Rezultati konkursa - 11. KNS Međunarodni književni susreti 2022
Najuspješnije pjesme i kratke priče
I)Kategorija: Pjesme
1. Zumber Muratović / BiH / PROLJEĆA SU BITNA
2. Denis Dželić / Danska / MOST PJESNIKA
3. Miro Kasipović / R. Hvatska / MOLITVA
4. Meho Jakupoić / UK / SLUTNJA….ŠUTNJA…ZABORAV
5. Mirjana Tomović / BiH / SUMRAK CIVILIZACIJE
6. Jasmin Dorić / BiH / MATRONA
7. Luka Bošković / BiH / UKUS ZRNA NARA
8. Marina Mijakovska / R.S. Makedonija / SVIJET ĆE STATI
9. Jusuf Džafić / BiH / BEZIMENA PJESMA
10. Josip Grabušić / R. Hrvatska / GASTERBAJTERSKA
II)Kategorija: Kratke priče
1. Abid Jarić / BiH / SIROMASI
2. Vitomir Ćurčin / R. Srbija/ SUSRET
3. Borislav Batin / R.Srbija / SUVA SMOKVA
1.mjesto
Zumber Muratović / BiH
PROLJEĆA SU BITNA
.
Svi kapom se radujemo svanuću,
pod prismotrom neba sikće iskra sitna.
Kao da je meteor prošetao Svijetom
prijatelj mi kaže: „Proljeća su bitna.“
.
Sa svake grane mašu niske đerdana,
suhi uzdah duše krišom je uslišan.
Sa svim što se kreće i što mirno stoji
šum rijeke je tihovanjem stišan.
.
Otvaram dušu, radovanje prismačem,
njišu se latiice, cvijeće miris ište.
Što se s nebom grli sa suncem se ljubi,
okultizmom moja nada čuva ognjište.
.
Gledam biljke krasne boje kojim se
Van Gogh izliječio, i mnogi drugi ljudi.
Kao i on, vidim oko sebe sve žućkasto,
nacrtala svijest osjetljive ćudi.
.
Rasvjeta mirisa, rosom pokapana;
rađa ljubav, novom ruhu se divi.
Zvukotvorna duga u spektru aure
stari urnek na mehkom ćilimu oživi.
.
Vidi! Kreativni red i sazvučje riječi;
uzdah, sevdah, čežnja, pogled u visine.
Rasiplje se svjetlost, miris cvijeća vije,
ne prima proljeće svakog u svoje tišine.
2.mjesto
Denis Dželić / Danska
MOST PJESNIKA
Posvećeno : (Ibrahimu Osmanbašiću)
Rat pokida sve ljudske veze,
to je ljùdi i kulture ubojstvo,
nasukan na progonstva sprudu,
hvatam se za ljudsku riječ,
za dobrotu, čojstvo,
taj anker što veže čovjeka za domovine grudu.
Poezija je plaha planinska rijeka
kojom umjetnost prognanih pjesnika plovi,
papirni čamci pjesama lutaju bez cilja,
nema luke koja će ih primiti
niti obale što ih čeka.
Ipak, kad se pojavim sa novom knjigom
domovina me dočeka radosna,
raširenih ruku kao dragog gosta,
voli što k’o mahnit Sarajevom hodim po vodi,
od mosta do mosta.
Da mi je dočekati da izgrade još jedan most,
MOST PJESNIKA
da ne lutam domovinom,
da se skrasim pod stihovima Poezije svodom,
da ne žalim za izgubljenom slobodom.
3.mjesto
Miro Kasipović / R. Hvatska / 26,21
MOLITVA
Nemoj me, dobri moj,
zamrziti,
ni osuditi.
Jer, iste su nam
bile
bose stope u snijegu.
Sjećaš se,
iznad rudničke kolonije,
na brijegu
prva smo pića ispili.
U mahali pokraj džamije,
zajedno propušili,
cure gledali,
sanjali.
Planove kovali,
patili,
pobjede slavili,
tugovali,
na zvijezde lajali.
Odrastali.
Nemoj me mrziti
za ono prije dvjesto,
i hiljadu
i dvije hiljade petsto.
Godina.
Nisi to ti.
Ni mi.
Ni ja.
Nemoj me mrziti
i osuditi
za neučinjeno
okajano,
neoprošteno.
Jer, ubit će te
mržnja, rođeni,
a ja…
Ja ću za tobom žaliti
zbog naše istosti,
mladosti,
odživljene radosti,
bliske starosti.
Nemoj me mrziti
jer, ima tamo,
na našem brijegu
pokraj gloga
u kovčegu
za sve mile
i nemile,
za svakoga.
Ima nešto
što se nesmje
uništiti,
sa zlamena
i biliga
od kamena
odnijeti.
To je mržnja
kadra učiniti.
Ima u te
krijeposti
iz naslaga
savjesti.
Samilosti
za maloga,
ubogoga.
Ovakvoga.
