DOMENA VAN DOMAŠAJA
Samo ono što se prihvati može se mijenjati
Jer sve što prihvatimo zalazi pod domenu nas
I sve što je pod nama ne troši energiju
Kad puštamo našu dušu da se kroz našu domenu
Prožima
Samo ono što se prihvati može se mijenjati
Jer sve što odbijamo svojevoljno bacamo
Izvan našeg domašaja i da bismo mijenjali
Moramo uložiti napor do odbačenog doći
I kad smo već tu, dovoljno smo umorni
Da odbačeno ostane nepromijenjeno
Dovoljno smo umorni da odbačeno
Promijeni nas
ASMODEUS
Za čim tvoje srce žudi?
Da li možeš znati zasigurno
Kuda dah anđela udahnut kroz tvoja usta
Kuda dah anđela kad dođe do pluća
Prođe kroz tvoje vene do srca
Kuda otkucaji dalje šalju taj dah
U kom pravcu on leti
Možeš li pratiti svoje srce
Ili moraš kroz svoja prsa zariti svoju šaku
Zgrabiti srce, dodirom pratiti tika-tak
Dlanom osjetiti ritam svojih otkucaja
Osjetiti kako srce lupa, kako srce šalje krv
Kroz tvoje tijelo sve do ruke koja srce čuva
Osjetiti taj krug vjetra koji putuje
Od srca tika i opet nazad do srca tak
Da li znaš šta tvom srcu nedostaje
Da li možeš biti siguran
Ili moraš prste zariti dublje
Noktima otvoriti svoje srce
Rasporiti mišićni zid
Opipati sobe i predsoblja srca svoga
Osjetiti njihovu prazninu
Znati šta nedostaje
Protumačiti njihove otkucaje
I prevesti ih u jezik ljudi
Za čim tvoje srce žudi?
Da li možeš znati zasigurno
Kuda te ono vodi i kuca li ono samo
Dok dotle ideš i hoće li ono kucati dalje
Kad dotle dođeš ili će prestati kucati
Kad te anđela dah odvede tamo kuda žudiš doći
Kuda kad stigneš pretvoriš se u prah
Za čim tvoje srce žudi?
Da li možeš biti siguran
Ako ne stigneš svoje srce upotpuniti
Da će anđeli uzeti tvoj prah i puhnuti ga dalje
U tuđe srce kao dah da kuca tika taka tak
MAMMON
Skupljaš li ogromne količine predmeta
Da ih samo staviš pod ime svoga pečata
Ili nekad kad ih skupiš sve
Da svoju kolekciju izložiš svima
Ili možda kad ih nakupiš dovoljno
Poslušat ćeš Aristotela i predmete
Poredati u klase i kategorije
Ili možda kad ih nakupiš idealno
Vjerovat ćeš Platonu i među predmete
Provest ćeš dovoljno vremena
Da sam u snu vidiš čega su oni sjena?
Skupljaš li novčiće jer želiš bogatstvo
Kao stari patak u njima plivati
Ili možda ipak si čitao onaj roman
O ljudima koji su jedan novčić
Iz ruke u ruku predavali
I želiš posjedovanjem svih kovanica
Posjedovati i sve priče života ljudi
Dok im je kratkotrajno neka valuta
Boravila u novčaniku kao novčanica
Gruzijska momku u Sarajevu ukradena
Svjestan li si da zanatlije prave nakite
Dok ti prikupljaš one već napravljene
Vidiš li da izvršavaš neispunjivi cilj
Od samog početka neuspjeh svog rada
Znaš li da nedovršena zbirka stvari
I dalje vrijedi u očima snalažljivog kustosa?
KORITO
Pred ambisom stojim i gledam
Kao da je ambis prostrano more
Na čijoj obali sjedim i kamenčiće bacam
Promatrajući krugove na vodi kako se šire
Od onog mjesta gdje su more dodirnuli
Pred ambisom stojim i slušam
Osluškujem glasove koji putuju
Plove preko neograničenog prostranstva
Miješaju se, mijenjaju oblik, odjekuju
Pred ambisom stojim kao da
Kao da sam od ambisa odvojen
A ne kao da sam korito njegovog mora
Samo jedno korito kroz koje zalutali
Odjeci i krugovi plutaju i plove
Pred ambisom stojim i govorim
Ono što ambis već zna jer ipak
Samo sam njegovo korito, i tom pritom
Neko manje korito kroz koje teku
Odjekuju samo oni glasovi
Plutaju samo oni krugovi
Čuvar ušća crnog jezera
Što ih propusti
Pred ambisom stojim i vraćam mu
Ono što je kroz njega prošlo
A što je mene kratkotrajno činilo
KUPKA PIJAVICA
Provozaj me na svojoj gondoli
Čamdžijo duša, preko rijeke zaborava
Govori mi o nedohvatnim nebesima
Tu iznad rijeke gdje više se ne može
Poletjeti, gdje letovi se zaustavljaju
I gdje krila perje svoje kidaju
Tu me gurni u vodu i veslom udari
Da potonem dublje, pokušat ću zgrabiti
Rukama ugrabiti se za dršku vesla
Da se pokušam vratiti nazad na gondolu
Čamdžijo duša, preko svog čamca
Zamahni svojim drugim veslom
I polomi mi prste jer su moje želje izdali
Rastvori mi veslom zglobove i nokte
Neka kapi krvi privuku pijavice
Čamdžijo duša, otplovi svojom gondolom
Dalje od mjesta gdje svi letovi padaju
Neka se pijavice nahrane mojim tijelom
Neka se koža osuši, uguši u starom sjaju
Neka pijavice se zakače za moje ruke
Poredaju kao nekadašnja perja
Anđeo neba da postane anđeo vode
Plivanje i ronjenje je kao let
Ipak koliko god se može putovati u visinu
Toliko se može i otputovati u dubinu
I tu pronaći sav onaj svijet što se sakrio
I tu pronaći sav onaj svijet što se izgubio
Okupan, ispran u kupki pijavica
Pročišćen vodama rijeke Lethe
***** ***
Luka Bošković (12.06.1997) rođen je u Sarajevu gdje piše i živi. Za online magazin „Dunjalučar“ piše kratke filozofske eseje, priče i poglavlja njegovog romana „Tanat“. Filozofski eseji trenutno imaju jednu seriju „Sedam smrtnih grijeha ideologija“ koja je završena, i trenutno radi na seriji eseja baziranim na ličnostima iz grčke mitologije. Priče su kratki dijelovi jednog neimenovanog fiktivnog svijeta Kontinenta i kroz priče se otkriva historija i likovi tog svijeta. Za online magazin „Fenomenalno“ piše kratke historijsko-edukativne tekstove, kao i neke kratke misli o izgradnji svjetonazora. Također, na Facebook stranici „Lux Noctis- poezija“ objavljuje svoje pjesme kojih ima napisanih 280.
KNSINFO/22.5.2021.g.