1. Azemina Krehić (BiH)
2. Fikret Cacan (R.Hrvatska)
3. Laura R. Eckman (SAD / BiH)
4. Željko Perović (R.Slovenja)
5. Ermin Lagumdžija (BiH)
6. Ljubinka Doneva (R.Makedonija)
7. Sulejman Aličković (Luksemburg)
8. Antonia Padovan Kralj (R.Hrvatska)
9. Vladanka Cvetković (R.Srbija)
10. Adis Ahmethodžić (BiH)
Adis Ahmethodžić (1991.)
Bosna i Hercegovina
LICA
Srećem na ulici lica
Zgužvana u usamljenost
I gledam, ljudi koračaju kao da se vraćaju
Tražeći nešto što im je ispalo
Kad su tuda prvi put prošli.
Postoje ljudi u ovom gradu, pošteni ljudi
Poraženi do svoje posljednje kosti
Opljačkani od ljubavi, rastavljeni na dijelove
A zatim skriveni u najmračnijim hodnicima
Natjerani da traže sebe sami
I sklapaju se
Pronalazeći sve osim posljednjeg dijela.
Postoje ljudi u ovom gradu
Koji ne znaju ništa o vašim životima
Ljudi koji vječito traže ali
Nikad ne pronalaze
To malo zrno mira u
Vlastitoj koži.
Postoje ljudi u ovom gradu
Koji su mogli mnogo više od onog
Što su postali
Samo da su imali nekog da kaže
Da je uredu.
Neki su izgubili mnogo
Neki nisu ništa ni imali a neki opet
Ni sami ne znaju otkud u njima
Ta jeziva glad za tugom
Čak i onda kada bi imali zašto
Biti sretni.
Vladanka Cvetković (1953.)
R.Srbija
OSMEH ŠTO PRKOSI SMRTI
Poljubio si me
a ćelije poleteše uvis
kao konfete.
Na jeziku reč -ljubav.
Skotrljala se po udovima.
Ćutala sam.
Ono što je rečeno
ne može se razreći.
Šta čekam?
Da se vreme prestroji
a nauka nam
izbriše mane.
Sat iza mene kliknu.
Podseti -
prolete još jedna sekunda
Antonia Padovan Kralj (1987.)
R.Hrvatska
NEIZBJEŽNA
Od suviše samoće
u posljednje vrijeme,
počinjem sve više
da ih sortiram;
da ih preciziram...
Ugodna samoća.
Samačka samoća.
Prazna samoća.
Nova samoća.
Kreativna samoća.
Naporna samoća.
I ova... sada prisutna;
zvana Neizbježna.
Kad od nje trebaš i tražiš bijeg,
a čini se da bijega nema.
Kad poželiš da telefon zazvoni,
mada je četri u noći...
I da te zove bilo tko
da ideš bilo gdje...
Na dimove, na staze,
na čašice, na puteve...
Neizbježna je ono najgore.
U kojoj sam sa sobom
najviše boriš se.
Očvršćuješ, jačaš...
Ili potpuno poklekneš.
Ja ipak ne dam se.
Čekam ili telefon
ili euforične ushite.
Ako ništa drugo -
uskoro zora će.
Ona uvijek puni me.
Stvori čarobni bijeg
od samoće Neizbježne.
Sulejman Aličković (1953.)
Luksemburg
NEVINO UBIJENIM BOŠNJACIMA
Putuje tabut ka svome mezaru
Gleda ga stećak i tiho mu zbori:
I ovome što ispod mene leži
I njemu život skratiše!
Ti si isti - što te meni svratiše.
Da li to tako dragi Bog želi
ili smo se slučajno sreli?
Samo to znadi
Bez Njegove volje ništa se ne dešava:
niti smo rođeni
niti dušu dali
bez Njegovog znanja,
a tijela vraćena
u prethodna stanja!
Drina ne žubori nego jako huči
K’o da hoće nešto da nam kaže:
Osvijesti se Bošnjo i ne zaspi nikad!