Ima u me
za te brate
sve do neba.
Uzmi mili
sve što treba.
Samo nemoj,
onkraj svega,
ispod pjesme
iznad boga,
nemoj ono
što se nesmje,
sa biliga
odnijeti.
Iz gomile
od kamena,
bratsko kolo
sa zlamena,
izbrisati.
Nemoj dobri, zamrziti
ni suditi.
Pozvani smo opraštati
4.mjesto
Meho Jakupoić / UK
SLUTNJA…. ŠUTNJA… ZABORAV
Namnožilo se godina, starica strpljivo čeka,
u nedogled se smjenjuju, duga ljeta i zime.
Nada ostaje posljednja, otkad je Boga i vijeka.
Spletene ruke u krilu, na usnama treperi ime.
Sjećanja izmame suzu, ona se skotrlja kradom,
i bljesne na trenutak, poput zvjezde padalice.
Potom zavlada samoća, protkana tugom i jadom,
svjedok su duboke bore što izbrazdaše lice.
Godinama pogled u prazno, na horizont bez siluete,
crveno-crni suton kao predznak novoj buri.
Život se često poigra, ljudske sudbine zaplete,
vremena sve je manje, pijesak lagano curi.
Šta nosi veću zebnju, večeri ili jutra?
Klatno se njiše skladno, ali kazaljke stoje.
Postoji li uopšte to novo vedrije sutra?
Možda? Ovdje se ni godine više ne broje.
Probeharao vremešni bijeli dud u inat godinama,
umiven prvim suncem, leluja na povjetarcu.
Svjedok vremena zlog, zbori istinu o nama.
Hoće li iko da povjeruje, ovom čudesnom starcu?
5.mjesto
Mirjana Tomović / BiH
SUMRAK CIVILIZACIJE
Ni paralele, ni meridijani,
životne prostore nisu podelili,
a planinski lanci, ni okeani,
nisu ih preprekama opasali
kao destruktivni umovi,
okrutne demonstracije moći
i tajni interesni vektori .
Planetu ponovo okružuju
nevidljivi vatreni koridori,
ranjavaju sile cikličnog zla ,
a duhovnom sunovratu
i devijacijama vrednosti
sveti se vatromet užasa.
U vrtlogu nečistih strasti
mržnje, osvete i pohlepe
u prah se mrve ideali
i padaju maske obmane,
a svemoćni zlotvori
imaju umesto carske odore
podanika i počasti
kaljave prnje, beščašće
i svitu nečiste savesti
pod bljeskom ogoljene istine.
.
Remete red u Univerzumu
i teže tami mračni umovi
nasuprot gravitaciji i razumu
da na planeti ne bude svetlosti
dah da zastane i koraci utihnu,
pa da podmuklo, iz obesti,
presudni udarac zadaju
slobodi, pravdi, civilizaciji
i ustaljenom kosmičkom poretku...
Nevidljivi tasovi na vagi
kao da lebde u Univerzumu
energije koja će sačuvati
koheziju i poredak u svemiru.
Čovek je na jednom tasu
a na drugom neljudski porivi...
Koji će tas u metežu prevagnuti
i presudu doneti civilizaciji?
Pod pretnjom apokalipse
i imperije svekolikog zla
bore se, umiru ili odlaze prognani,
pričaju, pišu i pevaju osvešćeni.
Da li se to ipak šapat razuma
čuje kroz buku besnih pokliča
i da li se iz agonije beznađa
kao iz košmarnog sna,
pred ponorom bez povratka
ljudskost najzad prenula?
Dok nisu metastaze bezumlja
rasule spore razaranja
po malodušnom tkivu sveta,
još za bunt ima vremena
ako u ljudima ima vizije života,
iskre duhovnog nasleđa,
volje, humanosti i razuma...
6.mjesto
Jasmin Dorić / BiH
MATRONA
Moje su pjesme dugi očevi rukavi ostali nakon zagrljaja,
Sunce ispod vrata ispalo iz majčinih repova,
višnje pune nepresušenih grobova
i košpica iz kojih će izrasti svijet kojem su ptice pjevale
dok su munje iz srca sijevale.
Moje su ruke pune neizrečenih ratova, nedovršenih ljubavi punih mastila
u jednoj maloj rupici na bradi iz koje je nastajao i nestajao svijet,
nadgrobni spomenici sjećanja na uvehli cvijet,
lešinari koji ne lete, stoje na ramenu svake skulpture vojnika
dok umire čitatelj koji zaboravlja svoga pjesnika.
Moji su snovi ostali zakovani pogled ka tvojim teturavim koracima,
majka koja još dugo gleda u krugove na vodi nakon utapanja čeda
pa se krugovi omotaju oko nje kao zmije iz našeg gnijezda
gdje su prijatelji otpuhivali stare krilate priče i ljude,
čestice anđela iznad eksplozije rodne grude.
