Najuspješnije pjesme - „SEBILJSKA RIJEČ“

Najuspješnije pjesme
„SEBILJSKA RIJEČ“
zbirka radova učesnima kulturne manifestacije „9.KNS Međunarodni književni Susreti-2020“
Urednik: Ibrahim Osmanbaši
Izdavač: Udruženje za kulturu – Nova svjetlost
Godina objavljivanja: 2020

........................

I) REFLEKSIJA DUHA (najuspješnije pjesme)

1.mjesto: Mirjana Tomović / Bosna i Hercegovina – MOST NA ŽEPI
2. mjesto: Ivan Gaćina / R.Hrvatska - ONKRAJ BRODOLOMNOG RAZMIŠLJANJA
3.mjesto: Vasvija Dedić-Bačevac / Švedska -SREBRENICO, SVE OSTAJE ZAPISANO

Uži izbor:
4.Jure Drljepan / R.Slovenija –KAPLJICA SNA
5.Latinka Zlatna / R.Bugarska - ISPOVEST
6.Denis Dželić / Danska - PIRAMIDA SUNCA
7.Meho Jakupović, UK - MAESTRO, LAKU NOĆ
8.Enser Hodža / Švicarska - ODLAZAK KNJIŽEVNE INSTITUCIJE
9.Julijana Marinkovik / S.Makedonija - KADA PESME UMRU
10.Nermina Adžović Mustagrudić / R. Crna Gora – VJEROVANJE
11.Dragan Mučibabić / Bosna i Hercegovina - MOŽEŠ SUMNJATI...
12.Braho Adrović / Crna Gora - ĐAVOLJE MEĐE

..............

1.mjesto:
Mirjana Tomović / Bosna i Hercegovina

MOST NA ŽEPI

Do mesta gde stenje grli voda
i gde se Žepa u Drinu uliva,
davno utabanim stazama,
kao u košmarnim snovima,
kroz tunel visokih omora
kraj zaraslih šumskih puteva
i potoka što put odronjava,
u kamen kraj puta
uklesanog spomenika,
pa pokraj mnogih njiva
voćnjaka i livada
koje korov i rastinje osvaja,
kroz opustela sela,
kraj praznih štala i ognjišta,
usamljenih seoskih mezarja,
sve do drevnog mosta na Žepi,
vodi put avetinjskog spokoja,
kao mozaik epiloga
opakih iluzija i zabluda
plaćenih suzama, bolom i životima.

Duboko pod kamenim lukom
nemirna se Žepa
ukroćena mostom
oglašava glasnim hukom,
kao da svedoči i podseća
na besmislenost stradanja
sumornim prizorom
i opominjućim zvukom,
dok strmim planinskim liticama
tragove među korovom
sa uvelim jesenjim lišćem
vetar raznosi pustarom ...

Kao da je lukom od kamena
što se nad ponorom izvija
načinjen simbol iskustva,
truda i smisla življenja
ljudi u iskušenju vremena,
istina o dobrim delima
umećima i motivima
ovde se stapa sa tajnama,
i oživljava u legendama
za zadužbinu bez imena
i delo neznanog neimara.

U divljini i kršu bosanskih planina
nad Žepom što buja
i ruši sve što je sputava
vekovima lepa građevina
podseća jasnim kontrastima
da mostove stvara
plemenitost i veština
a da smisao dobročinstva
nije u pohvali i priznanjima
već u delima.

Oronulim putevima bez putnika
i lukom dobrih namera
koji obale i vekove spaja,
drevna kamena građevina
kao opomena generacijama
svedoči da se borba
između dobra i zla
okončava gorkim iskustvima
bez pobednika i trijumfa...

III

Stoje ćutke kraj mosta
na suprotnim obalama
dva dobra prijatelja.
U sebi se dive lepoti luka
među surovim liticama.
Po stenju i rastinju kraj puta
lutaju zamišljenim pogledima,
i građevinu od kamena
razgledaju do detalja
zadubljeni u mislima.

Grč im je još na usnama
od mučnih prizora
napuštenih sela i mezarja,
a poput nevidljivog mosta
nad drevnim lukom od kamena
spaja ih ista vizija, tegoba,
i misao neizrečena...

