Intervju sa Ibrahimom Osmanbašićem, predsjednikom udruženja KNS

DOK GOD SE ČUJE GLAS KOJI OSUĐUJE OKIVANJE NEVINIH U LANCE VIZIJA SLOBODE IMA SMISAO

Gospodine Osmanbašiću, možete li se osvrnuti na aktivnosti KNS udruženja u 2017. godini?

U godini koja je na izmaku KNS je bio u funkciji promotora umjetničkih kreacija i kulturoloških postignuća čime mi kao aktivisti možemo biti zadovoljni. Ustvari, mi i nemamo nešto običaj da se osvrćemo nazad i značajno se udubljujemo u analize projekata koje smo iznijeli na svjetlost dana i omogućili da nova kreativna energija utire putanju u kolektivnom iskustvu otavljajući tragove u indivudualnom sjećanju.
Kad se ovako malo zamislim nad tim činjenicama uviđam da bi nam to mogao biti i nedostatak jer ponovnim uvidom u neka djela i događaje, podsjećanje na ljude i njihove angažmane neminovno se dolazi da sagledavanja novih aspekata i konotacija koje kreativnim angažmanima i kulturološkom iskustvu osvjetljavaju nove dimenzije – koje tajanstveno čekaju da budu otkrivene. Jednostavno nas aktuelni angažmani tjeraju naprijed i KNS živi mnogo naprijed u budućnosti jer ima udjela u novim umjetničkim kreacijama koje će biti javno promovisane, tako da je između nas i naših realiziranih programa i pojekata prebukirana stvarnost gdje smo razvučeni obavezama. Ali dok je tako dobro je, a o našim djelima neka se bave drugi.

Na izdavačkom planu šta je urađeno 2017. godine?

