1. Edita Bukva (BiH)
2. Ljiljana Pantelić Novaković (R.Srbija)
3. Remza Lagarija (Kanada)
4. Džehva Havić (BiH)
5. Mirsad Dedić (BiH)
6. Radmila Jojović (BiH)
7. Mejrema Velić-Mešanović (Austrija)
8. Marko Stanojević (R.Srbija)
9. Senad Ibrić (BiH)
10. Delila Islamović (BiH)
Delila Islamović (1998.)
Bosna i Hercegovina
PJESMA O (NE)LJUDIMA
Udahni duboko,
Šta osjetiš?
Neprijatne mirise.
Šta to srmdi?
Ljudi naravno...
Ali ne onaj,
Ustajali miris ljudske nehigijene,
To duša zaudara,
Truhla i nečista,
Voljenja uskraćena,
Dobrote žedna.
Začepi nos,
Miris će potrajati,
Shvataš li da živimo u doba
Uništenih snova,
Slomljenih srca,
Izgubljene nade,
U doba hodajućih ljudskih leševa.
A osjetiš li miris koji dopire iz tebe?
Nisi drugačiji,
Poklonio si se i priklonio,
Paćeničkom i plaćeničkom životu.
Trebao si biti bolji,
A nisi uspio,
Upao si u vrtlog nevjere,
Obmane,
I sada,
Kao i svi oni,
Nemaš kuda...
Mrtvac otvorenih očiju,
To si ti,
Svijet vidiš ali ga i ne vidiš,
Nisi htio neke stvari da uvidiš,
Imaš srce koje kuca,
A nikako da zakuca,
Mozak koji misli,
A ne može da zamisli,
Zamisli nebesa i ono iznad njih,
Granice da izbrišeš nisi kadar,
A došao si sada do kraja.
Govorila sam ti,
Nisi slušao,
Svi smo ti govorili,
A tebi oholost oduzela čulo sluha,
Žao nam je ali među nas,
Takav,
Opet nisi dobrodošao.
BESANIA
949. godine,
Prvi put,
U djelu jednog vladara,
Opisan bi jedan djevojčurak.
A možda je osoba,
Samo u mojim očima.
Kako odraste,
tako i poraste,
kose joj raspletene,
na vjetru zamirisaše,
A oči zelene,
Pod suncem zasješe.
Danas,
Dosta starija je,
Čak 1068 godina nabrala je.
Život joj oduzeti pokušaše,
I to više puta,
Ali imala je svoje sinove,
Pa je oni hrabro odbraniše,
Nisu je dali,
A ni danas je ne daju,
Vole tu staricu,
Koja tek tu i tamo,
Ima poneku boru,
Ali dosta ožiljaka.
Možda su oni razlog
Zbog kojeg je svi ne vole.
Kao takva i dan danas
zelene oči ima,
u koje se i samo Sunce zaljubilo,
pa i Mjesec blagi,
pa nebo mole za koji minut više,
da je gledati mogu.
Boje se ONI njene ljepote,
Njene mudrosti i godina,
Boje se ONI njene djece,
A pitate li se ko je ona?
Pa zna se,
To je jedna jedina,
Moja,
Tvoja,
Naša domovina,
Bosna i Hercegovina!
Senad Ibrić (1963.)
Bosna i Hercegovina
ŽELJA
Daj mi topla smiraja,
zagrljaj samo jedan
korak sokaka daj mi
neću da čekam
hoću pedalj uske kapijice
da čujem škripu njenu
da vidim, da pogledam
ko izlazi a ko me gleda
preko taraba iz avlije
Daj mi taze vode
iz hladna bunara,
da ugasim svoju žeđ
rahatlukom da se napojim
kad se vratim, da ne budem željan
dušom da ne žednim opet
Ja bih, uz zrno soli
komadić crna hljeba
tek izvađenog iz krušnice vruće
prstima hoću da otkinem,
da pojedem rumenu koricu mehku
dok se puši, dok je vrela
Hoću akšamom, sam sokakom
mahalskim da prođem
punim djevojačkih pogleda
skrivenim iza plavih jorgovana
iza pendžera visokih,
kroz zar vezeni, viđen da budem
zelenim očima, gledan
Klepeti nanula niz kaldrmu
dozvaše je hitri
suza u oku zaiskri mi nijema
bistra je, bolna je i teška
Niz mahalu, k'o žar vreli
niz obraz se sprema
snove će da mi probudi
želje potopi
ako kane ta vatra vrela
NAŠA NOĆ
Ponijeću ovu noć u grudima
skriću je u nutrinama svojim
Neću u beskrajima sam dok čekam
prazanine da imam
hoću tebe da se sjećam
kosa plavih, očiju krupnih
eh kako ih zavolih
Zamrli su šapati odavno već
tvoji k'o i moji
tišina ćuti u našoj sobi
samoće naše počele su već
mene razdiru u grudima
tvoji, moji, naši boli
Hladno mi je,
očiju otvorenih gledam
hladan, taman je naš muk
s rastancima skorim otići će svi
Ostaću sam, zadrhtaće suze,
s jutrima, tišinama našim,
donijeće ih bol
Marko Stanojević (1992.)
