USMENO PJESNIŠTVO BOŠNJAKA - Enes Kujundžić
Ovaj tekst predstavlja izbor fragmenata iz uvoda u knjigu Enesa Kujundžića "Narodna književnost Bošnjaka"

 

Avdo Međedović

Narodna književnost Bošnjaka dio je njihovog ukupnog duhovnog nasljeđa koje je, sa promjenljivom srećom, bilo sakupljano i istraživano naročito krajem devetnaestog i u prvoj polovini dvadesetog stoljeća često i bez atribucije imena naroda kome pripada. Promjenljive društveno-političke okolnosti, opća nesigurnost, povremeni genocidni pogromi nad pripadnicima ovoga naroda utjecali su na to da ovaj segment sveukupnih civilizacijskog habitusa Bosne i Hercegovine zadugo ne bude prihvaćen kao prirodna i sama po sebi razumljiva kulturološka i naučna činjenica.

Uprkos čestim i upornim osporavanjima, koja traju već više od jednog stoljeća, živjela je ta tradicija često u najvećoj mjeri zahvaljujući svojim prenosiocima u okrilju bošnjačke familije čiji duh solidarnosti ju je održao na okupu sve do danas. Objavljivanje Narodnog blaga (Sarajevo, 1887) Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka u Sarajevu označilo je prekretnicu u prihvatanju i afirmaciji vlastite narodne tradicije od strane jednog Bošnjaka.<1>Pojava ovoga djela nije ostala bez odjeka kod kulturnih poslenika iz bošnjačkog naroda što će posebno doći do izražaja prilikom pokretanja lista Behar dvije decenije kasnije - tačnije 1900. godine.Rast naučne i stručne literature na temu narodne književnosti u Bosni i Hercegovini, iako bez posebne institucionalne potpore, karakterističan za sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća doprinio je njenoj afirmaciji i izvan uskog kruga stručne javnosti i otvorio pitanje njenog većeg prisustva u savremenim medijima i univerzitetskoj nastavi.

Svakako da nove društvene pojave, kao što je rastuća uloga mas-medija (radio i televizija i u novije vrijeme, elektronska pošta - Internet) u svakodnevnoj komunikaciji među ljudima, poruke i programi koje oni distribuiraju imaju dalekosežne posljedice za status ovoga vida kulturne baštine kako bošnjačkog naroda tako i kulture Srba, Hrvata i Jevreja sa kojima Bošnjaci dijele zajedničku sudbinu u Bosni i Hercegovini i na širem prostoru Jugoistočne Evrope.

Na sonovu onoga što je do sada prikupljeno i istraženo može se zaključiti da sačuvani korpus bošnjačke narodne književnosti reflektira kako raznolikost njenih oblika tako i bogatstvo njenih sadržaja. U njoj srećemo kako pojedinačna djela tako i njihove raznorodne skupine od kojih su neke oblikovane stihom (lirske pjesme, romanse balade i korpus epike) i druge prezentirane u prozi predstavljene bajkama, novelama, šaljivim i drugim kraćim pričama, predajama, hićajama i na kraju prilično rijetkim primjerima narodne drame.<2> Dostupnost sačuvane građe o kojoj je riječ, kako za istraživače tako i za običnog čitaoca je, nažalost, veoma ograničena zbog uništavanja biblioteka i bibliotečkih zbirki tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. Dodatni razlog zato je i opća, skoro poslovična nebriga, što prati ovu vrstu narodne kulture Bošnjaka o kojoj se vrlo malo zna iako su njeni estetski dometi već odavno identificirani od ozbiljnih istraživača književnosti unutar i izvan granica Bosne i Hercegovine.

Širenjem pismenosti narodna književnost nastavlja svoju autonomnu egzistenciju i to u onim slojevima društva koji za njom imaju potrebu. Umjetnička poezija u znatnoj mjeri nastajala je na osnovama usmenog pjesništva, iz njega je prihvatila prethodno izgrađeni jezik, motive, slike, simbole i tehniku. Mnogi veliki književnici za svoja umjetnička ostvarenja su našli podsticaja u djelima narodnih stvaralaca, između ostalih to su velikani Šekspir, Gete, Puškin i drugi, a u nas su to primjerice Ćamil Sijarić, Derviš Sušić i dr.

Usmeno-književne tvorevine koje vode porijeklo iz daleke prošlosti i danas podsjećaju da se u specifičnim prilikama slušaju određene pjesme ili bajke, pričaju i slušaju predaje i legende, kazuju poslovice, odgonetaju zagonetke i tome slično. Improvizacija je jedna od osnovnih karaketristika narodne epike. To se potvrđuje i u činjenici da kazivač stalno mijenja, skraćuje ili produžava svoju pjesmu, a pri tome najveću šansu da se ponovo nađu u sadržaju njegove umjetnine imaju takozvana tipična ili stajaća mjesta. U tome su neka od ovih mjesta tipičnija za jedne pjevače nego za druge. Određene posebnosti pojedinih kazivača dovode do toga da su za neke karakteristični, na primjer, pobožnost, ili humor, a za druge patetika, lirizam ili pak opširni opisi i slično. Matija Murko je početkom 20-tog stoljeća na primjeru pjevača Bećira Islamovića iz Bihaća ustanovio da su u njegovim pjesmama koje je izvodio u kasnijem razdoblju svog života primjetne brojne izmjene za razliku od onih koje je kazivao zapisivačima Matice hrvatske nekoliko desetljeća ranije. Na to su po svoj prilici najveći utjecaj imale izmijenjene okolnosti pod kojima su pjesme drugi put izvođene.

Isto tako u svome pjevanju i pričanju narodni umjetnik često pribjegava pretjerivanju tj. upotrebljava hiperbola. Naime, vrlo teško je vjerovati da 50 dobro naoružanih i po broju spremnih momaka nastrada od ruke jednog jedinog junaka kako je to, na primjer, navedeno u tekstu pjesme Ženidba Smailagić Mehe Avde Međedovića (1987). Pažnju privlači i činjenica da takva pretjerivanja ne nailaze na protivljenje slušalaca nego im se čine prirodnim i nesumnjivo umjesnim. U usmeno-književnim tvorevinama se izdašno rasipa srebro i zlato, često se glavna heroina pjesme vozi u "kočiji od zlata" itd.

U Bosni i Hercegovini osim individualnih nastojanja posebno karakterističnih za drugu polovinu devetanestog stoljeća, institucionalni rad na prikupljanju i obradi materijala i istraživanju i publikovanju tema iz bosanskohercegovačkog i bošnjačkog folklora i narodne kulture općenito započeo je osnivanjem Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. godine. Rezultati rada saradnika ove institucije redovno su objavljivani u njegovom časopisu Glasnik, posebno u seriji za etnologiju koji izlazi i danas. Tokom trogodišnjeg rada kratkotrajni Institut za proučavanje folklora osnovan u Sarajevu 1952. godine uspio je putem svog Biltena da fokusira pažnju na neke aspekte narodne muzike, igre, narodnih običaja, usmene književnosti i narodne kulture općenito.