Izdavačka djelatnost KNS-a je naša temeljna aktivnost, tako da je dvanaest novih naslova objavljeno tokom 2017. godine, i to: (1)Mirjana Tomović: “NA RUBU PONORA“– zbirka poezije: druga je objavljena knjiga ove pjesnikinje čija poezija govori o socijalnim i političkim odnosima u BiH, profilišući se u neponovljiv poetski izražaj koji aktuelnošću se reflektuje na šire balkanske prostore; (2) Branko Tomić: “Švedskom Bosna probeharala”, knjiga životnih priča o bh. građanima u Švedskoj; (3) Milisav Tomović: “Izgubljeni smisao demokratije u zemlji inat naroda”, zbirka kolumni: značajan je doprinos artikulaciji društveno-političke problematike u BiH a na koju je neophodno iznaći funkcionalne odgovore da bi se nadvladale krize koje nas drže u mraku i haosu; (4) Jusuf Dzafić: “ MIRIS ZAMBAKA”, zbira poezije – izuzetno ozbiljno djelo mladog autora koji osvjetljava neistraženo kulturno i duhovno nasljeđe Bosne i Bošnjaka; (5) Džebrail Bajramović: “BOŠNJAČKI DEMOKRATSKI IZAZOVI”, zbirka kolumni: istraživački serijal koji ukazuje na kolektivne zablude i neiskorištene društveno-političke resurse Bošnjaka, a što je neophodno staviti u funkciju općeg dobra da bi se našao izlaz iz začaranog kruga političkog haosa u BiH; (6) Branimir Šantak: “NEISPRIČANE PRIČE”, zbirka priča: još jedna u nizu interesantnih kreacija iz naše dijaspore koja obogaćuje književnu produkciju BiH; (7) Ermin Lagumdžija: “SNENA STRAŽA” – druga autorska kniga ovog mladog svestranog umjetnika koji unosi inovacije u proznu kreaciju i čije djelo osvjetljava inventivni karakter nove talentovane generacije bh. prozaista, a čija će djela, nažalost, sačekati na objektivan kritički osvrt do vremana kada se naša književna scena uozbilji i stasaju, također, nove generacije književnih kritičara sposobnih da prepoznaju i artikulišu nove izražajne trendove u domenu prozne forme, sadržaja i izražaja; (8) Ishak Kuljančić: “JEDAN DAN, JEDNA MISAO”, zbirka poezije: prvonagrađeno djelo je na konkursu “PRVA KNJIGA” i dobotnik je priznanja “KNS PERO” u kategoriji mladi bh. pisci za 2017. godinu. Neosporno da se radi o književnom potencijalu koji će, iskreno se nadam, nastaviti sa nadogradnjom neospornog talenta; (9) “PARALELNI SVJETOVI“ - Zbirka radova učesnika manifestacije , 8. KNS MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI SUSRETI-2017. – svojevrstan presjek regionalnog književnog stvaralaštva u domenu pezije i kratke priče sa 198 učesnika iz 16 zemalja; (10) Mersida Sadiković Osmanbašić: „MIRIS JORGOVANA IZ MOJE AVLIJE“,roman: također je djelo koje unosi neke nove momente u bosanskohercegovački moderan roman jer sklad između onog „šta se i kako govori“ kroz umjetničku kreativnost ostavlja snažan pečat književnog izražaja ovog podneblja, a što je u vidu svojevrsne kulturološke paradigme prepoznato na znatno širim postorima; (11) Tomislav Ljevak: „LJUDSKA PRIČA ISTINE“ – prozni je zapis osamdesetdevetogodišnjaka o ratnim dešavanjima na Grbavici (Sarajevo) tokom protekle agresije i predstavlja još jedno originalno djelo koje zavrijeđuje pažnju; i tu je još moja peta autorska knjiga, “ŽIVI PLAMEN POEZIJE” – zbirka poezije.
Dakle, mi kao izdavači nastojimo da uspostavimo saradnju sa autorima koji, prije svega, bezrezervno unose sebe u svoje radove i otvoreni su da razgovaraju sa nama kako bi bilo najbolje da se njihovo djelo prezentira javnosti. Pošto mi nismo klasična izdavačka kuća naša uređivačka politika je usmjerena ka kvalitetu i mi sebe doživljavamo kao tragače za talentima. Nakon 72 objavljena naslova uvjereni smo da smo objavili na desetine knjiga koje imaju značajan uticaj na profiliziranje modernim književnih izražaja u BiH, a i šire.

Ibrahim Osmanbašić

O čemu govori vaša nova knjiga?

Veoma mi je drago da je zbirka poezije “Živi plamen pezije” objavljena jer je to specifičan teret koji nije lahko nositi na plećima i drago mi je što je misija u tom pogledu ispunjena. To je neki oblik kolektivnog duga, kako to lično shvatam, prema ljudima koji su nesebičnim angažmanom i raskošnim talentima nama u amanet ostavili značajno duhovno blago. Dakle, u knjizi je zastuljeno 32 pjesame i poeme, koje su posvećene 30 ličnostima iz bliže i dalje prošlosti, a među njima su i nekoliko živih pisaca. Interesujući se za historiju Bosne došao sam do spoznaje da veliki broj veoma značajnih ličnosti, posebno Bošnjaka, uopće nije tretiran srazmjerno njihovom značaju koji imaju za nas a za civilizaciju uopće. Među njima su i ličnosti koje su u svom vremenu bili nosioci progresa i otvarali nove, epohalne horiznte civilizacijske svijesti i kreacije. Mi o njima malo znamo, a naše društvo još uvijek nema institucionalne temelje da bi se bavilo osobama od općeg civilizacijskog značaja, kao što su Matrakči ili Abdulah Bošnjak, a i neki naši savremenici od kulturološkog značaja su zanemareni. Zatamnjena je i uloga na primjer Ihamije ili Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, pa i Envera Čolakovića. Isto tako kapacitet aktivnih kulturnih istitucija Bošnjaka je skroman tako da nedostaju enciklopedije, studije kao i druga reprezentativna djela i angažmani koji bi osvjetljavali iz raznih uglova fascinantna djela našim blistavih umova i kreativnih umjetnika. Jednodimenzionalni osvrti obično ne dotiču suštinske sfere i pitanja kojima su se ti realizirani duhovni kvantumi bavili.
U tom smislu, zbirka “Živi plamen poezije” samo je kap u tajanstvenom moru koji čeka da bude istraženo.