Život vam uzeše i dom vam zatraše
Onaj isti što vam korijen čupaše
Oni vas sada kraj stećka svratiše
Dok se vaše majke u jecaju vratiše
Da možeš pogledati na mjesto
Gdje ti život skratiše
Gdje su ti bodljikavom žicom
Ruke vezali
Gdje su ti oko vrata
Omču stezali
- tu se tvoji vratiše!
Kabur da ti spremu
Dženazu da ti klanjaju,
Fatihu prouče
i ime da obilježe, a ti…
A ti da možeš majci bi rekao:
Majko hvala ti,
Znam i babo gdje je
I braću gdje su ubili
I samo zato
Što smo Bošnjaci bili
Samo zato su nam presudili.
Zar su na ovom Balkanu
Bošnjaci su samo mrtvi brojevi?
Ne, nismo - nego živi Božji robovi!
I Faruk su me zvali
Ime mi Sulejman dali
A majka nadjenula Omeru
ime Idriza po djedu
da ih podsjeti…
Muhamed - to časno ime nosio
A Ishak ljepotu donosio.
I svaki se sa imenom ponosio.
Sve su to imena Božjih robova
Sve su to imena bosanskih sinova:
Život im oduzet iz mržnje
Život im skratiše
oni što ih u zemlju k’o klade
baciše duboko!
Što dublje da ih živi nikad ne pronađu
Da im se tijela zemlji vrate!
Eto to nam brate uradiše.
Ti se, hvala Alahu, spasi
al’ nikad i nikad ne zaboravi
- čuješ me?
A tebe kraj mene svratiše
da pouka ostane
pomora dani da se ne ponove!
U daljini svjetlost
predamnom sve je crno
Zlotvor me majko veže
i u žicu bodljikavu steže.
Al’ u meni nešto zbori
nešto iz duše govori:
Ne boj se Bošnjo!
Ne boj se zvjeri!
Jer svaka zvijer kratkog je vijeka
I nijedna ne zna šta to nju čeka.
Allaha spominji - majčino ime zbori
Oca pozovi,
Šehadetom milost dozovi!
Jer oni za milost ne znaju,
Božije riječi ne drže
A i šapat vjetra ne čuju
A On taj vjetrić puha
i k’o da mi veli:
Allah ti dušu čuva
dok vjetrić puše dolinom!
A ono što sa Bošnjom rade saznaće se!
Saznaće svako!
O, ti šumski gade!
A tad ćeš zavijati k’o ranjeni vuk
Tada će Drina progovoriti,
Jer će i u gori ćuk sokolu zboriti
toliko samo da se zna
da Bošnjak dođe do Drininog dna.
A Drina k’o Drina - ta rijeka tajni
Zakle se da neće kriti
Istinu će na obalu baciti
jer samo kamen u dubinu ostaje
a mrtva će tijela vratiti:
- jer zato mora neko dragom Bogu platiti!
I neće čuvati tu gorku tajnu u utrobi
Vratiće Drina svakoga Bošnjaka rodbini
Vratiće Drina i oca i sina
na obalu ponovo
da ih pokopaju oni što ostaše
koji samo se Allaha plaše
- i biće jecaja i plača:
šta nam to oni uradiše
i s našom boli oni se sladiše!
jer svakom Bošnjaku bar neko osta živ:
ostaše živi - Fatihu da prouče
i svojim mrtvim dovu izuče.
da ih spominju,
i svakoga da opominju.
Putuje tabut ka svome mezaru
Gleda ga stećak i tiho mu zbori:
Tebe kraj mene svratiše
da pouka ostane
pomora dani da se ne ponove!
Ljubinka Doneva (1952.)
R.Makedonija
PITANJE
Caruju i marširaju
otimači duša
i neprijatelji života.
O Sirijo, moja mati
pocrnela od zgarišta,
razorana,
od boli zgrčena
i usahla,
reci mi smisao mog
i svog stradanja.