U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine danas postoji FAZM - Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja, koji čuva ne samo etnomuzikološku nego i bogatu građu govornog folklora. Za sada, folklor kao akademska disciplina nije još stekao pravo građanstva na sarajevskom pa ni drugim bosanskohercegovačkim univerzitetima.

***
Okolnosti pod kojima je nastala najpoznatija bošnjačka lirska pjesma -sevdalinka, ostvarile su se tokom prvih stoljeća osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini i susjednim krajevima. Plodonosno tlo za njenu pojavu nudila je atmosfera razuđenog društvenog života, koja je karakterisala bosanske gradove u procvatu sa njihovim bazarima, trgovima, čaršijskim ugođajem, u vremenu koje je jedan savremeni historičar, govoreći o našem glavnom gradu Sarajevu u šesnaestom stoljeću, nazvao "zlatnim dobom". Najranija do sada poznata vijest o ovoj bošnjačkoj lirskoj pjesmi, kako u predgovoru svoje Antologije bošnjačke usmene lirike (Sarajevo, 1997, 5-8), ističe Munib Maglajlić potječe iz XVI stoljeća, a vezana je za povijest o nesretnoj ljubavi izmedu Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije iz porodice Vornić iz Splita. Mada nije sačuvana u posve izvornom obliku, ljubavna pjesma kojom se zaljubljeni mladić, obraćajući se dragoj, oglasio na splitskom pazaru - na temelju ljetopiščevih zapisa i uz pomoć prepjeva hrvatskog pjesnika Luke Botića - sa dosta pouzdanosti može se zaključiti da pripada usmenoj tradiciji čije su lirske tvorevine do konca proteklog stoljeća naovamo označavane terminom sevdalinka.<4>

O tradiciji pjevanja sevdalinke u prošlosti Bosne imamo svjedočanstvo i u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije koji o tome kaže: "U 1194 (1780/81) godini je jedna skupina mladih kadija-efendija: Hadžimusić (Hacimusazade) Abdulah-efendioka, Alikadići (Alikadizadeler), muftijin zet Kurevija (Kurevizade), Ćemerlić (Ćemerlizade), Pinji (Pino-ogli), Abdurahman i Salihaga, Lutfulah Ćurčić (Kurkizade), Mutevelić (Mutevelizade), Sulejman Ablagija, Ismail Handžić, Dukatar, Fazlagić, Cigić i drugi - njih sedamnaest na broju, priređivalo po dogovoru dva puta sedmično sohbet-halve, na kojima su prisustvovali i ćehaja mehkeme, mulini sinovi, Isabeg i još nekoliko njihovih poznanika i prijatelja. Ukratko, tu bi se postavilo po sedam sofri, na kojima je bilo po dvadeset do trideset sahana raznih jela, sviralo bi se uz naj, pjevale bi se sevdalinke i zametale razne šale, a za sve ovo trošilo po 40-50 groša".<5>

Nastala u bliskoj vezi sa načinom života u određenim gradskim sredinama osmanskog doba Bosne pa sve do u dvadeseto stoljeće, sevdalinka je u brojnim primjerima zapamtila imena niza ličnosti, najčešće djevojaka i mladića zbog svoje ljepote, raširivši glas o tome u formi lokalne hronike u područja daleko izvan sredine u kojoj je prvobitno nastala.

Bujanje gradskog života i sohbetska druženja koja je, kako je to živopisno u svome Ljetopisu prikazao Bašeskija pratila pjesma i muzika, s druge strane su omeđavali precizno utvrđeni kanoni socijalnog ponašanja. To je dovodilo do specifičnih formi ljubavnog komuniciranja koje su uvjetovale izvjesna ograničenja u susretanju zaljubljenih često prisiljenih da se koriste uslugama posrednika posebno za prenošenje poruka i ugovoranja mjesta i vremena susreta. To u ostalom nije bilo strano ni protagonistima epske pjesme. Usredsređivanje na ljubavna iščekivanja, te složeni odnosi nametnuti društvenom zbiljom, u kojoj ženi svi putevi nisu bili baš otvoreni, stvaralo je više nego pogodno tle za bujanje lirike prepune čežnje, očekivanja i pritajenih nadanja. Ova pjesma je zapamtila atmosferu ašikovanja ispunjenu zapamćenjima o istaknutim djevojkama i momcima kojima se ime za njihovu gizdavost i ljepotu sačuvalo u razdoblju znatno duljem i na prostoru znatno širem nego što se to moglo očekivatni zbog epizodičnosti uloge u sredinama iz kojih su potjecali.

Brojne su, dakle, sevdalinke sa lokalnim obilježjima u kojima su opjevane glasovite ljepotice i mladići u koloritu bosanskih mahala i živopisnosti kasaba i gradova. Od sokaka Atmejdana preko Tašlihana, Varoši, Bistrika, Vratnika, Trebevića, Latinluka, Morića-hana, do prostranstva Dženetića avlije, te bujnosti Bakarevića bašče, trepere i danas melodije pjesama, podsjećajući na davno zapretene događaje i ljudske sudbine. Sevdalinka je opjevala Banju Luku, Mostar... Svi znamo za Gornju Tuzlu, kako ju je opasala guja i pod kojom se zeleni meraja, Livno sa dvorima Firdus-kapetana, Travnik zapaljen okom djevojačkim, Gradišku na Savi sa njenim pehlivanima, Višegrad sa nezaboravnom ćuprijom, Gradačac sa ožalošćenom hanumom Husein-kapetana Gradaščevića, itd. Najveći broj lirskih narodnih pjesama izražava određena osjećanja i raspoloženja, prikazuje sažeto kakav događaj, neke se javljaju u formi dijaloga. Možda se definiranju sevdalinke, odnosno njenom poetsko-lirskom određenju, najviše približio književni kritičar Muhsin Rizvić:"Po svom poetskom karakteru sevdalinke imaju u sebi ponešto od bitnosti balade, njenu zamračenu tragiku bolnog osjećanja koje je ostavio neki povod ili događaj. Razlika je u tome što sevdalinka nema radnje u njenom izrazitom razvoju i dinamičnom toku, nego samo u podsvijesti događaj-zgodu, u njegovoj punoj sažetosti i prostranosti, više kao povod i rezime, iz koga se izvija ono bitno - ljubavni uzdah, kao sudbonosni lirsko - erotički ishod. Ili ona pokazuje samo preživljavanje događajnog ishoda, bitnog fragmenta događaja, onog koji nosi puni emocionalni, lirski potencijal i rezultira vapajem, jaukom čežnje i ljubavnog bola. Zato je sevdalinka, u stvari lirski monolog žene, koji na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njenog vlastitog osjećanja kao rezonanse i kao komentara ljubavi i života."<6>

Sevdalinka je plodotvorno odjeknula i u lirici bošnjačkih pjesnika dvadesetog stoljeća. Među njima, njome su bili posebno inspirisani Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Osman Đikić, Hamza Humo, ali i Ahmed Muradbegović, Hamid Dizdar i Selver Pašić.

