BUREK KOD FRANJE
Svaki grad, svaka mahala, svako selo na svijetu ima svog Franju. Banja Luka ima Muju i Mujine ćevape. Sarajevo ima Hodžića i Mrkvu, Jablanica Gojka i Gojkovu jagnjetinu, New York ima "soup nazi-ja", London "naked chef-a", a moj grad ima Franju i Franjin burek. Nije to najbolji burek na svijetu, čak ni u bližoj okolini, niti je Franjo poznat po veseloj naravi niti po smislu za poslovanje. Mnogi se kunu da su jeli bolji burek u Bosanskom Novom kod Albanca, preko puta, košpičara zvanog Špico, ali mit oko Franje i njegovog bureka i danas živi.
Franjo, kojem ni prezime mnogi više ne pamte, a većina nikad nije ni znala, odavno više nije na ovom svijetu. O njegovoj specifičnoj naravi i o njegovom bureku još uvijek se priča. Ako te je put naveo da prođeš pored gradske džamije prema pijaci, između ranog jutra i prije podneva, neminovno si svratio na burek "s nogu" u Franjinu buregdžinicu. Miris svježe pečene pite će te mamiti da pređeš ulicu, čak i ako si namjeravao samo da svratiš do pijace, kupiš jaja i paprike i vratiš se odmah kući. Uvijek si mogao da priuštiš bar jedno parče, čak i kad nisi bio gladan niti “pri parama” jer si znao da ako sad ne ugrabiš priliku, nestaće bureka do podne i Franjo će da zatvori lokal. To je bio glavni princip njegovog poslovanja – burek je prodavao samo onima koji su uspjeli da svrate ujutro – đacima na putu u školu, zaposlenima u obližnjim ustanovama ili mahmurnoj omladini koja se u jutarnje sate vraćala kući sa žurke. Čim rasproda tih nekoliko tepsija, Franjo stavlja ključ u bravu i istjeruje goste van. Ko ti je kriv što nisi ranije ustao ili što si za doručak već mazao paštetu – Franjin burek je bio luksuz rezervisan samo za probranu ranoustajuću elitu.
Interijer Franjine buregdžinice se decenijama nije mijenjao. Ni premali ni prevelik, restoran je sadržavao pet ili šest stolova sa bijelim stolnjacima koje je radnica, između mušterija, čistila metlicom. Sjećam se jasno bijelog tanjura sa burekom i vertikalnih suza jogurta koje su curile niz unutrašnjost staklene čaše. Paravan je sakrivao kuhinju od ostatka prostorije, a novac si ostavljao na plavu pepeljaru oslikanu novčanicama i kovanicama. Zid koji je vodio ka ulazu u kuhinju bio je, ničim izazvan, opremljen umivaonikom. Spartanskog izgleda, umivaonik je bio ukrašen visokom tankom pipom koja je puštala najtanji mlaz hladne vode na svijetu. Pored umivaonika nije se nalazio sapun niti ručnik. Bila je to konstantna dilema – da li ostaviti ruke masne ili ih učiniti i mokrima?.
Često si mogao, dok sjediš u Franjinom lokalu i mastiš brk mirisnom sirnicom, da budeš svjedok Franjinom maltretiranju mušterija. Brecao se na njih, kritikovao ih ako predugo razmišljaju da li da uzmu jedno ili dva parčeta ili ne mogu da nađu taj zadnji dinar u džepu, a već im je komad pite bio uredno umotan u sivi papir. Vječno rumen od doživotno prisutnog tihog bijesa, strastveni lovac Franjo bi lako eksplodirao oko trivijalnih stvari. Moto “mušterija je uvijek u pravu” bi dobio oblik ispranog klišea ako bi se usudio da izjaviš: „Ali ja sam htio burek, a ne sirnicu”. Franjo bi te opsovao da ne znaš šta hoćeš, da pretiho govoriš i da si kreten: “Ili uzmi sirnicu ili marš napolje!” Reklamacije nije dozvoljavao, a ako se iko ikad usudio da se požali na kvalitet, mogao je da objesi nezadovoljstvo mačku o rep.
