JESEN
Sinoć je zlatilo i crven donijela
U našu kasabu malu
U avliju staru.
Stara gospođa Jesen,
Ponovo je došla.
Sjeta me obuzela.
Uzanu kaldrmu preklilo zlatno lišće.
Kao da mi svaki list dušu stišće.
Vratite mi moje ljeto.
Preskočimo do proljeća.
Nekako me ova Gospođa svojim prisustvom,
Samo tišti i tišti.
Kao da mi govori da sve ima kraj.
Kao da me na svršetak upućuje.
Koliko, ponovo, želim proljeće ona ne naslućuje.
Jesen sluti na rastanke.
Sluti samoću.
Sa sobom me vodi bliže zimi.
A kako tek ne volim hladnoću.
Oprosti Gospođo draga,
Lakše mi je bilo dok nisi došla.
Ja sam ona koja voli proljeće
I svake jeseni mu se iznova nada.
ZA DOMOVINU
Da sam bila sunce, tebi bih svoju svjetlost dala.
Da sam bila mjesec, na tvoje pute bih svoj sjaj spustila.
Da sam mogla biti kiša, od krvi bih tvoju zemlju oprala.
Da sam moć imala, majčinu bih suzu zaustavila.
Tvoje grane lomiše.
Stotinama puta te rušiše.
Carevi i sultani za tebe svoja carstva davaše.
A mnogo veći i jači od tebe padaše.
Od dobrijeh dana i Kulna-bana,
Od Une do Drine, od Save do mora.
Sve do posljednjeg dana, bit ćeš
Prkosna i ponosna, jedina Bosna.
Nisam mogla disegnuti svjetlost i sjaj.
Nisam imala ni vodu kiše.
Bila sam dijete Zemljo moja.
Dijete koje danas tebi pjemsu piše.
Tebi poklanjam ovu pjesmu Jedina.
Tebi kao zakletvu svoju.
Nikad Zemljo nećeš biti sama.
Ti si Bosno vječno u nama.
USPOMENA
Hodala sam kroz avliju staru.
Tražila sam oca, tražila sam majku,
Brata, sestru i staroga druga.
Gazila sam korov, orošenu travu,
Podivljalo cvijeće i gledala suho drveće.
Srce mi ispunila neopisiva tuga.
Stara kuća od samoće propala.
Bunar od tuge presušio.
Sto se urušio, na njemu ni kafe, ni fildžana viška.
U svemu je ostala samo uspomena friška.
U daljini čujem smijeh.
Čujem svoju raju.
U meni je sve još živo.
Svi za životom odosmo.
I bolje sutra, jadni, potražismo.
Prazninu i bol sa sobom ponesosmo.
Tješismo se onim „Vratit ću s ejednoga dana“,
A avlija stara, još uvijek, propada sama.
Bogatstvo stekosmo, a bol za domom ne prebolismo.
Još je svježa slika avlije,
Vrele kafe bajramske
I ljepote bosanske.
TVOJ SU PUT UTABALI DRUGI
Tvoj su put utabali drugi,
U žile ti utkali svoje želje.
Oni kroje i tvoje odijelo.
Tebe ne pitaju da l' ćeš crno ili bijelo.
Na tvojim je leđimo balo teško breme.
Nisi ga mogla nositi sama.
Željela si, nisu ti dali,
Da tvoje utočište ne bude tama.
Ne mogu ti zabraniti d abudem tvoja sanja.
U taj dio doprijeti neće.
Pravit ćeš me i od prašine,
Bit ću tvoj leptir oko svijeće.
ZA TEBE
Da imadoh krila,
Da mogodoh poletjeti,
Svijet bih obišla
I dostojne tebe ruže pronašla.
U cik zore bijelu bih na tvoj prozor spustila.
Orošenu i neukaljanu.
Zlom neuprljanu.
Da ti dušu svojom čistoćom hrani.
Žutu bih u podne donijela.
Pred tvoja vrata na prag je spustila.
Da se sreća za tvoja stopala veže.
Da tuga za tobom nikada ne poseže.
Crvenu bih donijela u pozne sate.
Tebi je u ruke dala.
Da samoću nikada ne osjetiš.
Da ljubavlju svijet pobijediš.
Mela Demirović (1995.)
Osnovnu i srednju, opću gimnaziju završila u Banovićima. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2018. godine, na odsjeku za turski jezik i književnost. Nakon diplomiranja godinu dana provela na stručnom osposobljavanju u JU “Javna biblioteka Banovići”, a potom polagala stručni ispit
te stekla zvanje bibliotekara.