Moja ljubav je hladnoća u starim kostima ogrnutim uspomenama
paralizovanim tvojim smijehom iz daljine planski,
tako lahko se ušuškaš u moje snove, hinjski, megalomanski
pa nastaviš da slaviš svoju smrt u mojoj izopačenoj javi
još uvijek zarobljenoj u minskom polju slutnje na svehloj travi.
Moje su pjesme ostale u očevom rovu, a brda su se svalila na moja pleća
pa sam disao kao iza snajpera da ne probudim ptice u grudima
još uvijek se raduju velikim ljudima,
ne dišem, spavaš mi na ramenu gajeći pretke,
ne dišem, da ne otjeram preko grana svu našu djecu kao uspavane metke.
Moje su pjesme umrle u uzdahu svakog spašenog života kao mjesec u pidžami
kad se iskrade u podne da proviri kroz ćeteniju nebeske svile,
nestale su u rupama na obrazima gdje su ruže nekada bile
počupane vjetrom dječijeg plača što otkida oguljena ramena
kao brda ispod bijelog kamena.
Moja poezija je otkinuta duša od bajatog svijeta koji se raduje ratovanju,
boli me svako posječeno drvo sa zapaljenog papira,
samo ljubav prolazi do jetimskog srca kroz niti pancira,
premalo si me držala za ruke, ali srce ne puštaš ni trena
gdje god da krenem prati me tvoja neizbrisiva sjena.
Moja poezija ne prestaje ni nakon podizanja životnog sidra,
živi kada umire sa nepoznatim svijetom
i umire kada potpuno zaživi planetom
pa i nema mnogo ovog prolaznog svijeta,
kad ga dohvatim rukama iz maloga kreveta.
Moji su stihovi štafete u rukama nevinog djeteta nošene nepoznatoj ženi
da mu bude majka potpuno ista onoj o kojoj je snio,
izgužvani papir iz ruke pjesnika na kojem sam bio
još jedan propali pokušaj pjesme o njoj,
majci voljenoj.
7.mjesto
Luka Bošković / BiH
UKUS ZRNA NARA
U biblioteci udisao sam zrak
Zrak zagušljiv ukusa prašine
Jezikom i usnama čitajući
Udisao sam starost zaboravljenu
Okusio riječi koje se nisu lomile
Godinama neprelomljene
Ostavljene čitave
A da ih tuđe usne
Nisu izgovorom izmijenile
I sada rukom one dotaknute
I dalje ostaju u tišini
Moja usta zauzeta prašinom
Ne mogu im zvuk povratiti
Ustavši od stola usta i grlo
Nadraži slatki ukus zrna nara
Iz sjećanja povuče scenu
Odigranu u pozorištu sjena
Kad sam ti iz ruke se hranio
Vilinskom hranom čarobnom
Kad sam zagrivši koru nara
Pustio njegov sok da potpiše
Sudbinu moju predanu tebi
Tkanje tkala tri kad sam umrljao
Sokom od nara tkanje ofarbao
Listovima knjige niklo perje
Riječima izrasla krila
Ispunjavajući sobu poput moljaca
Klepetanjem krila tjeraju prašinu
Oživljavajući mrtvu prostoriju
Smola teče između dasaka
Dasaka zida, poda i stolova
Stolica, plafona i polica
Soba se oživljava kao priroda
Gaj izgubljenog božanstva
Biva pronađen i za dalja vremena
Prizvan u sakrivenu biblioteku
Nekadašnji proplanak
Travnjak kraj jezera
Nahranjeni moljci napuštaju
Ostavljaju kosti moje smoli
Ona navire i guta knjige
Njihove riječi čuvajući
U stvarnost pretvarajući
A ja ukusom nara vraćen
U sjećanje na glad pred barom
Ovozemaljska hrana previše
Plodovi isuviše praznog ukusa
A ja ponovno prepušten tebi
Tebi koji si me blijedom rukom
Nahranio plodovima nara iz Hada
8.mjesto
Marina Mijakovska / R.S. Makedonija
SVIJET ĆE STATI
Jednom u veku
desiće se
da vrijeme zaspi u dubokim snom,
a svemir stati na staklenim nogama.
Zatim ledenice života
tiho će teći samo po zaleđenim klisurama.
Energija koja se akumulise vekovima
i prljavštine koja se nakupljala decenijama
na zelenim poljima zla
sa svim apokaliptičnim sjemenkama
napraviće ljude širom sveta
da gladuju za svojom slobodom.
9.mjesto
Jusuf Džafić / BiH
BEZIMENA PJESMA
Pišem ovu pjesnu novu, interesantnu,
Nižem stihove poetske, ilhamonosne,
Pravim pjesničku sliku štedru, brilijantnu,
Predočavam kuvetli misli maštonosne.
Ime nastaloj pjesmi ne mogu da smislim
Trud misaoni posebno i ne ulažem
Meni je nijet da niz stihovni izmislim
I ideje jastvene redima iskažem.
