Intervju: Ermin Lagumdžija, dramopisac

O dramskoj duologiji „Autoportret i Ljetopis“

Razgovarao: Ibrahim Osmanbašić

Pred kraj prošle godine iz štampe je izašla nova, treća po redu knjiga Ermina Lagumdžije „Autoportret i Ljetopis: dramska duologija“, u izdanju izdavačke kuće „Dobra knjiga“. Ermin Lagumdžija je rođen 1987. godine u Sarajevu, gdje je na Filozofskom fakultetu stekao zvanje magistra historije umjetnosti i bibliotekarstva. Do sada je objavio zbirku priča „Šta ptice znaju“ (TKD Šahinpašić/2011.) i roman „Snena straža“ (KNS/2017.). Učesnik je brojnih međunarodnih i domaćih književnih manifestacija. Još u ranoj stvaralačkoj fazi pozitivno su ocjenjeni njegovi prozni i poetski radovi koji su publikovani u zbornicima u BiH i regionu, a za koje je dobio priznanja i nagrade.

 

Vaša nova knjiga „Autoportret i Ljetopis: dramska duologija“ krajem godine imala je svoju promociju u Multimedijalnom centru „MAK“ u Sarajevu, gdje je, između ostalog, konstatovano da smo deficitarni sa dramskim rukopisima. Šta je vas navelo da objavite drame?

LAGUMDŽIJA: Činjenica da se rijetko objavljuju domaći dramski tekstovi bila je jedan od razloga. Međutim, osnovni motiv da se drame najprije pojave u formi knjige bio je umjetničko-konceptualne prirode. Naime, dva dramska teksta iz knjige „Autoportret i Ljetopis“ tvore jedinstvenu idejno-tematsku literarnu cjelinu koja je izvorno inspirisana današnjim položajem baštinskih institucija i profesija u Bosni i Hercegovini.

Obzirom da je ovo vaša treća knjiga koju objavljujete, nakon zbirke priča „Šta ptice znaju“ (2011) i romana „Snena straža“ (2017), zašto ste se odlučili za dramu kao izražajnu formu?

LAGUMDŽIJA: Kao i u prethodne dvije knjige, forma je pratila sadržaj. Osim toga, kako je to u pogovoru zapazio i Fahrudin Kujundžić, odabir dramske forme može se tumačiti i kao svojevrstan iskorak ka jačem „društvenom angažmanu“ jer dramski tekst podrazumijeva i mogućnost teatarske adaptacije, te time i „živu“ komunikaciju sa publikom.

Vi ste se u mladalačkim danima bavili glumom, igrajući u nekoliko predstava u sklopu „Muzičkog teatra“ KNS-a. Koliko je to iskustvo „na-daskama-koje-život-znače“ uticalo na vaš pistup pisanju dramskog teksta?

LAGUMDŽIJA: Svakako da mi je scensko iskustvo bilo od koristi. Drame su teatarski materijal, pa je neophodno voditi računa i imati viziju koliko će ono što je napisano biti efektno i na pozorišnim daskama.

Iz kojih razloga ste se odlučili na minimalistički scenski koncept, s obzirom da su obje drame zasnovane na tri lika?

LAGUMDŽIJA: Radnje drama odigravaju se u prostorima baštinskih institucija: „Autoportret ili Galerija obećanja“ se zbiva u galeriji, a „Ljetopis ili Knjiške muke“ u biblioteci. Položaj baštinskih ustanova i profesija u Bosni i Hercegovini na početku trećeg milenija – koji dosta govori o našem društvu – inspirisao me na svojevrstan minimalistički pristup. To je jedan od postupaka kojima sam nastojao zaokružiti formalno-sadržajnu cjelinu djela.

Nadrealistički pristup kreaciji dramskog izražaja vjerovatno proizilazi iz ideje koju želite prikazati na sceni. Da li je neophodno izaći iz okvira realnosti da bi se iskazala naša stvarnost ili je to individualna sklonost?

