1. Zoran Jovanović (R.Srbija)
2. Vitomir Čurčin (R.Srbija)
3. Nemanja Vujačić (Crna Gora)
4. Fehret Hrustić (BiH)
5. Dževad Kučukalić (BiH)
6. Denis Giljević (R.Hrvatska)
7. Alma Muharemović (BiH)
8. Husein Ismailović (Njemačka)
9. Dušan Mijajlović Adski (R.Srbija)
10. Belma Babić (BiH)
Belma Babić (1996.)
Bosna i Hercegovina
KRIVAC
Odraz u ogledalu. Pogledati to lice koje stoji nasuprot i vidjeti stranca u njemu, nekog davno zaboravljenog, izgubljenog u prošlom vremenu. Kao da tijelo neko rasječe na pola pa dio duše u jednoj polovini čamuje, a onaj drugi zatočen u jalovom životu. Ali, pravi čovjek negdje iznad u jeku iznenadnog shvaćanja. I već par dana upoznaje tog stranca. Zagledao mu se u lice umorno od pretvaranja, nemogućnosti da bude ono što mu duh traži. Posmatrao dugo te oči i vidio samo kako propada. Gušio se u vlastitim mislima. Činilo mu se kako polahko prerasta u sjenu nekog Ahmeda Kurbata, i svega onoga što bi sada mogao biti, a nije. Zbog koga, zbog čega? Gdje li žive njegove greške, čime li se hrane?
Skliznuše njegove godine tako lahko kao zrnca pijeska stisnuta u ljudskoj šaci. Sa svakim pokretom, ma koliko on snažan bio, nestajaše između prstiju, presipaše se preko dlana. I, uvijek padaše na iste riječi, padaše na tuđu sebičnost i sopstvenu slabost.
„Ti si naš sin jedinac, da kuća prazna ostane?! Ne! Nipošto!“, nastavljao bi otac, stari trgovac, sve jačim tonom gubeći se u gnjevnom strahu, „Imaš sve ovdje - kuću, novac, trgovinu, naći ćemo i ženu, a ti bi studirao, šta ono, neki jezik, književnost, šta li već, nezahvalniče jedan! Pa, jesi li ti svjestan koliko bi ljudi poželjelo da je na tvom mjestu? Jesi li?! Nisi, nisi, vidi se to... Ne bi ti inače ni pala na pamet takva budalaština. Čuj, ići od kuće, i to od kakve kuće! Pa šta je tebi, ludo jedna?!“.
Govorili su mu, zapravo, da se pretvori u drugu osobu. Ostavi ono što voli, jer se to ne uklapa u već utvrđeni šablon porodice. Bit će poželjan jedino ako slijedi primjer djeda i oca. Nisu shvatali da mu govore da prestane misliti. A, kad čovjek više ne misli, umire polahko njegov duh. Valjda samo mrtav može biti dobar sin. Je li to sreća koju mu nude?
Mnogo riječi je teklo, produbljivalo jaz među njima. Onda bi često majka usred takvih bujica bijesa, koja je svoj cijeli brak prešutila ne miješajući se ni u kakve odluke, počela tiho plakati. Pitao se Ahmed da li zbog svog pasivnog položaja koji njenom sinu ne može pomoći, ili pak zbog njegove nezahvalnosti kako je otac svakodnevno ponavljao. Možda je sudbina Ahmeda htjela još jače pokolebati, ko bi to uostalom i mogao znati, jer razbolje se majka. „Hoćeš li je u kabur otjerati radi nekih želja i željica? Ha, hoćeš li, pametni gospodine? Njeno slabo srce, kažu doktori, bez ikakvog stresa treba da bude, a ti kao kakvo magare ne odustaješ od tog studiranja! Studiranja, pih!“
Pristade na sve, zbog majke, valjda. Da bi nastavio dalje, mislio je, mora zaboraviti na sopstvena saznanja, obrušiti snove, zatrpati osjećanja. Jednostavno, ušutkati sebe, onemuštiti razum, potpomoći ubijanje vlastitog bića. Ubiti se da bi živio u nekom drugom svijetu. Biti komiran u čahurici svog kratkog postojanja – uputio se toj nesvjesnosti, ne razmišljati, ne osjećati ništa - tuga je željela to.
Prošao je mjesec, i drugi, treći, prošla godina. Radio je u trgovini, pretvarao se da je sretan. Upoznao joj je dušu, koja je jednim svojim dijelom neodoljivo podsjećala na oca i njegove principe. Mnogo ljudi je prošlo kroz nju, ušlo u krug njegovog novog života dok je mladić Ahmed izašao iz njega. Zadovoljio je oca time, no još jedan zadatak starom trgovcu je neispunjen ostao - nasljednik, dedin paša, je potreban. Nije prošlo dugo, i taj posao bi završen...
Nermin glas promijeni kolosijek misli i vrati ga iz prošlosti. Začu je kako opominje njihovog sina da se tiše igra, uvijek tako iznenađujuće mirna, potpuno ista kao kada je prvi put vidio, onda kada je sa ocem i majkom ušao u njenu kuću, da mu pokažu buduću ženu. Znala mu je biti neizmjerno mrska u trenucima kada gotovo nije više mogao podnijeti sebe i svoje odluke. Mrzeći tada sebe, mrzio je njene navike, osmijeh, gotovo naivan, dječiji kada mu pokušava udovoljiti. Mrzio, jer ga je sve to podsjećalo na pet godina života koji prihvati, a nije želio. Jer, ona je bila samo još jedna karika u lancu kojim ga je otac privezao. „Majko, evo me, stižem dolje! Sad ću ti pomoći.“, glasnije se čuo njen glas uz pratnju užurbanih koraka, prolazila je kraj vrata. Zašto želi da svi budu zadovoljni i sretni u toj ubogoj kući, zbog čega se trudi oko to dvoje staraca, prema kojima on gotovo više ništa ne osjeća sem izblijedjelog poštovanja? Živi li iza Nerminog sitnog lica želja velika kao i njegova? Može li to kriti veselije no on? Ipak, i ona uđe u taj krug na isti način, preuzimajući već odavno spremljenu ulogu. Ko zna, možda njih troje, prvi put kao prava porodica, kao roditelji sa voljenim djetetom, bi mogli imati dobar, sretan život. Pričati sa njom o tome, ni sanjao nije da će to uskoro pomisliti, reći joj zamisli. Hoće li ga razumjeti, potrčati mu u susret? Još jedno pitanje uselilo se u njegovu nemirnu dušu. „Nerma, možemo li mi to?“, prošaptao je, „Šta je to naše proživljeno, igranje uloga vlasnika uspješne trgovine, pažljivog sina i snahe? Nerma, naša predstava se približila posljednjem činu, ove kostime ostavit ćemo jednom za svagda. A, tada više neće biti didaskalija, bespogovornih pristanaka što otupljuju život. Naš sin neće doživjeti isto. Počinjemo ispočetka... Počinjemo naš život, jer smo slobodni. I, tako mi svega, proklet bio ako ne učinimo samo najbolje od njega.“
Dušan Mijajlović Adski (1953.)
R.Srbija
ČUDESNA LJUBAV GOSPODINA ČUDIĆA
Njegov svet: stan od tridesetak kvadrata; svet tišine, osame, pustinja u kojoj nema peska, a ima hlorisane vode, gde ima studeni, a nema sunca. Retko neko pozvoni na vrata, još ređe uđe da dijalogom bar nakljuje tišinu.
Čudić često ulazi u kuhinju, otvara frižider, uzima flašu crnog vina i pije. Pije iz flaše, zbog klokotanja vina koje se čuje. Taj ga zvuk podseća da svet živi svoj život, da je raspored planeta ostao isti uprkos njegovoj osami, da ljubav i mržnja traju u svojoj srazmeri. Otkako zna za sebe, Isailo Čudić navija da ljubav odnese prevagu nad mržnjom. I pored toga, ljubav nikako da bar izravna jezičak vage.
Ipak, dogodilo se sasvim slučajno! Jednog сe dana dogodila Ona. Marija!
Tog dana kad ju je prvi put ugledao na prozoru srce mu je zapljusnula neka čudna, do tada nespoznata blagost. Danima, tačno u minut on kreće na svoj zagonetni put. Svima poznat, a svima tako zanimljiv.
Na ulici se sreće sa kolonom bezbrižnika, tom šarenom rekom koja se snašla i ume ni u čemu da uživa. Njega je sudbina prevarila, podarila mu, pre bi se reklo podvalila, da odveć istinski sve posmatra i prosuđuje. U glavnoj ulici jedino se zadržava pred izlogom najveće knjižare. I sam piše, skoro svakodnevno, ali napisano nema hrabrosti nekom da pokaže ili pošalje. Njemu je knjiga od detinjstva istinski prijatelj. Gledajući knjige u izlogu, video je i svoje neobjavljene knjige. Jasno bi video naslov, pa čak i kako su korice grafički rešene. Taj izlog je za njega bio poput oaze u betonskom, pustinjskom sivilu.
Ako ne bi bilo novih naslova, produžavao bi dalje. Na mostu se kratko zadržavao. Ukroćena i prljava reka ga je rastuživala. On je voleo drugačije reke, grgoljive, bistre, sa vrbama, topolama, kreketom žaba, sa livadama punim žutih maslačaka i belih rada. S nekim snebivanjem, a ipak odlučno, čim bi prešao most, skretao bi levo i ulazio u kafanu. Stalni gosti su znali gde će sesti i šta će naručiti. Bilo da je kafana bila puna kao košnica ili prazna, on se osećao sam kao u svojoj sobi u potkrovlju... Ipak, nije dozvoljavao da se u njegovom potkrovlju svesti ugnezdi beznađe.
Vlasnik kafane, slučajno il’ namerno, beše iskoristio i ćošak prostorije da postavi stočić s
-2-
jednom stolicom. Malo po malo, i Isailo Čudić osvoji to ćoše. Ostali su govorili ,, Čudićev sto’’.
Isailo Čudić je uvek naručivao čašu crnog vina. Samo jednom u sedmici naručio bi i nešto za jelo. Ovog puta ne naruči jelo, nego samo vino. Svi su znali gde se to ,,čudak’’ žuri.
Opet prelazi most. Skreće desno. Okupljeni ga taksisti primećuju. Namiguju jedan drugom, suzdržano se smeju, zadirkuju onog koji je na redu da vozi Čudića. Svi znaju gde će to Isailo Čudić.
A on prilazi vozilu, otvara vrata, ulazi, seda i čeka taksistu. Ovaj dolazi, pali auto, pozdravlja ga i kreće, ne pitajući ga kuda.
