Serijal: Iskre promjene (8)

ETIČKI, RACIONALNI I EMPIRIJSKI IZAZOVI

Piše: Ibrahim Osmanbašić

I) Oživljavanje vizije

Proces infrastrukturne konsolidacije Platforme za progres odvija se uz očekivane turbulencije, nedoumice i nedorečenosti, obzirom da se radi o novom političkom projektu koje je krenuo od početka, bez ikakvog nasljeđa – prostorija, kadrova, dokumenata, finansija i sl. – a čime bi se poslužila i izbjegla probleme koji neminovno dolaze kada se pokrene građenje političke organizacije. Nakon prve skupštine, održane 25.novembra 2018. godine, otvoren je proces formiranja općinskih organizacija a što podrazumijeva aktivnosti na terenu, među građanima, i to u svim dijelovima Bosne i Hercegovine – čime se jasno obznanilo opredjeljenje da se želi djelovati na području cijele države, a čime se ne može pohvaliti ni jedna politička stranka u BiH, bez obzira što ih ima oko 150 i što se, faktički svakodnevno, najavljuje pokretanje novih stranaka. Fragmentacija političkog prostora širi se u vidu epidemije, limitirajući programsko djelovanje stranaka na uže područje, a gdje preovladavaju partikularni i lokalni interese – što neminovno za posljedicu ima slabljenje angažmana u sferi državnih interesa i nefunkcionalnost države u cjelini. Primarno iz tog razloga, 10 mjeseci nakon održavanja izbora još uvijek nisu implementirani rezultati sa Općih izbora – na kantonalnom, federalnom i državnom nivou, a što je nedvosmislen pokazatelj neozbiljnosti političkih subjekata u BiH koji nisu dorasli izazovima pred kojima se Bosna i Hercegovina danas nalazi.

Očito da sam akt nezadovoljstva prema aktuelnim politikama ispoljen u osnivanju nove političke stranke nije doprinio riješavanju krucijalnih pitanja koja se tiču ustrojstva i funkcionisanja političkih stranaka – jer one su nosioci ukupnih društveno-političkih procesa u BiH i najodgovornije za stanjem u kojem se nalazi društvo i država. Međutim, ne bi se mogla pouzdano konstatovati da su političke stranke spremne preuzeti odgovornost – ili dio odgovornosti koji im pripada – za stanje u kojem se društvo nalazi, a koje je odavno u sferi zabrinjavajućeg, alarmantnog i deprimirajućeg. Činjenice - da zemlju svakodnevno napuštaju mladi i stručni građani; da je sudstvo izgubilo svaki oblik povjerenja i svakodnevno se blamira aferama koje svugdje u demokratskom svijetu povlače neminovne smjene; zakonodavna i izvršna vlast djeluju bez ikakve demokratske kontrole u iracionalnim okvirima kojima se već decenijama dokazani devijantni maniri koje su „neprimjerenom političkom praksom“ legalizirani i postali „uobičajeni način funkcinisanja vlasti“ – a ustvari predstavlja grubo kršenje etičkih i racionalnih normi, te najčešće produkt vaninstitucionalnih političkih dilova koji nerijetko zalaze i u vanzakonito djelovanje – sasvim je dovoljno da demotivišu i najveće patriote, koji su se borile i žrtvovale da bi država BiH uopće opstala, te da se zapitaju: „Ima li rješenja za nas?“

Svakako da za tako zapuštenu i zakompliciranu društvenu i političku situaciju – a kakva je trenutno u Bosni i Hercegovini – nije realno govoriti o jednostavnom i naprasnom rješenju koje će ekspresno od haotičnog stanja načiniti raj na zemlji. Jedina izvjesnost je u KONSTRUKTIVNOM PROCESU koji će biti beskompromisno usmjeren ka otklanjaju svih barijera koje stoje na putu uspostavljanja funkcionalnog demokratskog sistema koji će na području cijele države, i na zadovoljstvo svih njenih građana, uspostaviti pravične odnose koji omogućava prosperitet svima podjednako. Očito da aktuelne političke opcije nemaju taj cilj – već na pojedinom dijelu teritorije žele instalirati elitističke sisteme koji im omogućava ostvarenje zacrtanih parcijalnih interesa, dok istovremeno nemaju nikakav oblik srazmjernog konstruktivnog angažmana na rješavanju pitanja od općeg interesa i funkcionisanja društva i države kao cjeline.

