KAD JAGANJCI UTIHNU
U vrijeme
kad mjesec
je bio pun
ljudi su praštali
hljebom i solju
Sve drugo se događalo
dok polako je iščezavao
zvuk biljaka
Potom kamen
se skamenio
u nespokojnom snu
To je bilo da umreš od smijeha
Kad sve tako misliš
da nešto se događa
A u suštini
sva Božja sadržina
ispraznila je
sjećanje na govor
NEPOVRATNO VRIJEME
Staza po kojoj
pomjerala sam krevet
sliči na tuđinca
što klima
na svakog
izmišljenog Boga
U toj smiješnoj
klovnovskoj sceni
ruka je sudac
kojom bacaš štap
pred barbarski pogled
Shvaćaš li
čija umjetnost je
odgonetanje
maskiranog disanja
namjernika
što puzi
sa slijepim očima
Slava vremenu
na izdisaju
pred smrt poete.
PJESNIK I MAGLA
Gdjekad
zateknem sama sebe
kako razmišljam
da li je ludost
u mojoj tišini
Ima i dana
kada zamišljam
da tišina se igra
sa milionskim drhtajima
mojih usana
Ili... našla sam se
u takvom stanju
da preselim dušu
u laki prah
morbidne magle
Možda to
ima neke veze
sa smrću
tekućih zareza
što nisu preživjeli
u umnim suzama
bolnog neba
pa je i Emily Dickinson
zamukla
od bijelih vijavica
laganog oblaka
Let us go in
the fog is rising
(hajde da uđemo,
magla se diže...)
Tada imam osjećaj
kao da se mrvi duša
duž puta
gdje čekaš
asocijativnu misao
da se razdrobi
u tisuće slova
i što duže
propituješ
Ajnštajnovu teoriju
to se vrijeme
sve više pretvara
u praznu masu
koja je jednaka energiji
što je ulažem
u privatni rat sa sobom
ko vojnik bez počasti
dolaziš do saznanja
da si žrtva
implicirane memorije
a da nisi pripitomio
oko u mutnom pogledu
na zrcalo.
DA VINCIJEVE ASIMETRIJE
Zahvaljujuci osjetu vida
sve stvari primjećujem po malo
i sve mi je nekako
asimetrično
opisujući stolicu
kao žrtvu nježnog
trljanja zadnjice
ili oruđe
za temperamentnu igru
koja proizlazi od čovjekove
unutrašnje asimetrije
čini mi se da i stol ima
približno sličnu upotrebu
samo što sadrži
preciznije linije
značajne za različito
krivljenje usana
ili koso postavljene oci
i sve je tako nekako
u uzajamnom odnosu
kao kad se pišu
najkraća čuda za suze,
radost, bijes,karnevale,
vilinskog konja
I možda sve je to
nekakva slučajnost
kada (ne) znamo
da je naš život
prekratak
za pitoreskne ludosti
ROJENJE MISLI
Na izmaku noći
iščezava govor
i u nekom ludilu
nezasiti poeta prosi tišinu
stopalima dalekog eha
I možeš tada da nazireš
odsustvo moje sjenke,
da iskažeš
skrivene mudrosti
od beznačajnih metafora
razlivene vječnosti,
da se osmjeliš
da razapneš čežnju
magijom
svakodnevnog jutra
Ipak, samo ću pričekati
do slijedećeg stiha
da prelistam zivot
izgubljenog vremena
da utišam misao
što me podsjeća
u beskonačnosti
zakulisne igre
I možda ću tada
razvezati sve daljine
zarobljene u rečenice
bez i jednog glagola
kasnije bezglasno
da zacrtam riječ
baš onda
i kad je ne bude.
Julijana Marinkovik (1972) / Resen, R.S.Makedonija
Po zanimanju je pedagog. Učesnica brojnih književnih manifestacija međunarodnog karaktera i dobotnica priznanja za kreativan poetski izražaj. Do sada je objavila šest autorskih zbirki poezije: „Snovi pepela“ (1), „Zagrljaj vjetra“ (2), „Kopno na nebu“ (3), „Apologija ljubavi“ (4), „Nešto iznad riječi“ (5), „Beskonačni koraci“ (6).
KNSINFO / 11.8.2020.g.