13.5.2020., Tuzla
10.mjesto
Josip Grabušić / R. Hrvatska
GASTERBAJTERSKA
moj ego se prodao.
dozvolio je da me zaskoče tuđa mišljenja.
pustio je da glasaju za mene. zaokružuju političke
opcije. okreću kapute kako im zatreba. nema me.
drugi žive moj život.
drugi me vode u uniju.
sve sam prodao.
prodao sam znanje nikad stečeno. prodao sam curu
nikad ljubljenu. prodao sam mladost nikad življenu.
prodao sam i dušu uvijek lomljenu.
sve sam prodao.
superego me ponekad progoni, id me ponekad namami.
inače sam ništa.
inače pišem pjesme.
tražim posao tamo gdje ga nema.
tražim sebe tamo gdje me nema.
inače sam pjesnik.
u dimu očeve cigarete skrivam se od svijeta.
i ništa ne radim. pod milim bogom ništa.
i ne trudim se promijeniti.
ne želim biti jednak. kao otac, kao djed.
nastojim izbjeći jednostavnost.
komplikacije mi život nose.
komplikacije me drže što još uvijek dišem.
inače sam ništa.
nemam razlog da se brinem.
nemam razlog da umirem.
a život je umiranje.
čovjek nestaje od rođenja.
moj ego se prodao.
dozvolio je da me zaskoče tuđa mišljenja.
pustio je da glasaju za mene. zaokružuju političke
opcije. okreću kapute kako im zatreba. nema me.
drugi žive moj život.
drugi me vode u uniju.
...............
KATEGORIJA: Kratka priča
1. mjesto
Abid Jarić / BiH
SIROMASI
1.
Siromasi se najviše raduju dugi.
Kad se iznenada pojavi na obzorju, polumjesečasta i sva šarena kao djevojačko ruho, ona se uvuče u zjenicu oka i tamo mjeri svoju ljepotu kupajući se u njenoj dubini, a onda se pretvori u želju kojoj nijedan čovjek nije odolio otkad je duge na nebu i ljudi na zemlji.
Zapne gore u vrhu neba i titra među kišnim kapima sve dok se ne počne topiti i prelijevati u bokore najrazličitijih boja. U potočićima posljednjeg pljuska prospe se, na kraju, po polju i gori i po svemu što živi, a što gleda i divi se ovoj neviđenoj ljepoti. A onda grane sunce i otopli svaku studen, naročito onu u grudima. A od pamtivijeka, uvijek je bilo najstudenije u siromaškoj duši.
Osim kad se pojavi duga. Tada je u njoj toplo jer sanja.
Sanja kuću u kojoj krov ne prokišnjava i iz čijeg se dimnjaka lelujavo, poput ljudskog uzdaha, izvija dim dok se vani urlicima nadmeću zvijeri i vjetrovi.
I štalicu pored kuće, usku i malehnu, ali dovoljnu da se kroz njena vratašca može provući meketanje jedne koze ili blejanje nekoliko ovčica.
Siromah sanja dok duga, kao džinovska stonoga, razapinje svoje zlatasto tijelo nastojeći ostati iznad krovova kuća kao najšareniji rasuti tespih, Sanja, sve dok je sunce ne istopi.
On to čini da ne presvisne.
Uglavljen u bol svoje nemoći, na kiši srče duginu toplinu ne bi li za nju čvršće vezao svoju molitvu koja je samo njemu znana. I nekoliko puta prelazi dlanovima preko lica kao kad vjernik uči Jemek dovu. Kad bi neko, u tom trenu, mogao zaviriti u njegovu dušu, uplašio bi se od te raskoši ljepote i siline vjere što su se dušmanski miješale u njemu.
I u najvećem siromaštvu, on nikada nije bogatiji nego dok gleda dugu.
2.
„Kakva je to moć i snaga u dugi pa čovjeku ne da mira?”, pitala se i Pilica noseći na trepavicama sina jedinca i pokrivajući ga svojim vjeđama koje su svakim danom bivale sve teže.
Tamo, u mahali, živjeli su čvrsto stegnutih zuba i natečenih očiju od gledanja u nebo. Sami, samo njih dvoje. Bili su kao vrhom prsta urezan trag na pijesku. Bili su dva tijela, a jedna duša.
Ona, sva suha i ispijenih obraza. Ljeti je uvijek imala zelene tabane. Kao da je satkana od trpljenja i vječito ogrnuta tugom, prtila je trnje bosim nogama ne ispuštajući iz ruke njega.
On je bio mršav i dobro izrastao za svoje godine. Njegovoj majci se činilo kao da se svaki dan isteže za nečim što nije mogao dohvatiti, a želio je.
Ime kao da nisu ni imali. Čak su im i prezime zaboravili. Ovakvim ljudima nije potrebno ni jedno ni drugo. Oni imaju samo svoje siromaštvo.
Nju su zvali Pilica, a njega Ćoro.
Takvi su ostali i u priči.