Posmatram ih i sama ganuta
tragičnim slikama predela
i aurom što tugom pobuđena
kraj mosta iz njih isijava.

Postoji neka simbolika
što na dva kraja mosta
stoje baš ta dva prijatelja.

Deca napaćenog podneblja,
potomci dva naša naroda,
stoje kraj mosta
koji ih fizički razdvaja
i zajedno u mislima
žale za ljudima i dobrima
na ovom području stradanja.

Obojica graditelji životnih mostova
bez težnje za pohvalama
nagradama i priznanjima.
Za bolji život, slobodnog čoveka,
i zemlju bez mržnje i podela,
ispunjeni vizionarskim idejama
upornim radom i ostvarenjima...

U istim dilemama – bez rešenja.
Sa istim pitanjima – bez odgovora.
Razumeju se pogledima.
Razmišljaju o istom - bez razgovora.
Kada progovore o životnim temama
što jedan pomisli - to drugi izgovara.

Postoji neka životna simbolika
što na dva kraja ovog mosta
u Bosni koja je podeljena
ne mareći za predrasude,
tuđe stavove i nedela,
sa istim mislima i željama
danas ćutke stoje Slavo i Mića,
dok sa lukom drevnog mosta
što se ka nebu ponosno izvija
razumevanjem prilika
i plemenitim stavovima
luk nevidljivi, u mislima,
povezuje ta dva prijatelja
aurom što do neba isijava.

Da nam je sada čarolije,
od vizije i želja naših satkane,
u reči simbola sročene,
pa da iz jata uznemirenih ptica
što poleću u toplije krajeve
prizove glasom razuma
zalutale moćne orlove,
da pronesu ove osećaje
nebom zemlje napaćene,
sa tla oteraju obesne gavrane,
da novim gnezdima ožive
surove planinske visove,
i ptice naše iz daljine
što su strahote preživele
vrate u opustele dolove...

2. mjesto:
Ivan Gaćina / R. Hrvatska

ONKRAJ BRODOLOMNOG RAZMIŠLJANJA

Na rubu nedovršenog oceana
odlažem pakete recikliranih sveski,
neprocjenjiva bespuća koja je dokoni čovjek odbacio,
i razvrstavam krhotke ljudske psihe u potonuloj galiji.
Zapisujući harmoniju iz ogrtača vjekova,
udišem jotatone evaporirane soli,
osluškujem urlike transilvanskih vampira
dok popravljam otrgnute stranice knjiga
napisanih na srpskom i ruskom ćiriličnom pismu
s (dodatnim) zemnim supersluzom.
Snuždeno saznajem da je sudbina Atlantide zadesila Eurolandiju
dok se, uz slabu šansu, Amerolandija preselila na mjesec
(Bog zna koji) u potrazi za novim energetskim resursima.
U grafitnom srcu brižno sakupljam beživotne fosile
kao i nesuvisle polupromašene alge
koje je tek (ne)zaborav sačuvao kada su elektroni odletjeli
preko granica vaseljene u neku drugu (Ne)Naseljenu.
Međutim, otkako su prema ocu Šenoi
Hrvati pojeli svoju djecu,
ove prazne diskusije postale su zakulisne priče
za neka buduća pokoljenja.
Naposljetku, pronalazim sebe potpuno nebitnim
poput sidra bačenog u otrovno more (mrtvopuhalo)
onkraj brodolomnog razmišljanja.
Poštedi li novi veliki potop ove prijemčive retke,
mogu, ako imam dovoljno sreće (kao Kevin Costner),
pronaći granice kopna naseljenog pravopisom i kaligrafijom.
Kako bih osigurao opstanak, fiksam se usput talasima budućnosti
bacajući biserje u kaljužu, bez rubova i beskrajnu,
moćan kao Riječ nakon geneze u Noinoj korablji.

