MISAO O TEBI
Bijela paukova mreža
Isprepletena je nitima,
Ispisujem,dragi,ove stihove tebi
sa željom da uskoro dođeš
I da me svojim bisernim
osmijehom razoružaš.
Uz blagoslov tvoj
čežnja je sve veća,
a svaku večer ista priča
nedostaješ mi u krevetu
da se prigrlim u tvoj zagrljaj,
dok ti daleko brojiš zvijezde
I gledaš prema Mjesecu
kojeg ćeš ugledati
u mojim očima.
Noćima ću se predavati
I srcem ispitivati
maštanja o našim trenutcima
I poput bisera prigrlit ću
svaku misao na tebe.
PROLJEĆE
Proljeće se bûdi,
oblaci bijeli,
sunce pruža svoje zrake,
dok na drvećima
gnijezda svijaju ptičice male
pjevajući svoje senerade,
a došlo je vrijeme
da se čuje i njihova pjesma.
Nek' ova nedjelja
bude obsjana suncem,
neka ruže procvjetaju,
nek' se rijeke spoje,
a zdenci budu puni vode,
neka u svijetu vlada mir
da se lakše diše
i da iz svakog pupoljka
najljepše miriše.
Proljeće je otvorilo nova vrata,
a iza horizonta
sunce toplinu šalje
sve dalje i dalje,
dok u našim srcima
i dušama milina vlada
i želim da bude uvijek
ovako kako nam je sada.
DANAS JE NAŠ DAN, 8. MART
Majčice, nek' se čuje
ženski glas,
stigao nam je 8. mart,
nek' se zna
da je to dan nas žena.
Ovim stihovima
svima vam želim
sve najljepše i najbolje,
otvorimo svoja srca
u kojima je toplina
i neka uvijek bude milina
kad naša duša progovara
i nove ljepote drugima stvara.
Svakome želim dobro,
lijepo i sretno
da nikome ne bude štetno
i neka je naš dan
obasjan sunčanim nitima
kao što se ljepota
slijeva u srce svima.
Svakoj ženi želim
da dobije divan cvijet,
a to je crvena ruža
koja svoju ljepotu svima pruža,
jer je i sama lijepa
kao svaka žena
i topla duša njena.
ČEKAM TE
Tiha noć već se spustila,
a ja sam ime tvoje izustila,
čekam te I kroz prozor gledam,
da li ću tvoje lijepo lice da ugledam.
Prolaze sati,prolazi vrijeme,
a ti si več sigurno zaboravio mene,
kad te još od nikud nema
Ili ti se samo previše drijema.
Možda te više niti ne zanimam,
ali ja te još uvijek uporno čekam,
a ako ti baš srce za drugom krene
bar se ponekad sjeti mene.
KRAJ IZVORA
Kraj izvora sjedi moj mali
I zamišljeno gleda
kao da mu netko fali
I dok čeka,
sav se trese
od uzbuđenja
kad će me ugledati
kako idem prema njemu.
Ne zna moj mali
koliko sam željna milovanja
I naših ljubavnih šaputanja.
Čeka me on,
da mu padnem u zagrljaj
I sjedi ispod hrasta
ali ne zna
kakav je to osjećaj
I kolika je ljepota srca
kako nam iskre
sjaje u pogledu
kad se sretnu naše želje.
Nosi me,vjetre,
okupaj me u njegovoj ljubavi,
dok stižem u njegov zagrljaj
gdje se dodiruju naša srca
u mislima I poljubcima
pa da mu sjetu
sklonim sa lica
I da plovimo
ljubavnim valovima.
NOVA PRIČA
autorice: Željka Jotanović i Jadranka Varga
ŽELJKA:
Nema me,
izgubila sam se iza brda
pišući novo poglavlje
gdje suza neće poteći
i gdje ću svojim sidrom
potaknuti moje srce
da ponovo piše
neku novu priču.
Duša moja
huči kao rijeka,
srce je zaboljelo
od tog užasa
i ne može se
pomiriti s tim
da je svijet
postao zao,
ali to Bog ljudima
nikako nije dao.
Srce je puno rana
i zadnje stihove piše,
jer kad je rana na rani
kao da moje duše
nema nigdje više
i tako potrgana
ne može više da diše.
JADRANKA
Zaustavila sam se
u tom predvorju sna
gdje je srce stiglo
do svog dna,
a duša ni sama ne zna
jesu li to zvuci tišine
ili neke teške praznine?
Zaustavila sam se
slušajući ljude tvrdih lica
kako se smiju i zlo rade,
gledam ih kako se slade
tuđom nesrećom i bolom,
ali jednog dana
bit ćemo svi za istim stolom
tamo gore – negdje na Nebu
i svatko će dobiti
ono što zaslužuje,
netko će biti sretan
a netko će da tuguje.
Ljudi tvrdih lica
nemaju onaj osmijeh mekani
i nemaju onaj pogled sneni,
kod njih je sve
u zlo i tvrdi kamen zavijeno
i ono što je dobro
kod njih ne može biti posađeno,
jer takva tvrda srca
ostavljaju samo
zlobom nagrđena lica.
Zato Željka i Jadranka
pišu novu priču života,
jer jedino u stihu
kad se duše nađu,
to je prava životna ljepota.
IZDAJA
Krv me zaledila,
dok se lice steže
u grču bola
zbog jedne ljubavi
koju gledam preko stola
na kojem je čaša vina.
Osmijeh mu je pretaman
da bih se tome radovala,
dok mu srce gori
u ovoj noći snova,
a ja osjećam
da me ne čeka
moja ljubav nova.
Srce je probodeno
mačem gorke izdaje
i ne...to nije ljubav
koja se od srca daje,
dok krv kaplje kroz stari kaput
skrivajući oštru bol,
vene i samuje,
a ispred mene ostaje
samo prazan bijeli stol
za kojim sjedim tako sama
kao usamljena tužna dama.
......................
ŽELJKA JOTANOVIĆ rođena je 20.01.1982 u Čečavi, općina Teslić. Svoje djetinjstvo je provela sa majkom, bakom, djedom i bratom u Gornjim Planima, jer njezin tata radio u Sloveniji. Osnovnu školu je završila u Sloveniji, mjesto Črnomelj, uspješno je završila tekstilnu školu u Metliki, a po završetku škole se zaposlila. Sada radi živi i radi u blizini Metlike.
Željka Jotanović je do sada izdala 8 samostalnih zbirki poezije i 2 zajedničke zbirke pezije sa drugim autorima:
SAMOSTALNE ZBIRKE POEZIJE:
2019.
1. zbirka „Srce na dlanu“
2020.
2. zbirka „Zove mene moje selo“
3. zbirka „Crveni cvijet“
2021.
4. zbirka „Putuje srce moje“
5. zbirka „Miluješ me čežnjom“
6. zbirka „Moja sjećanja“ poslana je 2021. na natječaj za 5. Drinske književne susrete,
7. zbirka „Dotakni me srcem“
2022.
8. zbirka „Svjetlost u srcu“
9. zbirka „Novi put života“
ZAJEDNIČKE ZBIRKE POEZIJE SA DRUGIM AUTORIMA:
2021.
1. zajednička zbirka „Potraži me u stihovima“ napisana sa mladom pjesnikinjom Jelenom Petković,
2. zajednička zbirka poezije napisana sa još 5 pjesnika „Ljubav među stihovima“: Cvijetin Baja Lobožinski, Anđa Jotanović, Miroslav Šiljo Grabovac, Jelena Petković i Jadranka Varga.
KNS/ 13.3.2023.g.