Uz saznanje
lakše će mi biti stradanje.
O Sirijo, mati moja
sa dušom snažnom,
a zgnječenom,
od svojih spečenom,
sa strvinarima
čuvanim u njedrima
zmijama i hijenama,
reci mi smisao svog
i mog stradanja
da bih mogla
u trenu izbaciti
u kosmos što od boli riče
jauke...
Objasni mi smisao
o mati moja,
stradalnice Sirijo!
Koji je smisao
i cilj koji je
da dušu svoju
krvlju ispljuvah?
Hoću da znam,
jer lakše je stradati
uz saznanje.
Ermin Lagumdžija (1987.)
Bosna I Hercegovina
BIBLIOTEKAR VAM PRIČA
Na ceduljici je pisalo: “Hromadžićev Zlatibor“. U prvi mah se nasmiješih, ali se potom i zamislih. Poslije toliko mukotrpnih boravaka u sjenovitim svjetovima antiheroja i antagonista, izbor simpatičnog patuljka koji pripovijeda poučne storije o pticama činio mi se kao dokaz da moj suparnik posustaje i da mu konci Igre izmiču iz ruku. Već dugo je matori bio u prednosti i nisam očekivao da ću tako lako uspjeti preokrenuti tok zbivanja u svoju korist. Starijem bibliotekaru se može dosta toga zamjeriti, ali ne i aljkavost i neumijeće – on je, bez ikakve dileme, izvanredan igrač, sposoban protivnika staviti na muke svojim često nepredvidivim i teško dokučivim potezima. Kada god bih nadmeno pomislio da sam bolji poznavalac papirnatih svjetova zarobljenih koricama i hrbatima – taj bi me brzo demantovao. Zbog navedenog sam poklon u vidu dobroćudnog pripovjedača iz omiljene knjige za djecu “Patuljak vam priča“ primio sa radošću, ali i dozom opreza...
Dobro došli u biblioteku kakve na svijetu nema! Ne ističe se naša ustanova ni brojem članova, ni bogatim knjižnim fondom – kamoli kakvom specijalnom zbirkom. Ono što je čini jedinstvenom jeste činjenica da je postala poprište nadmetanja kojeg siroti korisnici nisu ni svjesni; najčešće prezauzeti željom za dobijanjem tražene jedinice građe, oni ne primjećuju kako ih svaki put dočekuje različit bibliotekar. I ne mislim tu na Starijeg bibliotekara i moju malenkost, koji se na dnevnoj bazi smjenjujemo na relaciji Korisnički odjel – Podrumsko skladište, već tvrdim da iza dva korisnicima dobro poznata lica obitavaju različiti likovi iz svjetske književne baštine! Ni sam ne znam kada smo počeli igrati Igru i da li je njenom nastanku doprinijela naša obijest nikla iz samodopadnosti ili opća apatija uvučena i u najmračnije kutke grada gdje obavljamo humanističku zadaću omogućavanja jednakopravnog pristupa informacijama i doprinosimo obrazovanju zainteresiranih individua. Znam samo da nam je razdrmala živote i od Biblioteke načinila arenu u kojoj misao o porazu nema šta da traži.
A ako neko smatra da je preuzimanje osobina probranih likova iz djela velikih majstora spisateljstva lagan zadatak, taj se grdno vara. Toliko je to težak posao da smo morali čak uvesti i nekoliko pravila – poput onih da je bitno iskopirati esenciju duha, a ne tek puku vanjštinu karaktera zadanog od strane protivnika, te da nije dozvoljeno zahtijevati uživljavanje u likove koji su skloni zločinima, tačnije koji bi, prije ili kasnije, sebi ili drugima oduzeli život. Ali da se uvijek može igrati na rubu regularnosti, još jednom je dokazao Stariji bibliotekar zadavši mi Hesseovog Harry Hallera. Čitav prekjučerašnji dan sam stoga proveo mrzovoljno se odnoseći prema korisnicima i prepoznavajući u njihovim postupcima i literarnom ukusu čistu malograđanštinu. Misao o oštroj britvi tik pokraj grkljana mi je pružala mogućnost da nevjerovatnom pribranošću sagledam istinu, da budem svjestan svoje odgovornosti kao posljednjeg branika kulturne ostavštine ugrožene uplivom novih vrijednosti naoružanih prostaklukom i agresivnošću. Režao sam bijesno sebi u njedra, dok korisnike prekoravah kada bi se drznuli da zatraže kakvo petparačko štivo. Nudio sam im književne klasike kao iskupljenje za grijeh neukosti. Sve u svemu, radno vrijeme provedoh u tijesnoj koži gladnog stepskog vuka što tumara kroz privid ljudske civiliziranosti...