R.Srbija
METAFORA PATNJE
Tonem u misao dublju od mora,
tminu tamniju od mraka u tunelu
Dišem nemire koji seku dah
i lepe čadj na krila vazduha
Iskašljavam bol boje krvi,
zarobljenu slobodu
vezanu lisicama tuge
Oduzet od neba
sabiram se u stihovima,
pesmama što pevaju ćutnju,
tu glasnu tihost što ječi kao plač
Nemost me udiše,
jad govori kroz osećanja u pepelu...
I kad sve reči pobegnu sa hartije,
i prohoda ova pesma
na prostoru belom ostaće
metafora patnje...
PESMA
Slivale su se krvave misli,
kroz suze koje su pekle oči
kao da je u njima gorela vatra.
Ubijena tuga oglasila se plačom,
drhtao sam u magli sopstvenog duha.
Telo se lomilo u krilu greha,
osetio sam kako gordost boli.
Razapet na krstu preobraženja
ljubav je zasvetlela pred očima,
tvorila put ka sopstvenosti,
tragovima ispisala:
Čovek je nepoznat svet naseljen lutanjem,
jedina istina je samo čežnja...
Bledost mog bića postala je slika,
dodirnuo sam sebe kroz vetar
bio sam slobodan oblak
putovao kroz nepoznato
u nestalom strahu.
Useljena lakoća duši je vazduh dala,
udahnuo sam čistotu.
Olovni koraci postali su krila
kao ptica šarao sam nebom,
lirično, kao stihovi ljubavnih strofa,
da bih konačno postao pesma...
Mejrema Velić-Mešanović (1967.)
Bosna i Hercegovina
STALNO POD ZEMLJOM
Ja stalno pod zemljom --
Potreba i navika u jednom paketu.
Putujem danom svakim,
Razmišljam o kaburu, paklenoj vatri i Džennetu.
Svakoga dana pod zemljom nova lica,
Tek ponekad sretnem znanca--
Svako nekakvom cilju hita,
Stvoritelju moj, svi različitih na prstima jagodica!
Kakve li ih sudbine tište,
Razmišlja li ko o čemu ja?
Znaju li robovi Rabba da i prije smrti
Pod zemljom putuje zemlja?!
Da l' musafir sam ovako svakoga jutra,
Hoće li mi primljena biti dova?
Svi smo različiti, subhanallah--
Dunjaluk u malom ispod zemaljskog svoda!
Svoju spoljašnju privatnost s neznanima dijelim,
Autonomija se suzila kolik za sjedalo jedno,
U vozu nauči insan na malo--
Misao ne uzima ti niko,
Samo si broj u mnoštvu i postane ti sasvim svejedno!
U svakome vidim veličinu Božijeg stvaranja,
Ovdje se potire ego-- lagano se liječi anomalija svaka,
U buljuku neznanih insana svakoga dana,
Slavim svoga Allaha, i u samoći nisam sama!
Ja stalno pod zemljom --
Potreba i navika u jednom paketu,
Putujem danom svakim,
Razmišljam o kaburu, paklenoj vatri i Džennetu.
UHO BI ZAGLUHLO
Eno, i Sunce danas mrzne,
Velika pahulja blijeda od leda,
Od moranja,groznice i drhtanja,
Od najstrašnijega straha,od odustajanja!
Fijuče odsvakud, udara o sve,
Razvaljuje-- od duše otkida gromade!
Lelujaju crne ptice pod Suncem koje mrzne,
Malaksale od moranja prepuštene vjetru
U visinama o prazan prostor lupaju!
U nijemome kriku tjeskoba raskrvavljena--
Uho bi zagluhlo!
Tišina podnosi vriske i led u kostima.
Eno,i Sunce danas mrzne!
Radmila Jojović (1983.)
Bosna i Hercegovina
MISAO
Šta je to misao?
Da li je to ideja, želja, težnja ili namjera?
Ili je to izazov novi, koji nastoji neku
promijenu u životu da stvori?!
Misao-pitanje teško?!
da li je to možda potencijalno djelo,
koje teži, da naša vizije
u životne tokove umreži?
Ne, to nije samo običan skup riječi,
koje nastoje postati djela,
već samo jedna misao može biti,
projektovana viječnost cijela!