LAGUMDŽIJA: Književnost doživljavam kao prostor za uspostavljanje neke nove stvarnosti u sferi jezika (kao temeljne odrednice ljudskih bića) gdje se umjetnički ogleda – i “obitava“ – duh autora. Autor poseže za svime što nosi u sebi kako bi što uspješnije ostvario i dočarao željenu ideju. U mom slučaju, u sve tri knjige, to podrazumijeva i preplitanje onoga što nazivamo realnim životom sa fikcijom ispunjenom fantazmagoričnim elementima.

Da li individualni odnos prema umjetnosti, kroz praktikovanje umjetničke filozofije pri kreativnom postupku, determinira individualni izražajni stil – kroz izbor forme i način izražavanja?

LAGUMDŽIJA: Da. Vjerujem da je neminovno da se u uspjelom umjetničkom djelu odražava biće autora. Sam stvaralački postupak trebao bi biti zasnovan na umjetničkoj filozofiji autora iz koje se izvodi etičko-estetička koncepcija djela i, u konačnici, gradi lična poetika stvaraoca. Baš ta izgrađena poetika obično rezultira afirmacijom kroz autentičnost i prepoznatljivost umjetničkog rukopisa.

Drama „Autoportret“ svojevrsna je groteska na aktuelni status umjetnika i umjetnosti u našem društvu. Da li umjetnici kroz angažovanu kreaciju mogu doprinijeti da se promjeni tretman prema kulturi?

LAGUMDŽIJA: Promišljanje o biti umjetnosti, o odnosu umjetnika i njegovog djela, o recepciji umjetnosti i njenoj funkciji u današnjem vremenu – posvećenog istraživača neizbježno upućuje na postojeće kulturno naslijeđe svoje zemlje, ali i baštinu čitavog svijeta. Susret sa tim blagom najčešće rezultira željom da se te vrednote očuvaju. Vjerujem da je razumijevanje važnosti kulturne ostavštine prošlosti put ka boljem tretmanu umjetničkog stvaralaštva današnjice.

Fabule drama „Autoportret i Ljetopis“ u biti su jednostavne – međutim, odvijaju se u nadrealističkom ambijentu, a samim tim čitave drame sa likovima i radnjom dobijaju simboličan karakter. Taj iskorak u apstrakciju, nužno iziskuje potrebu za transcedentalnom mišlju jer se na toj razini odvija komunikacija između ljudskih dimenzija i društvenih sfera. Da li smatrate da je sa vašim dramama, faktički, zakoračeno u novi teatarski žanr, a koji bi se mogao nazvati „transcendentalni teatar“?

LAGUMDŽIJA: Idejno-tematska postavka zamišljenog koncepta zahtijevala je da u okvirima kamernih jednočinki tematiziram bitna kulturološka pitanja, pa sam, u skladu sa utvrđenim ograničenjima, umjesto „u širinu“ morao posegnuti „u dubinu“, za motivima i simbolima iz naše i svjetske baštine kako bih, zarad različitih potreba tekstova, sučelio stvarno i fiktivno, lokalno i globalno, materijalno i duhovno itd. Jedini cilj je bio estetički što efektnije doprijeti do recipijenata – čitaoca knjige, a poslije, nadam se, i gledalaca predstave.

Karakteri likova u „Autoportretu“ podudaraju se sveprisutnom društvenom problematikom što se ispod površine priče da naslutiti. Međutim, lik Mire kao zanesenog umjetnika i novinarke koja ne voli posao koji radi je općepoznati tip, dok je stvarna inovacija lik Kustosa. On se lažno predstavlja i neshvaćen je, a pozicija u kojoj se nalazi veoma je nezahvalna jer je razapet između političke okrutnosti i afiniteta prema umjetnosti – na čemu je i zasnovana ideja drame. Kako je išlo sa kreiranjem tog lika?

LAGUMDŽIJA: Kustos iz drame „Autoportret“ daje sve od sebe kako bi svijet, ili barem svoj grad, učinio boljim mjestom, što u kontekstu kompleksnosti naših društvenih odnosa podrazumijeva djelovanje u različitim i naizgled nepomirljivim društvenim sferama. On zarad svojih ideala prelazi nevidljive granice koje su za druge likove u drami neprohodne.