3.
Prije nego što će se desiti ono o čemu će se još dugo govoriti, on je noćima sanjao jedan te isti san.
Iza bljeska pojavila bi se tišina, sva koprenasta i prozračna. Umotan u najmekšu svjetlost, osluškivao je tišinu koja se širila svuda oko njega. Treperila bi na povjetarcu koji je dolazio niotkuda, umotavala se u najraznovrsnije uvojke što su se ćutili mirisom beskrajnog neba. Uživao bi u toplini koja je sličila onoj što je svaki put ostajala iza duge. Pred njegovim očima svjetlost se rasipala u spektar raznobojnih kapljica koje bi titrale u zraku nižući se jedna do druge u najčudesniji nebeski đerdan. Njegovo tijelo bi se tada grčilo, a ruke pružale da dohvate makar jednu od njih. Uzalud. Kad bi duša uzdrhtala u trenutku nade, one bi se, ponesene povjetarcem, udaljavale po pravilnim putanjama i skupljale u jednoj dalekoj tački. Onda bi i nje nestalo, a u prostoru bi ostajala samo jedna boja. Bio je radostan ako bi to bila svijetla. Čitav dan bi bio bezvoljan i težak, ako bi se tačka u tamninu razlila.
Kad bi tišina postajala glasnija, on bi se budio.
U mraku.
Sve češće se gubio između dva svijeta čije granice nije mogao dokučiti. Za ono što mu se dešavalo danju, mislio je da sanja. Noćne snove živio je kao javu. Svaku iduću noć dočekivao je sa strepnjom i ushićenjem. Vjerovao je da postoji jedan vrh u nebu gdje se svjetovi spajaju. Tu se zrcalila najdublja tišina i najjača svjetlost koju ljudski um može zamisliti. Tu nije bilo ni traga tami koje se grozio. Bio je siguran da će ga jedna od narednih noći odvesti do tog mjesta.
Dok bi se žurno spremao na počinak, moglo se pomisliti kako je ovaj odrasli dječak jedva dočekao da skonča dan.
4.
To poslijepodne nije obećavalo ništa dobro.
Sunce se nekamo skrilo osjećajući strahotu koja će uskoro nahrupiti. Iznad Velikog Vrana maglušina je dugo uskišnjavala da bi se onda uplela u mrko klupko koje će se zakotrljati u nizinu. Nabrekli oblaci, ispucali od težine, prijetili su nevremenom od kojeg su ljudi ovog kraja strepili kao od kuge. Najčešće se javljalo u vrućim ljetnim predvečerjima kada bi u polju sagorjele sve trave, a u planini presušili svi izvori. Ljudi su ovu nesreću nazivali paljenik. Svima koji bi se tu zatekli činilo se da se sve ruši i propada u neviđenu, tamnu propuntu. Sve što se na ovom svijetu glasa tada bi počelo kliktati, naricati i urlikati.
I ovog poslijepodneva oluja se razmahala svom snagom tako da su sva kućna vrata morala biti dobro zamandaljena. Iz središta grotla, usred ove strahote, zarežao je neki lajav huk koji uskoro bi zamijenjen krckanjem tavanskih greda i praskom stakla. U času, sve se prolamalo i miješalo sa glasovima majki koje su u molitvi tražile spas za svoju djecu.
Kad se konačno smirilo, ništa više nije bilo na svome mjestu.
Poslije svega, nije bilo onoga ko nije vjerovao da najveći strah izvire iz nemoći.
U pustoši koja ostade iza kijametskog vjetra, niko ne primijeti da je ograda oko Hambine jame potpuno srušena.
Neko još reče da je stara Ularka umrla.
U strahu joj srce prepuklo.
Rijetki su te noći zaspali.
Ni Ćoro, poslije dugo vremena, te noći nije ništa sanjao.
5.
Jutro je osvanulo biserno i svo prozračno.
Sunčeve zrake preoblačile su se u najšarenije boje dok su se probijale kroz grozdove kapljica što su još ostale žmirkati po polomljenom drveću, polusrušenim krovovima i u travi. Djeca su se već zaigrala na Podini, obližnjoj livadi.
„Ko je sinoć umro, danas se pokajao”, mudro je zaključivao Lampa susrećući ljude na ulici.
Lampa je, otkad se zna, uvijek prolazio istim sokakom od svoje kuće do kafane koja se nalazila tamo dolje, naniže. Kad bi ga pitali zašto se ne okani te loše navike jer imaju najmanje još dva pravca koji bi mu skratili put, on bi, opet, mudro odgovarao da svako bira svoju stazu pa tako i on.
Međutim, kao što je poznato, pretjerano mudrovanje nije uvijek izraz čovjekove vrline i počesto može biti uzrok velikih nevolja. Njegova je bila u tome što ga više niko za ozbiljno nije uzimao. I kad se kleo da je sve istina, ljudi su sumnjičavo vrtjeli glavom i odmahivali rukom.