Dokumentarnu osnovu za izučavanje bošnjačke lirske poetske tradicije danas uključujući njene tekstološke i muzikološke aspekte, a posebno sevdalinke kao njene najreprezentativnije vrste čine rijetka izdanja, ili samo tekstova pjesama ili izdanje tekstova uz njihove notne zapise. Takav primjer predstavlja danas već veoma rijetka zbirka naslovljena Sevdalinke: Izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike (Sarajevo, 1944. koju je pripremio Hamid Dizdar). Dodatni primjer predstavlja izbor 75 tekstova pjesama sa njihovom muzičkom transkripcijom pod naslovom Serbo-Croatian Folk songs (New York: Columbia University Press, 1951) koju su priredili Bela Bartok i Albert Lord. Ovdje treba pridodati kasnije izdanje pjesama u četiri knjige pod naslovom Yugoslav Folk Music (New York: State University of New York Press, 1974) koje također potpisuju Bartok i Lord, a koje je bazirano na tekstualnoj i etnomuzikološkoj građi koja se čuva u Milman Parry kolekciji na Harvardskom univerzitetu (vidi web stranicu:www.fas.edu/mpc). Periodu poslije drugog svjetskog rata pripadaju i četiri knjige Vlade Miloševića naslovljene Bosanske narodne pjesme (Banja Luka: Muzej Bosanske krajine, 1954-1964). Značajnu usmeno-književnu građu, u kojoj je dominantno prisutna lirska pjesma, dugi niz godina sakupljao je Alija Nametak i dio toga objavio u knjizi Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana (Sarajevo: vlastito izdanje, 1970). U novije vrijeme Muhamed Žero je pripremio i izdao knjigu pod naslovom Sevdah Bošnjaka, 430 sevdalinki sa notnim zapisima (Sarajevo: Ljiljan, 1995, 450 str).

Inače kao forma međuljudske komunikacije izrazitih umjetničkih kvaliteta, danas je sevdalinka skoro potpuno potisnuta sa javne scene. U programima mas-medija na radiju i televiziji praktično je ignorirana i dovedena do pred zatvorena vrata. Pri tome je agresivno sve više potiskuje nešto što se popularno imenuje kao novokomponovana odnosno turbo-folk muzika čiji su socijalni kontekst, i geneza nastanka potpuno različiti od okolnosti i sredine u kojima se rađala i živjela sevdalinka. Tu se, zapravo, radi o potpuno različitim muzičkim oblicima, čiji se estetski dometi teško mogu dovesti u istu ravan. Istina, u posljednje vrijeme ima znakova oživljenog interesa da se sevdalinka kao popularna umjetnička forma predstavi u novome ruhu, a osloncem na njenu tradicionalnu osnovu uz korištenje tehničkih mogućnosti koje danas pružaju elektronski muzički mediji.

***
Pjesma označena kao balada ukorijenjena je u usmenoj književnosti Bošnjaka već stoljećima. Najpoznatija među njima je svakako Hasanaginica, koju je putopisac i prirodoslovac Alberto Fortis, na bosanskom jeziku naporedo sa talijanskim prijevodom pod naslovom "Xaloszna pjesanza plemenite Asan - Aghinize," objavio u prvom tomu svoje knjige Viaggio in Dalmazia (Venezia, 1774. str. 98-104). Ova balada je, zahvaljujući prijevodima na talijanski A.Fortisa, zatim na njemački J.W.Goethea, te Waltera Scotta na engleski jezik, ne samo uvela usmenu narodnu književnost Bošnjaka u kulturne krugove Evrope, nego je bila preteča sličnih primjera iz drugih književnosti sa širih južnoslavenskih prostora. U povodu 200-te godišnjice njenog objavljivanja Alija Isaković je objavio značajan zbornik građe naslovljen Hasanaginica 1774-1974 (Sarajevo, 1975) posvećen ovoj znamenitoj pjesmi.<7>

Najstariji zapisi bošnjačke balade nalaze se, koliko je do sada poznato, u Erlangenskom rukopisu, zbirci pjesama koje su bilježene oko 1720. godine. Ne zna se tačno put kojim je pet bošnjačkih balada, koliko ih ima u ovom rukopisu, prešlo do konačnog fiksiranja u tekstu zbornika koji je 1913. godine pronađen u Univerzitetskoj biblioteci u Erlangenu.

Balada je forma usmene pripovjedne pjesme, koja se u Evropi razvila u srednjem vijeku. Njen naziv dolazi od provansalskog izraza ballar, što znači igrati. Ovaj tip usmene pjesme, po svojim karakteristikama razlikovao se ovisno od mjesta i vremena nastanka, ali njegove specifične osobine ostajale su ipak konstantne i po svemu sudeći fundamentalne. Balada je pripovijetka koja se pjeva.

Pišući o poetičkim odlikama bošnjačke balade, Munib Maglajlić ističe da je za ovu pjesmu karakterističan ravni napjev, u kojem se prepliću islamski utjecaji sa zatečenom starobosanskom osnovom. Oblikovana je najčešće desetercem, te simetričnim i nesimetričnim osmercem i trinaestercem a po duljini može imati od petnaestak do dvije stotine stihova. Što se tiče njenih kompozicijskih svojstava ukazuje na mogućnost poređenja junaka usmene balade sa junacima drame u pisanoj književnosti, upravo zbog toga što i usmenu baladu i dramsko djelo karakterišu stanovita napetosti koje proističu iz suprotstavljenih htijenja pojedinih zastupljenih ličnosti. Slično kao u drami i u baladi se kompozicija razvija u pet idealno zamišljenih etapa dramske radnje:ekspozicije, zapleta, kulminacije, peripetije i raspleta, našavši se u raskoraku između vlastitih ideala i često bešćutne zbilje.<8>

U velikom broju sačuvanih primjera srećemo se sa temom sukoba htijenja glavnih protagonista i okoline koji se u raskoraku između žuđenog ideala i bešćutne zbilje, razrješava najčešće tragičnim krajem glavnog junaka. Teme,odnosno sižei balada sreću se u sačuvanim zapisima u bezbroj varijacija. Česte su balade sa temom izdaje kakva je na primjer "Pjesma o pogibiji Hifzi-bega Đumišića", zatim o nesretnim zaljubljenicima koji smrću okončavaju svoju ljubav, o majki - bezdušnici koja žrtvuje sina zarad ljubavnika, ali koga sin ipak uspijeva usmrtiti, o odanom momku koji i u mezaru žali "jedinu u majke", o snahi koja tankoćutno sprječava griješnu nakanu djeverovu, mladiću koji stradava od djevojačkog uroka.