Kako je sljedeći dan Stari bibliotekar morao provesti u Korisničkom odjelu, odlučio sam da mu uzvratim istom mjerom: igrajući po ivici poštivanja pravila. Dok sam ja dole u Podrumskom skladištu odmarao radeći na organizaciji građe, daleko od briga svakodnevnice i izazova ophođenja sa ljudima, njega je čekalo neugodno iznenađenje – ceduljica na stolu, sa zapisom: “Kafkin Gregor Samsa“. Svakako da se moj protivnik nije mogao pretvoriti u ogromnu bubu – to po pravilima Igre nije bio ni zadatak – ali je mogao i morao, u duhu lika, postupiti kako slijedi: otići svome domu, očajavati ležeći na krevetu kao izvrnuti, bespomoćni kukac i taj dan izostati sa posla, baš kako je i Kafkin nesretni trgovački putnik po preobražaju bio primoran činiti. Ona Hallerova britva pod grlom se matorom tako obila o glavu!
Nakon što sam protivniku prouzrokovao muke sa upravom Biblioteke zbog nenajavljenog cjelodnevnog odsustva, očekivao sam da mi uzvrati istom ili još gorom mjerom. Ali Stariji bibliotekar je opet iznenadio odabravši Zlatibora za moj sljedeći zadatak. Trebam li to iščitati kao znak slabosti? Je li mu dosta pakosti koju smo sve otvorenije počeli ispoljavati u Igri? Možda se zasitio, možda mu je konačno dozlogrdilo beskrupulozno nadmetanje? To bi značilo da je pred porazom, da posustaje i predaje se – što uopšte ne liči na njega. Međutim, ko zna? Ljudi se, za razliku od neprolaznih vrednota književnih klasika, ipak mijenjaju...
Radovao sam se uzbuđenjima novog radnog dana. Korisnici su prispjevali sa svojim uobičajenim željama, a ja sam čučao iza pulta i ljubazno izvršavao zahtjeve, usput besjedeći – najrječitije što sam umio – o Zlatokljunoj ptici, Bijelom slavuju, Uspavanoj planini, Plamenoj... Uživao sam u ulozi magičnog patuljka, u moći da opčinjavam slušače, ali podsvijest mi nije davala mira: i dalje nisam mogao razumijeti svrsishodnost protivnikovog poteza. Možda sam postao isuviše razdražljiv i sumnjičav, možda vidim probleme i tamo gdje ih nema?
U pričama koje sam pripovijedao posebno su uživala djeca. Ubrzo ih se skupilo toliko da se napravila gužva ispred bibliotečkog pulta ionako stiješnjene prostorije Korisničkog odjela. Mališani gotovo da nisu treptali dok slušaše moj glas. Zaista sam davao sve od sebe, unosio se u svako izgovoreno slovo, cvrkutao kao vrabac, pjevušio kao slavuj, kreštao kao orao, ali i šapatom dočaravao vjetar i šuštanje lišća. Naracija me dovela i do srži Hromadžićeve knjige: neobičnog planinskog jezera na čijim obalama se od pamtivijeka okupljaju najljepše ptice, gdje se stiže skrivenim patuljačkim stazama kroz brda i šume stoljetnih borova.