3.mjesto:
Vasvija Dedić-Bačevac / Švedska

SREBRENICO, SVE OSTAJE ZAPISANO

Srebrenica
kolone majki ispiraju veš u rijeci suza
dan i noć stopljeni u jedno vuku se bezvoljno
po neravnoj kaldrmi
Hatidža, Mejra, Asima, Emina
plaču jecaju i traže mrtvu djecu, svoje muževe i braću.
Slomljena srca nečujno trepere pod opalim lišćem
sjenke lelujaju sokacima
sunce vrišti u plamenovima i prži zemlju.
Pod majčinskim prstima
komadi odjeće, izbledjela slika i polomljena igračka
zemlja tvrda a nebo visoko
a opet niče trava i sve pokriva
umire u vatri i budi se s kišom
a njih nigdje nema.
Pa i pramen kose da nađem
na srce bi previla...
Ali nigdje ništa samo tvrda zemlja k'o osušena rana
od suza, krvi, pljuvačke i mokraće
a sunce nikad niže.

Neka dželate smrvi ,zdrobi i satre vlastita mora
sve ostaje zapisano
čak i kada pero ne zadrhti na papiru
sve ostaje zapisano
i tvoja bol Srebrenico,
i vaši krici i vapaji Hatidžo, Mejro, Asima, Emina
i tvoji jecaji Bezimena.
Uz vas smo i kada nismo tu
uz vas smo kada vas razdiru bol i tama i grize nepravda
uz vas smo kada sanjate svoje najmilije
i kada vam se čini i pričinjava da je sve to jedna ružna mora.
I taj rat što bi i prođe
i ostavi pustoš i grobove.
Čovjek je gori i od Vuka
srami se ljudski rode
da gledaš i vidiš a nećeš da priznaš
majke bez sinova, žene bez muževa, kćeri bez očeva
popljuvana, popišana i okrvavljena tjelesa.
Stidi se svijete
nad puknutim srcima
nad rasutim kostima Srebrenice
i dana kada je ubijeno
nekoliko hiljada duša.
Čovjek je gori i od Vuka
kad šuti, žmiri i glavu okreće.
Ase leži Nepoznati i Nepoznata
a ne leži im se
još bi se na suncu grijali i mjesečinom pokrivali.
Ase leži grad
a ne leži mu se.
Sve ostaje
zapisano pa i kad pisar oslijepi
a pero presuši.

Jure Drljepan (1953.) / R.Slovenija
KAPLJICA SNA

mjesec ašikuje
sa zvijezdama
vjetar u lišću
šapuće svoju bajku
uspavanku
za djecu i majku
u nemirnoj krvi
prolistala mladica
u moru riječi
na putu do dna
riječ posta kapljica
potopljenog sna
valovi vremena
izgrizli su
obale i luke
i rasparali šavove
spokoja i buke
raštrkanih riječi
istrgane misli broje
neshvaćene korake
i tanke niti
što zašiti žele
prekrojene poglede
i jave njedra
na napeta jedra
nedosanjanih snova

Latinka Zlatna / R.Bugarska
ISPOVEST

Glava mi ispunjena poezijom
i pjesmama u stotinama kočija.
Da li zato ne mogu da trpim laži,
napuderisane riječi i vještačke suze?
I otvoreno iskrena sam svoljenima!
Da li se zato po ulicam saplićem i padam?
U meni se kao plamičak razbuktava
vatrena ogorčenost
protiv rutine i profanisanja
osećaja i ljubavi.
Zašto svemu svetome
prekidamo vrpcu?
Oh, gde je princ na belom konju,
da me odnese
u Carstvo Bajki?
Gdje li je zalutao?
Kada će doći?
Žudim jedino za ljubavlju,
a saplićem se o kamenje.
Ali ipak ima nade,
čim mi se glava ispunjena poezijom
i pjesmama u stotinama kočija.

Prijevod s bugarskog: Ivan Topalski, R. Bugarska

Denis Dželić (1954.) / Danska

PIRAMIDA SUNCA
(Dr. Semiru Osmanagiću)