Svakako da se ta krucijalna anomalija političkih subjekata može podvesti po pojam NEDOSTATKA VIZIJE Bosne i Hercegovine kao prosperitetnog društva i funkcionalne države – a što nužno proizilazi iz nedostatka etičkog kapaciteta i racionalnih preduvjeta za vođenje tako složenih angažmana, te izostanak volje da se društvena i politička empirija Bosne i Hercegovine stavi u konstruktivnu fukciju u cilju prevazilaženja stanja u kojem se kolektivno nalazimo.

Pred svom tom problematikom nalazi se i Platforma za progres te je otvoreno pitanje kako će se tokom konsolidirajućeg procesa pri gradnji infrastrukture odnositi prema etičkim, racionalnim i empirijskim izazovima. Praktičan odgovor kroz etape svog djelovanja na terenu Platforma će determinirati svoj politički kvantum – iz kojeg mogu proizaći samo oni angažmani za koje postoje potencijane mogućnosti, a što podrazumijeva praktičnu dosljednost da se riječi pretvore u djelo, tj. planirani programi realiziraju sukcesivno kroz konkretne projekte – a što će u širem kontekstu značiti strateško opredjeljenje; implementacija izbornih programa –  a što podrazumijeva angažmane kadrova koji su sposobni da u postojećim društveno-političkim odnosima u BiH mijenjaju opće stanje na bolje i ostvaruju pozitivne pomake koje donose prosperitet građanima i motivišu ih da se i sami uključe u procese koji krajnje ishodište imaju u radikalnim promjenama u bh. društvu jer je to jedini put općeg prosperiteta u BiH.

Ostrožac / Cazin

II) Etički izazovi

Sa urušavanjem univerzralnih vrijednosti kao mjere općih društvenih vrijednosti neminovno dolazi do moralnih devijacija što sa sobom nose najteže društveno-političke pošasti koje stvaraju negativan i demotivirajući društveni ambijent u kojem građani zapadaju u apatiju i traže način da napuste zemlju. Obzirom da je korupcija zahvatila sve nivoe vlasti i dominira gotovo svim institucijama u BiH -  jasno je da je odsustvo moralnog kodeksa temeljni izvor problema u bh. društvu, a odakle se lančanom reakcijom problemi distribuiraju u sve pore društva, tako da je institucijalna tromost i neefikasnost nužna posljedica, dok kod građana narasta nezadovoljstvo i odbojnost prema zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti – koji su očito umreženi i štite jedni druge od odgovornosti. U vitalnim sferama to se svodi na javašluk u postupanju sudske vlasti prema očitim nezakonitim radnjama koje su opće poznate javnosti. Svakako da u tim sferama, kada zakažu istitucije, područje je odgovornosti međunarodne zajednice – ali je poznato da oni ne žele da se miješaju iako imaju mandat i ingerencije – i insistiraju da građani preuzmu inicijativu. Koliko je taj stav međunarodne zajednice u BiH etičan nije predmet ovog uvida, ali je jasno da mi sami moramo rješavati svoje probleme i da to niko neće za nas uraditi. Dakle, samo proaktivnim odnosom prema problemima u društvu građani se mogu nadati da će BiH biti uređena kao pravedna, prosperitetna i funkciona država.

Ako se analizira funkcionisanje političkih organizacija u BiH, bez obzira što je njihov broj nesrazmijerno velik u odnosu na broj stanovnika, dijagnostika je gotovo identična – stranački funkcioneri su uglavnom lišeni odgovornosti, za njih nisu obavezujući dokumenti stranke niti odluke organa, već se te norme nameću isključivo članstvu, a isključivo se koriste da bi se aktuelne strukture obračunale sa unutarstranačkom konkurencijom. Manipulatorski odnos rukovodstva političkih stranaka prema obavezujućim dokumentima, pravilnicima i odlukama u cilju ostvarenja interesa elitističkih grupa koje nastoje staviti pod kontrolu sve vitalne funkcije i organe u stranačkoj hijerarhiji nužno proizvodi tenzije, amonizitete i krize koje se obično završavaju tako što najviši organ vrši rezove, a zatim čiske svih onih koji u principu „drugačije misle i djeluju“ u odnosu na one koji su ovladali stranačkim polugama moći. Obično se stranačke centrale nemilosrdno obračunavaju sa rukovodstvom lokalnih organizacija – najčešće odluke su raspuštanje Općinskih odbora i uvođenje Povjerenstva, dok se uže rukovodstvo obično sankcioniše najtežim mjerama, kao što je isključenje iz stranke. Tada se obično na „spektakularnim“ pres-konferencijama obznanjuje formiranje nove stranke. Tako su obje frakcije „do kraja izgurale svoje“, proglašavaju uspjeh, smješkaju se pred kamerama – a dugoročno su oslabili opciju u koju su se do jučer zaklinjali i od preko koje su ostvarivali egzistenciju, te u društvu zakomplikovali situaciju sa još jednim unutarstranačkim konfliktom i fragmentiranjem ionako usitnjene političke scene u BiH.