Govorilo se još da je i Lampa nekada prošao ispod duge, ali s pogrešne strane.
6.
A sve je počelo sa Hambinim nestankom.
Hambo je bio hamal. Roditelje nije ni zapamtio, a kad mu daidža nesretno pade s konja i polomi vrat, on ostade sam. Izdržavao se čineći ljudima sitne usluge
Nenadano, sreća mu se nasmiješila.
Oženio se hromom Zlatom koja mu u miraz donese jednu trošnu kućicu i livadu Podinu. Kad je na livadi počeo kopati i tražiti vodu, svi su ga odvraćali od te sulude zamisli. Činilo se da je jedino još on vjerovao da će uspjeti. Nije minulo ni jedno godišnje doba, a Hambo se radovao kao dijete kad se na dubini od sedam-osam metara ukazala vlaga.
„Ima Boga, govorio sam ja vama!”, razdragano se obraćao svakom na kojeg je naišao. „Vi mislili Hambu udario paljenik pa kopa tamo gdje se nema šta iskopati. Šta sad kažete, je li Hambo budala? Jesam, prošao sam ispod duge pa mi se ispunila želja”, gotovo je vriskao od neke neobične radosti.
Tužno su ga gledali. Vjerovali su da je Hambo poludio od sreće.
Tog dana su ga vidjeli i nikad više.
Lampa je, poslije toga, počeo zaustavljati ljude i objašnjavati im Hambin slučaj.
„Ne budite naivni”, govorio je žmirkajući na lijevo oko. (Hvalio se da je to stakleno oko sam sebi napravio nakon što ga ono konj udari kopitom na pazaru u Zagvozdu.) „Nije on nestao, on je pobjegao. Znate li da je ta livada na kojoj je kopao nekada pripadala čuvenom begu Teskeredžiću? Kad su mu dušmani počeli raditi o glavi, pola svoga blaga zakopao je na Zaravni. A na Zaravni je i Podina. Kud fukara da nađe toliko blago u onolikoj jametini? Bar da u njoj ima vode. Samo mulj i nekakav smrad koji bije iz nje”, razočarano bi završavao tu svoju neobičnu priču.
Poslije ovog događaja mještani su hrastovim koljem ogradili jamu da u nju ne bi upalo neko dijete ili goveče. Vremenom, pod nerazjašnjenim okolnostima, otvorilo se dno ove provalije pa je u doba kiša iz njene dubine strašno hučalo.
Kao usred kakve nabujale rijeke.
7.
Tog jutra i Ćoro se našao među ostalom djecom.
Bio je sav potišten i gorak. Majka mu je rekla da moraju, bar, za pola krova nabaviti šindru, a para nema. Prošlu noć nije spavao pa ga je mučila i vrtoglavica. Dan je mamio na igru, a njegove noge bile su teške i kao da su odrvenjele.
A onda neko povika:
„Pogledajte, eno je - duga!”
Na povik, nešto ga žestoko zasječe i on krenu svom snagom. Sunuo je kao vihor. Nije stajao na zemlju dok je prsima sjekao svjetlost koja je tog jutra iskrila i bliještila kao nikada ranije.
„Ne tamo, Ćoro!”, povikaše djeca za njim. „Tamo je Hambina provalija!”
Nije ih čuo. Neobična silina udari mu u čitavo tijelo. Žeglo ga je posred srca.
„Ovo je trenutak kada moram ispuniti svoju želju, veliku, najveću”, mislio je dok mu se dah prekidao od žestine kojom je trčao. „Moram proći ispod duge i bar jedanput ugledati svjetlost. Moram... „
I vinu se poput ptice u letu.
Noge izgubiše oslonac i tijelo se nađe u praznom prostoru.
Slijepe oči nisu mogle vidjeti dubinu mraka koji se propinjao iz Hambine jame.
2. mjesto
Vitomir Ćurčin / R. Srbija
SUSRET
Tog toplog majskog prepodneva na parkingu ispred zidina starog grada Verone bilo je puno turističkih autobusa iz celog sveta. Posle kraćeg dogovora, grupa iz Zlatkovog autobusa žurno je krenula u obilazak Verone za vodičem Sanjom, jednom hitrom i elokventnom brinetom. Kroz priličnu gužvu teško su pratili veliku šaku Miki Mausa, koju je kao orijentir Sanja držala na nekom štapu. Zaustavili su se najpre na trgu Bra, diveći se velelepnoj Areni i zamišljajući krvave borbe u njoj nekad i operske predstave sada, pod zvezdama, u vreme toplih letnjih noći. Probijajući se kroz mnoštvo pešaka u ulici Mazzini stigli su i do najlepšeg trga u Veroni, Trga Erbe.
Dok je Sanja stručno i temeljito objašnjavala istoriju Verone, kao i istoriju spomenika i živopisnih zgrada na renesansnom trgu, Zlatko se sa setom sećao kako je na tom istom mestu pre nekoliko godina uživao sa svojom ženom i fotografisao iz raznih uglova fontanu sa Madonom i visoki toranj Lamberti sa satom.