Nije se, međutim, kod Franje dolazilo samo zbog njegove uzbudljive naravi. Dolazilo se, naravno i zbog reš pečene pite koja miriše sve do Dvora na Uni. Ne previše, ali dovoljno mastan burek, Franjo bi prepolovio u dva parčeta i umotao u papir. Skoro pa istovremeno, svijetlo sivi papir bi bio išaran masnoćom, obećavajući time zagarantovanu satisfakciju. Kvalitet namirnica, brza usluga, i čistoća su odlike kojima se Franjo ponosio. Niko nikad nije dobio trovanje hranom od njegove pite. Novljani su znali mesara Rajka kod kojeg je Franjo nabavljao prvoklasno meso i čestitu ženu iz Kaura od koje je kupovao svjež sir, a znali su također i Franjinu suprugu koja je vrijedno okretala tepsije pored vruće rerne u kuhinji. Ni ona, jadna, nije bila pošteđena Franjinog svakodnevnog gnjeva, ali je znala da je taj bijes kratkog daha pa mu i nije pridavala puno značaja.
Pitate se, kladim se, zašto je ijedan gost bio voljan da se kontinuirano izlaže Franjinoj teškoj ćudi, kad vrlo lako može da skokne na Ograde i mirno pojede identičan burek kod Franjinog nekdašnjeg šegrta Damjanića.? Ako vam se to pitanje nameće, onda niste pravi Novljanin. Svi su instinktivno znali za nepisano pravilo – odabir da ideš kod Franje na burek, a ne tamo nekom novokomponovanom buregdžiji, značio je da si istinski Novljanin, sa istančanim osjećajem za pravi i što je bitnije "gradski burek". Novljanin diskriminira ostale čaršijske bureke na način na koji Parižanin diskriminira bagete i kroasane. Biti viđen pored peciva niže klase mogao je lako da te napravi socijalnim parijom.
Osim toga, Novljani podržavaju i slave sve one koji su “ćoškasti” i ne dozvoljavaju da budu sputani okruglim i dosadnim socijalnim normama. Heroji Bosanskog Novog nisu ratni oslobodioci, niti graditelji, niti oni koji su spašavali živote, a još manje oni koji su davali iste. Od pamtivijeka, u malom gradu na ušću Une i Sane, nazdravljani su oni kojima nije bilo stalo šta drugi misle o njima. Slavljeni su lokalne šaljivdžije, boemi i svi onu koji su išli društvu uz dlaku – David koji ne usmrti, već nadmudri Golijata. Možda ste čuli za “novske ćevape”? Kada voz iz Zagreba za Split stane na 10 minuta u novskoj stanici, gladni putnici bi brzo istrčali da kupe ćevape u najbližoj ćevabdžinici. Vrući ćevapi bi ih već čekali umotani i prije nego ih naruče, a nesretni putnik bi otkrio samo praznu lepinju tek kad bi voz već napuštao stanicu. Novljani su se ponosili svojim praznim ćevapima na isti način kako se i dan-danas ponose buregdžijom Franjom. Bila je to čast i privilegija kad te Franjo pred svima ismije jer ne znaš da je burek samo sa mesom, a ostalo su pite.
Često se Novljani sjete pokojnog buregdžije i njegovog majstorstva. Bacao je mokro tijesto u vis, hvatao ga i razvlačio sa lakoćom svojstvenoj samo profesionalcima sa dugogodišnjim iskustvom. Novljani su i danas podijeljeni u dva tabora – oni kojima je Franjin burek bio najbolji u gradu i oni kojima nije. U jednoj stvari su ujedinjeni – ne postoji Novljanin koji nije izjavio: „Da mi je bar još jednom da pojedem burek kod Franje."
* * *
KROZ PROSTOR-VRIJEME
Već znamo da je vrijeme iluzija koju svako od nas doživljava drugačije. Einstein je dokazao da vrijeme i prostor ne postoje neovisno jedno od drugog, već samo kao cjelina koja podsjeća na isprepletena vlakna tkanine. Vrijeme, naučnici postuliraju, ne teče linearno, kako se nama to čini. Prošlost se možda još nije dogodila, a budućnost možda već postoji. Strijela vremena leti i naprijed i nazad; događaji koji mogu da se dese u jednom pravcu, dešavaju se i u suprotnom. Tvrde nam da vrijeme može da se uspori i ubrza, ovisno o snazi gravitacije koja utiče na onog ko ga doživljava. Svaki događaj, koji je potencijalno mogao da se desi, desio se. Svaka naša odluka stvorila je različite verzije nas, koje se, kroz svaku sljedeću odluku, cijepaju u beskonačnost i generišu infinitivan broj ishoda. Ti ishodi su oduvijek postojali.