Sigurno da osnivanje novih političkih stranaka je pozitivno ako se formira nova politička opcija koja će unijeti nove vrijednosti na političku scenu – a ne da nastavi raditi po istoj matrici zbog koje su i sami napustili matičnu stranku. Međutim, nepisano pravilo u BiH je da kada visoki funkcioneri formiraju novu stranku oni obično koriste još rigidnije metode i daleko više suzbijaju demokratske slobode i centraliziraju stranačku moć, tako da je pored tolikog broja „nezadovoljnika“ teško naći opciju koja je uvođenjem većeg nivoa transparentnosti u svom djelovanju prevazišla matičnu stranku. Postoji par neslavnih primjera gdje su određeni „spektakularni“ raskoli kratkoročno donijeli prevagu nad matičnim opcijama, ali se vremenom redovno ispostavljalo da je za etabliranje efikasne političke opcije potrebna vještina koja stoji iznad afektnih reakcija trenutno popularnih ličnosti.

Bh. politička scena je veoma bogata negativnim primjerima gdje je lakomislenost i nekompetentnost vodećih stranačkih kadrova dugoročno imala negativne posljedice za društvo u cjelini jer se usitnjavanjem političke scene sve više otvarao prostor za neetičko djelovanje neodgovornih pojedinaca koji su zbog zadovoljavanja ličnih interesa redovno omogućavali ostanak na vlasti strukturama koje su bile spremne da ulaze u sve vrste malverzacije radi zadržavanja pozicija. I današnji sazivi zakonodavnih tijela, a ponajviše na lokalnom nivou, formirani su uz podršku „preletača“ koji su na sraman način zloupotrijebili povjerenje glasača, te sami sebe žigosali kao osobe koje ne poštuju etičke principe niti imaju ikakvih moralnih obzira prema društvu koje im je omogućilo sve blagodati i privilegije kojima se nesavjesno koriste. Odnos prema takvim osobama, a koje su javno verifikovale svoju neprincipijelnost i neetičnost, uveliko će determinirati budućnost Platforme kao političke organizacije – jer postojanje ili nepostojanje uređenog i sistemskog odnosa prema negativnoj društveno-političkoj empiriji znači primarno racionalan, konstruktivan i proaktivan odnos prema našoj društveno-političkoj realnosti, a što sigurno neće promaći glasačima kojima je ETIČKI KRITERIJ uglavnom primaran pri opredjeljenju kome će dati povjerenje.

Nadalje, obzirom da Platforma u svojim temeljnim dokumentima ima ETIČKI KODEKS kao obavezujuću normu za svoje članove, a posebno predstavnike u hijerarhiji pokreta, svakako da se kroz proces konsolidacije infrastrukture i aktiviranjem većeg broja članova javlja potreba za etičkim normama koje će održavati ponašanje i djelovanje istih u okvirima koji će motivirati aktiviste a ne producirati kontra efekte – čiji će epilog biti demotivacija i nepovjerenje sa ishodištem u definitivnom odlaskom. Veoma je bogato negativno iskustvo na bh. političkoj sceni gdje je veliki broj stranačkih aktivista doživio razočaranje i napustili su matičnu stranku isfrustrirani baš iz razloga što je nepostojanje etičkih normi omogućilo da manjina nameće volju većini, tj. da se neodgovorni pojedinci zloupotrebama okoriste vrijednim i kreativnim angažmanima članstva. Posljedice su uvijek iste -  pošto izostaju sankcije za zloupotrebu funkcije stranku napušta izmanipulisano i razočarano članstvo, a na šta se preventivno može djelovati isključivo afirmacijom putem etičkih normi koje treba da utiču na regulaciju ponašaja članova i funkcionera Platforme, te usmjeravanje ka produktivnom i efikasnom djelovanju pojedinaca, timova i organa, a time i cjelokupne Platforme kao političke organizacije.