U svom eseju naslovljenom kao "Hasanaginica: Prilog proučavanju usmenih balada" Hatidža Krnjević-Dizdarević ukazala je na neke osnovne karakteristike ove usmene narodne pjesme:

"Hasanaginica je balada u kojoj je radnja suštinski uslovljena neobičnom prirodom sukoba. To je balada u kojoj je sukob podvostručen. Hasanaga je u sukobu sa ženom ali i sa samim sobom, kao što je to u manjoj mjeri i Hasanaginica. Unutarnji sukob između njih otkriva i sukob unutar svakog od njih. Ta dva sukoba obrazuju dva koncentrična kruga koji se dalje proširuju u treći krug, u radnju. Radnja je uslovljena dvostrukim prelamanjem. Drugo izuzetno svojstvo sukoba jeste što on nije izravan. Po tome bi izgledalo da on nije ni dovoljno intenzivan. Ali tragičnost nesporazuma postaje time još dublja jer je susret potpuno onemogućen. Otuda ona silovita napregnutost posljednje scene, jer se učesnici susreću prvi put kad se već sve dogodilo na neki način mimo njih, posredstvom kobne riječi a ne čina. Sukob koji se očituje u radnji ukazuje na zdvojno stanje unutar ličnosti: za Hasanaginicu se kaže "od stida ne mogla", što podrazumijeva neku intimnu dilemu i dvoumljenje oko odluke; i pored svoje stroge poruke, Hasanaga na kraju pokazuje da je očekivao da će se žena smilovati djeci, što otkriva duboku naprslinu u njemu samom. Te riječi daju njegovom liku ono što mu je nedostajalo, jednu dimenziju ljudske slabosti nadanja koja ga čini bližim i bogatijim. Dvostrukost sukoba rezultat je psihološke podvojenosti junaka."<9>

U tragičnom raspletu, koji slijedi na kraju balade, paradoksalno je, ali ljudski moguće da dva glavna junaka drame postaju subjektivno bliži jedno drugom, iako se u stvarnosti njihovi putevi zauvijek razilaze. Zajednička je potpuna tragedija, koju oboje ne samo doživljavaju, već i gledaju, sjedinjuje ih u posljednjem trenutku. Hasanaga na kraju dijeli bol svoje supruge, osviješćen neposrednom zbiljom. Ova balada je istinska poezija, čiji je sadržaj ljudska čežnja. Ponajviše je ta težnja da se stvari preokrenu, premda prekasno, prisutna u samom Hasanagi. Međutim, uspostavljanje pređašnjeg stanja, podrazumijeva dostići moralne (i sudbinske) visine koje više niko u ovoj baladi ne može doseći. Ali, stremljenje ka tome cilju, osvjetljava posljednje trenutke u tragičnom kraju Hasanaginice.
***
Pitanje prisustva bošnjačke epike, kao posebne teme, u američkoj i zapadnoevropskoj slavistici, tridesetih godina i kasnije u dvadesetom stoljeću, blisko je vezano sa pitanjem usmeno-formulaičke teorije koja se u krugu drugih područja folkloristike prvobitno razvila u Sjedinjenim Američkim Državama, odnosno na Harvardskom univerzitetu zahvaljujući prije svega istraživanjima Milmana Parryja i njegovog saradnika i nastavljača njegovog prerano prekinutog djela, Alberta Batesa Lorda.

U prvo vrijeme usmeno-formulaička teorija je korištena u užem literarno-historijskom kontekstu s ciljem, kao što je to općenito bio slučaj sa folklornom naukom u devetnaestom vijeku, da se izvrši historijska rekonstrukcija prošlosti, koja se opet u krajnjoj konzekvenci svodila na pokušaje rekonstrukcije Homerovske tehnike kompozije dva poznata antička epa Ilijade i Odiseje. Nakon što je formulirana i prezentirana naučnoj javnosti 1960. godine od Alberta Lorda u knjizi Pjevač priča, a na osnovama koje joj je postavio Milman Parry, ova teorija je privukla pažnju naučnika i izvan područja homerologije. Ona je, pored toga što je generirala pojavu više hiljada različitih prikaza i studija, zaokupila pažnju kako istraživača staroengleske poezije, biblijskih tekstova, kur'anskih ajeta i staroarapskog pjesništva, perzijskih i indijskih spjevova, tako i proučavalaca skandinavskih saga, njemačke srednjevjekovne epike, starofrancuskih epskih pjesama i afričkog usmenog stvaralaštva. Ovako široka rasprostranjenost jedne književno-teorijske metode oslanjala se u znatnoj mjeri na elaboraciju usmeno-književne građe koju su, prvo Parry, a zatim Lord i drugi istraživači prikupili uglavnom od bošnjačkih pjevača u Sandžaku drugim područjima s bivše Jugoslavije i Bosni i Hercegovini u deceniji prije Drugog svjetskog rata i pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Svoje zanimanje za naše usmeno pjesništvo i razloge za svoja dva putovanja u područje bivše Jugoslavije (prvi put od juna do septembra 1933.godine i drugi put od juna 1934. do septembra 1935. godine Milman Parry je objelodanio u nedovršenom eseju naslovljenom "Ćor Huso: A Study of South Slavic Epic Poetry":
"Prvobitno sam proučavao stil Homerovih pjesama i shvatio sam da je taj visoko razvijeni stil izražavanja u formulama mogao da bude samo tradicionalan. Međutim, u to doba još nisam bio u potpunosti shvatio, kao što je trebalo, da je takav stil - kao što je Homerov - morao da bude ne samo tradicionalan nego također i usmen."<10>

Jedan od zaključaka do kojih je, zahvaljujući svojim terenskim istraživanjima, došao Milman Parry je iznio u jednom sažetku koji je, nešto prije svoje smrti, predao za objavljivanje u časopis Transactions of the American Philological Association, u kojem podsjeća:

"Tradicionalne junačke pjesme koje još uvijek pjevaju Bosanski Muslimani posebno oni na staroj crnogorskoj granici (koje sam u početku jedino i skupljao) obično imaju četiri, ili pet hiljada stihova, a nekad dostižu i čitavih šesnaest hiljada stihova. U njima, po prvi put imamo grupu pjesama nastalih kazivanjem i prenošenjem s koljena na koljeno, a koje su po dužini općenito ravne grčkim junačkim spjevovima, zbog čega se i moglo očekivati da bace novo svjetlo na epske pjesme antičke Grčke."