Takođe ne pitajući ga, taksista staje ispred cvećare. Kupuje buket cveća, onda ga predaje Čudiću koji uvek sedi na zadnjem desnom sedištu. Kasnije, kad taksista vrati Čudića nazad do stana, uzeće novac za vožnju i cveće. To je nepisano pravilo koje nijedan taksista ne krši.
Taksista se zaustavlja pred kućom na periferiji. Kuća je uz samu ulicu. Njen prozor do ulice je otvoren. Na prozoru - devojka duge crne kose. Kosa uokviruje obraze s jamicama, divan pravilan nos, punačke usne.
Isailo Čudić izlazi iz kola, predaje cveće devojci i obavezno joj se osmehuje. Ona se duboko zahvaljuje, obrazi joj se užare, a ponekad joj se i poneka suza iz oka iskrade.
Gospodin Čudić zna da i ona, poput njega, mrzi mrak. Mrak je za sove, lisice, noževe, đavole... On je za trenutak predaje svetlosti, ona za trenutak njegovu dušu nadom ozari.
Taksista zna da će devojka i Čudić razgovarati tačno pet minuta. Ne zna o čemu razgovaraju, zna samo da su trenutno srećni. Da gospodin Čudić ne insistira, nikad mu ne bi naplatio vožnju. Taksista, uz takt muzike sa radija, šapuće sebi u bradu: ,,Čudna neka ljubav, tačnije, čudesna!’’.
Posle pet minuta, Čudić pruža ruku devojci. Ona nežno uzima njegove prste, drži ih koji trenutak, a onda, kao da se nečega boji, otvara svoju šaku i Čudić brzo spušta levu ruku (uvek je pružao levu ) da bi desnom mahao u znak pozdrava.
U tom je trenutku taksista spreman. Čudić ulazi i seda pozadi, na levo sedište. Taksi se uskoro zaustavlja pred zgradom gde stanuje ,,čudak’’ Isailo Čudić.
U svom je stanu. Pušta radio. Bira tihu muziku. Odlazi u kuhinju i uzima flašu vina. Računar je uključen. Otvara dokument. Otpija vino i nasumice srednjim prstom desne ruke udara u tastaturu. Slovo ,,s’’se pojavi na belom prostoru dokumenta. Odmah memorisa stranicu. Čudić se - čudi! Pojma nema šta je to hteo da zapiše. Da li je hteo da napiše sreća, srećan, srećni? Nemoguće!
Otpi još jednom. Brzo, poput profesionalnog daktilografa, otkuca rečenicu. Prođe prstima
-3-
kroz kosu, a onda pročita napisano:
,,Sutra ću ući kod nje... u sobu’’.
Nije mogao da veruje svojim očima. Zar je to napisao? Da li uistinu tako misli? Ako tako piše, mora tako i učiniti. On iz osame može u šetnju... ona posle tog kobnog udesa, još uvek ne. Ali, nada postoji, ljubav sve nedaće pobeđuje.
,,SUTRA OBAVEZNO ’’, otkuca velikim slovima, a onda nazdravi sam sebi.
***
Tri godine kasnije
Pred najvećom knjižarom u gradu stoje: gospođa i gospodin Čudić. U dečijim kolicima je njihov jednogodišnji sin. U knjižari je stvarna knjiga gospodina Čudića. Njegovoj se lepošoj polovini čini da joj se prizor pričinjava: od naslova do lepih korica. Čuje, a kao da ne čuje reči svog muža: ,,Lepo je rekao veliki Tolstoj : Bitku dobija onaj koji je čvrsto rešio da je dobije ''.
,,Ljubavi, zaista je sve ovo čudno. Ja na vlstitim nogama, ti pored mene, dete u kolevci, a u izlogu kao da vidim tvoju knjigu''.
Gospodin Čudić, mada oduševljen, prvi put od kako su zajedno, postide se pred svojom dragom Marijom. Hteo je da je iznenadi, a eto, ona misli da je sve privid. On je uistinu tu, pred izlogom, doživljavao čuda. Gospodin Čudić zagrli ženu, pomilova sina po kosi i uđe u knjižaru. Uskoro uz osmeh i izvinjenje pokloni svojoj Mariji primerak svoje knjige. Marija je zaplakala, od sreće. Shvatila je da je ljubav, uistinu, moćnija od svih nedaća.
Husein Ismailović (1957.)
Njemačka
IZLET
Na lijepim obroncima planine Vučijak smjestilo se selo od oko 600 kuća. Na jednoj strani rijeka Bosna, na drugoj ravna Posavina, na trećoj planina Vučijak. Kada se odvojimo sa glavnog puta, koji vodi dužinom rijeke Bosne u pravcu njenog izvora na desno, proteže se jedan od glavnih puteva kroz selo, pretežno ravan, i ide pored rječice istog imena kao selo. Postoji još jedan put koji se odvaja sa tog glavnog puta i vodi uzbrdo na jedan od brežuljaka. Većina kuća je smještena dužinom ova dva puta. Pogled sa gornjeg dijela sela na Posavinu i rijeku Bosnu svojom očaravajućom ljepotom ostavlja bez daha.
Sam taj dio sela, smješten u predivnom okruženju, bio je prelijep: red kuća, red bašti, potok, pa šuma iz koje se po čitav dan čuje pjesma ptičija. U proljeće, kad se šljivici obuku u svoje bijelo ruho, širio se opojan miris behara na sve strane. Proljetni vjetrić zapuše pa prosipa beharom po livadama kao što zima sipa paperjaste pahuljice na lijep zimski dan. U vrelim ljetnim danima voćnjaci i šume daju potrebnu svježinu. I jesen je tu imala posebnu čar. Cijeli kraj je sijao u bojama koje su mamile oči: gledaj mene, vidi mene, nemoj proći pored mene a da se ne osvrneš.
Te jeseni su Amina i Benjamin, ponovo sa radošću, pomagali djedu u jesenjim radovima na selu. Avlija njihovog djeda i nene bila je za njih nešto posebno. Ograđena bademovom ogradom samo da se međa zna, ali ne i prepreka komšijama, kokama i šarenim dukatkama. Sa prednje strane, između čardaklije i mutvaka, kao zaštitnik djedova imanja, uzdizala se od hrastovih dasaka visoka kapija sa ukrasnim zvekirom, halkom, za kucanje. U ovom dijelu sela bila je to najljepša avlija.
Škola je bila na drugom kraju sela. Do nje se moglo okolnim putem niz brdo pa onda onim drugim putem ili prečicom preko brda.
Amina i Benjamin su uporedo sa školom pohađali i mekteb. Tog dana je pored Benjamina sjedio šaljivdžija Mahir. Dobri efendija Fahrudin je prošli put zadao da se nauči sura Rabbi jessir koja glasi: „RABBI JESSIR VE LA TU’ASSIR, RABBI TEMMIM BIL HAJR. – AMIN.“
Benjamin je trebao prvi da je prouči, ali je zbog igranja i ostalih nestašluka nije naučio. Pogledom je molio Mahira da mu pomogne i on je počeo šaptati. Benjamin je marljivo ponavljao za njim, prilično glasno: „Rabijesir, zgrabi za sir, pa za pogaču.“ Šaptao je dalje Mahir, a Benjamin ponavljao, sve glasnije: „pa bježi niz bašču.“
Sva su se djeca grohotom smijala, dok je Mahir, šaljivdžija, namigivao, a Benjamin se čudio šta to bi. Sreća da je dobri efendija Fahrudin razumio dječije nestašluke. Benjamin je samo dobio ukor, i morao je obećati da će sljedeći put bolje naučiti.
U školi je učiteljica za naredni dan svima rekla da se pripreme jer je bio planiran izlet u obližnju šumu. Amina i Benjamin su se tome uvijek radovali.
Osvanuo je lijep jesenji dan. Lagani vjetrić poigravao se sa lišćem u predivnim jesenjim bojama, od zelene preko žute do smeđe i crvene. Sunce je okupalo šumu i proplanke u nekom magičnom svjetlu, tako da je sve izgledalo kao predivna slika starih slikarskih majstora. U jednom ovakvom danu izlet je morao biti uspješan. Na jednom proplanku djevojčice su brale tratinčice, i od njih pravile đerdane i narukvice. Dječaci su brali žireve, i igrali se raznih drugih igara. Neko je ponio par klasura od kukuruza pa su na obližnjem potoku pravili vodenice. To se pravilo tako da se odsiječe komad klasure oko 20 cm dug, a od drugog komada, oko 10 cm dugog, oguli se tvrdi dio kože širine oko pola centimetra, i tako nekoliko komada. Oni se tada ubodu u onaj 20 cm dugi dio na sredini u krug kao propeler, u razmaku od po 1 do 2 mm. Kada se to stavi na dvije račvaste grančice, jedna sa jedne strane potoka, a druga sa druge strane, voda udara u one ukrug postavljene propelere okrećući cijeli kotač kao vodenično kolo.
Vrijeme na izletu prolazilo je jako brzo.
Kasno poslijepodne neko je predložio da se igra žmirke. I tako je dan svima tekao prebrzo, kao da je divan san.
U zadnjoj igri Mahir je žmirio. Amina i sve djevojčice su se sakrile u žbunje koje se prostiralo u pravcu sela.
Dječaci su išli više u pravcu šume. Muzafer je krenuo u istom pravcu kao i Benjamin, samo što je odmah našao dobro skrovište - jedno veliko šuplje drvo. Benjamin je mislio: „E, ovaj puta me neće naći.“ I išao je sve dublje i dublje u šumu. Teren bez staze bio je jako neprohodan i otežan za kretanje. Nespretno i samouvjereno koračajući stao je na vlažno lišće, ispod kojeg je bilo skriveno kamenje, izgubio je kontrolu i pao tako da je uvrnuo i uganuo nogu. Nešto je u nozi kvrcnulo i jako ga zaboljelo. Skotrljao se niz onu strminu nadolje do samog zaravanka i nekog velikog drveta. Nije mogao više ustati, a noga je odjednom zadebljala i svaki pokret je bio bolan. U tom momentu je sunce zašlo i počeo se spuštati mrak. I niko nije znao gdje se Benjamin nalazio.
Usred sela nalazila se ustanova koja je zbrinjavala psihički oboljele ili osobe sa smetnjama u razvoju. Mještani su je kratko zvali Dom. Bilo je tu nekoliko zgrada, od toga jedna bivša vila zvana Karamata, jer je nekad davno pripadala bogatoj familiji Karamatić, i sve zajedno bilo je ograđeno pletenom žicom. Nekolicina namještenika brinula se o njima.