Dakle, odgovornim, racionalnim i inventivnim odnosom prema etičkom faktoru u ukupnoj organizaciono-funkcionalnoj šemi Platforme u praktičnom djelovanju se otvara realna mogućnost dostizanja KVALITETA kao propagiranog ideala u unutrašnjem organizovanju i javnom angažmanu.

Konjic

III) Racionalni izazovi

Politička pragma je bez sumnje dinamičan angažman koji nije jednostavno sagledati, koordinirati i držati u zadovoljavajućim optimalnim okvirima jer su otpori izvjesni po svim pitanjima i nivoima – u unutrašnjem i vanjskom kontekstu. Racionalan odnos prema političkoj praksi podrazumijeva uspostavu sistema koji je sposoban da obezbijedi efikasno funkcionisanje – a što znači ostvarenje planova i zacrtanih ciljeva, uz zadovoljstvo članstva i uspjeh u javnosti. Dakako da to nije moguće ostvariti u praksi ako ne postoji ODGOVORNOST članova političke organizacije prema ukazanom povjerenju. Obzirom da pojam „odgovornosti“ spada u vitalnu karakterizaciju i svojstvo političke organizacije neophodno je obezbijediti da kroz cijeli sistem cirkulira imperativ odgovornog odnosa prema povjereni funkcijama i zadacima, a što neminovno implicira uspostavu MEHANIZAMA KONTROLE koji će imati nadležnosti preispitivanja i procjenjivanja individualne i kolektivne (radnih tijela i organa) odgovornosti, dakle, dodjeljivanje nagrada i izricanje sankcija: za učinjeno ili neučinjeno.

Bez daljnjeg da je „pitanju odgovornost“ fokusna tačka od koje zavise temelji političke organizacije – njena funkcionalost i produktivnost – a time i javni dignitet i kredibilitet, tj. aktuelni, konstitutivni odnosi, kao i budućnost te političke organizacije i rejting kao opcije u općoj političkoj konstalaciji društva. Može se reći i da je to, na neki način, tabu tema na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini, i da pored izrazito velikog broja političkih subjekata, kao i brojnih organizacija koje su indirektno involvirane u politički život u bh. društvu, premalo se govori i raspravlja o pitanju političke odgovornosti u BiH. Prije svega treba se zapitati – zašto je u BiH stvoren takav ambijen da se non-stop neko javno okrivljuje za neke neprimjerene radnje, da se često, reklo bi se, deklarativno traži nečija odgovornost, ali se suštinski ne naglašava – o kakvoj se odgovornosti konkretno radi, te ko bi trebao da pokrene to pitanje odgovornosti na legalan i transparentan način, te koje su to adekvatne sankcije i kako ih donijeti i implementirati u praksi, i naravno u kom vremenskom okviru? To bi u osnovi podrazumijevalo racionalan odnos prema pitanju odgovornosti – i Platforma ne bi smjela da se u startu prihvati aktuelan iracionalan odnos prema „pitanju odgovornosti“, niti u verbalno-teoretskom niti u praktičnom kontekstu, a što je uhodana matrica koja kontinuirano zapljuskuje javni prostor sa svih strana. Izaći iz kandži iracionalizma u bh. kontaminiranom društvu nije jednostavan akt koji je pitanje samo dobre volje pojedinca ili neke odluke organa – već opredjeljenja da se ne dozvoli da sve ono što jeste balast društva i institucije ne bude prihvaćeno „kao stvar po sebi“ koja se bespogovorno treba prihvatiti kao takva. Pristanak nove političke opcije da djelovanju u okvoru aktuelnih društvenih iracionalizama znači odricanje od svega onoga što bi moglo da unese promjenu u bh. društvu, a to praktično podrazumijeva da političke organizacije većinu svoje energije troše na bavljenje samim sobom, tako da ostaju bez snage i kapaciteta da se na adekvatan način bave nagomilanom problematikom u društvu i državi.

Dakle, trezven i raconalan pristup neke političke opcije prema „pitanju odgovornosti“ jasan je indikator o kapacitetima i dometu u pogledu unošenja novih i pozitivnih trendova u potonulo i zapušteno bh. društvo gdje dominira politička neodgovornost prema kojoj ne postoji adekvatna i kostruktivna praksa.

