NA STAROME MOSTU
Na starome mostu,tu gdje mi stajasmo nekad.
Svratim da odmorim dušu,i sjetim se, kad znao sam te čekat.
Naslonim se tako, na ogradu mosta.
Sjećanja se vrate,jer mi draga uspomena osta.
Gledam rijeku, kako mirno teče.
Tu na starome mostu,stajali smo skoro svako veče.
Bilo je lijepo slušati talase ispod mosta.
Taj divni žubor u mislima mi osta.
Eh, mostu dobri i stari,tu je uvijek bilo lijepo doći.
Kad sam god tu došao,poželi sam preko tebe proći.
Neka divna sjećanja, na ljubav i minule dane.
U meni su uvijek svježa,a sjećanje, ne može da prestane.
Volio sam ženu jednu,i sa njom sam bio tu.
Uživali u ljubavi našoj,dušo moja ,ja i ti..
Ljubio sam je i grlio,svjedok je stari most.
Prošetam se i prisjetim,znam da sam mu mio gost.
Sam stojim,na mostu,a moram poći.
Tiho prošapućem,ja ću tebi opet doći.
Ovo mjesto ne želim zaboraviti nikad.
Prije nego pođoh,morao sam se za uspomenu slikat.
SELO LUKOMIR
Želja dodje,a misli naviru.
Da odem u lijepom, selu Lukomiru.
Da osjetim čari ,i prirodne ljepote.
Divnih ljudi i njihove dobrote
Dok prilazih sretan,selu Lukomiru.
Predadoh se tiho,divnom vjetropiru.
Pogled šeta, na obronke i doline
Pa se vratim na livade,pašnjake i kotline
Lukomir je divno,pod oblake mjesto,
Puno je turista , obilaze ga često.
U njemu se prirodna ljepota, vije.
Nijedno selo, kao ovo ,nije.
Domačini srdačni, dragi i mili.
Gostoprimstvo svoje, iz duše pružili.
Upoznali nas toplinom,i ljepotama,sela
Spremili na sofru, sva najljepša,jela.
Obilazeći selo,po livadi i gori.
Zadrhta mi damar,srce progovori .
Digoh ruke svoje,da bude zdravlja,mira.
Za sve ljude svijeta,i sela Lukomira.
PJESMA I VRIJEME
Kad počnem, neku pjesmu da pišem,
U meni,se neka radost stvori,
Počnem, punim plućima da dišem,
A srce ritmom svojim,počinje da zbori.
Svaka pjesma, kad se srcem piše,
Ima posebnu vrijednost,i nešto znači,
I zato,želim stvarati što više,
Da dok stihove čitam,da kao sunce iz njih zrači.
Svaka strofa, neku svoju priču ima,
U njima pišem,samo lijepe teme,
I želim,da moja pjesma u srcu ostane svima,
I bude dobro djelo, u svako doba i u svako vrijeme.
Svako djelo,ima svoj početak i kraj,
I ovo što napisah,u par nekih strofa,
Želim da ima,divni pjesnički sjaj,
Dok ih neko čita,bio književnik ili neki profa.
SAMOĆA
Pošao bih,ali ne znam kuda.
U mislima mojim,dešavaju se čuda,
Samoća mi, neki nemir stvara.
Nekad mi je teško nekad duši,odgovara.
U danima nekim,tako dobro,samoća mi dodje.
Kroz misli puno,toga raznog,prođe.
Kakav ovaj svijet, trebao bi biti.
Da ne moraš tugu,a ni sreću kriti.
Nekad radost neku, podijeliti želim.
I trenutke sreće,glasom srca dijelim.
A tako je malo,pravih prijatelja.
I tako to ostaje,misao i želja.
U životu sam, teško je biti.
Ali čovjek, mora to nekada skriti.
Da ne vide,oni što ne trebaju znati.
Da li je čovjek srećan,il zbog nečeg, pati.
ZA SVE KOJI VOLE PJESME
Razmišljajući,šta da pišem sada.
U trenu je nastala,blokada.
Za ideju ,kako počet stih.
Pisat ću za one,što sam dio njih.
I sinu mi evo,deja neka.
Da krenem ,sve iz početka.
I tako pišem,slovo po slovo.
I napisah,jedno djelo novo.
Za sve one,koji pjesme vole.
Što su voljeni,i kog rane bole.
Pjesnik svojim slovom,srce razgovori.
Samo pjesma,sve jezike zbori.
Da li neko dobro,ili loše piše.
Nek' se čita ,i nek se plemiše.
I svi koji,poeziju pišu.
Jednom dušom,trebaju da dišu.
Ćazim Mučić (1962.)
Sarajevo/ BiH
KNSINFO/19.8.2020.g.