U meni caruje tvrđava straha,
bližim se skorom kraju,
već vidim otvorena vrata životnog kraha,
iza mene neće ostati ništa,
čak ni trunka praha.
Mjesečina će obrisati tragove romantika
što astralnom dušom luta šumom,
skakuće po oblacima noću u snovima.
Jednom začuh zov piramide.
- Eto me! Dolazim umom, mojim drumom.
Noge me ponesoše do Visokog, do domovine
da se popnem na brdo veće od planine,
protegnem i sunce dotaknem.
Gazim zemljanim stepenicama do neba,
strmim i klizavim.
Penjem se k'o planinar, osvajam vrh.
Pod nogama mi Visoko,
piramida Sunca, ja sam visoko.
Otkopane betonske kosti piramide
bjelasaju se na škrtom aprilskom suncu.
Pod nogama mi podsvijest historije,
zadihana, strma, zakopana,
čami i krije se od očiju radoznalaca.
Njedra zemlje blago svoje kriju,
utabana mekom bosanskom crnicom,
ušuškana gorostasnim šumama.
Dobre vile vijekovima planinu čuvaju.
Mašta kopa traži istinu.
Čujem kako udaraju krampovi i lopate,
vidim nevidljive patuljke.
Neimari–duhovi hodaju planinom.
Osjećam ih.
Dotakoh jedan kamen,
u njemu još toplina pretka mog,
onog što ga ugradi u betonski blok.
Dodirnuo sam zrno prošlosti,
moja toplina će ostati zarobljena
u ljepoti jednog kamenog oblutka,
biće tu dok ga ne dodirne neka druga ruka,
oslobodi me i pokrene kao drvenog lutka.
Zavolio sam piramidu, srodio se s njom,
uzidao dio sebe i ostavio tu u planini
uz moju ljubav prema Bosni domovini,
da čami i čeka legende o istini.
Čuvaju nas strvine skepse
i tužna historija.
Sunce zađe, nebo opasno zaprijeti.
Gomilaju se mješine s vodom.
Puče nebeska ploča, pljusnu kiša,
sapra sve moje tragove i odnese sve strahove.
Mokar kao miš povukoh se pred piramidom.
Krijući se od pogleda drugih,
tiho, stidljivo... naklonih joj se.

Meho Jakupović, UK
MAESTRO, LAKU NOĆ
Mom prijatelju Dinki Čizmiću

Tihi proljetni akšam vraća sjećanja draga
i noćas će sokake uske zavijati prvi behari.
Osluškujem sa zebnjom, od pjesme nema ni traga
presavijena kajdanka počiva na sehari.
Malo poranio mjesec, nesebično srmu sipa
poziva zaljubljene svemirom da zaplove.
Srebrena mahala cijela, klupa i stara lipa,
trenutak kada javu pretačemo u snove.
Na tren čujem glasove, korake, otkucaj sata
ali ne vidim ljude, tu su negdje u sjeni.
Ponoć lagano teče, novi dan otvara vrata
Usahla posljednja suza tugu ostavlja meni.
Rekoše : “Vrijeme sve liječi”
za ovu moju tugu, znam neću naći lijeka.
Odlaze dragi ljudi, ostaju puste riječi
nedovršena pjesma nekoga drugog čeka.
Nebeski fenjer tinja, kasabu prekriva tama
snovi su još daleko ali moram natrag poć’.
Čuvamo te u srcu, ostaješ da živiš u nama
Sa najdubljim poštovanjem – Maestro, laku noć.

Enser Hodža / Švicarska
ODLAZAK KNJIŽEVNE INSTITUCIJE
(Isnamu Taljiću)
Tiho...
Za Isnamom
Pusti suzu, Bosno!
I ja ću s‘ tobom,
Gorka suza neka
Srcu bol ublaži.
K‘o Meǆnun Lejlom,
Odisej Penelopom,
Očaran tobom,
Vjeran,
Tražio te svugdje,
Vidio u svemu…
Našao duboko u sebi,
Ljubomorno te u srcu
Ugnijezdio voljenu.
Bosno – karasevdo Isnamova!?
Pod nogama tvojim
Njegova je veličina,
A tvoja na njegovim leđima,
Bosno – majko Isnamova!
Voljenoj,
Služio ti predano
Branio neumorno,
Sudbu tvoju svijetu kazivao,
Bosno – zemljo stećaka i nišana,
Šehidskom krvlju natopljena.
Sve ti dao
I ništa tražio nije...
Skromni – kalem gazija.
Pusti suzu, Bosno!
Ako je za Isnamom ne pustiš;
Il’ si ojađena – presahla,
Il’ nehajna – srce zaledila.
Čuh za Taljića,
Upoznah Isnama – Insana,
Veličinu što prizemno hoda;
Stekoh ahbaba
Što čeličnu ruku pruža,
Doživjeh Orhana
Iz romana:
ˮDuga je noć kada se čeka da prođeˮ,
Omiljenog mi junaka
Koji ustraja...
Bosno!
Raduj se u žalosti svojoj,
Radujmo se muslimani
I vi – svi slobodni insani,
Raduj se svjetska, kulturna baštino
Što si zenđil nasledila
Djela Isnamova,
Što ih britkim umom
I mastilom dočara;
Ljubitelji pisane riječi
Radujmo se srcem svim,
Djelima Isnamovim
Što nam maksuz
Emanet ostavio
I ta ista sa sobom
Za Sudnji dan ponio!