Kao što ste naveli, osim ličnosti iz daleke prošlosti, nekoliko pjesama su posvećene i živim ličnostima.
Pa mi trebamo da prestanemo da robujemo ličnim predrasudima i vrijeme je da se kolektivno uzdignemo iznad limitirajućih sujeta i da kao odgovorni pojedinci za svoje kolege javno ustvrdimo da je njihovo djelo vrijedno pažnje, ako je to činjenica. U tom smislu, bez ikakve sumnje, mnogo je razloga i povoda da se reaguje jer obilje je aktuelnih djela koja zaslužuju javnu afimaciju i verifikaciju. A kolika je ta vrijednost na nekoj hipotetičkoj vječnoj skali – to možemo prepustiti vremenu da odedi i ranguje. Bošnjaci tradicinalno su rezervisani jedni prema drugima u pogledu vrijednovanja nečijeg djela za života i obično djela naših talentovanih i produktivnih sunarodnjaka se pompezno otkrivaju, po nepisanom pravilu, poslije njihove smrti, što je po mom mišljenju loše u našoj kolektivnoj svijesti i mi kao narod trebamo da uviđamo svoje slabosti i da se korigujemo. To je nesumnjivo bolje za nas nego da istrajavamo na očitim anomalijama koje su odavno prevaziđene u razvijenim društvima. Trebamo biti kao kolektiv otvoreni da, osim što olahko prihvatamo loše, ponešto prihvatimo i dobro od drugim naroda i uređenijih društava iz bližeg i daljeg susjedstva.
Pošto se bavim književnošću iz različitih aspekata ne bih se osjećao iskrenim prema poslu oko kojeg se trudim ako ne bih i drugima skrenuo pažnju na vrijednosti kreativnog angažmana, recimo, u ovom slučaju konkretno Asima Bajramovića, Denisa Dželića, Muhameda Zlatana Hrenovice, Sulejmana Aličkovića, Ibrahima Kajana i Ibriza Hodžića koji su među nama i posvećeni su afirmaciji naših književnih, umjetničjih i kulturoloških vrijednosti. Pošto sam, sticajem okolnosti, na izvoru i u prilici da svoja iskustva i spoznaje podjelim sa javnošću u vezi djela do kojih dolazim iz prve ruke - to je privilegija ali i odgovornost. Ti izuzetno vrijedni pregaoci i talentovani pisci meni su se prvo obratili kada su realizirali svoje ideja – i ako bih to sakrio od drugih ne bih se osjećao dobro. Ovako, im vraćam dug kojim su me zadužili svojim povjerenjem. To je taj teret o kojem govorim, a ta lista je duga.
Često ističem da mi Bošnjaci o sebi kadkad imamo visoko mišljenje iza kojeg nedostaju činjenice, a koje mogu proizaći samo iz kvalitetnih i časnih djela. Ne vidim razumne razloge zašto riječi o nama samima ne prate i srazmjerna djela. Dakle, vrijeme je da kao kolektiv poradimo više na samokritici jer postaje realno da tuđu objektivnu kritiku ne svatimo na pravilan način. To je veoma klizav teren i lako se gubi ravnoteža. Od takvih anomalija obično su kolektivne štete ogromnih razmjera i mogu sezati duboko u vrijeme.
Meni nije drago što je “Živi plamen poezije” konceptualno jedinstveno djelo – u sociološkom kontekstu, a o umjetničkom i kulturološkom prepuštam da drugi neko pozvan kažu svoje impresije – ako nalaze u tome smisao.

Da li su ovogodišnji “KNS Međunarodni književni susreti” postigli zacrtane ciljeve?