Djeca iz sela, iako sa strahom, često su se približivala ogradi od žice i sa čuđenjem posmatrali tzv. „domovljane“. Jedan je pričao sam sa sobom, drugi je uvrtao očima, a treći hodao tamo – vamo, i tako su svi redom bili sve čudniji od čudnijeg. Onda je opština jednog dana donijela odluku da se žice otvore i da se „domovljani“ smiju miješati sa ostalim stanovništvom.
Jedan od njih je bio Jovo, nizak, mršav, na glavi je uvijek imao od nošenja mastan šešir. Iz nekog samo njemu poznatog razloga nosio je uvijek, i ljeti i zimi, dva sakoa. Kako ih nikad nije skidao, bili su takođe prljavi i zamašćeni tako da se boje skoro nisu mogle prepoznati. Ljeti je unutarnji sako bio sav mokar od znoja, ali on ga ipak nije nikada skidao, a niti onaj vanjski. Neugodna isparavanja činila su da mu se niko nije rado približavao. Kad je govorio svaka riječ je bila kao procijeđena kroz zube. „Imaš li jednu cigaru?“, bila je njegova najčešće rečenica. U selu bi ljudima za jednu cigaru unosio drva za ogrjev u kuću ili donosio vodu sa bunara. Čak i djecu kad bi sreo pitao bi: „Imaš jednu cigaru?“, pri tom bi mu pogled letio nagore prema nebu. Nešto ga sililo na to i nije mogao drugačije. Djeca su ga se bojala i kružile su svakakve priče okolo, iako niko nije znao jesu li istinite ili nisu. Kao i drugi „domovljani“ bio je jednostavno drugačiji od ostalih mještana u selu i to je ulivalo strah.
Vraćajući se taj dan kasno kroz šumu iz sela gdje je jednom mještaninu za jednu cigaru unosio sijeno za marvu u štalu i pušeći tu cigaru čuo je duboko u šumi glasne jecaje…
Učiteljica je za to vrijeme sakupljala djecu da idu kući. Skoro su svi bili tu. Zadnji je došao Muzafer. Samo je još Benjamin nedostajao, niko ga nije mogao pronaći. Muzafer je rekao učiteljici da je vidio jednog „domljana“ kako ide za Benjaminom.
Djeda Huseina je vijest o Benjaminovom nestanku zatekla upravo kad je stavljao zadnju ljesu sa suhim šljivama iz sušare. Amina je sva zadihana dotrčala: “Djede, djede, nestao naš Benjamin. Muzafer je rekao da ga je oteo neko iz doma. Eno, učiteljica i sva djeca ga traže.“
Djed Husein se ukočio od zaprepaštenja i zadrhtalom rukom jedva nekako ugurao ljesu u sušaru. Okrenuo se prema Amini i blago joj rekao samo da je umiri:
“To Muzafer sigurno nije dobro vidio, sad će se Benjamin odnekud pojaviti. A i mi ga možemo potražiti. Hoćeš li mi i ti pomoći?“
„Ja, djede, samo reci šta treba da uradim.“
„Idi brzo kod komšija Uzeira, Hamze i…i kaži im to što si meni rekla, neka dođu odmah kod mene da idemo u potragu.“ Amina je u strahu za bratom, skoro poletjela da ispuni djedove upute.
Kao pješčani sat kad spušta kvarcni pijesak, tekle su minute, spuštao se mrak, i uskoro se ništa nije vidjelo. Djed je požurio da nađe fenjer u mutvaku, a i jednu staru rudarsku baterijsku lampu koju mu je nekada davno poklonio njegov amidža.
Vijest se munjevito proširila kroz selo. Sa svih strana su mještani žurili, neko sa fenjerom, neko sa lampom. Komšije Uzeir i Hamza su i vile ponijeli. Kad je to vidio, djed Husein povika:
“Nemoj, bolan Uzeire, nije dotle došlo.“
Nana je stojala uz mutvak, gdje je upravo dovršila pranje suđa od večere. Uzdignutih ruku je naglas učila neku dovu da Benjamina nađu.
Neko je morao i Benjaminove roditelje obavijestiti. U selu nije još bilo telefona, a zadnji autobus u susjedni, šest kilometara udaljeni gradić, je već otišao. Dok su ostali krenuli u potragu, jedan momak iz sela je na biciklu pošao da ih obavijesti.
Benjamin je sjedio sam na lišću u šumi. Noga ga je strašno boljela, a pored svega još se i noć spustila i bilo mu je hladno. Uska ramena su se tresla, što od hladnoće, što od bola, ponajviše od straha od nepoznatog i neizvjesnog. Njegove tamne velike oči činile su se još veće. Od svakog pomaknutog listića u šumi činile su mu se ogromne šumske nemani. Jecao je naglas.
Učiteljica je već bila skupila ostalu djecu i vratila ih kućama. Šuma se polahko punila ljudskim uzbuđenim žagorom i bila sve svjetlija od ranoraznih fenjera i lampi. Neko je i namještenike Doma obavijestio, tako da je i nekolicina njih bila u potrazi sa mještanima.
Benjaminu se učinilo da vidi žišku svjetlosti u mraku i čuje stvarne korake, a neko je i nešto mrmljao kroz zube: “E, ode i ova cigara.“
Pretrnuo je od straha i vrisnuo kad se jedna spodoba naglo u mraku pojavila nad njim. Jedva su se vidjeli, a silueta u mraku je progovorila kroz zube: “Imaš jednu cigaru?“ Po svom običaju, i ovaj put je zavrnuo očima nagore. Benjamin je skamenjen od straha tiho promrsio:
“Zima mi je i boli me noga, ne mogu hodat.“
Glasna povorka sa puno svjetala približavala im se. Prvi ih je opazio djed Husein. Neobična slika ukazala se pred njima. Jovo u jednom kaputiću, a sa drugim ogrnuo Benjamina i zaštitnički pokrio da ne ozebe. Svi su se okupili oko njih. Jedan od namještenika Doma bio je iskusni medicinar. Odmah je zbrinuo Benjaminovu nogu. Djed Husein ga je zamotao u svoj kaput i nježno tješio.
Nekoliko koraka dalje mještani su pričali sa Jovom i čudili se zašto su ga se ustvari bojali. Bio je to dobar čovjek, iako čudak. Uzeir mu je vratio njegov drugi kaputić kojeg do tada nikada nije skidao, samo ovaj put da zagrije Benjamina.
Jovo se okrenu i kroz stisnute zube upita Uzeira:
“Imaš jednu cigaru?“
„Imam, vala, i kutiju!“, odgovori Uzeir vadeći mu je iz džepa.
„Zaradio si“, reče mu radosno komšija Uzeir.
Alma Muharemović (1976.)
Bosna I Hercegovina
ZARFA
Potpećene kalavare napravljene od starih muških cipela pet brojeva većih najavljuju njen dolazak. Malo više i duže vuče lijevu nogu, pa zvučno podsjeća na ključara iz nekih starih filmova . Čak i pogurena leđa sa jasno oslikanom grbom upotpunjuju taj utisak. Nakon teškog kašlja koji se taložio u plućima godinama slijedi prisno, iako nikad nismo bile takve, pozdravljanje.
-Kako si mlada?
Pošto sam bila mlada snaha prije trideset godina nasmijem se na tu opasku. Živjela je u vremenu kad se imena ženama nisu pamtila već su sve bile mlade ili nene. One zvučnije, važnije dobijale bi preinačeno ime nastalo od muževljevog.
Tako su nastajale :Mehinice,Jasminovice,Nedimovice...
Pozdravim je po navici skromno, ni previše ni premalo:
-Dobro je , dobro. Kako si ti?
Samo je čekala pitanje jer je to smatrala odobrenjem da priđe bliže i značajno okrećući glavom lijevo-desno prošaputa:
-Izgleda da će biti nešto. Pričala sam sa Ifetinom prijom. Ona ima snahinu sestru u Pofalićima , a tamo ima cura. Za mog Mireta ko stvorena.
Gledam joj sitne piljave oči , izobličene nožne prste zbog kojih već godinama ne može normalno hodati. Sebi je dala zadatak da po čitav dan obilazi po sokaku, raspituje se ima li kakva fina, slobodna djevojka za njenog sina, da ga hvali kako je vrijedan, pošten, kako će svaka dobro proživjeti s njim .
U priči skine keranu šamiju otkrijavajući rijetku, oknivenu kosu i dobro je stegne čvrstom gumicom kako joj ne bi smetala. Pokrpanu, zamazanu suknju plisirku nosi preko dugih muških gaća koje su davno izletjele sa dječijih nogu. Ipak, jazuk je da se baci kad njoj još dugo može koristiti. Nekad me podsjećala na Andrićevu Gospođicu svojom štednjom, ali njihove prilike i sudbine nisu bile ni približno iste. Ona je štedjela jer u životu nije imala.
Nastavljam čupkati travu između starih, betonskih ploča . Ne pitam je ništa jer znam da će, htjela to ili ne, nastaviti svoju priču i da će do večeri čitava mahala znati šta se dešava . Sve do sutra, a onda opet slijedi nova priča, djevojka, nova prilika , nada i nafaka.
-Morala sam danas do grada. Kupim još jednu posteljinu i čaše. Nek ima u kući.
Već godinama niko joj ne dolazi jer se nema pošteno gdje sjesti. Brdo deka, novih posteljina za nesuđenu snahu , posuđa i kojekakvih sitnica naslagano je po klimavom ormaru , ispod kauča i sa svih strana hodnika. Prozori su bili prepuni plastičnih nakinđurenih lutkica još iz komunizma sa kapama petokrakama. Neke su se plastično smješkale u narodnoj nošnji, a ima i onih kojima se ne zna ni porijeklo ni starost. Guraju se nakako na prozorskom oknu, promatraju prolaznike i nerijetko plijene pažnju istih. Često oni koji su prvi put u kraju budu začuđeni prizorom, pa pitaju ko živi u toj trošnoj kući i čemu služe sve one lutkice. A čemu služe ni mi mještani nismo znali. Nekad pomislim da je to za unučad kojoj se nada, nekad da su to sva njena nesuđena djeca koju je pobacila, a možda još uvijek živi dijete u njenoj podsvijesti, pa čuva igračke.
Svaki dan skoro ritualno ponavlja iste radnje. Obilazak komšiluka,razgledanje, raspitivanje i sublimiranje u noćnim satima svega što je čula. Ako se desi da je bolesna i ne izađe iz kuće žene kojima fali spomenu je. Nekako je citiraju podsmješljivim tonom, ali iz tuđih usta taj ton dobije drukčiju, opominjuću boju, pa ako je i trebala biti šala, ne može tako da zvuči.