Misao je put ka mogućoj sreći,
ali od projekcije
i primjene misli u djela,
zavisi čovjekova budućnost cijela.
Misao je snaga volje,
da se bolje životne prilike stvore,
zato svi treba da težimo,
da pozitivne misli u glavu umrežimo .
Misao je ideja,
koja uz fizičke stimulacije,
predstavlja normalne ljudske reakcije
na različite životne situacije.
Misao je snaga našeg uma,
koja treba, od svakoga zla da nas čuva.
Da nas usmjeri u pravcu ljubavi i mira i
da nam muzika za život bude glavna uvertira.
ŽIVOT JE DAR
Život je dar,
koji nam je od Boga dat!
Treba da ga istinski živimo
i da svoju dušu dobrim djelima smirimo!
Danas živimo u mortu laži, obmana i nedjela,
a to je najmanje što nam treba.
Treba nam ljubav, sklad i mir,
jer jedino tako čovjek može da se osjeća živ!
Kontrasti i apsurdi vremena u kome živimo,
stvaraju od nas nesrećne ljude iz časa u čas,
a to je čista kataklizma,
o Bože dragi da li za nas nade ima?!
Prijatelja iskrenih sve manje je i manje,
a lažnog morala ima na sve strane,
koji ljudsku dušu truje
i stvaranju lošeg društva pretenduje.
Živimo u društvu u kome nema milosti,
nema ljepote, a niti radosti,
nego se samo nevolje i boli množe,
a to životom nazvati se ne može,
i ne smije,
o Bože dragi
da nam je živjeti,
kao nekada prije,
kao što su živjeli naši preci,
koji su bili časni uzori svojoj djeci,
unucima i praunucima,
ma čitavoj lozi,
o Bože dragi samo nam pomozi!
Život je jedan i veoma vrijedan,
jer nema reprizu,
a živjeći isti,
treba moralu da smo blizu,
te da ljubav stvaramo i njegujemo
da se sa istom budimo i liježemo.
Svako treba da zna da je život dar,
koji nam je od Boga dat.
Mirsad Dedić (1963.)
Bosna i Hercegovina
DJETINJSTVO
Ispod mirisnih borova moje djetinjstvo spava
u dubokom hladu ostarjelih joha,
gore na Doli sakrila ga trava
u onom vremenu kad jela se proha.
U debelim brazdama brdovitih njiva
lijepom mirisu kajmaka i sira,
tu negdje ispod hrastovog žira
e tu vam moje djetinjstvo sniva.
U paprati i vresi u mirisu gljiva
u onoj radosti dok igrasmo se tiša,
tu mi se negdje djetinjstvo skriva
u bistrom izvoru ispod Oštrog krša.
PROLAZNO JE SVE
Hladni sjeverac promrzle grane njiše,
danima sumorne kiše
neumorno tugu su lile,
sa krilima od zlata i perjem od svile
umiru ptice iz mog jata,
ne lete više.
Nestaju negdje u daljinama
osjetim prazninu gnijezda,
a letjeli smo,visoko do zvijezda.
Džehva Havić (1943.)
Bosna i Hercegovina
***
I sad ponekad sjednem
pjesmu da napišem,
da ne zaboravim
kako se to radi...
I sad ponekad poželim
da ti pišem,
jer uvijek si tu
u mojoj glavi.
A želim te ostaviti
od mojih misli,
od svega moga
odmori se malo...
Ja ponekad znam
da pretjeram,
kad mi je do nekog
jako, jako stalo...
Ako ja prestanem
misliti na te,
možda će drveće
treperiti lišćem jače...
možda će travke
šaputati tvoje ime,
možda će rijeka
u nama da plače...
Kada bih prestala
da mislim na te'
tada bi nebo
na zemlju palo...
Zašto život prođe,
a ljubav traje,
može li mi neko
objasniti bar malo.
DAN
Dan se polako
od sebe odmara
stišavajući zvuke,
ranog jutra.
Dan se polako
za smiraj priprema,
k'o umoran putnik
nakon dalekog puta.
Šta se sve dogodi
u jednom danu...?
Koliko novih na
svijetu se rodi...?
Šta se sve dešava
u jednom danu...
koliko nas sa svijeta ovog
u vječni dom hodi...?
Koliko ljubavi se,
u jednom danu začne...
koliko ljubavi
s njim zgasne...
Niko ne broji osmijehe i tuge...
niko ne broji uzdahe i jauke,
u meni, u tebi, u nama, jer...
s njima se živi, s njima se 'mre.
Remza Lagarija (1959.)