Ove godine smo obilježili desetogodišnjicu KNS-ovih međunarodnih književnih susreta koji su se održali osmi put. Obično okolnosti su takve da nakon iscrpljujućeg rada male grupe ljudi kažemo – ovo je posljednji put - i naravno pri tome smo krajnje ozbiljni. Međutim, vremenom promjenimo odluku i uđemo ponovo u posao koji uveliko prevazilazi mogućnosti jedne amaterske nevladine organizaciji. Ali, mi smo se odlučili da radimo na afirmaciji umjetničkog stvaralaštva i veliki broj pisca je to shvatilo i na nama je velika odgovornost koja se pretočila u misiju koja je nadrasla naše kapacitete jer je obuhvatila balkanski region. To nije bila naša želja već sudbina. Mi smo imali objavljenu jednu knjigu kada smo ušli u organizovanje prvih književnih susreta. Dakle, iz današnje perspektive to izgleda više kao legenda a ne stvarnost koju smo živjeli.
Bosna je puna čuda i ona nam se stalno dešavaju, a da bi toga bili svjesniji i da bi počeli adekvatno to da respektujemo, mislim da je potrebno da više putujemo i komuniciramo sa drugim i drugačijim – jer od toga može bit svima bolje i od koristi – i nama i njima.

Ove godine je manifestacija obuhvatila preko dvijestotine pisaca iz petnestak država i šira društvena zajednica još uvijek nema instrumente da očiglednu općekorisnu manifestaciju tretira na način dostojan društva koje sebi želi dobro. Svako poigravanje sa ovakvom manifestacijom ima dubokosežne posljedice koje ne mogu ostati iza kulise.
Međutim, nadam se da će u drugoj deceniji biti okolnosti više na strani pisaca i organizatora nego što je dosad bio slučaj.
Kada pomislim – šta bi se desilo sa književnošću kod nas, a podjednako i šire, da nismo u sve ovo ušli srcem i bezkompromisno, prođe me nelagodan osjećaj – jer je očito da su pomaci u sferi književnosti itekako vidljivi u odnosu na neke druge grane umjetnosti – kao što je likovna umjetnost, teatar, muzika, pa i film gdje je autorski izražaj u pogledu organizacije, produkcije, afirmacije i verifikacije na znatno nižem nivou. Za neke se može reći da su još u okovima jednoumlja dok se bh. književnost emancipirala u sociološkom kontekstu i kako-tako prati ritam vremena. Od svih bh. umjetnika književnici su i najproduktivniji i najprisutniji na međunarodnoj sceni ali to je djelimično i moguće zbog objektivno manje zahtjevnosti pri realizaciji finalnog djela. Ali, bez obzira na sve – nema opravdanja što su naši dramopisci, kantautori, filmski i muzički producenti i režiseri zanemareni u društvu. To je prvorazredan društveni problem dramatičnih razmjera a oko kog je podignut jedan od najsramnijih zidova urotničke šutnje.
Međutim, da bi se stvari kvalitetno mijenjale na bolje preduslov je da kao kolektiv postanemo svjesni gdje je mjesto kulture u nazadnom i naprednom društvu, a ako se rješenje bude tražilo ono će se i naći. Očito da je kultura u BiH marginalizirana a umjetnici su time žigosani. To nam ne ide u korist i dok je tako ostajemo na dnu kao društvo jer narušavamo univerzalne kriterije civilizacijskih vrijednost.
U biti problem je lociran u neznanju – a to je već veoma ozbiljna društvena devijacija, pa stoga nije ni čudo što postoji institucionalno sljepilo koje ne može da registruje jedan očit kulturološki kvantum u vidu “KNS- Međunarodnih književnih susreta”.

Prošle godine ste organizirali i likovni festival. Da li će udruženje početi širiti programski spektar i na druge umjetnosti?