-Et, ja im se neću ništa miješati. Neka djeca žive kako hoće. Meni kako bude. Ako mi snaha hoće skuhati kafu taman je. Neću im vala ništa iz kuće dirati. Heej, kako sam ja deverala.
Onda slijedi prisjećanje. Svaki put jedan dio njene prošlosti izađe na površinu.Svaki put druga priča, druga pouka,drugo sjećanje. Niko ne zna sve detalje, čak ni oni najbliži. Nisam povezala sve segmente Zarfinog života , ali i oni detalji koje sam čula bili su previše.
Bila je deveto dijete u porodici. Šesta djevojčica. Stariji ljudi pričali su kako je otac izbacio zajedno sa kolijevkom kroz prozor. Bio je ljut na ženu jer rađa samo pišulje. Pravo je čudo da je beba preživjela. Izgleda da je tačno ono da svako novorođenče ima svoga anđela čuvara.
Udadoše je mladu, sa četrnaest godina, za udovca iz susjednog sela. Imao je već četvero djece i svi su bili stariji od nje. Pričao je da treba ženu. Mladu. Želio je još djece. Da mu se ne ugasi loza. A on, krupan, zdepast, sa brcima ispod kojih su se krile debele mesnate usne i pokvareni zubi teško je skrivao osmijeh kad su je izveli pred njega. Ni u jednom trenutku nije mu sinulo da je ona pravo dijete i da nije zrela žena za udaju. Jedino o čemu je razmišljao jeste zadovoljstvo zbog ugleda kojeg će dobiti kod ostalih muškaraca u selu. Ženi se drugi put i to još mlađom nego li što mu je bila prva žena.
Nikome nije bila čudna takva udaja. Neudata kćer manje u mnogim kućama bilo je pravo olakšanje. Ona nije znala šta ju je snašlo,nije ni mogla znati jer se nije pitala. Shvatala je jedino je svima mora biti i sluškinja i mati. Sluškinja da uradi što je slijedilo , a mati da primi batine za sve njih. Tukli su je ..Muž već prvu bračnu noć oštetio joj maternicu toliko da se zbog silnog krvarenja i bolova onasvjestila i nakon bezuspješnog buđenja završila u bolnici. Naravno, morala je potvrditi godine koje je muž rekao ljekarima i potpisati se da na lični zahtjev želi ići kući. Iako su, samo da su bolje pogledali, ljekari mogli pročitati očajničku molbu da ostane u bolnici jer tamo gdje je vode je pakao. Možda su to bili svakodnevni prizori sa kojima su se susretali u svojoj praksi ili su jednostavno okrenuli glavu jer nisu mogli ništa promijeniti.
Svaki put kad bi joj se približio plakala je od straha, a kasnije i od bolova . Nije se imala kome požaliti. Nije ni smjela. Sramota je. Možda, mislila je, tako sve žene trpe. Sjećala se kad joj je majka na odlasku iz kuće rekla da se u braku mnogo šta prodevera i da je tako svima...Valjda je to bilo jedino što je smjela ili znala da joj kaže.
U braku je bila pet godina. Predugo. Uspjela je roditi jedno dijete, a onda svaki drugi mjesec pobačaj. Morala je otrpiti bolove zbog pobačaja, ali i zbog svih pogrda i batina kako nije sposobna rađati.
U jednom takvom trenutku, dok joj se tijelo grčilo od bolova i krvi koja je vlažila stare krpe između nogu donesoše vijest da je gazda poginuo . Nije pitala kako, gdje, šta sad da radi nego je glasno zajecala i pokrila ispucalim rukama lice. Sa nekom zanosnom tišinom su je obilazili nekoliko dana dok je kao u bunilu ležala i drhtala čas u groznici čas obuzeta vrućinom. Dugo je skrivala pogled od svih jer se bojala da neko ne shvati kako je njen plač bio zbog olakšanja, a ne zbog tuge. I sama se prepala svoje reakcije i molila Boga da joj oprosti njenu bešćutnost.
Pastorčad je ubrzo nagovorena bližom rodbinom ,koja je pokušala izvući korist iz situacije, istjeraše iz kuće, tvrdeći kako nema kod njih nikakva prava. Ni njeni joj se ne obradovaše osobito jer je vodila za ruku sitnog dječačića crne, masne kose. Primiše je , radi komšiluka da se ne priča po sijelima, na par sedmica. A onda im postade tijesno. Dijete je bilo previše glasno. Nije se imalo strpljenja, ni razumijevanja .Jeste njihova, ali oni su stari, a braća imaju svoje porodice, pa se ne mogu brinuti i o njoj. Šta će, takva joj je sudbina...Vrijeme je bilo da krene sa svojim životom, da se odijeli.Ali kako,nije bilo bitno.Samo da nije ničija briga.
Dadoše joj komad zemlje, a komšiluk ipak naslutivši o čemu je riječ složno joj napravi od starih dasaka kolibu koju je sama oblijepila blatom da joj bude toplije. Dan za danom tražila je kakvog posla. Ništa joj nije bilo teško. I čistila i kopala i šila...sve što je mogla i znala, ali se udavala više nije. Donosila je kući sve što bi neko bacio. Neka, može trebati. Stare veš mašine, kredence, cipele. A onda jednog dana nađe i majstora da joj ozida od prave cigle dvije sobe. Ponosna onako sitna, sva je rasla, širila se poput paunice, pa sve zagledala iz različitih uglova ulice kako izgleda njena kuća.
A kad se sin zaposlio kao domar u obližnjoj školi nije bilo bogatije žene. Samo što se on nije ženio, ni čak ni ašikovao.
Dobrodušan, stidan, dijete zarobljeno u tijelu mladića ne odvaja se od dječaka i igre lopte s njima . Dođe s posla,raspremi se i pravo na bašču koja je improvizovano fudbalsko igralište. Čuje se samo kada se raspravlja da li je bio aut ,korner, a dječica već znaju da će ,onako dobrodušan , pustiti ih da ponovo šutaju.
Prođe dan, već se čuje ezan sa obližnje džamije, a Zarfa se vraća kući. Zove sina:
-Hajde Mire , akšam je. Sutra si prva.
-Neka me mamo još malo- kaže mladić , pa doda
-De mi ba pomaži jednu krišku da ne prekidam igru.
Denis Giljević (1971.)
R.Hrvatska
BILO JEDNOM U KINU
Gledala sam ga kinu… O kako sam ga gledala, gutala ga svojim nezasitnim očima, punim suza, punim čežnje!
Prišla bih mu krišom bliže, njemu, starijem momku, svaki puta kad bih ga ugledala kako se nasred školskog hodnika okružio drugovima i vršnjacima pa se kočoperio pred ljepuškastim prijateljicama koje bi se neprestano hihotale. Približila bih se toj grupi i osluškivala sa zebnjom. Hoće li primijetiti kako se šuljam, hoće li pomisliti da se utrpavam? Kad bih iz razgovora razabrala da će poći u kino otrčala bih kući, bezglavo… Kako sam samo voljela, obožavala te filmove! Bacila bih stvari na krevet i iščupala knjigu s police iz koje bi izletjele novčanice kao ptice iz krošnje, pucnjem istjerane. Istrčala bih bez pozdrava, ispraćena vrtnjom glava svoje kuće. Nisam ni na trenutak pomislila na njih, njihovo odobravanje nisam tražila, nije mi trebalo. Vrtjela sam svoj film.
Stala bih pred blagajnu, zadihana, popravila kosu, hvatajući zrak vadila novac i sklapala oči. I tek bih tada postajala svjesna kako strpljenje nije stanovnik srca, da nisam čula kada, nisam znala gdje. Svejedno bih ostajala. I čekala, glumila strpljenje.
- Jednu kartu.
- Za koju projekciju?
Blagajnica bi svojom ravnodušnošću pokušavala oduzeti čaroliju mojem trenutku, ali nikada, baš nikada joj nije uspjelo.
-Bilo koju.
-Izvoli – spustila bi ulaznicu i ostatak novca na moj ispruženi dlan. Više ni glavom nije vrtjela. Znala je tko sam, nije trebala znati i što radim.
Ulazila bih u dvoranu među prvima, još dok bi slabašno svjetlo draškalo oči, vabilo gledatelje da zaspu. Čekala bih ga. Nekada bih odgledala film i pokunjena izlazila iz dvorane. Rijetko, na sreću. Ljubav nas veže, uvjeravala sam se, jer on bi stizao češće od puke slučajnosti. Kad bi se pojavio, kad bi se naposljetku pojavio… Dvorana bi nestala, progutao bi je mrak, i ja bih ostajala nasamo s njim. Gledala bih ga kako ne gleda filmove, promatrala bih ga okruženog djevojkama koje su mu šaputale i lijepile mu se za rukav, zurila u njega dok ustaje u pola filma i odlazi, drhtala i strepila jer mi opet izmiče… Ponekad bih samo uzdisala i čekala da upadne u pola projekcije (kao da mi upada u riječ, ali ja se ne ljutim, nego mu se bacam u zagrljaj i šaram mu obraze crvenilom svojih jarkih, zažarenih, usana zaraženih ljubavlju), probija se do svog mjesta ne ispričavajući se nikome. Bio je tako božanstven, njegova sjena na platnu moj zaštitnik, savršen momak. Iako se nekim mojim prijateljicama koje sam rijetko, na sreću, vodila sa sobom u kino - da vide njega, ne film - nije sviđao. Rekle su da ima nešto, nešto zloslutno u njemu. Sve sam ih kod kuće mrzila, čupala im riječi iz spomenara da im zatrem trag, a u lice bi im stalno iznova govorila da su ljubomorne i da mi nisu nikakve prijateljice.
Pošla bih sama u kino i često jedva čekala da završi film kako bih ga mogla milovati pogledom u snenoj izmaglici, dok mi se oči privikavaju na svjetlo. Često bih polazila za njim poslije predstave, bez straha koji me samu često drži za ruku, čak i kad bi nas okrznula ponoć. Pratila bih ga do njegove ulice, stajala ispred kafića u koji bi ušao da pozdravi društvo, nekad i više od sata. Poslala bih mu poljubac za rastanak i poželjela mu laku noć, nadajući se da ipak osjeća kako ga jedna mala sada ljubi.
Išla sam u kino, uporno i uporno iznova, da bih sanjala kako će jednog dana sjesti do mene. Dvije karte za dva sjedala u istom redu, samo se trebalo poklopiti. Tada bih mu rekla sve. O sebi. O nama.
Išla sam u kino kako bih ga upijala. Išla sam u kino opijena, ludo zaljubljena. I išla bih za njim, s njim do kraja. Do pakla i natrag.
