Aplikacije_19 - 8.Književni susreti-2017

1.Branka Dojkić (Crna Gora)
2.Dušan Šabić (R.Slovenija)
3.Hasan Ireiz (BiH)
4. Ivan Vrljić (BiH)
5. Ivana Dičić (R. Srbija)
6. Ivo Mijatović-Ico (1969.)
7. R.Hrvatska
8. Izet Čurić (Austrija)
9. Jakub Džafić (BiH)
10. Kemal Handan (SAD)
11. Altenka Sapundžieva, Latinka-Zlatna (R.Bugarska)

Altenka Sapundžieva, Latinka-Zlatna (1957.)

R. Bugarska

LJUBAVNA KANTATA

Okreni ključ ispod mojih grudi
ulevo, ljubavi,
i tiho mi uđi u vatrenu dolinu.
Pretraži je s kraja na kraj
i obratno.
Nauči je napamet!
Iznikni i iznad nje.
Plamenom joj sagori
tamne oblake svog horizonta.
Pij krupne gutljaje
toplote i života,
svetlosti i harmonije, boje i vere.
Raspukni se u lotosu!
Zapevaj: „Dolina, to sam ja!
Ja i dolina smo jedno!“
I orlovskim krilima poleti!
Eto tako, diši!... Diši!
Gori srce, ljubavi!
Sunce se već javlja.

Kemal Handan (1956.)
SAD

SARA - SAJONARA

Ima jedna seka Sara,
nema braće ni sestara,
prohodala pa se šeta
od kreveta do ormara.

Ćao Sara – Sajonara!

Šetala bi seka Sara
od Visokog do Mostara,
da donese tati, mami
hladne vode, sa bunara.

Ćao Sara – Sajonara!

Stani malo, kažu Sari,
o Mostaru ne sanjari!
Prohodala, cvijeta, šeta,
il’ ne čuje, il’ ne mari.

Ćao Sara – Sajonara!

Tata kaže – Našu Saru,
da metnemo u seharu!?
Neće mama – priča stara
o tom ni da razgovara.

Ćao Sara – Sajonara!

Jakub Džafić (1990.)
Bosna i Hercegovina

STVARANJE

Ko je bio tad,
kad nije bilo nikog?
I šta je bilo tad,
kad nije bilo ništa?
Gdje je mjesto
gdje počinje,
a gdje mjesto
gdje prestaje kiša?
Ta čudesna linija
što razdvaja i spaja
Mjesto,
gdje nestaje tama
i mjesto, gdje počinje
svjetlost dana!
Al' još prije!
Prije i dobra i zla,
prije i svjetlosti,
prije i tame,
prije vode i kiše
i još godina više..
Prije i vremena!
Ko je bio tad,
kad nije bilo nikog?
I šta je bilo tad,
kad nije bilo ništa?
Nikog i nikog
i ništa i ništa
Prazan prostor!
I otkud',
odjednom mi?

Izet Čurić (1960.)
Austrija

BOŠNJACI

U mirnom moru
nećete vidjeti njihovu barku.

U buri je ona,
uvijek na domaku oštroga hrida;
tu gdje posljednji val
propinje se i lomi,
tu gdje strah umire
a život smrti ne da mira.

I kad im sva vrata pozatvaraju,
i sve propunte pootvaraju,
kad smisao na granice besmisla stupi,
oni žrtvuju živote svoje
u ime života koji se sluti.

I zemljom ponizno oni hode.
Govor predaka svojih
s kama klesanog u srcima nose.
Pobjeđivali oni nisu
samo što junaci su bolji,
već zato što patnje
trpjeli su duže.

Ivo Mijatović-Ico (1969.)
R.Hrvatska

TRAGAČ

Tiho, sasvim tiho,
kad noć ušeta u tvoju sobu,
kada ti kapci od umora
postanu teški,
a tijelo se opusti u toplom
krevetu,
zakoračiti ću u tvoj san
i postati tragač.

Dodirivati ću te pogledom,
milovati, šutjeti…
Smijati se…

Osjećati ću svaki treptaj
što se gomilao
u tebi
prije svitanja.

Neću odustati, tražiti ću…

Hoditi putovima tvojih snova,
koračati mostovima i obalama,
zastati pod svjetiljkama
velebnog velegrada
i tražiti sebe u tom treptaju.

Tragač sam, tragač sebe u snovima tvojim…

29. listopad 2016.god.