„Ptičje jezero“ govorio sam im, „tajna je za čije postojanje ne smije niko, sem vas, da zna. U protivnom, raspršit će se magija; iščeznut će i Jezero i Zlatibor...“
Tada mi sinu! Niti je Starijem bibliotekaru dosta Igre, niti se odlučio predati; on je samo, pokvarenjak, povisio ulog! Jer – u knjizi lijepo piše – ako neko od djece oda tajnu Ptičjeg jezera, Zlatibor će nestati i uzalud ga je poslije tražiti. Što u konačnici znači da ću ja morati napustiti Biblioteku jednom za svagda...
Oblio me hladan znoj. Mališanima sam, sada već drhtavim glasom, stao objašnjavati kako je od krucijalne važnosti da ne pričaju nikome ništa što su čuli. Naglasio sam da neobično jezero mora ostati skriveno! Nisu mi djelovali ubijeđeno, pa upute ponovih još temeljitije:
„Ni riječi o Zlatiboru, pticama i jezeru! Čujete li? Ni riječi!“
Budućnost mi je visila o koncu, a oni su se i dalje razdragano smješkali. Ne bi mi druge nego redom ispitati svakog od njih – hoće li obećati da do zalaska sunca neće spominjati tajno jezero? Bio sam sitničav i uporan, morao sam se uvjeriti da govore istinu. Djeca su u mojim razrogačenim očima očito prepoznala strah, jer najzad prestaše sa smijehom. I, hvala nebesima, ne nađe se niti jedan mudrijaš ili pametnjakovićka koji bi odbili poslušnost – obećaše držati jezik za zubima – pa izvanredno odigrani potez Starijeg bibliotekara nije doveo do željenog rezultata. Ali je zato uspješno podigao Igru na viši nivo...
Radni dan se, naposlijetku, po mene sretno okončao. Osjećao sam se iscrpljeno, ali i zadovoljno. Prije nego sam napustio Biblioteku, uzeh praznu ceduljicu sa željom da odgovorim na virtuoznu igru protivnika. Diveći se neobičnom izboru lika iz knjige priča namijenjenih djeci – pisca koga se smatra bosanskim Andersenom – pronađoh tačno ono što mi je trebalo. Baš me zanima kako će se matori ovaj put opravdati glavešinama!
Čitko napisah: „Andersenov Car“. Nisam se mogao ne nasmijati pri pomisli na reakcije korisnika kada vide bibliotekarevo novo ruho.
Željko Perović (1961.)
R.Slovenija
LÚK
pogled ti zanosi u zaklonitu ulicu,
u ovom su gradu stolovi stepenice
u spiralnoj konstelaciji, vinski karakter
teži prema rijeci s mirisom
dalekih luka, pa hajdemo opet, kažeš,
po sjevernoj obali, nas dvojica
koji ne znamo kako diše more, šta raste
iz jutarnjeg i večernjeg sumraka, čime
početi sljedeći trenutak, rastvoren
u meta-vezi, bez propitivanja šta je
dodir nedodira, odsjaj u odsjaju, drhtaj
zraka u očima, tko je zabetonirao
razvaline rata, koliko je splavara
kroz taj prolaz odlazilo ženama,
ljubavnicama i vraćalo se – stoljećima
razvriskana srca, riječju određena,
u nju izopćena, njome zakrpljena da ti
sada po luku mosta, s kojeg
iz plavog voza za Toronto* maše
Admiral Mahić, izmiče zov
ne više tvoga grla, u njegov
nikada dovršeni roman
________________________________________
*A. Mahić – nezavršeni roman Plavi voz za Toronto
KUĆA
u raspršenju zapada
na ploči bočne vertikale kuće pred tobom
tren se s trenom spaja, likovi lebde
između sjene krova i stabla sa strane,
misao se privija uz nemisao, tamo
upadne u orbite zvjezdane veze, sve je
klizavo u svemiru, sjetiš se šta je rekao
Admiral neke noći u ovom gradu –
donesem
još nešto? konobarica se skoro saplete
na odbljesku s Drave
Laura R. Eckman (1977.)