Jednog ljeta, baš onog ljeta kad su dani postali kraći, a noći se produljile, dok sam gledala kako nehajno prebacuje jaknu preko ramena i izlazi s projekcije, obećala sam si da ću ga drugi puta zgrabiti pa što bude, jer sutra sam kanila biti i najljepša, da me ne može odbiti, i najjača na svijetu, da mi se ne može oduprijeti. Prikupila sam toliko hrabrosti da više nije trebao niti sjesti do mene da ga uhvatim. Zaustavila bih ga na ulazu, na izlazu bih mu prepriječila put, presrela bih ga ispred kina, prije kina bih ga zatekla, sa srednjom mjericom kokica u ruci, ruci koju bih mu zakrenula... Kokice bih mu izvrnula, sa zadovoljstvom, i one bi poput zrnaca riže na našem vjenčanju prekrile stube kojima silazimo…. I rekla bih mu, zapjevala bih mu:
- Hej! Stani! Hej, stani! Lane moje!
Ali kino se sutradan više nije otvorilo. Niti moje omiljeno kino, ono NAŠE, ni bilo koje drugo kino u mojem gradu. Nema predstave. Nema predstave? Zar se filmovi više ne snimaju?
Doskora sam morala otići. Izbačena, protjerana, prognana, stigla sam do nekog drugog grada, ali u njemu su se kina zatvarala meni pred očima. Kad sam gurnuta dalje stigla u neki sljedeći grad, tamo su već bila zatvorena odavno. Činilo se da su u svakom mjestu u koje stignem autobusom kina zabranjena, da mi iz nekog razloga ne daju da pronađem svoju ljubav na prvi pogled. Nema predstave. Zar se filmovi više ne snivaju?
Ne, nisu sva kina bila zatvorena. Nisam toga bila svjesna dok sam mogla odlaziti, dok sam uspijevala bježati. Mnoga su, zapravo, bila otvorena. Dvadeset i četiri sata, kao multipleksi. Njihova su vrata bila podmuklo odškrinuta, zloslutno pritvorena. U tim se kinima nisu više prikazivali filmovi. Nisu se prodavale ulaznice. U njih je mogao ući svatko. I ti, i ti, i on i ona. I mi, i oni. I ja. Ušla sam u jedno, ugurana sam u njega čim nisam na vrijeme uspjela otići iz svojeg privremenog prebivališta.
Sjedila sam bez ulaznice, na sjedalu bez broja i jedva se jednom osvrnula. Najbolji redovi, onaj gdje možeš mirno ispružiti noge i onih par koji ga slijede, bili su popunjeni muškarcima, ženama i djecom, do posljednjeg mjesta. Sjedala ispred mene bila su uglavnom prazna. Jedna je žena u prvom redu tiho jecala, druga je jaukala. Mladić koji je nekoć cijepao ulaznice i tako zarađivao za mršavi džeparac, koji je u mračnoj dvorani rado pomagao onima koji kasne da pronađu svoja mjesta i ljubavna gnijezda, nije promijenio samo odoru. U novoj je uniformi vodnika batinao nekog slabunjavog mladića na prvom sjedalu drugog reda. Režao je poput psa, zavijao poput hijene, pjenio se u svom razmahanom bjesnilu, pijan i jak u ludilu koje mu je donijela moć nad tuđim životom, slab u noći koja mu se spustila na um i istjerala razbojnike i zvijeri najnižih strasti na drum, da pljačkaju, siluju i pale… Zamahivao je baterijskom lampom, dugom i tvrdom poput željezne šipke, prema tijelu koje se presamitilo preko naslona, tukao i tukao sve dok mu glas nije pukao, da će on i oni dovesti stvari na pravo mjesto, mjesto koje bijednici, slabići i izdajice zaslužuju.
Umjesto u sedmom nebu, sjedila sam u sedmom redu, sama i bosa. Krvavih tabana, od hodanja. Okrvavjelih gležnjeva i zapešća, od žice. Natečenih i rasječenih obraza, od šamaranja. Krvavih očiju, od nespavanja. Danima i noćima sred pušaka, bajuneta i kundaka, može se reći da sam dobro prošla s najmanje dva tuceta modrica koje su se razlile po leđima kao naftne mrlje na otvorenom moru. Nekoliko plitkih rana gorjelo mi je na vratu i grudima kao vječni plamenovi eksploatacije na rafinerijama i udaljenim platformama. Blatnjava od ležanja u svinjcima i štalama, odmarala sam tijelo koje je drhturilo skupljeno u sjedalu omalenog kina i čekala. Boljelo me toliko snažno da me na trenutke nije ni boljelo. Kao u nekom filmu.
Dvorana je bila ledena, a mene je žarilo u abdomenu… Žar se prosipao po stražnjici, donjoj strani bedara, preponama. Sva ta toplina nagomilana u mojoj utrobi ponijela me prema nebu i odjednom sam se našla u filmu u kojem sjedim u majčinom krilu, šćućurena kao pilić u gnijezdu. Probala sam poletjeti. Sjedalo se za mnom nije sklopilo, ostalo je neumoljivo vrištati, razjapljeno, baš kao kljun gladna ptića, gusta ga je tamnocrvena tekućina naprosto prikovala. Moja krv, nevina krv, a on ju je prolio, izlio kao ustajalu vodu iz čaše…
- Sjedaj, mater ti... Ti, tamo dole! Sjedaj!
***
Napravila je nekoliko koraka, pa se srušila na sjedalo s brojem sedam, u sedmom redu. Za njom je ostajao krvavi trag. Baš kao i protekle noći kad ju je dohvatio, izabranicu svoje mržnje, odvukao je u sobu i iživljavao se. Nije bilo bijelog platna. Samo mrak. Vrisak koji nitko ne želi čuti i nije vrisak, to je muk. I opet mrak. Pa sve ispočetka.
Meko crveno sjedalo bilo je čekaonica, bolno kao predvorje pakla, možda baš onog pakla do kojeg je onomad bila spremna otići samo da ju je uzeo za ruku i poveo. I on je stigao, još jednom.
Bio je s njima, od početka. Od prvog pucnja. Od onog izlaska iz kina kad ga je vidjela posljednji put. Sada se pojavio na pozornici ispred platna, raspomamljen poput zvijeri, s pištoljem u ruci, upirući kratku cijev prema njenom licu. Nije došao najaviti pobjednički film razvikanog festivala. Došao je presuditi. Bio je ljepotan i dalje, usprkos svemu, lice za naslovnice. Drugo mu je lice, tako dobro zamaskirano prvim, bilo okrutno, opako, beskrupulozno, bešćutno. Lice za međunarodne tjeralice. Preskočio je lako dva reda sjedala, kao dječak koji se nakrao jabuka, pa bjež' preko tarabe. Nakrenuo je glavu, gledao ju je s gnušanjem, prepun mržnje. Onako kako se gleda psa kojeg se kani zatući. Njen momak iz kina, u kinu još jednom. Pun krivnje koju mora svaliti na drugog. Ili će sam eksplodirati.
***
Ide, on ide prema meni! Osjetila sam vonj blatnjave uniforme i zapuh znoja bezimenog psa rata. Ništa nisam vidjela, ja, koja sam obožavala gledati, više nisam mogla. Osjetila sam cijev na potiljku i stisnula oči svom snagom, cijela sam zaronila u svoje dlanove koji su se sklopili poput ljusaka…. Dok nas smrt ne rastavi... O, bože, ne želim umrijeti!
- Molim te, molim te, molim te….
- Šuti! Šuti, droljo!
***
Njezina je smrt, njezino nestajanje, početak njenog vječnog izbivanja, bila sasvim nadrealna, apsolutno nestvarna. Barem su je takvom željeli prikazati. Još jučer je sjedila u kinu a danas, već danas sve je kao na filmu…
Nije završila ni u čijem raju, ni u kakvom paklu. Završila je… U kinu. U filmu koji se upravo prikazuje u obnovljenim dvoranama sa stotinama novih sjedala, presvučenih mekim, udobnim, oku ugodnim materijalom boje njezine, njihove krvi, krvi svih onih ratom silovanih. U filmu koji je snimio neki Ievgenij Childs, štreber s akademije, koji nikada nije bio ni u Bosni, ni u Somaliji, ni Afganistanu. Niti u Sudanu, ni u Iraku. Samo je s odličnim položio sve ispite i vrtio runde onima koji su vrtjeli novac. Bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Za razliku od nje.
Na repertoaru je, i igrat će u mraku. Ljudi će je gledati, prolazit će ih trnci. Bit će prestravljeni, tjeskobni, zgranuti. Iz kina će izlaziti šutke, pognutih glava. Jedni neće vjerovati da se takvo što ikad više može ponoviti, drugi neće vjerovati da se dogodilo.
A ona će vrištati u surroundu, krvariti u najvišoj rezoluciji koju je Ministarstvo kulture njegove domovine moglo priuštiti redatelju Childsu, umirati digitalno sve dok će postojati financijski interes distributera. I nadati se da će netko ipak razumjeti njezinu priču, da će je nešto, i nekako, odvesti do njega jer krvnici uvijek nadžive svoje žrtve. Ići će od kina do kina, tražiti ga, samo da ga pita, da ga pita dok se krv koja glumi njezinu razlijeva platnom:
- Zašto... zašto?
Dževad Kučukalić (1948.)
Bosna i Hercegovina
PRVA PREDIZBORNA KANDIDATURA
Odmah moram da vam priznam da ja baš nikada nisam bio član niti jedne političke partije ili stranke, ni prije, ni u vrijeme, ni poslije rata. Znači, nisam bio ni - preletač. Ali ne zato što sam bio apolitičan, nego što nisam našao ni jednu partiju koja bi odgovarala mojim principima, opredjeljenjima ili koja bi me motivirala da joj se pridružim.
Posmatrajući sve dotadašnje izbore na koje sam redovno izlazio, počeo sam ozbiljno razmišljati: zašto se ja ne bih konačno, kao vanpartijac sa nekim političkim znanjem i solidnom biografijom bez mrlje - osobno kandidirao, bar kao kakav nezavisni kandidat... Uostalom, na zadnjim izborima u više gradova i općina, počeli su da pobjeđuju i gradonačelnička i vijećnička mjesta osvajaju, upravo ti nezavisni. Istina, kod njih je bilo dosta „preletača“ koji su promijenili po nekoliko stranaka i partijskih dresova, a onda rekli da su nezavisni, pa sam i u odnosu na njih, mislio sam - bio u prednosti.