Zahvaljujući tome, na primjer, možemo pratiti kako pjevač tradicionalne pjesme prekida tok svog pjevanja, kada mu je potreban odmor i kada je potrebno da kazivanje preostalog dijela pjesme odloži za kasnije - do druge prilike.

Opisane su okolnosti pod kojim su pjevane duge južnoslavenske pjesme u onoj mjeri u kojoj to ima veze sa pauzama, mjestima, okolnostima i slušaocima, kao i vremenu koje pjevačima stoji na raspolaganju. Također je prikazana varirajuća duljina različitih pjesama i sposobnost pjevača da produžava i skraćuje pjesmu. Zatim je ukazano na utjecaj ovih okolnosti na aktuelnu praksu, a ta praksa je opisana na osnovu mojih posmatranja i na osnovu objašnjenja koja su, na upit, dali sami pjevači.

Načinjena je uporedba sa ranim grčkim epskim pjevanjem da bi se vidjelo u kojoj mjeri naša saznanja stečena u posmatranju bosanskog pjevanja može primijeniti na grčke pjesme gdje su takvi vanjski dokazi rijetki. Zaključci ove komparacije imaju sigurno važnost za teoriju čiji je cilj da izvrši podjelu Ilijade i Odiseje na knjige i pjevanja".<11>Poznanstva Milmana Parryja sa ovom tradicijom, na licu mjesta, prethodilo je čitanje ranije objavljenih zbirki kakva je ona Vuka Karadžića, zatim zbirke Koste Hrmanna i dvije knjige bošnjačke epike u izdanju Matice Hrvatske. U njega nije ostao bez utjecaja ni trag ranijih radova Matije Murka kao ni spisi austrijskog etnografa Fridricha Kraussa, posebno njegovi eseji "Guslarenlieder" i "Von wunderbaren Guslarengedchtnis'" u kojim je objašnjeno kako je nepismen guslar u stanju da ispjeva na hiljade i hiljade stihova. Krajem marta 1935. godine Parry je ujednom svom izvještaju opisao sam postupak razgovora i postavljanja pitanja pjevačima:

"Moje sve veće iskustvo i poznavanje ljudi, guslara i pjesama, naučili su me metodima rada pomoću kojih, u to sam uvjeren, mogu da ostvarim sabiranje najboljeg materijala koji je pristupačan u oblasti južnoslavenskih pjesama. Naročito mi je koristilo moje iskustvo u sastavljanju niza pitanja koja postavljam guslarima pred mikrofonom o njihovoj vještini, njihovom životu, o njihovoj društvenoj sredini, i ja vjerujem da ću donijeti natrag u Ameriku zbirku rukopisa i ploča koja je jedinstvena u svijetu za proučavanje funkcionisanja i života cijele jedne usmene narativne poezije. Snimljeni komentar Avde Međedovića o pjesmi Ženidba Smailagić Mehe, koju je on ispjevao u 12.000 srihova, svakako je jedinstvena u zbirkama narodnih epskih pjesama. Rezultati mojih zapažanja na terenu kao i primjena tih rezultata na ispitivanje ostalih epskih poezija iznose se u posebnoj knjizi The Singer of Tales= Pjevač priča koja će uskoro biti objavljena u izdanju Harvard University Press-a u seriji "Harvard Studies on Comparative Literature". U toj knjizi biće mnogo iscrpnije razmotrena sva gore nabrojana pitanja nego što je to ovdje moguće."

Prvu objavljenu zbirku materijala kojeg je sakupljao M. Parry u suradnji sa Albertom Lordom čine tekstovi 32 pjesme zabilježene u Novom Pazaru od Saliha Ugljanina, Sulejmana Fortića, Džemaila Zogića, Sulejmana Makića i Alije Fjuljanina. Ove prve tekstove, zajedno sa razgovorima sa pjevačima i prijevodom na engleski, u dvije knjige zajednički su objavili Harvardski univerzitet i Srpska akademija nauka 1953. i 1954. godine.

U uvodu knjige objavljene 1953. citirane su riječi M. Parryja pa se kaže:"...Ova zbirka tekstova sačuvanih usmenih predanjem nije sakupljena sa namjerom da dobijemo jednu novu knjigu uz već postojeće obimne zbirke ove poezije, već radi dobijanja podataka na osnovu kojih bi se mogli izvući opći zaključci koji se mogu primijeniti na cjelokupno usmeno pjesništvo...

...Ne samo što možemo pratiti kako pjevač sastavlja riječi i rečenice i stihove, već također i čitave pasuse i teme, možemo vidjeti kako jedna cijela pjesma živi i prelazi od jednog čovjeka do drugog, sjedne generacije na drugu, prelazi preko polja i planina, pa i preko granica jednog jezika i, još više od toga, kako cijela usmena poezija živi i umire"<12>

Neveliko, preranom smrću prekinuto, djelo Milmana Parryja, sabrao je i, pod naslovom The Making of Homeric Verse, publikovao njegov sin Adam Parry 1987. godine. Izdanje se sastoji iz prethodno objavljenih i dotle neobjavljenih teorijskih radova od kojih treba posebno istaći esej naslovljen "Ćor Huso: Studija o južnoslavenskoj pjesmi". Iz ovog eseja priredivač je u sabranim radovima Milmana Parryja odabrao i objavio ulomke koji se tiču razmatranja o tematskoj strukturi i usmenom izvodenju općenito.<13>

Sažet prikaz Parryjevog djela kao i kolekcije bošnjačkog epskog pjesništva koja je nastala zahvaljujući njegovom sakupljačkom radu dao je Albert Lord u svom prilogu "Homer, Parry and Huso.'"<14> Tu je i prvih sedam strana Pjevač priča koje je započeo i ostavio nedovršene Milman Parry, a kasnije u cjelini kompletirao i pod svojim imenom objavio Albert Lord. Inače, Pjevač priča je jedno od najznačajnijih djela na polju istraživanja usmene književnosti u posljednjih nekoliko decenija posebno u vezi sa već svima poznatom usmeno-formulaičkom teorijom. Metod koji je u ovoj knjizi primijenjen ima za cilj da putem analogije ilustrira prisustvo usmenih tradicionalnih struktura u antičkoj i srednjovjekovnoj poeziji osloncem na iskustvo iz prve ruke, baziranom na izučavanju primjera većinom iz bošnjačke epike. Pri tome ukazuje i na analogne oblike u Homerovoj epici, staroengleskom stihu, starofrancuskim šansonama, i vizantijsko-grčkom epu Digenis Akritas. Nakon uvodnog dijela, opisan je proces kroz koji guslar prolazi učeći. Prvo je faza slušanja drugog pjevača, zatim prvi samostalni makar nevješti koraci u pokušaju pjevanja i na kraju u zreloj fazi dolazi uobličeno pjevačevo umijeće izvođenja repertoara pjesama sa određenim stupnjem individualnosti.

