1. Slavica Damnjanović (R.Srbija)
2. Mehmedin Nezirović (BiH)
3. Kaja Pančić Milenković (R.Srbija)
4. Damir D. Ocvirk (R.Hrvatska)
5. Edhem Mrđanović (Francuska)
6. Ervina Mila Omeragić Džanović (R.Srbija)
7. Mirsada Murtić (BiH)
8. Amira Delić (BiH)
9. Amela Halilović (R.Srbija)
10. Ivana Dičić (R.Srbija)
Ivana Dičić (1981.)
R.Srbija
BEZ GLASA
Odlaze deca moja-
stihovi vetrom rasuti...
U kose mi se uplela
jača no ikad
ledena zima...
Korak mi je težak-
stopala sa zemljom
srasla...
Samo te pogledom
pratim
dok odlaziš,
bez glasa...
ČEKAM
Peroni bez kraja
na dnu moje duše.
Ni Sunca ni neba...
I jecaj bez glasa...
Čekam dok me grizu
misli i sećanja
razuzdani snovi
mog besmisla ruka.
Čekam, još te čekam
s’ vetrom dok koračam
lavirintom ovim
zagubljene duše...
Amela Halilović (1990.)
R.Srbija
IME
Kad se ne pitam
Prihvatam
Ponavljam
Zapisujem da me poznaju
U potpisu na odgovornost
Tražeći priznanje
Pri čistoj svesti da me ne oklevetaju
Na umrlici
Belo uzglavlje
Kamen hladni i zemlja dom.
Neki po dobru,
neki po zlu.
Ne pitam se.
Amira Delić (1993.)
Bosna i Hercegovina
NOĆNO PUTOVANJE
U smjeni noći i dana, kažu postoje dokazi
za one koji stojeći, sjedeći i ležeći o stvaranju Nebesa i Zemlje razmišljaju.
Kazat ću, dovoljno je biti misleći i mišlju biti.
I tom zrnu koje ti tjeskobi prsa, u kojem se objavljuje nešto (Ništa),
Priđi ponizno krnjavog uma.
Trenutak između smrti i rođenja, gluh, gotovo stvaran.
Ko bdije noću iz želje i straha, taj se uistinu odazvao.
Mirsada Murtić
Bosna i Hercegovina
DUŠA SANJALICA
U vrtu moje duše, najljepši miris se širi
ljubav nježna kao lepršavog leptira let
Duboko u mojim grudima tvoje srce živi
Nastanjeno u meni je kao najljepši cvijet.
Koračam bosa po rasutom pijesku snova
I onda kada se čine tako nedostižni, daleki
Povedu me po oblacima mekim opet iznova
Kada ih nekud ponesu mokri talasi neki.
Od najsjajnih zvijezda satkat ću moju maštu
neka me nosi i vodi kroz put čarobne noći
Prekrit ću zvjezdanim prahom najljepšu želju
Da moja duša sanjalica tvojoj duši može doći.
Ervina Mila Omeragić Džanović (1955.)
R.Srbija
KAO NEKADA
Tu ispred mene
Živi dan i noć
I sve lici na sebe
Samo ja više nisam
Kao nekada
Jer neko je ispričao
Svoju priču
Ona je stvarno živa
Kao velika vatra
Przi, peče
U njoj su sve patnje
U njoj su sve kletve
I sada ja treba
Kao poslušno dete
Da progutam bol
Ove crvene planete
Samo ću da zažmurim
Suze zakopčam srcem
Zbog sreće sve dece...
Edhem Mrđanović
Francuska
U MISLIMA
Još uvijek sam
U mislima mojim
Ispod onog jasena
U mome selu
I mati
I stari babo
I svi su mi u mislima
Razmišljam o bosonogom
Dječaku
I zegama ljetnim
Tihom povjetarcu sa
Tajana
Danas u Parizu liju kiše
A moj sumorni pogled
Plovi ravnicom kasnijeg
Djetinstva po Vojvodini
Stojim na radkrsnici
Tražim putokaz da
Se vratim
Sunce se spusta
Na zapadu daleko
Iza mene ostaje
Pariz
Moj pogled uperen
Na jugo-istok
Želja za povratak.
SVJETLA PARIZA
Zime su duge
Zavuku se srcem
Nikako da odu
A ljeta nigdje ni
Na oko da trepnu
Pune tugu i mukama
Zalede dušu
Tek ugledam
Staze stare
Čujem zvižduke povjetarca
Kroz uske kotline
Oživi žbunje i gaj
Ta svjetla Pariza
Nikada nisu bila
Ljepša
Bude me iz zimskog
Sna
Nikada me nisu zagrlia
Kao svjetla mojih
Zavidovića.
Damir D. Ocvirk (1954.)
R.Hrvatska
DAMASK, KOLOVOZA 2013.
Zemlja blizu, nebo daleko; blijedo lice
i oči zatvorene gledaju u mene…
Zamrznuti osmjeh, na grudima broj;
svjetski grijeh, na slici dijete heroj.
Damask, kolovoza 2013.: „Upozorenje,
uznemirujuće snimke!“.
Bojni otrov bacio nepoznati zlotvor,
ratno uprizorenje…
U Europi ručak, u Damasku otrovali
nježan stručak.
Između dva moja zalogaja, negdje
gine raja.
Uzet ću za desert nešto slatko, u mene
gleda lice bijelo, lice glatko…
A oči zatvorene, pa gledaju u mene!
Stavite komad leda na njegove grudi,
možda se probudi da nam sudi. Stavite
još leda na mlade grudi i onaj broj…
Ostatku svijeta ne treba znani heroj.