Kako iza mene u ovakvim kampanjama nisu htjeli stati čak ni moja žena ni djeca, ni ono malo rodbine i prijatelja, ja sam sa svojom penzijicom - sam stao iza sebe. Za razliku od onih bilborda i likova ogromnih formata u bojama, što su visili gore po žicama, banderama i po drveću, ja sam iskopirao nekoliko svojih slika, naravno nešto mlađih, kao i drugi što to redovno čine, ali u formatu lista papira A4 te ispisao male plakatiće iste veličine, crno - bijele svakako, kakav je i naš (su)život - i pozivao sugrađane iz mjesnih zajednica gdje me nisu poznavali, da im se kao neovisni ili nezavisni kandidat predstavim kao osoba, ali i svojim programom koji sam otkucao na nekoliko strana.
Taman kad sam sam prethodno počistio malu salu mjesne zajednice i složio stolice, dođe i svijeta da čuju tog novog, neokaljanog, nezavisnog kandidata. Da bih im se što više približio i svidio, nisam namjerno htio obući odijelo s kravatom, nego onako, više sportski, narodski, da se ne izdvajam od njih.
I izađem ja za stol ispred table, gdje sam prethodno zalijepio jedan od onih A4 papira sa svojom slikom i pozdravim ih sa dobro veče i onako, kako se u mahalama svakodnevno pozdravlja. Čujem kako se došaptavaju kad sam rekao - dobro veče - „Nije naš, čuj kako nas moderno pozdravi“, a kad nazvah i selam, nekolicina bivših komunjara dobaci: „Nije ovo džamija, nego mjesna zajednica!“. Progutah prvu knedlu i pomalo šetajući okolo, počnem se predstavljati.
Kao eto, prvi put se kandidiram i to kao penzioner.
-„Eh baš u vakat u cvijetu mladosti, nema mu još ni sedam banki“- čujem nove komentare. Kažem da imam dva zvanja, da sam i magistar i da sam bio učesnik u odbrani grada i domovine. „Bezbeli neki od podrumaša, čim nije poginuo ili ranjen“- dobaci neki iz sredine.
Skontah ja da nema šale s ovim auditorijem i pređoh na konkretnije, mislim jače, bolje, važnije i ubjedljivije:
-Ja vam cijenjeni građani... („Ima nas ovdi i Višegrađana - opet dobacivanje)... ja vam nikad nisam dobio stipendiju za školovanje i studiranje, pa ni moja žena, a ni djeca. Ja nikad nisam dobio stan ni od firme, ni grada, ni društva, niti države. Ja nemam nikakav poslovni objekat, a nudili su mi ih nekoliko da uzmem, pa da s njima dijelim dobit fifti-fifti; ja vozam auto staro 30 godina, doduše jedva ga nekako registrujem u kakvom je stanju. Ja vam ne pušim, ne pijem, ne pijem kahvu, ne jedem meso... Inače, kćerke mi govore po nekoliko svjetskih jezika, ali nemaju stalnog posla, već neke honorarne povremene posliće, a iskreno nisam htio nikoga ni da molim da im nađe kakav državni posao. Nikad ništa nisam preko štele dobio, niti to isto tako drugima i za druge isposlovao... Ja nikada nisam gulio firmu i državne jasle da bih putovao po svijetu, nego samo svojim parama; na rate obilazio svijet i gledao kako tamo ljudi više i bolje rade i žive - sticao iskustva, učio. Ja nikad nisam mućkao kakve prijevremene penzije, odrapio sam punih 40 godina radeći, nisam išao na bolovanja, dok nisam operisao -rak. Skromno živim, ali imam ideje i planove za vas, za mjesnu zajednicu, za općinu, za grad, kanton, entitet i državu! Pa bih sad mogao da to izložim i predložim, onako taksativno i konkretno...
Od početka mog izlaganja, do mene su stalno dopirale upadice - „Vidi mu cipela k'o da ih je na buvljaku kupio“, „Njegovu jaknu sam takvu vidio nedavno u sekend- hend prodavnici pod Bistrikom“. Te ono – „Vidjeste li mu najjeftinije sunčane naočale s Markala, a tek mobitel Nokia 3011, on ne zna ni šta je, a nit' ima para da kupi ovakav nanoviji, k'o moj - pametni telefon“.
Taman kad htjedoh finalizirati nastup na mom prvom, predizbornom skupu, prolomiše se s kraja sale zvižduci i povici: - „Prekini! Dosta, nisi trebao ni dolaziti! Oduze nam naše slobodno vrijeme! Gonite tog tipa, izbacite ga...“
-Ali ljudi, šta je problem, šta sam pogrešno rekao ili uradio?! Šta tu nije valjalo o meni? Mrlje ja nemam...
- Ma, ti nemaš nigdje i ništa!
- Šta ćeš ba' ti nama pričat' kako ćemo dobro živjet' i kako će nam s tobom i uz tebe biti bolje? Ti bolan, nisi bio u stanju ni svojoj djeci da dobiješ kredit ili stipendije, ni da ih zaposliš u javnoj upravi ili bar u Telekomu ili Elektroprivredi, nisi mogao najmanji stan u firmi dobiti, nemaš nikakvog lokala makar pod kiriju, kao pripadnik Armije, auto ti ušlo u četvrtu banku –a ti bi nama pametovao i bio naš predstavnik, da nama k'o bajagi bude bolje, tvojom zaslugom...?!
Jedan smjeliji sudionik skupa, iz trećeg reda dotrča, zguli i zgužva onu moju kopiranu crno- bijelu sliku zalijepljenu na tabli selotejpom i uništi mi i moj „bilbord“ formata A4.
Tek idući kući - shvatih da je propao i moj prvi pokušaj političke, nestranačke kandidature, za nezavisnog kandidata. Nikako mi nije bilo jasno, što im to nisam bio dobar?
Vjerovao sam, da upravo čovjek bez ikakve mrlje, kao ja – pošten i nepodmitljiv, im treba da ih povede u svjetliju budućnost, te da i njima obezbijedi i ponudi poštenim radom bolji život, isto kao i samom sebi. Ali, oni me na vrijeme prokužiše i izbaciše iz sale...
Fehret Hrustić (1952.)
Bosna i Hercegovina
CRVENO CVIJEĆE
Trgnula ju je iznenada rana jutarnja zraka sunca. Protegla se i nedugo zatim zijevnula osjećajući gađenje i bol u stomaku.
Čitavu, proteklu noć stvarala je svoj svijet bježeći od stvarnosti. To više nije ona žena koja je do prije neki dan bila vesela i umiljata. Sada je to žena smrknutog lica, razbarušene prljave kose, nesigurnog hoda.
Sjećala se onih dana kada je voljela crveno cvijeće, kada ga je svuda tražila i uspješno nalazila. Svakom se cvijetu djetinjasto radovala.
Pričala je o tome koliko ga je njen Nevres volio, koliko crvenih cvjetova ima u njihovoj bašti, kako se koji zove na latinskom i na njenom jeziku. Kad se za Nevresa udavala mnogo je crvenih buketa dobila i o tome se dugo hvalila. A Nevres joj je šaputao:
- Gledam te Nerka milim očima i osjećam crveni miris mlade ljubavi. Osjećam kipti oko nas i u nama.
- I ja osjećam isto i želim da vječno traje – odgovori Nerka i priljubi se uz njega kao da želi reći: budi uz mene, nemoj nikada otići
A onda se iznenada sve promjeni. Nevresov život se zbiva i nezbiva. Kao da krene i naglo stane. Dok stoji trza se poput samoće, bijedne i gole. Očekuje poziv, a rat traje.
Nevresa brine nesuvislost koja mu sve češće dolazi u san. Ona je za njega činjenica koja se prihvata ili ne prihvata, a uvijek je tu, svijet za sebe, mutna čela pred ciljevima se izoštrava, i to u trzajima. I uvijek će tako biti, jer sve više nepoznanica zaposjedaju sumnju u budućnost i nesreću u praznini zauzima prostor. To što se vidi očito je strahovita zabuna. Nije zakonitost ali jeste pokušaj odricanja i osuda. Ko hoće može se uvjeriti i nešto reći, a potom ućutati ili se preinačiti u drugi smisao riječi kao i vjetar kad od šale promjeni smjer. A nedugo zatim zakovitla prašinu i dim.
Jedne noći Nerka usni da joj se sva koža crveni i ljušti se poput kokoške koja perje gubi. Nije ga prepričavala Nevresu, ali je osjećala nemir u tijelu i duši. Narednog dana morade se sa njim oprostiti jer je morao javiti se na poziv. Na polasku joj reče:
- Nerka, sjaj i ljepotu tvoga lica ne mogu ponijeti. Nadam se donijet će mi ga makar ponekad onaj tračak svjetlosti što ulazi kroz prozor i opet ga tebi vratiti. Potom je pogleda i naglo obori glavu govoreći:
- Tek što sinoć zatvorih oči odjeknuše rafali, a ja se nađoh na nekom proplanku obraslom crvenim cvijećem. Pomješaše se strah i ljepota mirisa pa sjedoh nemoćan, manje od straha, više od ljepote.
- Cvjeta zloduh – Nerka promrmlja i ukočenim pogledom isprati Nevresa. Onda nasluti ptice golih vratova, troma crna kola i suze, naravno. Cvjetove u zemlji. Sovine i mačije oči.
- Cvijetne livade noću su mračne – kroz plač zbori Nerka i vidi vihor dolazi po nečiju dušu da je odnese gore u oblake. A oblak siv, pljuje na zemlju prljavu kišu. Zemlja se stresa. Plaši se osamljena žena.
Život je očita potraga zato korača brzo. Traži vidljivo i skriveno. A mnogo toga nikad ne nađe.
Na svjetlost dana izlazi mnogo sjena, koraka sporih i užurbanih, nestrpljivih i opuštenih. Nikad se ne zna koliko može rasti čija sjena, kolko će i kakvih koraka koraknuti. Zna se jedino da će ostati pusto dvorište prošlosti i da će ga srce uzaludno iskati. Ali kad simboli progovore pokrenu se uspravni instikti u svakoj pa i Nerkinoj duši. Ishodi su često bolna iskustva i ostavljaju u sjećanju neizbrisiv trag. Nerka to prepoznaje u sebi i u drugima. Iako joj bol još uvijek tinja iskrama vatre istovremeno ona raspaljuje usnule korake na putu do nade. Istovremeno se plaši da u nadi ne prepozna ledene slutnje i sve njene slabosti.
Dani se neosjetno smjenjuju, a jednako diše Nekrin grad i ona s njim. Na prag vlastitog doma iznenada joj dolazi prosac. Umoran je od čekanja. Žuri mu se. Čovjek lijepog izgleda, a kakvog je duha niko ne zna. Nerka je još mlada, nedovoljno iskusna, nema djece i iznova treba otkrivati kakava je duša nepoznatog čovjeka.