Ako pretpostavimo da se sadašnjost, prošlost i budućnost zbivaju istovremeno, onda moramo pretpostaviti i da Bosanski Novi iz 1950., 1970. i 1976. postoje i u trenutku dok ja pišem, a Ti čitaš ove redove. U ovom momentu je i 1984. godina, a djeca se igraju na Svetom brdu na Ogradama, koji je u ovom našem vremenu zaboravljen, napušten i pokriven travuljinom. Istovremeno, u jednom od multiverzuma je 1981., dječaci na Klošarskom zidu razmjenjuju stripove Zagora i Bleka, a djevojčice u parku igraju lastiša. Istrošen i napukao pod težinom vremena, Klošarski 2019. godine neprimijetno stoji i čeka momenat kad će biti srušen. Klošarski zid u budućnosti i postoji i ne postoji. U jednom drugom, od bezbroj svjetova, je proljetno veče i zaljubljeni parovi zagrljeno sjede na kamenom zidu keja. U ovom momentu su istovremeno u Novom i ljeto i zima. Zarobljeni u vremensko-prostornom kontinuumu, Novljani zauvijek plivaju od vidorijskog skakala do ade, roštiljaju pored Une, bude se uz prvomajski zvuk vatrogasnog orkestra. Djeca se sankaju na Repovcu, prvačići u plavim kecaljama bojažljivo, po prvi put, ulaze u svoju školu. Tvornice „Sana“ i „Lignošper“ rade punom parom. Vozovi, na putu prema moru, vječno prolaze kroz novsku stanicu.
Pretpostavljam da Una, nemareći za ljudsku varijabilnost, u svim bezbrojnim svjetovima, jednako brzo teče, jednako hladna i indolentna prema ljudskoj patnji, uspjesima, padovima i stradanjima. Tekla je tako i puno ranije i teći će sa istom odlučnošću i snagom i kad se neki novi ljudi budu zaljubljivali u njene smaragdne dubine. Ta budućnost se negdje, daleko, a na istom mjestu, dešava sada. Dok su se geopolitičke mape mijenjale, a granice širile i sužavale oko njenog vijugavog toka, Una je ravnodušno kvasila obale. Nastaviće ona u nedogled da oblikuje nataložene sedre i da, ovisno u kom od paralelnih stvarnosti se nalazi, istovremeno zadivljuje i plavi grad koji je voli. Bezbroj života je uzela i uzeće u toj svojoj beskonačnosti. Možda, poput rijeke vremena, Una ne teče od izvora prema ušću, već je zamrznuta. Iz našeg subjektivnog ugla nam se samo čini da teče, a zapravo se svaka njena čestica simultano nalazi na svim poljima putanje. Kao kubistička slika, njen stvarni izgled nije ovaj milioniti dio sekunde, već svi momenti njenog kretanja koji su postojali i koji će da se dese. Možda, ali možda, postoji varijanta Une koja je mutna, uska, prljava, neugledna i smrdljiva ali u tom svijetu i u tom vremenu se ne zove Una. Samo ljudi koji su je vidjeli ovakvom kakvom je mi danas gledamo, su mogli da je nazovu - Jedna. Druge opcije ne prihvatam.
Trenutno se, u kutku svijeta gdje se Sana ulijeva u Unu, svi oni koji su tu postojali i rađaju i umiru. I ja se vječno rađam u prvoj i najstarijoj zgradi bosanskonovskog doma zdravlja, jer se 9. juli 1976. beskonačno ponavlja. Istovremeno žalim sve varijante sebe koje se još nisu manifestovale i zavidim im. One koje su živjele i nestale, pozdravljam sa nadom da su doživjele više radosti od patnje. Neke od njih, za razliku od mene, nisu lomile desnu ruku dva puta, nisu dobile svog prvog keca iz istorije, niti su vozile roze biciklo dužinom novskog keja. Svaka moja životna odluka izrodila je novu opciju mene. Sigurna sam da većina mojih alternativa nisu morale da napuste svoj rodni grad i da su starost dočekale sjedeći na obali vječne rijeke, hraneći plotice. Moja djeca, unuci i praunuci, koji u ovoj stvarnosti ne postoje, u bezbrojnim multiverzumima prestaju da obilaze moj oronuli grob na Jablanici. Bosanski Novi 1989. se dešava i sada, samo što mi, u ovoj našoj percepciji stvarnosti, ne možemo da mu se fizički vratimo. Možda naše verzije iz budućnosti znaju kako da putuju brzinom svjetlosti, mogu da saviju tkaninu vremena-prostora i kroz vremensku crvotočinu posjećuju to prošlo doba. Ako postoji portal kroz koji ti vremenski putnici prolaze, sigurna sam da se nalazi u ulazu u unutrašnjost capraškog brda. Možda mi koji sanjamo Novi iz naših mladosti, redovno prolazimo kroz ta astralna vrata.