SAD / BiH
OD PROZE DO STIHA
Tramvaj priča
Obučen za sve sezone
Od stanice do stanice
Šuška štiklama osmijeha
Cipelama i svakodnevnih suza
Ostavi stopa stiha
Što iščekuje da dođe
Do izražaja
Prisluškujem
Poništavaju kartu za deset
Mjesečnu pokažu
Guraju i oni koji nemaju
Prema prolazom izlazu
Put do destinacije
Krcat je
Upetljana u svom filmu
Tišina baci pogled
na izvanjsku žurbu
Gomila ljubavi i frustracije
Škrabalo šara
ovamo pa tamo
Sjedište za jedno
Postane drugim
Rijetka gesta poštovanja
Odškrine prozor
Za ćaskanje
A vani dočekaju mi golubice
Oko pruga života vrte se
Stara vrata jedva izdahnu
Izlazim i ja
Pređem zebru strofa
Što sada ti sročih
RIZNICA SJEĆANJA
Sarajevo, dušo moja…
Tvoja Bosanka te doziva
Šaljem ti golubicu mira
Neka razvedri smog nepoznavanja
Tvoja Bosanka te doziva…
Zvonjava sevdalinke mi prolomi tišinu
Razvedrivši smog nepoznavanja
Odagna i jednom strah razvoja
Zvonjava tišine prolomi mi tvoju sevdalinku
Na prolazu između uma i srca se gubim
Neka Bog od mene odagna strah
Iz dubine razgalice samo mi se pije molitva
Na prolazu između uma i srca se nađoh
Samo tu se premosti ponor
Iz dubine molitvi samo mi se pije razgovoruša
žubori i Izvor vječnosti
Samo tu se premosti ponor
Na raskršću utabanom
Žubori Izvor vječnosti
Stopama naroda
Na raskršće utabano
Čeznem još jednom da hodam
Stopama naroda
Gdje mi se život giba
Čeznem još jednom da hodam
Uz šetalište beharnih prijateljstava
Gdje mi se giba život
Nataloženih sjećanja
Uz šetalište beharnih prijateljstava
U njemu još uvijek tinja nada
Nataloženih sjećanja
Da upijam
Prkosna od sna, što da se oprostim?
Šaljem ti golubicu mira
Nemoj me nekim vrlim pitačem smatrati
Sarajevo, dušo moja…
Fikret Cacan (1958.)
R.Hrvatska
BUDIMO OAZA
U što vjerovah godina svih dugih
ostade još u duši mi i svijesti
bez nositelja, poklonika, drugih
koji bi mogli s time život splesti:
to predanost je duhu, umjetnosti
i svemu što će unijet mrvu milja
i oplemenit' srce koje posti
da svijetu dade ljepotu bez cilja;
usto uzdanje u sve dobro ljudsko
protkano toplim svakodnevnim činom,
bez uzmaka pred nekom dušom uskom
i zazora pred zlom i nepočinom.
Radije prazna želuca i džepa
već obraza što prodan je za ništa,
ne dam da išta plemenito krepa
u okvirima moga pribježišta,
gdje nisam samac nego uvijek s tobom
u zagrljaju ili u pokretu;
ne posrne to, nego stalno s borbom
ustraje da se odupre u svijetu,
jer ljubav nije sva od porculana
već sklonost duša predanih i srodnih
što znače sklad u svijetu zlobnih mana.
Griješ me žarom dodira ti pomnih
i pogleda što uzvraćaju nježnost,
a potječu iz duša punih sreće
kojima pravdu osigura vječnost
i nikakva ih zloba satrat' neće.
Zato smo svoji i to nam se kaza
ispravnim putom – čestitim životom –
pa bilo nam egzotična oaza
ili tek utok, uvir... o tom ćemo potom.