Posle obilaska Danteovog spomenika grupa se uputila famoznoj Julijinoj kući, nezaobilaznom mestu posete mnogobrojnih turista u Veroni, gradu Šekspirovih ljubavnika.
Sa ulice, kroz zasvođeni ulaz u Julijino dvorište, Zlatko je sa smeškom i zanimanjem posmatrao neopisivu gužvu, posebno mladih, oko Julijine statue i balkona. Posebno ga je dojmila jedna grupa omalenih, lepo skockanih Japanaca, sa velikim foto-kamerama oko vrata, dok su besomučno slikali svaki detalj u dvorištu, pa čak i mesto gde je, po kazivanju vodiča, sa balkona pala Julijina maramica.
Udaljavajući se od gužve, Zlatko je polako napustio grupu, rešen da negde sam na miru provede ostatak vremena do povratka u autobus. Oduvek je voleo da putuje i da stalno postaje bogatiji za nova viđenja i iskustva, ali je sa godinama sve manje podnosio besomučnu jurnjavu turista, nazivao je to „stampedom“, da se u kratkom vremenu obiđe što veći broj znamenitosti.
Na zapadnom delu Trga Bra, na trotoaru popločanom roze kamenim pločama, poznatom kao Liston, iz velikog niza izabrao je prekrasni i po italijanskom maniru ušminkan kafić. Uz kapućino je uživao u pogledu na veliko kameno zdanje Arene, Palatu Barbieri i divio se arhitekturi minulih vremena pod zracima majskog sunca.
Za susednim stolom krišom je osmotrio dve elegantne starije dame. Otkada mu je pre dve godine umrla žena, putuje sam i često sebe uhvati kako pažljivo zagleda lepši pol starije dobi. Samoća mu je teško padala, a pogotovo ono stanje ispraznosti kada radosti putovanja nema s kim da podeli. Iz razgovara dama sa zanimanjem je razaznao nekad zajednički jezik, sa primetnim zagrebačkim naglaskom. Nesvesno mu je kroz glavu proletelo sećanje na studenticu Jasnu iz Zagreba, svoju veliku ljubav iz ferijalnih kampova početkom sedamdesetih. Osetio se sam sebi smešnim, kada je u jednoj od njih naslutio Jasnine crte. Ustezao se da im priđe, plašeći se da njegovo pitanje ne bude shvaćeno kao nevešti pokušaj startovanja nekog bezveznog usamljenika iz bivše zajedničke države. Nervozno je proveravao vreme do polaska autobusa. Ispričavajući se, najzad je ipak prišao i hrabro promucao nešto što je u sebi nosio već blizu 40 godina.
Dama je samo spustila velike zatamnjene naočare i odmeravši ga izustila: „Izvolite sesti, gospon!“ Kada se blago osmehnula, po rupicama u obrazima je bio u potpunosti siguran da ne greši!
Pred njenom zbunjenom saputnicom odmotavali su svoje životne priče u nekom uzbuđenju nepriličnom njihovoj dobi, vešto izbegavajući okolnosti nenadnog raskida njihove veze. Njene reči da je udovica već više godina, samo je sa smeškom prokomentarisao, podsećajući je na izrečenu nameru u Starom ulcinjskom gradu da nikad ne bude udovica.
Jasnin autobus je kretao nešto ranije, pa su se zajedno uputili ka parkingu autobusa, ponašajući se na momente bezbrižno i raskalašno kao da su u ferijalnom kampu i doživljavajući Veronu kao sopstveni grad. Sa setom su konstatovali da svi kampovi njihove mladenačke ljubavi više ne postoje...
Na ulasku Jasne u autobus, Zlatko je smešeći se rekao da su trebali otići do Julijine bronzane statue i izvesti poznati ritual kojim dvoje zaljubljenih ostaju zauvek zajedno, tako što istovremeno ona dodirne Julijinu desnu ruku, a on desnu Julijinu dojku.
Jasna se samo vragolasto nasmešila rekavši da računa kao da su to već uradili, što ga je namah učinilo zatečenim. Poput zaljubljenih tinejdžera pritiskali su dlanove na staklo autubusa do Jasninog sedišta.
Dok su se autobusi kretali ka svojim različitim odredištima, Zlatko se, zavaljen u udobnom sedištu, prepustio nostalgičnom sećanju na te divne dane mladosti i prve velike ljubavi. Na dane nezaboravnog druženja po ferijalnim kampovima mladih iz svih krajeva zemlje, na tada začete ljubavi, na jednaku dostupnost javnih dobara svima, a more je to bilo, jer se za neznatne pare moglo provesti na moru čak dve nedelje. Zahvaljujući velikom popustu na grupna ferijalna putovanja, lako i potpuno bezbedno se stizalo i do udaljenih mesta tadašnje zemlje...