Da... Tačno, pokrenuli smo i likovni festival “Svijet zvuka”. U likovnoj umjetnosti organizacija funkcioniše na drugačijim osnovama u odnosu na književnost, ali efekti su skroz drugačijeg sadržaja – i na društvo i na pojedince. Bilo bi lijepo kada bi KNS raspolagao prostorom koji bi bio adekvatan za likovne angažmane. Treba imati uvidu da mi nemamo svog prostora i da, u suštini, društvo ne interesuju naši angažmani i ostvareni rezultati. Naš rad se respektuje više i van Sarajeva i van Bosne.
Ko se malo zadubi u tu problematiku lahko će shvatiti da agresivni primitivizam nastoji okovati kultivisan duh. Međutim, LANCI ZA NEVINE – nije manir koji ima budućnost i kad-tad će vinovnici kulturoloških zlodjela - a koja nažalost u BiH nisu kvalifikovana kao kriminalna djela – biti zbog tog pitani jer neće se moći prikriti činjenice koje će ih teretiti – u vidljivom i nevidljivom svijetu, te u makro i u mikro kosmosu. Duh je van
prostoran i vanvremenski – tako da neprijatelji umjetničkih kreacija su sigurni gubitnici jer je to, na kraju krajeva, borba protiv civilizacijskih vrijednosti.
Iz istine proizilaze činjenica, a iz laži obmane – a čovjek ima mogućnost da bira kojim putem će ići, a moralni izbor determinira čovjekov karakter. Ko o tome blagovremeno ne promisli – u nevakat mu bude objašnjeno, jer postoje pravila kojima podliježe i čovjek i društvo i čovječanstvo – i to je neovisan proces od svijesti i stava čovjeka, društva i čovječanstva. Dakle, jedan dio odgovornosti je i na nama – i najbitnije je za nas da u tom pogledu budemo efikasni, a sve ostalo je manje bitno jer ne zavisi direktno od nas.
Znači, dok god se čuje glas koji osuđuje okivanje nevinih u lance vizija slobode ima smisao.

Emancipacija likovne kreativnosti od stereotipa je proces i to će potrajati, a najbitnije je da se radi i istražuju nove izražajne forme koje će osloboditi kreativnost. Sadejstvo umjetnika, nevladinog sektora i institucija društva ima dosta prostora i mogućnosti koji trebaju biti iskorištene u cilju opće dobrobiti. KNS je samo jedna od karika koje treba da je u funkciji produktivnog lanca koji će afirmisati nove kreativne potencijale našeg društva.

Da li će se KNS angažovati i na drugim umjetničkim granama?

Pa mi smo na početku svoga organizovanog djelovanje, sada već davne, 2000-te godine krenuli sa projektom muzičkog teatra i odigrali par predstava. Ta ideja još uvijek nije institucionalizirana i Sarajevu kao glavnom gradu ne služi na čast što još nema teatarsku scenu isključivo za mjuzikle. To se od regionalnog kulturnog centra očekuje i neko ko je u mogućnosti trebao bi da se ozbiljno pozabavi ovim pitanjem - a moje muzičke predstave neka i dalje budu marginalizirane iako su očito poranile par decenija u ovom vještački kreiranom duhovnom sumraku u gradu velikih mogućnosti – a koji se guši u kontaminaciji primitivizma, koj, imam osjećaj, pomalo već uzmiče pred najezdom pozitivnih reperkusija globalizma koji je u svojoj suštini nasuprot lokalizama, kulta torova i poricanja individualizma.
U tom trendu globalnih integracija vidim otvorene mogućnosti za organizacije tipa KNS-a koje danas služe za podsmijeh defektne svijesti, a sutra treba da bude u funkciji oblikovanja prepoznatljivih brendova koji će otvarati nove horizonte u komunikacijama ljudi na temelju respektovanja drugog i drugačijeg i afirmacije inovativne kreativnosti – a što jeste osnova svakog progresivnog društva.

Razgovor vodio Džabir Sedić.

Sarajevo, 31.12.2017. godine