U daljem tekstu slijedi poglavlje naslovljeno "Formula" u kojem Lord preuzima originalni Parryjev koncept slojevitosti frazeologije da bi ilustrirao obrasce kazivanja u epici južnoslavenskih naroda dodajući i takve faktore kao što su sintaktička ravnoteža i oblici zvuka, u nastojanju da pokaže kako "poetska gramatika usmene epike jeste i mora se zasnivati na formuli". A formula je pri tome određena kao: "Grupa riječi koja se redovno upotrebljava pod istim metričkim uvjetima da bi se izrazila neka bitna misao"<15>

Treba podsjetiti da je nakon objavljivanja ovoga djela 1960. godine naišla prava plima prikaza, studija i eseja koji su se bavili različitim aspektima ovog bez sumnje utjecajnog rada i danas sigurno nezaobilaznog u svim ozbiljnijim studijama usmene narodne književnosti.<16>

***
U Parryjevim istraživačkim nastojanjima posebno mjesto pripada otkriću pjevača Avde Međedovića iz Bijelog Polja jer je u njemu našao "ono za čime je tragao po cijeloj zemlji, pjevača guslara koji je mogao da ispjeva pjesme duge kao Ilijada i Odiseja." Ovaj pjevač rođen je oko 1870. godine u Bijelom Polju u Sandžaku gdje je proveo svoju mladost i, nakon kod oca izučenog mesarskog zanata, otišao u vojsku odakle se vratio poslije sedam godina. Ostali dio života proveo je u krugu familije u selu Obrov smještenom na brdu iznad Bijelog Polja, gdje je umro oko 1955. godine.

Tekst pjesme Ženidba Samilagić Mehe zabilježen od Avde Međedovića i njen prijevod na engleski jezik prvi put su objavljeni 1974. godine. Knjiga koja sadrži engleski prijevod Ženidbe numerirana je pod brojem jedan u seriji "Tekstovi i prijevodi" izdanja Parryjeve kolekcije smještene u Wiedner biblioteci na Harvardskom univerzitetu. Bosansko izdanje Ženidbe priredio je Enes Kujundžić, a objavila ga sarajevska izdavačka kuća "Svjetlost" 1987.godine. Ovaj ep generički se oslanja na prvobitnu verziju pjesme sličnog naslova koja je duljine 2.160 stihova, a koju je austrijski etnograf Friedrich Krauss zabilježio po kazivanju Ahmeda Isakova Šemića u Rotimijama - "od utoka Bune u Neretvu tri sahata hoda na jugu u gori" kako sam kaže. Tekst pjesme štampala je knjižarnica Dragutina Pretnera u Dubrovniku 1886. pod naslovom Smailagić Meho: Pjesan naših Muhamedovaca. Jedno njeno izdanje pod naslovom Smailagić Meho, koje je 1925. godine u Mostaru objavila Prva Muslimanska nakladna knjižara (M.B. Kalajdžić), vjerovatno je poslužilo da se Avdo upozna sa sadržajem pjesme zahvaljujući čitanju njegovog komšije i prijatelja Hivze Džafića.<17>

Radnja Ženidbe bi se ukratko mogla iznijeti na slijedeći način: Mehina familija je decenijama u nasljeđu držala staleško-vojni položaj alajbega. Mehmed - Meho, mlad i ambiciozan, ali neiskusan u boju, nastoji uvjeriti svoga oca da, s obzirom na njegove poodmakle godine, položaj alajbega prepusti njemu. Da bi se to ostvarilo moraće ići budimskom veziru koji bi trebao da potvrdi ovo nasljeđivanje na visoki položaj. Na svom putu u Budim, sa svojim pratiocem Osmanom, sreće kočiju u kojoj je mlada djevojka Fatima, koju protiv njene volje odvode da bi je udali za generala Petra - kršćanskog vojskovođu u Karabogdanu. Neminovno dolazi do sukoba u kojem je Meho uspio osloboditi mladu djevojku. U daljem toku priče Meho saznaje daje krivac za Fatiminu neželjenu udaju zloćudni budimski vezir koji je, između ostalog, zbog pohlepe prognao njenog oca u daleki Bagdad i poubijao večinu viđenijih ljudi Budima. Sada želi da stupi u savez sa generalom Petrom, a protiv časnih i plemenitih Bošnjaka. Nakon stizanja u Budim Meho uspijeva od njene majke isprositi Fatimu, dogovorena je ženidba, potvrđeno je i njegovo postavljenje. U svemu tome, od trenutka najave vjenčanja i Mehi i njegovom ocu i svim plemićima u Kanjiži jasno je da, prije samog vjenčanja, sa izdajničkim snagama okupljenim oko budimskog vezira i sa armijom generala Petra mora doći do odsudne bitke.

Do bitke i dolazi na epski način uz mnogo uzmaka, junačkih podviga i sjajne taktike, posebno Budaline Tale da bi nakon krvava boja koji je trajao nekoliko dana bošnjačka vojska izvojevala pobjedu. Meho se ponovo pojavljuje u pobjedničkom sjaju, general Petar i vezir su poraženi i smaknuti. Sultan u Stambolu, zajedno sa drugim zatočenicima, oslobađa Fatiminog oca iz sužanjstva i nakon svega upriličena je nezaboravna svadba.<18>

Avdo je u Ženidbi, kroz brojne atribute svoga glavnog junaka Mehmeda nesvjesno doveo u vezu sa sličnim junacima drugih meridijana i kulturnih krugova, kao što su, na primjer, Rustem, Dede Korkut i Manas iz Irana, Male i Centralne Azije ili pak Digenis Akritas iz vizantijsko-grčke kulturne sfere. Bilo bi potrebno s pažnjom izučiti ovu pjesmu u poređenju sa tekstovima značajnijih srednjevjekovnih epova općenito kao i u vezi sa jednom od osnovnih epskih tema koja govori o, od Boga inspiriranom junaku, spasiocu svijeta koji posjeduje magičnog konja i nenadmašno barata sabljom u odbranu ucvijeljenih i obespravljenih. Na bilo koji način, Avdo Međedović iz Bijelog Polja imao je duboko i nepogrešivo osjećanje za praizvore epskog pjesništva.