Iz ovog našeg prostornog i vremenskog ugla, mi možemo samo da se sjećamo Bosanskog Novog našeg djetinjstva, a i to naše sjećanje je zub vremena pošteno oglođao. Da mogu da se vratim u Novi iz prošlosti, vratila bih se u momenat kad na Žabarici pronalazim svoju prvu proljetnu jagorčevinu. Zrak miriše na mahovinu, pod mojim stopalima pucketaju suhe grančice, a kroz krošnje drveća dopiru sunčeve zrake. Zapitkujem tatu: „Hoćemo li ikako sresti malog jelena?“ On vadi užinu iz zelene platnene torbice i zajedno sjedamo na truli panj divljeg kestena. Ja sam sasvim, ali sasvim, sretna.
* * *
NOVOGODIŠNJA NOĆ
Te hladne decembarske noći debeli snijeg je prekrio i posljednju klupu na keju. Psi lutalice su našli utočiste u stubištima zgrada, a poneki je još uvijek tumarao zavejanim ulicama u potrazi za bačenim ostacima hrane. Krupne pahulje su sporo igrale svoj Salomin ples na putu ka bljuzgavim trotoarima i krovovima kuća. Zvuk pjesme "Odlazak u noć" od Azre se spuštao smrznutom Unom prema Ogradama i nestajao negdje daleko ispod mosta na Sani. Domaćinstv su mirisalo na sarmu, a na televizorima je Đuro, u ulozi Reufa, govorio Tihi i Minki: "Što bi rek'o doktor Arsla: Još malo pa ćemo nosit gaće na štapu." Djeca su već skoro pa sasvim obrstila svoje paketiće slatkiša, izostavši samo nepoželjne napolitanke i pokoju žvaku. Novljani su oblačili najbolje košulje, a Novljanke cipele za ples. Bosanski Novi je čekao Novu 1992. godinu.
Za novogodišnje praznike Novi je bio komunistički okićen – svjetla na velikom boru u parku, poneka papirna pahuljica na izlozima, kartonski Djeda Mrazovi po školskim učionicama. Duž glavne ulice su Romi pored prepunih štandova prodavali novogodišnje čestitke, prskalice i bižuteriju. Sedmicama unaprijed su se Novljani pripremali za najluđu noć. Krojačice su danonoćno šile haljine iz “Burde”, dijeljeni su recepti za torte i kolače, kiseljen je kupus za sarmu, otvarane su pletenke domaće rakije. Za razliku od ostatka svijeta, Djed Mraz je paketiće u Jugoslaviji donosio, ne za Božić, već za Novu godinu. Ostavljao ih je djeci, ne ispod božićne, već ispod novogodišnje jelke i nije radio na Sjevernom polu, već u preduzećima poput „Sane“, „Japre“ i „Kozaraprevoza“. Djeci zaposlenih je dijelio vrećice napunjene slatkišima i pokojom gumenom igračkom. U dječjem vrtiću paketiće je dijelio Djed Mraz Hasan (samo u Jugi si mogao da čuješ te tri riječi sastavljene u cjelinu). Te Nove godine Hasan je zadnji put obukao crveno baršunasto odijelo. Zadnji put je obradovao mališane zaraznim djedmrazovskim: “Ho, ho, ho!”.
Rijeka natapiranih lakiranih frizura se to veče slijevala prema hotelu Una, gdje su mnogi Novljani dočekali otkucaj ponoći slušajući lokalne rendicije Tome Zdravkovića. Mladi su slavili u diskoteci, u kafićima i na privatnim žurkama, a većina građana je uz mezu i francusku salatu sjedila prikovana uz televizore i gledala novogodišnji program. Išao je red muzike, red naivnog i lako-svarljivog humora, opet red muzike. Svake godine je novogodišnji program prenosila druga televizijska kuća – jedne godine televizija Beograd, druge televizija Zagreb, treće televizija Sarajevo i tako redom. Kroz novogodišnje decenije prodefilovali su Čkalja, Sedmorica Mladih, Tesna koža, Nadrealisti, Minimax, Brena, Halid i ostali. Žurke u kafanama su bile legendarne. Rokeri su izlazili u “C9”, cool raja u “Gool”, šminkeri u “Autogool” i svi skupa u pizzeriju “MS”. Pjevalo se. Plesalo se. Dernečilo se do zore.