Odstupanje od razvoja fabule u neposrednom sukobu likova, a što je jedna od temeljnih odrednica klasične drame, nedvosmisleno govori da način pisanja koji vi preferirate kao konačni produkt ima neku novu izražajnu, tj. žanrovsku formu. Kako je došlo do takvog zanatskog prisupa oblikovanja teatarskog djela?

LAGUMDŽIJA: Kao i svaki drugi pisac, nastojim pronaći odgovarajuću formu (kroz strukturu teksta i jezičko-stilski izraz) za željeni tematsko-idejni sadržaj. Oslanjam se na književnu baštinu, prilazeći joj izuzetno oprezno, sa velikim poštovanjem. Bio sam krajnje pažljiv kada sam za potrebe drame „Ljetopis“ preuzimao likove iz svjetskog literarnog naslijeđa (Don Kihot, Kapetan Ahab, te Korovjov i Behemot) i uključivao ih u svoju koncepciju, dajući sve od sebe da ne narušim izvorne ideje njihovih autora. Jednako sam postupio i sa samim Bašeskijinim „Ljetopisom“ i – u drami „Autoportret“ – sa slikarsko-estetičkom ostavštinom Salvadora Dalija. Slijedeći istu logiku, kroz različite postupke sam želio odati počast i baštini dramskog spisateljstva, pa sam, naprimjer, ispoštovao klasično jedinstvo vremena, mjesta i radnje. Ipak, svakako da duh našeg vremena iziskuje autentične postupke i rješenja koja priliče nama i našem dobu, pa je tako sukob – koji je spomenut u pitanju – prisutan u tekstovima, samo možda ne u onom vidu kako bi se to isprva očekivalo.

Neizostavani segmenti ove knjige su genijalnost Salvadora Dalija utkana u temelj prve i duhovni kvantum Bešeskije, u čijem ozračju se odvija druga predstava. Kako je došlo do indirektnog uključenja tako moćnih umjetničkih i kulturnih kapaciteta?

LAGUMDŽIJA: Nadrealizam, kao umjetnički pravac, bitan je segment dramske strukture „Autoportreta“ pa mi se motiv lika Salvadora Dalija prosto nametnuo svojom nezaboravnom ekscentričnošću, ali i odlučnom estetičkom mišlju. S druge strane, Bašeskijina znamenita hronika mi se, kao dragulj bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa, učinila sasvim mogućim predmetom fascinacije, na čemu je zasnovan jedan od likova drame „Ljetopis“ – bibliofil Nizo, kome je bliža i realnija stvarnost Bašeskijinog teksta od stvarnosti svakodnevnice.

Pored direktnih tema o umjetnosti i kulturi, indirektno je u značajnoj mjeri prisutno i Sarajevo kao mjesto radnje, mada se to ne naglašava u tekstu. Očito da je sprega umjetnosti i Sarajeva budi inspiraciju. Kako vi to vidite na racionalnoj razini?

LAGUMDŽIJA: O Sarajevu sam pisao i u prve dvije knjige. To je grad u kojem sam rođen i u kojem živim, pa nije nikakvo iznenađenje što predstavlja pozornicu i svojim jedinstvenim ambijentom „boji“ većinu mojih literarnih uradaka. A nesumnjivo je da ovakav urbani kulturno-historijski amalgam predstavlja neiscrpan izvor inspiracije čemu u prilog govore silna umjetnička djela inspirisana Sarajevom.

Za kraj – domaća teatarska produkcija nije na zadovoljavajućem nivou, što se često ističe u javnosti, međutim, očito da se rukovodstva radije odlučuju za strane autore nego da angažuju domaće. Da li su tu u pitanju subjektivni razlozi ili objektivne okolnosti?

LAGUMDŽIJA: Mišljenja sam da igranjem većeg broja tekstova domaćih autora – i klasika i savremenih dramopisaca – naša pozorišta, ali i čitavo društvo, mogu biti samo na dobitku. Prema tome, nadam se i radujem inscenaciji drama iz knjige „Autoportret i Ljetopis“.

Sarajevo, 15. januar 2020.g.