Međutim, bez bogate tradicije, na koju se oslanjao, u svojoj sredini on ne bi raspolagao tako raznovrsnim materijalom za svoje pjesme. Svoju umjetnost naučio je od majstora svoga zanata, prije svega od oca, na koga je veoma dubok utjecaj ostavio najčuveniji pjevač njegove generacije. Riječ je o Ćor Husi Husoviću iz Kolašina, čija je najizrazitija osobina, kao pjevača, bila sposobnost ornamentiranja pjesama. Za njega Rajko Medenica na početku svoga rada "Slijepi guslar Ćor Huso Husović" kaže da je rodom bio iz Kolašina, nesumnjivo dalji izdanak neke od glasovitih begovskih kuća kakve su bile Mušovići, Mekići, Kaljići, Smailagići, Mumini, Kajevići, Pijuci, Pepići i drugi čiju uspomenu i danas čuvaju nazivi nekih lokaliteta u oblasti Kolašina.<19>

Avdin lični razlog da se posveti perfektuiranju pjesme Ženidba, utjecaj prestiža koji je poticao iz štampane varijante priče i Avdino rijetko umijeće kao pjevača usmene epske pjesme mogu se smatrati za specifične faktore koji su doveli do nastajanja jedinstvene kreacije od 12.311 stihova.

U Odiseji postoji duboka veza između Odiseja i njegovog sina Telemaha što je izraženo činjenicom da su obojica dijelili iste forme životnog iskustva, a ista veza između oca i sina bila je razlog koji je Avdu Međedovića tako snažno privukao pjesmi o Smailaginom sinu.

Od izlaska na baluk (tj. od prelaska iz dječačkog u muževno doba, kako bi rekli stari Bošnjaci), praćenog dokazivanjem muževnosti u okršaju sa protivnicima i sposobnosti preuzimanja odgovomosti u svijetu odraslih do ostvarenja obećane restauracije oduzetog autoriteta očita je korespondentnost između antičke priče o inicijaciji i radnje u Ženidbi. Avdina i Homerova priča je u velikoj mjeri jedna te ista priča - balkanski inicijacijski mit čija je više od dvije hiljade godina duga starost davno dokazana.

Pjesma o Smailagić Mehi može se smatrati najboljom Telemahijom koju ćemo ikada imati. Ujedno to je Telemahija takve vrste da u osnovi nije ništa inferiornija od najboljeg što nam se sačuvalo iz grčke antičke tradicije.<20>

