OBRISI PROŠLOSTI
Svako od nas
Ima neku prošlost...
Svako od nas ima nekog
Koga više nema.
Dugo tumaramo po životu,
tražeći ugašeni plamen,
iskru iz oka.
To se dešava u onim danima
kada učimo život,
slovo po slovo,
kako se zaboravlja,
kako se nastavlja dalje.
Ponekad se trgnem iz večitog sna...
Posmatram kako se u mojoj duši
kockaju nade,
a tišina vrišti kroz pukotine sećanja
i miluje obrise prošlosti.
Znam samo da sam učila
Pretešku lekciju...
Da svako ima nekog
koga nema,
da vreme ne leči sve,
da se neke tuge nikada ne prebole.
OKOVI DUŠE
Kad ti samoća bude ranjena suzama,
Kad ti oko postane vlažno od suza,
Kad ti usne zadrhte od bola,
I kad ti u srcu postane tuga od nemira.
Rastrgni okove u ranjenoj duši,
Praznino velika, čovječijih misli,
Istino u srcu ljudi,
Popusti malo, pravednije sudi.
Suza ti postade prljava od sumnje,
Samoća ti rodi prazninu u duši
Život je samo kušnja čovjeku,
A važni dani u njemu su dugi
Tiha balada
Vladao je mir, u kojem snove o budućnosti je snila.
Puna radosti, mladosti i ljubavi je bila.
Obojena akvarelima rumenih svitanja.
Ali, sve što je lijepo kratko traje.
Neki drugi vakat epizodu nove sreće joj daje.
Osta' sama, al' opijena ljubavlju koja joj i danas dušu grije.
Život ne postoji bez čežnje, pričao mi drug.
Sumorni oblaci i meni tada dušu tananu opasali...
Slivaju kapljice u ćoše raspuklog srca.
Olovka zapara oštrinom zubatog sunca,
na mjestu tragova kojih je nekada bilo...
Kada mi dušu amputiraju magle i moje kiše,
komponovaću nejasnu bolnu baladu, tihu...
Nada
Govore, umro si ako ti je isti svaki dan...
Ako ne misliš o budućnosti i
nemaš ni jedan san...
Da će biti bolje, da ćeš opet voljeti,
i da te neće srce zauvijek boljeti.
Ako pak, uspješ doprijeti do mojeg srca
iščupaj kancerogene ostatke vremena.
A ja ću te slikati perom k'o što znade pjesnik,
u mojoj si duši ti k'o proljećni vjesnik...
Znale bi zvijezde s večeri blage da pozovu
da u tami studenoj ja slijepa potražim dugu.
Mladost je lijepa, ona dušu blaži
na krilima mašte, snagu nam daje
davna će sreća ublažiće tugu,
nada se ne gubi sve dok život traje...
USAMLJENOST
Pod prstima boje umilno slutim.
Lelujava nemoć.
Da vjetar u tvome glasu zagrlim.
Dok na žute dunje mirišeš.
Duša vapi za ispunjenošću.
Usamljenost je strašna.
Životni sokovi su nabujali.
Poslednje ushićenje pred hibernaciju.
Pronaći volju opstanka.
Krećem hrabro u tminu.
Belma Husović, rođena 2002.godine, Novi Pazar, R.Srbija. Učenica Medicinske škole “Dva heroja”. Volim poeziju, te slobodno vrijeme koristim najčešće kroz pisanje. Dobitnica sam mnogih nagrada na međunarodnim konkursima. Autorica je zbirke pjesama “Staza mog života”.