Kanada
PRIJATELJU
U krošnjama poezije,
vezeš pjesme i za mene,
nježno takneš strune srca,
kad skrivena suza krene.
Svjetove istine gradiš,
do srca mi plemenita,
skidaš zvijezde, tuge krotiš,
da prodiše duša bremenita.
Puštaš žile bitka svoga,
sa silama vječnosti, nek se biju,
ogrćeš me toplinama,
što u tvom se biću kriju.
Provodiš me bespućima,
i s tamama bitke biješ,
snagu crpiš kosmosima,
sve dok svijetlo ne posiješ.
PJESNIK LJUBAVI
Pjesnik ljubavi,
vasionom bitisanja mantre plete,
nitima srca u perivoje dobrog bića kroči,
u sebi njeguje veliko dijete,
dok ljubljenu sa čežnjom sluša,
i miluje njene nevine oči.
Poeta ljubavi,
po istilahu, kleše kamen svoga bitka,
zalijeva žalosne vrbe kraj vrela sreće,
žuborom sa usana, željenoj djevi pjesme poji,
dok se na krilima Danice kreće.
Poeta ljubavi,
strofama grli sazviježđa sjećanja,
prstima kosmičke čežnje, sanje u stvarnost upliće,
letom kroz mrak bola, luč postaje,
voljenja žednom srcu, eliksir vječnosti ostaje,
Pjesnik ljubavi,
univerzumom nadanja, molitve šapuće,
nabujale rijeke pred njim se povukoše,
svetost slobode i ljepotu mira ostaviše.
Ognjene vatre spoznaje uma,
svjetla ljubavi ostaju,
dok oluja na okeanu njegovog maštanja,
ugrijana tišinom darovite duše,
ljubavni lahor postaje.
Ljiljana Pantelić Novaković (1946.)
R.Srbija
DANONOĆNO
Opet voz vežba svoju moć
Izmiče i pomera predele
Beže beleške dana u noć
Svetlost i tama se dele
Serpentinama Mlečnoga puta
Velikim kolima kaska
Mesečeva mena namignuta
I sa zvezdama ćaska
Proleću noćne lampe u oknima
Kandelabri u strahu da se ne otkače
Neon žmirka sanjivim očima
Grane drvoreda zastore navlače
Voz ima svoju viziju kretnji
Sve pred sobom potire
Lokomotiva plamenih pretnji
Nezadrživo nadire
Spušteni kapci ponoći
Miruju do osveštanog sutra
Tone duboka pustoš noći
U plitko grotlo jutra
Obelodanjuju se stogovi sena
Košnice puštaju rojeve stanara
Polja rosom umivena
Lavež ispraća štenara
Svako drvo krunisana glava
Hladovinu mrakai brižno zadržava
Pod šarenicom livade izviruje trava
Probuđeno suncem klasje podrhtava
Uporni rečni tokovi
Ka ušću ubrzavaju sve jače
Vagona uzdrhtali bokovi
Stubove mostova privlače
U urednom špaliru bandere
Žicama spojene talasaju
Vetar sa drveća lišće bere
Tela breza gola belasaju
Pogled razigrava nebom oblake
Umorno sunce razliva zalazak
Senke odbrojavaju duge korake
Suton pronalazali zalutali zrak
Odbegli gradovi naselja sela
Iseljavaju na brzinu skriveno
Tunel na neviđeno pomrčina zaposela
Putnici umireni privremeno
Pasarele se ucrtavaju oštrim linijama
Po drumu farovi svetla prosipaju
Neuhvatljive piruete dnevnih drama
Predaju se pospanom smiraju
Utkana u jezgro grada
Kroz pukotinu slepe ulice
Izviruje stanična zgrada
Krijući naborano lice
Vagoni usporavaju i staju
Točkovi u šine udubljeni
Tako bi dugo da traju
Zaneseni kao zaljubljeni
Zvižduci pištaljke ogoljeni
Kroz škripu zaboravnih kočnica
Iščezavaju vidom dozvoljeni
Udaljava se hitro stanica
Razoružan dan
Noćni čeka san
Edita Bukva (1977.)
Bosna i Hercegovina
DVIJE UNE
Željeli su.....
da mi duša kao ona blista
da mi srce bude kao ona čista
da iz oka, smaragd plavi sjaji
zato su mi po njoj - ime dali.
Da mi glas bude umiljat i glasan
kao njen žubor, mio i krasan.
Lice da mi kao ona žari,
zato su mi po njoj - ime dali.
K'o što njeni brzaci kroz kamenje žure
da me srećni dani u životu jure,
da iskra života put dobrote pali
zbog tog su mi po njoj - ime dali.
Dvije Une - djevojka i rijeka,
halkom sudbine spojene - do kraja vijeka.