Bila sam tad petnaestogodišnja gimnazijalka i Novu godinu sam dočekala sa školskim prijateljima u slobodnom stanu, u kojem nije bilo roditelja da nam kvare ćeif. Nas dvadesetak tinejdžera smo mahnito skakali uz "Buka u modi" i klatili se sporo uz "Ako znaš bilo što". Desile su se tad prve simpatije, prve ljubavi, prva pijanstva, prvi okusi odrastanja. Bili smo mladi i naivni. Puni ogromnih želja i nadanja. Postojali smo bez smartfonova, selfija, rijalitija, lajkovanja, instagramisanja, hipsteraja, konformizma i ostalog sveprisutnog šarenila koje odvlači pažnju od bitnih stvari. Živjeli smo od ljubavi, od pjesama, od književnih klasika, od maštanja, od druženja, od svjetlosti grada koji nam je ispunjavao dane i noći. Brojali smo glasno sekunde do ponoći i čestitali jedni drugima Novu 1992. godinu, blaženo nesvjesni da je to i zadnja na kojoj smo svi na okupu i da će sve uskoro da se bespovratno promijeni. Mislili smo da ćemo uvijek imati to druženje i jedni druge, tu čarobnu noć, naš Novi.
Sobom je kružila flaša votke iz koje sam i ja potegla gutljaj ili dva, čisto da ne budem smor. Bezbojna ljuta tekućina mi je spržila grlo, ali sam vješto odglumila višegodišnju naviku. Ubrzo su se zidovi oko mene okretali ukrug i počela je da me hvata panika da će starci da prokljuve da sam pila alkohol. Umivala sam se hladnom vodom, gutala naizmjenice vodu i kafu, udisala ledeni zrak, u nadi da ću tako da se otrijeznim. Novogodišnji TV program se već odavno završio. Novopečeni parovi su plesali uz “November Rain”, a oni koji su previše popili su već uveliko hrkali na sofama i foteljama. Pojedinci su na balkonu uvlačili prve dimove cigareta i ad nauseam raspravljali “Mi djeca s kolodvora ZOO”. Oko 2 iza ponoći, moja najbolja prijateljica Aida i ja smo pospano krenule kući, na Ograde.
Hodale smo, ruka ispod ruke, po utabanom prljavom snijegu Titovom ulicom. Još uvijek ošamućena, držala sam se za svoju prijateljicu kao davljenik za slamku spasa. Iz “C9” su dopirali glasna muzika i smijeh. Odjedno mi se smučilo, povratila sam tačno ispred Šuicine prodavnice. Iz svih pravaca se pucalo kao nikad do tad, nagovještavajući zlo koje uskoro dolazi. Aida i ja smo tvrdoglavo nastavljale naš „igmanski marš“ prema Ogradama. Zastale smo ispred robne kuće, dok je hladni vjetar nemilosrdno šibao po našim licima. Podigla sam pogled prema nebu iz čijih tamnih daljina su još uvijek sipale suhe pahulje. Pogled mi je zastao na narandžastom vertikalnom natpisu na robnoj kući, "EDINSTVO". U prvom slovu je odavno, a sad mi se čini simbolično, pregorjela sijalica. Hipnotisano sam promatrala ispreplitanje bijelih pahuljica i žutog svjetla koje je zračilo iz neonskih slova.
Kroz centar grada su se nadjačavali zvukovi ispaljenih metaka sa Štulićevom pjesmom "Grad bez ljubavi".
Amela Ami Kazazović je rođena u Bosanskom Novom, živi i radi kao umjetnički direktor u New Yorku. Završila istoriju umjetnosti i grafički dizajn u State University of New York u Buffalu. Kao grafički dizajner i umjetnički direktor radila za aukcijsku kuću Christie’s, časopise Rolling Stone, Sports Illustrated, People te za brojne reklamne agencije u New Yorku. Iza sebe ima niz uspješnih projekata, poput kreacije kompletnog vizuelnog identiteta nekoliko uspješnih aukcija u kući Christie’s, od kojih je najpoznatija aukcija "Gledajući naprijed prema prošlosti" na kojoj je prodana Picassova slika Dame iz Alžira 2015. godine za tada rekordnu cijenu. Uporedo se bavi pisanjem i slikarstvom. Trenutno priprema zbirku kratkih priča. Slike su joj kroz mjesec septembar 2020.g. digitalno izložene u Svjetskom Tržnom Centru u New Yorku.
Inicijator je, idejni pokretač i jedan od organizatora umjetničkog festivala pod nazivom ArtNovum u Bosanskom Novom / Novom Gradu. Prvi festival je održan 2019.god., a program se sastojao od grupne umjetničke izložbe, književnih večeri, muzičkih i glumačkih izvedbi i alt-rock koncerta.
KNSINFO/18.9.2020.god.