Julijana Marinkovik / S.Makedonija
KADA PESME UMRU

Kada pesme budu umrle
ljubav više neće
da pomera
planine,
u svetu će nastati
veliki haos
i jak vetar
vratiće nas
milionima godina pre Hrista
kada su ljudi živeli
na dnu okeana
i jeli su led
koga je bilo
samo u srcu
ajkula
i u sitnim ribama
koje su umirale
pred njihovim očima

Nermina Adžović Mustagrudić / R. Crna Gora
VJEROVANJE

Čežnja kao slutnja umiva se tiho
Ne željeći svoje da nasluti pute
Razasute misli šetaju po vodi
Brojeći svoje preduge minute
Vjerovanje samo il' istina to je
Što u srcu živi kao iskra sama
Čekanje se tiho nastavlja i šuti
Dok obliva dušu neka čudna tama
I ne smijem prići da spoznam istinu
Slomit će mi nadu a lom će boljeti
Ćutnjom svoju odagnat ću sumnju
Tako mi je ljepše tiho ću voljeti
Ti što žudiš kao moje htijenje
Pogledaj ovim jednim okom mojim
Je l' to naša ljubav negdje na vidiku
Dok u hladnoj vodi svaki tren ja bojim

Dragan Mučibabić / Bosna i Hercegovina
MOŽEŠ SUMNJATI...

možeš sumnjati da je nebo plavo
da svako jutro sviće
more da je slano
kiša da skvasi tabane
kafa da je i crna i gorka
u majčinu ljubav možeš sumnjati
i u dječji plač
da je u drvetu bog možeš sumnjati
u sazvježđu da stanuju zvijezde
da se facebook piše sa dva o
da rijeke okreću turbine pa kroz žicu protiče struja
kroz dimnjak da protiče dim što pada na usnule krovove tek probuđenih kuća
da zemlja stvrdne kad se ispeče
da su planine gore a dole su mora
da na tavanu nema bunar s pitkom vodom da utoliš žeđ
i u šporetu da zgori drvo pa nestane plamen
da tvoje oči mi svjetle jače od velegradske rasvjete
učenici da peglaju klupe u bosanskim školama što mirišu na logor
u bolnicama da boli pa se tako zovu
da doktori ne žive na vijeke i nisu svi zdravi
u kiselost divlje jabuke možeš sumnjati
u trpkost nezrele trnine
i slatkost šećerne repe možeš sumnjati
u providnost stakla
i čvrstoču čeličnog stuba kada u prolazu udariš glavom
ali u moju ljubav zar možeš Princezo
kad znaš da sve ljude volim i vjerujem u ljubav
pa sam donekle ostao sam
zar stvarno možeš sumnjati...

Braho Adrović / Crna Gora
ĐAVOLJE MEĐE

Kad smo dijelili zajedničku kuću
Svako je natovario po jednu sobu na svoja leđa
Niko nije ni pomislio da možda poginuću
Prelazeći preko đvoljih međa
Zakrviše se braća
Planuše divljačke vatre
Najskuplje se lažna ljubav plaća
Svak je svakog žurio da satre
Pljunusmo na sve što je bilo
I sve što smo bili
Njopasnije oružje je ljudsko ludilo
Cijelu smo kuću u crno zavili
Sad svako iz svoje sobe
Poražen gleda u tuđu sobu
Prepun otrova i zlobe
I živi u svojoj sobi k’o u grobu
Ponekad i sad sjetimo se kuće
U kojoj smo svi zajedno bili
A ptica radosti u duši nam zacvrkuće:
“Pa vi ste i moje gnijezdo porušili!”