DALEKA OD DRUGIH
Došla si iznenada
Tiha, nenametljiva, povučena,
Stajala si sa strane
Daleka od drugih.
Od vreve prolaznika
Što za rukav vuču,
Bez želja, molbi
I suvišnih pitanja.
Čekala si
Nudeći primirje,
Predah, rastrganoj duši
Zarobljenoj između sna i jave.
Rasutoj u maglovitom bezličju
Svakog novog svitanja,
Ne pitajući ništa
Da bi dala sve.
MIRAN I SVOJ
Ne zanima me
Uistinu me ne zanima,
Baš ništa
Što mi želiš reći.
Ne razmišljam o tome
Što sada misliš.
Ne opterećujem se
Mislima, riječima,
Izrečenim floskulama.
Ne trebaju mi objašnjenja,
Sve to što nosiš
U duši pravednika,
U vreći opravdanja
Kada opravdanja nema.
Ostat ću vjeran sebi
Dalek od izdaje,
Dostojan vlastite duše
Ne nudeći razočarenje,
Tugu i bol.
U praznini datog obećanja
Gledajući istini u oči,
Na hridi pravednosti
Stajat ću miran i svoj.
MIRIS SMOKVE
Od škrinuti ću lagano
Bez škripe bez kajanja,
Vrata svojih sjećanja
Stare kamene kuće.
Jednog dalmatinskog škoja
Kamena bila i okusa soli,
Tu ispod drvene škure
Stara smokva još stoji.
Od vjetra
Sunca i mora,
Jednu priču, jednu mladost
U hladu debla čuva.
Taj miris djetinjstva
Što iz krošnje viri,
Ostat će zauvijek tu
U mirisu smokve,
Na suroj hridi.
MOŽDA
Da li nam je
Bilo zapisano,
Da li se trebalo
Uistinu baš tako dogoditi.
Možda smo trebali
Samo proći,
Jedno pored drugoga
Neprimjetno na prstima.
Da netko gore
Nije promiješao karte,
Isprepleo putove naših života
Svojim prstom providnosti.
Predodredio nas
Jedno drugom.
Znam, da znam
Svaku tvoju riječ,
Svako tvoje slovo
Oslobođeno dahom.
Tvojih opojnih usana
Upućeno meni.
Zato te čekam
Tamo gdje nebo,
Ljubi snove
Na obali čežnje,
Da ponovo dušom
Dodirneš mene.
MUC MUC
Muc muc
Rodi je na lozje kuc,
Ca je svitu
Ca si sto.
Gremo pul lozjo
Za poje lavurat,
Bokuncić kruha, domaćega sira
Za napit se
Toti je žmul vina.
Ca ti bojega
Od ovega tribo,
Di su dica
U posteji spidu.
Ku će vriću pridržat
Tribo jednu zafumat,
Fermoj olavija
Tuko mi u zadrugu puc,
Vino je za ucinit,
Muc muc rodi je kuc.
NASLONJEN O SNOVE
Ponekad
Izgledam čudno,
Dok zamišljen stojim
Naslonjen o snove.
Ne smeta mi žamor
Listopadne šume,
Niti vriska razigrane djece.
Naslonjen o jesen
Mislima prenesen,
Čudan, sanjiv
Pomalo sjetan.
Dok žudnja napinje jedra
U svijetu snova,
Na dlanu mi spava
Tvoja ljepota.
PROLJETNI SJAJ
Zadržao sam riječi
Duboko unutar sebe,
Na stisnutim usnama
Zastao je dah.
Šutim da ne izgovorim
Nedorasle riječi,
Neprimjerene
Mislima i željama.
Šutim u tišini
Dok tuga usne lomi,
U beskraju praznine
Što stoji između nas.
Ne progovaram
Samo šutim
Da ne probudim tugu,
Što u očima gasi
Proljetni sjaj.
SKALINADA
Hajdemo, priđi mi,
Pruži mi ruku
I čvrsto se primi,
Budi mirna i vjeruj
Vjeruj u sebe.
U ove stepenice
Skalinadu od bijelih stijena,
Prostrtu pred nama.
U ovih deset prstiju
Što nas vežu,
Jedno uz drugo.
Ne mogu ti
Skinuti mjesec,
Ni zvijezda sjaj
Sa usnula neba.
Ne mogu, ne znam
Krenuti na put,
Bez tebe.
SNENE OČI
Uplovio sam tiho u tvoje sne
Na krilima noćna leptira,
Što nečujno plovi
Ponoćnim nebom.
U potrazi za dodirom
Topla daha,
Što razum muti
U pogledu bez glasa.
Duša se kida
U zagrljaju nedostajanja,
Dok te gledam prazninom
Bez dodira ljubim.
Trebam te, želim te
Ljubim te,
I ljubit ću te iznova
Svake nove noći.
Jer ludo, ludo volim
Tvoje snene oči.
U POLUSNU
Zaglavio sam negdje
U polusnu.
Između tišine noći,
I izmaglica snenog dana,
Realnosti i načetih snova.
Postavljajući sebi,
Nesuvisla pitanja
Jer zorom odgovora nema.
Tek segmenti raspršenih snova,
Što u lokvama kiše na cesti leže.
I ne vrijedi da ih skupljam,
Pred svitanje otplovili su rijekom,
Svom ušću, moru strepnje.
A ja hodam, ulicama lutam,
Pogledavam iza svakog ugla,
Tražeći tvrdoglavo trag,
Zagubljenih, negdje zabačenih
Purpurnih boja jeseni,
Što verse moje,
Na listu kestena pišu.
UMORAN
Zagrli me
Ovako umorna, iscrpljena,
Od ovih vjetrova i kiša
Zakloni me bar na tren,
Od oluje što me udara
Baca, spotiče, ovako slaba.
Pruži mi spokoj
U tvom zagrljaju,
Tvojoj luci moga spasa.
Upali svijeću, obasjaj mi put
Svjetlom tvoje dobrote.
Budi mi svjetionik spasenja,
Od ovog uzburkanog
Uzavrelog mora.
Što me vuče u dubine,
Da me proguta, odvuče,
Daleko od tebe.
Dean Plazonić je rođen sam 09.02.1971 god. Živim i radim u Splitu, po zanimanju sam automehaničar. Poeziju pišem od svoje trideset i treće godine. U ranijoj dobi bavio sam se crtanjem. Iza sebe imam 547 napisanih pjesama, dvije samostalne zbirke „Potreba“ i „Naslonjen o snove“ te zajedničku međunarodnu zbirku „Split na dlanu“ pod pokroviteljstvom Kulture snova Zagreb.
Pjesme su mi objavljivane u časopisu „Kvaka“, „Avlija“ te u sijećnju izlazim u časopisu „Diskurs“. Na FB-ku pjesme objavljujem pod imenom Dean Poss.
Član sam udruge "Vlaho Bukovac" iz Splita te „Kulture snova Zagreb“.