini putokaz, a sa puta se skloniti ne smije!“ (Pastirska igra)
Za intenzitet snoviđenja nije ustanovljena mjerna jedinica i u tom kontekstu pouzdani orijentiri su nam jedino sjaj produkta emotivnog tkanja koji čini poezija čarolijom riječi i stihova – a što se ogleda u u stihovima pjesme „Banja vrućica nekada i sada“:

„Oca mog nema, bol i čežnja
ta zera sreće u suzu se sliva
ostaje samo uspomena i težnja
kćerke koja bijaše vila.“

Smisao za poetsku kreaciju je dar sa neba, kosmička igra kreativnog samoispoljavanja, tako da je suštinu nečijeg bića najpouzdanije upoznati kroz prepoznavanje individualnih otisaka koji čine pjesmu. Bjelodano je da u pjesnikinji Igbali Šaćirović bukti poetski plamen koji kleše nadahnute stihove, poput ovih zapisanih u pjesmi –„Pitaju me zašto pišem tužne pjesme?“

Pisaću i dalje te pjesme tuge.
Tuga je ta čarobnica koja gleda svijet
Samo je jedna suza radosnica
Najavila mir i proljećni okret!

Pjesnikinja je odomaćena u svom svijetu, u kojem su uređeni harmonični odnosi iz kojih nam autorica spušta na zemlju pojedine slike i događanje – a što se najbolje očituje u kratkoj, ali sadržajnoj pjesmi „Muzika duše“:
Sanjar sam!
Hrabra sam!
Ništa me zaustaviti ne može na putu!
Moje je ime ljepota!
A pjev ptica muzika duše!

Poezija Igbale Šaćirović je kontempativna i jezgrovita – jasnih misli koje su pretočene u simblične poetske slike, a što i jeste fundametalna poetska vrijednost koja se prepoznaje u stihovima pjesme „Srce ratnice“ – a gdje je ovjekovječena duboka spoznaja koja odašilje egzotičan sjaj mudrosti:

Imaš srce anđela
I duh svjetlosne ratnice
Znam, dobro znam,
Drugačija si od osoba
Bez tuge i bez suza!
Ne boj se iskrenosti!
Boj se šutnje!

Pjesma „Pogled u prošlost“ spada u red reprezentativne kreacije cjelokupne zbirke jer sadrži alegorijske elemente kojima se autorica služi pri poetskoj tvorbi. Kroz prve dvije strofe iznosi se iskustveni sadržaj i kroz ritam radnje dočarava se spektar osjećnja:

Ne osvrći se na dane koji su prošli
Ne muti svoj razum, nastavi tako
Možeš izgraditi sreću u satu ili trenu
zaboravi, zaboravi... na minute očaja.

Pomućen razum nije prijatelj
vozova na staničnom peronu
to je stanica prošlosti u tebi
na njoj pokušaj izgraditi sreću.

U trećoj strofi se slikovitim figurama dočarava poruku kompleksnog saržaja koja je sročena putem snažne i koncizno izražene simbolike:

Pogled u prošlost poput miomirisa
rastvara zbilju u nebeski let
Ti jesi ptica moje radosti
koja maštom spušta se u snijeg.

Dakle, pred nama je autentična, samosvojna zbirka poezije „Sarajevski san“, sarajevske pjesnikinje Igbale Šaćirović - koja pjesme živi, duboko proživljava pa ih brižljivim rukopisom kreativnog duha bilježi i iz ogledala poezije svog harmoničnog svijeta spušta ih u ovaj disharmonični i haotični, unoseći u njega darove ljepote, a čije prepoznavanje i doživljavanje je uslovljeno čistoćom srca – jer samo u plemenita gnijezda ljudske duše - gdje je čarobno carstvo neizrecive i nesagledive ljubavi - zalazi i odzvanja poezija što se prepliće sa iskonskim pjevom nadahnute ljudske duše – a što se može osjetiti i doživjeti u ovoj prijemčivoj zbirci spontanih pjesama, kosmičke intonacije.

Ibrahim Osmanbašić, književnik
Sarajevo, 20.11.2023. g.

..............

KNS / 21.12.2023.g.