Novo Sarajevo

IV) Empirijski izazovi

Društveno-politički empirijski izazovi primarno podrazumijevaju pitanje opstanka ili kolapsa određene političke opcije – jer praktikovanje iskustva u širem kontekstu na relaciji od sopstvenog, preko drugih do općeg najdirektnije se odražavaju na funkcionalnu učinkovitost na pojedina i ukupna pitanja, u kratkoročnom i dugoročnom kontekstu. Bosna i Hercegovina kao hiljadugodišnja multietnička i multikulturalna društvena supstanca obiluje regionalnim, epohalnim, pa i civilizacijskim specifičnostima – a što je istovremeno svojevrstan zahtjevan društveno-politički sadržaj koji traži visok nivo kapaciteta da bi kroz znanje i razumijevanja bilo moguće adekvatno i prihvatljivo ostvarivati političku praksu koja bi respektovala ukorijenjene specifičnosti i bila u ovdašnjem duhu i tradiciji koji prožima ukupan život u bh. društvu i državi Bosni i Hercegovini. U suštini, institucionalni problemi se svode na zalaganje za harmonični suživot u različitosti u svim dijelovima BiH ili negiranje istog radi ostvarivanja lokalnih privilegija na štetu društva kao cjeline. Historijsko iskustvo kaže da je Bosna i Hercegovina jedino moguća kao multietnička i multikulturalna država u kojoj će svi njeni građani uživati ista prava i mogućnosti. Samo argumentovanom i dosljednom politikom koja uvažava takvu BiH – kao složenu tvorevinu - moguće je pokreniti integrativne procese koji bi otvarali mogućnost prosperiteta svima na cijelom prostoru države BiH.

Platforma za progres, a koja je promovisala baš takve programske principe, stoji pred emirijskim izazovima u pogledu praktične implementacije zacrtanih ciljeva, a što, obzirom na snažne otpore koji se ispoljavaju kroz veoma jake etno-nacionalne politike što nastoje ostvatiti etničke zakonske i teritorijalne eskluzivitete, a time izvršiti svekoliku podjelu Bosne i Hercegovine, učiniti je nefunkcionalnom, sa krajnjom namjerom njenog brisanja sa karte Evrope i svijeta.

Za političku, demokratsku i institucionalnu borbu protiv moćnih protivnika za uspješnu i prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu neophodno je funkcionalna, disciplinovana, kvalifikovana i inventivna politička ogranizacija koja bi pored lošeg institucionalnog okvira i vaninstitucionalnog spletkaranja uspjela opstati, istrajavati i biti efikasna u legalnom angažmanu za reformske procese, obnovu privrede, završetak tranzicijskih angažmana i vođenje evro-atlantskih procesa. Preduvjet utemeljenog otvaranja velikih priča o dobro poznatim vitalnim društvenim pitanjima bh. društva i države BiH je učiniti djelokrug Platforme poželjnim za sve one koji nose u srcu svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu – u matici i dijaspori – jer samo sinergijom domaćih i dijasporskih potencijala i resursa, kako materijalnih, tako i duhovnih, moguće je voditi svrsishodnu i efikasnu demokratsku borbu za prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu.

 

Breza

V) Politički pragmatizam

Dakle, Platforma za progres da bi ostvarila svoju misiju u davanju konstruktivnog doprinosa u staranju pozitivnog društveno-političkog ambijenta u bh. društvu koji bi vodio sukcesivnom prevazilaženju postojećih društvenih blokada, sa ciljem ulaska u Evropsku uniju i NATO savez, neophodno je da vodi računa o svim segmentima unutrašnjeg ustrojstva i programskog djelovanja da bi kreirala organizacionu hijerarhiju koja bi bila efikasna u aktuelnim društveno-političkim prilikama u BiH. Pri tome treba imati na umu da nije moguće da politička opcija bude programski efikasna u društvu ako nema efikasne regulatare za otklanjanje  unutrašnjih devijacija i slabosti.

Stoga odnos Platforme prema etičkim, racionalnim i empirijskim izazovima – kako u fazi infrastrukturne konsolidacije, tako i općenitu u funkcionisanju kao političke organizacije – jasni su indikatori koji svima zainteresovanim ukazuju na suštinske odnose koji je karakteriziraju i profiziraju na bh. političkoj sceni.


Sarajevo, 27.7.2019.god