________________________________________
1 Kapetanović, Mehmed beg Ljubušak. Narodno blago. Sarajevo. Vlastilo izdanje, 1887.
2 Nakon publikovanja niza različitih zbirki tekstova, specijaliziranih studija, te posebnih monografija posvećenih prezentiranju i razmatranju pojedinih aspekata bosnjačkog usmeno-književnog nasljeđa, u novije vrijeme svjedoćimo pojavu sumarnih prikaza usmene narodne književnosti Bošnjaka kakav je, na primjer, prilog Muniba Maglajlića "Skica za pregled bošnjačke književnosti" objavljen u časopisu Znakovi vremena (Sarajevo, zima/proljeće, 2000) kao i rad Aiše Softić "Razvoj bošnjačke nauke o usmenoj književnosti. " Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knj. 6. Novija književnost- kritika. Sarajevo: Alef, 1998.51-71.
Za bolje razumijevanje prirode usmene narodne književnosti u kontekstu bošnjačke narodne kulture treba obratiti pažnju na uvodne napomene iznesene u predgovoru i studijama za izdanja: Narodna književnost: izbor kritika. Priredili Đenana Buturović i Vlajko Palavestra (Sarajevo: Svjetlost. 1974). Đenana Buturović Bosanskomuslimanska usmena epika (Sarajevo: Institut za književnost; Svjetlost, 1992.): Đenana Buturović, Usmena epika Bošnjaka. (Sarajevo: Preporod.1995.): Munib Maglajlić, Usmena balada Bošnjaka. (Sarajevo: Preporod, 1995.); Munib Maglajlić, Antologija bošnjačke usmene lirike (Sarajevo: Alef, 1997.): Aiša Softić. Antologija bošnjačke usmene priče. (Sarajevo: Alef, 1997.). Poučni su i radovi publikovani u knjizi Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Knjiga II: Usmena književnost Sarajevo:Alef, 1998); Enes Kujundžić. Usmena epika Bošnjaka. (Sarajevo: Svjetlost, 1997):San i pola života: tradicionalna usmena književnost Muslimana - Bošnjaka iz Crne Gore i Sandžaka.Odabrao i priredio Husein Bašić (Novi Pazar: INA "Damad." 1996): Također je od koristi i niz radova i zbornika u kojima se pitanje bošnjačke narodne književnosli tretira u širem bosanskohercegovačkom i južnoslavenskom kontekstu.
3 Međedović, Avdo. Ženidba Smailagić Mehe; junački ep. Sarajevo: Svjeltost. 1987.
4 Maglajlić, Munib. "Predgovor". Antologija bošnjačke usmene lirike. Sarajevo: Alef. 1997. str.5-8.
5 Bašeskija, Mula Mustafa. Ljetopis (1746-1804). Prijevod sa turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović. 3. izd. Sarajevo: Sarajevo publishing. 1997. str. 189.
6 Rizvić, Muhsin. Panorama bošnjačke književnosti. Sarajevo: Ljiljan, 1994. str, 123-124.
7 Vidi uvodnu studiju Alije Isakovića u zborniku Hasanaginica 1774 -1974. Prepjevi, varijante, studije, bibliografija.Priredio Alija Isaković. Sarajevo. Svjetlost, 1975. 713 str.
8 Maglajlić, Munib.Poetičke odlike bošnjačke balade. Usmena balada Bošnjaka. Sarajevo. Preporod. 1995. 99-116.
9 Krnjević, Hatidža. "Hasanaginica: prilog proučavanju usmenih balada." Izraz, XXXIII, 4-5 (1973), str. 254. Vidi također Usmene balade Bosne i Hercegovine. Priredila Hatidža Krnjević Sarajevo, Svjetlost. 1973.
10 Vidi: The Making of Homeric Verse: The Collected Papers of Milman Parry. Ed. by Adam Parry. New Vork, Oxford:Oxford University Press, 1987. p. 439.
11 Transactions of the American Philological Association. 66 (1935). p. XLII
12 Ovo i neka druga zanimljiva zapažanja uključujući opis metoda snimanja, iskustva sa terena, razgovore sa pjevačima i način priređivanja tekstova za štampu izneseni su u "Opštem uvodu" u knjizi Srpskohrvatske junačke pjeseme. Skupio Milman Parry, uredio Albert Lord. Knjiga druga. Novi Pazar: Srpskohrvatski tekstovi sa uvodom i primjedbama urednika i predgovorom A. Belića. Beograd i Kembridž, 1953. str. XIII-XXV
13 "Ćor Huso: A Studv of South Slavic epic song." The Making of Homeric Verse.... Oxford, 1987. p. 452.
14 Supplernent to American Journal o fArcheology, 52 (1948). 34-44.
15 Citirano u A. Lord. The Singer of Tales.Cambridge: Harvard University Press, 1960. p. 30. Vidi. također A.B. Lord."Formula," Usmena epika Bošnjaka. Priredio Enes Kujundžič. Sarajevo: Svjetlost. 1997. 311-363.
16 Dovoljno je podsjetiti da je, inače, obim građe generirane na tragu Parryjevih i Lordovih teorijskih razmatranja stvorio dokumentarnu osnovu za pojavu i nekoliko bibliografija o njoj. Tako je Edward Hymes 1973. godine objavio Hajmesavu bibliografiju usmene teorije sa popisom naslova studija koje su proistekle iz rada M. Parryja i A. Lorda. koju je časopisu Modern Language Notes. dopunio S. Armestead. Godine 1979 je Jaochim Latacz, švicarski homerolog ohjavio također Spezialbibliographie zur Oral poetry - Theorie in der Homerforschung, (Darmmstadt. 1979) koja je posebno zanimljiva jer donosi građu o recepciji pomenute usmeno-poetske teorije u evropskim naučnim krugovima.
Najobuhvatniju bibliografiju građe o usmeno-formulaičkoj teoriji sastavio je američki folklorist John Miles Foly u svojoj bibliografiji naslovljenoj Oral-Fonnulaic Theory and Research: An Introduction and Annotated Bibliography (New York. London: Garland Publishing. 1985). u kojoj je na oko 700 stranica teksta, prezentirana kompktna slika znanslvenih posljedica koje je djelo pomenute dvojice istrazivača imalo na homerologiju u cjelini, a posehno na izučavanje karaktera usmenog pjesništva. Knjiga sadrži oko 1800 anotiranih bibliografskih jedinica koje je autor sakupio i predstavio naučnoj javnosti na osnovu građe u bibliotekama u Evropi i SAD. U Uvodu svoje bibliografije, njen autor kaže da će se i poslije njenog objavljivanja, rad na njenom dopunjavanju nastaviti.
U razgovoru koji je dr Zlatan Čolaković, istraživač usmene epike, vodio sa Albertom Lordom na Harvardu 1. februara 1986. godine objavljenom u zagrebačkom časopisuLatina et Graeca izneseno je niz zapažanja koja dodatno osvjetljavaju pitanje sudbine i savremenog stanja usmeno-formulaičke teorije koju je Parry u glavnim crtama naznačio, a Lord dalje dogradio i prezentirao u zaokruženoj formi u knjizi Pjevač priča.
17 Lord, A. "Avdo Međedović" The Wedding of Smailagić Meho. Cambridge: Harvard University Press, 1974. Inače, Avdin repertoar sadržavao je 58 pjesama od kojih je Parry uspio da na fonografskom aparatu snimi devet, a po kazivanju u pero zapisivača zabilježene su četiri pjesme, među kojima i jedna od najljepših u čitavoj zbirci Ženidba Smailagić Mehe koja ima 12311 stihova. Materijal snimljen i zapisan od Avde u Parryjevoj kolekciji obuhvata: 319 fonografskih ploča sa ukupno 44.902 snimljena stiha i 33.653 zapisana prema diktiranju. Najduža pjesma zabilježena od Avde Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka ispunila je stotinu takvih ploča sa tekstom snimljenim na obje strane. Ukupno vrijeme kazivanja i pjevanja za sve spomenute ploče je 53 sata. Ovome treba dodati snimljene razgovore s Avdom koji ispunjavaju 180 ploča. Inače ukupno snimljeni materijal Parryjeve kolekcije čini 4999 ploča. Najnoviji podaci o Milman Parry kolekciji mogu se pogledati na Internetu (www.fas.harvard.edu/mpc).
U vezi sa izdanjem Ženidbe koje je priredio Enes Kujundžić, a objavila sarajevska izdavačka kuća "Svjetlost" 1987. vidi prikaz Muniba Maglajlića. "Balkanski Pjevač priča' i njegov junački ep." Sarajevo: Svjetlost 1987. Prikaz knjige Ženidba Smailagić Mehe. Odjek. XL1, 3 (1988), str. 24. U ovome dužem tekstu, došlo je do izražaja nastojanje prikazivača da istakne one ključne odrednice epske građe koja je izašla ispod Avdinog nakovnja, uz zaključak: "Zbog svega iznesenog, objavljivanje junačkog epa Ženidba Smailagić Mehe u nas poduhvat je vrijedan izuzetne pažnje. Izvjesno je da će se sada veći broj domaćih slavista zainteresovati za epsku pjesničku građu prikupljenu na Harvardu, barem za njen objavljeni dio, koji je neznatan u odnosu na ono što stoji u rukopisima i na pločama." Personalne reminiscencije na Avdu iznio je u nekim svojim prilozima bošnjački književnik iz Sandžaka Ćamil Sijarić. "Avdo Međedović: pjevač epskih narodnih pjesama." Život, XXXII, 11-12 (1983), 416-423, "Avdo Međedovic - Narodni pjevač." Odjek, XL, 20 (1987) str. 15.
18 Događaji o kojima pjevaju obje vanjante pjesme Ženidba Smailagić Mehe i ona Krausova iz 1886. i ona objavljena na Harvardu 1974, mogu se vremenski locirati u 17-to stoljeće oko godine 1668. Kanjiža, grad koji u pjesmi ima tako istaknuto mjesto jer odatle je radnja epa krenula i u nju se na kraju vratila, historijski je ustvari poznata tvrđava koja je dominirala oblašću između Jezera Balaton i rijeke Mure na jugozapadu Mađarske. Pod osmansku upravu je došla 1009/1600 gospodine poslije dugotrajne i naporne opsade nakon čega je predata na upravu Tirjaki Hasan Paši. Budim drugi neupitan lokalitet u kome se odvijaju epizode iz Ženidbe pod vlast Osmanlija došao je 1541, da bi pod vlast Habsburga definitivno bio vraćen nakon 145 godina tj. 1686. godine.
19 Stvaranje,29(1974). 247-50.
20 Byunm D. "Themes of the Young Hero in Serbo-Croatian oral epic tradition". PMLA - Publications of the Modern Language Assosiation of Ametica, 83 (1968). 1296-1303.

 -------------