- Voliš li crveno cvijeće? – upita ga prvo, vrlo ozbiljno.
- Volim svako cvijeće – odgovori on smiješeći se.
- Što se smiješ?
- Onako.
- Sumnjam da ga voliš, ali... – izusti Nerka gledajući ga pravo u oči, a zatim obori pogled.
Ali duhnuše vjetrovi naivne igre. Nerka ipak odluči da učestvuje u toj igri i vrlo joj je stalo do njenog ishoda. Došljak olako sve prihvati, čak i to da njeguje njeno crveno cvijeće, u stanu u saksijama i u velikom vrtu pitajući, u početku ponekad, a onda sve češće i češće:
- Šta će ti ovoliko crveno cvijeće?
- Treba mi, volim ga. Volio ga je i moj Nevres – odgovorila je jednom, činilo se srdito, ne obraćajući pažnju na njegovu reakciju. A on se, namrgodio i napravio grimasu koju je vješto sakrio kad ga je ona pogledala oštrim pogledom.
Jednog predvečerja neka iznenadna sumnja natjera Nerku da krene za njim u baštu. Skamenila se kad je vidjela da čupa i u potok baca njezino crveno svijeće. Pred oči joj iskoči ona grudva očaja. Pomisli, na trenutak, da je to samo njezin očaj. Ispostavilo se kasnije da je iskočio iz njegovog hira ili iz njega samog.
Netrepnuvši Nerka upilji u njega i poželje mu reći mnogo ružnih riječi, ali zbuni se, njegova joj ravnodušnost ubi adute i ne reče ništa. Samo odhuknu, odmahnu rukom, okrenu se i ode nespretnim koracima, kao postiđeno dijete.
I dok je tihi jesenji mrak padao na bjelinu Nerkinih drhtavih ruku ona je iz njih hranila golubove i pokušavala smirivati svoje nemire. Ali, odjekivalo je nešto u njoj kao u dubokoj jami. Očekivala je tren kada će zagrmjeti ali zanijemila je i kao oskorušu progutala svoju patnju.
Noć, u očima joj veliko cinilo. A one blage, mekoćom ovlažene. Sijaju u mraku pune nemoći i bunila. Sjećanje klija i postaje uporište mislima o prošlim lijepim vremenima provedenim sa Nevresom. Protivrječne sile izlaze iz nje i iz tame i traju dok traje igra smisla i nesmisla života.
- Bježi od osvete. Vrati se u svoju samoću – kao da ču Nevrresov glas iz najtamnijeg ugla sobe.
Uznemirena se tišina napinje samo što ne prasne. Mračne sile u njoj se gnijezde. I izletjet će vjerovatno kad požele da još neko umre.
Nerka osjeća kako joj se iskrivljuju ravni duše i tijela, zapinje riječ i žeđ postaje sve dublja. Sanja vodu. Ona je obli. Čini joj se nestaje u njoj, a ona se muti. Mute se i njeni snovi, kao što se pomutila i java. Poprimaju njezine boje.
Onda Nerka usni onaj isti proplanak prekriven crvenim cvijećem koji je sanjao i Nevres pred odlazak u rat. Po sred proplanka teče potok crvene boje, koji sabjere i nekud nsi crveno cvijeće.
- Sve je kao krv – promrmlja Nerka i pronađe, napipa strah u sebi. Žmarci joj krenuše iz glave i niz kičmu siđoše pa se vratiše.
Slika iz košmarnih snova do jutra nestade, a pojavi se tavanica i pogled na njoj ureza nekolko jasnih i nekolko nejasnih slika raznolikog crvenog cvijeća.
Nemanja Vujačić (1980.)
Crna Gora
ŽIVOT
Svi mi plovimo po nemirnoj
Rijeci života
Krmanimo barkama
Sačinjenim od hartije
I smijemo se tuđim
Istim takvim splavovima
Kažemo da su odviše
Slabi manjkavi i porozni
Ponekad posiječemo nečiju putanju
Zaljuljamo nečiji brod i
Poremetimo put
Ponekad nasukamo nekoga ko nam nije drag
I zato se osjećamo jačim i važnijim
Često na putu
Naiđemo na vodopade i brzake
Bujice i virove
Panično jurimo
Upravljamo bez smisla i logike
Pa i sami ne znamo kako smo se iz njih izbavili
Pratimo konjukcije planeta
Vjerujemo onome u šta želimo da čujemo
I u svom neznanju zahvaljujemo
Pukoj sreći ili nekom slučaju
Svaki se vrag na nas kamenom gađa
Gladne podvodne zvijeri
Potapaju nas iznenadno
I vuku u dubine
A mi slabi kakvi jesmo
U čuda smo prestali da vjerujemo
Jedni drugima da pomažemo
Suncu da se radujemo
I doplovimo tako
Sasvim sami
Do maglina
Gdje se rijeka života
Uliva u okeane vječnosti
A da nismo stekli prijatelja
Da nismo nasmijali nijednog stranca
Ni pomogli nevoljniku
I podvigom smatramo što smo
Uspjeli da dođemo do kraja puta
Sasvim suvi
Prazni
I isti
A trag iza nas nije ostao
Već nestao
Izgubio se
I nečija nova rijeka
Već tu teče
Vitomir Čurčin (1948.)
R.Srbija
VILINSKE PRIČE
Ulazeći u kancelariju izdavača, znao sam da me čeka neprijatan razgovor. Nisam mogao da smislim ni jedan valjan razlog za moje kašnjenje u predaji rukopisa romana. Priznanje da ne mogu da nađem neophodan stvaralački mir, nije na njega ostavilo nikakav utisak. Nervozno je lupkao olovkom po stolu, govoreći o problemima koje izaziva pomeranje rokova štampanja i promocije knjige.
Duboko uzdahnuvši, pružio mi je neki papirić sa našvrljanim telefonskim brojem.
-Ako u toj vili ne nađeš mir, nećeš ga naći nigde pod kapom nebeskom! Ne vraćaj se bez završenog rukopisa, inače raskidam ugovor!
Ćutke sam uzeo papirić i već tog popodneva spakovao stvari na brzinu i krenuo na put.
Prvi zraci jutarnjeg sunca teško su se probijali kroz tunel od visokih jela između kojih je krivudao planinski put. Već prilično umoran od vožnje cele noći, pokušavao sam da među sve ređim putokazima pronađem one na koje me je juče telefonom uputio recepsionar vile. Put je postajao sve strmiji i lošiji, putokaza gotovo nije bilo, niti mesta u ovoj planinskoj zabiti gde bih mogao da se raspitam o svom odredištu. Posle višesatnog traganja najzad sam se našao ispred vile čudnog naziva: “Vila”. Izgledala je prilično oronulo, mada su umetnički oblikovani detalji na fasadi i u prostranoj recepciji svedočili o boljim vremenima ove nekadašnje planinske lepotice.
Dok sam se u ulaznom holu vrteo potpuno sam, iznenada se za pultom pojavila prekrasna devojka sa osmehom koji je plenio. Odisala je svežinom i mirisima sunčanog planinskog jutra, kao neki mirisni cvetak sa kapima jutarnje rose u vazi uvelog cveća. Objasnio sam joj razlog svog dolaska i ona je sa oduševljenjem pričala da ovo mesto inspiriše stvaranje velikih umetničkih dela. Kao jedini gost vile imaću potpuni mir, a u blizini postoje mesta gde netaknuta priroda budi neslućenu kreativnu snagu. Govorila je o skrivenim vodopadima i jezerima, klupama uz bistre planinske potoke što krivudaju između stoletnih stabala i osunčanim, cvetnim proplancima. Dok mi je pružala ključ od sobe veselo čavrljajući, upitao sam je radoznalo otkud naziv ove vile? Osmehnula se zagonetno i šapnula u poverenju da ovo mesto rado posećuju misteriozne i nestašne šumske vile. Oči su joj čudno zaiskrile kad je dodala da pomažu dobrim ljudima i da se nada da će pomoći i meni. Upozorila me je da se ne uplašim ako noću kroz otvoren prozor čujem kako one u kolu sa vetrovima pevaju omamljujuće pesme. Shvativši sve to kao dobru šalu, žurno sam se uputio ka stepeništu prema sobi.
Naredne dane sam proveo u kreativnom zanosu, intenzivno pišući na laptopu. Mahom je to bilo na nekoj klupici pored jezerca ispod vodopada ili na obližnjem proplanku, pod krošnjom ogromnog drveta. Sedeći tako na nekom panju, nadahnuto sam ispisivao poslednje stranice romana, ne primetivši da je već palo veče. Od umora i omamaljen planinskim vazduhom, zadremao sam pod krošnjom. Kada sam se probudio, noć je već bila prilično odmakla.
U neverici sam trljao oči posmatrajući čudesan prizor na proplanku. Nekoliko prelepih devojaka u nestvarnim, prozračnim haljinama igrale su na mesečini graciozni, čudesan ples i povremeno brale rosno cveće. Učinilo mi se da sam u jednoj od njih prepoznao devojku sa recepcije. Štipkao sam sebe za obraze, ne verujući da se ovo stvarno događa. Otrčao sam do sobe po fotoaparat, kako bih zabeležio ovaj prizor i dokumentovao ga sebi i drugima. Kada sam se vratio, čarolija je nestala i proplanak je bio pust. Pokušavao sam narednih dana da pronađem devojku, ali mi to nikako nije polazilo za rukom.
Razmišljajući o događaju na proplanku, pisanje sam uspešno priveo kraju. Pred povratak kući sam rešio da na kameri zabeležim vodopad u blizini. Impozantno mi je delovao njegov huk i obrušavanje ogromne količine vode sa velike visine. Dok sam se spuštao strmom i klizavom kamenom stazom, nesmotreno sam stao na klizav kamen i ne ispuštajući kameru iz ruke pao niz stazu.
Kada sam polako otvorio oči, ugledao sam plafon svoje sobe i zabrinut pogled devojke sa recepcije. Ispričala mi je da su me neki ljudi pronašli bez svesti u podnožju vodopada. Lekar iz najbližeg mesta je naložio apsolutno mirovanje. Glava me je bolela, pantalone iscepane, a u ruci sam i dalje grčevito držao očigledno oštećenu kameru.
Posle nekoliko dana, bio sam sposoban za povratak kući. Zahvalio sam se devojci na brižljivoj nezi i brzo se vratio svojoj svakodnevnici u velikom gradu.