Ploveći zatvorenih očiju u prošlost, oživeo je sliku plesa sa Jasnom, čvrsto pripijenih jedno uz drugo, u polutami disko kluba i zvuk nostalgične hit balade iz Makarske „When I need you“ („Kad mi trebaš, samo sklopim oči i sa tobom sam...“), koji ga celo vreme puta od Verone nije nikako napuštao...
Saputnicima u autobusu bio je primetan njegov osmeh na licu dok se prisećao ferijalnih zgoda u njihovim dvorcima od cerade, u kuhinji dok se ljuštio krompir, mutilo mleko u prahu, dok se održavala higijena u kampu, pod tuševima kad iznenada nestane vode (uvek se smejao onoj sceni u makarskom kampu sa Milenom Dravić pod tušem u filmu „Nije lako sa muškarcima“).
Uhvatio je sebe u dilemi da li je to zaista bilo tako lepo, da li novije generacije nemaju takva sećanja, ili je to ipak samo „žal za mladost“ ostarelih, koji ne prihvataju surovu istinu prolaznosti!? Pa nemamo samo mi tapiju na predivnu mladost, imaju je i naša deca, koji će takođe misliti da su je imali kad budu pričali svojoj deci...
Prisećao se onih već požutelih fotografija sa tih letovanja kod kuće, koje su jedan tren mladosti otimale od zaborava govoreći hiljadu reči! Vukle su mu se po prašnjavim fijokama, ali su i njegovo venčanje preživele, jer nisu „komisijski“ uništavane, zahvaljujući razumevanju i toleranciji njegove žene...
Što se više autobus udaljavao od Verone, ona mu se zbog susreta sa Jasnom činila sve bližom, kao najlepši grad na svetu. Arena na Trgu Bra u svom životu od 2000 godina bila je nemi svedok nebrojanih životnih priča iz minulih vremena, pa tako i ove priče o susretu posle skoro 40 godina...
Dok je uzbuđeno prebirao po Jasninom kontaktu u svom mobilnom telefonu, Zlatka je preplavila nada da će na narednom putovanju imati s kim da podeli radost...
3. mjesto
Borislav Batin R.Srbija
SUVA SMOKVA
Postoji pravi trenutak za sve...
Samo ga treba osetiti i prepoznati od bezbrojnih trenutaka koji se kriju u tom jednom trenu u toj jednoj tački dodira u kojem su saliveni svi dodiri vremena i prostora, koji su tu i čekaju da ih se neko seti i oseti i stavi u tu tačku misao, pero ili da je samo dodirne i uspavanu probudi, kao kad
svetlost dodirne pupoljak ruže, a ona se otvori i zamiriše.
I evo...
Pitam se sada da li je ovo pravi trenutak za jednu priču, sasvim nepoznatu pripovedaču, koji stavlja pero u tački dodira neke
priče...hajde da vidimo koje:
S...kraja jeseni vidim na stablu ogolele smokve sasušeni plod. Prilično je visoko na grani, znam da se u njemu sasušilo jedno vrelo, sunčano, slatko leto; nisam više mlad da se mogu popeti u tili-čas na vrh slabašne smokve, te zamolim jednog dečaka da se popne i dohvati taj
sasušeni plod, on me začuđeno gleda i pristaje.
Kao nekada davno...naslanjam se leđima na drvo i pravim "lopovske merdevine" dečaku, koji se spretno i brzo uzvera na drvo i dohvati plod smokve.
Dečak mi pruža smokvu, vadim iz novčanika dvesta dinara i pitam ga:
- Hoćeš da mi prodaš tu smokvu za dvesta dinara ili ćeš je pojesti, znaš, to je čarobna smokva, ako je pojedeš nećeš nikada ostariti?
Dečak me gleda u neverici...nešto u njegovim očima zasija s nekim lukavim osmehom, sada bez onog dečijeg stida i ponosno mi reče:
- Uzeću ipak novac...znate, ja jedva čekam da porastem...
- Da, pa naravno samo izvoli...
Dadoh mu još dvesta dinara...dečak radosno uze novac, brzo ga strpa u džep i potrča bojeći se da se ne predomislim, posle par koraka okrete se i još jednom me pogleda, sve trčeći natraške smejući se...
Počela je da pada sitna, hladna novembarska kiša s mirisom prvog snega...držim plod smokve na otvorenom dlanu, kiša kao da isparava na smokvi, koja zamirisa na proteklo vrelo, sunčano leto; stavih smokvu u usta i polako žvakajući je osećam da sa svakim zalogajem, jedna po jedna godina nestaje iz moga tela, a sa njom brišu se i sve uspomene i događaji...
A ukus suve smokve se stapa sa trenutkom ove priče, koja sada postaje svima prepoznatljiva, kao ukus suvih smokava...
Ibrahim Osmanbašić
Predsjednik Udruženja KNS
KNSINFO / 4.7.2022.g.