Popit ću još malo vina, obrisat usta i
oprati ruke. Damask nije moja domovina;
zatvorit ću novine i riješit se bruke.
Lice blijedo, lice glatko i oči zatvorene
više ne gledaju u mene.
POGLED KROZ PROZOR 30.06.2013.
Ocvala lipa, ispijene boce, napukli zid, tri pijanca i dvije droce;
hrpe smeća i pregladnjele mačke, zadnje lastavice lete naopačke...
Smušeni tenori, promukli basi, dim i mrak iz krčme preko puta;
kroz razbijena vrata naivne sudbine crna rupa guta.
Pada sumrak, u parku već je tmica i brončani kip više ne blista;
golubovi i svrake obnoć ne mare za junake…na cesti pregažena
neka ptica.
Ljetna je nedjelja i lipanj se topi, sutra smo, braćo, svi u Europi!
Uz treperavu lampu i hrastov panj nek' se toče pivo il' šampanj,
jer bogati i siromašni tamo jednako žive, svi imaju ista prava a
zlatom rađaju njive...
Na klupi pod onom lipom mršavi starac spava...
Kaja Pančić Milenković (1958.)
R.Srbija
GDE BI STID SAZIDAO ZID
Vole kao da ubijaju sebe
Tupim, hladnim satima.
Ponekad ljubav kao kućnog ljubimca
povedu u šetnju,
a svako sa sobom ponese
poslednju sliku sebe.
Teško se probija bezbojna opna usana
i kada ćute i dok ljube.
Sve od sreće satkano je negde drugde
i ničije nije, a stalno raste
kao sveža glad, nejasna žeđ.
Zadocnili su svi:
i otac i majka
prva slova i poslednja pohvala.
Svejedno je već
odakle duša počinje,
i gde bi stid sazidao zid.
VESELO, PUNO
Veselo je kao pred početak
vode u kolenima,
pri kraju lova na sunčeve zrake
iz robijaške ćelije.
I puno kao predeo
koji su napustili meštani,
a naselila divljač.
Niko se ne stidi,
niko ne pita
zašto bar trava nije pocrvenela
od jesnjeg lišća.
-U nedostatku anđela
tišina je duh čuvar-
reče nebo
i pokloni svakom prstu
po jedan broj.
-Da niko nikome ne bude dužan-
doda Zemlja
i okrenu se oko sebe
kao oko ugašenog Sunca.
Amina Hrnčić (1995.)
Bosna i Hercegovina
STARCI
Dva staraca vole svoj šah -
Igru osmišljenu iz dosade.
Pijuni su odveć sretni i ima ih suviše,
Ali igra tek započinje.
Odvrni zato slavinu,
Pusti vodu da teče.
Neka teče satima,
Slušaj mlaz.
Čuješ li u daljini jecaje,
Čuješ li žedne?
Ne čuješ. Daleko su.
I mlaz je previše jak.
I šta im može tvoj mlaz?
I ko su ti oni da bi im htio pomoći?
Ako pogledaš pod noge,
Vidjet ćeš crno-bijele prostore.
I shvatit ćeš da možeš samo
Napraviti po jedan iskorak.
Neki se kreću drugačijim stazama.
I svako od nas htio bi da bude kralj.
Starci igraju šah.
Tiho povlače poteze.
Njihova igra ima prikriven plan.
Ako pogledaš naprijed,
Vidjet ćeš u daljini žedne kako prave male iskorake,
Po istoj ploči,
I idu na tebe.
Osvrni se,
Ko to povlači poteze?
Želiš li biti figura
Staračke igre dosade?
I jesi li čuo da sanjaju ratove,
U kojima se ljudi bore
Za običan mlaz iz slavine?
Mehmedin Nezirović (1992.)
Bosna i Hercegovina
MALO DOBRE POEZIJE
Uronim duboko u sunčeve zrake,
dok miluju mi kožu,
čujem talase mehke i lahke,
što od obalu stružu.
Prepušten sam prirodi,
strogo sam opušten i miran,
ne muče me porivi,
dubina je osjećaj divan.
I volio bih ovako dovijeka,
još samo da mi uši polije,
riječ nekog dobrog umjetnika,
sa malo dobre poezije.
SOBA BOLA
Bože, mili, svemoćni,
oprosti mi grijeh veliki,
što rekoh pogrešne riječi,
ženi koja pogledom liječi.
Tanka je niz između grijeha i dobra,
bez vrata i prozora moja je soba.
Zatočenik sam ljubavi njene,
u sobi bola ljubav krene.
Oprosti mi Bože, na riječima ovim,
što pjesnik moli za oprost,
perom golim.
Nisam htio izustiti riječi teške.
Čovjek sam od krvi i mesa koji pravi greške.
Rekoh da je ne volim, a to istina nije,
oprosti mi Bože,
pjesnik lagati ne smije.
Zato sada za oprost moli,
pjesnik koji jednu ženu voli,
zatočen među zidovima ljubavi,
moli pjesnik nijemi.
Uzmi me Bože, ili mi podari
dio oprosta tvoga,
pjesniku zatočenom u
sobi bola.
Slavica Damnjanović
R.Srbija
NJIŠTE VRANCI
Vranci njište Nebeskom ravnicom
Kopitama udaraju o Sunčev zrak
Varnice sevaju i na Zvezde padaju
Vreme im je da na put krenu
Od jutra do sna
Od pogleda do noći
Stazama Meseca i godina
Od novog svitanja
Do poslednjeg zalaska
U snu mome Vranci galopiraju
Za njima grive od oblaka lepršaju
U kočiji pozlaćenoj
Moj život se na put sprema
KNS / 10.4.20¸7.