Odmah sam predao rukopis izdavaču, a oštećenu kameru odneo na popravku. Kad sam već skoro zaboravio na nju, pozvali su me da je preuzmem. Mehanička oštećenja su sanirana, a na moje veliko iznenađenje snimljeni material je bio sačuvan. Nestrpljivo i temeljno sam ga pregledao. Kamera je haotično beležila moj pad, da bi se slika zaustavila na parče neba pod nekim čudnim uglom. Nepomična slika je dugo stajala i kad sam već rešio da prekinem reprodukciju, primetilo se neko komešanje na ekranu. Ugledao sam u fragmentima one devojke sa proplanka i devojku sa recepcije kako mi pažljivo miluje glavu. Tu je snimanje prekinuto zbog nestanka napajanja. Netremice sam samo zurio u zatamnjen ekran.
Odmah pozvao recepciju vile tražeći devojku. Kao i pre polaska na put, javio mi se onaj muški glas. O nekakvoj devojci nije imao pojma, jer oduvek radi sam. Na moje uporno insistiranje samo je ljubazno prekinuo vezu.
Nisam imao drugog izbora: bez razmišljanja sam seo u kola i ponovo se uputio ka vili “Vila”…
Zoran Jovanović
R.Srbija
VODENIČAR
Rana, jutarnja, rasprava iz kuhinje probudila je Kostu koji, inače, cele noći nije dobro spavao.
- Kakva ženidba!? Otkud sad to!? Gde ćemo da se smestimo?! - galamila je njegova majka dok je očuh hladno odgovarao: - Tako je, kako je. Snaja dolazi u kuću, Kosta će morati da se snađe, pošto ona ide u sobu sa Ivanom.
Ivan je bio sin njegovog očuha i delio je sobu sa Kostom. Da ne bi slušao raspravu odlučio je da ode iz stana i vrati se kasno uveče. Na brzinu se obukao i krenuo iz stana baš u trenutku kad je poštar hteo da zazvoni na vrata. - dobro jutro, ja sam vaš novi poštar, ako ste vi Kosta, imate preporučeno pismo iz suda. Molim vas potpišite ovde i ovde. - kakav sud – zapita se Kosta, potpisa i uze pismo pa odjuri niz stepenice.
Pred zgradom otvori pismo i poče da čita. Rešenje o nasledstvu!? Sud ga obaveštava da je naslednik vodenice u selu podno Čemernika koju mu je u nasledstvo ostavio Kosta Jovanović, njemu nepoznat čovek. Odlučio je da odmah krene. Kako je iz rasprave majke i očuha čuo, bio je pred pretnjom da ostane bez smeštaja ili bi spavao u dnevnoj sobi sa majkom i očuhom. Dvosoban stan novog stanara, buduću Ivanovu suprugu, mogao je da primi samo na taj način. Ova vodenica bila je, po svemu sudeći, njegova opcija. Pitao se samo kako i na koji način je baš on postao naslednik. Od Beograda do Leskovca, vozom, dobrih šest-sedam sati vožnje a potom autobusom prema selu. Zamolio je vozača da mu kaže kad treba da siđe a posle će, već, pitati nekoga kako i kuda dalje. Nepun sat kasnije, na autobuskoj stanici susreo se sa čovekom koji je jahao riđu kobilu. Bisazi su bili napunjeni raznim kućnim potrepštinama. Nazva mu dobar dan: - znaš li, čiča, kako da stignem do vodenice? Starac odgovori pitanjem: - znam, momče, a od kojih si ti? - Nisam odavde, ne znam ni šta tražim ovde, ali sam dobio neko pismo da sam nasledio vodenicu nekog Koste pa rekoh da vidim to čudo. - E, sinko, to da nisi odavde je delimično tačno, to šta tražiš ovde, ja ću ti reći kad ti pokažem vodenicu. Idem u tom pravcu, pođi sa mnom. Ajmo, Milka, zlato moje! - potera kobilu uz reku.
Usput su išli ćuteći. Kosta je gledao prirodu, divo se maloj ali divljoj i čistoj planinskoj reci i uporno išao za ovim čilim starcem. Za sat i malo vremena starac stade. Zapali lulu, povuče dim, pa mu reče: - Ovim putem, sinko, samo pravo. Za deset minuta bićeš do vodenice. Ja idem kući da rasteretim Milku pa ću se vratiti da ti ispričam priču – reče, i ode.
Kosta krenu. Nedugo zatim naiđe na gustu šumu. Toliko gustu da mu se u sred dana učini da je pao mrak, a kako je sunce naginjalo zapadu tako su se senke strmih litica spuštale pa je mrak bivao još veći . Tu, ispod krošnje jedne velike bukve ugleda vodenicu. Bukva se nadvila nad nju kao da je htela da je zagrli. Sa jedne strane tekla je reka a sa druge uzdizale su se stene na kojima primeti gnezdo orlova. Bistra i brza reka hučala je pored vodenice i vijugala između stenja u koritu udaljavajući se u pravcu odakle je on dolazio. Očekivao je neku straćaru, okovanu daskama, sa propalim gredama, međutim, ono što je video iznenadilo ga je. Vodenica je bila ozidana i omalterisana spolja. Vrata zaključana katancem a na dva prozora, sa istočne i južne strane bili su zastakljeni prozori sa rešetkama. Na krovu, u pravcu puta odakle je on dolazio nalazio se još dva prozora. Pošto nije imao ključ seo je na klupicu postavljenu uz zid vodenice i odlučio da sačeka starca. Valjda će doći – pomisli u sebi. Nepun sat kasnije, Kosta, ču topot konjskih kopita. Njegov saputnik došao je onako kako mu je i rekao.- Pa, domaćine, da otvorimo! Evo ključa. Kosta mi ga je, pre nego što je umro, ostavio na čuvanje. Rekao je da ćeš doći. Znao je da ćeš doći – reče. Kako ti, ono, reče da se zoveš? - pita ga. - Ja sam Kosta! - Ha, Kosta, Radmila nije mogla da ti da drugo ime? - Odakle ste znali da mi se baba zvala Radmila?
- Eh, odakle. Radmila je iz sela, onde gde si sišao iz autubusa pa sa druge strane reke ovoliko udaljeno. Da uđemo, da vidiš šta si nasledio pa da ti ispričam. Ja sam, inače, deda Trajko.Sa Kostom, vodeničarem, drugovali smo od detinjstva do njegove smrti. - Evo, otključaj. Tvoje je. Kosta uze ključ i otključa pa zajedno uđoše u vodenicu. Široka prostorija u jednom delu bila je vodenica. Vodenični kamen je stajao mirno a deda Trajko priđe i povuče jednu polugu, kamen najpre polako a onda sve brže i brže poče da se okreće. Čeketalo poče da odskače po kamenu i istresa zrnca kukuruza u rupu na kamenu. Miris toplog brašna ispuni prostoriju. U drugom delu prostorije bila je pregrađena soba. Trajko mu reče:
- U ovoj sobi, Mazni, je zanoćivao pomeljare...i pomeljarke, reče i nasmeja se.
- Ko je Mazni? - pita ga Kosta.
- Mazni? A, da, Mazni je Kosta, vodeničar. Tvoj deda!
- MOJ DEDA?! OTKUD? KAKO?! Iznenađen uzviknu Kosta.
- Rekao sam ti za Radmilu? I ona je, jednom, noćila u ovoj vodenici, dok je bila pomeljarka a tvoj deda bio mlad, jak, zdrav i naočit momak. Radmila je bila udata za nekog Milorada, oficira. Nisu imali dece. Sve lekare su prošli dok Radmila nije odlučla da ode kod Zlatke, vračarice. Milorad se bunio što ona to tako, on je oficir vojske, ne veruje i vile i omaje, u vampire i mađije. Radmila, dok je on bio na poslu, ode sama. Zlatka joj je bajala i rekla da će ostati trudna ako tri noći za redom prespava u vodenici i ako tri jutra sa vodeničarem doručkuje pogaču zamešenu vodom ispod vodeničnog točka. Milorad je jednom otišao na vojnu vežbu a Radmila se narekla da će samleti kukuruz i žito. Upregla je volove i došla. Tri dana je žito mlela kod Maznog i tri noći je noćila u ovoj sobici. Tri jutra je Mazni mesio pogaču od neprosejanog brašna. Doda malo soli i vode ispod vodenitčnog točka pa mesi i peče u crepulji. Prve dve noći ništa, treće noći ne izdržaše ni on ni ona. Mazni uđe u ovu sobu i bi šta bi. Znam da ušur nije uzeo. Sam mi je rekao. Radmila je, kao što je vračarica rekla, ostala teška. Milorad dobi prekomandu i odseliše se u Beograd. Radmila je rodila ćerku, tvoju majku, a tvoja majka tebe. Zlatka vračarica slala je još žena „po lek“. Ako nečije dete nije pričalo, donosili su ga da pipne vodenični kamen i rukom zahvati brašno pre nego padne na dno pa tako stavi u usta. Dolazile su devojke da leče ljubavne muke, uzimale omaju ispod točka i nosile kući. Da li je u kome pomoglo, ne znam, ali znam da i dan danas ima nekih koji dolaze i uzimaju vodu pa krijući se odlaze nazad u gradove. Nego, da ti ispričam šta je dalje bilo. Jednog leta, Radmila je došla na odmor u očevu kuću, svratila do vodenice i sve ispričala Maznom, čak mu je i rekla da unuk nosi njegovo ime. Samo to, i otišla. Više se nikad nije javila a on je godinama razmišljao šta da čini. Pred smrt, odlučio je ovako.
- Čekaj, čiča, a on, da li je imao porodicu? Da li se ženio?
- Nije. Ti si jedini potomak i naslednik. I, da znaš još nešto. Imanje koje je stekao za života, šume i livade, oranice, sve je to prodao. Meni. Ja sam sve od njega kupio da posle njegove smrti ne bi ostalo državi, da ne bi lopovi odneli i razneli.
- Ti si mu, izgleda, baš bio prijatelj!?
- Jesam, sinko, jesam. Nisam ja to, od njega, kupio za pare! Kupio sam to za reč. Kad je osetio da mu se bliži kraj, pozvao je advokata i mene i sklopili smo kupoprodajni ugovor. Advokat je dobio pare da sve završi prenese na moje ime i da plati poreze i prireze. Samo je vodenica ostala baš na tvoje ime. Advokat je muke imao dok te nije pronašao.
- Čekaj, reče da si kupio za reč? Kako to? Šta to znači?
- To, sinko, znači da nisam ništa platio. Dao sam reč da ću da obrađujem i čuvam imanje dok se ti ne pojaviš. Kad ti prvi put dođeš u vodenicu, na isti način treba da prenesem tebi. Ono što sam zaradio od imanja biće taman da platim prenos, takse i sve ostalo a, Boga mi, biće i da Maznom podignemo spomenik. Zaslužio je!
KNS/12.5.2017.