MOSTAR
Sav poetičan je Mostar.
Od najnjeznije poezije ispisan.
Tu, na sredini starog mosta ili pod njegovim
lukom se najmirnije sanja.
Buditi se u Mostaru,
značilo je predati se prvi zrakama sunca.
Tako osunčan iskoraciti kaldrmom u nepoznate,
a opet tako tvoje ulice.
Sanjati u Mostaru značilo je nadzivjeti san.
Voljeti u Mostaru značilo je udahnuti svu ljubav i ponovo pustiti
je buri koja razmeče se kraj sunca izazivajuci ga,
da prestane biti centar paznje.
Mostarske kiše voljele su sunce i bure,
jer bivale su tu da ih prigrle.
Zivjeti u Mostaru znacilo je ne hodati tlom,
nego nebom.
Mostar napaja dušu
svojom posebnom svjetlošću.
Kada mi kazu Mostar ja pomislim na sunce.
Na sve ono najljepše sto probudio je u meni.
Zaljubila sam se.
Na prvi pogled, otkucaj i dodir sa ovim gradom.
Zavoljeli smo se, njezno i bezuslovno.
SAN
i mozda sve je to bio samo san,
neopipljiv i nestvaran
moj malecki san,
sto srce ga je čuvalo
kao nesto najsvetije,
prenuh se i shvatih nisam ja
sanjar, nego veliki sanjar
sto tone u zaborav, a ostavlja trag
kroz vrijeme protiče i svijet izvana
ga ne dotiče
OSTANI
Dok miris zore sa dahom neba se napaja, ostani.
Dok dan se rascvjetava poput ruze, ostani.
Dok noc spušta se na moja ramena i tereti me tezinom dana, ostani.
I kad sve stoji i kad sve teče, ostani.
Čak i kada tuga ispliva iz mene, ostani.
Dok osmijeh preliva se sa mojih usana, ostani.
Kada sam rasuta, ostani.
Kada sam suptilna, ostani.
Kada sam strana i teška sebi samoj, ostani.
Kada te kunem i psujem jer mi nedostaješ, ostani.
Ako ljubav još uvijek postoji, ostani zauvijek.
STIHOM TE LIJEČIM
nacrtat cu osmijeh tamo gdje prekriven
je veom tuge,
pruzicu ti ruku da osjetiš se zivim
i ne nisam ni ja veseo covjek,
samo mi duša trazi da ti pjesme pišem
da te svakim stihom čuvam
od bola, nemira i straha
stalo mi je da te vidim nasmijanog
bez gorčine i ljutnje,
da zaborave te oziljci prosli,
a u zagrljaj dodu dani ljepši
eto, sto ciniš mi od duše
da iz mene samo pjesma teče,
sva od ljubavi i bola
O LJUBAVI
samo o ljubavi, ja umijem da pišem
sve što počne u emociji se zavrsi,
o ljubavi zbog koje nutrina se prevrće,
o ljubavi zbog koje se gubi srce i ponovo pronađe,
o ljubavi sa oziljkom bola i ljepote,
jer samo to za mene je ljubav,
opojan dah,
neotkriven lijek,
element opstanka,
put u slobodu,
i neka osude tu pjesnikinju,
predat ce se bez premišljanja,
priznati sve,
da jedino što umijela je voljeti i pisati o ljubavi
Elma Ahmetspahić, rođena je u Goraždu 1995. godine. Njeno drugo ime je Nada. Kao umjetnički izražaj slobode i ljubavi na ovoj životnoj pozornici koja djeluje. Završila je srednju arhitektonsku školu. Trenutno je apsolvent građevinskog univerziteta. Njena prva ljubav je pisanje. Voli fotografiju, zvuk, boje, detalje. Duša je pokreće. Arhitektura je njen objektiv kroz koji promatra svijet. Pisala je za vodeći magazin u regionu „Refresh your life“, kao i mnoge druge. Pohađala je radionicu u sklopu Unije studenata u Mostaru pod nazivom „Medijska pismenost“. Njena ljubav je i atletika. Trenirala je u atletskom klubu AK SARAJEVO. Veliki je zaljubljenik pozorišta. Naravno i knjiga. Čitanje je hrana njenoj duši.
KNSINFO/15.10.2021.god.