VJENČANJE NA PLAŽI
Srođenih duša usklađenih
pod suncem stajasmo na plaži
nadohvat moru što se pjeni
i uzduh uzavreli vlaži.
Za nama strši zemljan greben
sa skorenim sikavicama
u busenju i sav zatečen
neizbrojivim kapljicama.
Sunce ih prži do nestanka
u sjaju primorskoga ljeta
da se i crta zatre tanka
među četiri elementa.
Suha zemlja uz vlagu zračnu
u prirodnoj su ravnoteži
s dušama dvjema koje začnu
sklad samim dodirima svježim.
Zemlja i zrak, vatra i voda,
svjedoci bliskosti su čvrste
koja po krvotoku hoda
i bodri spletene nam prste.
Dvije su duše i dva tijela
učetvoreni isponova
s pogledom preko mora cijela
u budućnost iz dječjih snova.
Vjenčanje se elementarno
u naravnome zbilo tijeku
s prirodom bića skladnih stvarno
i presretnih u svome vijeku.
Azemina Krehić (1992.)
Bosna i Hercegovina
ARHEOLOŠKI VODIČ KROZ SJEĆANJA
Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne
Kada ni rođen nisam bio
Vidio sam kako se alkatmeri povijaju i kako je jecajući
u dlanove zario lice Mehmed Ibrahimov
Stari Ibrahim decenijama u berzahu čeka proživljenja
Dok Mehmed čeka smrt da u mezaru, u tabhanskom sokaku
osjeti miris, i čvrstinu korijenja đula i melekše
Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne
Kada ni rođen nisam bio
Vidio sam da zarivenog lica u dlanove pune žuljeva
Zaspao je Ibrahimov Mehmed
Ispod sklopljenih kapaka nazirali su se mirisi behara
I toplo lice majke koju dugo već nije usnio:
O Mehmede, čedo moje,
Šta je ruhu moj, kako ti ašik da ne osjetiš proljeće (?)
Majko, zaprljan od grijeha, od ljudi ovisan
Vid mi se zamaglio, nit sam šta osjetio nit vidio
Ja sam suho drvo, jesen kasna bez plodova svojih
O Mehmede, čedo moje
Znaš da je hajr kad majku usniješ
Deder u zadnjoj trećini noći prostri pustećiju
Kičmu savijaj, rukama koljena obuhvati
I glava uvijek nek ti uspravna, sem tada, stoji (!)
Tegobnog bosanskog proljeća 1976. na obali Bosne
Kada ni rođen nisam bio
Vidio sam Mehmeda
U tabhanskom sokaku leži, nišan mu uspravan
Nestalo je ono što se vremenom i prostorom zvalo
Ostaje da se obećanja ne smiju prekršiti
Nikada ( ! )
TAJNA BROJA SEDAM
Oči su ti bunari u kojim se i danju,
kao i noću, vide zvijezde
Ja svoj osjećaj znam, ali,
ne znam, kidaju li se poslije smrti
sve veze ?
Ne kazuj ništa (!)
( Poznaješ me dovoljno, kazuj mi !
Ti znaš da želim čuti da ćeš i tamo mene odabrati ! )
Smrt je neminovan slap nepoznatog.
Čovjek pada sa ruba.
( Ja čekam, kazuj mi ! )
Ne kazuj sedam ako tu težinu ne želiš podnijeti (!)
Sedam je dovoljno.
Sedam je sazrelo.
Sedam je štit.
Sedam je strah.
Sedam je Milost.
Sedam je gnjev.
Kroz sedam slojeva zemlje ne želiš proći.
Sedam nebeskih kapija želiš otključati.
Znaš li...
Oči su ti bunari u kojim se i danju,
kao i noću, vide zvijezde
Širi se miris lipe
u njenom hladu starac naglas čita Ibn – Arebijeve
stihove;
Zaklinjem se stvarnošću ljubavi
da je Ljubav uzrok svih ljubavi.
KNS/13.4.2017.