Ivana Dičić (1981.)
R. Srbija

ČEKAM

Peroni bez kraja
na dnu moje duše.
Ni Sunca ni neba...
I jecaj bez glasa...
Čekam dok me grizu
misli i sećanja
razuzdani snovi
mog besmisla ruka.
Čekam, još te čekam
s vetrom dok koračam
lavirintom ovim
zagubljene duše...

Ivan Vrljić (1989.)
Bosna i Hercegovina

JESEN

U tiho, muklo jesensko večer
Posljednji list na grani pada
Mirna rijeka i dalje plovi, teče
Topot koraka mirnoću svlada.

Sve je opet tiho, sve tiše
Žamor cvrčka bije uzburkana voda
Pozna jesen pritom odiše
Ljepotom linija Nebeskoga svoda.

Jedan prolaznik u kaputu
Sjedi na klupi pušeći cigaru
Dumajući mislima u kutu
Bespomoćan svira gitaru.

Hasan Ireiz (1965.)
Bosna i Hercegovine

SJEVER I JUG

Punim ti jastuk lišćem od snova
Ljubim ti vrelu usta - ružu dok spavaš otvaram joj latice
I nećeš ni znati da sam bio ovdje na samoj obali tvoga sna
I da sam ti mahao i mahao..
I da si zabacivala glavu unazad i smijala se glasno..
I da sam puštao žute cvijetove za tobom
I da si ih podizala dlanom sa površine vode
Ni da sam ti rekao - ,, Žao mi je i volim te. ''
Ni da si mi rekla - ,, Nema veze..'' i ,,Volim i ja tebe ''..

Sada kad bih te probudio ti bi rekla da to nije istina..

I da ne postoje čarobni kolutovi unazad
koje sad oboje pravimo smijući se do nultoga časa..
Rekla bi da izmišljam koješta i da će ono što se jednom dogodilo
- ostati takvo zauvijek !!?

Bojim se ostati sam ispred bezbrojnih takvih tebe koje će se odmah
postrojiti, uzeti mačeve i srušiti most, rasjeći pticu.. čim se probude..
Iz onoga u ovaj svijet

Jer moja si samo još dok spavaš
sad dok pod tvojim nemirnim kapcima Laponci sa sjevera
progone svoje irvase ja se tiho povlačim
Tek sa par najdražih sjećanja pakujem se za
jug..

Dušan Šabić (1963.)
R.Slovenija

SLIKARKA

sama si u sobi okružena lokvanjima
na štafelaju već mjesecima
visi slika na plavoj pozadini
svako jutro ideš na posao
autobusom broj 6
da platiš stanarinu
mlada si a ja u zrelijim godinama
sretnemo se i izmjenimo osmijehe
razmjenimo riječi
o postmodernizmu i transavantgardi
govorim ti priče o stranim zemljama
i običajima
o bajatosti našeg provincjalnog gnijezda
ti stidljivo popravljaš kosu
i smiješiš se
diskretno pokriješ koljena
kada se rastanemo
kada odlazimo svaki među svoje oblake
tog sivog grada

Branka Dojkić (1965.)
Crna Gora

STANI ČOVJEČE

Stani, čovječe. Stani.
Pola puta prešao si već,
a kod svevišnjeg aminovan nije,
u nevakat rođen,
ni početak sami.
Zar ne vidiš
da svjetlost na putu tom prejaka je,
pogubna za onog, ko,
nesvjestan dubine brazde
koju za sobom ostavljaš,
u susret ide ti.
Stani! Ne mogu zoru dotaći
prsti ogrezli u tami.
Stani. Pogled ne skreći.
Suzom zaledi tu iskru
što boju ti zenica mijenja
kad duše se kroz oči sretnu,
proklinjući, vječito budnog,
razuma ćud.
U grlu uzdah uguši
što grudi ti razara, lice čemerom boji.
Pokidaj nade tek zaživjelu nit.
Znaš
da ne postoje tu ni jutra ni sjutra,
ni danas se roditi nije smjelo
rođeno uzalud.
Sačuvaj, eto, samo,
za sve buduće,
što naslutiti se daju,
trenutke prazne
tu boru posred čela
urezanu do srži koštane.
Sačuvaj taj,
samo tebi i njemu znan,
titraj u uglovima usana,
taj, životu ukraden života dašak,
sačuvaj riječi neizrečene,
u grudnom košu razapete,
a čežnjom vidaj rane.